ODABRANI ČLANCI IZ KNJIGA ALIMA EHLI SUNNETA

43. članak iz knjige Vjerski reformatori u islamu

43 - U osamdeset drugom ajetu sure Maide je jasno rečeno da su mušrici i jevreji najveći neprijatelji islama. Abdullah bin Sebe’ jedan jevrej iz Jemena je bio prvi koji je zapalio baklju fitne sa ciljem da iznutra razori islam. On je protiv pravih muslimana, muslimana ehli sunneta, uspostavio grupu (firku) ši’ija. Najpokvarenija od svih šijiskih grupa je nusajri grupa. Ovi kafiri kažu da je Allah ušao (hulul) u Aliju i njegovu djecu, i da samo oni znaju tajnu (bit). Poslije Drugog svjetskog rata je jedan nusejri jeretik, Hafiz Esad, postao predsjednik Sirije sa krvavom pobunom u Damasku. On je prvo u gradovima Hama (Hamah) i Humus pobio na hiljade sunni muslimana na jedan krvoločan način. Engleska vlada je u Londonu, u dogovoru sa ćifutima, osnovala Ministarstvo komonvelta čiji je zadatk bio borba protiv islama. [Mi smo već na početku naše knjige rekli da je engleska vlada pod upravom sveštenika i da Engleskom upravljaju sveštenici. Mi smo takođe rekli i to da su hrišćani postali mušrici zato što vjeruju da Isa alejhisselam posjeduje božije atribute (uluhijjet sifate) i što ga obožavaju i što obožavaju njegove kipove.] Hemfer, jedan od njihovih špiuna, kojeg su oni obučili ćifutskim trikovima i poslali u sve zemlje, je u Basri ulovio i prevario Muhammeda od Nedžda i 1125./1713. godine osnovao vehabizam. U našoj knjizi Confessions of a British Spy (Ispovijesti britanskog špijuna) je o ovom opširno napisano.

Muhammed bin Abdulvehhab je, čitajući knjige Ibni Tejmijje i njegovog učenika ibni Kajjima Dževzijje, povećao svoje razdorno i separatističko znanje koje je naučio od (britanskog špijuna) Hemfera.

Muhammed bin Abdulvehhab je umro 1206./1792. godine. Njegove pristaše se nazivaju nedždije ili vehabije. Oni se takođe zovu i firka-i mel’une (izdajnička grupa). Pogledajte petu stranicu ove knjige! [Mi sada prevodimo dio uvoda sa pete stranice knjige Vjerski reformatori u islamu koji kaže, “...Neprijatelji islama su uvijek nastojali da iskorijene islam i muslimane. Komunisti napadaju putem razne propagande, ogavnih laži i divljih i barbarskih mučenja. Muslimani vide ove podle napade i ne nasjedaju na prevaru. Međutim, masoni napadaju na islam podmuklo, sa slatkim riječima, nasmijana lica, sa finansijskom pomoći i laskanjem. Oni kažu da su svi ljudi, i vjernici i nevjernici, braća i da nam vjera nije potrebna. Oni nastoje da iskorijene islamsko bratstvo i da ga zamijene sa masonskim bratstvom. Islamovi najgori i najštetniji neprijatelji su oni koji se predstavljaju kao muslimani i prerušavaju u vjerske autoritete i koji nastoje da podmuklo, iznutra, sruše i razvale islam. Ovakvi vjerski fanatici su se pojavili u Arabiji i Indiji. Oni u svojim govorima i predavanjima i člancima varaju muslimane sa obmanjujućim riječima, ‘Mi ćemo reformisati vjeru. Mi ćemo očistiti islam od sujevjerja i od pokvarenih (nevaljastih) stvari. Mi ćemo iznijeti na vidjelo naređenja Kur’ana.’ Oni izazivaju razdor i od braće prave neprijatelje. Međutim, vjera islam naređuje jedinstvo i međusobnu uzajamnu ljubav i pomaganje. Dužnost svakog muslimana je da učini uslugu i oslobodi od nevolje druge muslimane pa čak i zemljake nemuslimane, strane poslovne ljude (biznismene) i turiste. Naš Pejgamber sallallahu alejhi ve sellem je rekao, ‘Najbolji od ljudi je onaj ko je koristan ljudima.’ i ‘Oni koji imaju na sebi prava (hakova) drugih robova neće ući u džennet dok ih ne isplate.’ i ‘Ne bunite se protiv onih koji vama upravljaju čak i ako su oni abesinijski robovi!’ Svaki musliman treba i u svojoj državi i u kafirskim zemljama paziti na svačija prava (hakove) i ne treba nikoga vrijeđati i nikom nanositi štetu i treba se pokoravati zakonima i vladi. Mi iz ovog razloga trebamo podučavati omladinu islamske nauke i lijepi ahlak (lijepo ponašanje). Ako ostavimo čistu mladež neuku u vjeri (tj. da budu džahili u dinu) njihovo vjerovanje u vjeru i ahlaci će pokvariti lažni heroji i dvolični prijatelji. Oni će biti odvučeni u vječnu propast i bezdan.

Napasti na islam znači ubiti sve ljude na ovom svijetu. Pogaziti čovjekova prava i slobode. Pokušti promijeniti ljudsku sreću u nesreću. S’ druge strane, ovaj zločin, ovo zlo, je počinjeno radi zabave i zadovoljstva nekolicine gladnih ljudi kamena srca. Da Allah dželle-šanuhu izbavi (kutariše) narod od ove jako kobne i mučne propasti. Amin! Same dove jezikom ili perom neće biti kabul (prihvaćene, uslišane). Mora se i činiti dova i držati za sebeb (posrednika) i učiniti svaki mogući napor. Muslimani moraju znati ko su njihovi otvoreni i podmukli neprijatelji koji napadaju na njihova vjerovanja (dinove) i njihove sreće. Oni ne smiju vjerovati laži ovih neprijatelja...” Ovdje se završava prijevod citata iz uvoda ove knjige.]

Abdulvehhabov sin kaže: “Svi muslimani koji su se u toku šest stotina godina raširili po svijetu su bili mušrici. Pošto je farz direktno ibadetiti Allaha, niko i ništa se ne smije uzeti kao posrednik (vesile) za ibadet. Činiti dovu (ikom drugom), ili tražiti pomoć (i od kog drugog), osim od Allaha, je širk koji neće biti nikada biti oprošten. Svi oni, koji spominju imena Pejgambera i evlija, i koji od njih traže pomoć, i koji zavjetom (adak), sadakom i drugim stvarima (na drugi način) poštuju turbeta, su mušrici. Isprike kao što su, ‘Mi tražimo njihov šefa’at. Mi ih uzimamo kao posrednike (vesilu) da se približimo Allahu dželle-šanuhu’ ih neće spasiti od širka. U Resulullahovo vrijeme su takođe i mušrici, kada su bili u nevolji, molili Allaha (tj. činili Allahu dovu). A kada su bili u rahatluku, u udobnosti, oni su činili dove melecima, evlijama i kumirima (idolima). Isto tako i današnji mušrici mole tog i tog pira, i tog i tog šejha. Ovi mušrici su gori od drevnih mušrika. Da i ne govorimo o mušricima, čak i oni koji koji samo kažu, ‘O Resulallah! Budi mi šefa’atdžija, spasi me,’ su takođe mušrici.

Alimi ehli sunneta rahmetullahi teala alejhim edžma’in su ga opovrgli i rekli da je on na krivom putu. Muhammedov mlađi brat, Sulejman bin Abdulvehhab, je čak napisao i jednu veliku knjigu da ga opovrgne. Ta knjiga, koja se zove Savaik-i ilahijje, je izdata u Istanbulu. U knjigama Fasl-ul-hitab i Kešf-ul-hidžab koje je napisao Ali bin Ahmed Basri, jedan od alima šafi’ijiskog mezheba koji je poznat pod imenom Kabani, se dokazuje da je on skrenuo sa pravoga puta. Ahmed Kabani je preselio na ahiret 1235./1819. g.n.e.

Knjiga Delail-i hajrat je izazvala vatru zato što u sebi sadrži riječi kao što su sejjidina i mevlana. Međutim, sultan Abdulhamid Han Drugi ju je svaki dan čitao. Abdulvehhabov sin je često govorio, “Kad bih mogao, ja bih porušio Hudžre-i se’adet (Poslanikovo turbe). Ja bih bacio zlatni oluk Kabe i umjesto njega stavio drveni.” On je nazivao kafirima one koji mu nisu vjerovali. On je često govorio da su hazretlije Omer bin Farid i Muhjiddin-i Arabi bili kafiri. On se ismijavao s hadisi šerifom koji glasi, “Dijelenje mog ummeta na mezhebe je [Allahov džlle-šanuhu] rahmet.” On nije vjerovao u vakufe. On je rekao da u islamu nema vakufa. On je rekao da su plate koje se plaćaju mita. Kabani Ali efendija je ovo sve, jedno po jedno, dokazima pobio.

Ibni Tejmijje je rekao da je grijeh otići na liječenje na obalu rijeke, u banjsko lječilište, u šumu, na planinu, u pećinu i.t.d., ili, nešto zavjetovati (adak) grobu. On je rekao da je -- posjećivanje kaburova, klanje kurbana kod turbeta, i traženje pomoći od mrtvih -- širk.

Prema alimima ehli sunneta, posjećivanje (zijaret) Resulullahovog sallallahu teala alejhi ve sellem kabura je sunnet. U stvari, neki od njih su čak rekli da je posjećivanje vadžib. Ibni Abidin je ovako napisao u komentaru knjige Durr-ul-muhtar, “Prije Ibni Tejmijje nijedan alim nije zabranjivao posjećivanje groba. On je izumio jedan novi bid’at. On je pao pred svim muslimanima u nepoštovanje.” Hadisi šerif koji prenosi Muslim kaže, “Ja sam ranije zabranio posjećivanje groba (zijaret mezara). Od sada ih posjećujte (zijaretite)!” Nedžmeddin Omer bin Hadždži je u svojoj knjizi El-dževab fi reddi ala Ibni Tejmijje je opovrgao Ibni Tejmijju jakim dokazima i dokazao da je dozvoljeno zijaretiti (posjećivati) turbeta. Burhaneddin Ibrahim bin Muhammed je takođe napisao jednu predivnu knjigu pod istim nazivom. Ove dvije knjige se nalaze u biblioteci Sulejmanijje, u dijelu koji se zove “Bešir aga”, pod brojem 142.

Abdulvehhabov sin je rekao da je ono što je Ibni Tejmijje zabranio kufr. Po njemu su svi oni, koji se kod turbeta zavjetuju, ili kod njih čine dove, kao i oni koji oko njih obilaze, ljube njihove prekrivače, uzimaju zemlju sa njih i koji traže pomoć od Evlija rahime-humullahu teala, kafiri. On je rekao da su takođe kafiri i oni koji ovo ne smatraju kufrom. Muhammed bin Abdulvehhab je napisao u knjizi Kešf-uš-šubuhat, koja je prevedena na turski jezik, “Krv i imovina onih koji traže istigase od Poslanika i Evlija, odnosno tevessul sa nijjetom šefa’ata ili približavanja Allahu je halal,” i naredio ubijanje muslimana i pljačkanje njihove imovine. Međutim, činjenica je da oni koji ne vjeruje u dobro poznata nužna vjerovanja postaju kafiri, kao na primjer, da Allah dželle-šanuhu postoji i da je jedan, i da je farz pet puta dnevno klanjati namaz. Musliman koji vjeruje ono što je jasno rečeno se ne može samo zbog sumnje zvati kafirom. Ako je Ibni Tejmije i rekao da je to širk, on je mislio da kaže da je to mali širk. Međutim Muhammed bin Abdulvehhab (i njegove pristaše) kažu da je to širk koji je ravan kufru. Obožavanje kipova je otvoreni širk. Ali, tražiti nešto od nekog drugog, osim Allaha dželle-šanuhu, je (sakriveni ili prikriveni širk). Ljudi ne mogu izbjeći sakriveni širk. Čak su i Pejgamberi alejhimusselam molili Allaha dželle-šanuhu da ih zaštiti od njega. Slijeđenje nefsa, seksualni prohtjevi i hvalisanje (rija) su sve primjeri sakrivenog širka. Sakriveni širk briše sevabe ibadeta. Nijedan alim nije nikada rekao, “Oni koji se hvale i razmeću su kafiri. Halal ih je ubiti i oteti im njihovu imovinu.”

Učiniti sedždu suncu, mjesecu, zvijezdama, idolima (kumirima, statuama) (sa nijjetom obožavanja) je kufr. Učiniti sedždu pred stvarima, iz poštivanja, a ne sa ciljem obožavanja, nije kufr. Zaklati kurbana (životinju) nečemu što neko obožava je kufr. Ako neko ko obožava Allaha dželle-šanuhu zakolje kurbana nečemu drugom što ne obožava on nije učinio kufr. On je učinio haram. Ibadetiti nekoga znači moliti mu se i vjerovati da od njega dolazi sve i da on daje sve, i korisno i štetno. Izvjesni alimi su rekli da je mekruh, onima koji obožavaju Allaha dželle-šanuhu, uzimati zemlju s turbeta, ili da obilaziti oko turbeta. Međutim, prema Vehhabovoj knjizi, ovo je sve širk i kufr. On kaže da su milioni muslimana, koji su došli i umrli, kafiri. On se loše izražava i o Ashabima kiram ridvanullahi teala alejhim edžma’in zato što su oni dizali mezareve šehida koji su se borili protiv Musejleme-i kezzaba jedan aršin iznad zemlje, radi raspoznavanja (mezara) i učenja Fatihe. Ove njegove riječi nam pokazuju da on slijedi Musejlemov put.

Oni kažu da je gradnja turbeta na grobu i munare na džamiji i jedenje kašikom novotarija (bidat, bid’at). Oni su u Kerbeli porušili hazreti Husejnovo turbe i pokrali dragocjene stvari koje su se u njemu nalazile. Oni su spalili i porušili grad Taif i poklali ehli sunnet muslimane uključujući žene i djecu i opljačkali njihovu imovinu. Najdragocjenije knjige kao što su Buharija i Muslim i mnoge knjige hadisa, fikha i drugih naučnih disciplina, pa čak i Kur’ani kerim, su pobacani na zemlju i pogaženi. Niko ih od straha nije smio podići. Oni su čak kopali i zemlju i tražili imovinu. Oni su zapalili grad. Oni su u Mekki mukerremi porušili turbeta i mubarek kuće u kojima su rođeni Pejgamber alejhisselam i hazreti Ebu Bekir, hazreti Omer i hazreti Fatima radijallahu teala anhum edžma’in. Oni su rekli da je mujezzinima širk učiti poslije ezana salat i selam (Poslanikovoj, alejhisselam, mubarek duši). Oni su zabranili pušenje i spalili sve lule, nargile, cigaret-kutije i muzičke instrumente. Zlostavljanja i mučenja koja su vehabije sprovele nad muslimanima grada Ta’ifa su detaljno u 38. poglavlju knjige Savjet muslimanu.

Oni su iznijeli značenja ajeti kerima, “Ne činite dovu nikom drugom ko nije ni koristan ni štetan, osim Allahu dželle-šanuhu!” i, “Ne činite dovu nekom drugom zajedno sa Allahom dželle-šanuhu!” i hadisi šerif, “Dova je srž ibadeta,” i rekli, da onaj, ko traži nešto od nekog drugog osim Allaha postaje kafir. Međutim, dova koja je zabranjena u ajeti kerimu je dova koja je upotrijebljena u jeziku znanja. To jest, “dova koju je rob učinio kao ibadet”. Ova dova se može samo učiniti (uputiti) Allahu dželle-šanuhu. Onom ko zna da se samo Allah dželle-šanuhu može obožavati, da se samo Njemu može učiniti dova, da niko drugi osim Njega ne stvara, da samo On sve čini, je dozvoljeno činiti vesilu Pejgamberima i Evlijama, kao posrednicima, i tražiti pomoć od njihovih duša imajući na umu da su oni Allahova dželle-šanuhu draga stvorenja, čijim je dušama On dao moć da pomognu ljudima. Oni žive u svojim mezarevima jednim životom koji mi ne znamo. Njihovim dušama je dat ihsan (dobročinstvo) kerameta (natprirodnih čuda) i moć tesarrufa (dejstva). Onaj ko tako vjeruje se ne može nazivati mušrikom. Muslimani traže od duša Evlija da im oni pomognu da očiste svoja srca i da im daju fejz i ma’rifet, i znanje koje teče u njihova srca iz Resulullahovog sallallahu teala alejhi ve sellem mubarek srca. Oni ne traže ovosvjetske prolazne stvari, položaje i imovinu. Oni o njima čak ni ne misle.

Značenje ajeti kerima sure Zumer glasi, “Oni koji obožavaju druge stvari osim Allaha dželle-šanuhu kažu, ‘Mi ih ibadetimo da nam oni učine šefa’at kod Allaha dželle-šanuhu,’” i ističe da ih ovaj njihov izgovor neće spasiti od džehennema. Inovatori povezuju pripadnike ehli sunneta s kafirima koji obožavaju kipove i kumire (idole) i kažu da riječi, “Mi stavljamo Njegove predrage robove kao posrednike (vesilu) sa ciljem da se približimo Allahu dželle-šanuhu,” neće osloboditi pripadnike ehli sunneta od širka. Tačno je da riječi mušrika neće spasiti mušrike, koji obožavaju idole, od kazne širka. Međutim, upotreba Allahovih dželle-šanuhu dragih robova kao posrednika (vesile) nije širk. Zašto bi se onda pripadnici ehli sunneta morali oslobađati od širka? Ako neko ko ubije nekoga i kaže na sudu, “Ja nisam mislio ubiti toga čovjeka. Ja znam da je zabranjeno ubiti čovjeka,” njega neće niko slušati i on će biti kažnjen. Njega neće kazniti radi njegovih riječi, koje su tačne, već zato što je ubio čovjeka. Ako neko nevin kaže iste riječi, i njegov neprijatelj se založi protiv njega, i kaže, “Pošto si kaznio ovog za te iste riječi kazni i ovog,” on neće biti kažnjen jer je onaj pređašnji kažnjen zato što je on ubio čovjeka. Isto tako i kafiri neće otići u džehennem zbog njihovih prethodno navedenih riječi već zato što su obožavali nekog drugog osim Allaha dželle-šanuhu.

Pravovjerni (mu’mini) se ne mogu nazivati kafirima na osnovu analogije s ovim ajeti kerimom koji se odnosi na mušrike. Jer, iako kafiri, mušrici, kažu da je Allah dželle-šanuhu stvorio dobro i zlo i sve drugo, oni su obožavali kipove koji se zovu Lat i Uzz, i meleke, i vjerovali su da su oni vrijedni obožavanja i da mogu učiniti da Allah dželle-šanuhu stvori sve što oni hoće (haša da oni mogu primorati Allaha dželle-šanuhu). Oni su im sa ovakvim vjerovanjem činili sedždu, klali kurbane, i zavjetovali. Muslimani ne kolju kurbane dušama Resulullaha i Evlija. Oni kolju kurban samo Allahu dželle-šanuhu. Oni šalju (kao poklon) sevab duši Evlije. Riječi, “Šefa’at ja Resulallah” znače, “O Resulallah! Ja te puno volim zato što nam Allah dželle-šanuhu naređuje da te volimo. Pošto te ja volim neka mi Allah dželle-šanuhu dadne da dobijem tvoj šefa’at.” Ovo je rečeno ukratko kao kur’anski ajeti kerim, “Pitaj selo!” Hazreti Omer radijallahu teala anh je za vrijeme hadždža rekao pred Hadžer-i esvedom, “Ti ne možeš ništa učiniti! Ali ja te ljubim zato što slijedim Resulullaha.” Kada je to hazreti Alija radijallahu teala anh čuo on je rekao, “Resulullah sallallahu teala alejhi ve sellem je rekao, ‘Hadžer-i esved će na Sudnjem danu činiti šefa’at za ljude.’” [Ovaj hadisi šerif nam prenose Tirmizi, Nesai, Bejheki, Taberani i Buhari u njegovoj knjizi Istorija.] Hazreti Omer se zahvalio hazreti Aliji na tim riječima. Zar nije moguće da Pejgamberi i oni koje Allah dželle-šanuhu voli ne budu korisni kada će jedan kamen biti koristan? Allah dželle-šanuhu je rekao da će on ukabuliti (uslišati) dove i šefa’ate onih koje On voli. [Materijal od početka 43. članka dovde je uzet iz sedmog toma Istorije koju je napisao Ahmed Dževdet paša rahmetullahi alejh]

Duboki alim, riznica kerameta, hazreti Mevlana Halid-i Bagdadi je ovako napisao u njegovom radu Risale-i Halidijje, “Kada se muslimani čvrsto uhvate za posrednika (sebeb) oni misle da će on biti povod (sebeb) za Allahovo dželle-šanuhu stvaranje onoga što oni žele. Oni ne vjeruju da su posrednici stvaraoci. Mušrici, s druge strane, vjeruju da će njihovi kipovi stvoriti, ili će učiniti da Allaha dželle-šanuhu dadne (da će oni haša primorati Allaha dželle-šanuhu). Oni koji nisu u stanju da uvide razliku između ova dva vjerovanja ginu u vrtlogu poricanja.”

Knjiga Ševahid-ul-hak, koju je napisao Jusuf Nebhani, crpi podatke iz knjige Hulasa-tul-kelam koju je napisao Sejjid Ahmed Dahlan, i kaže, “Neki ljudi kažu da onaj, ko uzme Resulullaha ili nekog drugog Poslanika, ala nebijjina ve alejhimussalatu vesselam, ili Evliju kao posrednika (čini tevessul), i kaže, na primjer, ‘O Resulallah, ja tražim tvoj šefa’at,’ postaje mušrik. Oni iznose značenja ajeti kerima koji su poslani za kafire, koji kažu, ‘Nemoj činiti dovu nikom drugom osim Allahu.’ i ‘Ko je veći sapik (krivovjernik, heretik) od onog ko čini dovu nekom drugom osim Allaha?’ i ‘Oni kojima osim Allaha činiš dovu ne mogu ništa učiniti. Ako išta od njih tražiš oni te neće čuti. Čak i kad bi te čuli oni ti ne bi odgovorili. Oni će na dan Kijameta poricati vaš širk.’, i nazivaju mu’mine mušricima. Muhammed sin Abdulvehhaba je rekao, ‘Ovi ajeti pokazuju da je onaj ko se obrati (oslovi) mezaru i traži šefa’at mušrik. I drevni mušrici su takođe vjerovali da njihovi kipovi ne mogu ništa učiniti i da samo Allah dželle-šanuhu sve stvara. Oni su govorili naši kipovi će za nas činiti šefa’at kod Allaha. Oni su postali mušrici zato što su tako rekli. Isto tako i oni koji traže šefa’at na mezarevima i turbetima su postali mušrici.’ Ove riječi su potpuno netačne i neispravne. Jer, mu’mini ne obožavaju Pejgambere i Evlije. Oni ih ne pripisuju Allahu dželle-šanuhu kao šerike. Oni vjeruju da su oni (Allahova dželle-šanuhu) stvorenja i (Njegovi) nemoćni robovi. Oni ne kažu da oni imaju hakk (pravo na) ibadeta (to jest, oni ne kažu da oni zaslužuju da budu obožavani). Oni ne kažu da oni mogu stvoriti nešto, ili koristiti ili štetiti. Oni (tj. vjernici, mu’mini) se žele okoristiti njima zato što su oni Allahovi dželle-šanuhu odabrani i dragi robovi i zato što Allah dželle-šanuhu njihovim bereketom sažaljeva Svoje robove. Međutim, mušrici koji se spominju u ajeti kerimu vjeruju da su njihovi kipovi vrijedni ibadeta (obožavanja). Oni su postali mušrici radi ovog svog pogrešnog vjerovanja. Kada im se kaže da kipovi nisu ni korisni ni štetni oni kažu da ih oni obožavaju da bi im oni činili šefa’at kod Allaha. Zaista je iznenađujuće da se mu’mini porede s kafirima koji obožavaju kipove. Kada bi činjenje tevessula (traženje šefa’ata) bilo širk Resulullah sallallahu alejhi ve sellem i Ashabi kiram i Selefi salihin ne bi nikada činili tevessul. Međutim, Resulullah je ovako činio dovu, ‘Ja Rabbi (O moj Gospodaru)! Daj mi radi hakka (prava) onih Tvojih robova kojima si Ti dao kada su tražili!’ Očigledno je da je on ovim riječima činio tevessul. On je ovu dovu podučavao njegovim Ashabima i govorio im, ‘Ovako činite dovu!’ Hadisi šerif koji nam prenosi Ibni Madže, kaže, ‘Kada idete iz kuće u džamiju proučite ovu dovu!’ Dželaleddin Sujuti citira ovaj hadisi šerif u svojoj knjizi Džami’ul-kebir. Alimi islama su rekli da svaki dan učimo ovu dovu. Taberani, Ibni Habban i Hakim nam prenose da je Resulullah sallallahu teala alejhi ve sellem, kada je ukopavao hazreti Alijinu majku Fatimu binti Esad u kabur, rekao, ‘Ja Rabbi! Oprosti majci Fatimi bint Esad radi hakka Tvog Pejgambera i Tvojih drugih Pejgambera koji su došli prije mene!’ Kako piše u Sujutijevoj knjizi Džami’ul kebir ovaj hadisi šerif takođe detaljnije prenose i Ibni Ebi Šejbe i Ibni Abdil-Berr. Hadisi šerif koji pripovijeda Osman bin Hanif, koji smo gore spomenuli, je napisan u knjigama hadisa koje se zovu Tirmiziji, Nesai, Bejheki i Buharijevoj knjizi Istorija. Dova koju je Resulullah sallallahu teala alejhi ve sellem podučio slijepca je očigledan tevessul. Ovi (tj. inovatori), suprotno tome, zabranjuju ovu Resulullahovu dovu, i kažu, da oni, koji je prouče, postaju kafiri. Ashabi kiram su za vrijeme Resulullahovog sallallahu alejhi ve sellem života stalno učili ovu dovu.

Dža’fer Mensur, drugi abbasidski halifa je, dok je zijaretio Mesdžid-i nebevi (Pejgamberovu alejhisselam džamiju u Medini), upitao imama Malika, ‘Hoću li se, dok činim dovu, okrenuti prema kibli ili prema Resulullahovom kaburu (Hudžre-i seadet)?’ [Kada stojimo u Mesdžidu Nebevi, stojimo između kible (Kabe) i Resulullahuvog mubarek kabura.] Imam Malik mu je odgovorio, ‘Kako češ se okrenuti od Resulullaha? On je vesila (povod) za tebe i za tvog oca Adema ala nebijjina ve alejhissalatu vesselam! Okreni se prema Njemu i kroz Njega traži šefa’at (istišfa’)!’ Hazreti Ibni Hadžeri Mekki je napisao u njegovoj knjizi Dževher-ul-munzam da je ovaj izvještaj toliko autentičan da se ne može odbaciti. Oni koji kažu da je imam malik rekao da je mekruh činiti dovu dok se je okrenuto prema Resulullahovom kaburu potvaraju i kleveću ovog velikog imama.

Nije tačno da se samo Pejgamberima može činiti tevessul (to jest, da se samo Pejgamberi mogu uzeti kao posrednici u dovi) i da se tevessul može činiti samo kroz Pejgambere jer je hazreti Omer, kada je činio dovu da padne kiša, činio tevessul hazreti Abbasu (to jest. uzeo hazreti Abbasa kao posrednika). Nijedan od prisutnih Ashaba kiram nije ništa rekao protiv njega. Naš efendija Resulullah sallallahu teala alejhi ve sellem je rekao ‘Allah dželle-šanuhu je stavio u Omerov jezik i srce istinu.’ Hazreti Omerovo činjenje tevessula sa hazreti Abbasom je očevidan dokaz i jak dokument. Hazreti Omerovo uzimanje hazreti Abbasa, kao posrednika (činjenje tevessula sa hazreti Abbasom), a ne Resulullaha, je bilo s ciljem da svakoga poduči da je dopušteno uzimati i druge, osim Pejgambera (množina od riječi Pejgamberi) kao posrednike (tj. činiti tevessul i sa drugim osobama). Jer, svako je znao da je dozvoljeno uzimati Pejgambere kao posrednike (činiti tevessul kroz Pejgambere). Ali, bilo je onih koji nisu bili nasigurno je li dozvoljeno uzimati i druge kao posrednike. Hazreti Omer ih je podučio da jeste. Da je hazreti Omer učinio tevessul kroz Resulullaha sallallahu teala alejhi ve sellem (to jest da je učinio dovu preko Resulullaha, da je uzeo Resulullaha kao posrednika) razumilo bi se da nije dozvoljeno činiti dovu za kišu kroz druge. Međutim, to ne pokazuje da se mrtvi ne mogu uzeti kao posrednici. Ashabi kiram su činili tevessul kroz Resulullaha (odnosno činili dovu kroz Resulullaha, uzimali Resulullaha kao posrednika) nakon njegovog prelaska na ahiret.

Dok oni s jedne strane kažu da ‘Niko i ništa drugo, osim Allaha, nema te’sir (nije djelotvorno, nema efekta). Ko kaže da nešto drugo ima te’sir postaje kafir,’ oni s druge strane govore, ‘Živi mogu biti tevessul (to jest, oni se mogu uzeti kao posrednici) a mrtvi ne mogu. Živi mogu imati te’sir (biti djelotvorni) a mrtvi ne mogu.’ Njihove riječi se kose jedne s drugim. (One su u međusobnoj kontradiktornosti). Mu’mini vjeruju da su i mrtvi i živi samo posrednici i uzroci (vesile i sebebi) i da sam Allah dželle-šanuhu i stvara sve i utiče na sve.

Kada krivovjernici, jeretici, kažu da je širk činiti tevessul, oni navode riječi džahila (neukih), koji, okrenuti prema grobu mrtvog Evlije kažu, na primjer, ‘Uradi to i to’, ili, koji smatraju obične ljude Evlijama i od njih očekuju keramet. Međutim, čak ni takvi džahili, koji tako pogrešno govore i misle, ne vjeruju da iko drugi -- osim Allaha dželle-šanuhu -- može stvoriti ikakvu korist i štetu. Oni znaju da oni tevessule da dobiju Allahov dželle-šanuhu bereket. Jeretici kažu da oni nastoje da spriječe njihove pogrešne i sumnjive riječi. Mi potsjećamo jeretike da niko od onih koji izgovaraju te pogrešne i sumnjive riječi čak ni ne misli da iko drugi, osim Allaha, može stvoriti ikakvu korist i štetu. Oni svi čine tevessul samo da se oberićete (dobiju bereket). Oni pribjegavaju Evlijama da dobiju udio od njihovog bereketa. Kada oni kažu ‘Evlija je uradio ili učinio’ oni ne misle da kažu ‘Evlija je bio djelotvoran’. Zašto jeretici, ako oni hoće da spriječe sumnjive riječi, zašto oni onda nazivaju sve mu’mine kafirima? Oni kažu da svaki onaj, ko iz bilo kog razloga nekom pribjegne (učini tevessul), postaje kafir. Da su oni iskreni u svojim riječima oni bi samo zabranjivali riječi koje oni smatraju sumnjivim! Oni bi podučavali edebe tevessula! Šta više, riječi koje oni zabranjuju su metafore koje imaju dva različita značenja. Alimi ehli sunneta rahmetullahi teala alejhim edžma’in su objasnili riječi, kao na primjer, ‘Ova hrana me je nahranila’ ili ‘Ovaj lijek me je izliječio’ u skladu sa razumom i islamom, kao, ‘Šta čovjeka nahrani i izliječi, nije hrana i lijek već Allah dželle-šanuhu. Hrana i lijek su samo posrednici koje je Allah dželle-šanuhu stvorio.’ Kada mu’min, musliman kaže da je nešto djelotvorno (tj. da čini te’sir), onaj ko to čuje treba to shvatiti, protumačiti, u metaforičnom (medžazi) značenju. Sama činjenica da je onaj koji to kaže mu’min i musliman nam pokazuje (signalizira, daje do znanja) da se on izrazio u tom (tj. medžazi) značenju. Alimi me’ani nauke (semantike) su jednoglasno rekli da je to tako.

Ibni Tejmijje i njegovi učenici su rekli da je tevessul haram. Vehabije kažu da je tevessul širk. Međutim, činjenica je da su i naš Poslanik sallallahu teala alejhi ve sellem i njegovi Ashabi kiram ridvanullahi teala alejhim edžma’in i svi muslimani činili tevessul. Nemoguće je da je sav ummet činio haram i kufur. Hadisi šerif kaže, ‘Moj ummet se neće složiti na zabludu (dalalet)!’ Stotinu deseti ajet sure Al-i Imran kaže, ‘Vi ste postali najbolji od svih ummeta!’ Je li moguće i zamisliti da se sav ummet ili većina jednog takvog ummeta mogla složiti na dalalet (zabludu) i jeres (sapikluk)?

Ibni Humam, jedan od alima hanefi mezheba, je rekao, ‘Kada učimo dovu biće bolje ako se okrenemo prema Kabr-i šerifu (Pejgamberovom alejhisselam mezaru, grobu), a ne prema Kibli.’ Reći da je imami a’zam Ebu Hanifa rekao, ‘Bolje se okrenuti prema Kibli’ je velika kleveta protiv ovog velikog imama. Jer, on je napisao u njegovoj knjizi Musned da je Abdullah ibni Omer je rekao, ‘Sunnet je okrenuti se prema Kabr-i šerifu i okrenuti leđa prema kibli.’ Svi alimi hanefi mezheba su nas izvijestili da je imami a’zam rekao, ‘Okrenuti se prema Kabr-i šerifu je mustehab.’ Resulullah je živ u njegovom mubarek grobu, kaburu. On prepoznaje one koji ga posjećuju (zijarete). Oni koji su ga zijaretili u hajatu (tj. životu, tj. dok je bio na ovom svijetu) su se okretali prema njegovom mubarek licu. Njima je bila Kibla za leđima. Bez sumnje je da je isto tako i kada posjećujemo njegov mubarek grob. Ako se neko u Mesdžid-i haramu okrene prema svom hodži ili ocu, koji je okrenut prema Kibli (Ka’bi), da mu nešto kaže, on će se bez sumnje okrenuti prema njemu i Ka’ba će mu biti za leđima. Nema sumnje da je potrebnije okrenuti se prema Resulullahovom mubarek licu od okretanja prema ocu ili hodži. Alimi četiri mezheba su jednoglasno rekli da je, kada zijaretimo Kabr-i šerif, potrebno da se okrenemo prema mubarek mezaru. Imam Subki u njegovoj knjizi Šifa-us-sikam nabraja njihova pisanja, jedno po jedno. [Knjiga Šifa-us-sikam je 1395./1975. godine preštampana ofsetom u Istanbulu.] Nije tačno da je imam a’zam bio protiv tevessula kako piše u Alusi tefsiru. Nijedan alim hanefi mezheba se nije nikada složio s ovim vijestima. Svi alimi hanefi mezheba su izjavili da je tevessul mustehab. Mi ne smijemo vjerovati Alusijevu izjavu.

Zerkani je napisao u njegovom objašnjenju knjige Mevahib-ul-ledunnijje, koje ima osam dijelova i koje je po treći put izdato u Libanu 1393./1973. godine, ‘Kada neko kaže, “Ja Rabbi! Ja Ti činim šefa’at kroz Tvog Pejgambera. O ti Pejgamberu, rahmetu čovječanstva! Učini mi šefa’at kod Rabba!” Dženab-i Hak (Allah dželle-šanuhu) će uslišati ovaku dovu.’

Gore napisani dokazi iskorjenjuju bid’at koji su vehabije izmislile. Jedan seljak je, kako nam imam Bejheki prenosi, došao Resulullahu i zamolio ga da učini dovu da padne kiša, i rekao, ‘Mi se nemamo ni u kog drugog osim tebe pouzdati. Ljudi će se skloniti za svoje Pejgambere.’ Resulullah sallallahu alejhi ve sellem nije rekao ništa protiv njega i, kako nam Enes bin Malik kaže, Resulullah sallallahu alejhi ve sellem se odmah popeo na minber i počeo činiti dovu da padne kiša. Kiša je počela padati prije nego što je završio s dovom. U Buhariji piše da je jedan seljak došao Resulullahu i da mu se požalio na oskudicu. Resulullah je učinio dovu. Kiša je počela padati. Na to je Resul alejhisselam rekao, ‘Da je Ebu Talib živ on bi bio jako zadovoljan.

Veliki alim hazreti Ibni Hadžer-i Mekki je napisao u njegovoj knjizi Hajrat-ul-hisan, ‘Imam Muhammed Šafi’i je u danima kada je bio u Bagdadu posjetio (zijaretio) imam-i-a’zamov kabur i nazivao mu selam. On je uzimao imama kao posrednika (činio vesilu) za svoje dove, da mu budu kabul.’ Imam Ahmed je upotrebljavao imama Šafi’iju u svojim dovama (činio tevessul). U stvari, kada je njegov sin Abdullah bio sa tim iznenađen, on mu je rekao, ‘E, moj sine. Imam Šafi’ija je kao sunce među ljudima. On je za tijela kao zdravlje.’ U zapadnim zemljama je imam Malik bio uziman kao tevessul u dovama. Imam Šafi’ija je to čuo. On se nije tome protivio. Imam Ebul-Hasan-i Šazili je rekao, ‘Ko hoće da nešto dobije od Allaha dželle-šanuhu treba uzeti imama Gazalija kao tevessul!’ U Ibni Hadžer-i-Mekkijevoj knjizi Sava’ik-i muhrika piše da je imam Šafi’ija uvijek uzimao ehli bejti nebevi, rahmetullahi teala alejhim edžma’in kao tevessul.

Kako je god Allah dželle-šanuhu dao da ta’ati (dobra djela) i ibadeti budu vesila (posrednici) za sticanje sreće i visokih stupnjeva On je isto tako dao i da Njegovi predragi i odabrani robovi, Nebiji, Evlije i salih robovi, koje nam je naredio da volimo, budu posrednici za uslišavanje dova. Ovo je razlog zašto su svi Ashabi kiram i svi pređašnji i kasniji alimi, kada su činili dove, činili tevessul. Nijedan od njih se nije tome suprotstavio. Vjerski reformatori, inovatori, su dali ajeti kerimima i hadisi šerifima i mnogim istinitim i tačnim izjavama pogrešna značenja i tako pokvarili i oskrnavili imane muslimana. Oni nastoje da udalje (i skrenu) pripadnike ehli kible (muslimane) sa pravoga puta. Kome god je Allah dželle-šanuhu podario hajr i sreću on će naučiti gore navedene dokaze. On će na taj način izbjeći propast i neće dozvoliti da ga sljedbenici bid’ata (heretici) zavedu.” Ovdje se završava prijevod odlomka iz knjige Ševahid-ul-hak. Drugi dio gore spomenute knjige Hulasat-ul-kelam je preštampan ofsetom u Istanbulu 1395./1975. godine.

ODABRANI ČLANCI IZ KNJIGA ALIMA EHLI SUNNETA