ODABRANI ČLANCI IZ KNJIGA ALIMA EHLI SUNNETA

ALLAHOVA TEALA IMENA. ŠTA ZNAČI STVORITI?

[Prijevod petnaestog članka iz drugog dijela knjige Tam Ilmihal-Se’adeti Ebedijje.]

Allah dželle-šanuhu ima puno imena. Mi im ne znamo broj. On je u Kur’ani kerimu saopštio ljudima devedeset devet od Njegovih imena. Kadi Zade Ahmed efendi u svojoj knjizi Birgivi vasijjetnamesi piše, “Devedeset devet Allahovih dželle-šanuhu imena se nazivaju Esma-i husna. Allahova dželle-šanuhu imena su tevkifijje. Ona su ovisna o šerijatu. Šerijat mora da odobri ime kojim ćemo Ga zvati i zikriti (zikr činiti). Šerijat nam dozvoljava da Ga zovemo i zikrimo samo tim imenima. Šerijat nam nije dozvolio da Ga zovemo drugim imenima osim ovih.” Na pet stotina i četrdeset prvoj stranici knjige Šehr-i Mevakif piše, “Kadi Ebu Bekr je rekao da se može upotrijebiti ime koje je dostojno Allaha dželle-šanuhu i koje Mu odgovara. Međutim, večina (alima) je rekla da samo smijemo upotrebljavati ovih devedeset i devet imena.”

To znači Allaha dželle-šanuhu ne smijemo zvati Bog. Grijeh je zvati Allaha dželle-šanuhu Bog. Ne željeti upotrijebiti ime Allah, i umjesto njega upotrebljavati ime Bog, pa čak i jedno od devedeset devet imena - umjesto Allah - je težak je i ružan zločin.

[Jedan alim islama iz Indije, Dost Muhammed Kandihari rahmetullahi alejh (preselio na ahiret 1284/1868. g.n.e.), piše u svom dvadeset devetom pismu: “Kurejš mušrici su na početku svojih pisma pisali riječ Bismikallahumma. U početku islama je naš efendija (sejjid) Pejgamber sallallahu alejhi ve sellem slijedio običaj plemena Kurejš i na početku svojih pisma je pisao riječ Bismikallahumma. On je kasnije, kada mu je objavljen ajet Bismillah, pisao na početku svojih pisama riječ Bismillah. On je još kasnije, kada mu je došao ajeti kerim koji je u sebi sadržavao riječ Rahman, pisao riječ Bismillahirrahman. On je na kraju, kada mu je u suri Neml poslata riječ Bismillahirrahmanirrahim, na početku svojih pisama pisao ovu riječ. Zapravo, pismo, koje je on poslao vizantijskom caru Heraklijusu po svom ličnom glasniku Dihjei Kalebiji započinje sa Bismillahirrahmanirrahim. Započeti pismo ovim riječima Bismile je sunnet, čak i ako ga pišemo kafiru. On je naredio hazreti Aliji da u Hudejbije mirovnom ugovoru napiše Bismillahirrahmanirrahim. Suhejl, kurejšski predstavnik je rekao, “Mi znamo šta znači Rahmanirrahim. Napiši Bismikallahumme.” Kako vidimo, Allah dželle-šanuhu je još od vremena Adema alejhisselam podučio sve Svoje Pejgambere da je Njegovo ime (ALLAH) pa su ga čak i kafiri upotrebljavali. Uzeto iz sedmog poglavlja knjige Nije mogao odgovoriti.]

Allah dželle-šanuhu kaže u Kur’ani kerimu, “Moje je ime Allah. Zovi me Allah. Ibadeti me izgovarajući Allah. Traži od Mene govoreći Allah!” Očigledno je kako je pogrešno i kolika je tvrdoglavost zvati Ga imenom Bog - imenom koje On najviše mrzi i koje kafiri, koji su Njegovi dušmani, upotrebljavaju za svoje idole - i ne zvati Ga imenom koje On voli.

Nuhov, alejhisselam, sin Jafes je bio mu’min. Pošto se broj njegove djece povečao on im je postao vođa. Oni su svi ibadetili Allaha dželle-šanuhu onako kako ih je učio njihov djed. Kada je Jafes prelazio preko rijeke on se utopio. Njegov mlađi sin, Turk, je preuzeo očevo mjesto. Broj njegove djece se povečao. Oni su se zvali su se Turci. Turci su bili muslimani, strpljivi i studiozni ljudi kao i njihovi preci. Pošto se vremenom njihov broj uvećao oni su se raširili po cijeloj Aziji. Izvjesni vladari koji su se pojavili su pokvarili njihovu svetu vjeru i počeli obožavati idole. Jakuti, koji danas žive u Sibiru i obožavaju idole, su im pripadali. Kako su se više udaljavali od vjere oni su postepeno izgubili svoju prvobitnu civilizaciju i ahlak (ponašanje). Atilla, jedan od poglavara Huna kojeg su zvali “Allahov gadab” [(srdžba) Allahov bič] je bio naročito nemilosrdan i zao. Kada se u Mekki mukerremi rodilo sunce islama i počelo po cijelom svijetu zračiti svoje svjetlo znanja, morala, i raznih vrlina, diktatori - koji su se pojavili pod rimskim rasipništvom i nemoralom koji je došao do Azije - nevjerstvo, neukost i divljaštvo - koji su prekrili Aziju i Afriku, su spriječili da potlačeni čuju za islam i da ga nauče. Ove prepreke su uklonjene sabljom. Turski vladari iz svoje plemenitosti i opreznosti nisu zabranili upoznavanje s islamom. Šemseddin Sami ovako piše u svojoj knjizi Kamus-ul-a’lam, “Tekući prema sjeverozapadu, rijeke - Sir Darja (“Jaksart”) na sjeveru i Amu Darja na jugu - se uljevaju istočno od Kaspijskog mora u istočnu stranu Aralskog mora. Teritorija između ove dvije rijeke se zove Transoksiania (Ma-vera-un-nehr). Distrikt koji je južno od ove teritorije, između Kaspijskog mora i Aralskog mora se zove Harizm. Grad Merv se nalazi u Harizmu. Provincije Irana, Džurdžan i Horasan, se nalaze južno od Harizma. Ova regija se danas naziva Turkmenistan. Regija koja se nalazi sjeverno od Aralskog mora se zove Kazakistan. Regija južno od Transoksianije je Uzbekistan. Gradovi Buhara, Samerkand i Taškend se nalaze u Uzbekistanu. Regija istočno od Uzbekistana se zove Tadžikistan. Gradovi Jarkend, Fergane i Kašgar se nalaze u Tadžikistanu. Ove sve regije se zovu Turkistan. Sa’id bin Osman ibni Affan, guverner Horasana je pokorio Samerkand. Kutejbe je 77. godine potpuno pokorio regiju Transoksianie. Rusi su napali Samerkand 1285 [1868 g.n.e.] a cijeli Turkistan 1292. [Masoni koji su se osnažili u Otomanskoj državi su samo gledali ove invazije.] Puno prije nego su se turska plemenitost i čast islama sastali Asirci su napali Turkistan i navikli Turke da obožavaju sunce i zvijezde.” Oni su obožavali sunce kada je svitala zora. Iz toga razloga sunčevo ime je postalo tanjeri odnosno tanri (bog). U Kur’ani kerimu ima puno ajeti kerima koji kažu, “Moje je ime Allah. Zovite me Allah. Ibadetite me izgovarajući Allah. Tražite od Mene obraćajući mi se sa Allah!” Očevidno je kako je pogrešno, kolika je tvrdoglavost, ne zvati Ga imenom koje On voli, već Mu se obraćati imenom Bog koje On najviše mrzi, koje kafiri, koji su Njegovi neprijatelji, upotrebljavaju za svoje idole. Na primjer, ako vladar kaže nekim pod njegovom komandom, “Moje ime je Ahmed. Zovi me Ahmed!” i ako mu oni odgovore, “Ne gospodine mi te ne možemo zvati Ahmed. Mi ćemo te zvati kamen ili vuk ili imenom tvog najvećeg i najgoreg neprijatelja” zar se on neće razljutiti ako ga oni tako zovu? Isto tako će i ime bog - koje nam On nije naredio i koje ne On ne voli - izazvati Njegovo neprijateljstvo i srdžbu ako ga upotrijebimo kada ibadetimo ili učimo ezan. Ibni Abidin, rahmetullahi teala, ovako piše na početku objašnjavanja ezana, “Ezan znači učiti specifične riječi na specifičan način. Nije dozvoljeno učiti njihov prijevod čak i ako je njihovo značenje potpuno isto i svako ga razumije. Niti ga je dozvoljeno učiti melodično i kvariti njegove riječi. Kvariti njegove riječi znači štimati ih prema zvucima muzike i dodavati im ili oduzimati samoglasnike, slova, i tako čineći produžavati ih. Takođe je grijeh i slušati ezan, Kur’an i mevlud koji se tako uče. Učiti ih teganijom (melodično) [to jest, lijepim glasom] bez dodavanja, to jest bez kvarenja riječi, je i dozvoljeno i lijepo.”

Kada se ibadeti čine na način kako nije naređeno oni postaju igračke. Praviti od vjere igračku, ili je prilagođavati običajima, je najgori i najružniji kufr. Mnoga od devedeset i devet imena koja je On objavio u Kur’ani kerimu naznačavaju da je On Stvaralac.

Na primjer, Mukit, Halik, Bari, Musavvir, Razzak, Mubdi, Mu’id, Muhji, Mumit, Kajjum, Vali, Bedi’ su takva imena. Halik znači “onaj koji odlučuje i imenuje”. Bari znači “onaj koji stvara”. Musavvir znači “onaj koji daje oblik”. Na primjer, kada inžinjer hoće da napravi zgradu on prvo izvrši izvjesne proračune, proračuna dimenzije, neophodnu količinu građevinskog materijala, cigle, keramičkih pločica, cimenta i gvožđa, površinu soba, i proračuna ih, i pripremi projekat. To je značenje riječi “halik”. Poslije toga, arhitekt napravi kuću po tom projektu. Arhitekt je “bari” građevine. Na kraju, građevini su dodate njene dekoracije. Onaj ko ih priprema je “musavvir”.

Allah dželle-šanuhu nema partnera ni u čemu što čini. On je sam halik, bari i musavvir svakog stvorenja. Stvoriti znači dati da nešto, što ne postoji, postane iz ničega. Stvoriti takođe znači i dati da materija ili element postanu, i da se, kada su postali, promjene u drugo stvorenje. Na primjer, značenje ajeti kerime, “On je stvorio čovjeka iz sperme a džine od vatre,” nam kaže da je to tako. Zemlja i nebo i stotinu pet elemenata koje mi danas poznajemo prvobitno nisu postojali. On ih je sve kasnije stvorio. On pravi okside, kiseline, alkalije i soli na taj način što sjedinjuje ili razjedinjuje elemente to jest On ih stvara. Allahov dželle-šanuhu običaj je da sve stvori putem izvjesnog posrednika (vasite) ili medija (sebeba). On sam sve stvara, stvara posrednike (sebebe) i daje im dejstvo (te’sir) i moć. Fizička i hemijska svojstva materija, fizička, hemijska i biološka zbivanja i reakcije su način na koji On stvara. On je stvorio oblike energije, elektricitet, toplotu, mehaniku, svjetlo i hemiju i razne oblike energije koji prave reakcije ili sebebe. Isto kao što je On dao da ovi uzroci i mediji (sebebi) budu posrednici (vasite) za Njegovo stvaranje materija on je tako dao da je i čovjekov razum i snaga budu posrednik (vasita) za Njegovo stvaranje. Na primjer, ako zagrijemo ugalj preko pet stotina stepeni, dakle, do tačke paljenja, i početak paljenja koje izaziva plamen šibice, On je taj koji stvara oksidaciju, gorenje uglja. Šibica nije stvaralac događaja koji zovemo gorenje. On sam stvara šibicu, njene karakteristike, njen plamen, energiju toplote, odnos atoma ugljika i kisika, i egzotermičke događaje koji zagrijavaju ugalj koji onda zrači crvene zrake. Isto tako, kada otopimo cink u hlorovodoničnoj kiselini nastaje jedinjenje koje se zove cink hlorid koje ima potpuno drukčiju osobinu. Ne možemo reći da su ovu izmjenu atoma stvorili atomi cinka i molekule kiseline. Zato što u izmjeni jona koja se zove cink hlorid, u izmjena elektrona, atoma, razloga toga, niti sile privlačenja i odbijanja cinka i hlorida imaju ikakvog udjela u formaciji cink hlorida niti je onaj koji je stavio cink u kiselinu uradio išta osim toga. Čovjek je samo bio očevidac pravljenja cinkovog hlorida, reakcije, osobina, i energije koja je nastala izmjenom jona koje je Allah dželle-šanuhu stvorio. To znači da su čovjekov razum i moć kao i sve druge prirodne sile samo vasita, posrednik za stvaranje novog balansa, reda ili sistema mijenjanjem uslova i ravnoteže među materijama, elementima, osobinama, silama i energijama koje je Allah dželle-šanuhu ranije stvorio. Prema tome Arhimed nije stvorio zakon nego je samo uvidio odnos između osobina koje su od prije postojale. Isto tako i Tomas Edison, koji je izumio najnovija poboljšanja na instrumentima kao što su fonograf, megafon i električnoj sijalica nije ih stvorio niti napravio već bio posrednik (sebeb) za njihovo pravljenje. Allah dželle-šanuhu ih je sve stvorio. Edison ne samo da ih nije stvorio već nije imao pojma o funkciji ruku, nogu, očiju i drugih ćula, o svojim raznim ćelijama srca, pluća, bubrega i mnogih drugih organa o konstrukciji raznih materija i alatki koje je upotrebljavao, o snazi atoma i protona u njima koje su postale sebeb za stvaranje novih aparata sastavljajući zajedno postojeće materije. Može li se ikada reći za sebeb i vasitu, koji ne zna ništa o suptilnostima ni u sebi ni u stvarima koje upotrebljava da je stvaralac? Stvaralac je neko koji zna najsičušnije i najsuptilnije vidove ovih stvari i ko ih pravi, a to je Allah dželle-šanuhu.

Pametan i inteligentan naučnik, koji ima nekoliko univerzitetskih diploma, i koji, pročitavši najnoviju literaturu, ima puno iskustva, će dobro shvatiti da su čovjekovi eksperimenti i djela samo posrednici (vasita) i sredstva (sebeb). Allah dželle-šanuhu sam stvara svaki događaj, svaku akciju, svaku reakciju, i ima vlast nad svakim zakonom. Jedan i jedini časni dio koji razlikuje čovjekovu moć od prirodnih sila je to da on svojim razmišljanjem i svjesnošću igra ulogu posrednika. Čovjek je u stanju da izazove da se Allahovo dželle-šanuhu stvaranje manifestuje kako on to želi. Allah dželle-šanuhu je rekao u sedamdesetom ajetu sure Isra da je On obdario čovjeka ovim časnim učestvovanjem i da ga razlikuje od drugih stvorenja i da ga stvorio supriornijim od drugih stvorenja.

Allah dželle-šanuhu je jedini Stvaralac (Halik). Zvati bilo kog drugog osim Allaha dželle-šanuhu stvaraocem, bez obzira iz kog razloga, izaziva kufr (nevjerstvo). U knjizi Birgivi vasijjetnamesi piše, “Ko kaže da je za rizk, koji nam Allah dželle-šanuhu šalje, takođe potreban i čovjekov trud on postaje kafir. Jer, pokret je od Allaha (Allah dželle-šanuhu stvara svaki pokret)” Dakle ko kaže da je čovjek stvorio pokret ili (neko) djelo on postaje kafir. Hazreti Ismail Hakki Bursali ovako piše u svojoj knjizi Hudždžet-ul-baliga, “U stvari, Allah dželle-šanuhu je halik (stvaralac) i razik (stvaralac nafake, opskrbe). Nazivati čovjeka halik i razik je kufr. Čovjekovi osnovni atributi (sifati aslijje) su nemoć i neimaština. Allahovi dželle-šanuhu atributi (sifati zatijje) su svemoć (kudret) i gina (obilje, bogatstvo).” Mi ne smijemo ni za kog reći da je on nešto stvorio (kreirao) i da je on stvaralac (kreator) nečega. Ime Stvaralac (Halik), koje pripada samo Allahu dželle-šanuhu, se ne smije upotrijebiti ni za koga i ne smije se odnositi ni na koga. Ista je stvar i sa imenima Rahman i Rahim.

Allah dželle-šanuhu daje da druge stvari budu sredstva za Njegovo stvaranje nečega. Ko hoćeda nešto bude stvoreno treba da nabavi stvari koje izazivaju stvaranje toga. Ako je u stvaranju nečega takođe upetljana i ljudska moć, stvorenja koja su tako nastala se zovu vještačke materije. Na primjer, koka kola i ulje su vještačke materije. Ako u stvaranju nečega nije upetljana ljudska moć, pored stvari koje izazivaju njihovo stvaranje, one se nazivaju prirodne materije. Iako ljudska moć ne posreduje u stvaranju prirodnih materija, ljudska moć može prouzrokovati da se one obrnu u pristupačno i raspoloživo stanje. Ćumur i puter su prirodne materije. Bilo bi jako neuko, i glupo, reći da je čovjek stvorio vještačke materije a da je priroda stvorila prirodne materije. To bi u stvari značilo nazivati druga sredstva (sebebe) stvaraocima ovih događaja. To bi bilo kao kad bi rekli da je pčela stvorila med ili da je električna struja stvorila svjetlo.

Mu’tezile, jedna od sedamdeset dvije odmetničke grupe muslimana, vjeruju da čovjek stvara svoja djela. S obzirom da su oni zaključili ovo svoje pogrešno vjerovanje iz Kur’ani kerima i hadisi šerifa oni nisu nevjernici. Ali, pošto nisu priznali istinu oni će biti prženi u džehennemu izvjesno vrijeme. Međutim, onim koji nemaju pojma o ajetu, hadisu, o vjeri, i imanu, i koji kažu sultanima “ti si stvorio”, da bi im se ulizali i dobili njihovu naklonost, je kufr. Jako je opasno pripisivati stvaralaštvo bilo kom drugom osim Allaha dželle-šanuhu. Allah dželle-šanuhu je sam i jedini stvaralac svega. Nema stvaraoca osim Njega. Ali, Allahov dželle-šanuhu običaj je da On sve stvara kroz sredstva (sebebe). On je na taj način dao svijet materije i društveni red. Da je On sve stvarao bez sredstava ovaj svemir ne bi imao sadašnji red. Kao što su mikrobi koji izazivaju bolest, i oblak koji donosi kišu, i sunce koje utiče na život, i katalizatori koji potpomažu hemijske reakcije, i životinje koje prerađuju materije biljnog porijekla u meso, mlijeko, med, i lišće koje sintetiše organske materije sredstva, isto tako su i ljudi sredstva za gradnju aviona, automobila, lijekova, elektromotora i mnogih drugih stvari koje se prave. Allah dželle-šanuhu svim ovim sredstvima daje snagu (kuvvet) i efekat (te’sir). On je takođe dao ljudima, još dodatno, razum (akl) i volju (irade). Nije ispravno zvati ove posrednike i sredstva stvaraocima. Ova činjenica je jasno i lijepo izražena u rečenici, “la havle vela kuvvete illa billah.” Ali, neke rafizije, koji se takođe nazivaju i šije i alevije, kažu da ljudi stvaraju grijehe a Allah samo dobročinstva. Moje knjige Eshab-i Kiram i Hak Sozun Vesikalari citiraju ove riječi rafizija i lijepo im odgovaraju.

Imena Allaha dželle-šanuhu koja otkrivaju Njegove atribute, kao što su, Alim (sveznajući), Semi’ (svečujući), Basir (svevideći), Kadir (svemoćni, svemogući), Murid (sveodlučujući), Mutekellim (svegovoreći) i slična se mogu upotrijebiti za ljude pod pretpostavkom da se razmotre značenja i uslovi koji su saopšteni u originalu naše knjige na turskom jeziku. U knjizi Hadika, u dijelu koji objašnjava strahote izazvane jezikom, piše da je haram imenovati ljude imenima koja su specifična samo za Allaha dželle-šanuhu kao što su, Rahman, Kuddus, Muhejmin i Halik. Imami Nevevi, rahmetullahi teala alejh, govori detaljno o ovom u svom objašnjenju knjige Muslim. Atribute Allaha dželle-šanuhu, kao što je Aziz, je dozvoljeno upotrebljavati za ljude u njihovom figurativnom značenju ali da to nije ispravan edeb (poštovanje, prema Allahu dželle-šanuhu). Bolje se pridržavati edeba i ne upotrebljavati ih.

Kad god čujemo ili napišemo Allahovo dželle-šanuhu ime, vadžib nam je i izgovoriti riječi, subhanallah, tebarekallah, dželle-dželaluh, azze-ismuh, džellet kudretuh ili teala, kada se to prvi put desi. Ove riječi poštovanja nam je mustehab često izgovarati. Isto vrijedi i za izgovaranje salavata kada čujemo Resulullahovo ime. U knjizi Bezzazijje i petom poglavlju knjige Hindijje piše, “Kada čujemo Allahovo dželle-šanuhu ime vadžib je reći dželle-dželaluh ili teala ili tebareke ili subhanallah i tako izraziti naše poštovanje. Kada ponavljamo Allahovo dželle-šanuhu ime mustehab je reći Allah dželle-šanuhu umjesto samo Allah. To znači, kada izgovoramo Allahovo dželle-šanuhu ime mi mu moramo dodati riječ poštovanja. Isto tako se mora reći Kur’ani kerim umjesto samo Kur’an. Kako razumijemo, pogrešno je, i nije ispravno reći i napisati “Allah je rekao da ...”, ili, “Allah teala je rekao da ...”. Mi moramo reći “Allahu teala (ili Allah dželle-šanuhu) je rekao da ...” U islamu nema rasizma. Svi narodi, bez obzira koji jezik govorili, trebaju da izgovore ove riječi. Oni ne smiju biti neučtivi i prevoditi ove riječi. Na kraju zadnjeg poglavlja petog toma Ibni Abidina i Kadizadinog objašnjenja Birgivija piše, “Mustehab je dodati blagoslovljeni izraz “radijallahu anh” kada izgovorimo [ili napišemo] ime ashaba i “rahmetullahi alejh” uz ime drugih alima.”

Alimi ehli sunneta s u rekli, “Potrebno je da puno volimo ashabe kiram i da ih jako i duboko poštujemo. Dakle, musteheb je reći “radijallahu anh” kad god napišemo, pročitamo ili čujemo ime bilo kog od njih.” Ove činjenice su takođe napisane i u našoj knjizi na turskom jeziku Islam ahlaki. Da bi zaveli muslimane rafizije kažu, “Ashabi kiram su jako veliki. Ne postoji riječ koja može izraziti njihovu visinu. Dodavati riječi “radijallahu anh” iza njihovih imena znači vrijeđati ih. Dakle, to se ne treba govoriti. Mi ne smijemo vjerovati rafizijama!

Allah dželle-šanuhu na mnogim mjestima u Kur’ani kerimu, kada govori o sebi, kaže “Mi”. Allah dželle-šanuhu je jedan. On je rekao u Kur’ani kerimu da je On jedan. On ne kaže Ja kada govori o sebi na mnogim mjestima u Kur’ani kerimu. On kaže Mi umjesto Ja da izrazi svoju veličinu i naznači da je On gospodar (hakim) i vladar (malik) svega. Kad god On kaže, “Mi” treba se razumjeti, “Ja, malik i hakim svega.”

U knjizi Dur-ul-muhtar, na dvije stotine šezdeset osmoj stranici petog toma, piše, “Allah dželle-šanuhu voli one koji daju svojoj djeci imena kao što su, Abdullah, Abdurrahman, Muhammed, Ahmed, ... . Ljudima je dozvoljeno davati Allahova dželle-šanuhu imena kao što su Ali, Rešid, Kebir, Bedi’ sa značenjem koje je odgovarajuće za ljude. Međutim, neuki prave greške u značenju i izgovoru ovih imena i tako čine grijehe, pa čak i kufr. Oni na primjer, umjesto da kažu Abdulkadir kažu Abdulkojdur, što, ako se kaže namjerno, izaziva kufr. Ko namjerno obeščasti ova imena, i ko na primjer kaže Abduluzejz umjesto Abdulaziz, postaje kafir. Isti je slučaj i ako kažemo Hamo umjesto Muhammed, Haso umjesto Hasan, Ibo (ili Ibro ili Ibrulj) umjesto Ibrahim.” [Dakle razumijemo da je haram učiti Kur’ani kerim tegannijom (pjevanjem) i tako mijenjati riječi.] Ove riječi se moraju poštovati. Izvjesne zanatlije pišu ova mubarek imena u cipelama i papučama kao reklamu jer su to njihova imena, pa oni, koji ih kupuju, staju na njih kada ih obuvaju. Plašimo se da će i oni koji ih pišu i oni koji ih obuvaju na noge izgubiti iman.

Ibni Abidin ovako piše u trećem tomu, “Iman znači srčana potvrda to jest, vjerovanje svih načela koja je Muhammed alejhisselam, prema saglasnosti (svih alima), donijeo od Allaha dželle-šanuhu. Kao primjer za ova načela je vjerovanje da Allah dželle-šanuhu postoji i da je jedan, da ćemo biti proživljeni nakon smrti, da je farz klanjati namaz i postiti za vrijeme mjeseca Ramazana, da je haram piti vino [i sva druga alkoholna pića, i ženama otkrivati glavu, kosu, i noge, u prisustvu muškaraca koji im nisu mahrem]. Onaj ko ovako vjeruje (u ova načela) je teoretski mu’min odnosno musliman. Ko uradi nešto što je znak kufra, kao na primjer, ko obožava idole, ili baci Kur’ani kerim negdje na prljavo mjesto, on postaje kafir. Druga dva čina kufra su, namjerno klanjanje namaza bez abdesta i preziranje sunneta. Ko ospori ili porekne nešto što se ne temelji na ajeti kerimu ili nešto što nije mutevatir to jest, što se ne razumije jasno iz hadisi šerifa koje svako zna ili nečeg što nam nije preneseno idžmom iako se jasno zna ne postaje kafir. Ko kaže da je dozvoljeno (halal) nešto za što je jasno rečeno da je zabranjeno (haram) postaje kafir. Primjer ovog je pijenje vina [alkoholnih pića] ili jedenje krmetine. Ko kaže da je dozvoljeno nešto, što je samo po sebi halal, ali je haram pod izvjesnim uslovima, ne postaje kafir. Primjer ovog je prisvajanje tuđe imovine. Ako se izvjesna izjava ili djelo muslimana treba protumačiti to jest, ako u više pogleda izražava njegov kufr i u jednom pogledu označava da on nije kafir ovaj jedan pogled se mora uzeti u obzir i ne smijemo ga nazvati kafirom. Ako on izjavi da on nije mislio na taj jedan pogled onda će biti zaključeno da je on kafir. Ako alimi nisu saglasni po pitanju izvjesne izjave, da li ona izaziva kufr, onaj ko je izgovori se ne može nazvati kafirom.

Mustehab je nasavjetovati murteda i odstraniti mu sumnje. Ako on zatraži više vremena on se onda mora pritvoriti u zatvor tri dana. Ako se on za to vrijeme ne pokaje sud će odlučiti o njegovom smaknuću. Ovo vrijedi čak i ako on pobjegne u nemuslimansku zemlju (dar-ul-harb) i kasnije postane ratni zarobljenik. (Pokajanje (tevba) znači izgovaranje kelimei šehadet i istovremeno odustajanje od onog što izaziva kufr). [Na stotinu devedeset osmoj stranici drugog toma knjige Hadika piše, “Kada muž ili žena postane murted njihov brak više ne važi. Njihova sljedeća djeca su kopilad (veledi zina). Ako se muž pokaje oni trebaju obnoviti njihov nikah. Ali žena se ne može natjerati da obnovi nikah. Ako je žena postala murted nju se mora natjerati da se pokaje i nikah se nakon toga obnavlja. Hulla nije potrebna zato što nema razvoda (talak).” Kada se neko pokaje za nešto što je porekao o čemu ne postoji saglasnost pametno je to jest, dobro je da obnovi nikah.] Kada neko postane murted on gubi svu svoju imovinu. Njegova sva imovina se od njega oduzima. Ako se pokaje ona će mu biti vraćena. Ako umre ili pobjegne u dar-ul-harb ona će biti data njegovim nasljednicima - muslimanima. Dar-ul-harb je država u kojoj vladaju nemuslimani i njihovi zakoni kao što je Francuska i Italija. Ono što on zaradi kao murted postaje fej. To pripada bejt-ul-malu (budžetu islamske vlade). Oni koji mogu primiti džiziju su plaćeni od ovog feja. Njegova zarada u dar-ul harbu postaje fej muslimanima kada on postane ratni zarobljenik [Hindijje] i [Kadihan]. Ako on umre tamo, njegova imovina postaje vlasništvo njegovih kafir nasljednika. Murtedov nijedan ibadet nije sahih (ispravan). Njegov nikah nije sahih ni sa jednom ženom. Kada oni postanu ratni zarobljenici oni ne postaju robovi i džarijje. Žena se stavlja u zatvor a njega ubijaju. Ne može se jesti ništa što oni ulove ili zakolju. Njihovo svjedočenje se ne uzima, ne prima. Oni nisu ničiji nasljednici. Murtedova zarada u dar-ul-islamu (islamskoj državi), dok je bio murted, se ne oporučuje nikom. Njegovi poslovni ugovori u dar-ul islamu će, prema imami a’zamu, biti nerješeni i oni će postati punovažni (nafiz) ako on postane musliman. Ako on umre ili ode u dar-ul-harb oni svi postaju nevažeći. S druge strane, prema imamejnu, oni su u početku bili važeći. Žena, čiji je muž postao murted (otpadnik iz islama, kafir), se može preudati kada se njen iddet završi.

Prema imamejnu oni su punovažeći čim se pokaje, onda on ponovi na kaza sve ibadete koje nije obavljao prije nego je postao murted. Iako su svi ibadeti koje je obavio prije nego što je postao murted poništeni, poslije pokajanja, on samo ponavlja svoj hadždž ako je bogat. Ako ženin muž postane murted, ona se može udati (za drugog čovjeka) čim (vremenski period koji se zove) iddet isteče.

[Izvjesni ljudi kažu, “Kako će neko ko klanja i čini svakakve ibadete i dobročinstava postati kafir na osnovu jedne riječi? Kadi zade Ahmed efendi, rahmetullahi teala alejh, ovako piše u svom objašnjenju Birgivija, “Isto kao što kafir postaje mu’min kada jednom izgovori kelimei tevhid tako i mu’min postaje kafir na osnovu jedne riječi. Kada muž, ili žena, postane murted na osnovu kufra zbog tvrdoglavosti (kufr-i inadi) njihov nikah više ne važi ali to nije razvod braka. Pošto to nije razvod braka njima je dozvoljeno da obnove iman i nikah više od tri puta bez hulle.” (Hulla je međuvremena ženidbena procedura koju islam zahtijeva kao uslov, koju bračni parovi koji su se tri puta razveli moraju ispuniti da bi se mogli uzeti po treći put. Ovaj uslov naređuje ženi da se mora udati za drugog čovjeka i sa njim imati polni odnos prije nego se može ponovo udati za njenog bivšeg muža. Ovaj propis prepreke u islamskom bračnom zakonu strahovito ugnjetava osjećanje ljubomore koja je dio čovjekove prirode i upozorava ga na posljedice dozvole njegovog prava na razvod i štiti udatu ženu da ne bude igračka u rukama njenog muža i da nema nepodnošljiv život iz stalnog straha neočekivanog i neopravdanog razvoda. S druge strane, žena, ako zaista voli svog muža i ako se plaši da se zauvijek s njim ne rastane će se pobliže zabaviti njenom mogućom ulogom u toj epizodi, koja je uslovila prethodna dva razvoda, i da se ona ne desi i po treći put, pošto njen muž može radije odabrati da bude bez nje nego da prođe kroz bol hule.) Neće biti dovoljno ako samo jedno od njih obnovi nikah. I muž i žena mora da obnovi svoj nikah u prisustvu dva svjedoka. U Šafijiskom mezhebu nije potrebno obnavljati nikah ako se žena pokaje unutar perioda iddeta. Ko je hanefija on može, radi olakšice, uzeti verbalnu punomoć od njegove žene i obnoviti svoj nikah u prisustvu dva svjedoka, “Ja ponovo ženim moju ženu, koja je bila moja žena prije ove obnove, kao njen zastupnik i lično u moje ime.” Muško ili žensko, svaki musliman treba da svaki dan u vrijeme sabaha i akšama prouči ovu dovu, koja obnavlja i iman i nikah, “Allahumme inni uridu en udžeddidel imane vennikaha tedždiden bi-kavli la ilahe illallah Muhammedun resulullah.” Dobro je da je muž i žena zajedno izgovore. U džamiji, poslije namaza u džema’atu ako imam prouči ovu dovu zajedno s džema’atom džema’atlije će jedni drugima biti svjedoci i njihovi nikasi će biti obnovljeni. Opravdano je i prihvatljivo da se musliman pokaje na izdahu (son nefesu). Ali kafirov iman neće biti važeći. Svaki musliman treba da u vrijeme sabaha i akšama prouči ovu iman dovu: “Allahumme inni e’uzu bike min en-ušrike bike šej-en ve ene a’lemu ve estagfiru-ke li-ma la-a’lemu inneke ente allamulgujub.” Sabahska dova počinje iza ponoći. Akšamska dova počinje sa zevalom (sa podnevom). Pokajanje od stvari koje izazivaju murtedluk znači odbijanje da se bude murted.

U knjigama Berika i Hadika, u poglavljima koja se bave strahotama izazvanih jezikom, kao i u knjizi Medžma’ul-enhur piše, “Musliman, muško ili žensko, će izgubiti svoj iman i postati murted (otpadnik iz islama) ako kaže ili uradi nešto - ozbiljno ili u šali - za što su alimi islama jednoglasno rekli da izaziva kufr i za koje on (muško ili žensko) zna da će, ako se uradi, izazvati kufr ali on (muško ili žensko) to namjerno radi [dobrovoljno i bez primore] i on (muško ili žensko) to radi ili kaže. Ova vrsta kufra se zove kufri inadi (kufr iz inata). Sevapi prethodnih ibadeta osobe koja je postala murted se poništavaju. Ako se ovaj murted pokaje sevapi prethodnih ibadeta mu se ne vraćaju. Ako je bogat on mora ponovo obaviti hadž. Nije potrebno da naklanjava prethodne namaze, da ponovo plaća zekat koji je dao i da napašta postove koje je postio dok je bio murted. Ali je potrebno da on ponovo uradi stvari koje nije uradio prije svog murtedluka (otpadništva) zato što se njegovi prethodni grijesi se nisu izbrisali kada je on postao murted. One koje nije uradio za vrijeme svog murtedluka se ne ponavljaju. Kada neko postane murted kroz kufri inadi njegov nikah se poništava. Kada se to desi oni moraju obnoviti nikah (tedždidi nikah) pred dvojicom svjedoka međutim, hulla nije potrebna. Za pokajanje nije dovoljno samo izgovori kelimei šehadet. Takođe je potrebno i pokajanje za stvar koja je izazvala njegov kufr. Ko kaže ili uradi nešto za što prije nije znao da je uzrok kufra ili ako namjerno kaže nešto za što alimi islama nisu jednoglasno rekli da izaziva kufr u tom slučaju nije sigurno da on gubi iman i da se njegov nikah poništava. Radi predostrožnosti, bolje je obnoviti iman i nikah. Kufri džehli (kufr iz neznanja) nastaje kada izgovorimo nešto za što nismo svjesni da izaziva kufr, zato što je muslimanima farz naučiti stvari koje mora svako znati. Ne biti svjestan nečega i ne znati je za muslimana težak grijeh a ne opravdanje. Nikah i iman se neće poništiti ako slučajno kažemo nešto što izaziva kufr, ili u zabuni ili interpretativno. U tom slučaju bi tevba i istigfar to jest, obnova imana (tedždidi iman) bila predostrožnost. Međutim, obnova nikaha nije potrebna.” Nemoguće je da musliman koji ide u džamiju (da klanja namaz) postane murted kroz kufrom iz inata. S obzirom da postoji mogućnost da i muslimani koji idu u džamiju mogu na jedan od četiri načina izraziti kufr, imami džamija zajedno sa džematom uče sljedeću dovu, “Allahumme inni uridu en udžeddidel imane vennikaha tedždiden bi-kavli la ilahe illallah Muhammedun resulullah,” i tako čine i tevbe i tadždidi iman i tadždidi nikah. Ovim se i izvršava naređenje hadisi šerifa, “Recite la ilahe illallah, obnovite vaš iman!

ODABRANI ČLANCI IZ KNJIGA ALIMA EHLI SUNNETA