ODABRANI ČLANCI IZ KNJIGA ALIMA EHLI SUNNETA

ASHAB-i KIRAM
‘alejhimurridvan’

AHMED FARUK


ASHABI I EHLI BEJT SU SE UVIJEK MEĐUSOBNO VOLJELI


UVOD

Ova knjiga je napisana u ime Allaha, s bismilom!
Allahovo ime je najbolje utočište!
Njegovim blagodatima nema broja;
On je milostivi Gospodar koji voli opraštanje!

Allah dželle-šanuhu je ranije stvorio džennet i Džehennem. On je u vječnoj prošlosti predodredio da će ih oba napuniti ljudima i džinima. On je to izjavio u Svojim knjigama. Kao što od vremena Adema alejhisselam postoje dobri ljudi, koji vjeruju, i zaslužuju džennet, tako isto postoje i nevjernici, zli i glupi ljudi, koji čine zla koja će ih odvesti u Džehennem. Ove dvije grupe ljudi će postojati na zemlji do Kijameta. Broj meleka je neuporedivo veći od broja ljudi. Oni su svi vjerni i poslušni. S druge strane, broj vjernika je mali. Većina ljudi ne vjeruje, ne sluša i griješi

Dobri i zli ljudi su uvijek nastojali da jedni druge unište. Zli ljudi su vijekovima takođe i napadali jedni druge i živjeli u brizi i strepnji. Vjernici su činili džihad protiv nevjernika, da ih disciplinuju, i da ih upute ispravnom vjerovanju, i time, vjećnoj sreći, i da usmijere čovječanstvo prema jednom sretnom i mirnom životu, i na ovom i na onom svijetu. S druge strane, nevjernici su osnivali diktatorske režime u kojima je jedna mala skupina ljudi zlostavlja nejake i potčinjene kako bi vodila razvratan i rasipnički život i zadovoljavala svoje pohotljive želje. Da bi sakrili svoja zla, štetu i rđavu uslugu oni su napadali Pejgambere - alejhimusselam, i njihove vjere, zato što su oni uspostavljali principe morala, vrlina i integriteta. Ovi napadi su nekad vođeni smrtonosnim oružjem a nekad tajnim ratom, koji je u sebe ukljućivao propagandu, fitnu, fesad, svrgavanje, i iznutra potkopavanje vjere i uništavanje islamskih država.

Svijetla vjera islam, vodić spasa i progresa, i svetionik materijalnog i duhovnog progresa, je isto tako bila podvrgnuta istom postupku. Islam je objavljen našem efendiji, Pejgamberu, Muhammedu Mustafi sallallahu alejhi ve sellem kojeg je Allah dželle-šanuhu stvorio kao najuzvišenijeg, najljepšeg, i najčasnijeg od svog čovječanstva na cijelom svijetu i u svakom pogledu, i izabrao ga, i poslao, kao Pejgambera za sve nacije. Nevjernici, nemoralni i razvratni ljudi nisu samo krstaškim ratovima napadali njegovu vjeru, koji su uključivali razna mučenja i barbarstva, već su i svom silom nastojali da nasamare muslimane, prerušavajući se u muslimane i izdavajući lažne i varljive usmene i pismene izjave, huškajući brata protiv brata, i da tako iznutra razore islam. Šteta koju su ovi njihovi pobunjenički napori izazvali je vapaj njihovog uspjeha.

Podrivačke aktivnosti među muslimanima datiraju unazad do vremena Ashaba kiram, alejhimurridvan, kada je, Abdullah bin Sebe’, jedan jevrej iz Jemena posijao prve sjemenke razdora među muslimanima. On je navodno primio islam i promijenio svoje ime. On je začeo jedan opasan i šejtanski trend. On je poćeo da kleveće Ashabe, drugove Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem. Ovo otpadništvo koje je ovaj jevrej izmislio se zove rafizi sekta. To ime je na kraju promjenjeno u šija sektu. Mnogi neprijatelji vjere su kao “vjerski ljudi” slijedili njegov primjer i izmišljali razna otpadništva, i skrenuli milione i milione muslimana s pravog puta.

Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je sljedećom izjavom prorekao da će ova žalosna katastrofa zahvatiti ovaj ummet (muslimane): “Moj ummet će se podijeliti na sedamdeset i tri različite grupe. Sedamdeset dvije će skrenuti s pravog puta i završiti u džehennemu. Jedna grupa će se pridržavati mog puta i puta mojih Ashaba.” Ova grupa ispravnog puta se zove ehli sunnet.

Najranija od ovih otpadničkih sekti, rafizi sekta, koja je ujedno i najotrovnija, se s vremena na vrijeme ponovo pojavljuje i širi među neukim sljedbenicima (ahmacima) a njeni simpatizeri koji nemaju imana je raspuhuju i upotrebljavaju kao oružje. Ako se knjiga Husnijja, koju su izdali u skorije vrijeme i koja je ćifutska izmišljotina, i brošurice koje dijele džahilima na džamijskim vratima i njihove riječi dobro osmotre, vidiće se da njihove riječi i pisanja u knjizi nemaju pouzdanih dokaza i da su oni promijenili događaje i podatke (činjenice) i da daju ajeti kerimima i hadisi šerifima iskrivljena i pokvarena značenja. Strategija koju oni koriste da navedu ljude da povjeruju u ove njihove gluposti je da navedu par imena cijenjenih i istinitih knjiga iz kojih oni nisu u stanju da navedu ni jedan jedini redak. Kada neuki čuju imena ovih cijenjenih knjiga oni im počnu vjerovati. Njihove besmislene i nelogične klevete, i istinita načela vjerovanja koja su alimi (ispravnog puta) ehli sunneta objasnili u svjetlu Kur’ani kerima i hadisi šerifa, su sakupljena po presudi istinitih dokumenata u knjizi Ashabi kiram koju je napisao sejjid Abdulhakim ef., rahmetullahi alejh. Dok se ova knjiga štampala, mi smo joj na kraj dodali po abecednom redu listu biografija dvije stotine šezdeset pet poznatih ličnosti koje su spomenute u ovoj knjizi sa ciljem da naše drage čitaoce informišemo o njima. Original knjige Ashabi kiram je izdat prvi put 1982. godine na turskom jeziku. Allah dželle-šanuhu nas je sada blagoslovio da realizujemo i njeno dvadeset drugo izdanje (i prvo izdanje na engleskom jeziku).

Molimo Allaha dželle-šanuhu da blagoslovi muslimane, i da im dadne da objektivno pročitaju ovu knjigu i nauče pravi put!

Muslimani su se na zemlji danas podijelili u tri grupe. U prvu grupu spadaju muslimani koje vole Ashabe kiram. Oni se zovu ehli sunnet ili sunni muslimani (sunije) ili firkai nadžijje (grupa koja je spašena od džehennema). Drugu grupu sačinjavaju neprijatelji Ashaba kiram. Oni se zovu rafizi (rafidi) ili šije ili firkai dalla (otpadnička grupa). Treća grupa se sastoji od neprijatelja šija i sunija. Oni se zovu vehabije ili nedždi. Oni su potekli iz arapske provincije Nedžd, koja je izvor njihovog otpadništva. Ova treća grupa se još naziva i firkai mel’una (prokleta grupa). U našim knjigama na turskom jeziku Kijamet ve Ahiret i Se’adet-i Ebedijje kao takođe i u našim publikacijama na engleskom jeziku, kao na primjer, Advice for the Muslim, i četvrtom poglavlju knjige The Sunni Path (ova knjiga je prevedena na bosanski jezik pod naslovom Stazom sunneta), piše da vahhabije nazivaju muslimane nevjernicima. Naš Pejgamber je prokleo onog ko nazove muslimana kafirom. Jevreji i engleski spletkari su izazvali ovu podijelu muslimana u tri grupe.

Svako ko se oda ćulnim strastima svog nefsa i ima zlo srce će otići u Džehennem bez obzira kojoj grupi pripadao. Svaki musliman mora, da bi se očistio od nevjerstva i griješenja - koji su nerazdvojivi dio njegove prirode, stalno i puno činiti tezkiju nefsa, odnosno, izgovarati la ilahe illallah i estagfirullah, da bi očistio srce od kufra i griješenja koje je dobio od svog nefsa, šejtana, zlog društva i štetnih i razornih knjiga. Istigfar dova: (Estagfirullah el-azim ellezi la ilahe illa huv elhajjel kajjume ve etubu ilejh). Značenje istigfar dove: [O moj veliki Allahu oprosti mi moje grijehe! Ti si jedini koji sam sve stvaraš iz nepostojanja i sam sve održavaš u postojanju! Ti uvijek postojiš!] Naše dove će sigurno biti primljene ako slijedimo islam. Ne klanjati pet dnevnih namaza, gledati u žene koje nisu propisno pokrivene, ili gledati u druge ljude koji nisu pokrili dijelove tijela koji moraju biti pokriveni, ili jesti nešto što je haramom (ilegalno) zarađeno su znaci neslijeđenja islama. Dove onih koji ne slijede islam se ne primaju.

ŠTA JE DIN (VJERA)?

Na svijetu su korisne, dobre, i zle stvari pomiješane. Oni koji rade korisne stvari su sretni. Oni koji rade štetne stvari srljaju u propast i uvijek imaju briga. Pošto je Allah dželle-šanuhu prepun merhameta On je stvorio moć koja razlikuje dobro od lošeg. Ova moć se zove akl (razum, pamet). Ko ima zdrav i čist razum on uvijek nađe dobro i radi ga. Razum onih koji griješe se kvari. Oni ne mogu pravilno razlikovati dobro i zlo. Rad onih koji čine zlo postaje štetan. Pošto Ashabi kiram nisu nikad griješili njihov razum je bio zdrav i jak. Oni su bili uspješni u svemu što su radili. Oni su bili sretni i na ovom i na onom svijetu. Većina svijeta je mentalno bolesna i živi u brigama. Allah dželle-šanuhu je, iz Svog sažaljenja prema nama, otkrio, preko Svog Pejgambera šta je dobro a šta zlo, i naredio nam je da radimo dobro. On nam je zabranio zlo. Ova naređenja i zabrane se zovu din (vjera). Din koji nam je Muhammed alejhisselam saopštio se zove islam. Oni koji hoće da nauče i čine korisna djela moraju slijediti islam to jest, oni moraju biti muslimani. Izvjesni Evropljani su postali uspješni samo zato što su radili po propisima islama koje su pronašli razumom. Kada su to vidjeli neprijatelji islama - kafiri - oni su rekli da su kršćani postali progresivni. Kada oni, koji imaju muslimansko ime, ne slijede islam, oni postaju nazadni. Kada to kafiri vide oni kažu da je islam nazadan i da je protiv progresa. U stvari, izvjesni Evropljani napreduju kada slijede islam - a ne kršćanstvo, dok izvjesni idioti, koji imaju muslimanska imena, kada ne slijede islam nazaduju.

Nove ere-Sunčane hidžre-Lunarne hidžre
2001-1379-1422

ASHABI KIRAM
‘alejhimurridvan’

Ako neko nekog na bilo kom mjestu i u bilo koje vrijeme i na bilo koji način hvali i veliča, ta sva hvala i veličanje po pravu u stvari pripada Allahu dželle-šanuhu. Jer, On sam je stvaralac, prosvjetitelj, trener, proizvođač i pošiljalac svake dobrote. Samo je On posjednik moći i svemoći. Reći za nekog da je nešto stvorio znači pripisivati atribut stvaranja nekom drugom osim Allaha dželle-šanuhu, što u suštini liči na hvalu muhe za stvaranje stambene zgrade ili vožnju automobila, što je prljavi grijeh, da i ne govorimo o ruganju dotičnoj osobi.

Neka su blagoslov i najljepše dove na Muhammeda alejhisselam Njegovog Pejgambera i miljenika, na njegov ehli bejt (njegovu najbližu rodbinu), i na sve njegove Ashabe (drugove), ridvanullahi teala alejhim edžma’in!

Nišandžizade Muhammed bin Ahmed rahime-hullahu teala autor ogromne knjige istorije Mir’at-i kainat ovako piše: “Ashabi su opisani na razne načine. U knjizi Mevahib-i ledunnijje piše da se vjernik - koji je samo za trenutak vidio Pejgambera sallallahu alejhi ve sellem ili, u slučaju da je slijep, ako je, dok je Pejgamber bio živ i nakon što mu je rečeno da je Poslanik, sa njim samo malo porazgovarao - zove sahib ili sahabi, bez obzira na njegove godine u tom blagoslovljenom momentu. Kada govorimo o više njih mi ih zovemo Ashabi ili Sahaba ili Sahb. Neko ko je bio nevjernik kada je vidio Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem i postao vjernik nakon Pejgamberovog prelaska na ahiret, ili neko ko je bio vjernik kada ga je vidio - ali je haša postao murted (izašao iz islama) poslije Pejgamberovog prelaska na ahiret - nije sahabi. Ubejdullah bin Jahš and Sa’lebe bin Abi Hatib su bili Ashabi ali su kasnije izašli iz islama. Prema alimima, ako neko, ko je izašao iz islama (nakon mubarek događaja koji ga je učinio sahabom) postane opet musliman, on je i dalje sahabi.” Vahši radijallahu anh je takođe bio jedan od sahaba, i umro je kao sahabi. Rečenica, “Divljak Vahši, neukroćen i u imenu i u tijelu” u dobro poznatoj knjizi koja se zove Muhamedijje opisuje njegovo stanje prije prelaska na islam. Zašto i Vahši ne bi postao Ashab kada su drugi, nakon osamdeset godina života provedenih kao nevjernici, samo jednom vidjevši mubarek lice našeg efendije (sejjida) Pejgambera sallallahu alejhi ve sellem postali Ashabi i pridružili se vjernicima? Takođe su i džini koji imaju ove kvalifikacije Ashabi.

Abdulgani Nablusi rahime-hullahu teala je napisao vrlo cijenjeno objašnjenje knjige Tarikat-i Muhammedijje koje je nazvao Hadikatun-nedijje. Ova njegova knjiga je 1290. godine po Hidžri [1873. g.n.e.] izdata u Istanbulu. Njen prvi dio je ofsetom reprodukovan 1400. godine [1980 g.n.e.] Na njenoj trinaestoj (13) stranici ovako piše: “Džin ili čovjek koji upozna Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem nakon što je postao vjernik, i za kog se zna da je umro kao vjernik, se zove sahabi. Prema ovoj definiciji je Ashab i slijepac, kao i onaj koji ga je samo na trenutak vidio. Anđeo (melek) ne može biti Ashab. Kada je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem preselio na ahiret bilo je preko stotinu dvadeset četiri hiljade Ashaba. Oni su svi bili alimi i zrele i plemenite osobe.”

Svi vjerski eksperti su jednoglasno rekli da su Ashabi, alejhimurridvan, najbolja i najuzvišenija stvorenja poslije Pejgambera, alejhimussalavatu vetteslimat, i meleka. Musliman koji je makar jednom vidio Resulullaha (Allahovog dželle-šanuhu Poslanika) je puno uzvišeniji od onih koji ga nisu vidjeli uključujući Vejsila Karaniju (koji ga takođe nije vidio). Kada su Ashabi ušli u Damask kršćani, koji su ih vidjeli, su im se divili i rekli, “Ovi ljudi su uzvišeniji od Isa, alejhisselamovih, apostola.” Abdullah ibni Mubarek rahime-hullahu teala jedan od najvećih alima islama je rekao, “Prašina - koja je ulazila u nozdrve konja hazreti Muavije radijallahu anh dok je jahao pored Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem - je hiljadu puta uzvišenija od Omera bin Abdul’aziza (koji nije bio Ashab).

Vrline Ashaba, alejhimurridvan, su citirane u velikom broju ajeti kerima i hadisi šerifa.

Namjereno značenje 110. ajeti kerima sure Al-i Imran je, “Vi ste najbolji ummet i zajednica od svog čovječanstva.” Drugim riječima, “Vi ste najbolji poslije Poslanika (množina).”

Namjereno značenje 100. ajeti kerima sure Tevbe je, “Allah dželle-šanuhu je zadovoljan sa onim Ashabima koji su rođeni i živjeli u Mekki mukerremi, i koji su se iselili u Medinu muneverru, i sa onim muslimanima koji su slijedili njihove primjere u dobročinstvu. I oni su takođe zadovoljni s Allahom dželle-šanuhu. Allah dželle-šanuhu je za njih pripremio džennet.

Allah dželle-šanuhu se u 64. ajeti kerimu sure Enfal, obraća Svom dragom Pejgamberu i kaže, “Allah dželle-šanuhu i vjernici (mu’mini) koji te slijede su ti dovoljni.” U to vrijeme je bilo samo nekoliko Ashaba kiram. Međutim, kod Allaha je njihov stepen bio jako visok. Za njih je rečeno da su dovoljni za širenje islama.

Namjereno značenje 29. ajeti kerima sure Feth je: “Muhammed sallallahu alejhi ve sellem je Allahov dželle-šanuhu Pejgamber, a svi oni koji su s njim, [to jest, svi Ashabi kiram] su oštri (žestoki) prema nevjernicima. Ali, oni su samilosni (puni merhameta) i blagi jedni prema drugim. Ti češ vidjeti da većina njih čini ruku’ i sedždu. Oni mole Allaha dželle-šanuhu da On dadne svakom svako dobro, uzvišenost, i na ovom i na onom svijetu. Oni takođe žele ridvan, odnosno, da Allah dželle-šanuhu sa njima bude zadovoljan. Na njihovim licima (čelima) se vidi znak od mnogog činjenja sedžde. To je njihov opis u Tevratu. A njihov opis u Indžilu (originalnom Jevanđelju koje je dato Isa, alejhisselamu) je da su oni kao usjevi. Kada se nejaka klica pojavi iz zemlje i postane deblja i visočija slično tome i njih je bio mali broj i bili su nejaki. Ali oni su se za kratko vrijeme svugdje raširili. Oni su svugdje donijeli svjetlo imana. Kako se drugi čude klici koja je za kratko vrijeme narasla, tako im se i oni, koji ih vide - dok se divno ponašanje i slava ovih ljudi rasipa po zemlji - zapanjeni dive a nevjernici srde.” Slava koja se spominje u ovom ajeti kerimu se ne odnosi samo na muslimane koji su bili među Ashabima kiram - kada je on (ajeti kerim) objavljen - već i na one koji su se kasnije pridružili ovim najsrećnijim pravovjernicima. Dobro je poznato da je i Mu’avija radijallahu anh bio Ashab koji je jako puno doprinjeo širenju islama. I on je takođe, kao i svaki drugi Ashab, uključen u ove pohvale kojima ih je Allah dželle-šanuhu obasuo.

Sljedeći hadisi šerifi, koji govore o veličini i visokim stepenima Ashaba kiram radijallahu teala anhum edžma’in se nalaze na tri stotine dvadeset i šestoj (326.) stranici knjige Mir’at-i kainat:

1 -- “Ne izražavajte se loše o mojim Ashabima. Ne govorite ono što nije vrijedno njihove časti! Ja se zaklinjem Allahom dželle-šanuhu u čijoj je moći moj nefs da vaša sadaka u zlatu, čak da je tolika kolika je planina Uhud, nije ravna sevabima (nagradama koje će biti date muslimanima na ahiretu za pobožna djela koja su učinili na ovom svijetu) koji će moji ashabi dobiti za jedan mudd.” Sadaka je ibadet. Količina sevaba koje ćemo dobiti za izvjesni ibadet je ovisna o čistoći našeg nijjeta. Ovaj hadisi šerif nam pokazuje koliko su bila čista srca Ashaba kiram, radijallahu teala anhum edžma’in. [Mudd znači “menn”. Menn je ekvivalentan sa dva ritla ili 260 dirhema šar’i ili 875 grama. Sadakai fitr (milostinja koju dovoljno bogat musliman mora dati na dan bajrama nakon svetog mjeseca Ramazana) je (najmanje) pola sa’a što je koliko i dva madda ili 1750 grama pšenice.]

2 -- “Svi moji Ashabi su kao zvijezde na nebu. Kojeg god od njih slijedite dobićete Allahovu dželle-šanuhu ljubav.” Drugim riječima, ako postupate po savjetu bilo kojeg od njih, bićete na pravom putu. Isto kao što na moru ili u pustinji zvijezde pomažu ljudima da nađu put koji treba da slijede, tako će i oni, koji slijede put koji su nam ovi ljudi zacrtali, biti na pravom putu.

3 -- “Plašite se Allaha dželle-šanuhu da se ne bi izrazili loše o mojim Ashabima! Poslije mene ih ne uzimajte kao metu za svoje zle namjere! Ne slijedite svoj nefs i ne mrzite ih! Ko ih voli, voli ih zato što mene voli. Ko ih ne voli, ne voli ih zato što mene ne voli. Ko ih vrijeđa svojom rukom i jezikom, (čineći tako) vrijeđa Allaha dželle-šanuhu. A to je uvreda koja proizvodi uzornu kaznu bez odlaganja.

4 -- “Najkorisniji i najbolji ljudi (muslimani) svih vremena su ljudi mog vremena [čim se misli na Ashabe kiram]. Do njih su vjernici drugog stoljeća (posle mene) a do njih su oni iz trećeg stoljeća.

5 -- “Džehennemska vatra neće peći muslimana koji je mene vidio ni onog (muslimana) koji je vidio one koji su mene vidjeli.

Ahmed ibni Hadžer Hejtemi Mekki rahime-hullahu teala je bio jedan od najvećih alima islama. On je živio u vrijeme kada je Indija (njegova domovina) bila bogata alimima i evlijama i kada je sunce islama dostiglo vrhunac prosvjećivanja cijeloga svijeta. Pa ipak, postojali su izvjesni otpadnici čija su srca pocrnjela od džehaleta i sebičnih ličnih ambicija, i koji su toliko klevetali Ashabe kiram da je njihova netrpeljivost prešla sve granice pristojnosti. Srećom, to se desilo u vrijeme Humajuna šaha rahime-hullahu teala indijskog sultana, duboko pobožnog suverena koji je jako poštovao alime. On je bio pobornik pravde i dobročinstva, darežljivi dobrotvor muslimana i vješt državnik, pod čijom administracijom bi svako dobio onako kako je zaslužio. On je bio osnivač Džurdžanijje države u Indiji, i sin Babur šaha, rahime-hullahu teala. Alimi toga sretnog vremena su se sakupili i zamolili hazreti ibn Hadžera da ušutka ove jeretike. To je bio povod da on napiše dvije ogromne knjige koje u sebi sadrže objašnjenja vrlina Ashaba kiram, radijallahu teala anhum edžma’in. On je autentičnim dokumentima, dokazima i izjavama, razoružao neprijatelje. Sljedeća dva hadisi šerifa su uzeta iz jedne od ovih knjiga, Sevaik-ul muhrika, i prevedena na bosanski jezik:

6 -- “Allah dželle-šanuhu je odabrao mene od najplemenitijih ljudi iz plemena Kurejš, i za mene je odabrao najbolje ljude da mi budu drugovi. On je odabrao neke od njih da mi budu veziri i pomoćnici u prenošenju islama ljudima. On je od ovih izdvojio nekoliko da budu moj eshar, to jest, moja rodbina kroz ženidbu. Neka Allah dželle-šanuhu, meleci i ljudi prokunu one koji ih grde, kleveću i kunu! Allah dželle-šanuhu na Sudnjem danu neće primiti njihove farz i sunnet ibadete.” [Ebu Bekir i Omer radijallahu anhuma su bili i njegovi veziri i eshari. Prvi je bio otac Aiše, radijallahu teala anha, jedne od ezvadži mutahhera (Resulullahovih blagoslovljenih hanuma, žena) a drugi je bio otac Hafse, radijallahu teala anha, (jedne druge od njegovih blagoslovljenih hanuma). Njegovi eshari su takođe i Mu’avija, radijallahu anh - brat Pejgamberove, sallallahu alejhi ve sellem mubarek žene Umm-i Habibe, radijallahu anha, kao i njen otac Ebu Sufjan, i njegova majka Hind, radijallahu anhum. Prema tome, ove tri osobe su uključene u ovaj hadisi šerif.]

7 -- I ovaj hadisi šerif je takođe napisan u toj istoj knjizi:

Zaštitite moje pravo ljubavi (koju osjećam), prema mojim Ashabima, prema mojoj rodbini, prema onim koji su mi pomogli i prema onim koji slijede put koji sam pokazao! Allah dželle-šanuhu će one, koji svojom ljubavlju prema njima zaštite pravo mog poslanstva, zaštititi od zla i belaja i na ovom i na onom svijetu. Allah dželle-šanuhu mrzi one koji ih vrijeđaju i koji se ne obaziru na pravo mog poslanstva. Tako je blizu vrijeme kada će Allah dželle-šanuhu mučiti one koje On mrzi.

Ovi hadisi šerifi nam jasno pokazuju da mi moramo voljeti i poštovati svakog Ashaba kirama, radijallahu teala anhum edžma’in. Mi moramo vjerovati da su njihove međusobne bitke bile sa ciljem izvršavanja Allahovih dželle-šanuhu naređenja. Nijedan od učesnika u ovim bitkama nije žudio za položajem, slavom i novcem. Njihov jedini cilj je bio da se izvrše zapovijedi iz ajeti kerima i hadisi šerifa.

Kada je Osman radijallahu anh postao šehid, svi muslimani su izabrali hazreti Aliju radijallahu anh za halifu. Halifa je prvo pokušao da uspostavi mir. Većina sahaba kiram radijallahu teala anhum je zahtijevala od halife, da što prije uhapsi hazreti Osmanove, radijallahu anh ubice, i da im se osveti. Među onim koji su imali ovo mišljenje su bila i dvojica koji su spadali u grupu ašerei mubeššere [deset osoba koje su za života obradovane radosnim vijestima da će otići u džennet], to jest, Talha radijallahu anh - koji je bio preko sedmog djeda rodbina našeg efendije, Pejgambera sallallahu alejhi ve sellem i koji se pridružio pravovjernicima u najranijim danima islama i koji je pretrpio najokrutnija mučenja od strane nevjernika, na primjer, nevjernici su njega i Abu Bekira radijallahu anh zavezali za kolac da bi ih spriječili da ne klanjaju namaz (on i Halid ibn Zejd aba Ejjub el-Ansari radijallahu anh su bili ahiretska braća) - i Zubeir radijallahu anh i naša majka Aiša, radijallahu anha - koja je stekla čast da je Allah dželle-šanuhu pohvali u Kur’ani kerimu, i koja je bila Pejgamberova sallallahu alejhi ve sellem miljenica do momenta kada ih je smrt rastavila. Halifa je rekao, “Država je još uvijek u metežu. Ako sada počnem, fitna se može povećati, a može doći i do druge katastrofe. Pustite me da prvo smirim pobunu pa ću onda izvršiti osvetu, Allahovu dželle-šanuhu zapovijed [zapovijed, osveta, se zove kisas.]. Idžtihad druge strane je bio da “svako odlaganje samo onemogućava pronalazak ubica i izvršavanje naređenja islama. Sada je najbolje vrijeme da se to učini.”

Talha radijallahu anh jedan od onih, koji su držali prethodni idžtihad, nije učestvovao u bici na Bedru jer je bio u Damasku po izvjesnoj dužnosti. On je učestvovao u svim drugim svetim ratovima. On je u bici na Uhudu radi Allaha dželle-šanuhu pretrpio razna mučenja. On je svojim tijelom štitio Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem i na svojim leđima nosio našeg efendiju sallallahu alejhi ve sellem uzbrdo, pod kišom strijelica, do stijena.

Hazreti Alija radijallahu anh nam prenosi da je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem rekao, “Talha i Zubejr su moje komšije u džennetu.” Zubejr bin Avvam radijallahu anh je bio sin brata Hatidžet-ul-kubre, radijallahu anha, a njegova majka Safijja, je bila, s očeve strane, tetka našeg efendije, sallallahu alejhi ve sellem. [Hatidžet-ul-kubra je bila prva blagoslovljena Resulullahova sallallahu alejhi ve sellem supruga. Ona je bila vrlo bogata, veoma učena i jako pametna. Ona je svu svoju imovinu dala Resulullahu, sallallahu alejhi ve sellem. Ona mu je dvadeset četiri godine predivno pomagala.] On je u najranijim danima islama primio islam, kada mu je bilo petnaest godina. On je bio prvi koji je potegao sablju na Allahovom dželle-šanuhu putu. Drugim riječima, on je bio prvi oficir islama. On je u najopasnijim trenucima većine svetih ratova ratovao ispred Resulullaha i bio puno ranjavan. Naš efendija Pejgamber sallallahu alejhi ve sellem je rekao, “Svaki Pejgamber ima apostola. Moj apostol je Zubejr.” Dvije od šest osoba, koje je Omer radijallahu anh imenovao na umoru, kao osobe koje su vrijedne da ga zamjene kao halifu, su bile Talha i Zubejr. Zubejr je bio jako bogat. On je žrtvovao svo svoje imanje za Resulullaha.

Ove velike ličnosti su izričito insistirale da se osveta mora odmah izvršiti zato što im je to tako njihov idžtihad pokazao. Idžtihad Ashaba kiram radijallahu teala anhum edžma’in je u to vrijeme pokazivao tri različita puta. Idžtihad jedne grupe se slagao s halifom. Idžtihad druge grupe se slagao s drugom grupom. Postojala je i treća grupa koja je više voljela ćutanje (nemiješanje). Svaki od ovih ljudi je morao da postupi onako kako zahtijeva njegov lični idžtihad, i nije smio slijediti nikog drugog. Broj onih koji su pripadali prvoj i drugoj grupi se povećao. U međuvremenu, jedan jevrej koji se zvao Abdullah bin Sebe’ je potsticao da se ove razlike razviju u ratnu situaciju koja je završila u događajima koji se nazivaju Basra i Džemel (tj. događaj kod deve ili oko deve).

U to vrijeme je Mu’avija radijallahu anh bio guverner teritorije u Damasku. Pošto se njegov idžtihad slagao s idžtihadom treće grupe on nije dozvolio muslimanima, kojima je upravljao, da učestvuju u ovim bitkama. Radi ove njegove strategije muslimani koji su tamo živjeli su bili u miru i rahatluku. Međutim, kada je Alija radijallahu anh pozvao stanovnike Damaska Mu’avija radijallahu anh je ponovo razmotrio situaciju, u svjetlu brojnih hadisi šerifa, i došao do novog idžtihada koji se slagao s drugom grupom. Halifa je skoro napravio sporazum sa stanovnicima Damaska, kada su jevreji upetljali svoje cionističke prste u situaciju i raspalili ove dvije partije na oružani sukob koji je poznat kao bitka kod Siffina.

U ovim ratovima Ashabi kiram radijallahu teala anhum edžma’in nisu nikada imali namjeru da jedni druge uvrijede ili da se jedni drugim svete ili da preuzmu hilafet i suverenost, visoke položaje i bogatstvo. Njihov jedini cilj je izvršavanje islamskih zapovijedi po kojim su oni imali drukčije idžtihade. Ima puno ratnih dokaza, koji nam dokazuju da su oni, čak i za vrijeme rata, međusobno izmjenjivali pisma, savjetovali jedni druge, i jedan drugom izražavali najljepše želje. Na primjer, za vrijeme borbe kod Siffina vizantijski car Konstantin II je počeo uznemiravati pogranične muslimanske gradove. Mu’avija radijallahu anh mu je poslao pismo u kom je ovako rekao: “Ako ne prestaneš odmah sa svojim zlostavljanjem, ja ću se pomiriti sa mojim gospodarom i preuzeti komandu njegove armije, i doći tamo, i popaliti tvoje gradove, i tebe napraviti svinjarom.” Alija radijallahu anh je usred ove gungule održao govor i ovako rekao, “Naša braća se s nama ne slažu. Oni nisu ni griješnici ni nevjernici. Njihov idžtihad je drukčiji.” Dok su se međusobno borili, prva grupa je govorila “moj brat” za pripadnike druge grupe a pripadnici druge grupe su govorili “moj gospodar” za pripadnike prve grupe. Njihova borbu nije izazvala žudnja za vlašću, i sticanjem bogatstva i slave, već različiti idžtihadi. Naš Pejgamber sallallahu alejhi ve sellem je rekao da će mudžtehid s ispravnim idžtihadom dobiti deset sevaba, a onaj, s pogrešnim idžtihadom, samo jedan. Svi Ashabi kiram su bili mudžtehidi. Svakom mudžtehidu je farz (obaveza) da slijedi svoj lični idžtihad.

Ebu Zur’atirrazi, jedan od velikih učitelja, koji je doprinjeo imamovom Muslimovom obrazovanju rahime-humullahu teala ovako kaže u svojoj knjizi: “Ko kleveće i omalovažava Ashabe kiram radijallahu teala anhum edžma’in je zindik [tj kafir, nevjernik, heretik, bogohulnik.]. Mi muslimani moramo znati da su neprijatelji Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem naši lični neprijatelji. Mi prema njima trebamo imati veću averziju nego prema neprijateljima ehli bejta. Oni ne kunu i ne kritikuju Ebu Džehla - Resulullahovog sallallahu alejhi ve sellem najvećeg neprijatelja koji je mučio i progonio Resulullaha, alejhisselam - već Mu’aviju radijallahu anh kojeg je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem volio i hvalio. Oni kleveću i kunu ovog mubarek čovjeka, i vide ga kao neprijatelja ehli bejta, da nas Allah dželle-šanuhu zaštiti od ovako ružnog zločina! Kakvo je to vjerovanje, kakvi su to muslimani? Ashabi kiram su ljudi koji su nam prenijeli činjenicu da je Muhammed alejhisselam Allahov dželle-šanuhu Pejgamber i da je Kur’ani kerim nebeska knjiga, koju mu je Allah dželle-šanuhu objavio. Poricanje veličine Ashaba kiram je ekvivalentno odbacivanju saopštenja koja su nam prenesena (to jest islama). Prema tome, nije ni potrebno spominjati da oni, koji to rade, razaraju svoju ličnu vjeru.”

Ibn Hazm kaže da su svi Ashabi kiram ehli džennet (džennetlije) zato što Allah dželle-šanuhu kaže za njih u ajeti kerimu, “Ja ću im dati visoke stepene.” Namjereno značenje 10. ajeti kerima sure Hadid, glasi, “Mi smo im svima obećali husna, to jest, džennet.” Namjereno značenje 101. ajeti kerima sure Enbija glasi, “Ja sam ih u vječnoj prošlosti, prije nego sam išta stvorio, učinio stanovnicima dženneta. Džehennem je daleko od njih.” Ovi ajeti kerimi nam govore da su svi Ashabi kiram radijallahu teala anhum edžma’in ehli džennet. Nijedan od njih neće biti ni blizu džehennemske vatre. Oni su dobili radosne vijesti (da će otići u) husna, odnosno, džennet.

Šta više, kako piše na tri stotine dvadeset sedmoj stranici (327.) iste knjige, Mir’at-i kainat, sljedeći podatak se nalazi u svim knjigama aka’ida (knjiga koje nas podučavaju vjerovanju): Definitivno se zna da postoje istiniti dokumenti koji dokazuju da je svim muslimanima vadžib da poznaju (vjeruju) Ashabe kiram, radijallahu teala anhum edžma’in kao velikane, da o njima sve najbolje misle, da vjeruju da su oni bili svi dobri (salih) i pravedni (adil), da ni jednog od njih ne kritikuju, da ni prema jednom od njih ne osjećaju neprijateljstvo, i da ne smatraju da su oni drugi loši. (To znači, da oni koji vole hazreti Aliju radijallahu anh moraju takođe da vole i druge Ashabe kao na primjer hazreti Aišu radijallahu anha i hazreti Mu’aviju radijallahu anh i druge koji su bili protiv hazreti Alije.)

Allame Sa’deddin-i Teftazani rahime-hullahu teala kaže u svojoj knjizi Šerh-i akaid da su se borbe koje su se odigrale među Ashabima kiram - radijallahu teala anhum edžma’in, temeljile na vjerskim razlozima. Ako su izjave koje ih kritikuju u suprotnosti sa adille-i kat’ijje (krajnje istinitim dokumentima), to jest ajeti kerimima i hadisi šerifima, oni koji ih izgovaraju postaju kafiri. Ako nisu u suprotnosti oni postaju griješnici, odmetnici i nenormalni ljudi.

Sljedeći hadisi šerif se nalazi u knjizi Mevahib-i ledunnijje: “Ušutite se kada čujete imena mojih Ashaba, radijallahu teala anhum edžma’in! Ne govorite ništa što nije u skladu sa njihovom čašću!

Muslimanu ne odgovara da priča nešto što nije u skladu s čašću Ashaba kiram, ridvanullahi alejhim edžma’in. Njihove borbe se nisu osnivale na lošim razlozima i zlim namjerama. Druženje s najboljim i najuzvišenijim od svog čovječanstva sallallahu alejhi ve sellem što znači, život osvjetljen njegovim mubarek sohbetom i savjetima, je očistio i prosvijetio njihove nefsove i duše čisteći njihova srca od svake vrste zlobe i nesloge. S obzirom da je svaki od njih došao na stepen idžtihada njima je bilo obavezno i vadžib raditi po svom idžtihadu. Kada se njihovi idžtihadi nisu slagali ispravan put je bio da svaki od njih radi po svom idžtihadu a ne da slijedi tuđi idžtihad. Njihova i nesloga i sloga je zahtjev pravoga puta i nema nikakve veze sa željama nefsa.

Izvjesni ljudi žigošu nevjerstvom one koji su se borili protiv imama Alije, radijallahu anh. Međutim, takođe su i između našeg efendije Pejgambera, sallallahu alejhi ve sellem i nekih sahaba kiram, radijallahu teala anhum edžma’in često izbijale razlike u idžtihadu. Oni radi ovih razlika nisu postajali griješnici. Kada je Džebrail alejhisselam dolazio (da ispravi moguću grešku) nije nijedna objava, nikad, poslata (kao ukor). Prema tome, da li se ovi mubarek ljudi mogu optuživati zbog svog neslaganja u idžtihadu s imami Alijom, radijallahu anh? Da li ih se oni ikada mogu zvati nevjernicima? U stvari, bilo je više onih čiji se idžtihad nije slagao, i većina njih su bili istaknutiji Ashabi kiram, radijallahu anhum. Među njima su bili Resulullahovi sallallahu alejhi ve sellem miljenici i oni koji su blagoslovljeni radosnim vijestima da su džennetlije. Da li bi ih ikada smjeli kritikovati i nazivati nevjernicima? To su ljudi koji su nam prenijeli skoro pola islamskog vjerskog znanja. Prikačiti im ikakvu grešku znači potkopati pola vjere. Nijedan od velikih eksperata islama nije nikad ništa uradio što bi omalovažilo ove velikane. Imami četiri mezheba i uzvišeniji pripadnici sofijje-i alijje su smatrali ove ljude velikim i uzvišenim. [U stvarima koje se odnose na ibadet i ahlak (ponašanje) u islamu postoje četiri ispravna ali različita puta. Molimo vas da se za detalje po ovom pitanju osvrnete na naše druge publikacije.] [Sofijje-i alijje je lanac velikih alima islama. ]

U islamu, poslije Kur’ani kerima, druga najistinitija knjiga je (ogromna knjiga hadisi šerifa koja se zove) Buharijji šerif. To i šije priznaju. Baš ta knjiga - Buharijji šerif - sadrži u sebi hadisi šerife koje nam prenose svi Ashabi, radijallahu teala anh. Bitke između Ashaba kiram radijallahu teala anhum edžma’in nisu naštetile autentičnosti i tačnosti ovih njihovih izvještaja. Ova knjiga (to jest, Buharijji šerif) kao i sve druge knjige hadisa u sebi sadrže i hadisi šerife koje prenosi hazreti Alija kao i one koje prenosi hazreti Mu’avija, radijallahu anhuma . Njihove međusobne bitke nisu smanjile vrijednost njihovih saopštenja. Ove knjige sadrže i saopštenja onih koji su bili s hazreti Mu’avijom, radijallahu teala anh, i saopštenja onih, koji su bili na strani hazreti Alije, radijallahu teala anh. Da je kod hazreti Mu’avije radijallahu anh i onih koji su bili s njim nađena kakva greška, onda hadisi šerifi koje su oni saopštili ne bi bili zapisani u knjige. Nijedan vjerski alim nije uzeo u obzir “slaganje s imamom Alijom, radijallahu anh,” kao mjerilo za selekciju hadisi šerifa. Ali, treba dodati, da je u ovim borbama imam Alija radijallahu anh bio u pravu. Međutim, ne može se reći za one, koji se nisu slagali s njegovim idžtihadom da su pogriješili zato što se mnogi i Ashabi i tabi’ini i neki od najuzvišenijih alima - uključujući imame našeg (hanefi) mezheba - nisu slagali s imamom Alijom radijallahu anh u pogledu izvjesnih vjerskih pitanja za koja je bio potreban idžtihad. Kada bi bilo istina da je idžtihad imama Alije uvijek ispravan svi ovi alimi bi se u svojim idžtihadima s njim složili. Po izvjesnim pitanjima je čak i sam hazreti Alija priznao idžtihade koji su bili suprotni njegovom idžtihadu.

Sljedeći hadisi šerif je napisan na tri stotine dvadeset sedmoj (327.) stranici knjige Mir’at-i kainat:

Istucite one koji kleveću moje Ashabe i svojom pričom vrijeđaju njihovu čast.” Imam Dželaluddin Sujuti citira sljedeći hadisi šerif u svojoj knjizi Džami’ ussagir: “Allah dželle-šanuhu će oprostiti mojim Ashabima greške koje poslije mene naprave. Jer, niko drugi nije služio islam kao što su ga oni služili.” Sljedeći hadisi šerif je napisan u istoj knjizi: “Ja ću svakom biti šefa’atdžija (to znači, ja ću biti posrednik na ahiretu). Ali, ja neću biti šefa’atdžija onim koji kleveću moje Ashabe.

U knjizi Hulasatul-fetva piše: Ko kune i psuje hazreti Ebu Bekira i hazreti Omera radijallahu anhuma postaje kafir (nevjernik). Ko kaže da je imam Alija bolji (uzvišeniji) od ove dvojice halifa (odnosno hazreti Abu Bekira i hazreti Omera) postaje posjednik bid’ata i delaleta bid’ata i delaleta. On izlazi iz kruga ehli sunneta što samo po sebi izaziva da on ode u džehennem.

Na 327. stranici (knjige Mir’at-i kainat), piše da je imam a’zam Ebu Hanifa radijallahu anh rekao: Jedan od znakova (pripadanja) ehl-i sunnetu vel-džema’at je da držimo Ebu Bekira i Omera uzvišenijim i volimo Osmana i imama Aliju, radijallahu anhum. Držanje dvojice halifa većim, i istovremeno volenje druge dvojice, je specifično za one koji su se spasili od džehennemske vatre. Svi Ashabi kiram i svi tabi’ini su rekli imamima naših mezheba da su prva dvojica uzvišenija, i oni su to zapisali u svoje knjige. Na primjer, utvrđena je činjenica da su imam Šafi’ja i Ebul Hasan Eš’arija rahime-humullahu teala rekli da su Ebu Bekir i Omer radijallahu anhuma bili najveći i najodabraniji muslimani ovog ummeta. Jedna druga, sigurno poznata činjenica je, da je hazreti Alija, radijallahu anh - dok je bio halifa - rekao jednoj grupi uglednih ličnosti, “Ebu Bekir i Omer su najveći u ovom ummetu.” Imam Zehebi i imam Buhari rahime-humullahu teala su prenijeli da su od imama Alije čuli hadisi šerif, “Posle mene Ebu Bekir i Omer radijallahu anhuma su najveći u ovom ummetu.Šta više, Abdurrezzak-i Lahidži, šiji alim, priznaje da su ova dvojica (halifa) najveća, i kaže, “Zar bih ja mogao ostaviti put imama Alije i slijediti svoje mišljenje kad znam da je on tako velik a ja kažem da ga volim? Jer, on je rekao da su Ebu Bekir i Omer radijallahu anhuma veći od njega.” Abdurrezzak bin Ali Lahidži je bio profesor u gradu Kumu. On je umro 1051. godine [1642. g.n.e.]

Za vrijeme hazreti Osmanovog i hazreti Alijinog radijallahu anhuma hilafeta su štete i javne uznemirenosti bile u porastu. Narod je bio zabrinut i povrijeđen. Ovo je bio razlog da ljubav prema ovoj dvojici halifa postane uslov pripadanja ehli sunnetu vel džema’at. Ovim su bili zaštićeni i Ashabi hajrilbešere radijallahu teala anhum edžma’in od klevete neukih ljudi i muslimani od opasnosti osjećanja neprijateljstva prema halifama našeg efendije (sejjida) Pejgambera, sallallahu alejhi ve sellem. Kako vidimo, jedan od uslova pripadanja ehli sunnetu vel-džema’at je takođe i ljubav prema hazreti Aliji, radijallahu anh. Ali, i ljubav ima svoje granice. Onaj, ko u svojoj ljubavi prema hazreti Aliji radijallahu anh izađe iz okvira ovih granica, i kleveće Ashabe našeg efendije Pejgambera, sallallahi alejhi ve sellem - i na osnovu ovog svog klevetanja se udalji od puta kojim su išli Ashabi kiram, tabi’ini izam i selefi salihin - se zove otpadnik (heretik). Isto tako ni bijednici koji ne vole hazreti Aliju radijallahu anh ne pripadaju ehli sunnetu zato što je ljubav prema njemu uslov pripadanja ehli sunnetu. Ovi bijednici se zovu hvaridž (ili haridži). Bilo bi sve u redu kada bi oni, koji tvrde da vole ehli bejt, takođe voljeli i sve druge Ashabe kiram. Kada bi oni priznali da su se bitke između Ashaba kiram desile iz dobrih razloga i namjera oni bi bili ehli sunnet vel-džema’at i ne bi postali ehli bid’at. Karakteristika pripadnika ehli sunneta je što oni, svoje uvažavanje i veliko poštivanje svih Ashaba kiram, uljepšavaju svojom ljubavlju prema ehli bejtu. Naš Pejgamber sallallahu alejhi ve sellem je rekao: “Ako neko voli moje Ashabe on ih voli zato što mene voli. Neprijateljstvo prema njima je neprijateljstvo prema meni.” Prema tome, zašto mi ne bi voljeli ehli bejt? Svi Ashabi kiram su voljeli jedni druge i ehli bejt. Ljubav prema ehli bejtu je kod sunija dio imana. Oni kažu da je umiranje s imanom ovisno o jačini ove ljubavi.

Sljedeći citat je uzet iz knjige Mir’at-i kainat, sa njene 327. stranice: Naši alimi su klasifikovali Ashabe kiram, radijallahu teala alejhim edžma’in, u tri grupe: U prvu grupu spadaju Muhadžiri (Muhadžirin) to jest, oni muslimani koji su se do osvajanja Mekke iselili iz Mekke u Medinu muneverru ili na neko drugo mjesto. Talha i Zubejr radijallahu anhuma su dva najistaknutija muhadžira.

U drugu grupu spadaju Ensari kiram. To su oni muslimani koji su živjeli u Medini munevveri ili u njenoj okolini. Oni su počašćemi nazivom ensar (pomagać) radi pomoći koju su pružili našem efendiji Resulullahu, sallallahu alejhi ve sellem. Halid ibni Zejd eba Ejjub-el Ensari radijallahu anh je bio jedan od najvećih ensarija. Hadisi šerif koji nam prenosi Tirmizi kaže: “Na Sudnjem danu će svaki moj Ashab ustati iz svog groba, i povesti vjernike države u kojoj je preselio na ahiret do polja Arasata, obasipaćuji ih nurovima i svjetlima.” Prema ovom, svi vjernici Istanbula će doći na mjesto suđenja predvođeni, i pod svjetlom, hazreti Halida.

U treću grupu spadaju oni koji su primili islam u Mekki, na dan njenog osvajanja, ili kasnije - na drugim mjestima. Oni su Ashabi, ali oni nisu ni muhadžiri ni ansari. Mu’avija i Amr ibni As radijallahu anhuma su dva najistaknutija Ashaba iz ove grupe.

Imam Vakidi kaže: Abdullah ibni Evfa je bio zadnji od svih Ashaba kiram koji su preselili na onaj svijet u Kufi (današnji Nađef). Abdullah bin Jesr zadnji preselio na ahiret u Damasku. Sehl bin Sa’d je zadnji preselio u Medini munevveri. Kada je preselio na ahiret bilo mu je devedeset i pet godina. Enes bin Malik je zadnji preselio u Basri. Ebuttufejl Amir je zadnji preselio u Mekki mukerremi. On je istovremeno bio i od njih svih zadnji. On je preselio na ahiret stote godine po hidžri.

Osim nekolicine Resulullahove sallallahu alejhi ve sellem najbliže rodbine, svi Ashabi kiram, radijallahu teala alejhim edžma’in, su bili mlađi od Resulullaha. Iako broj Resulullahovih, sallallahu alejhi ve sellem Ashaba nije tačno poznat, znamo da je on došao u Mekku sa deset hiljada ljudi, znamo da je u bitci na Tabuku imao armiju od sedamdeset hiljada ljudi, i znamo da ga je devedeset hiljada ljudi pratilo na njegov oprosni hadždž. Kada je preselio na ahiret bilo je živo preko stotinu dvadeset i četiri hiljade Ashaba.

Postoje mnoge knjige koje daju tačan izvještaj o vrlinama i vrijednostima Ashaba kiram, radijallahu teala alejhim edžma’in. Knjiga Usud-ul-gabe koju je napisao šejh Šemsuddin Ali rahime-hullahu teala u sebi sadrži biografije od preko sedam hiljada i pet stotina Ashaba. Ova knjiga je prevedena na evropske jezike. Knjige koje su napisali Vakidi, Ibn Haldun i Ibn Hilliga rahime-humullahu teala govore tačno o istoriji islama. Ove knjige ne sadrže u sebi ništa o Ashabima kiram što nije u skladu s islamom i islamskim ahlakom. Meyers leksikon je jedan tehničko-enciklopedijski rječnik koji je na njemačkom jeziku. On daje jednu zahvalnu naučnu raspravu o važnosti islamske civilizacije. On na svojoj četiri stotine sedamdeset osmoj (478.) stranici ovako piše, “Vakidijevu istoriju, koja govori o svetim ratovima, je 1882. godine Welhausen preveo na njemački jezik. Ibn Sa’d, Vakidijev učenik, je pisao o životu našeg Pejgambera sallallahu alejhi ve sellem i životima njegovih Ashaba, radijallahu teala alejhim edžma’in. Njegovu knjigu, koja se sastoji iz devet tomova, je 1921. godine preveo Sachau. Ibni Haldunovu knjigu istorije, koja se sastoji od sedam tomova, je Qutemere preveo 1858. godine.” Odlomak koji počinje na četiri stotine i sedamdeset osmoj (478.) stranici knjige Meyers leksikon i odlomak ispod odrednice “islam” su bili pročitani i prevedeni velikom alimu islama, sejjidu Abdulhakim ef. Arvasiju, kuddise sirruh, na koje je on izrazio svoju zahvalnost.

Knjige istorije na turskom jeziku - koje govore o bitkama između Ashaba kiram, radijallahu teala alejhim edžma’in - su uglavnom prevedene verzije knjiga istorija koje su napisane u vrijeme abbasidske dominacije tako da one, prema tome, odražavaju vremenske trendove i preferencije. Radi toga, izvještaji u ovim knjigama u sebi nose karakteristiku isticanja optuživanja i krivljenja blagoslovljenih (mubarek) osoba, kao što su hazreti Ajša, Mu’avija, Talha, Zubejr i drugi Ashabi. Nakon Umejjida i Abbasida nijedna islamska vlada nije pokušala da namjerno pokvari vjerovanje (i’tikad) ehli sunneta. Turci su najbolji primjer za naš argument. Zahvaljujući njima ovaj i’tikad je preživio do naših dana.

Ibn Hadžer-i Mekki rahime-hullahu teala ovako piše na početku svoje knjige: O muslimani čija su srca puna ljubavi prema Allahu dželle-šanuhu i Resulullahu, sallallahu alejhi ve sellem! Vaša prva dužnost je da u svojim srcima pomiješate ljubav prema Pejgamberu, sallallahu alejhi ve sellem i Ashabima kiram s ljubavlju prema ehli bejti nebevi. Isto kao što volimo ehli bejt - zato što su oni Resulullahovi potomci - tako moramo da volimo i druge, zato što su oni njegovi Ashabi (drugovi). Jer, čast koju su Ashabi kiram stekli je ogromna. Drugi tu čast ne mogu steći. Bit te časti su Resulullahovi, sallallahu alejhi ve sellem mubarek pogledi, koji su u njih prodirali i koji su im dali duhovnu podršku i pomoć. Drugi nemaju ovu ekskluzivnu osobinu. Od onih, koji su se kasnije pojavili, niko nije stekao svoje savršenosti, ogromne nauke, i (duhovne imovine zvane) hakikat, koji su oni naslijedili od našeg efendije, Pejgambera, sallallahu alejhi ve sellem. Svaki musliman ih mora znati kao pravedne, pobožne i učene muslimane, i kao evlije i mudžtehide. Allah dželle-šanuhu im je dao radosne vijesti da će im oprostiti sve greške koje su oni eventualno mogli učiniti. Ajeti kerim glasi, “Allah dželle dželaluh, je sa njima svima zadovoljan. I oni su takođe zadovoljni sa Allahom dželle-šanuhu.” Optuživati i klevetati bilo kojeg od Ashaba kiram znači poricati ovaj ajeti kerim. Mu’avija radijallahu anh je po svom rodoslovu, bez sumnje jedna od uglednih ličnosti Ashaba kiram. On je bliska rodbina našeg efendije sallallahu alejhi ve sellem i kroz rodoslov i kroz nikah (ženidbu po islamu). Serveri alem sallallahu alejhi ve sellem je hvalio njegovu finoću i dobrotvornost. U njemu su se sastale sve časti, kao što su, islam, sohbet, srodstvo i povezanost nikahom. Svaka od ovih časti je sama po sebi dovoljna da mu u džennetu obezbjedi mjesto blizu Resulullaha. Kada im dodamo finoću, znanje i hilafet onaj ko ima razum - i prosječan stepen mira, vjere, pobožnosti i imana u srcu - bi nas poštedio od ikakvog daljeg razgovora po ovom pitanju.

Imam-i Rabbani Ahmed Faruki Serhendi rahime-hullahu teala ovako piše u svom trideset šestom pismu drugog toma svog remekdjela Mektubat: “Vjerovanje da su šejhejn, odnosno Ebu Bekri Siddik i Omer-ul-Faruk radijallahu teala anhuma najveći od svih Ashaba, i ljubav prema dva (Resulullahova) zeta, to jest, prema Osmanu i Aliji radijallahu anhuma su simptomi pripadanja ehli sunnetu. Svi Ashabi kiram i tabi’ini izam su jednoglasno rekli da su šejhejn viši. Tabi’inima se nazivaju oni koji nisu imali čast da vide mubarek lice našeg Pejgambera sallallahu alejhi ve sellem ali su bili dovoljno sretni da vide neke Ashabe. Viđenje sahaba kiram je učinilo da ovi ljudi postanu velikani u ovoj vjeri. Naši alimi su nam prenijeli izjave Ashaba i tabi’ina. Na primjer, Muhammed bin Idris Šafija, imam šafiskog mezheba, i Abul Hasan Ali Ešarija, jedan od imama ehli sunneta, su rekli da je definitivna i apsolutna činjenica da su Ebu Bekir i Omer radijallahu anhuma veći od svih ostalih Ashaba. Alija radijallahu anh je jednog dana, dok je bio halifa, rekao pred velikom skupinom ljudi: “Ebu Bekir i Omer su najveći u ovom ummetu.”

Kako je napisano u imamovoj Muhammed-Zehebijevoj rahime-hullahu teala knjizi istorije koja ima dvanaest tomova, Muhammed bin Isma’il Buhari rahime-hullahu teala, autor Buharijji šerifa koji je najautentičnija knjiga hadisa i koja se smatra temeljom islama, je ovako rekao: Alija radijallahu anh je izjavio, “Poslije našeg efendije, Pejgambera sallallahu alejhi ve sellem, Ebu Bekir radijallahu anh je najbolji član ovog ummeta. Drugi najbolji je Omer a poslije njega dolazi neko drugi.” Kada mu je njegov sin rekao, “To si ti,” on je odgovorio, “Ja sam jedan od muslimana.”

Toliko nam mnogo izvještaja svjedoči o superiornosti Ebu Bekira i Omera radijallahu anhuma da oni (izvještaji) postaju neosporiva činjenica (tevatur). Osporavanje ove činjenice je slično nevjerovanju da sunce postoji. Oni koji to čine su ili jako neuki ili slijepi ili idioti. Abdurrezzak, jedan od eminentnih ši’i alima je priznao superiornost šejhejna pošto je uvidio da ne postoji razlog za osporavanje stvarnosti. Imami Rabbani ovako kaže:

Deset godina imam-i-Omerovog radijallahu anh hilafeta, i prvih šest godina imam-i-Osmanovog radijallahu anh dvanaestgodišnjeg hilafeta, sačinjava blagostanje i mir. U toku ovog perioda ne samo da su se u svim islamskim zemljama pravila islama i obredi savršeno izvršavali, već je, i islamski svijet znatno teritorijalno uznapredovao. U stvari, sva Arabija kao i veliki dio Afrike je postao dio muslimanske zemlje. Tripolitanija, Fizan, Bengazi, Tunis, Alžir, Fes, Maroko, Damieta, Zejjad, Eden, San’a, Asiria, Bahrejn, Hadhramut, Katif, Nedžd, Irak, cijela Indija, Sind, Kina, Samarkand, Hiva, Buhara, Turkistan, Iran i Kavkaz su se našli pod uticajem islama. Islamska zastava je donešena pred gradske zidine Istanbula. Pošto su stanovnici pokorenih zemalja bili uglavnom oduševljeni čašću prelaska na islam, muslimansko stanovništvo je brzo nadmašilo milione. Ova neprekidna teritorijalna ekspanzija, duplirana naglim porastom stanovništva je osnovala podlogu za brzo susretanje mnogih različitih kultura, što je značilo, susretanje različitih ideja, misli, običaja i razumijevanja. Izvjesne vjerske varalice nisu gubile vremena da u ovim raznim kulturama spotaknu najosjetljivije krajnosti, u situacije, koje bi izazvale sukobe i konflikte, i podstakle pobunu protiv halife. Radi toga, zadnjih šest godina Osmanovog radijallahu anh hilafeta je bio period konfuzije i preokreta. Nažalost, blagi i nježni elementi koji su preovlađivali u halifinoj mubarek prirodi mu nisu dozvoljavali da poduzme drakonske (“krvlju pisane”) mjere i da na vrijeme zaustavi haos tako da se trinaest hiljada pobunjenika usudilo da opsjedne Medinu munevveru i zahtijeva od halife da siđe s prijestolja. Odgovor imama Osmana je bio: “Ja sa sebe neću skinuti odoru koju je serveri alem sallallahu alejhi ve sellem na mene stavio.” To je bio odgovor koji se savršeno slagao s opštim idžtihadom sahaba kiram, radijallahu teala anhum edžma’in i tabi’ina izam. Pa ipak, pobunjenike je bilo teško odgovoriti. Tako se, osamnaestog dana mjeseca Zulhidždže, trideset pete godine po hidžri, desilo užasno mučeništvo. Izvjesni ljudi svake godine komemorišu ovaj događaj. Nakon njega je imam Alija radijallahu anh postao halifa po pravu i jednoglasnom izboru svih muslimana.

Pošto su se razlike, polemike i neprijateljstva među narodima ovih ogromnih teritorijalnih prostranstava povećavale za vrijeme ove dvojice halifa, ljubav i privrženost prema ova dva mubarek zeta je postala mjerilo pripadanja grupi ehli sunneta. Namjera ovog je bila da se zatvori moguća pukotina kroz koju bi džahili (neuki) mogu izaći iz granica poštovanja koje smo dužni pokazati prema Ashabima kiram, radijallahu teala anhum edžma’in. Dakle, da bi postali dio grupe ehl-i sunnet vel-džema’at - da bi bili dio onih kojima je naš efendija sallallahu alejhi ve sellem dao radosne vijesti dženneta - zahtijeva da se prema hazreti Aliji radijallahu anh osjeća ljubav i privrženost. Onaj kome nedostaje ova ljubav nije (pripadnik grupe) ehli sunnet ili ehli džennet. Ovakvi ljudi se nazivaju havaridž. Ali, postoje i ljudi koji ovu ljubav i privrženost prema hazreti Aliji radijallahu anh traće zato što kritikuju i kunu jednog ili sve Ashabe kiram pod pretpostavkom da je to glavni uslov za ovu ljubav i privrženost. Ovakvi ljudi su daleko od puta koji nam pokazuju Ashabi kiram i najveća ulema. Oni se nazivaju rafizi. Riječ rafizi znači disident (otpadnik, odmetnik, jeretik). Ovi ljudi se ne slažu sa ehli sunnetom. Riječ ehli sunnet znači “oni koji slijede umjeren i ispravan put”. Oni su se zaštitili od neumjerenosti, u ovom ili u onom smijeru na taj način što oni vole hazreti Aliju ali oni ovu svoju ljubav prema njemu ne zloupotrebljavaju.

Ahmed ibn Hanbel rahime-hullahu teala osnivač hanbeli mezheba, citira sljedeći hadisi šerif koji nam prenosi imam Alija, radijallahu anh: Imam Alija kaže: Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je rekao: “O Alija! Ti si kao Isa, alejhisselam. Židovi su postali njegovi neprijatelji. Oni su klevetali njegovu blagoslovljenu majku hazreti Merjem. A krišćani su ga precijenili. Oni su ga uzdigli na nivo koji je iznad njegovog pravog nivoa. Drugim riječima, oni su ga nazvali Allahovim sinom.” Kada je saopštio ovaj hadisi šerif, Alija radijallahu anh je rekao, “Radi mene će dvije grupe ljudi biti osuđene na uništenje. Jedna grupa će me previše voljeti i pripisivaće mi ono što nemam. Drugi će o meni širiti razne klevete i prema meni osjećati neprijateljstvo.” Ovaj hadisi šerif poredi haridžije (havaridž) s jevrejima i one koji se neprijateljski odnose prema Ashabima kiram s krišćanima.

Kako smo već prije rekli broj Ashaba kiram je preko stotinu dvadeset i četiri hiljade. Ovaj broj je ravan broju Pejgambera, alejhimussalevatu vetteslimat. Svaki od njih predstavlja Pejgambera. Ebu Bekiri siddik predstavlja Muhammeda alejhisselam Omer el-Faruk predstavlja Musa, alejhisselama, Osman-i-zinnurajn predstavlja Nuha, alehjisselam, Ali-j-jul murteda predstavlja Isa, alejhisselama, Hazreti Mu’avija predstavlja Davuda alejhisselam ridvanullahi alejhim edžma’in. Mi znamo da je Isa alejhisselam stvoren bez oca - što je izvan zakona sebeba (posrednika) - ali u granici Allahove dželle-šanuhu moći, da je uzdignut na nebesa, i da će se u Damasku ponovo spustiti na zemlju, što je, opet, izvan zakona sebeba. Poznate činjenice o njegovom rađanju, životu, i uzlasku na nebesa, su izazvale tri različita vjerovanja o njemu. Jedna grupa ljudi je o njemu razvila previsoko mišljenje, i naziva ga Bogom - da nas Allah dželle-šanuhu sačuva od takvog vjerovanja - i kaže, da je u njega ušao Bog, i da je on Božiji sin. Ova grupa su kršćani.

Jedna druga grupa, kada je vidjela izvanredne događaje o njemu, ga je spustila na vrlo nizak nivo koji je daleko ispod otmene osobe, i rekla je, da je njegov otac nepoznat - da nas Allah dželle-šanuhu zaštiti od takvog govora. Ova grupa su židovi.

Treća grupa zna da su sve izvanredne činjenice koje znamo o njemu u okviru Allahove dželle-šanuhu beskrajne moći i hikmeta (skrivenih božanstvenih razloga) o njemu. Ova grupa vjeruje da je on samo bio ljudsko biće i Poslanik. Put koji je ova grupa uzela je ispravan. Izvanredni događaji koji se odnose na Isa, alejhisselama, su jasno i detaljno izraženi u (originalnom) Tevratu. Činjenice o ove tri grupe, i o njihovim vjerovanjima, su napisane na mnogim mjestima u Kur’ani kerimu. Alimi islama su naučili ove činjenice iz Kur’ani kerima i detaljno ih protumačili u svojim knjigama. Pošto su takođe i Ashabi kiram znali dobro ove činjenice, Muhammed, serveri alem i sejjidi evladi Adem sallallahu alejhi ve sellem je rekao imamu Aliji radijallahu anh koji je bio i njegov amidžić, zet i duhovni brat: “Ti si kao Isa, alejhisselam.” Ovaj hadisi šerif se raširio među Ashabima kiram. Ovaj hadisi šerif je jedan od hadisa koji nam govore o nepoznatim stvarima a njegova istina se manifestirala na imamu Aliji radijallahu anh za vrijeme njegovog hilafeta. U to vrijeme su se ljudi podijelili u tri grupe. Prva grupa je precijenila imama Aliju radijallahu anh i rekla da je Allah ušao u imama Aliju i u njegovu djecu - da nas Allah dželle-šanuhu sačuva ovakvog vjerovanja. Drugi su tvrdili da je Alija radijallahu anh bio pejgamber ali je Džebrail alejhisselam greškom objavio Kur’an-i azimuššan Muhammedu, alejhissalatu vesselam. Treća grupa je skrenula s pravog puta na taj način što je izdigla imama Aliju radijallahu anh iznad druge tri halife i ostalih Ashaba. Vjerovanje prve grupe (o hazreti Aliji) je isto kao i vjerovanje kršćana o Isa, alejhisselamu.

Druga grupa je pokvarila svoje vjerovanje klevetom i kaljanjem ugleda imama Alije, radijallahu anh. Ova grupa se zove havaridž (ili haridži). Njihova mržnja prema imamu Aliji i njegovom nedužnom potomstvu je prouzrokovala njihovo skretanje s pravog puta. Ovi ljudi su kao jevreji. Treća grupa su oni koji poznaju imama Aliju i njegovu djecu, i ukućane, i sve Ashabe kiram, onako kako su opisani u hadisi šerifima servera alem, sallallahu alejhi ve sellem. Ovi ljudi s ispravnnim vjerovanjem (imanom) se nazivaju ehli sunnet vel-džema’at. Oni su jedina grupa koja će biti spašena od džehennema. Među onim koji su se borili protiv imama Alije radijallahu anh su bili najveći članovi Ashaba kiram: Ajša, radijallahu anha, je bila draga Resulullahova alejhisselam žena i kćerka Ebu Bekira siddika; Talha i Zubejr radijallahu anhuma su pripadali grupi od deset osoba koja se zove ašerei mubeššere, zato što su im date vesele vijesti da idu u džennet; Mu’avija radijallahu anh je bio šurak (ženin brat) našeg efendije, fahri alema sallallahu alejhi ve sellem brat naše blagoslovljene majke Ummi Habibe, radijallahu anha, koja je, ne samo jedna od serveri alemovih sallallahu alejhi ve sellem mubarek žena, već istovremeno i njegov sekretar vahja (pouzdana i vjerodostojna ličnost čija je dužnost da zapiše ajeti kerime koji su objavljeni Resulullahu).

Hadisi šerif kaže, “Poštujte moje pravo poslanstva ljubavlju prema mojim Ashabima. Allah dželle-šanuhu će zaštititi i pomoći onim koji se na ovaj način pridržavaju mog prava u svemu što rade. Allah dželle-šanuhu ne voli one koji se ne pridržavaju mog prava poslanstva. Vrijeme kada će oni biti kažnjeni će brzo doći.

On kaže u jednom drugom hadisi šerifu: “Kako se broj ljudi povećava, i kako je mojih Ashaba je sve manje i manje, oni postaju sve više dragocjenjeniji. Ne kunite moje Ashabe! Neka Allah prokune one koji kunu moje Ashabe!

On ovako kaže u jednom drugom hadisi šerifu: “Nemojte kritikovati i klevetati moje Ashabe! Ja se kunem Allahom pod čijom moći živim da vaša sadaka u zlatu, čak da je velika kao planina Uhud, neće donijeti sevabe ravnim maddu [dva ritla ili 260 dirham-i šer’i, ili 1209.6 grama] geršla kojeg moji ashabi daju.

On kaže u jednom drugom hadisi šerifu: “Kako su sretni oni koji su me vidjeli, i kako su sretni oni koji su vidjeli one koji su mene vidjeli, i kako su sretni oni koji su vidjeli one koji su mene vidjeli! Oni su svi tako sretni i veseli. Njihovo mjesto, džennet, je najbolje mjesto.” Oni koji su vidjeli serveri alema sallallahu alejhi ve sellem su Sahabi kiram, ridvanullahi alejhim edžma’in. Oni koji su njih vidjeli su tabi’ini a oni koji su vidjeli tabi’ine su tabe’i tabi’ini. Dva tabi’ina su imam-i a’zam Ebu Hanifa (osnivač hanefi mezheba) i imam-i Malik (osnivači maliki mezheba). Dva tabe’i tabi’ina su imam-i Šafi’ija (osnivač šafi’i mezheba) i imam-i Ahmed (osnivač hanbeli mezheba). [Ibadet se može obaviti na četiri načina. Ti načini se nazivaju mezhebi. Svaki musliman mora da u svojim svakodnevnim poslovima i ibadetima slijedi jedan, koji hoće, od ova četiri mezheba. Molimo čitaoca da se za detaljniju informaciju osvrne na knjige STAZOM SUNNETA i ODGOVOR NEPRIJATELJU ISLAMA koje su prevedene na bosanski jezik kao i u pet fascikli knjige ENDLESS BLISS koja je djelomično prevedena na bosanski jezik.]

Sljedeći hadisi šerif se nalaze u knjizi Savaik-ul-muhrika koju je napisao ibni Hadžer-i Mekki, rahime-hullahu teala: “Allah dželle-šanuhu je mene odabrao od cijelog čovječanstva. On me je obasuo svim superioritetima i dobrotama i odabrao moje Ashabe. On je između mojih Ashaba za mene odabrao moju rodbinu i pomagaće. Allah dželle-šanuhu će zaštititi od džehennema onog ko voli i poštuje ove ljude radi mene i mog poslanstva. Allah dželle-šanuhu će džehennemskom vatrom pržiti i mučiti onog ko se ogluši o moje pravo, i ko ih ne voli i kritikuje.

U istoj knjizi se nalazi i ovaj hadisi šerif: “Allah dželle-šanuhu je odabrao mene od svog svijeta. On je odabrao najbolje ljude kao moje Ashabe i rodbinu. Nakon njih će se pojaviti mnogi koji će kritikovati moje Ashabe i rodbinu. Oni će ih pokušati klevetanjem ukaljati. Nemojte sjediti sa takvim ljudima! Nemojte sa njima jesti i piti! Ne dajite im svoje kćeri i ne ženite se njihovim kćerima!” Ovaj hadisi šerif nam pokazuje da mi moramo voljeti i poštovati sve Ashabe kiram, radijallahu teala anhum edžma’in.

Naš Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je rekao, “Poslije mene će se muslimani podijeliti u sedamdeset tri grupe. Sedamdeset i dvije će otići u džehennem a samo jedna grupa će otići u džennet.” Ova jedina grupa, koja se zove ehl-i sunnet vel-džema’at, su oni koji slijede put koji su pokazali Resulullah sallallahu alejhi ve sellem i njegovi Ashabi. Imami naša četiri mezheba, i veliki alimi koje su oni obrazovali, su bili ti koji su ovaj put naučili od Ashaba kiram i stoljećima ga sačuvali do naših dana. Ovi veliki alimi su, opet, bili ti koji su rekli, da je ljubav prema Ashabima kiram jedan od uslova pripadništva mezhebu ehli sunneta, i njegov karakteristični znak. Hadisi šerif nas uči da se moramo samo najljepše izražavati o Ashabima kiram i da ih moramo poštovati i da moramo znati da su oni velikani i da moramo reći “radijallahu anh” kada se njihovo ime spomene. Ashabi koji su se iselili iz Mekke-i mukereme u Medinu-i-munevveru (tj. muhadžiri), zatim ansari, koji su ih (muhadžire) prihvatili u Medini i odobrili im azil i najtoplije ih primili i ugostili, zatim hiljadu i četiri stotine Ashaba koji su se pod drvetom zakleli našem efendiji Resulullahu sallallahu alejhi ve sellem i koji su za njega žrtvovali sve što su imali, zatim Ashabi koji su učestvovali u svetom ratu na Bedru i oni koji su postali šehidi u svetom ratu na Uhudu zaslužuju naročito i najdublje poštovanje. Muhammedov sallallahu alejhi ve sellem ummet (tj. muslimani) je saglasan da su ovi Ashabi najviši i najuzvišeniji. Nama muslimanima je dužnost da razmišljamo o njihovim nesebičnim i samožrtvujućim uslugama koje su oni učinili za islamsku vjeru i da kažemo radijallahu anhum kada ih spominjemo. Jer, oni bili pioniri i vodići islama. Oni su bili ti koji su prvi slijedili našeg efendiju Pejgambera sallallahu alejhi ve sellem i raširili njegovu vjeru po svijetu i učinili da svako čuje za nju. Oni su uzeli Allahove dželle-šanuhu zapovijedi od Njegovog Pejgambera i prenijeli ih nama i ti koji su učvrstili temelj islama. Oni su bili ti koji su učinili da islam dopre do svake države. Oni su bili ti koji su raširili Allahovu dželle-šanuhu vjeru po Njegovim zemljama i među Njegovim robovima. Da li ima veće blagodati (ni’meta) od dopiranja din-i islama do nas? Mi im moramo svi uvijek biti zahvalni za njihovo dobročinstvo. U vrijeme našeg Pejgambera sallallahu alejhi ve sellem nije bilo kivnosti, neprijateljstva, klevete i proklinjanje Ashaba kiram radijallahu teala anhum edžma’in. Te gadosti su se kasnije pojavile. To je čađ i garež najranije pobune koju je proizveo Abdullah bin Sebe’ koji se temelji na spletkama, izmišljotinama, lažima, klevetama i bajkama. Za nas je sve vadžib (potrebno, vjerska dužnost) da se što više udaljimo od ovog i sličnih pokreta.

Mi moramo vjerovati u činjenicu da su se bitke između Ashaba kiram radijallahu teala anhum edžma’in prvenstveno temeljile na vjerskim razmatranjima i nisu bile posljedice zlih i zlobnih ciljeva. Iz vjerskih, logičnih, tradicionalnih i istorijskih perspektiva mi nemamo prava da komentarišemo jesu li njihove borbe bile ispravne ili neispravne i da donosimo sud o njihovim preferencijama. Sve što se očigledno ne slaže ili protivuriječi Kur’ani kerimu i hadisi šerifu je kufr (nevjerstvo). Ali, nešto što čini da ponašanje postane jeretično, griješno, ili pokvareno, nije neminovno i očigledna i direktna kontradikcija Kur’ani kerima i hadisi šerifa. Dakle, nije vjerski dozvoljeno kritikovati ili klevetati Mu’aviju, ili druge, koji su kao on, radijallahu anhum. Jer, oni su svi u grupi Ashaba kiram koje i Allah dželle-šanuhu i naš efendija, Poslanik, sallallahu teala alejhi ve sellem, veličaju. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je rekao, “Neka Allah dželle-šanuhu i meleci i svi ljudi prokunu one koji kleveću ili proklinju ijednog mog Ashaba!” Nije grijeh ako ne kunemo šejtana, koji je proklet. Najpametnije je ne kleti nikog. Nije preporučljivo kleti Jezida ili Hadždžadža.

Ehl-i sunnet vel-džema’at muslimani poštuju i vole svakog Ashaba kiram, radijallahu teala anhum edžma’in. Zašto bi onda neko pretpostavljao da oni ne vole imama Aliju radijallahu anh usprkos njegovih raznovrsnih odnosa s našim efendijom (sejjidom) Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem? On je bio njegov prvi rođak s očeve strane, zet, i duhovni brat, koji je u toliko hadisi šerifa hvaljen, više od ijednog drugog sahabe. Ovakva jedna neuka pretpostavka, koja u sebe upliće klevetu, želi da napravi ljubav prema hazreti Aliji samo šijiskim posjedništvom.

Hadisi šerif kaže: “Allah dželle-šanuhu mi je zapovijedio da volim četiri osobe. I ja ih volim.” Kada su ga upitali koje su to osobe on je objasnio. “Ali je jedan od njih, Ali je jedan od njih, Ali je jedan od njih, i (drugi su) Abu Zer, Mikdad i Selman.

Server-i alem sallallahu alejhi ve sellem je zapovijedio Ashabima kiram, ridvanullahi alejhim edžma’in, da se jedni prema drugim bratski ponašaju. Imam-i Alija je došao kod huzur-i se’adeta i rekao, “O Resulullah! Što me nisi učinio nečijim bratom?” Tada je Pejgamber rekao, “Ti si moj brat i na dunjaluku (ovom svijetu) i na ahiretu.

Jednoga dana je imam-i Alija rekao: Resulullah sallallahu alejhi ve sellem mi je rekao, “Ko tebe voli on je vjernik. Ko tebe ne voli on je munafik.” (Munafik je neko ko se pretvara da je musliman iako nije.)

Ebu Sa’id-i Hudri radijallahu anh je rekao: “Mjerilo kojim smo raspoznavali vjernike od munafika se baziralo na simpatiji i antipatiji prema imamu Aliji, radijallahu anh.”

Hadisi šerif glasi: “Ja sam grad znanja. A Alija je kapija tog grada.” Imam Alija radijallahu anh je ispričao: Ja sam bio jako mlad kada me je Resul-i ekrem sallallahu alejhi ve sellem htio da pošalje kao sudiju u Jemen. Ja sam mu rekao, “O Resulullah! Ja sam još uvijek mlad. Kako ću ja suditi tamošnjim ljudima?” On je stavio svoju mubarek ruku na moja prsa i ovako učinio dovu, “Ja Rabbi! Podaj srcu ovog hidajet (uputu), (a) njegovom jeziku tebet (čvrstinu, nepromjenljivost)!” Jedan drugi hadisi šerif kaže, “Alija je od vas svih najprikladniji (najkvalifikovaniji) i najučeniji da bude sudija.” Jedan drugi hadisi šerif kaže, “Gledati u Aliju je ibadet. Onaj ko uvrijedi Aliju je uvrijedio mene.” Jedan drugi hadisi šerif kaže, “Ljubav prema Aliji je ljubav prema meni. (A) ljubav prema meni je ljubav prema Allahu dželle-šanuhu. Neprijateljstvo prema Aliji je neprijateljstvo prema meni. (A) neprijateljstvo prema meni je neprijateljstvo prema Allahu dželle-šanuhu.” Jedan drugi hadisi šerif kaže, “Moj Gospodar (Rabb) mi je naredio da udam moju kćerku Fatimu za Aliju. Allah dželle-šanuhu je stvorio familiju svakog Poslanika od njega (samog, tj. od Poslanika,) međutim, moju familiju je stvorio od Alije.” Jednom prilikom je rekao, “Iman (vjerovanje) ima znakove: (Njegov) prvi znak je voljeti Aliju. Alija je vodić dobrih (ljudi). Onaj ko njemu pomogne je pomognut. Oni koji mu žele nanijeti nevolju će biti raštrkani. Džennet je u ljubavi prema tri osobe: (Prema) Aliji, Selmanu i Ammaru.” Jedan drugi hadisi šerif kaže, “Ljubav prema ovoj četvorici se ne sastaje u srcima munafika: (Prema) Ebu Bekiru, Omeru, Osmanu i Aliji.” radijallahu anhum. (To znači da ih munafik ne voli sve. On može radi izvjesnog razloga voljeti jednoga ili dvojicu ali ne njih sve četiri.)

Svi hadisi šerifi koji su do sada napisani su prevedeni iz knjige Menakib-i ćihar jar-i guzin koju je napisao hazreti Sejjid Ejjub. Ova knjiga nam daje jako dug i detaljan izvještaj o veličini četvorice halifa i svih Ashaba kiram. Ova knjiga je na turskom jeziku. Ona je izdata 1325. godine a kasnije je, 1998. godine, i reprodukovana. Mi preporučujemo onim koji znaju turski jezik da je pročitaju.

Ljubav prema Aliji radijallahu anh je simptom (pripadanja) ehli sunnetu. Nije tačno, i pogrešno je reći, da ljubav prema njemu zahtijeva da ne volimo ostale tri halife. Ne voljeti jednog drugog Ashaba ili neke Ashabe s ciljem da pokažemo ljubav prema njemu znači skretanje s pravog puta. Imam Šafi’ija rahime-hullahu teala je to ovako izjavio u dvostihu:

Ako one koji vole Aliju zovu šijama,
Znajte vi, o ljudi i džinni, da sam i ja šija.

I šije i sunije kažu sa vole Muhammedov alejhisselam Al i ehli bejt (ukućane i djecu). Razlika između njih je to što jedna grupa takođe voli i druge Ashabe a druga ne voli. Ehli sunnet voli više od ičeg Ehli bejt i Al-i aba ili Al-i Resul, radijallahu teala anhum edžma’in.

Knjiga Menakib-i ćihar jar-i guzin od četiri stotine i četrdesete stranice [440] pa nadalje naveliko opisuje veličinu ehli bejta, radijallahu teala anhum edžma’in. Prva epizoda ovako glasi:

Allah dželle-šanuhu kaže u Kur’ani kerimu ehli bejtu, to jest, imamu Aliji, Fatimetuzzehri, imamu Hasanu i imamu Husejnu: “Allah dželle-šanuhu hoće da sa vas otkloni svaku manu i nečistoću i On hoće da vas očisti savršenim prečišćavanjem.” Ashabi kiram su upitali, “O Resulullah! Ko je ehli bejt?” U tom momentu im se pridruži imam-i Alija. Blagoslovljeni Pejgamber ga uze pod svoje džube (odoru, mantiju). On onda posla po hazreti Fatimu. Kada ona dođe, obučena onako kako to islam zahtijeva, on takođe uze i nju pod svoje mubarek džube. Onda dođe imam-i Hasan. On ga stavi na jednu stranu. Kada je došao i imam-i Husejn, on ga stavi na drugu stranu, i reče, “Evo ovo je moj ehli bejt.” Ovi blagoslovljeni ljudi se takođe zovu i Al-i Aba ili Al-i Resul, ridvanullahi teala alejhim edžma’in.

Na dvije stotine četrdeset i prvoj [241.] stranici, u devetoj epizodi iste knjige, ovako piše: Imam-i Hasan i imam-i Husejn radijallahu anhuma su se bili razboljeli kada su bili jako mladi. Kada su djeca ozdravila njihov otac i majka Fatimet-uz-Zehra i njihov sluga Fidda su počeli postiti. Prvi dan, kada su se trebali iftariti, na vrata su došla neka siročad. Oni su dali svu hranu siročadima i zapostili su sljedeći dan bez jela. I hrana sljedećeg dana je data nekim bijednicima “u ime Allaha” koji su tražili malo hrane i koji su došli na vrata u isto vrijeme kada su prethodne noći i siročad došla. Oni su onako gladni započeli post trećeg dana. Treću noć su posjetioci bili neki robovi kojima je takođe bila data hrana toga dana da ne odu praznih ruku. Tada je objavljen ajet koji glasi, “Oni su održali svoj zavjet. Oni su iz straha od Sudnjega dana dali svoju hranu - koju su tako željeli, i za koju su toliko gladovali - bijednicima, siročadima i robovima. Oni su rekli, ‘Mi vam dajemo ovu hranu da jedete u ime Allaha. Mi od vas ne očekujemo kao uzvrat nikakvu zahvalnost.’ Dženab-i Hak (Allah dželle-šanuhu) ih je blagoslovio pićem koje se zove šarab-i tahur (najčišće piće).

Ljubav prema ehli bejt-i nebevi donosi spas na umoru (izdisanju) što znači da preselimo na ahiret sa imanom (kao vjernik). Server-i alem sallallahu alejhi ve sellem kaže u hadisi šerifu, “Moj ehli bejt je kao Nuh, alejhisselamova, lađa. Ko ih slijedi biće spašen. Ko zaostane biće uništen.

Ehli bejt-i nebevi ima bezbroj vrlina i superioriteta. Njihovom nabrajanju nema kraja. Reći ih sve ili ih dovoljno pohvaliti je izvan granica ljudske moći. Vrijednosti i veličine koje oni posjeduju se najbolje razumiju iz ajeti kerima. Imam-i Šafi’ija to predivno kaže: “O ehli bejt-i resul! Allah dželle-šanuhu nam u Kur’ani kerimu naređuje da vas volimo. Veličina vaše vrijednosti i vaših previsokih nivoa se može zamisliti iz činjenice da se namaz, u kom se ne izgovori blagoslov na vas, ne prima. Vaša veličina je tako velika da vas Allah dželle-šanuhu pozdravlja u Kur’ani kerimu.”

Svakom vjerniku je farz voljeti ehli bejt. Ova ljubav nam omogućava da umremo s imanom. Izvjesni pojedinci, koji nisu pametni i čiji je kapacitet razmišljanja uzak, griješe po ovom pitanju. Oni kažu da ljubav zahtijeva osjećanje odvratnosti prema neprijateljima voljenog (što je tačno). Oni su kivni na ove velikane zato što su se borili protiv ehli bejta - iako su to učinili shodno svom idžtihadu - zato što pretpostavljaju da su Ajša-i siddika, Talha i Zubejr radijallahu anh bili neprijatelji ehli bejta. Oni su radi tog skrenuli s pravog puta. U stvari, ove borbe između Ashaba kiram i ehli bejta, kako se jasno vidi u svjetlu ajeti kerima i hadisi šerifa, nisu nastale radi ovodunjalučkih ambicija kao što su položaj i slava. One su se temeljile na razlici u idžtihadu. Kada su se sastali njihov cilj nije bio da ratuju već da naprave sporazum. Ali, spletke i rabote koje je skovao jedan židov, Abdullah bin Sebe’, i njegovi saučesnici, su raspalile događaje do te mjere da su eskalirali u situaciju sličnu ratu. Svi Ashabi kiram su voljeli ehli bejt, radijallahu teala anhum edžma’in. Ovako ne vjerovati, odnosno, misliti da su Ashabi kiram bili neprijatelji ehli bejta znači poricati ajeti kerime i hadisi šerife. Ajeti kerimi i hadisi šerifi pokazuju činjenicu da su Ashabi kiram osnovali kapital imana na svojoj ljubavi prema ehli bejtu.

Hazreti Mu’avija radijallahu anh je služio kao sekretar/pisar u prisustvu našeg efendije Pejgambera, sallallahu alejhi ve sellem. Ebu Nuejm kaže da je Mu’avija radijallahu anh bio jedan od sekretara/pisara Server-i alema sallallahu alejhi ve sellem da je imao lijep rukopis i da je bio elokventan, blag i otmen. Zejd bin Sabit radijallahu anh je rekao da je Mu’avija radijallahu anh pisao vahj (ajeti kerime) koje je melek Džebrail donosio Resulullahu, sallallahu alejhi ve sellem. Zatim, on je bio taj u kog je fahr-i alem sallallahu alejhi ve sellem imao povjerenje. Zar ovaj visoki položaj ne pokazuje njegovu uzvišenost? Zar oni koji kritikuju i kleveću ovu veliku osobu ovakvim svojim postupkom ne ne kaljaju nekog kom je servar-i alem sallallahu alejhi ve sellem povjerio pisanje Kur’ani kerima? Nastojati izbjeći ovo pitanje, vrdanjem, da se on kasnije pokvario, je čak i još veći zločin. Jer, server-i alem sallallahu alejhi ve sellem je bio sultan nauke koja se zove ilm-i ledun, to jest, njemu je Allah dželle-šanuhu pokazao sve što će se desiti i što se desilo. Kako bi mi onda mogli ikad pretpostaviti da on nije znao za buduću izdaju?

Ne postoji ni jedan musliman koji ne zna za Abdullahov ibni Mubarekov visoki stepen u znanju. On je bio imam. On je bio daleko uznapredovao u svim granama nauke. On je u sebi sakupio svo i naučno i tradicionalno znanje. On je imao duboko poznavanje nauka, fikh (nauka koja nas podučava zapovijedima, zabranama, ibadetu, svakodnevnim poslovima, itd.), edeb (pravila islamskog ponašanja), nahv (arapske gramatike), lugat (opširne lingvističke grane koje u sebe uključuju podgrane kao što su, rječnik, sintaksa, semantika), fesehat (retorika), belegat (rječitost, beletristika), šejehat (hrabrost, junaštvo), furusijjat (jahačka vještina), seha (milosrđe) i keram (darežljivost, ljubaznost). On je uvijek klanjao tehedždžud. On je bio više puta na hadždžu i učestvovao u mnogobrojnim svetim ratovima protiv neprijatelja islama. On je istovremeno bio čuveni trgovac koji je svake godine dijelio sirotinji stotine hiljada zlatnika. On se puno plašio Allaha dželle-šanuhu. On je izbjegavao haram i sumnjive stvari. On je novčano pomagao prijateljima i ljudima u financijsku nevolji i žurio da pomogne onim koji su u nevolji. On je činio mnoge darežljive usrdnosti velikim vjerskim ličnostima kao što su Sufjan-i Sevri, Sufjan bin Ujejne, Fudajl bin Ijad, Ibn Sammak i Mesruk. On je uvijek radio po svom znanju. Njegovo znanje je bilo savršen odraz Resulullahovog sallallahu alejhi ve sellem učenja. Mevlana Abdurrahman Džami rahime-hullahu teala puno hvali Abdullaha bin Mubareka i primjerima objašnjava njegove superioritete u svojoj knjizi Ševahid-un-nubuvve koju je on napisao na perzijskom jeziku. Ovaj visoko hvaljeni i veliki alim je ovako rekao: “Prašina koja je ušla u nozdrve Mu’avijinog radijallahu anh konja, dok je jahao naspram Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem je hiljadu puta bolja od Omera bin Abdul’aziza.” Šta misliš, koje druge riječi nam trebaju da opvrgnu tvrdoglave tvrdnje?

Kad god je server-i alem sallallahu alejhi ve sellem rekao u namazu u džema’atu, na ruku’u, “Semi’ Allahu limen hamideh,” Mu’avija, radiallahu anh, koji je bio u prvom safu bi dodao, “Rabbena lekel-hamd.” Ovaj izraz je osvojio (Poslanikovo alejhisselam) odobrenje i potvrdu izgovaranje ovog izraza uspostavljeno kao sunnet do kraja svijeta. Koliko je to postignuće! Šta može biti uzaludnije od pipanja neukih i tvrdoglavih ljudi po dokazima, ne bi li dokazali suprotno, kada u prethodno rečenom poređenju ime Mu’avije radijallahu anh pobuđuje hvalu jednog takog alima islama kao što je Abdullah ibni Mubarek, čije su fizičke i duhovne suprioritete priznale sve vjerske vođe?

Neprijatelji islama koji nastoje da zavedu mlađe generacije kažu da vole ehli bejt. Kada bi njihova ljubav ehli bejta bila u okviru njenog kruga, kada oni ne bi bili neprijatelji prema Ashabima kiram, kada bi oni poštovali Ashabe kiram i vjerovali da su se njihove međusobne borbe bazirale na idžtihadu, i da su te borbe odražavale njihov nesebični vjerski žar, oni bi se onda očistili od prokletstva nemezhebstva. Jer, onaj ko ne voli ehli bejt postaje haridži. Averzija prema Ashabima kiram je jeres, otpadništvo. S druge strane, ako neko voli i poštuje ehli bejt i sve Ashabe kiram on je u grupi ehli sunneta. To znači, da onaj ko je bez izvjesnog mezheba znači osječati averziju prema izvjesnim Poslanikovim sallallahu alejhi ve sellem Ashabima kiram. A biti sunija musliman znači zaštititi se od ove averzije i voljeti ih sve. Osoba sa čvrstim imanom, zdravim rezonovanjem i dovoljnim razumijevanjem veličine Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem će znati da je ljubav prema njima bolje rasuđivanje od neprijateljstva prema njima. Jer ko voli našeg efendiju, Poslanika sallallahu alejhi ve sellem on će voljeti i svakog od njih. U stvari, kako smo već rekli, hadisi šerif kaže, “Ljubav prema njima proizilazi iz ljubavi prema meni. Neprijateljstvo prema njima proizilazi iz neprijateljstva prema meni.

Teško je razumjeti zašto ovi ljudi misle da su sunije muslimani neprijateljski raspoloženi prema ehli bejtu. Kako smo već ranije rekli, sunni muslimani su ti koji su rekli da je umiranje s imanom (kao vjernik) ovisno o ljubavi prema ehli bejtu.

Imam-i Rabbani, kuddise sirruh, ovako piše u trideset šestom (36) pismu drugog toma: Moj otac je bio duboko učen i u zahiri (fizičkim) i u batini naukama. [Batin je nešto što se odnosi na srce.] On je uvijek savjetovao i ohrabrivao da volimo ehli bejt. On je rekao da je ljubav prema njima će nam puno pomoći da umremo s imanom. Ja sam bio sa njim kada je on prelazio na ahiret. Dok se njegova svjesnost ovog svijeta gasila prema zadnjem dahu ja sam ga potsjetio na njegov bivši savjet i upitao o uticaju te ljubavi. U sred tih teških trenutaka on je imao žara da kaže, “Ja dišem okean ljubavi prema ehli bejtu.” Ja sam odmah učinio Allahu dželle-šanuhu hamd-u-sena (zahvalu i veličanje). Ljubav prema ehli bejtu je kapital ehli sunneta. Ovaj kapital će biti izvor svih zarada na ahiretu. Oni koji ne znaju ehli sunnet ne prepoznaju umjerenu, pravednu, i iskrenu ljubav ovih velikana i, izabirući krajnost i preuveličavanje u ljubavi, smatraju da su umjerenost i pravedna ljubav nedostatak ljubavi. Oni žigošu pripadnike ehli sunneta kao haridžije. Ovi bijednici ne znaju da između prekomjerne ljubavi, i nedostatka ljubavi, postoji i razumna i umjerena vrsta ljubavi. Prava ljubav je obično ona u centru. Ovaj centar prava i pravde pripada ehli sunnetu. Neka Allah dželle-šanuhu preobilno nagradi ove velike ljude za njihovu muku! Amin.

Zar nije paradoksno je da su oni koji su istrijebili havaridžije i koji su na njima iskalili osvetu ehli bejta bili pripadnici ehli sunneta. Da li oni misle da su muslimani ehli sunneta šije? Da li oni nazivaju one koji vole ehli bejt šijama? Jako je čudno, s njihove strane, da oni, kada im to odgovara, nazivaju pripadnike ehli sunneta šijama. Kada im to ne odgovara oni ih nazivaju haridžijama. Oni su toliko neuki da oni, kada čuju od evlija ehli sunneta izraz koji jasno izražava ljubav prema Muhammedovoj familiji (Al-i Muhammed), alejhi ve ala alihissalatu vesselam, misle da su oni šije. U stvari, Ittila’at-i Hefteghi, perzijska publikacija, koja je za vrijeme Drugog svjetskog rata redovno izdavana u Teheranu je izmislila puno smiješnih priča kao pokušaj da dokaže da je većina sunni alima i evlija - uključujući i Sa’di Širazija, rahime-hullahu teala koji je pripadao derviškom redu Kadirije - nije pripadala ehli sunnet muslimanima. Prirodno je da je publikacija dobila onakav odgovor kakav je i tražila: Ruglo. Zapravo, kako je on (tj. Sa’di Širazi) sam sobom rekao u svojim pisanjima, i kako takođe piše i u knjizi Kamusul a’lam, koju je napisao Šemsuddin Sami beg, on je dobio punu duhovnu diplomu od Šihabuddin-i Suhreverdija rahmetullahi teala alejh koji je bio učenik gavs-i a’zama Abdulkadir-i Gejlanija. Abdulkadir-i Gejlani je obrazovao Šihabuddin-i Suhreverdija i dao mu punu duhovnu diplomu. Drugim riječima, on je stekao svoje duhovno znanje od velikana ehli sunneta. Njegov životni put [589./1193.-691./1292.] sadrži u sebi i vojnu karijeru u ratu protiv krstaša.

Ovi neuki ljudi nazivaju haridžijama izvjesne mubarek sunni alime zato što oni zabranjuju prekomjernu i štetnu ljubavi prema ehli bejtu radijallahu teala anhum edžma’in, i i zato što oni nastoje da uspostave zajedničku ljubav koja u sebe takođe uključuje i ljubav prema drugoj trojici halifa. [Prve četiri halife, koje se nazivaju hulefa-i rašidin, su, Ebu Bekir, Omer, Osman i Alija, radijallahu anhum edžma’in. Prema tome riječi “druge tri halife” se odnosi na prve tri halife.] Neka je stid i sram ovih dviju grupa džahila i neka ih je hiljadu puta stid! Kako se oni usuđuju da kažu ovakve neodgovarajuće izjave? Mi se uzdamo u Allaha dželle-šanuhu da nas On zaštiti od ove prekomjerne i opasne ljubavi i propasti nelojalnosti.

Suvišna i opasna ljubav je reći, kao što oni kažu, da ljubav prema hazreti Aliji radijallahu anh zahtijeva da se bude neprijatelj prema drugoj trojici halifa. Mi moramo biti razumni i dobro razmisliti. Kakva je to ljubav koja uslovljava neprijateljstvo prema Resulullahovim sallallahu alejhi ve sellem halifama koji su bili njegovi predstavnici? Da li je ikad potrebno (kuditi i) kleti Ashabe onog koji je najbolji od svog (Prvak cijelog) čovječanstva, alejhi ve alihi ve ashabihissalevatu vettehijat? Oni optužuju ehli sunnet zato što je on ujedinio ljubav prema ehli bejtu s ukazivanjem poštovanja i časti Resulullahovim Ashabima, i zato što ne gaji zle želje ni prema jednom Ashabu kiramu, alejhimurridvan, i što ih ne kleveće radi njihovih međusobnih borbi i pobuna, i što ih sve zna kao ljude pune vrlina čija srca nemaju mana, kao što su ljubomora i predrasuda. Pošto alimi ehli sunneta, rahime-humullahu, puno uvažavaju riječi i druženje s našim efendijom, Poslanikom sallallahu alejhi ve sellem oni imaju previsoko mišljenje o velikim i cijenjenim ljudima, koji su bili počašćeni da budu u njegovom sohbetu (društvu) i da slušaju djelotvorne riječi, koje su njihovim ušima i srcima bile izvor ukusa i života. Ali, oni su pravili razliku između onih koji su bili u pravu i onih koji nisu bili u pravu. Oni znaju da odvratni motivi, kao šro je ovosvjetska ambicija, ćulne želje i netrpeljivost, namaju ništa s njihovim greškama, koje su se potpuno bazirale na idžtihadu i re’ju. Muslimani ehli sunneta bi morali, da bi osvojili odobrenje ovih nenormalnih ljudi, osjećati, eto da tako kažemo, mržnju, prema ovim našim ogromnim vjerskim vodičima, Ashabima kiram, alejhimurridvan. Haridžije s druge strane, da bi ih zadovoljili, žele da mi budemo neprijatelji ehli bejta, alejhimurridvan, koji su hazreti Muhammedovi, alejhi ve ala alihissalatu vesselam, ukućani i najbliža rodbina. Ja Rabbi! Nakon što si nas uputio na pravi put zaštiti nas da ne skrenemo s pravog puta! Mi ćemo propasti ako budemo ostavljeni same sebi. Blagoslovi nas Tvojom milošću iz Tvoje beskrajne riznice zažaljenja! Samo si Ti, sam, istinski, velikodušni dobrotvor koji bez ikakve protivusluge daješ svima svaku vrstu dobročinstva.

Prema alimima ehli sunneta, kako smo već objasnili, Ashabi kiram su se (po pitanju idžtihada) podijelili u tri grupe. Prva grupa je na osnovu svog idžtihada, koji se temeljio na autentičnim dokumentima, zaključila da je hazreti Alija radijallahu anh bio u pravu. Druga grupa, čiji se idžtihad takođe bazirao na autentičnim dokumentima, je zaključila da je druga grupa u pravu. Treća grupa, koja je takođe izvela svoj idžtihad iz autentičnih dokumenata, je zaključila da nijedna grupa nema jasnu prednost (u pogledu idžtihada) u odnosu na drugu grupu. Svaka od ove tri grupe je morala da radi po svom ličnom idžtihadu. Prema tome, prva grupa je morala da podrži hazreti Aliju, radijallahu anh. Isto tako je i druga grupa morala da pomogne drugu grupu (čiji idžtihad se nije slagao s hazreti Alijinim) zato što im je to naređivao njihov idžtihad. Za treću grupu je bilo potrebno da se uopšte ne miješa pošto pomaganje jednih protiv drugih ne bi bilo u skladu s njihovim idžtihadom. Dakle, sve tri grupe su radile po svom ličnom idžtihadu. Oni su uradili ono što je za njih bilo neophodno i vadžib da učine. Ko od njih može ikada biti za to kritikovan i kažnjen? Imam-i Šafi’ija i Omer bin Abdul Abdul’aziz su rekli. “Pošto je Allah dželle-šanuhu zaštitio nas da ne uprljamo naše ruke njihovom krvlju mi trebamo zaštititi naše jezike da se ne upliću u njihove poslove!” Ova izjava nam pokazuje da mi ne smijemo čak ni da kažemo ova je grupa bila u pravu a ova nije. Jer, mudžtehid će dobiti blagoslov čak i kada pogriješi. Taj blagoslov je za njegov idžtihad i marljivu istragu.

Kada se idžtihadi dvojice mudžtehida međusobno ne slažu svaki mudžtehid mora da smatra da je njegov idžtihad tačan (pogodio) a da je idžtihad drugog mudžtehida netačan. Na primjer krvarenje poništava abdest u hanefi mezhebu ali ne poništava u šafi’i mezhebu. Sigurno je da je jedno od ovo dvoje tačno a drugo netačno. Može li u jednom predmetu debate biti više ispravnih strana? Ovo je prilično duboka i komplikovana stvar. Uzimajući u obzir da je samo jedan od njih tačan, drugi su u Allahovom dželle-šanuhu pogledu netačni. Allah dželle-šanuhu daje onim koji su tačno pogodili dva do deset sevaba, a svima onima koji nisu pronašli istinu, pored ljubaznosti oprosta njihove greške, po jedan sevab. Takođe postoje i alimi da bude više od jednog (kontradiktornog ali istovremeno) tačnog odgovoera za istu stvar. Na primjer, u vrijeme Adema alejhisselam božanski zakon je bio da djevojke se mogu udati za svoju braću što je postalo haram u božanskim zakonima Poslanika, alejhimussalevatu vetteslimat, koji su došli iza njega. Međutim, ova oba suprotna načela su Allahova dželle-šanuhu zapovijed. Pošto u Allahovim dželle-šanuhu zapovijedima nema greške obje zapovijedi su ispravne. Prvo je zapovijed koja je izdata Ademu alejhisselam i njegovom ummetu a kasnije je zapovijed koja je izdata drugim Poslanicima i njihovim ummetima i oba su prikladna za dotične ummete. Svakom mudžtehidu je njegov lični re’j i idžtihad tačan. Idžtihad za muslimane mezheba kojeg slijede je tačan i ispravan. Prema tome, ima više ispravnih načima. Dakle, onaj koji slijedi jedan od (četiri) mezheba (priznata u islamu) ne može tvrditi da su muslimani druga tri mezheba na krivom putu ni da je njihov idžtihad netačan. Kako vidimo, svaki mudžtehid mora da postupa po svom ličnom idžtihadu. Krajnji božanski razlog, i konačna korist ovog pravila je objašnjena u hadisi šerifu koji kaže: “Različiti idžtihadi mog ummeta proizilaze iz Allahove dželle-šanuhu ogromne milosti,” koji ističe ogromnu oblast udobnosti koje muslimani mogu upotrijebiti a da ne prekorače granica islama. Na primjer, hanefija koji krvari, i ne može da zaustavi krvarenje, i teško mu je da obnoviti njegov abdest koji je stalno izgubljen radi krvarenja, može da se u takvom slučaju prebaci ili imitira šafi’i mezheb (čiji idžtihad kaže da krvarenjene ne kvari abdest), i tako riješi svoj problem. Isto tako i gusul hanefije koji nema zaruret i ima zube pokrivene sa krunicama, ili plombe u zubima, nije primljen u njegovom mezhebu. (Pogledajte četvrto poglavlje četvrtog fascikla knjige ENDLESS BLISS za detaljniju informaciju o gusulu i za bolje razumjevanje po tom predmetu i o izrazima “zaruret” i “haradž”.) Ovakva osoba će se očistiti od dženabeta (šeri’atske nečistoće) slijeđenjem šafi’i mezheba (u stvarima koje se odnose na gusul i druge činove ibadeta čija prihvatljivost ovisi o gusulu i abdestu). S druge strane, poteškoće na koje nailazimo u šafi’i mezhebu, po pitanju nikaha, talaka i zekata ćemo savladati prilagođavajući se hanefi mezhebu. (“Nikah” znači ženidbeni ugovor koji se pravi na način kako je islamom propisano. “Talak” znači “razvod”. Molimo vas pogledajte knjigu ENDLESS BLISS, dvanaesto poglavlje petog fascikla za detaljnije objašnjenje.) (Riječ “zekat” označava sumu od dva i po posto od naše imovine koja se dijeli siromašnim muslimanima. Molimo vas da pogledate knjigu ENDLESS BLISS, prvo poglavlje petog fascikla, za detaljnije objašnjenje.) Isto tako i dileme oko vode sa kojim se hanefije i šafi’ije suočavaju, se mogu riješiti usvajajući olakšice maliki mezheba. (Molimo vas da pogledate knjigu ENDLESS BLISS, sedmo poglavlje četvrtog fascikla, za detaljniju informaciju o vodi i vrstama vode.) Postoje mnogi drugi primjeri za olakšice (koje se mogu upotrijebiti zahvaljujući postojanju četiri različita mezheba). Na primjer, za vrijeme putovanja se hanefije mogu prilagoditi šafi’ijskom mezhebu i klanjati podne i ikindiju, i akšam i jaciju u isto vrijeme. Jer je namaz hanefije na brodu ili vozu u pokretu, ako izgubi smijer prema Kabi, poništen, radi promjene pravca koji brod ili voz slijedi. Učenja koja su nam dali alimi islama o upotrebi ova tri mezheba su detaljno napisana u knjizi na turskom jeziku Se’adet-i ebedijje (od koje je dio preveden na engleski jezik i izdat u fasciklima pod nazivom Endless Bliss).

Voljeti Ashabe kiram, alejhimurridvan, i za njih biti vezan, i žudjeti za njihovim stilom života je Allahov dželle-šanuhu najveći blagoslov jer su oni najcjenjenija i najodabranija grupa koja je iscjeđena (izvađena, izdvojena) iz cijelog čovječanstva. Pošto hadisi šerif kaže, “Bićete sa onima koje volite,” oni, koji ih vole će biti sa njima i blizu položaja koje će oni imati u džennetu.

Alimi ehli sunneta rahime-humullahu teala su shvatili, na osnovu dokaza koje su nabavili, da je imam Alija radijallahu anh bio u pravu (u svom idžtihadu) i da je druga partija pogriješila u svom idžtihadu. U stvari, pošto je to bila greška u idžtihadu niko nema pravo čak ni da to spomene. Kako bi onda ikad iko rekao da su oni bili krivi i prokleti? Oni su učinili vjerom zapovijeđeni idžtihad. Oni su se napregli i izvršili ga najbolje što su mogli. Zaključak do kog su došli je u njihovim očima bio istina. Njihovo međusobno neslaganje je slično neslaganju imama (četiri) mezheba (u odnosu na neke vjerske prakse). Kako smo već ranije rekli u tekstu, imam Alija radijallahu anh je rekao, “Naša braća se ne slažu s nama. Oni nisu ni kafiri niti su imalo griješni zato što oni imaju svoje idžtihade i pronalaženja koji ih štite od kufra i griješenja.” Izvjesni ljudi kleveću one koji su se borili protiv imama Alije, radijallahu anh. S druge strane alimi kažu da je Alija radijallahu anh bio u pravu ali oni ne kažu da su idžtihadi, te’vili, protivničke strane pogrešni. Oni ne osuđuju pa čak i ne kritikuju nijednog od njih. Naš efendija, hajrulbešer (najbolji od svog čovječanstva) sallallahu alejhi ve sellem je rekao, “Bojte se Allaha dželle-šanuhu ako išta kažete o mojim Ashabima!” On je ovu izjavu ponovio više puta sa ciljem da naznači njenu važnost. Jednom drugom prilikom je rekao, “Svaki moj Ashab je kao zvijezda na nebu. Kojeg god slijedite bićete spašeni.” Postoji veliki broj hadisi šerifa koji ističu vrijednost, veličinu i visinu svakog Ashaba. Dakle, mi ih moramo sve smatrati cijenjenim i uzvišenim osobama i znati da su njihova djela, uključujući i ona koja nama mogu izgledati kao greške, plod predivnih namjera. To je mezheb ehli sunneta.

Izvjesni ljudi su u ovom pogledu prešli granice umjerenosti. Oni kažu da su oni koji su se borili protiv Alije radijallahu anh kafiri. Oni ne osjećaju sramotu i stid kada bacaju najgorčije i najpogrdnije klevete na najviše vjerske vođe. Ako je njihov cilj bio da kažu da je hazreti Alija radijallahu anh bio u pravu i da je druga grupa pogriješila, slijeđenje puta na čijem čelu stoji ehli sunnet bi zadovoljilo taj cilj. Oni ne bi trebali kleti i kritikovati ove velike uzore vjere jer je to u potpunosti oprečno s islamom. Zaista se put, koji ovi ljudi gone u ime vjere, izgleda sastoji u kletvi Ashaba kiram, mubarek drugova našeg efendije, Pejgambera sallallahu alejhi ve sellem što je čisto nevjerstvo. Kakva je to vjera čiji je osnovni princip ibadeta psovanje halifa našeg Pejgambera, sallallahu alejhi ve sellem? Nekoliko ljudi u svijetu je, tokom dugih stoljeća izmislilo razne laži i slijedeći jeresi (otpadništva), skernulo sa pravoga puta. Od ovih svih otpadnika niko nije ravan šijama i haridžijama u njihovom utrkivanju da se (što više) udalje od islama. Koji dio pravog puta možemo smatrati da pripada onim čije se vjerovanje temelji na sistematskom kuđenju (grđenju) islamske duhovne elite? Ova grupa se sastoji od dvanaest podgrupa od kojih svaka kaže da su Ashabi kiram, alejhimurridvan, bili nevjernici. Oni ih kleveću, za njih upotrebljavaju najneprijatnije riječi. Oni smatraju da je kletva trojice, od četiri halife, ibadet. Kada čuju hadisi šerif koji upozorava da će takve osobe biti mučene u džehennemu, oni misle da se on odnosi na druge. Zar oni ne znaju posljedicu pravca koji slijede ako ne prestanu sa svojim stavom i neprijateljskim odnosom prema našem efendiji, Pejgamberu sallallahu alejhi ve sellem i Ashabima kiram! Isto tako i kršćani misle za sebe da su sljedbenici Isa, alejhisselama, i jevreji da su sljedbenici Musa, alejhisselama. Nijedna grupa sebe ne naziva nevjernicima. Obje grupe nisu u pravu; oni su svi nevjernici.

Neprijateljstvo prema Ashabima kiram je osnovao jedan jevrej koji je primio islam a koji se zove Abdullah bin Sebe’. Iako je ono tokom vremena zaboravljeno, šah Isma’il Safavi ga je potpalio, i rasprostranio po cijelom svijetu, i tako otvorio ranu islama i izazvao prvobitni haos u islamskom svijetu. Preci ovog čovjeka koji je 907./1501. g.n.e. osnovao državu Safavijju u Iranu se modu trasirati unazad do Safijuddina Ardabilija, njegovog šestog djeda, pobožnog muslimana koji pripada (lancu alima islama) sofijje-i alijje, koji je dobio idžazet (punu duhovnu diplomu) od Muhammeda Gejlanija. Safijuddinovog praunuka Džuneida je vladar Akojjunli države, Mirza Džihan Šah istjerao iz Ardabila jer ga je uzbunio veliki broj njegovih učenika i pristalica. On je došao u u jugoistočnu Tursku, u Dijar-i Bakr, i tu, od vladara Karakojunli države - Hasana (Visokog) dobio azil. On se kasnije oženio sestrom Hasana Visokog. Takođe se i njegov sin, Hajdar, oženio kćerkom Hasana Visokog. Otac šaha Ismaila, a kasnije i njegov brat, su obojica bili ubijeni. On se kasnije osvetio za svog oca, osnovao vladu u Tebrizu (Iran) i otvoreno izjavio neprijateljstvo prema Ashabima kiram. On je, da bi lakše zaveo muslimane, tvrdio da je potomak imama Musa Kazima rahmetullahi alejh jednog od dvanaest imama. Do njegovog vremena, svi muslimani koji su živjeli u Iranu su bili sunije. On je bio jedan ozloglašeni sadista čije okrutnosti uključuju pljuvanje i spaljivanje živog Širvanšaha, čiji je jedini prekršaj bio to što je bio treći vladar države Dirbendije, koja se nalazila zapadno od Kaspijskog mora, čiji su raniji vladari istrijebili fitnu i fesad (štetu i podbadanja) koju je izazvao njegov otac. On je, čim je osvojio Tebriz, poklao sve suni muslimane.

Prije otpadničkog pokreta šaha Isma’ila, što je jedini prljava epoha koji kalja istoriju islama, od alima i učitelja i njihovih studenata se nije nikad čula ni jedna jedina riječ koja je bila kritična prema Ashabima kiram ni na jednom skupu, ni u jednoj školi ni medresi, ni u jednoj islamskoj državi. Alimi hanefi mezheba čak nisu ni dozvolili da se Jezid kune. Samo je mali broj obmanutih ljudi zauzeo pretjerivački stav prema ehli bejtu, radijallahu teala anhum edžma’in. Ali, oni nisu rekli ništa o Ashabima kiram što nije u skladu s islamom i islamskim ponašanjem. Abbasidi su prednjačili u odnosno na Umejjide u potcjenjivanju vrijednosti ehli bejta.

Šah Isma’il, koji je vladao u vrijeme sultana Javuza Selima Hana rahmetullahi alejh je upotrijebio vjeru kao sredstvo za svoje političke ciljeve i nastojao što je bolje mogao, da bi postigao svoje ciljeve, da skrene muslimane s kolosjeka ehli sunneta. On je slao svoje ljude nadaleko i naširoko i kaljao muslimanske države ovim svojim otpadništvom. S obzirom da je red bektaša u to vrijeme bio u rukama neznalica, ovo otpadništvo se brzo raširilo po bektaškim tekijama. Vlasti su pozatvarale ove tekije sa ciljem da zaštite državu od ove neprijatnosti. Ostale tekije su se tu i tamo razbježale i našle utočište, ovdje i ondje, i nastavile sa svojim aktivnostima ali, sada potajno i sporadično. Oni su naivne, i lakovjerne anatolijske muslimane koji su dolazili u tekije zadojili otrovnom idejom da ljubav prema ehli bejtu zahtijeva neprijateljstvo prema Ashabima kiram. Vođstvo (šejhovstvo) ovih tekija je mutiralo u nasljedstvo, koji je prelazio sa oca na sina, što je značilo da su ga uglavnom zauzimale nesposobne, nesmotrene i neuke osobe koje su bile potpuno nesvjesne suni vjere i koje su bile lake žrtve širenja ovog pokvarenog vjerovanja. Oni su pričaju bajke, koje odražavaju njihove otpadničke poglede i niske ovosvjetske ambicije i interese, kao istorijske izvještaje ratova koji su se odigrali između Ashaba kiram, radijallahu teala anhum edžma’in. Oni iskrivljuju činjenice i događaje. Oni izmišljaju odvratne bajke. Oni pogrešno tumače ajeti kerime i hadisi šerife. Ovo ružno vjerovanje se tokom vremena uvuklo u sve derviške tekije, tako da skoro i ne postoji nijedna derviška tekija da je ostala neukaljana ovim šijiskim otpadništvom.

Za vrijeme umejjida - osim vremena nekolicine halifa, kao što su Mu’avija radijallahu anh njegov unuk Mu’avija II, i Omer bin Abdul’aziz - među muslimanima je bila česta praksa neslanih kleveta ehli bejta i izmišljanja laži koje nisu dostojne njihovih visokih nivoa.

Dinastija Abbasida s druge strane nije imala članova koji su imali dovoljno znanja da izvode idžtihad, pa su kandidati nastojali dograbiti kancelarije hilafeta samo radi ovosvjetskih razloga. Stanje ovih poslova je istoričarima toga vremena ponudilo zavaravajuće primjere tako da su oni pisali o događajima između Ashaba kiram povezujući ih s onim koji su se dešavali između abbasidskih halifa. Oni su takođe i klevetali, kaljali i pogrešno predstavili umejjidske halife.

Možda su ovi ljudi poistovijetili Poslanikov ehli bejt (ehli bejt-i nebevi) radijallahu teala anhum edžma’in sa sobom. Oni su mislili da su ovi uzvišeni ljudi bili hazreti Ebu Bekirovi i Omerovi radijallahu anhuma neprijatelji. Oni zamišljaju da je u ovim velikanima postojalo njihovo licemjerstvo i dvoličnost. Oni pretpostavljaju da je čuveno prijateljstvo, koje je postojalo između hazreti Alije radijallahu anh i druge tri halife, bilo samo fasada koja je prikrivala unutarnja politička razmatranja i da je njegova očigledna ljubav i vjernost prema njima bila neiskrena i licemjerna. Jedan tako nesigurano stanovište. Da ovi ljudi stvarno vole ehli bejt zato što vole Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem oni bi sigurno osjećali neprijateljstvo prema njegovim neprijateljima. U stvari, njihovo grđenje njegovih neprijatelja bi neminovno trebalo biti oštrije od svih psovki koje vode protiv pretpostavljenih neprijatelja ehli bejta. Nikada niko nije čuo ijednog od ovih ljudi da proklinju ili psuju Ebu Džehela, koji je bio Resulullahov, sallallahu alejhi ve sellem najogorčeniji neprijatelj, i koji ga je stalno vrijeđao i mučio i njegovo mubarek tijelo i njegovu nježnu dušu. S druge strane, oni se ne ustručavaju kleti i klevetati najprljavijim klevetama Ebu Bekira, radijallahu anh koji je Resulullahov, sallallahu alejhi ve sellem najdraži Ashab, i čija je veličina i uzvišenost pohvaljena u mnogim ajeti kerimama i hadisi šerifima; a to, čine samo na osnovu pretpostavke da je on bio neprijatelj ehli bejta. Kakva je to vjera koju oni upotrebljavaju pod imenom islama? Da nas Allah dželle-šanuhu zaštiti od vjerovanja koja se temelje na pretpostavci da su hazreti Ebu Bekir i hazreti Omer radijallahu anhuma bili neprijatelji ehli bejta. Da ovi beskrupulozni ljudi nisu u svojim kletvama protiv neprijatelja ehli bejta ukaljali imena najvećih od svih Ashaba kiram, alejhimurridvan, između njih i muslimana ehli sunneta - koji takođe osjećaju mržnju prema neprijateljima ehli bejta i za koje kažu da su zli i opaki ljudi - ne bi bilo razlike. Još jedna druga stvar, koja čini muslimane ehli sunneta dobrim ljudima je to što oni ne odobravaju onim koji poimence kunu izvjesnog nevjernika ili zlikovca, s nadom da je ta dotična osoba postala musliman ili se pokajala, iako oni odobravaju osudu nevjernika kao grupe. Nekoliko nevjernika koje kunu poimence su oni za koje se sigurno zna da su umrli kao kafiri, da nas Allah dželle-šanuhu zaštiti takve sudbine! U drugu ruku, Ovi ljudi ne osjećaju stid kada kunu hazreti Ebu Bekira i Omera, radijallahu anhuma . Oni se loše izražavaju o većim Ashabima kiram. Da ih Allah dželle-šanuhu uputi na pravi put!

Oni se razlikuju od muslimana ehli sunneta u sljedeće dvije tačke:

1 - Prva razlika je ta što muslimani ehli sunneta kažu “sve četiri halife su bile ispravni upravljači i njihovi hilafeti su bili zakoniti”. Naš je Pejgamber sallallahu alejhi ve sellem rekao, “Poslije mene će biti period hilafeta koji će trajati trideset godina.” Ovo je jedan od hadisi šerifa koji govore o budućim događajima. Ovaj period od trideset godina se završio na kraju hazreti Alijinog radijallahu anh hilafeta. Ovaj hadisi šerif govori o (prve) četiri halife čiji je hilafet bio u pravilnom redu. Ovi ljudi, suprotno ovom, ne vjeruju u pravednost hilafeta prve trojice halifa. Oni kažu, “Prve tri halife su silom otele hilafet. Samo je hazreti Alija radijallahu anh imao pravo da bude halifa i niko drugi. Hazreti Alijino radijallahu anh odavanje poštovanja i poslušnosti drugoj trojici halifa je bio zahtjev takijje (prikrivene politike) što znači da je on to, iako nerado, morao učiniti.” Ove njihove riječi nam kažu da oni misle, da su se Ashabi, koji su najbolji od svog čovječanstva, međusobno ponašali kao lažovi i dvoličnjaci. Prema ovim ljudima su “oni koji su voljeli hazreti Aliju radijallahu anh i oni koji su bili protiv njega, godinama glumili svoje međusobne ljubavi i prijateljstva i, ponašajući se prijateljski, prikrivali svoje mržnje i neprijateljstva koje su se nalazile u njihovim srcima”. Po njima su svi Ashabi kiram, koji su sazreli u sohbetu (društvu) našeg mubarek Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, bili “prevaranti i lažovi i dvoličnjaci. Oni su sakrivali ono što se zaista nalazilo u njihovim srcima i glumili ljubav koju njihova srca nisu nimalo osjećala.” Prema tome, oni su morali biti “najgori ummet” a Resulullahov sallallahu alejhi ve sellem sohbet je morao biti, “najgori od svih sohbeta i lekcija” jer je zlo, koje su dobili, moralo doći od njega. Po ovim ljudima, era Ashaba kiram, alejhimurridvan, je morala biti “najgora era” pošto je to navodno era u kojoj je preovladavala “mržnja, osveta i dvoličnjaštvo.” Međutim, Allah dželle-šanuhu kaže u Kur’ani kerimu, u suri Feth: “Oni su uvijek milostivi (merhametli) jedni prema drugim.” Da nas Allah dželle-šanuhu zaštiti od ovakvih krivih i pogrešnih vjerovanja!

Kad su preteče ovog ummeta imale tolika takozvana zla, mogu li njihovi nasljednici imati išta dobro? Zar ovi ljudi (tj. šije) nisu vidjeli i čuli ajeti kerime i hadisi šerife koji govore o visokim položajima koje dobijaju oni koji sjede u sohbetu našeg efendije, Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, i o dobroti i visokoj cijeni ovog ummeta? Ako su ih čuli, zar ih oni ne vjeruju? Ovi velikani su nas podučili Kur’ani kerimu i hadisi šerifima. Da su Ashabi kiram, alejhimurridvan, bili loši, zar ne bi i vjera koja je takođe od njih naučena bila loša? Je li namjera ovih ljudi (tj. neprijatelja Ashaba kiram alejhimurridvan) da pod okriljem maske (tj. “ispod stola”) unište vjeru i iskorijene islam? Oni nastoje da iskorijene islam glumeći da oni (tobože) vole ehli bejt. Ja bih volio da su oni cijenili one koji su voljeli hazreti Aliju i da ih nisu označili kao munafike! Da su Ashabi kiram, od kojih su kako oni kažu neki voljeli hazreti Aliju radijallahu anh a neki nisu, glumili da bi se složili i sakrivali kako oni kažu laži, srdžbu i munafikluk (licemjerstvo), bi li oni ikad imali u sebi ikakvog dobročinstva i dobrote? Kojoj bi se to njihovoj riječi ikad moglo povjerovati? Oni kude i psuju Ebu Hurejru radijallahu anh. Oni nisu ni svjesni činjenice da je njegova osuda u stvari osuda polovine učenja islama. Kako su rekli naši pretpostavljeni koji su došli na nivo idžtihada, postoji tri hiljade hadisi šerifa koji saopštavaju učenja islama. Drugim riječima, sunnetom je preneseno tri hiljade propisa islama (koji se nazivaju ahkam-i šer’ijje). Hiljadu i pet stotina od ove tri hiljade hadisi šerifa je saopšteno preko Ebu Hurejre. Klevetati njega znači klevetati pola propisa islama. Imam-i Muhammed bin Isma’il Buhari kaže da je više od osam stotina ljudi prenijelo hadisi šerife koje je čulo od Ebu Hurejre, radijallahu anh. Svaki pojedini od ovih osam stotina ljudi je bio ili ashab ili tabi’. Četvorica od njih su, Abdullah bin Abbas, Abdullah bin Omer, Džabir bin Abdullah i Enes bin Malik, radijallahu anhun edžma’in. Izjava koja osuđuje Ebu Hurejru radijallahu anh i koju ovi nenormalni ljudi saopštavaju nije hadisi šerif. To je samo jedna izmišljotina. Nasuprot, hadisi šerif koji ga veliča zbog njegovog dubokog znanja je (u grupu najautentičnijih hadisi šerifa koji se nazivaju) mešhur. [U knjizi Endless Bliss, u petom i šestom poglavlju drugog fascikla, se nalazi detaljna informacija o vrstama hadisi šerifa.] Zamislite, jedan ovako veliki čovjek je prvo okrivljen da je neprijatelj hazreti Alije radijallahu anh a onda je, kao vid kazne, na njega bačena bujica optužbi. Kakva sramna nepravda! Ova nenormalnost je posljedica prevelike simpatije. Ona ih može koštati njihovog imana. Njihovo navođenje proizvodi takođe i to da je Alija radijallahu anh “vodio munafičku politiku prećutne saglasnosti.” Kako li će oni objasniti njegovo preobilno hvaljenje i veličanje šejhejna, to jest, hazreti Ebu Bekira i Omera, radijallahu anhuma? Šta li će oni učiniti kada se suoče s njegovim riječima, koje je on za vrijeme svog hilafeta izgovorio u prisustvu grupe ljudi, koje ističu prethodne tri halife (to jest, hazreti Ebu Bekira, hazreti Omera i hazreti Osmana, radijallahu teala anhum edžma’in) i njihovu kvalifikovanost za dužnost hilafeta? U stvari, ako oni odgovore da on namjerno nije rekao da je hilafet bio njegovo pravo, ili da su prethodne tri halife nepravedno zaposjele kancelariju hilafeta, onda, šta ga je onda natjeralo da on naglasi njihovu kvalifikovanost za taj položaj i potvrdi da su oni superiorniji od njega? Šta više, kako li će oni protumačiti hadisi šerife koji govore o premoći prve tri halife i kakvu li će izmišljotinu predložiti o hadisi šerifu koji daje radosne vijesti dženneta drugim Ashabima? Zapravo, njima nije dozvoljeno reći da je i naš efendija, Pejgamber, sallallahi alejhi ve sellem, bio licemjer. Vjerovjesnici moraju reći činjenice. Čak šta više, šta li će oni reći o ajeti kerimama koje hvale i veličaju ove velikane? Hoće li oni takođe optužiti i Allaha dželle-šanuhu?

Allah dželle-šanuhu kaže u Kur’ani kerimu u značenju sura Tevbe, Maide, Mudžadele i Bejjine, “Mi smo zadovoljni sa svim njihovim poslovima. I svaki pojedini od njih je zadovoljan sa Allahom dželle-šanuhu.” To znači da su i voljeli i bili voljeni.

Značenja u surama A’raf i Hidžr su, “Mi, azimuššan, smo iz njihovih srca uklonili gil i giš.” To znači, “Mi smo iz njihovih srca iskorijenili mane kao što su zloba, izdaja i neprijateljski odnos jednih prema drugim.” Ovim se misli reći da nijedan Ashab nije ni u kom slučaju mogao gajiti nikakvu ni ljubomoru ni zlobu ni prema bilo kom drugom Ashabu. Ove mane su već bile iskorijenjene i izbačene iz njihovih srca. Svaki od njih je stekao (nivo koji se zove) Hakk-ul jakin. Njihovi međusobni ratovi (borbe) su se temeljili na idžtihadu. Pošto je svaki od njih morao da radi po svom idžtihadu nijedan od njih se ne može kriviti.

Kako nam je naznačeno u 64. ajeti kerimu sure Enfal, dženab-i Hakk (Allah dželle-šanuhu) kaže svom Resul-i Ekremu (Pejgamberu) sallallahu alejhi ve sellem “Dovoljan ti je Allah dželle-šanuhu i vjernici koji te slijede.” U to vrijeme je bio vrlo mali broj Ashaba kiram. Pažljivo razmišljanje o značenju ajeti kerima otkriva veličinu i visinu Sahaba kiram, radijallahu teala anhum edžma’in. Dakle, svaki pojedini Ashab je bio dovoljna pomoć u Poslanikovom (Server-i alemovom) sallallahu alejhi ve sellem zadatku propagiranja islama po svijetu. Allah dželle-šanuhu stavlja njihovo ime do Svoga i kaže, “Ja sam ti dovoljan, a oni će služiti kao manifestacija Moje dovoljnosti. Oni će ti na izgled biti dovoljni i niko ti drugi nije potreban.”

Kako nam naznačava 18. ajeti kerim sure Feth, dženab-i Hakk kaže, “Allah dželle-šanuhu je zadovoljan s vjernicima koji su ti se zakleli pod drvetom [to jest, koji su ti obećali da će bezuslovno izvršavati tvoje zapovijedi].” To su bili Ashabi kiram, On onda dodaje, “I On im je dao sekinu [to jest, tumaninet, spokoj i srčanu snagu] i On zna za njihovu ljubav, sidk (odanost) ihlas (istinsku privrženost) tebi i On ih blagoslovi veselim vijestima da će ih nagraditi fethom (osvajanjem) i pobjedom koja je vrlo blizu.” Ovaj ajeti kerim ističe obećanje koje je dato na Hudejbijskom (mirovnom) sporazumu pod drvetom Sidra ili Sumra. Kako vidimo, (u Kur’ani kerimu) je rečeno da je svaki pojedini Sahaba radijallahu teala anhum edžma’in dobio rida-i ilahi (Allahovu dželle-šanuhu ljubav i odobrenje), da su njihova srca bila čista i iskrena i blagoslovljena sekinom, i da će biti nagrađeni Feth-i karibom (pobjedom koja je blizu); ovi svi blagoslovi jasno svjedoče o veličini njihovog stepena i časti.

Jedan drugi ajeti kerim iz sure Feth naznačava, “Oni koji su ti se zakleli, to jest oni koji su ti obećali svečanom odlukom da će biti s tobom u Svetim ratovima i džihadima u tvojim naporima širenja islama da upozoriš moje robove i da ih uputiš na pravi put, oni su s Allahom dželle šanuhu napravili mubaje’a (sporazum, savez).

Jedan drugi ajeti kerim kaže, “Oni vole Allaha dželle-šanuhu. I Allah dželle-šanuhu takođe voli njih.” Kako vidimo, svi Ashabi kiram radijallahu teala anhum edžma’in su došli na nivo na kom osoba voli Allaha dželle-šanuhu a i Allah dželle-šanuhu voli nju.

U 100. ajetu sure Tevbe je naznačeno, “Allah dželle-šanuhu je zadovoljan sa stanovnicima Mekke-i mukarreme, sa onim koji se zovu muhadžirin, sa stanovnicima Medine-i munavvere koji se zovu ansar, i sa onim koji ih slijede u dobročinstvu. I oni su takođe zadovoljni sa Allahom dželle-šanuhu.” Hazreti Mu’avija radijallahu anh je bio jedan od velikana i uglednih Ashaba koji su živjeli u Mekki mukarremi.

Uzvišeno značenje sedamdeset drugog ajeta sure Enfal je, “Oni su svi dali Pejgamberu, alejhissalatu vesselam, utočište među njima i pomogli ga i podržali ga u širenju islama.” Prema imamu Maliku radijallahu anh, hrišćani, koji su bili prisutni u vrijeme osvajanja Damaska, su rekli, “Ashabi vašeg Pejgambera su bolji od naših apostola. Njihova imena se spominju i hvale u Tevratu i Indžilu.”

Imam Malik radijallahu anh je uzeo prethodno navedeni ajeti kerim iz sure Feth kao osnovu za svoj zaključak da oni, koji ne vole Ashabe kiram, postaju kafiri. I imam Šafija (Šafi’ija) rahime-hullahu teala je takođe i došao do istog zaključka.

Kako ovi ajeti kerimi i hadisi šerifi pokazuju, Allah dželle-šanuhu i Njegov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem znaju sve Ashabe kiram kao adil (pobožne, pravedne) ljude. Kada je jedna grupa ljudi dobra po Allahovom dželle-šanuhu mišljenju i mišljenju Njegovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem šta vrijedi to što ih drugi ne priznaju kao dobre ljude. Da li je ikada moguće da to našteti činjenici da su oni dobri ljudi? Čak i kada bi pretpostavili da oni nisu bili hvaljeni i veličani u ajeti kerimima i hadisi šerifima, izvjesne činjenice koje nam govore o njima, kao na primjer, da su podržali islam i pomogli našeg efendiju, Pejgambera, alejhissalatu vesselam, i žrtvovali svoju imovinu, živote, roditelje i djecu nam jasno pokazuju da su oni svi bili adil muslimani i da ih moramo znati kao takve. To je mezheb alima ehli sunneta.

Postoji toliko hadisi šerifa koji izražavaju velike vrline, visoke stepene, čast i položaj Ashaba kiram da ih je nemoguće citirati jednog po jednog. Kada bi rekli hadisi šerife koji govore o njima svima mi bi napravili ogromnu količinu knjiga. Da spomenem neke od njih:

Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je rekao:

Svi moji Ashabi su i pojedinačno i kolektivno kao sjajne zvijezde. Kojeg god od njih slijedite zaradićete Allahovu dželle-šanuhu ljubav. To je pravi spas, savršenost i sreća ljudske rase.” Iz ovog razloga su naši vjerski imami, tj. islamski autoriteti, usvojili riječi i ponašanja i djela svakog Ashaba kiram kao dokumente i primjerne modele. Šta je naš Pejgamber sallallahu alejhi ve sellem mislio (reći) sa ovim hadisi šerifom je ovo: “Ako vi priznate (uvidite) da je svaki od mojih Ashaba kao imam vašeg mezheba i ako slijedite njegovu uputu i radite po njegovom re’ju i idžtihadu i slijedite put koji on pokazuje (kojim on vodi) vi ćete, onda, slijediti pravi put.” Dakle, iz ovoga se razumije da su oni svi mudžtehidi. Svaki od njih je dobio znanje, visoke stepene, savršenstvo i srčani nur (blještavost, sjaj) koji im je omogućio da iz ajeti kerima i hadisi šerifa izvedu ona vjerska učenja koja nisu jasno objašnjena u ajeti kerimima i hadisi šerifima. Ovo je bio razlog zašto je Server-i alem sallallahu alejhi ve sellem davao mnogim svojim Ashabima, kad god ih je slao u inostranstvo sa misijom da druge poduče islam, sljedeći savjet: “Kada vi naiđete na slučajeve i događaje i situacije za koje u Kur’ani kerimu i hadisi šerifima niste našli jasno izraženo rješenje, prvo detaljno proučite ajeti kerime (iz kojih želite da izvedete rješenje za pitanje ili problem na koji ste naišli) uzimajući u obzir sva gledišta kao što su, delalet (označavanje, smisao, obim smisla jednog pojma), išaret (nagovještaj, znak), rumuz (simbol, šifra), ifada (frazeologija, izraz), potvrdna i odrična značenja koja prenose i dužnosti koje njihove zapovijedi uključuju, pa onda uradite po pravilima koja ćete izvesti, rekavši i drugim da slijede vaš primjer!” To je dužnost mudžtehida. On je uporedio svakog Ashaba kiram sa zvijezdom da ljudi, koji su izgubljeni na otvorenom moru, na planini, na brdu i u dolini, u divljini i u pustinji, i svi oni koji trebaju da nađu pravac prema kibli ili neki drugi smjer, nađu svoj put zahvaljujući zvijezdama i njihovom svijetlu. Poslije perioda sreće (tj. vremena Poslanika sallallahu alejhi ve sellem), hulefa-i rašidin (tj. prve četiri halife, Ebu Bekir, Omer, Osman i Alija, radijallahu teala anhum edžma’in) i svi drugi Ashabi su znali jedan drugog kao mudžtehide. Nijedan od njih nije rekao da su idžtihadi drugih pogrešni. Isto tako je i većina tabi’ina-i kiram, prisustvujući sohbetima (društvu) i predavanjima i zahvaljujući obrazovanju i treningu koje su dobili od Ashaba kiram, došla na nivo idžtihada. Isto tako su i sohbeti i predavanja tabi’ina podigli izvjesne od njihovih nasljednika, tebe-i tabi’ina, na nivo idžtihada. Imam a’zam Ebu Hanifa, imam Malik, imam Šafija (Šafi’ija), imam Ahmed bin Hanbel, imam Evzai, Sufjan-i Sevri, Sufjan bin Ujejne i Davud-i Tai su bili samo neki od njih. Njihov broj se vremenom smanjivao tako da se na kraju trećeg stoljeća (islama) više nisu mogli obrazovati alimi koji su imali dovoljno znanja da ispune zahtjeve obavljanja idžtihada. U međuvremenu, većina mezheba ranijih mudžtehida je bila zaboravljena. Preživjela su samo četiri mezheba. To četiri ispravna mezheba koji danas postoje. Imena njihovih osnivača (imama) su imam-i a’zam (Ebu Hanifa, vođa ehli sunneta), imam Šafi’ija, imam Malik i imam Ahmed bin Hanbel, radijallahu anhum. Poslije njih više niko nije mogao doći na ovu derdžu, mertebu (tj. rang i nivo idžtihada). Svi muslimani su primorani i njima svima je naređeno da slijede samo jedan od ova četiri mezheba.

Da Allah dželle-šanuhu blagoslovi dovoljno zdravom razboritošću one koji ne vjeruju u mezhebe i da im dadne da vide činjenice kada se suoče sa ajeti kerimima i hadisi šerifima - od kojih smo mi parafrazirali samo neke! Svako zna da je licemjerstvo znak zla. Da li se ikad može reći za sahabu da je bio licemjer a naročito za Allahovog lava (što je bio hazreti Alijin nadimak), koji je bio jedan od najvećih Ashaba? Za njih ne bi bilo nenormalno da kažu da je on čuvao istinu kao tajnu nekoliko dana iz nekog društvenog ili drugog razloga. Međutim, bila bi opasna i prostačka kleveta protiv Allahovog lava pripisati mu tridesetogodišnju šutnju koja bi nagovještavala podmukle motive i reći da je on živio toliko dugo u licemjerstvu. (Alimi su rekli) da mali grijeh, koji se stalno ponavlja, postaje veliki grijeh. Trebamo zamisliti težinu grijeha kojeg činimo stalno trideset godina grijeha koji je simptom zlih i licemjernih motiva. Da su oni svjesni monstruoznosti njihove tvrdnje i kad bi priznali superiornost šejhejna (hazreti Ebu Bekira i Omera) oni bi se spasili od neprijatne situacije podmuklog krivotvorenja mubarek imena hazreti Alije, radijallahu anhum. Ovo bi za njih bio blaži od dva uznemirujuća izbora. Druga tačka koju želimo naglasiti je to da priznavanje superiornosti šejhejna ni u kom ne označava namjeru potcjenjivanja hazreti Alije radijallahu anhum, niti osporava njegov hilafet. Niti bi i najmanje oštetio njegove visoke stepene Vilajeta i njegovih rangova hidajeta i iršada. S druge strane, njihova tvrdnja da je on slijedio dvoličnu politiku ga lišava svih ovih vrlina i časti. Jer, dvoličnjaštvo ide sa licemjerstvom, laganjem i varanjem, što su najgora ponašanja ljudi.

U hadisi šerifu je prorečeno da će šejhejn (hazreti Ebu Bekir i Omer) preuzeti dužnost hilafeta i čak da će i njihovi grobovi biti pored Resulullahovog sallallahu alejhi ve sellem groba. Onim koji su zainteresovani za hadise koji veličaju Ebu Bekira-i siddika i Omera bin Hattaba i Osmana bin Affana i Alije bin ebi Taliba preporučujem da pročitaju knjigu Menakib-i ćihar jar-i guzin koja je na turskom jeziku. Ova knjiga je izdata u Istanbulu 1264./1325. g.n.e.]

Server-i alem sallallahu alejhi ve sellem ovako kaže o Ebu Bekiru-i siddiku, radijallahu teala anh, “Osim Pejgambera, alejhimussalevatu vesselam, sunce se nije rodilo ni zašlo nad nekim (nije obasjalo nikog) ko je viši od Ebu Bekira.” On kaže u jednom drugom hadisi šerifu, “Ja sam ulio u hazreti Ebu Bekirova radijallahu anh prsa svo znanje koju je Allah dželle-šanuhu nasuo u moja prsa.

Server-i alem sallallahu alejhi ve sellem ovako kaže u jednom hadisi šerifu koji veliča Omera bin Hattaba radijallahu anh “Kada bi poslije mene došao drugi Poslanik, Omer radijallahu anh bi bio (taj) Poslanik.” Naš Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je upitao meleka Džebraila o hazreti Omerovim radijallahu anh deredžama (visokim stupnjevima). Džebrail alejhisselam je odgovorio, “Iako sam ja Džebrail, kada bih ja nabrajao Omerove fazilete (vrline) i kemalate (savršenosti) od vremena stvaranja Alema (Svemira) do Kijametskog dana ja ih ne bih mogao sve nabrojati.” Međutim ove sve hazreti Omerove radijallahu anh uzvišenosti i superiornosti bi se svele na samo jednu od hazreti Ebu Bekirovih radijallahu anh superiornosti (kojima je on obasut).

Hadisi šerif koji veliča hazreti Osmana radijallahu anh ovako kaže, “U džennetu svaki Pejgamber ima druga. Osman će tamo biti moj drug.” U jednom od hadisi šerifa, koji opisuju visoke stepene imama Alije radijallahu anh, se kaže, “Alijina radijallahu anh blizina meni je ista kao i blizina Pejgambera Haruna Musau alejhisselam.” Harun alejhisselam je bio brat, vezir i pomagač Musa, alejhisselama. U knjizi Documents of the Right Word (Hak Sozun Vesikalari) je objašnjeno kako su oni, koji poriču mezhebe, pogrešno objasnili i izopačili ove hadisi šerife. Ova knjiga im takođe i odgovara kako zaslužuju. Ahmed ibn Hanbel je rekao nijedan drugi Ashab nema onoliko hadisi šerifa koji su rečeni o njemu da je ravan broju hadisa koji su rečeni o imamu Aliji, radijallahu anh.

2 - Druga razlika je ta što muslimani ehli sunneta kažu da međusobni ratovi Ashaba kiram nisu bili s namjerom gomilanja dunjalučkih koristi već osnivanje istine. Oni znaju da su svi Ashabi kiram daleko od mana, kao što je mržnja i neprijateljski odnos, zato što su svi Ashabi kiram prisustvovanjem u sohbetu i pod vođstvom Prvaka čovječanstva, stekli savršenu čistoću. Mane kao što su mržnja i neprijateljski odnos su iskorijenjene iz njihovih srca. Svaki od njih je došao na nivo idžtihada. Pošto svaki mudžtehid mora da radi po svom ličnom idžtihadu i iznalaženjima, svakako je da se oni neće složiti u tačkama po kojim se njihovi idžtihadi razlikuju, i ispravno je da svaki od njih slijedi svoj sopstveni idžtihad. (Kao što su ispravna) njihova slaganja (tako su isto ispravna i) njihova neslaganja. Njihova ne slaganja ne potiču iz njihovih ćulnih želja i ambicija i njihovog nefs-i emare. One su prirodni plod različitih idžtihada.

Idžtihad znači iznijeti zapovijed (islama) na svjetlo upoređujući nejasno izražene zapovijedi sa jasno izraženim zapovijedima. Ovo je naređeno u ajeti kerimima sa, “Fa’tebiru…” i “Ves’elu ehlezzikri”. Ove ajeti kerime naznačavaju da “Upotrijebimo našu svu fizičku i mentalnu i duhovnu energiju i da izvedemo pravila islama poredeći ono što ne postoje u Kur’ani kerimu i hadisi šerifu s onim što se nalazi u ovim izvorima.”

U knjizi Mizan ovako piše: Ima puno ajeti kerima koje naređuju idžtihad. Blagoslovljeno značenje četrdeset četvrtog ajeti kerima sure Nahl je, “Da objasniš ono što smo ti objavili…”. Blagoslovljeno značenje pedeset devetog ajeti kerima sure Nisa je, “Konsultujte (posavjetujte) se sa Allahovom knjigom i Pejgamberovim hadisom!” Ovaj ajeti kerim neređuje idžtihad.

Od učenika imama a’zama Ebu Hanife, najčuveniji koji su došli na nivo idžtihada su bili imam Ebu Jusuf, imam Muhammed, imam Zufer i Ibn Nudžejm, rahime-humullahu teala. Oni se samo u nekoliko vjerskih pitanja nisu složili s imam-i a’zamom. Oni su po tim pitanjima slijedili svoj idžtihad zato što je njima farz da po tim pitanjima rade onako kako im njihov idžtihad nalaže a ne po re’ju i idžtihadu imam-i a’zama.

Isto tako, i svaki pojedini Ashab-i kiram je bio mudžtehid u svakom smislu te riječi pa, prema tome, bilo im je farz raditi po njihovom re’ju i idžtihadu u stvarima koje nisu jasno izražene u ajeti kerimima i hadisi šerifima. Dakle oni se nisu adaptirali re’ju i idžtihadu Ashaba za koje su znali da su superiorniji od njih. Iz tog razloga je za života Server-i alema sallallahu alejhi ve sellem i za vrijeme hilafeta hulefa-i rašidin (četiri prve halife, Ebu Bekir, Omer, Osman i Alija, radijallahu teala anhum edžma’in) onim blagoslovljenim Ashabima, koji su bili poslati u daleke države u misiju podučavanja islama, je rečeno da čine kijas (poređenje) u stvarima koje nisu imale jasno objašnjenje u ajeti kerimima i hadisi šerifima. Na primjer, kada je Najčasniji od svih stvorenja poslao Mu’aza bin Džebela radijallahu anh kao guvernera Jemena on ga je upitao, “Šta će biti temelj za tvoje odluke tamo?” “Ja ću raditi po Allahovoj dželle-šanuhu knjizi” je bio odgovor. Zatim je blagoslovljeni Pejgamber nastavio, “Šta češ uraditi kada (naiđeš na nešto čije rješenje) ne možeš naći u Kur’ani kerimu?” Mu’az je bio spreman na odgovor, “Ja ću usvojiti hadisi šerife Allahovog Pejgambera sallallahu alejhi ve sellem kao princip i zakon koji će me voditi i na kojima ću temeljiti moje odluke i raditi po njegovim izjavama, manirima i ponašanju.” Prvak čovječanstva je nastavio, “Šta češ učiniti ako ne nađeš jasan odgovor ni među Resulullahovim riječima?” Odgovor je bio, “Ja ću raditi po mom idžtihadu i neću izlaziti izvan kruka koji ajeti kerimi i hadisi šerifi ocrtavaju.” Kada je Resul-i ekrem sallallahu alejhi ve sellem čuo ove odgovore on je učinio zahvalu i hamd Allahu dželle-šanuhu za obrazovanost i veličinu kojom je Mu’az bin Džebel, radijallahu anh obasut. Ovaj događaj je zapisan u Ibn Melekovim rahime-hullahu teala knjizi (naučne discipline) Usul-i fikh i u njenom objašnjenju Menar.

Jedna grupa Ashaba kiram radijallahu teala anhum edžma’in se borila protiv hazreti Alije, radijallahu anhum, zato što se njihov idžtihad razlikovao od njegovog idžtihada. Šije ove ljude nazivaju kafirima. Oni ih kunu svakakvim gnusnim i odvratnim uvredama zato što su se borili. Međutim činjenica je da su Ashabi kiram, alejhimurridvan, imali drukčije idžtihade od onih našeg Pejgambera sallallahu alejhi ve sellem u nekoliko slučajeva čije je rješenje zhtijevalo idžtihad. Melek koji je donijeo vahj kasnije nije ih krivio za te njihove drukčije idžtihade.

Dakle, da li se mogu oni, koji se nisu složili s hazreti Alijom radijallahu anh ikad zvati kafirima? Da li se Ashabi kiram, alejhimurridvan, ikad mogu kriviti za to? Poveliki broj muslimana se nije složio sa njim u idžtihadu. A oni su uglavnom bili istaknutiji Ashabi kiram. U stvari neki od njih su obradovani džennetom. Nije lako kritikovati ih ili ih zvati kafirima. Ovi velikani su bili ti koji su nam saopštili pola din-i islama. Zar nisu klevete protiv njih klevete protiv pola vjere? Kako bi mogli ikad išta loše reći o ovim velikanima usprkos činjenici da nijedan alim islama nije nikad odbio ni jedan jedini hadisi šerif koji su oni saopštili? Svi hadisi šerifi koje su nam oni prenijeli su prihvaćeni od strane svih učenih muslimana bez obzira na njihov položaj i disciplinu u islamskim naukama. Poslije Kur’ani kerima najistinitija knjiga u islamu je Buharijji šerif. I ši’ije takođe isto tako vjeruju. Ovaj fakir [imam-i Rabbani misli na sebe] je čuo Ahmeda Tabtija, čuvenog alima ši’ija, da je priznao da je Buharija druga po redu najistinitija knjiga poslije Kitabullaha. Ova knjiga u sebi sadrži hadisi šerife koje nam prenose (Ashabi kiram) koji nisu slijedili hazreti Aliju radijallahu anh kao i oni koji su ga slijedili. Njihovi međusobni ratovi nisu ni u kom slučaju oštetili njihovu pravednost i iskrenost. Ova knjiga citira i hadisi šerife koje nam prenosi hazreti Mu’avija radijallahu anh kao i one koje nam prenosi hazreti Alija, radijallahu anh. Da je postojala ikakva krivica ili nejasnoća o hazreti Mu’aviji radijallahu anh blagoslovljeni sakupljač (Buharijji šerifa) ne bi zapisao u svoju knjigu hadise koje on prenosi. Raniji alimi islama i eksperti u nauci hadisa su se uvijek tako ponašali, to jest, imali potpuno povjerenje u istinitost svih hadisi šerifa koje su nam saopštili Ashabi kiram, alejhimurridvan i, držeći njihova međusobna neslaganja iznad sebe, ne praveći razlike zapisali sve hadisi šerife koje su nam oni svi prenijeli u svoje knjige. Neslaganje sa hazreti Alijom radijallahu anh nije ni grijeh ni greška (za sahabe) po njihovom mišljenju. Trebamo dobro znati da hazreti Alija radijallahu anh nije uvijek neminovno bio u pravu po svim drugim pitanjima u kojima se nije slagao sa drugim. Niti su oni, koji se sa njim nisu slagali uvijek bili pogrešni. Tačno je da je on bio u pravu u (neslaganjima koja su podstakla) takozvane ratove. Ali to ne znači da je on uvijek bio u pravu. Zapravo, istaknutiji tabi’ini i vjerske vođe su često radili po svom idžtihadu. Oni nisu njega slijedili. Da je on bio uvijek u pravu niko se ne bi protivrječio njegovom idžtihadu. Na primjer, Kadi Šurejh rahime-hullahu teala jedan od istaknutih tabi’ina i mudžtehid više klase nije bazirao svoj sud na njegovom idžtihadu i odbio je imam-i Hasanovo svjedočenje. Takođe su i drugi mudžtehidi slijedili Kadi Šurejhov primjer, i nisu dozvoljavali sinovima da svjedoče za svoje očeve. U mnogim drugim slučajevima su više voljeni idžtihadi koji se nisu slagali sa idžtihadom uzvišenog imama (Alije, radijallahu anh). Naši savjesni čitaoci su potpuno svjesni ovih činjenica. Dakle, ne složiti se s hazreti Alijinim radijallahu anh idžtihadom nije grijeh. Niti je dozvoljeno osuđivati one koji su tako učinili.

Aiša-i Siddika, radijallahu anha, je bila miljenica Allahovog dželle-šanuhu miljenika. Nju je naš Pejgamber sallallahu alejhi ve sellem toliko volio da je ona uvijek bila sa njim. On je preselio na ahiret u njenoj sobi, u njenom krevetu, sa njegovom mubarek glavom na njegovom krilu. On je ukopan u njenoj mišćem (mošusom) mirišljavoj sobi, i on je tamo od tada. Na stranu ovi svi superioteti i vrijednosti ona je bila veliki alim i mudžtehid. Naš efendija (sejjid) Pejgamber, alejhissalatu vesselam, je ostavio njoj u zadatak da poduči druge pola vjere. Kad god su Ashabi kiram, alejhimurridvan, naišli na zagonetno pitanje, oni su dolazili njoj, pitali je, i od nje naučili odgovor. Kritikovati i klevetati jednu ovako uzvišenu i mubarek osobu koja je dobila najveće počasti, kao što su Siddika i mudžtehida, samo zato što se nije složila s Emirom [Alijom] radijallahu anh, je nešto što je nespojljivo s islamom. Ko vjeruje u našeg Pejgambera sallallahu alejhi ve sellem neće izgovoriti ovakve riječi. Isto kao što je Alija radijallahu anh zet i amidžić tako je isto i Aiša, radijallahu anha, njegova zevdže-i mutahhera (jedna od njegovih čistih hanuma, žena) koja je takođe i najdraža.

Sve do prije par godina, kad god je ovaj fakir [imam-i Rabbani misli na sebe] dao hrane miskinima (jako siromašnim muslimanima) ja sam davao s nijjetom (namjerom) (da poklonim sevape koji se zarađuju sadakom) dušama Ehli aba. Drugim riječima, ja sam slao sevabe dušama Alije, Fatime, Hasana i Husejna, radijallahu anhum kao i Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem. Jedne noći sam u snu vidio Fahr-i alema sallallahu alejhi ve sellem i nazvao mu selam. On mi nije odgovorio na selam i okrenuo se od mene i rekao, “Ja sam jeo jelo u Aišinoj kući. Ko mi je htio poslati hranu poslao bi je Aišinoj kući.” Ja sam shvatio da se mubarek Pejgamber okrenuo od mene zato što nisam, kada sam hranio miskine, uključio i hazreti Aišino, radijallahu anha ime, da i njena duša dobije sevape. Od tog momenta sam uključivao i hazreti Aišu i čak i sve zevce-i mutahhere (Resulullahove alejhisselam hanume) u moj nijjet. Ja sam od tada uvijek uključivao imena svog ehli bejta radijallahu teala anhum edžma’in u moje dove. Jer i one su (to jest, zevce-i mutahhere) takođe uključene u ehli bejt. Dakle, bol koji nanosimo Resulullahu, sallallahu alejhi ve sellem kroz (nešto što učinimo protiv) hazreti Aiše-i Siddike, radijallahu anha, je veći od onog koji izazovemo kroz hazreti Aliju, radijallahu anhuma . Ko god ima zdrav razum i osjećaj će odmah shvatiti ovu činjenicu. Zaista, ove naše riječi su upućene onim koji vole i poštuju hazreti Aliju radijallahu anh (samo) zato što oni vole i poštuju našeg efendiju, Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Ako ga (tj. hazreti Aliju) neko voli direktno, a ne radi Muhammeda alejhisselam, mi njemu nemamo ništa reći. zato što on neće poslušati. Njegov cilj je razaranje islama i kaljanje temelja islama.

Ovakvi ljudi žele da eliminišu Muhammeda sallallahu alejhi ve sellem i osnuju novu vjeru - bez njega, da vole i da se direktno vežu za imama Aliju radijallahu anh. U stvari, anali čovječanstva vrve od slika tirana i diktatora koji oko sebe imaju mnoštvo idiota, pokornih sluga i prišipetlji, koje im se ulaguju i ulizuju nadajući se da će dobiti ovosvjetske koristi i prednosti. Ovi svi laskavci i ljudi kojim su se oni dodvoravali i bili pokorne sluge i oni koje su oni uzdigli u veličini na nivo Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, pa čak i na nivo Stvaraoca, Allaha dželle-šanuhu, su se skrhali i njihova tijela se raspadaju i trunu i degenerišu u jedan jako gadan prizor. Njihove prljave duše su otišle direktno u džehennem, mjesto gdje će biti kažnjeni i mučeni za svoj razuzdan život koji su oni vodili na ovom svijetu i za uvrede koje su oni nanijeli islamu. Oni su vidjeli da su oni bili u zabludi.

Okrenuti se od Muhammeda alejhisselam i držati nekog drugog nad njim i više ga voljeti je kufr, nenormalnost i otpadništvo. Imam Alija radijallahu anh mrzi one koji to rade. Mi volimo sve Ashabe kiram radijallahu teala anhum edžma’in uključujući hazreti Osmana i hazreti Aliju, radijallahu anhum, radi i zbog ljubavi prema našem Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem zato što je (u hadisi šerifu) rečeno, “Ko ih voli, voli ih zato što mene voli. Ko im je njihov neprijatelj, on je moj neprijatelj.

Talha i Zubejr radijallahu anhuma dva velikana među Ashabima kiram su takođe (od onih koji su bili obradovani mubarek vijestima da je njihovo mjesto džennet i koji se zovu) Ašere-i mubeššere. Kako bi ih ikad iko mogao osuditi kad znamo da im je rečeno da će otići u džennet? Njih kleti znači kleti sebe. Kada je Omer radijallahu anh bio na izdisaju on je imenovao šest ljudi za koje je mislio da su kvalifikovani za hilafet i predložio da jedan od njih bude izabran. On lično nije mogao da odabere jednu od ovih šest osoba. Dvije od ovih šest osoba su bili Talha i Zubejr, radijallahu anhuma . Obojica su se odrekla kandidature u korist ostale četvorice. Talha radijallahu anh je bio takav da je žrtvovao i ubio svog oca, radi drskog ponašanja prema Server-i alemu, sallallahu alejhi ve sellem. Allah dželle-šanuhu ga veliča u Kur’ani kerimu za to njegovo ponašanje. Što se tiče Zubejra radijallahu anh Pejgamber sallallahu alejhi ve sellem nam kaže da je njegov ubica u džehennemu. Oni koji ga osuđuju i kunu nisu ništa manje zli od njegovog ubice. Oba njih spadaju u najveće velikane i zjenicu oka muslimana.

Kako bi se ikad moglo naći opravdanje za klevetanje Ashaba kiram usprkos činjenici da su oni bili ti koji su radili i dan i noć za islamsku vjeru (din-i islam) i borili izvan granica ljudske moći da pomognu din i Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem? Oni su žrtvovali svoju imetke na Allahovom dželle-šanuhu putu. Oni su iz ljubavi prema Resulullahu sallallahu alejhi ve sellem ostavljali svoju rodbinu, familije, djecu, zavičaje, kuće, potoke, polja i voćnjake. Oni su više voljeli njegovo tijelo od svog, i voljeli su ga više od svog imetka i djece. Oni su ljudi koji su stekli čast da budu u društvu najboljeg od svog čovječanstva čiji ih je sohbet (društvo, blizina) uljepšao ovakvim blagoslovima i visokim rangovima koji nisu nikad nikom dati. Oni su bili očevici mu’džiza, harika (čuda). Oni su vidjeli blagoslove i znanje koje drugi neće nikad imati priliku da vide. Oni su bili obasuti takom čistoćom srca i duševnom zrelošću koju niko poslije njih nije dobio. Polovina sevapa i nagrada, koje će ovi najsrećniji ljudi dobiti na ahiretu za sadaku šake ječma, neće biti data drugim za njihove planine zlata. Allah dželle-šanuhu ih ovako veliča u Kur’ani kerimu, “Ja sam zadovoljan sa njima. I oni su zadovoljni sa mnom.” Oni koji gaje mržnju i neprijateljstvo prema njima su na kraju sure Feth opisani kao kafirun (nevjernici). Dakle, trebamo se čuvati neprijateljstva prema njima isto onako kao što strahujemo da ne postanemo kafiri. Ogromna ljubav koju su ovi mubarek ljudi pokazali prema Server-i alemu, sallallahu alejhi ve sellem, ih je učinila da budu njegovi miljenici. Njih ne smijemo kritikovati zato što se oni nisu po izvjesnim pitanjima složili i što su postupali po svom idžtihadu. Njihova nesloga je bila s namjerom da se pronađe istina i (da se slijede zapovijedi koje naređuju da svako od njih postupa po svom idžtihadu i da) ne slijede tuđi idžtihad. Isto bi tako bilo neispravno da imam Ebu Jusuf, nakon što je došao na stepen idžtihada, slijedi idžtihad imam-i-a’zama Ebu Hanife, radijallahu anhuma (koji je bio njegov učitelj). Za njega je ispravno da slijedi svoj sopstveni re’j. Imam-i Šafi’ija rahmetullahi alejh je, umjesto da usvoji idžtihade sahabi kiram radijallahu teala anhum edžma’in, slijedio svoj re’j. On je uvijek smatrao da je ispravno da on ne slijedi idžtihad nijednog drugog Ashaba bez obzira na njegov status i veličinu -- uključujući i Siddik-i a’zama (hazreti Ebu Bekira) i imama Aliju, radijallahu anhum -- već da u skladu sa svojim re’jom donese sud. S obzirom da je moguće i dozvoljeno svakom mudžtehidu da ne usvoji riječi (idžtihad) sahabe radijallahu anh zašto bi se Ashabi kiram krivili zato što se nisu složili po pitanjima idžtihada i što su ta pitanja međusobno prodiskutovali? Ashabi kiram, radijallahu anhum, se ponekad nisu slagali sa Server-i alemom sallallahu alejhi ve sellem po pitanju poslova, stvari (čije je rješenje zahtijevalo naporan posao) idžtihada. Oni radi toga, zato što se nisu slagali sa našim efendijom sallallahu alejhi ve sellem, nisu bili osuđeni niti ukoreni niti kritikovani, niti im je to bilo zabranjeno. Da Allah dželle-šanuhu nije bio zadovoljan sa tim neslaganjima Ashaba kiram, radijallahu anhum, On bi im to zabranio i izjavio bi da će kazniti one koji su odgovorni za neslaganje. U stvari, On je neke od njih upozorio i ukorio zato što su preglasno razgovarali sa Resulullahom, sallallahu alejhi ve sellem.

Kada se blagoslovljeni Pejgamber posavjetovao s Ashabima kiram o sudbini zatvorenika koji su zarobljeni u Svetom ratu na Bedru oni su mu dali različita mišljenja. Omer-ul Faruk i Sa’d ibni Mu’az, radijallahu anhuma , su rekli da ih treba ubiti. Drugi Ashabi, radijallahu anhum, su rekli, “Trebamo zatražiti otkup za njihovopuštanje.” Server-i alem sallallahu alejhi ve sellem je prihvatio ovo drugo mišljenje i oslobodio zarobljenike. Nakon toga je objavljen ajeti kerim koji kaže da je prvo mišljenje bilo ispravno. Da bi shvatili veličinu Ashaba kiram radijallahu teala anhum edžma’in i šta su mezhebi, moramo dobro znati šta je idžtihad.

Ne ponosi se svojom imovinom;
Ne reci, “Niko nije kao ja!”
Nepovoljan vjetar će raznijeti sve što je tvoje
I pretvotit’ te u razbacanu pljevu.

ODABRANI ČLANCI IZ KNJIGA ALIMA EHLI SUNNETA