ODABRANI ČLANCI IZ KNJIGA ALIMA EHLI SUNNETA

U prvom dijelu knjige Se’adet-i ebedijje, u 71. poglavlju pod nazivom Džuma namaz piše:

... Brijati brkove je bidat. Sunnet ih je podrezivati i kratiti na veličinu obrva. Sunnet je odgojiti bradu dužine stisnute šake i odrezati ono što je duže od toga. Dozvoljeno je čupati bijele dlake iz brade i iz brkova. Rečeno je da je brada koja je duža od dužine šake znak znak slabe pameti.

Rečeno je u Tebjinu, u predmetu o farzovima gusula, i u Šelbijevom rahmetullahi teala alejh objašnjenju Tebjina, “Hadisi šerif koji se nalazi u Muslimu kaže ‘Deset stvari su sunnet: Kratiti brkove, pustiti bradu, upotrebljavati misvak, mazmaza (gargara, grgljati vodu u grlu kada se uzima abdest) istinšak (izaprati nos kada se uzima abdest), kratiti nokte, prati prste na nozi, čistiti pazuha, čistiti prepone (pubis), i činiti istindža sa vodom (poslije odlaska u nužnik).’” Hadisi šerif kaže jasno da je odgajanje brade sunnet. Sunnet je pustiti bradu na dužinu (stisnute) šake i sijeći ono što je preko toga. Brijati obraze i odgajati bradu samo na bradi, kao što to rade neki ljudi, znači promijeniti sunnet. Isto tako ni brada, koja je manje dužine od dužine jedne šake, nije u skladu sa sunnetom. Održavati kratku bradu sa nijjetom slijeđenja sunneta je bidat (bid’at). To je haram. Taku kratku bradu je vadžib pustiti da naraste do dužine jedne (stisnute) šake. Mekruh je brijati bradu samo zato što je to običaj i sa ciljem da radimo onako kako to rade svi drugi ljudi. Ali, kada živimo među zalimima, dozvoljeno nam je, pa čak nam je i potrebno potpuno brijati bradu, u slučaju da nas je strah da ćemo biti ismijavani, ugnjetavani, ili ako nas je strah da bi mogli učiniti kufr ili haram, i sa ciljem da bi mogli izvršavati farzove i zarađivati nafaku i činiti emr-i ma’ruf i nehj-i anilmunker omladini i da bi mogli služiti islamu i pomagati ugnjetavanima ili spriječiti fitnu. Ovi gore navedeni razlozi su uzur (tj. šerijatski opravdan razlog za neizvršavanje sunneta. Ali oni nisu razlog za činjenje bidata.

U knjizi El-halal vel-haram piše, “Hadisi šerif kaže, ‘Radite suprotno onom što mušrici rade. Puštajte brade![Autor ove knjige, Jusuf Kardavi, kaže za sebe, u uvodu, da je nemezheblija. Prema tome, njegova pisanja ne mogu biti sened (dokument, dokaz). Pa ipak, on objašnjava ovaj hadisi šerif ispravno i u skladu sa ehli sunnetom.] Ibni Tejmijje je rekao da ovaj hadisi šerif pokazuje da je haram brijati bradu. Knjiga Feth, koja citira Ijad-a, kaže da je to mekruh (tj. da je brijanje brade mekruh). Ima i onih koji kažu da je to mubah. Istina je da (ovaj) hadisi šerif ne pokazuje da je vadžib pustiti (odgojiti) bradu. Nijedan alim nije nikad zaključio da je vadžib bojiti (farbati) bradu iz hadisi šerifa koji kaže, ‘Ćifuti i hrišćani ne boje bradu. Radite suprotno njima i bojite bradu!’ Ovi hadisi šerifi pokazuju da je to mustehab. Selef-i-salihini nisu brijali svoje brade. U to vrijeme je bilo adet (bio običaj) puštati bradu.” Onaj ko omalovaži bradu postaje kafir. Haram je brijati se sa ciljem da se lijepo izgleda ili da se lice napravi svjetlije, kao lice žene, ili brijati bradu a puštati dlake da rastu na obrazima. Jer, haram je muškarcima imitirati žene i ženama imitirati muškarce. U knjizi Kimja-i seadet piše na kraju poglavlja koje govori o abdestu da je, bez pomišljanja da se liči na ženu, mekruh brijati bradu sa ciljem da se izgleda mlado i lijepo. Ženama je mekruh brijati kosu bez uzura (šerijatski opravdanog razloga). Ženama je haram sjeći kosu da izgleda kao kosa muškaraca. Ženama je hadisi šerifom zabranjeno da briju svoje glave ili da sakupljaju kosu da naprave čvor, kao grba na devi, na vrhu glave ili na vratu. Ovi hadisi šerifi su navedeni u knjigama Berika i Hadika i u Jusuf-Kardavijevoj knjizi El-halal vel-haram fil-islam. Ženi je teško pokriti njenu dugu kosu, ili, ako će to izazvati fitnu, dozvoljeno joj je da je posijeće i skrati do ušiju.

U knjizi Hadikat-un-nedijje ovako piše na stotinu četrdeset prvoj (141.) stranici, “Postoje dvije vrste sunneta: Sunnet-i huda i sunnet-i zevaid. U sunnet (koji se zove) sunnet-i huda spada činjenje i’tikafa u džamiji, učenje ezana i ikameta, i klanjanje namaza u džema’atu. Ovo su ši’ari (karakteristični znaci) islamske vjere. Oni su specifični za ovaj ummet. [U Ibni Abidinu piše na kraju zadnjeg toma da takođe i sunnećenje djece spada u sunnet ove vrste.] Ako stanovnici jednoga grada napuste ijedan od ovih sunneta, protiv njih se mora ratovati. Revatib sunneti, to jest, muekked sunneti tri od pet dnevnih namaza, su takođe sunneti ove vrste. Sunnet-i zevaid se odnose na činjenje običaja koje je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem uobičajavao raditi kada se oblačio, dok je jeo, pio, sjedio, živio, spavao, hodao, počinjući dobra djela sa desnom rukom i jedući i pijući sa desnom rukom.” U drugom dijelu (ove knjige) ovako piše na petsto osamdeset drugoj (582.) stranici, “U nekim hadisi šerifima je naređeno da se boji (farba) brada. ‘Hrišćani boje. Vi ne smijete bojiti. Ne budite kao oni!’ Ovo je (razlog) zašto su neki od selef-i-salihina bojili bradu a neki nisu. Jer, ovo naređenje ili zabranu nije vadžib izvršiti. Dakle, u ovom pogledu se slijedi adet (običaj) grada u kom čovjek živi. Ne slijediti običaj je čin šohreta (glasovitosti, fame). To je mekruh.” Na trista dvadeset četvrtoj (324.) stranici drugog toma knjige Et-tefhimat, koju je napisao jedan od indijskih alima (koji se zove) Šah Velijjullah-i Dehlevi, piše da je veliki alim, Muhammed Senaullah Pani-puti, rekao, “Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je uobičajavao pokriti glavu sa komadom platna, imati na sebi anteriju (komotnu dugu haljinu od deblje tkanine), zavezanu obuču i slične stvari. Halifa Omer radijallahu anh je takođe naredio i vojnicima u Azerbejdžanu da se tako isto obuku. Ali, u današnje vrijeme nije običaj da se ovako oblači. Ne oblačiti se na način koji je uobičajen u državi (u kojoj živimo) izaziva šohret (glasovitost, famu). To, (tj. oblačenje koje odudara od uobičajenog oblačenja), izaziva da se bude uočljivo i izaziva fitnu. Hadisi šerif kaže, ‘Čovjekova glasovitost je dovoljno zlo za njega.’ Radi toga, u upotrebi odjeće treba slijediti muslimanske običaje. U hazreti Omerovo vrijeme je među muminima (mu’minima) bio adet (običaj) da se nose široke anterije i da se glava pokriva sa komadom platna i da se nosi svezana obuča. Takvo oblačenje nije bilo sebeb (tj. nije bilo posrednik) za izazivanje razlikovanja, glasovitosti i upiranja prstom.” Ali, ono bi u današnje doba izazvalo nevolju i problem. Imam-i Rabbani ovako piše u njegovom trista trinaestom (313.) pismu, “Iz cijenjenih hanefi knjiga se razumije da su ranije muslimanke nosile anterije (duge haljine) koje su sprijeda bile otvorene. U mjestima, u kojima žene nose svoje anterije sprijeda otvorene, muškarci trebaju nositi svoje anterije sprijeda zatvorene. Šohret (tj. fama, glasovitost) je katastrofa (afet). Ona je povod (sebeb) za katastrofu (felaket).” On piše u dvjesta osamdeset osmom (288.) pismu, “‘Neka je Allahovo dželle-šanuhu prokletstvo na one koji izazivaju fitnu!’ je hadisi šerif.”

Ovo je razlog zašto je Abdulhak-i Dehlevi rahmetullahi teala alejh rekao -- na dvjesta dvanaestoj (212.) stranici prvog toma njegove knjige Eši’at-ul-leme’at -- u njegovom objašnjenju hadisi šerifa “Deset lijepih stvari su sunneti Pejgambera” (Pejgambera=genitiv množine) da ne postoji saglasnost da je puštanje (ili uzgajanje) brade jedna od ovih deset stvari. Ovih deset stvari je napisano u četrdeset drugom dijelu knjige Tergib-us-salat gdje se kaže da su ovih deset stvari sunneti (koji se zovu) sunnet-i huda. Puštanje (ili odgajanje) brade nije među njima. U knjizi Eši’a je rečeno da je puštanje brade dužine stisnute šake vadžib. Razlog zašto je on razdvojio puštanje brade od ostalih stvari i rekao da je puštanje brade vadžib -- iako je ovih deset stvari jasno klasifikovano u hadisi šerifu kao sunnet -- je zato što će u mjestima u kojima je uobičajeno puštati bradu prema sunnetu brijanje ili puštanje brade koja je kraća od dužine stisnute šake izazvati fitnu. Jer, u hadisi šerifu je proklet onaj ko učini nešto što izaziva glasovitost (šohret) i fitnu. U mjestima gdje je puštanje brade adet (običaj) brijanje brade će izazvati fitnu. Slično tome, u mjestima u kojima je brijanje brade adet puštanje brade može izazvati fitnu. (Sa druge strane) puštanje brade koja je po dužini kraća od dužine stisnute šake je bidat (bid’at). Da musliman ne bi izazvao ovu fitnu, ili uradio bidat, njemu postaje vadžib da slijedi adet države (u kojoj živi) i brije bradu. Na stotinu četrdeset osmoj (148.) stranici knjige Hadika piše, “Činjenje bidata je štetnije od izostavljanja sunneta. Bidat se treba zaobići dok se sunnet ne mora uraditi.” Da se ne bi izazvala fitna, u pogledu mubaha i dozvoljenih stvari i sunnet-i-zevaida, treba se slijediti običaj države (u kojoj se živi). Međutim, običaji se ne slijede u činjenju stvari koje su farz, vadžib, sunnet-i huda i u odustajanju od harama, mekruha i bidata. Ovi se mogu promijeniti samo u slučaju prikladnih uzura (tj. šerijatski opravdanih razloga) i onoliko koliko je propisano u knjigama fikha. Ovaj hadisi šerif jasno pokazuje da puštanje brade nije islamov šiar (tj. specifičan znak), da nije specifično za islamsku vjeru i prema tome da ono (tj. puštanje brade) nije sunnet-i huda. Stoga se vidi da je puštanje brade sunnet-i zevaid. (Profesionalnim) vjerskim radnicima (imamima, mujezzinima...) nije nikada džaiz (tj. nije nikad dozvoljeno) da, slijedeći običaj (adet), izostavljaju sunnet-i-zevaide i mustehabe. Profesionalni vjerski ljudi trebaju uvijek imati bradu dužine stisnute šake. Imati bradu kraću od dužine stisnute šake je preinačenje, mijenjanje sunneta. Reći da je kratka brada “sunnet” je bidat i veliki grijeh. U knjigama fikha piše da nijedan alim nije (nikad) rekao “mubah” za bradu koja je kraća od dužine stisnute šake [uključujući dio na bradi]. Rukohvat, tj. stisnutu šaku, sačinjavaju četiri (4) prsta u širini. Mjerenje se čini započevši od donje usne. Onom ko ima bradu je farz, kada se gusuli, pokvasiti kožu ispod brade. Ako mu koža ispod brade nije mokra njegov gusul i abdest i, shodno tome namaz, neće biti sahih (ispravan).

Muškarcima je džaiz bojiti bradu bilo kojom bojom osim crnom. Postoje takođe i alimi koji su rekli da je takođe dozvoljeno bojiti bradu i crnom bojom. Njima nije dozvoljeno bojiti šake, stopala ili nokte. Jer to bi bio način imitiranja žena. Ženi je dozvoljeno bojiti te dijelove tijela pod uvjetom da ih to neće spriječiti da ih operu kada uzimaju abdest i gusul, i pod uvjetom da ih neće pokazati jabandži muškarcima (tj. onim muškarcima koji im nisu mahrem).

Na hiljadu dvjesta dvadeset devetoj (1.229.) stranici istanbulskog izdanja [od 1284. godine] Hazreti Muhammed-Hadimijeve rahmetullahi teala alejh knjige Berika piše, “Ženama nije dozvoljeno da briju svoje kose i muškarcima da briju svoje brade. Ako žena ima bradu njoj je dozvoljeno da je obrije. Hadisi šerif kaže, ‘Kratite vaše brkove! Puštajte vaše brade!’ Brijanje brade je prema ovom naređenju u suprotnosti sa sunnetom. Da ovaj hadisi šerif pokazuje vudžub bradu bi bilo haram brijati. Knjiga Tatarhanijje, posuđujući (indormaciju) iz knjige Tedžnis, kaže da ovaj hadisi šerif misli da kaže, ‘Nemojte brijati vaše brade niti ih puštati da budu kraće od dužine stisnute šake.’ Riječi kao što su, ‘Nekom ko brije bradu ili ima bradu kraću od (stisnute) šake nije dopušteno da bude imam. Takođe namaz koji on klanja sam postaje mekruh. On je i na dunjaluku i na ahiretu mel’un (proklet) i odbačen,’ za koje se kaže da su uzete iz Tahtavija ili slične riječi za koje je rečeno da su uzete iz tefsira Kurtubi (Tefsir-i Kurtubi) nemaju nikakve osnove niti je dokazano da su tačne.” Na hiljadu trista trideset šestoj (1.336.) stranici piše, “Ženama je takođe haram tanjiti obrve čupajući ih. Njima je džaiz (dozvoljeno) čupati ili brijati dlake koje rastu na čelu (između obrva), na obrazima i na bradi.” Posječene dlake brade ili druge odsječene dlake i nokti se moraju ili zakopati, ili staviti na grob ili na drugo mjesto po kom se ne hoda, ili (baciti) u more. Mekruh ih je baciti u halu (ćenifu), ili u kuhinjsku sudoperu. Zubima grickati nokte je mekruh. To izaziva bolest koja se zove baras (vitiligo). Ženama je haram pokazati odsječene dlake muškarcima (jabandžijama, tj onima koji im nisu mahrem).

Muškarcima je sunnet da briju glavu ili rastu njihovu kosu i da je dijele nadvoje. Njima je mekruh uvijati kosu ili plesti je u pletenice. U knjizi Bahr-ur-raik, u njenom poglavlju El-kerahijje, piše, “Muškarcu je dozvoljeno (džaiz) da brije vrh glave i odgaja okolnu kosu. Ali mu je mekruh uvijati kosu i plesti je. Pletenje kose znači biti kao izvjesni kafiri.” (Iz ovog se) takođe vidi da je mekruh, a ne haram, činiti nešto zabranjeno zato što je to kao običaj kafira. Prema tome, hadisi šerifi, “Nemojte biti kao mušrici. Puštajte brade!” i “Obavljajte namaz sa nalunama. Nemojte biti kao ćifuti!” pokazuju da je mekruh, a ne haram, brijati bradu i klanjati namaz sa golim stopalima.

U prvom dijelu knjige Se’adet-i ebedijje, u 74. poglavlju pod nazivom Kaza namazi piše:

... [Takođe i hadisi šerif, “U vrijeme kada su fitna i fesad rašireni u mom ummetu, onaj ko se čvrsto drži mog sunneta će dobiti sebabe stotine šehida,” znači: “Onaj ko slijedi islamsko znanje imana i ahkama (propisa, tj. ahkam-i islamijje), koje je postojalo u vrijeme selef-i salihina, će dobiti (onoliko) sevaba (koliko će dobiti) stotina šehida.” Knjiga Rijad-un-nasihin, dok objašnjava važnost namaza, kaže, “Imam-i Nasir-uddin Sejjid Ebul-Kasim Semerkandi kaže, ‘Ovaj hadisi šerif znači, kada se u mom ummetu raširi fesad onaj ko ima i’tikad (vjerovanje) ehli sunneta vel džema’at i klanja pet dnevnih namaza u džematu (džema’atu) će dobiti sevabe stotine šehida.’” Iz ovog razloga, čovjek mora prvo imati iman koji je u skladu sa imanom ehli sunneta, zatim treba izbjegavati harame, zatim treba izvršavati farzove, zatim treba izbjegavati mekruhe, zatim raditi muekked sunnete a zatim raditi mustehabe. Ako neko ne radi ono što je ranije u ovom lancu njemu će biti beskorisno raditi nešto što je kasnije, i, sa ciljem da bi uradio nešto što je ranije, dozvoljeno je, pa čak je i potrebno da on izostavi nešto što je kasnije. Na primjer, onaj ko nema imana neće imati nikakve koristi na ahiretu od njegovog izbjegavanja griješenja kao ni onaj ko radi harame od njegovog izvršavanja farzova. Isto tako ni onaj, ko ne radi ništa od onog gore nabrojanog, neće imati nikakve koristi od puštanja brade. Jer, puštati bradu je zadnje u gore spomenutom redu, lancu. Niti se može reći da je brijanje brade bidat (bid’at). Zato što bidat znači raditi nešto, što islam nije naredio, kao ibadet, tj. sa ciljem da se dobije sevab. Nijedan musliman ne brije bradu sa ciljem da dobije sevap. Musliman zna da je mekruh brijati svoju bradu. On zna da je dozvoljeno brijati bradu sa ciljem da se urade važnije vjerske dužnosti. On tako slijedi propise islama (ahkam-i islamijje), to jest sunnet.

U knjizi Bahr-ur-raik i u Tahtavijevom objašnjenju knjige Durr-ul-muhtar, u poglavlju o stvarima koje neće prekinuti post, piše, “Mekruh je stavljati ulje (masnoću) na brkove ili na bradu sa ciljem ukrašavanja i uljepšavanja. Ali to nije mekruh kada se to radi za džemal. To znači, sa ciljem da se sakrije neka ružnoća ili sa ciljem da se zaštiti ponos i čast. Ako se desi ukrašavanje kada se nešto čini za džemal, iako ti to nisi nanijetio za ukrašavanje, biće prihvatljivo. Isto tako je mubah (dozvoljeno) i dobro obući nove i lijepe stvari za džemal. Ali, njih je haram oblačiti sa ciljem kibura (oholosti, nadutosti, gordosti). Ako se tvoje ponašanje ne promijeni kada ih nosiš razumjet će se da one nisu obučene sa ciljem kibura. Ako je dužina tvoje brade onakva, kakva je propisana sunnetom, na nju je mekruh stavljati masnoću sa ciljem da postane duža. Dužina brade koja je sunnet je zahvat šake. Vadžib je odsjeći dio brade koji je duži od stisnute šake. Hadisi šerif koji kaže, ‘Puštajte vaše brade!’, ne znači ‘puštajte ih duže od (hvata) jedne (stisnute) šake’. On znači, ‘ne puštajte bradu kraću od dužine šake’, ili, ‘nemojte je u potpunosti brijati’. Prenosilac ovoga hadisa Abdullah ibni Omer radijallahu anhuma je odsijecao dio brade koji je bio izvan (malog prsta) šake. Nijedan alim nije rekao da je mubah (dozvoljeno) imati bradu kraću od dužine šake. Brijanje brade je običaj medžusija i indijskih ćifuta. Haram je izgledati kao kafiri.” Kako se vidi, alimi su rekli da je sunnet pustiti bradu. Oni koji su rekli da je vadžib su, rekavši tako, u kontradiktornosti sa džumhurom (jednoglasnom saglasnošću islamskih alima). Haram je imati bradu kraću od dužine šake, ili, brijati je u potpunosti, sa ciljem da se izgleda kao kafiri ili žene. Mekruh je ako se to čini ne sa ciljem da se bude kao oni, već sa ciljem da se slijedi običaj u tvojoj državi. Kazivanje da je brada manja od dužine jedne šake sunnet je bidat (bid’at ili inovacija). Onaj ko omalovaži sunnet postaje kafir. U islamskim knjigama je rečeno da je dozvoljeno, pa čak i potrebno, izostaviti sunnet kada se ima uzur (tj. šerijatski opravdan razlog).]...

Knjigu Bahr-ur-raik je napisao alim hanefi fikha Ibni Nudžejm Zejnul’abidin rahmetullahi teala alejh [926.-970./1562. godine.]

Ala’uddin-i Haskefi: Muhammed bin Ali rahmetullahi teala alejh je rođen 1021. u Haskefu. On je preselio je na ahiret 1088./1677. godine. Bio je muftija damaski. Ibni Abidin, Burhaneddin Ibrahim bin Mustafa Halebi i Ahmed Tahtavi su napisali objašnjenja na njegovu knjigu Durr-ul-muhtar.

[Ibni Nudžejm rahmetullahi teala alejh ovako kaže u knjizi Ešbah: “Izbjegavanje zabranjenog i štetnog (tj. harama) ima prednost nad činjenjem dobrih i korisnih stvari. Hadisi šerif kaže, ‘Izvršite moja naređenja što možete bolje. Klonite se onoga što sam zabranio!’ Jedan drugi hadisi šerif kaže, ‘Ne uraditi ni koliko je zerre (trunka) onoga što je zabranjeno je sevabnije od ibadeta svih insana i džinna.’ Iz ovog razloga se vadžib može izostaviti kada postoji velika nevolja (mešakkat). Međutim, nije nikad dozvoljeno učiniti zabranjnene stvari narošito ako su one veliki grijesi.” Kada Ibni Abidin objašnjava istindžu (tj. čišćenje poslije odlaska u halu) on kaže, “Ako je nemoguće očistiti nedžaset bez otkrivanja avreta (drugim riječima ako moramo otkriti dijelove tijela koji su avret da bi očistili nedžaset) mi moramo klanjati namaz u tom stanju (tj. neočišćeni). Jer, čišćenje (nedžaseta) je naređenje. Međutim, otkrivanje avreta je zabrana. Izbjegavanje džunaha (grijeha) je važnije, prioritetnije. Sunneti dolaze kasnije, poslije naređenja. Sunneti se rade da se dobije sevab. Sunnet se ne može uraditi sa izvršavanjem nečega što je mekruh. Međutim farz se može uraditi da bi se dug otplatio. Na primjer, mekruh je uzeti abdest sa nečijom tuđom vodom, dok taharet, koji je farz, se može učiniti (sa nečijom tuđom vodom). Kada neko ko nema abdest uzme abdest sa nečijom tuđom vodom on ne dobija sevabe sunneta.” Prema tome, ovo takođe dokazuje (i to) da spašavanje (oslobađanje) od velikog grijeha sa činjenjem kaza-a (tj. sa klanjanjem propuštenih namaza na kaza) ima prioritet nad obavljanjem sunneta.]

ODABRANI ČLANCI IZ KNJIGA ALIMA EHLI SUNNETA