ODABRANI ČLANCI IZ KNJIGA ALIMA EHLI SUNNETA

DOKUMENTI ISTINITE RIJEČI

PREDGOVOR
(TURSKOM IZDANJU KNJIGE)

Allah dželle-šanuhu, koji sažaljeva cijelo čovječanstvo [to jest i muslimane i kafire], na ovom svijetu stvara korisne stvari i šalje im ih. On će na onom vječnom svijetu (ahiretu) izabrati neke, između onih vjernika koji trebaju da odu u džehennem, oprostiće im, i daće im da uđu u džennet. On sam stvara sva živa bića, održava ih u postojanju, i štiti ih od strave i užasa. Uzdajući se u časno ime jednog ovakog Allaha mi započinjemo s pisanjem ove naše knjige.

Ako se neko zahvalio i veličao nekog drugog, na bilo kakav način, za bilo šta, na bilo kom mjestu, ili u bilo koje vrijeme, ove sve zahvale i veličanja (hamdovi i medhovi) su upućeni Allahu dželle-šanuhu zato što je On sam Stvaralac, Odgojitelj, Ukornik svih bića i Pokretač i Odašiljač svih vrsta dobrota. On je sam posjednik moći i snage (energije).

Neka su sve dove i dobrote na MUHAMMEDA alejhisselam, koji je Njegov Poslanik i najdraži rob, najvrliji i najuzvišeniji od svih stvorenja, i na njegovu porodicu (Al) i sve Ashabe alejhimussalavatu vetteslimat!

Danas su muslimani na svijetu podijeljeni u tri grupe. U prvoj grupi su pravi muslimani koji su na putu Ashaba kiram. Oni se zovu ehli sunnet ili sunni ili firka-i nadžijje, tj. sekta koja je spašena od džehennema. Druga grupa su oni koji ne vole Ashabe kiram. Oni se zovu šije ili firka-i dalle, tj. pokvarena sekta. U treću grupu spadaju oni koji su i protiv sunija i protiv šija. Oni se zovu vehabije ili nedždi, zato što su se prvo pojavili u arabijskom gradu Nedžd. Oni se takođe zovu i firka-i mel’une (prokleta sekta) zato što u knjigama, Kijamet i ahiret i Se’adet-i ebedijje (Vječna sreća), piše da oni nazivaju muslimane višebošcima (mušricima). Naš Poslanik je prokleo one koji kažu da su muslimani kafir.

Svako ko se upusti u ćulne želje nefsa i ima pokvareno srce će otići u džehennem bez obzira kojoj on/ona grupi pripadao. Svaki musliman mora da uvijek puno izgovara riječi la ilahe illallah da očisti svoj nefs (tezkiju nefsa), to jest, da očisti kufr i grijehe koji postoje u njegovoj prirodi, i da izgovara riječi estagfirullah min kulli ma kerihallah, da očisti svoje srce (tasfiju kalba), to jest, da bude čisto od kufra i grijeha koji potiču iz nefsa, šejtana, zlih prijatelja i lažnih knjiga. Hadisi šerif kaže da će se muslimani podijeliti u sedamdeset tri grupe (firke), da će jedna od njih biti na pravom putu i otići u džennet i da će sedamdeset dvije otići u džehennem zato što su inovatori (bid’at sahibije). Jedna grupa koja je na pravom putu se zove ehli sunnet. Sedamdeset dvije pokvarene grupe se zovu inovatori (bid’at ehli) i vjerski reformatori. Muslimani četiri mezheba su ehli sunnet. Inovatori u sedamdeset dvije sekte su na krivom putu. Dove onih koji su ehli sunnet su bez sumnje primljene (kabul). Oni, koji ne klanjaju namaze, gledaju nepokrivene žene, i nepokrivene avret dijelove tijela (avret mahalli), se sude da nisu pokorni islamu. Njihove dove i ibadeti i ibadeti i dove zindika nisu primljeni (nisu kabul).

Služenje čovječanstvu se uvijek smatralo kao najplemenitija obaveza. Većina naroda tvrdi da je isključivo zauzeta ovim radom. Ima puno ljudi koji prikrivaju svoje napore, koje oni vode za svoj ćejf, zadovoljstvo, i financijsku prednost, pod plaštom ove službe. Služiti čovječanstvu znači uzrokovati da ljudska bića dobiju mir i udobnost i na ovom i na onom svijetu. Jedini način za uspjeh u tome je u upućivanju na put sreće, to jest u islam, kog je podario Allah dželle-šanuhu, najmilostiviji i najljubazniji Kreator i Odgajatelj ljudskih bića koji nema ni kraja ni početka. Dakle, služenje čovječanstvu je moguće jedino služenjem islamu. A služenje islamu je služenje čovječanstvu. Neprijatelji čovječanstva su nastojali da iskorijene islam. Njihova najefektivnija agresija je bila u varanju muslimana. Oni su ih na taj način iznutra uništili. Oni su izazvali njihovo međusobno razdvajanje, njihovo međusobno neprijateljstvo, i bacili su ih u kandže ireligioznih ljudi. U ovom napadanju na islam su prednjačili engleski špijuni.

Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je upozorio muslimane na katastrofu koja ih čeka. On je rekao, “Moj ummet će se podijeliti u sedamdeset tri grupe. Od ovih grupa će se spasiti od džehennema samo oni koji slijede mene i moje Ashabe.” Srećom, najveći dio ovih sedamdeset dvije grupe koje će otići u džehennem je izumro. Stotine miliona muslimana, koji se danas nalaze na zemaljskoj kugli, spadaju u jednu od ove tri grupe, to jest, ili u sunije, ili u šije, ili u vehabije. Ako ove tri grupe ne poduzmu mjere međusobnog pomirenja i saradnje, i ako više vole da zlostavljaju jedne druge, neprijatelji islama će upotrebom raznih laži i kleveta izvojevati pobjedu u oskrnjavljenju islama, i u njegovoj podjeli na još više grupa, i u obmanjivanju, i u izvođenju omladine iz islama. Kako nas istorija uči, nacije, koje su nehajne u svojoj vjeri su navukle na sebe Allahov dželle-šanuhu gnjev i zapale u nemilosrdne kandže. Mi danas vidimo da većinu njih još uvijek gaze neprijateljske čizme komunista i da ih - da bi se samo prehranili - brutalno koristi, kao životinje, zla, imoralna, i ireligiozna manjina. Izbavljanje čovječanstva iz ove očajne situacije je ovisno jedino o služenju islamu i spašavanju islama. Danas, svako ko živi u Evropi i Americi, gdje se poštuju ljudska prava, će biti u miru i udobnosti proporcionalno onoliko koliko on ili ona svjesno ili slučajno slijede principe islama. Mi smo, da bi ubjedili naše čitaoce u ovu činjenicu, i podstrekli ih da vide ovu opasnost, smatrali da je neophodno da ih upozorimo na komunizam na taj način što smo dodali ovoj našoj knjizi kratak uzorak bolova, koji deru i kidaju srce, koje su pretrpjele nacije koje su upale u komunističke zamke.

Lažne knjige hurufi sekte, koju je osnovao jedan jevrej po imenu Abdullah Sebe’, se rasturaju u Iranu. Na kraju ove naše knjige su i njima, takođe, dati odgovori.

Ova knjiga objašnjava kako hurufije, koje su se infiltrirale među šije, napadaju na sunnije, i kako je iranski vladar Nadir šah organizovao debatu između alima sunnija i šija koja se završila bilateralnim priznanjem da da je šijizam pomiješan sa hurufizmom, da je sunnizam na pravom putu, i kako je odlučeno - što je Nadir šah odobrio - da Iran ponovo postane sunni država kao što je i prije bio.

Naša iranska braća će se, kada pročitaju ovu knjigu, složiti sa odlukom šijiskih alima. Oni će postati sunni muslimani i dobiti sreću (se’adet). Neka je svaka hvala i zahvala Allahu dželle-šanuhu, skoro da nijedan od skorašnjih iranskih vladara nije napustio sunni put. Na primjer, mi sa zahvalnošću vidimo da je knjiga na perzijskom jeziku, Kimja-i se’adet, koju je napisao imam Gazali, alim ehli sunneta, ponovo izdata 1964. godine u Teheranu u najljepšem formatu, i da su mlađe generacije u Iranu informisane o izjavama koje su izjavile na stotine sunnijskih alima, i da su one impresionirane njihovim superiornim vrlinama i odlikama.

Čim se šije oslobode od hurufijske podvale, i shvate put koji im pokazuju njihovi alimi, i uspostave kooperaciju sa sunnijama u širenju islama po cijelome svijetu, vehabije će im se pridružiti. Muslimani će se ujediniti. Oni će bez sumnje ponovo započeti svoju uzvišenost i superiornost, i sjati svjetlo nad čovječanstvom i voditi i druge u civilizaciju. Tako će se cijeli svijet usrećiti. Onda će cijeli svijet znati da služenje islamu znači služenje čovječanstvu.

Hrišćanska godina: 2007., Hidžri mjesečna: 1427., Hidžri sunčana: 1385.

PRVI DIO

_______________________

HUDŽDŽEDŽ-I KAT’IJJE

Knjižica Hudždžedž-i kat’ijje je prijevod jedne risale (knjižice, kraćeg djela, traktata) sa arapskog jezika koja nosi isto ime. Ona nas informiše da se jedan jevrej iz Jemena, po imenu Abdullah bin Sebe’, predstavljao kao musliman sa ciljem da prevari i zavede omladinu koja je žudila da nauči islam. Onaj ko pročita ovu našu knjigu će odmah shvatiti da je on bio kafir. Njega neće obmanuti ova jevrejska igra.

[Knjigu HUDŽDŽEDŽ-I KAT’IJJE je napisao bagdadski alim Abulberekat Abdullah Suvejdi. Ona je izdata 1400./1980. godine u Egiptu. Ona je ponovo ofsetom preštampana u Istanbulu. Njen prijevod na turski jezik, koji je napravio Allame Abdullah Suvejdi, je izdala 1326./1908. egipatska izdavačka kuća Kurdistan. Suvejdi Abdullah ef. je rođen u 1104. godine po Hidžri u Bagdadu. On je nakon obavljanja hadždža, 1137. godine po Hidžri, dobio u Damasku od Abdulganija Nablusija [1150./1640.-1143./1731.] 1730. godine po Miladu idžazet (diplomu) i drugi idžazet od Ali ef. iz Istanbula [1099.-1149. po Hidžri]. On je podučavao godinama u Bagdadu. On je napisao mnogo cijenjenih knjiga. Njegov trideseti djed je Ebu Dža’fer Abdullah Mensur, jedan od abasidskih halifa.] Iranski vladar Nadir šah je [1099.-1160. (1746. nove ere)] sazvao alime Irana i Buhare i naredio im da rasprave, i dođu do zajedničkog zaključka koja je grupa u pravu, šije ili sunnije. On je postavio njega da bude vođa te debate. Knjiga HUDŽDŽEDŽ-I KAT’IJJE, koja nas izvještava o ovim razgovorima, je jako cijenjena. On (Abdullah Suvejdi) je, nakon dugog razgovora sa šijiskim alimima u ovom skupu, dokazao da je ehli sunnet u pravu (na hakku). Šahu se to svidjelo i on mu je čestitao. On je preselio u subotu, jedanaestog dana (arapskog mjeseca) Ševvala 1174./1760. godine. On je ukopan kod turbeta hazreti Ma’ruf-i Kerhija koji je preselio 200./815. godine.

Kada su 1142./1729. godine Afganistanci ubili šaha Husejna Sefevija, koji je bio deveti i zadnji vladar iranske dinastije Sefevi, u Perziji je počeo vladati haos. Šahov sin, Tahmasib Drugi, je bio jedan nesposobnjaković koji je žudio za ličnim zadovoljstvom. Radi toga, njegov vezir Nadir je preuzeo kontrolu u svoje ruke. On je istjerao Afganistance iz Irana i ponovo preuzeo glavni grad Isfehan. On je opkolio Bagdad kojim je vladao Ahmed paša. Osam mjeseci kasnije, vojska kojom je zapovijedao Osman paša, čiji je nadimak bio šepavi, je došla iz Istanbula i odbila iransku vojsku.

Nadir šah je postao Šah Irana 1148. godine po Hidžri. On je osvojio Delhi. On je prolio mnogo krvi. On je onda zauzeo Afganistan i Buharu. On je nazvan Šahenšah. On je poslao izaslanike u Osmanlijsku državu s prijedlogom da se priredi naučna diskusija da se odluči koja je grupa u pravu, ehli sunnet ili imamijje. On je iskupio veliku vojsku i krenuo prema Bagdadu i Musulu. Pošto ih nije mogao zauzeti on se povukao u Nedžef.

Alimi iz obje grupe (tj. alimi šija i sunnija) su se sastali, po naređenju Nadira šaha, sa ciljem da eliminišu neslagajuće principe vjerovanja između šija i sunnija i da se ove dvije grupe ujedine u jednu. Abdullah Suvejdi ef. je napravio pred cijelim skupom tako detaljne naučne, razumne, i dokazne, govore da mu šije nisu mogle na njih odgovoriti. [Pitanja i odgovori, koje su obje strane iznijele, su sastavljeni i objavljeni u knjizi pod naslovom HUDŽDŽEDŽ-I KAT’IJJE.]

Abdullah ef. Suvejdi kaže: Ahmed paša, guverner Bagdada, je poslao po mene. Kada sam ja otišao tamo Ahmed aga, jedan od pašinih aga, me je dočekao i rekao mi je da me paša hoće da pošalje Nadir-šahu. Ja sam ga upitao zašto. On mi je rekao, “Šah je zatražio jednog alima ehli sunneta. Ti ćeš predvoditi debatu sa šijiskim alimima da se pronađe jesu li šijiska načela tačna. Ako jesu, šijizam će biti proglašen kao peti mezheb (peta priznata pravna škola).”

Ja sam rekao, “O Ahmed aga! Zar ti ne znaš da su Perzijanci uporni i tvrdoglavi ljudi? Zar ti ne znaš da oni neće prihvatiti moje riječi? Njihov šah je naročito zao i ponosan. Kako ću ja reći dokaze koji pokazuju da je njihov put pokvaren? Kako bi čovjek ikad mogao s njima raspravljati? Oni već poriču hadisi šerife koje ću ja iznijeti kao dokaze. Oni odbacuju vjerske knjige. Oni tumače ajeti kerime onako kako će odgovarati njihovim ciljevima. Kako ću im ja dokazati da je dozvoljeno učiniti mesh po mestvama kada se uzima abdest? Sunnet-i senijje je dozvolio tu olakšicu. Hadisi šerif koji kaže da je to dozvoljeno je saopštilo preko sedamdeset ashaba. Jedan od njih je hazreti Alija kerremallahu vedžheh. Ako im ja kažem ove činjenice oni će reći da je preko stotinu ashaba reklo da ta olakšica nije dozvoljena. Ako im ja kažem da su izjave koje oni smatraju hadisi šerifima mevdu’, to jest kasnije izmišljene, oni će i meni to isto reći. Oni će reći, ‘Što god ti nama kažeš i mi ćemo tebi istom mjerom uzvratiti.’ Radi toga, ja molim hazreti pašu da me on oslobodi od ove dužnosti.”

On mi reče, “To je nemoguće. Paša je odabrao tebe za ovu dužnost. Ti ga moraš poslušati. Dobro se pazi da se ne bi kadgod usprotivio njegovom naređenju.”

Sljedećeg jutra sam imao dug razgovor sa Ahmed pašom. On mi je rekao, “Idi i to svrši. Da ti Allah dželle-šanuhu (Dženab-i Hakk) dadne da ti tvoj jezik i tvoji dokazi budu efektivni! Ako oni budu tvrdoglavi i oholi za vrijeme debate, govori kratko. Ali, ne dozvoli da oni ostanu bez odgovora! Ako razgovaraju razumno, i prihvate dokaze, nemoj se ustručavati da izneseš sve činjenice koje znaš! Ne budi nikada gubitnik! Nadir šah bi sada trebao da bude u Nedžefu. Budi tamo do srijede.” Ja sam krenuo na put sa još nekoliko ljudi. Tokom cijelog putovanja sam razmišljao o odgovorima koje ću iznijeti kao dokaze. Ljudi, koje sam sreo na putu, su mi rekli da je šah sazvao skoro sedamdeset šijiskih muftija.

Ja sam pomislio u sebi. Ne bi se valjalo obuzdati pred njima i ne iznijeti činjenice. Pa ipak, strah me je da bi oni mogli promijeniti moje riječi prije nego što ih izvijeste šahu. Bilo bi najbolje zamoliti šaha da i on prisustvuje debati. Bili smo dva sata udaljeni od Nedžefa kad mi neko priđe i reče, “Zašto se ti ovdje zadržavaš? Šah te čeka.” “Je li šahov običaj da šalje ljude da presretnu njegove goste na njihovom putu?” upitah ga. On mi reče, “Nije. Ti si prvi kome je šah poslao poruku i rekao da požuri.” Kada sam čuh ove riječi, rekoh sam sam sebi, “Šahov cilj je da me prisili da priznam načela imamijja (šija). On će me pritisnuti, pa čak možda i natjerati. Ali, ja im neću dozvoliti da me utjeraju u ćošak. Ja ih se ne plašim. Neću oklijevati da kažem istinu čak i ako znam da će me ubiti. Muslimani su dosad bili dvaput u teškoj situaciji. Prvi put, kada je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem preselio na onaj, vječni svijet. Tada ih je Ebu Bekir Siddik radijallahu anh spasio i umirio. Drugi put, kada je Harunurrešidov sin Me’mun, halifa, volio grupu šija. [Me’munova majka je bila džarija. On je rođen 180. a preselio 218. Njegov grob se nalazi u Tarsusu.] On je rekao da je Kur’ani kerim stvorenje. Ahmed ibni Hanbel [164.-241., Bagdad] rahmetullahi alejh je spasio muslimane od ove fitne. A sada se vidi da niče treća fitna. Ako napravim grešku, ili zatajim, ona se može održati do kraja svijeta. To jest, poboljšanje ili pad islama su ovisni o izvjesnim sredstvima. Ja ću sada biti sredstvo za eliminaciju ove fitne.” Ja sam odlučio da se napregnem i budem uporan. Ja sam čak riskirao i svoj život.

U daljini su se nazirale dvije zastave. Kada smo se približili vidio sam sultanove čadore (šatore). Šahov čador je bio razapet na sedam direka. Tu je bilo na hiljade stražara. Neko nas je dočekao. On je pitao za Ahmed pašu i njegove begove (službenike pod pašinom komandom), jednog po jednog. Mene je iznenadio njegov način ispitivanja; kao da ih je sve znao. “Ja sam služio u Osmanlijskoj državi kao iranski ambasador. Takođe sam služio i Ahmed pašu. Ja se zovem Abdulkerim beg,” objasnio je. Onda je došlo još devet drugih ljudi. Kada su oni došli, Abdulkerim beg je s poštovanjem ustao. Znao sam da su oni ljudi na visokom položaju. Mi smo se poselamili. Oni su podigli zavjesu na velikom čadoru i rekli, “Bujrum u šahovu audijenciju.” Mi smo prošli kroz prolaz i ušli u šahovu sobu. Kada me je Nadir šah vidio on mi je rekao, “Abdullah efendi merhaba! Hodi bliže.” Mi smo se približili desetak koraka kada je on ponovo rekao, “hodi bliže!” Ja sam nastavio koračati i stao sam kada je između nas bilo rastojanje od jednog ili dva metra. On je sjedio. Vidilo se da je bio visok. Na njegovoj glavi, oko vrata, i na njegovim rukama, su bili bogato ukrašeni gajtani. On je bio ponosan i zadovoljan. Izgledao je umoran i star. Njegova brada je bila obojena u crno, i nije imao prednjih zuba. Njegove oči su bile divne sa obrvama koje su bile kao otvoreni lukovi. On je bio impozantan i istovremeno i ljubazan. Kada sam ga vidio moj strah se u srcu smanjio. On je rekao, opet na turskom, “Kako je Ahmed paša?” “Dobro je, u dobrom je zdravlju,” bijaše moj odgovor.

[Na osmanlijskom prijestolju je u to vrijeme bio sultan Mahmud han Prvi. Ahmed han Treći, prethodni sultan, je još uvijek bio živ. On je rođen 1083. a preselio je 1149./1736. godine. On je u turbetu Turhan sultana, nene njegovog oca, koje se nalazi u Bagćekapiji između Jeni džamije (Nove džamije) i Misir čaršije. On je došao na prijesto 1115. godine. Njega je janičarska buna svrgnula sa vlasti. Sultan Mahmud Prvi, sin njegovog brata, je preuzeo njegovo mjesto. Za vrijeme njegove vlade je Ludi Petar poražen i obješen Ibrahim paša iz Nevšehra 1143. godine.

U knjizi Sidžill-i Osmani piše sljedeće: Ahmed paša je Ejjubi Hasan pašin sin. On je 1129. postao guverner Konje, 1130. guverner Basre, 1136. guverner Bagdada nakon smrti njegovog oca, a onda je poslan u Iran kao serasker (vrhovni zapovjednik). On je 1149. ponovo postao guverner Bagdada. On je preselio na ahiret 1160. godine u (arapskom) mjesecu Zilka’de. Njegovo dva puta guvernerstvo Bagdada je trajalo dvadeset dvije godine.]

On je rekao, “Znaš li ti što te ja trebam ovdje?”

Ja sam mu odgovorio, “Ne, ne znam”

On je objasnio, “Kao što znaš, moja država ima dva sektora. Jedan od njih je Turkistan i Afganistan. Narod u ovim provincijama tvrdi da su Iranci kafiri. Nije lijepo da ljudi pod mojom kontrolom nazivaju jedni druge kafirima. Ja te imenujem mojim predstavnikom. Ti ćeš se voditi diskusiju sa njima i odlučiti ko je u pravu. Ti ćeš ukinuti ovo izdvajanje. Izvijesti me sa svim što vidiš i čuješ na mjestu sastanka. Takođe izvijesti i Ahmeda hana.”

Dobivši njegovo dopuštenje ja sam napustio njegov zvanični prijem. I’timaduddevle (tj. Veliki vezir) mi je naredio da budem njegov gost i da se poslije podne namaza upoznam sa Mollabašom (Vrhovnim mullom), to jest, Reisom za vjerske poslove. Kada sam napustio mjesto ja sam bio jako radostan. Za ručak su me odveli Velikom veziru (i’timadu). Veliki vezir me je sjedeći poselamio. On nije niti ustao niti ukazao ikakvo poštovanje. Kada sam ja sjeo on je ustao i rekao “dobrodošao”. Po njihovom običaju domaćin ustaje kada gost sjedne. Pošto ja to nisam znao ja sam se u početku naljutio. U stvari, ja sam htio upitati šaha da kazni Velikog vezira za nepoštivanje vjerskog alima kao prvi korak za eliminaciju činova kufra, što je bilo šahovo naređenje. Međutim, kada sam saznao za ovaj njihov običaj ja sam znao da je on bio učtiv i pun poštovanja. Mi smo poslije ručka zajahali životinje i otišli Vrhovnom mulli. Na putu sam sreo jednog Afganca. On mi je nazvao selam. Kada sam ga upitao ko je on mi je odgovorio, “Ja sam mulla Hamza, afganski muftija.” “Znaš li arapski jezik?” upitah ga. On mi odgovori pozitivno. Ja mu rekoh, “Šah mi je naredio da ispravim vjerovanja koja su kufr i pokvarene poslove koje Perzijanci drže i praktikuju. Šta da uradim ako se oni budu tvrdoglavo držali svog kufra i ako od mene sakriju neka svoja vjerovanja? Ja ne znam puno o ovim ljudima. Reci mi sve što znaš pa da ja radim shodno tome.”

On mi rače, “Ne vjeruj šahu! On te šalje Vrhovnom mulli da sa njim samim pričaš. Budi jako oprezan za vrijeme razgovora.”

Ja mu rekoh, “Ja se plašim moguće izdaje.”

“Ne” reče, “Nemoj se toga plašiti! Šah je postavio na svakom koraku ljude kojima vjeruje da mu referišu razgovore. Nemoguće je pogrešno informisati šaha.”

Ja sam se približio čadoru Vrhovnog mulle. On je izašao preda me. On nije bio veliki. Pokazao mi je mjesto (gdje da sjednem) koje je bilo kod njega i malo iznad njega. On reče usred razgovora, “Danas sam vidio Hadi hodžu, afganskog muftiju. On je okean znanja.” Hadi hodža je bio sudija (kadija) Buhare. Bio je jako duboko učen čovjek. Njega su zvali bahrul’ilm (okean znanja). On je došao iz Buhare, četiri dana prije mene, sa još šest drugih alima.

Mulla reče, “Ko bi ikada pomislio da mu odgovara ime bahrul’ilm? On je poprilično lišen znanja. Kad bih mu ja dao dva dokaza koji dokazuju činjenicu da je bilo imamovo Alijino radijallahu anh pravo da bude halifa on ne bi mogao pronaći odgovor. I ne samo on; čak kad bi se i svi alimi ehli sunneta sastali oni ne bi bili u stanju odgovoriti.”

“Koji su to tvoji nepobitni dokazi?” rekoh mu.

1 - On reče, “Prvo, ja bih te trebao upitati, zar hazreti Poslanik sallallahu alejhi ve sellem nije rekao Aliji Ebi Talibu radijallahu teala anh, ‘Kako god je Harun bio u srodstvu s Musaom, ti si isto u srodstvu sa mnom. Jedina razlika je da poslije mene neće doći Poslanik.’ Ti takođe znaš taj hadis.”

“Da. U stvari on je jako čuven,” rekoh mu.

On reče, “Ovaj hadis pokazuje da je imam Alija trebao biti halifa poslije hazreti Poslanika.” “Kako pokazuje?” upitah.

On reče, “On ističe da je pozicija imama Alije u odnosu na Poslanika identična sa pozicijom Haruna prema Musau. Jedini izuzetak, koji je rečen, je ‘Poslije mene neće doći Poslanik.’ Na osnovu toga, hazreti Alija je trebao biti prvi halifa. I Harun bi bio Musaov halifa da ga nije pretekla njegova smrt (edžel).”

“Ti jasno tvrdiš da ove izjave imaju, prema nauci logike, opštu referencu. Kako si došao do zaključka da one imaju opšte značenje?”

“U izuzimanjima, pripajanje podrazumijeva opšte značenje.”

“Harun alejhisselam je bio Poslanik kao i Musa alejhisselam. Međutim, kao što i ti, takođe, znaš hazreti Alija nije bio Poslanik; ni prije ni kasnije. Osim toga, Harun alejhisselam je bio Musaov rođeni brat. S druge strane, hazreti Alija radijallahu teala anh nije Resul-i ekremov sallallahu alejhi ve sellem rođeni brat. U nauci logike se izuzetak u nečem općem odnosi na pretpostavku. Dakle, značenje izjave se mora tražiti u poziciji, stanici. Prema tome, slovo ‘t’ na kraju arapske riječi ‘menzile’ (pozicija) označava značenje jednine. Izafet (aneksacija) ‘kao položaj Haruna’ je izafet-i ahdijje kao što je to slučaj sa većinom pripajanja. Drugim riječima, ne označava opće značenje. A riječ ‘samo’ znači ‘fakat’ (istom). Dakle, izraz nosi pretpostavljajuće a ne definitivno značenje. U izjavama ovoga tipa se nešto, što je neizvjesno, može razumjeti uz pomoć neke druge informacije. To jest, kao što odnos između riječi ‘menzile’ i ‘Harun’ označava da je on bio samo halifa za Israilove sinove, tako isto označava da je hazreti Alija radijallahu teala anh ostavljen kao halifa u Medini munevveri za vrijeme pohoda na Tebuk.”

On reče, “Njegovo ostavljanje njega tamo, kao halife, pokazuje da je on bio odabraniji. On mora prvi biti halifa.”

Ja sam mu odgovorio, “Onda Abdullah ibni umm-i Mektum radijallahu teala anh je takođe morao da bude halifa. Jer, Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je ostavio njega, kao takođe i druge, kao njegove halife, to jest njegove predstavnike (vekile) u Medini munevveri. Sada, iz kog si ti razloga izabrao da hazreti Alija, radijallahu teala anh, bude prvi halifa umjesto da dadneš to pravo časti i jednom od drugih; na primjer, ovom (gore spomenutom)? Pored toga, kada bi ostavljanje vekila bilo sredstvo superiornosti Alija radijallahu anh se ne bi žalio, i ne bi izrazio svoje nezadovoljstvo rekavši ‘Zar ćeš me ostaviti ovdje sa ženama, djecom i bogaljima?’ Naš efendija Fahr-i alem, sallallahu alejhi ve sellem, ga ne bi tješio govoreći mu, ‘Zar ti ne želiš da imaš sa mnom položaj kao (što ga je imao) Harun sa Musaom?’”

On reče, “Prema usulu (jedna naučna grana) ehli sunneta, ono što je važno, nije razlika između sredstava (sebeba) već generalizacija izjave.”

Ja mu odgovorih, “Ja ne tretiram razliku između sredstava kao dokumentarni dokaz (vesiku). Ali, ja kažem da je neodređen element u ovom hadisi šerifu oznaka koja sugeriše njegovu specifičnost.” On je ušutio.

Ja sam nastavio, “Nadalje, ovaj hadisi šerif se ne može iznijeti kao dokaz (sened) zato što on nije jednoglasno saopšten. Neki alimi su rekli da je on sahih, neki su rekli da je hasen a drugi su izjavili da je za’if hadis. Na primjer, Ibnuldževzi je rekao da je on mevdu. [Ebulferedž Džemaleddin hafiz Abdurrahman bin Alijjuldževzi rahmetullahi alejh je veliki alim hadisa. On je rođen 508. godine po Hidžri u Bagdadu gdje je i preselio na ahiret 597./1201. On je napisao preko stotinu knjiga. Njegov tefsir koji se zove Mugni je čuven.] Kako bi on (hadis) dokazao da je imam Alija radijallahu teala anh trebao biti prvi halifa usprkos činjenici da dokumenti (delili) moraju biti općepoznat nass (ajeti kerim ili hadisi šerif koji je jasno rečen)?”

On reče, “Da, to je tačno. To (hadis) nije naš jedini dokaz. Hadis koji kaže, ‘Nazovite selam Aliji vladaru vjernika (emiru mu’mina) je dokaz.’ Nepobitna je činjenica da ovaj hadisi šerif ističe, ako ne Alijino poslanstvo, onda barem njegovo pravo da bude prvi halifa.”

Ja sam mu rekao, “Ovaj hadisi šerif je po našem znanju izmišljen (mevdu’). Knjige alima ehli sunneta, rahmetullahi teala alejhim edžma’in, ne sadrže u sebi sahih hadis ove vrste.” On je malo razmišljao. Onda iznenada reče:

“Ja ću iznijeti jedan drugi dokaz koji se ne može nikako drukčije protumačiti. Ajet, ‘Hodite! Pozovimo vašu djecu i našu djecu!’ je moj dokaz.”

Ja sam ga upitao, “kako ovaj ajeti kerim, koji je 61. ajet sure Al-i Imran, može biti dokaz?”

On reče, “Kada hrišćani, koji su došli iz Nedžrana u Medinu, nisu vjerovali Resulullah sallallahu alejhi ve sellem im je rekao, ‘Ja vas pozivam, neka je Allahovo prokletstvo na one koji lažu.’ On je onda istupio uzimajući sa sobom Aliju, Fatimu (njegovu kćerku), Hasana i Husejna (njegova dva unuka). Osoba koja se pridružila (Poslaniku) u ovom pozivu je uzvišenija od one koja nije.”

Ja mu rekoh, “Ovo što si nam ti sada naveo je samo jedna epizoda. Ona ne označava superiornost. Pošto taka epizoda postoji o svakom Ashabu kiram radijallahu teala anhum edžma’in, koja mu se pripisuje i koja ga ističe iznad drugih. Poznavaoci istorije su upoznati sa tom činjenicom. Pored toga, Kurani azimuššan je objavljen na arapskom jeziku. Na primjer, ako predpostavimo da su dva plemena spremna da krenu u rat jedno protiv drugog, i ako poglavar jednog od njih kaže, ‘Ja ću povesti hrabre ljude sa mnom. I ti moraš odabrati hrabre ljude u svom plemenu,’ ove riječi ne dokazuju da nijedno od ova dva plemena nema još i drugih hrabrih ljudi pored ovih. Biti sa svojom najbližom rodbinom za vrijeme pozivanja je (znak) slomljena srca i ono je namijenjeno za prihvatanje tog poziva.”

“To pokazuje ogromnu količinu ljubavi,” on reče.

Ja mu rekoh, “Ova vrsta ljubavi je urođena u čovjekovoj prirodi. Ona je kao čovjekovo voljenje samoga sebe, njegovo voljenje njegove djece. Tražiti superiornost u tome je neprikladno.”

“Još jedna stvar: Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je stavio hazreti Aliju na isto mjesto zajedno sa sobom,” reče.

Ja mu rekoh, “Ti nemaš pojma o usulskom znanju. Možda čak ne znaš ni arapski jezik! Riječ ‘enfus’, za koju pretpostavljaš da je evidencija, je džem’i killet (množina od male količine). Ona je prikačena riječi ‘na’ što je element množine. Kada se stavi jedna množina naspram druge ona izaziva dijelenje (broja) jedan sa hiljadom. Na primjer, kada se kaže ‘konjanici su se popeli na konje’ tim se misli reći da su se svi konjanici u konjici popeli na konje. Džem’ znači više od jednoga. Dvadeset šesti ajet sure Nur koji kaže ‘Oni nisu kao što su oni rekli’, ukazuje na hazreti Aišu radijallahu anha i Safvana radijallahu anh. Isto tako, riječi ‘njihova srca’ u četvrtom ajetu sure Tahrim je množina, ali, prema znanju logike, one znače ‘dva srca’ zato što su dodate zamjenici koja znači ‘dva’. Isto tako, riječi ‘naša djeca’ koje su rečene za Hasana i Husejna radijallahu anhuma i referenca u množini ‘žene’ koja je rečena za samu hazreti Fatimu radijallahu anha su hiperbole. Kada bi ovaj ajeti kerim označavao da bi hazreti Alija trebao biti prvi halifa, onda bi i Hasan, Husejn, i Fatima, radijallahu teala anhum, trebali redom biti halife. Međutim, hazreti Fatima ne bi mogla nikad biti halifa.”

On reče, “Ja imam i još jedan dokaz. Značenje pedeset petog ajeta sure Maide kaže, ‘Zaista, tvoji zaštitnici, tvoji vlasnici, su Allah dželle-šanuhu i Njegov Poslanik i oni koji imaju iman.’ Kako su alimi tefsira (grana islamskog znanja koja se bavi tumačenjem Kur’ani kerima) jednoglasno rekli hazreti Alija radijallahu anh je, kada je klanjao namaz, dao njegov prsten kao sadaku jednom siromahu. Ovaj ajeti kerim je objavljen povodom toga događaja. Riječi ‘inne-ma’ u ajeti kerimu znače ‘on, sam’. To znači da se one odnose samo na njega. A riječ ‘veli’ (u ovom ajeti kerimu) znači ‘onaj koji je najbolje sklon upravljanju’. Kako je tvoje mišljenje o Sahabama-i kiram?”

“Naše znanje o njima je tako da su oni pravedni (adil) u biću (kao ljudi) i u riječima” bijaše moj odgovor.

2 - On reče, “U Kur’ani kerimu mnogi ajeti grde Ashabe. Ima veliki broj ajeta koji kažu da su oni munafici i da su oni uznemiravali i dosađivali Resulullahu. Primjeri ove činjenice su u pedeset devetom ajetu sure Tevbe i u osmom ajetu sure Munafikun i u šesnaestom, dvadesetom, dvadeset devetom i tridesetom ajetu sure Muhammed. Pored ovog, kako je istaknuto u stotinu drugom ajetu sure Tevbe i jedanaestom, dvanaestom i petnaestom ajetu sure Feth i četvrtom ajetu sure Hudžurat licemjeri (munafici) u Medini su bili tako tajanstveni da naš efendija (sejjid) Fahr-i alem nije ni znao za njih, da i ne govorimo o drugom svijetu. U suri Enfal se kaže, ‘Zaista su oni ti koji su se suprotstavljali Resulullahu, i koji su izbjegavali čuveni Sveti rat na Bedru i vratili prije nego što su vidjeli neprijatelja i koji su se uzdržali od časti toga dana za koji su vjernici (mu’mini) dali svoje živote.’ Allah dželle-šanuhu dželle-dželaluh, koji zna sve tajne, je radi toga otkrio munafičke zle namjere u šestom ajetu sure Enfal. Ovi munafici su, opet, bili ti koji su pobjegli sa Bitke na Hunejnu i oslonili se na svoju superiornost u velikom broju i tako izazvali objavu desetog i šesnaestog ajeta sure Al-i Imran. Oni su u katastrofi Uhuda pobjegli na planine i ostavili hazreti Fahri kainata u rukama neprijatelja. Oni su izazvali da njegovo mubarek lice bude ranjemo i da njegova dva zuba budu šehidi i da on padne sa kobile. U stvari, kada su ih zvali da pomognu oni su se pretvarali da ne čuju. Allah dželle-šanuhu ih je ukorio u stotinu pedeset trećem ajeti kerimu sure Al-i Imran. Zbog njihovog sramnog ponašanja, koje su pokazali u Bici na Tabuku, njima je zaprijećeno i oni su strogo ukoreni u trideset devetom ajeti kerimu sure Tevbe.”

On je nastavio, “Kako ove sve činjenice pokazuju Poslanikovi Ashabi su bili neposlušni i opirali su mu se. Ajeti kerim koji govori o njihovom bjekstvu kaže da su oni svi pobjegli a ne samo nekolicina. Jer, četrdeset treći ajet sure Tevbe jasno kaže da su oni navukli na sebe azabe i osude. Oni su izazvali objavu četrdeset četvrtog ajeti kerima sure Tevbe, koji ruži časnog Poslanika (Nebij-ji zišana), samo zato što im je Fahr-i alem, sallallahu alejhi ve sellem, dozvolio da se pridruže vjernicima. Osim toga, za vrijeme Bitke el-Ahzab, ili Bitke na Hendeku, koja se odigrala u jedanaestom mjesecu pete godine po Hidžri, oni su ukoreni i osuđeni kroz trinaesti i petnaesti ajet sure Ahzab i kroz još mnoge druge ajete. Kako bi se ikad moglo reći da su taki ljudi pravedni (adil)? Kako bi ikada njihova djela i riječi mogli biti od dokazne vrijednosti u vjerskim stvarima? Njima vjerovati, i imati povjerenje u njih, niti je pametno niti naučno opravdano.”

Ja mu rekoh, “Svi ajeti kerimi, koje si ti iznijeo kao dokaze sa ciljem da klevećeš Ashabe kiram alejhimurridvan, su namjenjeni za licemjere (munafike). U to niko ne sumnja. U stvari, to takođe i šije jednoglasno priznaju. Pokušati nagomilati prijekore koji su rečeni u ovim ajeti kerimima, za koje se zna da su objavljeni da ukore munafike, na Ashabe kiram alejhimurridvan, koji su puno hvaljeni i veličani u mnogim ajetima, i tako nastojati obesčastiti i oklevetati ove velike ljude, bi bilo jako nekompatibilno sa pravdom i razumom. U početku je bilo puno munafika. Njihov broj se počeo kasnije smanjivati. Pred kraj časnog života našeg efendije Fahr-i alema sallallahu alejhi ve sellem munafici su odvojeni od pravih mu’mina. Allah dželle-šanuhu je sa stotinu sedamdeset devetim ajeti kerimom sure Al-i Imran presjekao dobro od zla. Naš efendija, hazreti Resulullah sallallahu alejhi ve sellem, je rekao, ‘Kao što vatra u kovačevoj kovačnici razdvaja gvožđe od njegove prljavštine tako Medina razdvaja dobre ljude od zlih.’ [To jest, kao što kovačka ognjišta i visoke peći rastavljaju šljam (otpadak) od gvožđa tako grad Medina razdvaja dobre i loše ljude.] Kako bi ikad bilo opravdano pripisivati Ashabima kiram sadržaje ajeti kerima koji opisuju munafike? Značenje stotinu desetog ajeti kirama sure Al-i Imran kaže, ‘Vi ste najbolji od svih naroda (ummeta).’ Kako bi mogli ovi ljudi, koje Allah dželle-šanuhu hvali u ovom ajetu, biti poistovijećeni sa munaficima?”

Ja sam nastavio, “Allah dželle-šanuhu veliča Ashabe kiram u mnogim ajeti kerimima. U svim tefsirima je napisano da je pedeset deveti ajet sure Tevbe objavljen za Ibni zila Huvajsira bin Zuhejra. koji je bio reis (poglavar) plemena Havaridž. Je li dostojno da čovjek od nauke pripiše Sahabama kiram ridvanullahi teala alejhim edžma’in (zla koja su rečena u) ovom ajeti kerimu? A sada, biće prigodno da parafraziramo citate koji objašnjavaju ovaj događaj u Buharij-ji šerifu. Ebu Sa’id-i Hudri radijallahu anh kaže, ‘Ja sam bio sa našim efendijom, Resulullahom sallallahu alejhi ve sellem. Ja sam uživao u zadovoljstvu gledanja u njegovo blagoslovljeno svjetlo (mubarek nurli) lice. On je dijelio plijen koji je oduzet od kafira u Bici na Hunejnu. Huvajsira iz klana Beni Temim je ušao i rekao, ‘O Resulullah! Budi pravedan!’ Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je rekao, ‘Stidi se! Ako ja ne dijelim pravdu ko je dijeli. Da ja nisam dodijelio pravdu ti bi pretrpio veliku štetu!’ U tom momentu je od Ashaba kiram Omer-ul-Faruk radijallahu anh ustao i rekao, ‘Molim te daj mi dozvolu da ubijem tog džahila.’ (Resulullah alejhisselam) je rekao, ‘Pusti ga! Jer, ovaj čovjek ima prijatelje. Oni obavljaju namaz kao vi. Oni poste, uče Kur’ani kerim kao vi. Međutim Allahova dželle-šanuhu riječ ne ide niz njihova grla. Oni izlaze iz vjere (islama) kao odapeta strelica iz luka. Kad on gleda u njegovu strelicu i u metu na flaši on ne vidi ni jedno od njih. Međutim, strelica je došla do flaše, probila je, i prolila krv. Među njima će biti osoba crne boje. Jedna njegova ruka je kao životinjsko vime. Ona stalno kapa.’ Ebu Said-i Hudri kaže Hazreti Alija, radijallahu anhuma, je za vrijeme svog hilafeta ratovao protiv haridžija (havaridža). Mi smo među zarobljenicima vidjeli čovjeka koji je tako izgledao. On je bio tačno onakav kako ga je naš efendija Resulullah opisao. Rečeno je da su riječi ‘O moji prijatelji! Zašto ne gledate u vašeg vlasnika! On hoće da vam pokaže pravdu na taj način što će vam dati ono što je pripadalo vašim čobanima,’ koje je rekao jedan munafik, koji se zvao Ebulhavat, razlog za objavu ovog ajeti kerima.”

Ja sam nastavio, “Isto tako je i osmi ajeti kerim sure Mudžadele objavljen za jevreje i munafike. Jer, oni su se međusobno potajno sastajali, sakrivajući to od mu’mina među njima, i nastojali da prevare Ashabe kiram očnim pokretima i pokretima obrva. S druge strane, mu’mini su ih žalili, misleći da će ih snaći neka vrsta katastrofe, i da se oni sastaju u tajnosti radi toga da drugi ne bi saznali o tome. Međutim, produženje ovih tajanstvenih skupova je otkrilo njihovu stvarnu namjeru. Ashabi kiram alejhimurridvan su se žalili našem efndiji Fahr-i alemu sallallahu alejhi ve sellem i zahtijevali da se prestane s ovim zlim sastancima. Prema tome, on je naredio da se oni obustave. Međutim munafici ga nisu poslušali. Oni su nastavili sa svojim zavjerama. Na to je objavljen osmi ajet sure Mudžadele čije značenje glasi, ‘Zar ne vidiš one kojima je zabranjeno da se potajno sastaju? Oni su se usprkos zabrani opet sastali. Oni su se sastali da griješe, da (potstaknu na) neprijateljstvo i neposlušnost Resulullahu.’ Njihovo neslijeđenje zapovijedi i ponovno tajno sastajanje znače neposlušnost i otpor.”

Ja sam nastavio, “Značenje osmog ajeta sure Mudžadele je, ‘A Kad ti dolaze, selame te onako kako te Allah džellešanuhu nikad nije selamio.’ Jevreji su ukoreni u ovom ajeti kerimu. Jevreji su govorili, kad god su sretali Resulullaha ‘neka je sam na tebe’ umjesto da kažu ‘neka je selam na tebe’. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem im je odgovarao ‘Isto i vama!’ Oni su, umjesto da kažu ‘selam’, što znači ‘sigurnost’ i ‘zaštita’, govorili ‘sam’ što znači ‘smrt’. Oni su mislili da oni mogu prevariti Fahr-i kainata, koji je najviši od svih stvorenja, koja su došla i koja će doći. Kada su se rastajali sa njim oni su govorili da su ga prevarili, i, da je on zaista Poslanik oni bi - radi ovog njihovog zvjerstva - navukli na sebe Allahov gnjev. Radi ovoga svega je rečeno na kraju ajeta, ‘Njihovi proračuni će im zbrojiti džehennemsku kaznu (azab).Buharija piše u svojoj knjizi da su jevreji, kako je to bio njihov običaj, kada su dolazili u prisustvo našeg efendije Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, izgovarali svoju sumnjivu i zlu riječ pozdrava. Aiša radijallahu anha ju je shvatala i postajala ljuta. Naš efendija Resulullah joj je govorio da nema potrebe za ljutnju i je Allah džellešanuhu primio (ukabulio) njegovu dovu ‘Isto i vama!’”

“Riječi ‘Kad ti munafici (licemjeri) dolaze ...’, u suri Munafikun se odnosi na Abdullaha bin Selula i njegove prijatelje. Ona nema ništa zajedničko sa Ashabima kiram.”

Ja sam nastavio, “Značenje šesnaestog ajeta sure Muhammed je, ‘Od njih, oni koji te slušaju, kad se od tebe udalje ...’ I ovaj ajeti kerim je takođe objavljen za munafike. Munafici su dolazili kod Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem, i slušali njegove riječi, ali oni nisu htjeli da razumiju šta on govori. Imam Mukatil [iz Belha; preselio u Basri 150. godine po Hidžri.] je ovako rekao u njegovom tefsiru: Oni su se pretvarali, dok je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem vazio na hutbi, da tobože ne razumiju i pitali Abdullaha ibni Abbasa radijallahu anhuma ‘Šta se ovim hoće reći?’ Abdullah ibni Abbas radijallahu anhuma nam prenosi da su ga oni s vremena na vrijeme pitali. Allah dželle-šanuhu, koji je stvarni posjednik pravde, je objavio šesnaesti ajet sure Muhammed i tako razdvojio iskrene vjernike (mu’mine), koji odano služe, od licemjera (munafika). Značenje ovog ajeti kerima je ‘Allah dželle-šanuhu je zapečatio njihova srca.’ On (Allah dželle-šanuhu) je onda otkrio sljedeći ajet u kom je dao Ashabima kiram vesele vijesti hidajeta (upute na pravi put) i nedžata (spasa). Sa’id bin Džubejr radijallahu anh je rekao: Riječi, ‘Jesi li vidio one sa bolnim srcima’, u dvadesetom ajetu sure Muhammed, jasno otkriva munafike. Jer, postoje tri vrste srca: Prvo srce je mu’minovo srce. Ono je čisto i sa ljubavlju pričvršćeno za Allaha dželle-šanuhu. Drugo srce je kruto i mrtvo. Ono neće nikad osjetiti milost, sažaljenje. Treće srce je bolesno. Ova bolest je jedina karakteristika munafika. Allah dželle-šanuhu opisuje ova tri srca u pedeset trećem ajetu sure Hadždž. Dva od ova tri srca su u mučenju (azabu). Jedno od njih će se spasiti. Mu’minovo srce je selim (čisto). Allah dželle-šanuhu hvali i veliča srce koje je selim. Značenje osamdeset osmog i osamdeset devetog ajeta sure Šu’ara kaže, ‘Toga dana imovina i djeca neće koristiti. Samo će oni koji dođu sa srcem koje je selim imati koristi.’”

“Pripadnici plemena Beni Anber su bili kafiri. Svrstati ih među hazreti Ashabe kiram bi bilo pogrešno i s naučne i s mentalne strane.”

“Što se tiče Bitke na Bedru, kako je objašnjeno i u vašim i u našim knjigama, desilo se onako kako je rečeno u prvom ajetu sure Enfal.”

Ja sam nastavio, “Osipanje (rasulo) koje se desilo u Bici na Hunejnu nije bilo napuštanje i bjekstvo. Ono je bilo opreznost i taktička strategija. Svaki rat u sebi sadrži povlačenja i napade. Na kraju krajeva, oni koji su se rasuli nisu bili velikani među Ashabima kiram. Oni su bili robovi koji su, nekoliko mjeseci ranije, bili oslobođeni poslije osvajanja Mekke. Bilo je sigurno da će pobjeda ishod biti. U stvari, časno značenje dvadeset sedmog ajeta sure Tevbe, koje glasi, ‘On (Allah dželle-šanuhu) je zatim spustio na Resula (Poslanika) Svoga i na mu’mine (vjernike) mir Svoj,’ nas informiše da je ovo rasulo donijelo pobjedu. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je znao za to. On zato nije ukorio one koji su se rasuli. Nijedan od njih ga nije uvrijedio. Prema tome, je li ispravno da ih mi osuđujemo? S obzirom da u knjizi Kitabuššeraji’, koju je napisao Ebulkasim ši’i, piše, ‘Kada je čovjekov život u pitanju dozvoljeno je pobjeći sa bojnog polja’, ne bi li bilo potrebno držati svoj jezik za zubima o sahabama, radijallahu teala anhum edžma’in, koji su se rasuli za vrijeme Bitke na Hunejnu?”

“Što se tiče rasula u Bici na Uhudu ono se desilo prije zabrane. U stotinu pedeset petom ajetu sure Al-i Imran je rečeno da im je to Allah dželle-šanuhu oprostio.”

“U svim tefsirima je objašnjeno da su vesele vijesti, koje kažu u značenju, ‘Allah dželle-šanuhu vam je već oprostio,’ koje su prije stotinu pedeset trćeg ajeti kerima sure Al-i Imran, su povezane sa ovim ajetom koji ga slijedi.”

Ja rekoh, “Značenje trideset osmog ajeta sure Tevbe kaže, ‘O vi koji imate iman! Šta se desilo sa vama kada vam je bilo rečeno da idete u džihad?’ Ovo ne znači da su Ashabi kiram radijallahu teala anhum edžma’in bili kritikovani ili ukoreni. Ono znači i informiše ih da su bili labavi. A ta informacija uključuje sve njih. Nije rečeno da je hazreti Alija radijallahu anh - koji je bio među njima - izuzetak.” Kada Vrhovni mulla ovo ču on poče govoriti:

3 - “Bi li bilo ispravno dati nekom da bude halifa dok je njegov hilafet sporan? (Pripadnici plemena) Beni Hašim su bili plemići među Ashabima kiram. Oni su priznali njegov hilafet samo nakon dugog oklijevanja i ustrajne prinude. Je li to način da se prihvati halifa?”

Ja mu odgovorih, “Svi Ashabi kiram radijallahu teala anhum edžma’in su se jednoglasno saglasili da hazreti Ebu Bekir radijallahu teala anh bude halifa. Svako ko nema predrasuda će priznati ovu činjenicu. Hazreti Alija radijallahu anh i nekoliko drugih ashaba radijallahu teala anhum edžma’in su zakasnili da priznaju njihovu poslušnost, ne zato što su se protivili, već zato što nisu bili pozvani na izbore i, prema tome, nisu prisustvovali. Pored toga, opozicija nekolicine ljudi ne bi preokrenula opredjeljenje većine. Da je to bilo moguće, to bi bilo moguće (kasnije), kada je hazreti Alija, kerremallahu teala vedžheh, izabran da bude (četvrti) halifa i, shodno tome, njegov hilafet ne bi bio zakonit.”

4 - Vrhovni mulla promijeni predmet razgovora i reče, “Ebu Bekir je nasilu obespravio hazreti Fatimu. On joj, iznoseći hadisi šerif ‘Mi Poslanici ne ostavljamo iza nas nasljedstvo. Ono što mi ostavimo iza nas će postati sadaka,’ nije dao njeno pravo (hakk). Džebrail alejhisselam je za vrijeme Bitke na Hajberu donijeo zapovijed u dvadeset šestom ajetu u suri Isra, čije časno značenje glasi, ‘Daj bližnjem svome njegovo pravo’. Kada je naš efendija Poslanik upitao, ‘Ko je onaj ko mi je blizu?’, njemu je rečeno da je to bila Fatima. Umm-i Ejmen i Esma binti Umejs i Ali ibni Ebi Talib prenose da je povodom ovog događaja Fatima dobila bašču (voćnjak) s hurmama koja se zove Fedek. Usprkos ovim svjedocima on joj oduzeo njeno pravo sa hadisi šerifom koji je on saopštio. Ako ovo nije zulum, šta je? Je li u skladu sa islamom da se prihvati halifa čija su ponašanja i djela ovakva?”

Ja mu odgovorih, “Postoje dva moguća razloga za hazreti Fatimin zahtjev za bašču s hurmama koja se zove Fedek. Ona je mogla reći da ju je ona naslijedila. Ili, ona je mogla tvrditi da je to njena imovina zato što ju je ona dobila prije (preselenja njenoga oca na ahiret). Tvoja tvrdnja ukazuje da ju je ona tražila zato što je to njena imovina. Nijedan alim ehli sunneta nije rekao da je bašča s hurmama, koja se zove Fedek, bila data Fatimi radijallahu anha, ili, da je ona bila njena imovina. Niti je to napisano i u jednoj islamskoj knjizi. Sve knjige kažu da ju je ona tražila zato što je mislila da je to njeno naslijeđe iza njenog oca. Kako bi se ovaj događaj, koji je tako jasno saopšten u Buharij-ji šerifu, mogao promijeniti u, ‘ona (bašča s humama) je od nje nasilu oduzeta’? Hadisi šerifi su dovoljno jasni da ne tolerišu nikakvo izvrtanje. Jer, bašča s hurmama, koji se zove Fedek, je bila u rukama našeg efendije Poslanika. Kada je on preselio na ahiret ona je došla pod Ebu Bekirovu upravu. Kada je ona upitala za nju, kao njeno naslijeđe, on joj je odgovorio onako kako je rečeno u hadisi šerifu. On se zakleo da on drži Resulullahovu familiju iznad svoje. Ove činjenice su napisane u Buharij-ji šerifu. Potpuno je pogrešno reći da je ovaj hadisi šerif saopštio samo Ebu Bekir. Ovaj hadisi šerif su takođe saopštili i Omer, Osman, Ali, Talha, Zubejr, Abdurrahman, Abbas, i Resulullahove sallallahu alejhi ve sellem mubarek žene. On je zapisan u Buhari-ji šerifu. Imam-i Muhammed bin Isma’il Buhari kaže: Ishak mi reče: Ja sam čuo ovaj hadisi šerif od Malika bin Enesa. (On reče da ga je) on čuo od Šehab-i Zuhrija. (On reče da ga je on) čuo od Malika bin Evsa. Ja sam posjetio Malika bin Evsa radijallahu anh i upitao ga. On mi reče: Ja sam sjedio jednoga dana prije podne ispred kuće. Jedan od hazreti Omerovih ljudi dođe. On mi reče da me halifa treba. Ja sam izašao pred halifu. Halifa je sjedio na kauču. Na kauču nije bilo dušeka. On je bio naslonjen na jastuk. Ja sam mu nazvao selam. Sjeo sam. On mi je rekao, ‘Nekoliko ljudi iz vašeg plemena je bilo ovdje. Ja sam naredio da im se treba dati izvjesna suma novaca. Ja sam poslao po tebe zato što bih želio da im ti podijeliš taj novac. Uzmi ga i podijeli ga!’ Ja sam zatražio da me halifa oslobodi (od ovog naređenja) i da ga dadne nekom drugom da ga izvrši. Međutim ja nisam mogao odbiti njegovo insistiranje. U tom momentu vratar uđe i reče da Osman, Abdurrahman, Zubejr, Sa’d ibni Ebi Vakkas radijallahu anhum zahtijevaju ulaz. On dade odobrenje. Oni uđoše. Sjedoše. Malo kasnije vratar opet uđe i reče da hazreti Alija i Abbas radijallahu anhuma čekaju napolju da uđu. On dade dozvolu. Oni uđoše. Sjedoše. Hazreti Abbas poče govoriti i reče, ‘Alija radijallahu anh i Ja smo ovdje da riješimo nesporazum između nas koji se odnosi na imanje Beni Nadr koje je Allah dželle-šanuhu da na poklon Resulullahu.’ On je htio da se ova stvar prodiskutuje tako da oni bi se takođe i oni, koji su došli ranije, osjećaju udobno i zadovoljno. Halifa otpoče prvi s riječima, i reče, ‘Ja tražim od vas (da kažete istinu) radi hakka (prava) Uluhijjeta (obožavanja) i Izzeta (časti, slave) Allaha dželle-šanuhu koji je stvorio zemlju i nebesa, i koji im svakoga momenta dozvoljava da ostanu u postojanju: Zar Resulullah nije rekao, Mi Poslanici ne ostavljamo iza nas nasljedstvo. Ono što mi ostavimo iza nas će postati sadaka? Znate li vi da je on rekao ovaj hadisi šerif?’ Osman i njegovi prijatelji koji su došli ranije rekoše, ‘Da, mi znamo za njega. On je tako rekao.’ Onda se halifa okrenu Aliji i Abbasu i ponovi isto pitanje. Oba odgovoriše, ‘Da, znamo’. ‘Onda vi mora da ste spremni da čujete odluku po tom pitanju: Dženab-i Rabbul’alemin teala ve tekaddes je dao ovo imanje kao ganimet (ratni plijen). U šestom ajetu sure Hašr je istaknuto da je On darovao ovaj poklon samo Svom Habib-i-ekremu i da niko drugi nije kvalifikovan sa ovom povlasticom (salahijjetom). Naš efendija Fahr-i kainat je potrošio svu taku imovinu dijeleći je na način koji je u skladu sa islamom ostavljajući iza sebe što danas postoji. On je, izdvajajući od tog ganimeta legitimne potrebe njegove familije, davao ostatak onima kojima pripada sledovanje iz Bejt-ul-mala. Šta vi kažete o tom? Zar Resulullah ne bi tako uradio?’ Svi oni koji su se tu nalazili su odgovorili potvrdno na ovo halifino pitanje.

Hazreti halifa je nastavio sa svojim govorom: Kada je Resulullah preselio (na ahiret) Ebu Bekir Siddik radijallahu anh je preuzeo upravu. On je slijedio Resulullahov primjer i učinio isto. On je vodio sve do svog prelaska na ahiret (vefata) besprijekornu upravu. A sada ste vas dvojica došli ovdje, da me natjerate da govorim, i da od mene tražite. Pošto vas obojica pitate isto pitanje, za vas obojicu mora biti jedan odgovor. Ti hazreti Abbasu si ovdje da pitaš o pravu žene tvoga nećaka (bratovog sina) Alije, a ti, hazreti Alija, si ovdje da pitaš o pravu tvoje žene što je ostavština od njenog oca. Mi smo vam citirali hadisi šerif, ‘Mi ne ostavljamo iza nas nas nasljedstvo ...’, za koji ste vi priznali da ste čuli. Zatim, ja sam vas obavijestio o pravcu (polisi) koji je slijedio Ebu Bekir-i Siddik koji je bio zakonski halifa našeg efendije Resul-i ekrema. Ja sam prvi dan, onog momenta kada sam postao halifa, dodijelio dužnost ovog posla vama pod uslovom da (i vi) slijedite isti pravac (polisu) kao i prije (bez promjene). On (halifa, hazreti Omer radijallahu anh) je tako, u prisustvu hazreti Osmana i njegovih prijatelja, odgovorio na hazreti Alijino i Abbasovo pitanje, rekavši da je ta dužnost data njima pod tim uslovom (tj. da će oni slijediti prethodni pravac). Ako ste vi sada, (on je onda nastavio), došli da tražite dozvolu da učinite nešto suprotno ovom uslovu, ja se kunem veličinom Stvaraoca zemlje i nebesa da vam neću dati dozvolu da učinite nešto što je suprotno željama Allaha dželle-šanuhu i Njegovog Resula. Ako ste vi nesposobni (nemoćni) da izvršite zadatak, vratite mi ga! Ja ću vam obezbjediti vaše potrebe. Kada je Urve bin Tebn-i Zubejr upitan o ovom događaju on je odgovorio da ga je on čuo tako od Malika bin Evsa radijallahu anhuma. On je još dodao i vijest (haber) koju prenosi hazreti Aiša radijallahu anha, mubarek žena našeg efendije Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem: Jedan dan su me Poslanikove čiste žene (ezvadž-i tahirat), radijallahu anhunne, poslale mom ocu (hazreti Ebu Bekiru Siddiku), koji je bio halifa tog vremena, da ga upitam o dijelovima koje su one trebale da dobiju od ganimeta. On je rekao: Zar se ti ne bojiš Dženab-i Hakka? Hadisi šerif, ‘Mi Poslanici ne ostavljamo iza nas nasljedstvo’, našeg efendije Resulullaha pokazuje da vi nemate nikakvih dijelova. Sjećaš li se ti tog hadisi šerifa? Ja sam se, po odbitku, sjetila hadisi šerifa i vratila nazad.

Ja sam - sa ciljem da objasnim da oni koji su usprkos ovih svih jasnih dokaza neuko tvrdoglavi moraju biti zlonamjerni ljudi - precizno citirao hadisi šerif, upravo onako kako je napisan u Buharijinoj knjizi. Hazreti Ebu Bekir radijallahu anh je čuo ovaj hadisi šerif od našeg efendije Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem. On je za njega najpouzdaniji dokument. Jer, da bi se nešto naučilo, postoje tri načina: Prvi način je da se to vidi (osjeti). Drugi način je da se čuje od svih ljudi. Trći način je da se čuje od Resulullaha. Samo zato što hazreti Fatima nije čula za njega ne znači da on ne postoji. Hazreti Alijina i Abbasova potvrđivanje, i prestanak Poslanikovih mubarek žena da zahtijevaju na osnovu hazreti Aišinog odbijanja (odvraćanja), ne ostavljaju ni najmanju sumnju u njegovu autentičnost. Ti nisi u pravu kada kažeš da je hazreti Fatima dovela dvije žene kao svjedoke. Ona je predložila hazreti Aliju i Umm-i Ejmen radijallahu teala anhum kao svjedoke. Samo jedan od ovih svjedoka je žena. Ova činjenica je napisana i u knjizi Nehdž-ul hakk koju je napisao šijiski alim Ibnul-Mutahhir Hasan bin Jusuf Hulli. Na kraju krajeva, ovo ne može biti islamski način obrazlaganja. Sljedeći događaj će objasniti zašto ne može: Hazreti Alija radijallahu anh je tužio jednog jevreja za zaštitni oklop. On je predložio da mu hazreti Hasan (njegov sin) i Kanber, njegov rob, budu svjedoci. Šurejh, koji je bio sudija (hakim, kadija), je odbio parnicu zato što nije dozvoljeno da sin bude svjedok svom ocu. Imam Alija radijallahu anh, koji je bio halifa tog vremena, je slijedio naređenje islama i razuma. On se složio se sa tom odlukom.”

[Ibni Mutahhir-i Hulli je rođen 684. godine. On je preselio na ahiret 726./1226. godine. On je bio jedan od alima imamijja sekte. On je napisao na stotine knjiga. Kadiju Šurejha je postavio za kadiju Kufe hazreti Omer radijallahu teala anhuma. On je skoro šezdeset godina tamo služio kao kadija. On je preselio na ahiret u 87. godini po Hidžri kada mu je bilo stotinu godina. On se ne smije pobrkati sa kadijom Šurejkom, prijateljem imama a’zama Ebu Hanifie. Mensur, halifa (toga vremena) u Kufi ga je postavio da bude Kadija Kufe. On je rođen 95. godine po Hidžri. Preselio je na ahiret 177./793. godine.]

(Ja sam nastavio), “Ako pretpostavimo da su ovi svi dokazi bezvrijedni i da je halifa Ebu Bekir-i Siddik radijallahu teala anh nasilu uzeo bašču sa hurmama, koja se zove fedek; zašto onda hazreti Alija nije dao bašču s hurmama hazreti Hasanu i Husejnu kada je on postao halifa i kad je sve bilo u njegovim rukama i pod njegovom upravom? Zašto on onda nije promijenio ono što su prethodne tri halife uradile dok su oni bili halife? Hazreti Alijino slijeđenje istog puta, kojeg su slijedile druge tri halife po pitanju bašče hurmi je jasan dokaz za činjenicu da je Ebu Bekir nije oduzeo nasilu.” Vrhovni mulla na to reče:

5 - “Bi li bilo prihvatljivo (sahih) da neko ko je pokušao da odbaci Resulullahove zapovijedi postane halifa?”

Ja rekoh, “Ne, ne bi.”

On reče, “Kako je onda prihvatljivo (sahih) da Omer, koji je istukao Ebu Hurejru radijallahu anh i spriječio ga da izvrši zapovijed koja mu je bila povjerena, postane halifa? Resul-i ekrem sallallahu alejhi ve sellem je dao Ebu Hurejri svoje mubarek sandale i rekao mu je, ‘Idi sa njima! Daji vesele vijesti da će oni koji vjeruju u Kelime-i šehadet ući u džennet!’ Dok je Ebu Hurejra išao da izvrši ovu zapovijed on je sreo Omera radijallahu anhuma. ‘Odakle dolaziš? Gdje ideš?’ Kada mu je Ebu Hurejra rekao o svojoj dužnosti koju će izvršiti on ga je oborio udarcem u prsa i rekao mu da se vrati. Ebu Hurejra je bio jako uvrijeđen. On je kada se vratio rekao Resulullahu šta se desilo. Kako piše u knjizi El-Džem’u bejnessahihajn, koju je napisao Hafiz [duboko učeni alim u nauci hadisa] Muhammed bin Ebi Nasr Hamidi Endulusi Maliki (preselio na ahiret 488./1095. godine) Ebu Hurejra je rekao: Ebu Bekir, Omer, i ja smo sjedili sa Resulullahom. Fahr-i kainat je ustao i otišao. Nije se vratio. Bili smo zabrinuti. Mi smo otišli da ga tražimo. Ja sam otišao ispred drugih. Ja sam išao dok nisam došao do zida ensarijine Beni Nedždžarove kuće. Ja sam je počeo obilaziti i tražiti vrata. Vidio sam da je Rebi’a ušao kroz jedna mala vrata. Ja sam ušao za njim. Unutra sam vidio Resulullaha. Pozvao me je sebi. On mi je dao svoje mubarek nalune i rekao, ‘Idi sa njima! Daji vesele vijesti onima koje sretneš da će oni koji imaju iman u Kelime-i šehadet ući u džennet!’ Ja sam izašao da izvršim njegovu zapovijed. Ja sam prvo sreo Omera. On me upita ‘gdje idem’. Kada sam mu ja rekao da idem da dajem vesele vijesti vjernicima (mu’minima) on me je udario, i rekao mi da se vratim. Ja sam se plačući vratio. Dok sam ja to sve objašnjavao Resulullahu i Omer, takođe, tu uđe. On je slušao. Resulullah je upitao Omera šta je uradio. On reče, ‘O Resulullah! Ja sam spreman da žrtvujem svoje roditelje za tebe! Jesi li ti dao tvoje mubarek nalune Ebu Hurejri i rekao mu da daje vesele vijesti dženneta onim koji u svojim srcima imaju iman u kelime-i šehadet?’ Kada je naš efendija Resulullah rekao ‘Jesam’ Omer je rekao, ‘Aman ja Resulullah! Nemoj to činiti! Ja se plašim da će se oni koji to čuju uzdati u to i zanemariti (ibadete koji su) farzovi i vadžibi. Molim te prepusti ih njihovim stanjima (halovima)!’ Resulullah reče, ‘Sasvim dobro, ostavi ih!’ Kada se na ovo dobro obrati pažnja, zar ovo Omerovo ponašanje ne znači odbacivanje Allahovih naređenja i naređenja Njegovog Resula sallallahu alejhi ve sellem? Zar se ovo ponašanje ne suprotstavlja naređenjima? Kako bi se ikad moglo dozvoliti da se jedan takav čovjek postavi za halifu i da se u njegove ruke predaju muslimanski poslovi?”

Ja mu odgovorih, “Ovo hazreti Omerovo radijallahu teala anh ponašanje ne znači odbacivanje Resulullahovog naređenja. Niti ono označava neposlušnost. On izvještava Resulullaha sa svojim mišljenjem, svojim razumijevanjem. Njegovo mišljenje će biti ili prihvaćeno ili odbačeno. Ovisno o Resulullahovom konačnom i neizmjenjivom naređenju. On, govoreći, ‘O Resulullah! Ja sam spreman da žrtvujem svoje roditelje za tebe!’, što je znak krajnje učtivosti, blagosti, i dubokog poštovanja, pokazuje da je on spreman da u svakom slučaju izvrši njegovo naređenje. S druge strane, Resulullah sallallahu alejhi ve sellem ne (samo da ne) zamjera hazreti Omeru na račun njegovog ponašanja, nego, umjesto toga, prihvata njegovo mišljenje i smatra ga da je ono korisno za muslimane. On naređuje Ebu Hurejri da ‘ostavi nalune, i da ne govori tako!

Ovako ponašanje nije samo specifično za hazreti Omera. Većina Ashaba kiram je činila slične stvari. Naš efendija Poslanik je prihvatio većinu njih. U knjigama Buhari i Muslim piše da je naš efendija Resulullah sallallahu alejhi ve sellem rekao, ‘Svaki insan koji dođe na dunjaluk ima, ili u džennetu ili u džehennemu, mjesto koje je određeno za njega.’ Jedan od slušalaca reče, ‘O Resulullah! Zar mi onda ne bi mogli, umjesto da ibadetimo, čekati da odemo tamo gdje nam je Allah dželle-šanuhu odredio’ Naš efendija Resulullah mu je odgovorio, ‘Nemojte odustajti od ibadeta (množina). Jer onima, koji će otići u džennet, će biti dato da učine djela koja će ih odvesti u džennet. A oni, koji trebaju da odu u džehennem, će činiti ono što će ih odvesti u džehennem.’ On je onda proučio peti ajet sure Vellejli. Hazreti Omerova izjava je slična ovom Resulullahovom odgovoru. U stvari, hazreti Omer je izgovorio ove riječi oslanjajući se na Resulullahov hadisi šerif. To znači, on je htio reći, ‘O Resulullah sallallahu alejhi ve sellem! Mi smo od tebe naučili da ne bi bilo ispravno dati ovake vesele vijesti džahilima. Mene je strah da će se većina njih osloniti na kelime-i šehadet, i zanemariti farz i vadžib ibadete, i olabaviti u slijeđenju islama.’ (Od strane Poslanika) je primljeno da je hazreti Omerova čista namjera bila samo to, pa je, prema tome, njegova odvraćajuća namjera dobro dočekana.

Hazreti Alija radijallahu anh je takođe izgovorio mnoge ovake izjave, kao ove, koje bi se mogle smatrati nepoštivanje. U stvari, sekta nevasib (podgrupa sekte haridžija) se o njemu jako loše izražava na račun ovih izjava. Abdulhamid Nadži je pokušao da omalovaži imama Aliju citirajući u njegovoj knjizi ove izjave kao dokaze. Ali bin Ahmed ibni Hazm (384.-456./1064.; koji je napisao nekih četiri stotine knjiga), jedan od andaluzijskih alima je u svojoj knjizi Tafsil odgovorio na ove klevete i pobio Nadžija. To je isto učinio i šerif Murtada u njegovoj knjizi Tenzihul enbija. Ako hoćeš, ja ti mogu dati mnoge primjere ovih (odgovora).” Vrhovni mulla ne reče ništa. On se prebaci na drugo pitanje (i reče):

6 - “Je li pravedno da čovjek, koji sebe naziva vođom pravovjernih (emir-ul-mu’minin), zabrani ono što su Allah dželle-šanuhu i Njegov Poslanik dozvolili (učinili halal)?”

“Šta to?” upitah.

On reče, “Omer je zabranio mut’a brak (mut’a nikah) koji su Allah i Njegov Poslanik učinili dozvoljenim (halal) i koji je izjavljen u Kitabu (Kur’ani kerimu) i Sunnetu (hadisi šerifima). Ako ovo nije suprotstavljanje Allahovim dželle-šanuhu zapovijedima, kako će se drukčije objasniti? Može li se takav čovjek zvati musliman? Može li on biti Emir-ul-mu’minin?” [Nikah je bračni ugovor koji islam propisuje. Mut’a brak je vrsta privremenog braka koji šije uobičavaju.]

Ja sam ovako odgovorio Vrhovnom mulli: “Kako je objašnjeno u čuvenoj knjizi Ibni Madže, alima hadisa, koja se zove Musned Omer radijallahu anh je rekao, dok je bio halifa, ‘Fahr-i alem sallallahu alejhi ve sellem nam je tri puta dozvolio (učinio halal) i tri puta zabranio (učinio haram) mut’a brak. [Muhammed bin Jezid je rođen 209. godine u Kazvinu a preselio je na ahiret 273./886. godine. Njegova knjiga Sunen je jedna od šest osnovnih zbirki hadisa.] Vallahi (Kunem se Allahovim dželle-šanuhu imenom) ako čujem da se oženjen čovjek osamio sa ženom (u njegovoj kući) sa mut’a brakom ja ću izvršiti islamsku zapovijed Redžm, to jest, smrt kamenovanjem.’ Ove riječi ne pokazuju da je hazreti Omer zabranio mut’a brak. One pokazuju da on ne bi dozvolio mut’a nikah zato što ga je Resulullah zabranio. Svi Ashabi kiram, osim Abdullaha ibni Abbasa, su podržali ovu halifinu izjavu. Niko osim njega mu se nije suprotstavio. A kasnije se takođe i on složio tako da je to bila jednoglasna odluka svih Ashaba kiram. Knjiga Buhari kaže u izvještaju (haberu) koji dolazi od hazreti Alije da je hazreti Alija rekao Abdullahu ibni Abbasu, ‘Ti nisi u pravu. Naš efendija Fahr-i alem je zabranio mut’a brak.’ Na ove hazreti Alijine riječi se takođe i Abdullah (ibni Abbas) složio s odlukom, i priznao da je mut’a brak kasnije postao haram. Mut’a nikah (mut’a brak) znači biti oženjen jedan izvjesni period vremena sa izvjesnom ženom, u razmjenu za novac, bez izgovaranja riječi nikah i vjenčanje.”

(Ja sam nastavio) “Osim toga, veliki alim hadisa, Sulejman bin Ahmed Taberani [koji je rođen 260. u Taberijji a preselio na ahiret 360./971. godine u Isfahanu], i Sulejman Bin Davud Tajalisi [preselio na ahiret 202./817.], citiraju u svojim knjigama da je Said bin Džubejr rekao: Ja rekoh Abdullahu ibni Abbasu ‘Ja ne bih nikad mogao reći da je mut’a brak halal. Ni ti nisi trebao reći da je halal. Možeš li ti zamisliti kolika će šteta iz toga niči? Kada ti kažeš da je dozvoljen to će se raširiti svugdje i drugi će uzeti te tvoje riječi kao dokaz za opravdavanje mut’a braka.’ Abdullah mi na to reče, ‘Kada sam ja rekao tako, ja nisam mislio da bi mut’a brak bio uvijek za svakog halal. Ja sam rekao da bi on bio dozvoljen samo u slučaju neminovne potrebe, da spriječi neku štetu koja bi inače bila neizbježna. Ja sam tako rekao misleći da bi - kao što nam je Allah dželle-šanuhu dozvolio da u prijekoj potrebi jedemo leš (crkotinu), krv, i svinjetinu, da bi se spasili od štete - tako isto i mut’a brak, (u slučaju jake potrebe), trebao biti dozvoljen.’ Kako se razumije iz ovih objašnjenja, takođe ni Abdullahovo ibni Abbasovo mišljenje nije bilo da mut’a brak bude uvijek i svakom dozvoljen. Njegovo mišljenje je bilo da on bude dozvoljen da se zadovolji neka prijeka potreba, koja bi inače bila štetna, kao što je to slučaj sa svim stvarima koje su harami. Alim hadisa Ebu Bekir Ahmed bin Husejn Bejheki (384.-458./1067.) jasno objašnjava da je Abdullah ibni Abbas radijallahu teala anhuma promijenio svoje mišljenje. Opet, Taberani i Bejheki prenose da je Abdullah ibni Abbas rekao, ‘Mut’a brak je u početku bio halal. Ali, on je postao haram kada je objavljen ajeti kerim čije značenje glasi, ‘Vaše majke su vam haram.’ Ajeti kerim sure Mu’minun čije značenje glasi, ‘Samo su vam vaše žene i džarije koje posjedujete halal,’ ističe činjenicu da je mut’a brak postao haram. Jer, iz ovog ajeti kerima se zaključuje da su samo supruge i džarije halal, i da su druge haram.’

Najveća većina Ashaba kiram, uključujući hazreti Aliju, je rekla da je mut’a brak haram. U knjizi Buhari-i-šerif piše da, ‘Hazreti Alija radijallahu anh je rekao Abdullahu ibni Abbasu da je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem za vrijeme Bitke na Hajberu zabranio mu’ta brak i jedenje magarčevog mesa.’ S druge strane, u Muslim-i-šerifu i Ibni Madđinoj knjizi piše da je naš efendija Poslanik sallallahu alejhi ve sellem rekao, ‘O muslimani! Ja sam vam dao dozvolu da sa mut’a brakom ženite žene. Ali, to je sada Allah dželle-šanuhu učinio haram. Ako iko drži taku ženu on je treba pustiti i ne treba uzimati natrag imovinu koju joj je dao!’ Takođe je napisano i u knjigama Buharije i Muslima koje se zovu Sahih, ‘Naš efendija Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je učinio tri puta mut’a brak halal. Zatim, on ga je učinio tri puta haram.’”

Ja upitah Vrhovnog mullu, “Može li žena koja je oženjena mut’a brakom biti čovjekova nasljednica? Ako pretpostavimo da je ta žena imala sa tim čovjekom djecu mogu li ta djeca biti očevi nasljednici?” Vrhovni mulla mi odgovori:

“Ne, ne mogu.”

(Ja mu onda rekoh), “Onda ta žena nije supruga. Niti je ona džarija. Šta bi ti rekao za meal (značenje) Allahovog dželle dželaluh ajeti kerima, ‘Mu’mini se čuvaju od žena osim onih koje su njihove žene (supruge) i džarije?’ To jest, po ovom ajeti kerimu su samo halal žena (supruga) i džarija. On jasno kaže da se čovjek ne može sastati ni sa jednom drugom ženom osim ove dvije. Zar tvrdnja, da je halal divlji brak sa ženom koja se ne može zvati ni supruga ni džarija, i sa kojom je čovjek sklopio (privremeni vjenčani) ugovor koji se zove mut’a brak, ne znači suprotstavljanje ovom jasnom naređenju Kur’ani kerima? I, zar to ne znači nastojati tvrdoglavo, namjerno, i uzaludno, da se skrene sa pravoga puta?

Osim toga, ti izgovaraš tako besmislene riječi koje se ni u kom slučaju ne mogu opravdati. Na primjer, jedan od vaših alima, čovjek po imenu Ali ibnil’al, je napisao da bi bilo dozvoljeno da žena u jednoj noći ima seksualni odnos sa dvanaest ljudi, i da bi se, u slučaju da ona zanese, lutrijom odlučilo ko je djetetov otac. Kakvo bi drugo nevaljalstvo i neprijateljstvo od ovih mogli biti destruktivniji za islam?” Ove moje riječi su (skamenile i) zapanjile Vrhovnog mullu. On je dugo razmišljao. On, u nadi da se izvuče iz škripca, postavi jedno drugo pitanje. On reče:

7 - “Svakome je vadžib slušati imama, to jest halifu, i ispunjavati sva njegova naređenja. Onaj koga treba slušati (koga treba slijediti) treba biti bezgrešan i besprijekoran. Pored toga obje strane (tj. i šijiski i sunnijski alimi) su jednoglasno rekle da je imam (vjerski vođa) ma’sum (nevin, bez grijeha). To će takođe reći i svako ko je pametan. Jer, imam znači ‘osoba koju se sluša’. Kao što se košula koja se nosi zove rida tako se i osoba kojoj se je pokorno zove imam. Kada bi se očekivalo od imama da kaže ili uradi nešto pogrešno njemu se ne bi moglo vjerovati. Od njega bi se očekivalo da kaže ili učini nešto što će odvesti druge u katastrofe i bezdane i što bi bilo suprotno Allahovim dželle-šanuhu naređenjima. Pošto je pokornost imamu Allahova dželle-šanuhu zapovijed pogrešivost imama bi značila da nam je Allah dželle-šanuhu naredio da se pokoravamo nečemu što bi moglo biti pogrešno. A to bi bilo sasvim suprotno razumu i vjeri.”

Ja mu ovako odgovorih, “Tvoja tvrdnja da postoji saglasnost po pitanju nevinosti (ma’sumluka) i nepogrešljivosti imama i da je to islamova zapovijed je potpuno pogrešno i pokvareno ponašanje. Jer, kao prvo, šije ne cijene idžmu (saglasnost Ashaba kiram). Vi kažete da idžma’ ne može biti dokument za zapovijedi islama. Po vašem vjerovanju idžma’ nije delil-i šer’i (dokument u vjerskim stvarima). Iz tog razloga, tvoje dokazivanje koje se bazira na idžma’u se kosi sa tvojim uvjerenjem (i’tikadom) koje je temelj tvog vjerovanja (imana). S druge strane, ako ti pod ‘saglasnošću’ misliš reći da su se takođe i šije saglasile u ovom vjerovanju, ovaj put sve idžme prije pojave sekte imamijja trebaju biti neispravne i pogrešne. Dodatno tome, pošto do vremena, kada je hazreti Alija kerremallahu teala vedžheh izabran za halifu, ništa nije postojalo u ime šijizma, saglasnost, koja je proizvela ovaj izbor, je trebala biti ništavna (batil) i pokvarena, što bi trebalo značiti da je on nepravedno postao halifa. Jer, hilafet hazreti Mu’avije radijallahu teala anh je bio priznat od strane hazreti Hasana i svih drugih muslimana uključujući sektu šija. Da, ‘imam’ znači onaj koji se slijedi. Ali, ne postoji dokument koji kaže da on mora biti ma’sum i nepogrešiv. Svaki dokaz koji se iznese da tu tvrdnju dokaže će biti lako pobijen sa sljedećih pet antiteza:

I - Vadžib je samo slijediti (pokoravati se) naređenja emira (vladara, vođe muslimana) i hakima (muslimanskog sudije). Nije neophodno da osoba, koja se slijedi, bude nepogrešiva u svemu što radi. [Naređenja koja su u Kur’ani kerimu jasno izražena se zovu farz ili fard (množina faraid). Nešto, za što nije jasno rečeno da je zapovijed, se zove vadžib. Drugim riječima, vadžib je vrsta naređenja koje je po važnosti odmah do farza.]

II - Prema šijiskoj sekti muftija nije ma’sum, odnosno, nepogrešiv. Međutim, svakome je vadžib da se pridržava muftijinih riječi.

III - Hakim (sudija) će prihvatiti kao svjedoka svakoga ko se smatra da je objektivan. Svjedok, na osnovu čijeg dokaza sudija bazira svoju odluku, ne mora da bezuslovno bude bezgrešna osoba.

IV - Rob se mora pokorava ti svim naređenjima njegovog gospodara, osim u slučaju da su ona haram (djela, akcije, riječi i ponašanja koji su zabranjeni u islamu.) Međutim, to ne znači da je njegov gospodar bezgrešan.

V - Džematu je vadžib da slijedi imama u namazu. Čak i ako imam klanja namaz za izvjesne ovosvjetske prednosti, ili, učini ruku’ (se pokloni) i sedžde (padne ničice na tlo) nekom ili nečem drugom osim Allahu, džemat će ga i dalje morati slijediti. [Namaz je najvažnije islamovo naređenje. On se klanja pet puta dnevno, onako kako to islam propisuje. Kada jedna grupa muslimana klanja zajedno jedan od njih predvodi, vodi, molitvu a drugi slijede njegove postupke. Onaj koji predvodi se zove imam, a muslimani koji imitiraju njegove pokrete se zovu džemat.]

Na ovaj način, ljudi koji su u ovih pet primjera slušani i slijeđeni, nisu bezuslovno bezgrešni ljudi.” Na ovo Vrhovni mulla otpoče govoriti:

“Mi nismo mislili na ova značenja pokoravanja ili slijeđenja. Mi smo mislili na njihova značenja koja se odnose na poslušnost koja bi se mogla reći poslušnost stvarima sa jednim izvjesnim stepenom jačine. Najjači od njih je naš efendija Resulullah, koji je rekao, ‘Zar ja nisam vama evla (bolji, dragocjeniji) od vašeg života?’, onim koji su bili sa njim. Kada su oni rekli ‘Jesi o Resulullah’ on je rekao, ‘Onda, kome god sam ja mevla, i Alija, takođe mora biti njegov mevla!’ Prema tome, poslušnost (u ovom kontekstu) znači učiniti (nekoga) svojim gospodarom. Čak i kada bi mu uzeli ovih pet tačaka u njihovom opštem značenju, koje si ti maloprije ovdje naveo, to, i pored toga, ne bi bilo onako kako ti misliš da jeste. Tačno je da je vadžib pokoravati se emirima i hakimima, ali, (vadžib je slušati) samo one koje je postavio bezgrešan imam [tj. halifa]. Nije vadžib pokoravati se onima sa kojima to nije slučaj. Kad šije kažu da se muftije moraju slušati sa tim se ne misli reći da se moraju slušati muftije lično, kao takve. Ova poslušnost potiče iz činjenice da je njih postavio bezgrešan imam (halifa). Pošto su oni njegovi predstavnici njihova zapovijed je imamova zapovijed. Međutim, nije neophodno biti pokoran njihovim ličnim naređenjima.”

Ja sam mu ovako odgovorio: “Pokoravanje ili slijeđenje ne sakriva, ne gaji, sumnju. Ova riječ je jedna od onih koje se zovu mutevati. [U četvrtom poglavlju drugog dijela knjige Se’adet-i ebedijje (Vječna sreća) koja je na turskom jeziku, je detaljno objašnjeno šta znači riječ mutevati. Ova knjiga je djelomično prevedena na engleski jezik i izdata u fasciklima pod naslovom Endless Bliss. Mi ćemo za one, koji nisu imali priliku da pročitaju tu knjigu, dati kratku definiciju riječi mutevati: to je atribut koji podjednako i zajednički dijele članovi svih rodova, kao atributi ili karakteristike ljudskih bića ili životinja. Najviši i najniži čovjek u čovječanstvu su potpuno isti kao ljudsko biće (u biološkom smislu te riječi, to jest, oba imaju glavu, noge, ruke jetru, srce itd.) Na primjer, između Poslanika i nevjernika - kao ljudskih bića - nema razlike.] Jer, za onoga koji slijedi, poslušnost znači slijeđenje onoga kome je on pokoran. Ako neko slijedi jednog velikana, sljedbenik se zove tabi’ a velikan metbu’. Čin slijeđenja se mijenja, ovisno o stepenu i trajanju pokornosti, ali bit čina slijeđenja se neće promijeniti sa porastom ili opadanjem u stepenu ili trajnosti poslušnosti. Drugim riječima, njegov bitni atribut koji se zove mutevati se neće promijeniti. Jer, alimi usula i drugi (alimi) su jednoglasno rekli da je razlika koja izaziva teškik je razlika u biti stvari. Ta razlika se ne bazira na vremenu i količini. [Riječ teškik, je detaljno objašnjena u knjizi Se’adet-i ebedijje. Kako je tamo objašnjeno, riječ ‘mušekkik’ znači, ili atribut ili svojstvo ili karakteristika koji ne postoje u jednakim količinama u svim članovima (izvjesnog) roda, vrste. Primjer ovoga je znanje, koje učeni ljudi posjeduju u različitim količinama. Riječ ‘teškik’, je upotrijebljena u tekstu, je imenični oblik pridjeva mušekkik. Molimo vas da pogledate knjigu Endless Bliss, drugi fascikl, četvrto poglavlje, članak pod naslovom Definicija mudrosti.]”

(Ja sam nastavio), “Ako ti zaključuješ značenje riječi ‘iktida’, iz riječi ‘koji slijedi’, to je opet mutevati. Jer ‘iktida’ znači ‘slijediti u svemu’. Ako neko (ko slijedi) uradi nešto po svom ličnom nahođenju, bez obzira bilo to značajno ili beznačajno, on neće učiniti iktida. Za slijeđenje u samo u jednom pogledu se može reći da je samo po sebi iktida; ali se ne može reći za onog (ko tako čini) da je ispunio iktida u njegovom punom značenju. Dakle, tvoja teza da, ‘onaj koji slijedi voli puno onog koga slijedi’, koja je težište tvog argumenta, je (uzaludna i) beskorisna; ona je kao tjelesni trening veslanja. Jer, to uopšte ne znači ‘koji slijedi’. Niti značenje koje si ti naveo ima išta sa ljubavlju po slobodnom izboru koju islam naređuje i koja je slična ljubavi koju trebamo imati prema našem efendiji Resulullahu onako kako je rečeno u hadisi šerifu ‘Sve dok me jedan od vas ne voli više od sebe, i od svog djeteta (djece), i od svojih roditelja, i svih drugih ljudi, on neće imati potpun iman.’ Ti si pobrkao ljubav koja je rečena u ovom hadisi šerifu za izabiranje halife i uporedio halife sa našim efendijom Resulullahom. Ovo poređenje je pokvareno (uzaludno) sa svake tačke gledišta.” Vrhovni mulla je šutio. On se onda prebaci na drugi predmet.

8 - On reče, “Dobro je poznato da je naš efendija Resulullah bio jako sažaljiv na njegov ummet (muslimane) i da je nastojao da zaštiti njihova prava i mir. To je čak i nepotrebno reći. On bi radi toga, kada bi napuštao grad Medinu, određivao nekoga da u njegovom otsustvu preuzme njegovo mjesto. Kada je to tako, kako bi ikada moglo biti moguće da on ne imenuje imama, njegovog predstavnika, da upravlja poslovima ummeta i zadovoljava potrebe ovih svih ljudi čiji je broj, nakon njegovog vefata (prelaska na ahiret), došao na milione, i da ih ostavi do kijameta bez kontrole? S druge strane, kako se dobro razumije iz hutbe, koja se zove Gadir-i Hum, koja je napisana u tvojim sahih (autentičnim, prihvatljivim) knjigama, i u još nekim izvještajima, Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je i jasnim izjavama i implikacijama dao hazreti Aliji vasijjet (oporuku) da on, nakon njegovog vefata (prelaska na ahiret), preuzme njegovo mjesto. U stvari, pošto je obavezno (vadžib) za Rabbul’alemina da imenuje imama, on je pred svoj vefat htio da ostavi oporuku (vasijjet) sa ciljem da izvrši ovaj važni zadatak i spriječi tvrdoglave da ne izbjegnu ovaj zadatak. Omer, koji je tu bio prisutan, ga je spriječio. On je tretirao Resulullaha tako uvredljivim i mrzećim riječima koje se ne bi mogle reći ni običnim ljudima.” [Hum je ime bunara koji se nalazi izvan Mekke. Gadir-i Hum je ime mjesta koje se nalazi negdje između Mekke i Medine i koje je blizu bunara.]

Ja mu odgovorih, “Tvoje riječi da je ‘vadžib je za Rabbul’alemina da imenuje imama’ su iste kao i teza sekte mu’tezile, koja kaže da je ‘Allahu dželle-šanuhu je vadžib da učini stvari, nečinjenje bi bilo suprotno hikmetu (tj. konačnoj divinskoj mudrosti Allaha dželle-šanuhu)’. Ove tvoje riječi su pogrešne i pokvarene. Jer mi znamo da, iako su sva Allahova dželle-šanuhu djela u skladu sa hikmetom i uvijek korisna, Allahu dželle-šanuhu ne može biti vadžib da nešto učini zato što to izgleda da je u skladu sa hikmetom i korisno. Značenje ajeti kerima, ‘On neće biti pitan za ono što radi. Njegovi robovi će biti pitani za (ono) šta su uradili,’ (21, 23) jasno pokazuje da je tvoja izjava netačna. Kada bi Allahu dželle-šanuhu bilo da postavi imama čovječanstvo ne bi nikad bilo bez imama. Imam mora biti svakome poznat, imati snagu i moć, posjedovati kvalifikacije imama, biti u stanju da iskorijeni zla djela i odvratne običaje, uticati na dobra djela, i štititi muslimane od štete. Ti, s jedne strane, dok tvrdiš da zemaljska kugla ne može biti bez imama i imenuješ izvjestan broj nevinih imama uključujući i hazreti Aliju za taj položaj, pretpostavljaš da je Allahu dželle-šanuhu vadžib da postavi imama, a, s druge strane, tvrdiš da niko od njih nema kvalifikacije imama. Ti kažeš da su oni svi živjeli u stanju slabosti, nemoći, nevolji, i zulumu, i da nisu bili u stanju da išta učine ili da imaju ikakav efekat. Kakva bi se korist i hikmet mogli očekivati od postavljanja jedne takve inkompetentne osobe, koji se mora tako nesposobno pokoravati tuđoj moći, da bude imam?

Ovo tvoje tvrdoglavo insistiranje znači da je Allah dželle-šanuhu haša (da nas Allah dželle-šanuhu zaštiti od takvog vjerovanja) slab i nemoćan! Jer, (prema tvojoj tezi) on je bio nemoćan (nesposoban) da nešto učini. Allah dželle-šanuhu je daleko i slobodan je od takvih pretpostavki.

Jedan drugi način da se pobije tvoja teza je ovo: Jesu li skladnost sa hikmetom i korisnost uvijek potrebni ili nisu? Ako kažeš da bivanje u skladu sa hikmetom nije uvijek dobro ti ćeš se složiti sa nama. U tom slučaju mi možemo reći da hikmeti koje si ti gore naveo nisu postojali u vrijeme oko Resulullahovog sallallahu alejhi ve sellem prelaska na ahiret. Jer, kada se kaže da postojanje hikmeta ne pravi razliku njihovo postojanje ne može biti bolje od situacije u kojoj oni ne postoje. S druge strane, ako kažeš da je postojanje hikmeta bolje tada bi ovi hikmeti ili trebali postojati u samom Allahu dželle-šanuhu ili drugdje. Ako oni ne postoje u Njemu onda će nešto drugo, osim Allaha dželle-šanuhu, natjerati Allaha dželle-šanuhu; što je nemoguće. (Ako se predpostavi) da su hikmeti u Allahu dželle-šanuhu, tada će se neka stvorenja biti nastanjena u Allahu dželle-šanuhu; što je potpuno nemoguće.

Kako se vidi tvoje riječi da je za Allaha dželle-šanuhu vadžib da postavi imama su potpuno pogrešne i besmislene. Da, kako je ehli hakk, to jest ehli sunnet rekao, narod treba imama, vladara za zaštitu islama, za kažnjavanje prestupnika, za zaštitu i uspostavljanje prava, i za izvršavanje emr-i ma’rufa i nehj-i anilmunkera; prema tome, nama je vadžib da imamo imama, vladara (predsjednika). [Emri ma’ruf i nehj-i anilmunker su, savjetovanje i poticanje (podstrekavanje) naroda da izvršava zapovijedi islama, i njihovo opominjanje (upozoravanje) i odvraćanje od činjenja njegovih zabrana.] Međutim, za Allaha dželle-šanuhu nije vadžib da ga postavi. Radi toga, kada je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem preselio na ahiret, Ashabi kiram alejhimurridvan su se sastali i jednoglasno izabrali da im Ebu Bekir Siddik, radijallahu anh, bude imam. Na ovaj način je islamska vjera bila zaštićena od nereda.”

(Ja sam nastavio), “Šije i vehabije su najgori od 72 inovatorske (bid’at) sekte. Za sektu mu’tezila je bitno je li razum našao da je nešto lijepo ili ružno. Oni, kao što to šije čine, prepuštaju razumu da presudi šta je, od onog što je Allah dželle-šanuhu stvorio, lijepo a šta ružno. Oni kažu da Allah dželle-šanuhu mora da stvori ono što je lijepo. Nema poganijih ni pokvarenijih riječi od tvrdnje da Allah dželle-šanuhu mora stvoriti nešto što ljudski razum misli da je lijepo. Tvoja tvrdnja je slična ovoj. Razum ne može shvatiti je li nešto dobro ili nije. To je islam definisao. Stvari koje islam zapovijeda su dobre i lijepe. Evropljani i Amerikanci su postali uspješni u radovima koje su realizovali sa mudrošću koja je u skladu sa islamom. Muslimani su postali neuspješni u poslovima koje oni rade sa mudrošću koja nije u skladu sa islamom. Kada mi kažemo ‘islam’ mi mislimo ‘ehli sunnet’. Kada masoni ovo vide oni galame i viču da je islam protiv progresa. Allah dželle-šanuhu stvara, kako je detaljno objašnjeno, ono što On hoće da stvori. On ne mora ništa stvoriti. Sve što On želi (da stvori) je u skladu sa hikmetom i korisno. Ništa nije ružno. Prema mu’tezilama vadžib znači ‘obaveza koja zahtijeva kaznu ako se zanemari.’ Prema tome, ako se nekom ne bi mogla pripisati krivica za neizvršavanje nečega ne bi se moglo reći ‘vadžib je za njega da uradi’. Reći da Allah dželle-šanuhu mora da nešto stvori bi značilo (i bilo isto što i) reći da Ga je neophodno osuditi, kazniti ako On to ne stvori. A to bi značilo da je Dženab-i Hakk (Allah dželle-šanuhu) defektan i nesavršen, i da će postati savršen, i izbjeći kaznu, samo ako to On stvori. Nikakvo drugo nipodaštavanje, koje čovjek može drsko i bezobrazno počiniti prema Allahu dželle-šanuhu, ne može biti hrabrije od ovog, niti ikoja druga izjava može biti odvratnija i suprotnija Njegovim atributima savršenstva. Ove tvoje gadne i odvratne riječi se mogu takođe pobiti i mnogim drugim odgovorima. Ove tvoje riječi imaju za cilj da uporede Stvaraoca sa Njegovim stvorenjima, i da upotrijebe iste kriterije sa kojima mi njih ocjenjujemo. A to nije moguće ni u kom slučaju. Allah dželle-šanuhu nije ničemu sličan, niti je išta i u kom pogledu Njemu slično. Osim toga, kada bi Allahu dželle-šanuhu bilo vadžib da održava bezgrešnog imama, onda bi Mu bilo vadžib i da pošalje Poslanika u svakom stoljeću, da u svakom gradu drži bezgrešnog imama, i da dadne da je svaki vladar istinit i pravedan. Da, bilo ko, bez obzira bio on dobar ili loš, ne želi da vidi sredinu u kojoj je Allah dželle-šanuhu prepustio Svoje robove same sebi, bez vodića (rehbera) ili imama, u kojoj se oni spotiču u mraku i vode jedan neuk i neprirodan život.

Radi tog, Allah dželle-šanuhu je objavio Knjigu koja će voditi u sreću i mir i podario čovjeka sa dovoljno razuma da shvati njenu vrijednost. Ako ti kažeš da je Allah dželle-šanuhu uvijek slao bezgrešnog imama, posjednika vremena u čije je ruke povjerio upravu Njegovih robova, to će biti još jedna besmislena i smiješna tvrdnja. Ako ostavimo na stranu absurdnost da je ovaj bezgrešni imam trebao da živi ovu cijelu hiljadu godina, i da su za to vrijeme njegova sva djeca, unuci i rođaci poumirali, kako je on ostajući u tajnosti mogao biti koristan, usprkos povećanja broja šija, umjesto da istupi naprijed i vodi narod pravom putu, da ih probudi iz nehaja (gafleta) i raširi islam? Kako se može reći da je on imao dužnosti izvođenja svog naroda na pravi put i uspostavljanje prava (hakkova), da ona nađu njihove vlasnike, i mnoge druge? Šta bi drugo moglo biti tako ekscentrično i zastranjeno kao ovo vjerovanje? Ako Allah dželle-šanuhu ne dadne čovjeku pravi put niko ga ne može izvesti na pravi put.

Kako ove sve činjenice pokazuju Allah dželle-šanuhu ne mora ništa da učini ili ne učini. Kako piše u tvojoj knjizi, Nehdžulbelaga, hazreti Alija radijallahu anh je jasno rekao tu činjenicu u njegovoj hutbi koju je održao za vrijeme Bitke na Siffinu. On je rekao, ‘Pošto ja upravljam vašim poslovima ja imam pravo (hakk) na vas. A i vi imate prava na mene i jedni na druge. Kada postoje prava koja neko duguje drugima, biće takođe i prava koja se duguju njemu. Samo Allah dželle-šanuhu ne duguje (nikom) nikakva prava, iako postoje prava koja se Njemu duguju. Jer, On može sve učiniti. Sve što On učini je pravedno. Pravo (hakk) koje Allah dželle-šanuhu ima na Svog roba je njihov ibadet (obožavanje) Njega, njihova pokornost Njemu. Pošto je On ljubazan On za to daje sevab (nagradu na ahiretu).’ Ako obratiš pažnju na ovu hutbu ti ćeš vidjeti da tvoje riječi protivuriječe hazreti Alijine riječi.

Tvoja izjava da je naš efendija Resulullah sallallahu alejhi ve sellem dao nalog da se hazreti Alija treba postaviti kao halifa su takođe pogrešne. Ashabi kiram su takođe morali da pored farza izvršavaju i Resulullahova naređenja. Po tvojoj izjavi ispada da su oni, sakrivajući ovo Resulullahovo naređenje, zanemarili ovu njihovu dužnost. S druge strane, nemoguće je da se toliki broj ljudi složi na jedno (tako) pokvareno djelo. Pored toga, tvoje riječi ne mogu biti tačne jer one protivuriječe hadisi šerifima.”

Ja sam nastavio, “Hadisi šerif koji prenosi Enes bin Malik, a koji saopštavaju dva šijiska alima, Ibni Ebi Asim i Elka’i, kaže, ‘Allah dželle-šanuhu je zaštitio moj ummet da se ne složi na zabludu (dalalet).’ U jednom drugom hadisi šerifu, kojeg saopštava alim hadisa Hakim Ujejne rahmetullahi teala alejh, [rođen 107. godine u Kufi a preselio 198./813. u Mekki], je rečeno, ‘Allah dželle-šanuhu neće ujediniti ovaj ummet u zabludi (dalaletu).’ U hadisi šerifu, ‘Allahova ruka je sa džema’atom (skupom muslimana)’, riječ ‘ruka’, znači moć, pomoć. Reći drukčije znači ne vjerovati ove hadisi šerife.

Ti kažeš da je naš efendija Resulullah sallallahu alejhi ve sellem zatražio papir i olovku sa ciljem da ostavi pismenu oporuku (vasijjet). Ove tvoje riječi utjeruju u laž tvoju prvu tvrdnju o (Gadir-i Hum) hutbi. Da je on dostavio ovako naređenje on bi smatrao nepotrebnim da još i dodatno ostavlja i pisanu oporuku. To pokazuje da je oporuka, za koju ti tvrdiš da ju je Resulullah rekao u hutbi (koju je održao) u mjestu koje se zove Gadir-i Hum, čista izmišljotina. Istina je da su svi Ashabi kiram radijallahu teala alejhim edžma’in, uključujući i hazreti Aliju i sve Hašimove sinove, jednoglasno izabrali hazreti Ebu Bekira za halifu. Ova jednoglasnost, u svjetlu gore navedenih hadisi šerifa, dokazuje da je hilafet bio ispravan i zakonodavan i da su tvoje riječi pokvarene i ništavne. Da je postojala takva oporuka, za vremena druge trojice (tj. hazreti Ebu Bekira, hazreti Omera i hazreti Osmana) koji su preuzeli hazreti Alijino pravo, on bi tražio da mu ga oni vrate, i on bi, ako mu ga ne bi dali, poveo protiv njih postupak. U stvari, kada je on (kasnije) postao halifa on je, zato što je islamovo naređenje (da halifa) upravlja vjerskim i ovosvjetskim poslovima, isukao svoju sablju i poveo rat protiv onih koji su mu bili nepokorni. Kao što svi znamo on je vodio ratove koji su nanijeli pustoš i krvoproliće hiljadama muslimana. Za tako moćnog i časnog čovjeka, koji je bio tako strog sa onim koji ga nisu htjeli poslušati, se sada tvrdi da je on ćutio dok je vidio da mu je pravo koje mu je islam dao silom oduzeto, i da se on pridružio poroti da odluči po pitanju kome treba dati to pravo; je li to uopšte vjerovatno?”

Ja sam nastavio, “Ako se kaže, kako se navodi u šijiskim knjigama, da je hazreti Alija radijallahu anh odustao protiv svoje volje od zahtijevanja pravde zato što, haša, nije imao dovoljno ljudi da ga podrži, on će onda zanemariti Allahovu dželle-šanuhu zapovijed i neće Ga poslušati zato što se plašio da ispuni zahtjeve zadatka kojeg su mu povjerili Allah dželle-šanuhu i Njegov Resulullah. Međutim, opšte poznata je činjenica da bi se hazreti Alija kerremallahu vedžheh - koji je bio sin Resulullahovog sallallahu alejhi ve sellem amidže i zet i Allahov lav - radije suočio sa smrću, nego dozvolio ikome da ga ukalja sa tako sramotnom i ponižavajućom ljagom kao što je kukavičluk, bez obzira ko bi mogao biti njegov protivnik, bez obzira bio on iz Arabije ili iz cijeloga svijeta. Dakle ti misliš da bi ovakav nizak i ružan čin bio dostojan našeg efendije emir-ul-mu’minina, hazreti Alije radijallahu teala anh. Ove tvoje riječi prije usmjeravaju neprijateljstvo prema njemu nego što izražavaju ljubav. Prema tome, ja smatram da je meni dug da ja ovdje kažem da ja smatram ovoga uzvišenog imama daleko od take mane i od svih drugih vrsta mana i nedostataka.”

Ja sam nastavio, “Takođe, i tvoja izjava da ga je, kada je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem zatražio papir i pero sa ciljem da se zapiše oporuka (vasijjet), Omer radijallahu teala anh odvratio, je netačna pošto nije bilo dovoljno autentičnih dokaza da dokažu da bi ovaj uzvišeni čovjek (hazreti Omer) pokazao tako ponašanje. Jer, kako se navodi u dijelu Megazi knjige Buhari, Abdullah ibni Abbas kaže: Bio je četvrtak kada se bolest našeg efendije Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem pogoršala. On reče, ‘Dajte mi (komad) papira! Da vam napišem knjigu. Ja ću vam napisati knjigu. Tako da poslije mene nikad ne napustite pravi put.’ Oni koji su tu bili prisutni počeše govoriti. On (Poslanik alejhisselam) reče, ‘Nije prikladno da govorite glasno u Poslanikovom prisustvu.’ Neko upita, ‘Je li u bunilu? Pitaj ga.’ Abdullah opet kaže: Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je bio bolestan. Nekoliko nas je bilo sa njim. On reče, ‘Ja ću vam napisati knjigu. Tako da poslije mene ne napustite pravi put.’ Neki od nas rekoše, ‘Bolovi su mu se povećali. Mi imamo sa nama Kur’ani kerim. Allahov kitab će nam biti dovoljan.’ Mi se nismo mogli sporazumjeti. Neki od nas rekoše, ‘Da donesemo (komad papira). Neka je napiše tako da kasnije ne izgubimo naš put.’ Drugi rekoše druge stvari. Drukčije izjave su bile u porastu kad on (Poslanik alejhisselam) reče, ‘Ustanite!

Dakle, kako je saopšteno u Buhariji, našoj drugoj najcjenjenijoj i najpouzdanijoj knjizi na zemlji poslije Kur’ani kerima, takozvanu primjedbu nije iznijela izvjesna osoba. Više ljudi se pitalo je li bolje ne uraditi ono što se tražilo. Jer, Buharijin zapis događaja je u množini, ‘rekoše’, što ističe da je bilo više onih koji su reagovali. Bilo bi pogrešno pokušati upotrijebiti ovaj događaj kao povod za prigovaranje samo hazreti Omeru radijallahu teala anh. Kad bi u ovom događaju bilo ljudi koje bi trebalo okriviti, onda bi svi ljudi koji su bili tu prisutni trebali podjednako podijeliti tu krivnju. Alija i Abbas radijallahu anhuma su bili među njima. Prema tome, i njima bi se takođe trebalo prigovoriti. Na kojoj god bi osnovi šije odbranile hazreti Aliju i Abbasa mi želimo da predložimo isti razlog za odbranu hazreti Omera.”

(Ja nastavih), “Alimi hadisa su dali razne izvještaje o hutbi koja je održana u Gadir-i Humu. Bilo kako bilo ova hutba ne podržava tvoju tezu. Pored toga, tvoja tvrdnja, da je šezdeset sedmi ajet sure Maide objavljen u Gadir-i Humu, čije značenje kaže, ‘Prenosi zapovijedi koje ti Tvoj Rabb (Allah) objavljuje! Ako to ne učiniš, nisi ispunio tvoju Poslaničku dužnost. Allah dželle-šanuhu će te štititi od ljudi,’ je pogrešna. Jer ove tvoje riječi daju utisak da Resulullah sallallahu alejhi ve sellem, haša (da nas Allah dželle-šanuhu sačuva od ovakvih riječi), nije prenijeo Ashabima kiram Allahova dželle-šanuhu naređenja! To bi u ovom slučaju značilo da se on - budući da nije htio da saopšti ovu zapovijed, i, sledstveno tome, zatraživši od Džebraila alejhisselam da upita Allaha dželle-šanuhu da mu oprosti kroz ovu hutbu - uzdržavao od izvršenja ove zapovijedi iz straha od njegovih Ashaba kiram. Nema sumnje da je naš efendija Resulullah sallallahu alejhi ve sellem bio bezgrešan (ma’sum) po pitanju stvari ove vrste.

Naš drugi dokaz je da (tvoja tvrdnja nagovještava da) Allah dželle-šanuhu nije štitio Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem od drugih ljudi do ove hutbe, koja je održana pred njegov vefat (prelazak na ahiret). S druge strane, odavno je bilo poznato, puno vremena prije ove njegove hutbe, da ga je Allah dželle-šanuhu štitio. Prema tome, ove tvoje riječi su pogrešne zato što su u suprotnosti sa dobro poznatom činjenicom.

Mi kažemo, kao treći dokaz, da (tvoje riječi nose značenje da) je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem do toga dana strahovao od kafira i da je takođe strahovao i od Ashaba kiram. S druge strane, poznata je činjenica, koja je prenesena kroz razne habere, da Ashabi kiram alejhimurridvan našega efendije nisu nikada oklijevali da žrtvuju za Resulullaha svoje lične živote i svoje roditelje. Pretpostaviti da bi se oni mogli okupiti i prijetiti Resulullahu bi bilo protivno i razumu i islamskim učenjima. Pošto je dobro poznato kako je naš efendija Resulullah hrabro i neustrašivo nastojao da u početku raširi islam - kada je bio tako usamljen, i kada su činjena mnoga zvjerstva od strane Kurejš kafira i njegovih protivnika - i (striktno) slijedi ajeti kerim koji zapovijeda, ‘Prenosi ono što ti je naređeno!’; reći da se on, za vrijeme Bitke Gadir, plašio saopštiti Allahova naređenja, nakon što je narod počeo dolaziti sa svih strana u grupama i nakon što se broj muslimana povećao poslije pokorenja Mekke, i nakon što su svi hrvači [heroji] plemena Sinova Hašimovih i Sinova Abdulmuttalibovih postali muslimani, i nakon što je sura Izadžaeh bila objavljena da dadne vesele vijesti o (novim) pokoravanjima i pobjedama, i na mjestu gdje su [za vrijeme Bitke Gadir] bili okupljeni (u apsolutnoj većini) Muhadžiri, Ansari, i mnogi od Sinova Hašimovih, će biti jedna neprikladana, ružana, i uvredljiva kleveta protiv našeg časnog Pejgambera (Nebijj-i muhterema), koji je okićen najuzvišenijim atributim. [Muhadžiri su oni mekkanski muslimani koji su napustili svoj rodno mjesto i iselili se sa Resulullahom sallallahu alejhi ve sellem u Medinu. Ova Resulullahova alejhisselam seoba u Medinu se zove Hidžra i ona se uzima kao početak muslimanske ere. Ansari su oni muslimani koji su živjeli za vrijeme Hidžre u Medini i koji su prihvatili muhadžire.] Specifično, reći da se on plašio Ashaba kiram, znači poricanje stotinu desetog ajeti kerima sure Al-i Imran čije značenje glasi, ‘Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio. Vi ste odabrani ljudi.’ To ne može biti ni u kom slučaju opravdano.

Četvrto, (prema vašoj tvrdnji) naš efendija Resulullah sallallahu alejhi ve sellem - nakon što je neposlušao Allaha dželle-šanuhu u prenošenju Njegovih naređenja Ashabima kiram, došao u Medinu, i razbolio se, i postavio hazreti Ebu Bekira par dana da preuzme njegovo mjesto imama - je tako po drugi put zanemario Allahovu dželle-šanuhu zapovijed; prema vašoj tvrdnji Allah dželle-šanuhu mu je zapovijedio da postavi hazreti Aliju za imama. Pošto je on postavio Ebu Bekira za imama, nakon što mu je bilo naređeno kroz ajeti kerim (za koji se pretpostavlja da je) objavljen u Gadir-i-Humu da on treba da kaže Ashabima kiram da (nakon njega) postave hazreti Aliju za imama, ovaj ajet mora da nije objavljen na takozvanom mjestu kako to oni pretpostavljaju već na (mjestu koje se zove) Arefat; i njegova objava nije bila namjenjena za Ashabe kiram, kako to svi veliki alimi islama kažu, već kurejšlijskim mušricima. Da je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem znao da hazreti Alija treba da bude prvi halifa on bi to sigurno rekao. Jer, sve Mekanlije, a naročito Abdulmuttalibovi sinovi, su bili njegova rodbina. Oni bi bili radosni i niko ne bi prošao ni kroz kakvu štetu i strah.

Na stranu ove sve činjenice, kada se plitka i prosječna frazeologija, koja je upotrijebljena u ovim hutbama, prostudira kritično i bez predrasuda, nepristrano, i sa razumnim okom koje je slobodno od neposlušnosti, nemoguće je ju da je izgovorio prosječan čovjek sa poznavanjem prosječne arapske literature a kamo li mubarek usta takog Poslanika koji je bio jedinstven u rječitosti i retorici. Ovim se misli reći da su ove sve izjave laž i da ih izmislili laici (oni koji su neupućeni). Čak i kad bi riječi ‘Onda, kome god sam ja mevla, i Alija, takođe mora biti njegov mevla!’, koje su jedna od ovih izjava, bile (pravi) hadisi šerif one ne bi označavale da hazreti Alija bude prvi imam. Jer riječ ‘mevla’ ima puno različitih značenja. Dvadeset od ovih značenja je napisano u (arapskom rječniku koji se zove) Kamus. U kom značenju je taka riječ upotrijebljena je ovisno o specifičnom znaku, oznaci i značenju. Bilo bi je pogrešno tumačiti bez takog znaka. Ne bi bilo izvjesno bi li joj bilo ispravno dati sva ili samo neka značenja. Međutim, većina (alima) je rekla da bi to bilo pogrešno. Pretpostavimo, primjera radi, da bi to bilo ispravno. Mi se slažemo sa tobom u davanju riječi ‘mevla’ značenja kao što su ‘zaljubljenik’ i ‘pomoćnik’. Ali, mi smatramo da joj nije prikladno davati druga značenja. U tom slučaju joj je bolje dati značenja po kojima smo složni. Abdulgafir bin Isma’il Faris [451.-529./1135. u Nišapuru] je iz toga razloga, u njegovoj knjizi Medžma’ul-garib, u objašnjenju riječi ‘veli’, naveo hadisi šerif, ‘Ako me neko zna kao njegovog pomoćnika, on takođe treba znati i Aliju kao pomoćnika!’ Kada se stvar bolje prostudira vidjeće se da hadisi šerif uopšte ne označava bolju superiornost ili pogodnost (podobnost) za hilafet. Jer, ne bi bilo ispravno, ni sa rječničke ni sa islamske tačke gledišta objasniti riječ ‘veli’ sa ‘evla’. To jest, jasno je da to nije islamski. Što se tiče rječničkog gledišta, u arapskom jeziku se riječi iz mef’al kategorije nikad ne upotrebljavaju u ef’al kategoriji.” Na to Vrhovni mulla reče:

“Ebu Zejd, jedan od naučnika u oblasti rječničke nauke kaže da su one upotrijebljene u Ebu Ubejdinom tefsiru. I on je protumačio izraz ‘(on) je vaš mevla’ kao ‘(on) je podobniji za vas’.”

Ja rekoh, “Njegove riječi ne mogu biti dokument. Jer, nijedan od arapskih učenjaka nije odobrio ovu njegovu izjavu. Kad bi oni bili sinonimni izrazi, onda ne bi bilo pogrešno reći ‘taj i taj je tvoj mevla (zaljubljenik, pomagać)’, umjesto da se kaže ‘taj i taj je evla (bolji, pogodniji) za tebe’. Međutim, oni (učenjaci rječničke nauke) su rekli da to ne bi nikad bilo ispravno. Ebu Ubejdine riječi su takođe opovrgnute i na druge načine. Mi vidimo da se riječ ‘evla’ ne može upotrijebiti umjesto riječi ‘mevla’. Ako bi pretpostavili da bi se ona mogla upotrijebiti, ona se i dalje ne bi upotrijebila u značenju ‘imati’, ‘upotrijebiti’. Moguće je da riječ ‘evla’ znači ‘najpogodniji za poštivanje i ljubav’. Čak i kad bi se priznalo da ona znači ‘upotrijebiti’, (‘iskoristiti’) to se ne bi slagalo sa značenjem ajeti kerima. Bi li se moglo reći za riječ ‘evla’ - u 68. ajeti kerimu sure Al-i Imran, čije je časno značenje, ‘Ibrahimu evla-u čovječanstva’ - da ona znači, ‘upotrijebiti, (iskoristiti, Ibrahima alejhisselam)’? U ovom kontekstu, najmaksimalnije značenje koje bi se moglo dati riječi ‘evla’, bi moglo biti ‘pogodniji da ga volimo’.

Osim toga, riječ ‘vali’, koja je upotrijebljena na kraju hadisi šerifa, znači ‘voljeti’. Kad bi ona značila ‘biti efektivniji, pogodniji da se upotrijebi u odnosu na Resulullaha’ onda bi resulullah rekao, ‘kogod je pogodniji da se upotrijebi’. Pošto on nije tako rekao ona (riječ koja je upotrijebljena u hadisi šerifu) znači, ‘voljeti hazreti Aliju i izbjegavati neprijateljstvo prema njemu’ a ne ‘biti pogodan da bude upotrijebljen’. U stvari, Ebu Nu’ajm Ahmed bin Abdullah rahime-hullahu teala [preselio na ahiret 430. u Isfahanu] prenosi da je Hasan, sin hazreti Hasana, rekao: Hasan je upitan o ovom. Oni su mu rekli, ‘Zar hadisi šerif (... kome god sam ja mevla) ne pokazuje da hazreti Alija mora biti (prvi) halifa?’ On im je odgovorio: “Da je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem mislio da ovim hadisi šerifom kaže da hazreti Alija mora da bude (prvi) halifa on bi rekao, ‘O ljudi! Ovaj čovjek je velija mojih dužnosti (tj. moj zakonski zastupnik koji će preuzeti moje dužnosti). On će biti poslije mene halifa. Čujte (ovo) i pokoravajte se (tome)!’ Ja se kunem Allahovim dželle-šanuhu imenom, da su Allah dželle-šanuhu i Njegov Resul sallallahu alejhi ve sellem htjeli da Alija bude (prvi) halifa, onda Alija ne bi bio neposlušan Allahovom dželle-šanuhu naređenju i ne bi ne izvršio Njegovo naređenje u tom pogledu, što je jako veliki grijeh.” Kada je jedan od slušača rekao, “Zašto naš Poslanik nije rekao, ‘Kome god sam ja velija, njegov velija mora takođe biti i Alija’?” Hasan je odgovorio, ‘Ne, vallahi (kunem se Allahovim dželle-šanuhu imenom), da je Resulullah htio da Alija bude (prvi) halifa on bi to jasno naredio kao što je naredio muslimanima da klanjaju namaz i da poste.’ Prema tome, ove Hasanove riječi, koji je bio istaknuti član ehli bejta i hazreti Alijin unuk, jasno i nedvosmisleno otkrivaju da su tvoje riječi pokvarene i laž.” Mulla je šutio. On onda promijeni pravac.

9 - “Šta bi ti rekao za hadisi šerif koji pokazuje da će svaki musliman biti pitan na Sudnjemu danu o ovosvjetskim i vjerskim poslovima, i da će oni takođe biti pitani i o njihovoj ljubavi prema Aliji i njegovoj djeci. Jer, Ali bin Muhammed ibni Sabbag-i-Maliki (preselio 855./1451.) u njegovoj knjizi Fusulul-muhimme, koja crpi podatke iz knjige El-menakib i navodi da je Ibnil-Muejjed rekao: Jedan je Ebu Burejde sjedio sa Resulullahom. Ebu burejde kaže da je naš Resulullah sallallahu alejhi ve sellem rekao, ‘Ja se kunem Allahom dželle-šanuhu čija ruka svemoći drži moju dušu, prva (grupa) pitanja koja će biti postavljena ljudima na Sudnjem danu su: Kako si ti proveo tvoj život? Na šta si ti upotrijebio (potrošio) tvoje tijelo? Gdje si ti zaradio tvoju imovinu i gdje si je dao, i jesi li ti volio Mog Resula?’ Hazreti Omer, koji je bio do mene, je rekao, ‘Ja Resulullah šta je znak ljubavi prema tebi?’ On (Resulullah alejhisselam) stavi svoju mubarek ruku na hazreti Alijinu glavu, koji je sjeđaše do njega, i reče, ‘Voljeti mene znači voljeti ovog (čovjeka) poslije mene.’ Kako piše, opet u istoj knjizi, hazreti Alija je rekao, ‘Vallahi (ja se kunem Allahovim imenom) naš efendija Nebijj-i-ummi sallallahu alejhi ve sellem je rekao da su oni koji mene vole mu’mini a oni, koji mene ne vole munafici (licemjeri).’ Dakle, zar ti ne misliš da je čovjek, o čijoj će ljubavi svako biti pitan na Sudnjem danu, odabraniji (viši, superiorniji) od drugih, i da su njegova djeca zakonitija da budu halife od drugih?”

Ja mu odgovorih, “Ibni Sabbag, kog ti nazivaš ‘maliki’ nije bio u maliki mezhebu [jedna od četiri istinite i priznate grupe sunni muslimana. Druge tri grupe su mezhebi koji se zovu hanefi, šafi’i i hanbeli.] Njegove knjige i pisanja pokazuju da je on bio u šijiskom mezhebu. Isto tako je činjenica i to, koju su rekli svi alimi, da je Ibni Muejjedin, koji je poznat pod nadimkom ‘drvo za vatru iz Harezma’, takođe bio šija. Pored toga, nema potrebe tražiti drugih dokaza. Neke šije su mijenjale hadisi šerife i pod njih stavljale imena velikih alima hadisa (stavljale ime velikog alima pod promijenjeni hadisi šerif sa ciljem da prevare i zavedu muslimane). Oni sa ovim lažima pokušavaju da zavedu muslimane. Očigledno je da onaj ko mijenja i pogrešno pretstavlja hadisi šerif, koji je zapisan u njegovom originalnom obliku u knjige, mora biti lažov. Evo ispravnog oblika ovog hadisi šerifa kojeg imam-i Muhammed bin Isa Tirmuzi (rođen 209. godine, preselio 279./892. godine) citira: ‘Čovjek će na Sudnjem danu biti pitan za četiri stvari. On će biti pitan kako je proveo svoj život, šta je uradio sa svojim znanjem, gdje je zaradio svoju imovinu, kako je upotrebljavao svoje tijelo.’ Međutim, zadnja odrednica kaže, ‘kako je proveo njegovu mladost’. Dakle, ispravan oblik ovoga hadisi šerifa se tako navodi. U njemu se ne spominje hazreti Omer i ljubav prema ehli bejtu. [Ehli bejt sačinjavaju članovi Poslanikove najbliže familije: Hazreti Alija, njegov zet i amidžin prvi rođak; hazreti Fatima, njegova kćerka; hazreti Hasan i Husejn, njegovi unuci.] To znači, da su Ibni Sabbag i Ibni Muejjed bili lažovi. Zajedno sa ovim, ovdje, nema ništa što opisuje hilafet. Čak i kad bi mi prihvatili pogrešno predstavljeni oblik hadisi šerifa kao istinit, on bi u najvišem slučaju označio ljubav prema ehli bejtu. Sunni mezheb nam takođe naređuje da volimo sve članove ahli bejta, svakoga od njih upravo proporcionalno prema položaju koji su zauzimali, ni manje ni više u tom pogledu. Da bi neko bio sunija (ehli sunnet) on mora voljeti ehli bejt na način koji odgovara njihovoj časti. Ali, kada ti kažeš da se oni trebaju voljeti, ti kažeš stvari koje su toliko suprotne islamu da in niko, ko ima imalo imana u srcu, ne bi mogao reći. Na primjer, ti kažeš, ‘Ako neko voli hazreti Aliju njemu nijedan grijeh neće naštetiti.’ Isto tako neki od vas takođe i izmišljaju hadise. Na primjer, bi li mi ikad mogli vjerovati čovjeku koji kleveće našeg efendiju Poslanika i kaže da je on (Poslanik alejhisselam) rekao, ‘Alijine šije neće biti pitane na Sudnjem danu ni za male ni za velike grijehe. Njihova zla će biti promijenjena u dobročinstva.’? Ibni Babevejh izmišlja hadis u kom kaže da je Ibni Abbas rekao da je naš efendija (sejjid) Poslanik rekao, ‘Allah dželle-šanuhu neće goriti u džehennemu one koji vole Aliju.’ Jedan drugi hadis koji su izmislili sa ciljem da (druge) zavedu je ‘Onaj ko voli Aliju će ući u džennet pa čak i ako je on jevrej ili hrišćanin.’ Zar nije izmišljanje ovakvih riječi, i nazivanje tih riječi “hadisima”, nepravda i kleveta protiv našeg efendije Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem?

[Ebu Džaferovo bin Babevejhovo pravo ime je Muhmmed bin Ali. On je jedan od četiri glasovita čovjeka fikha i tefsira u šijiskoj grupi. On je napisao knjigu tefsira i knjigu fikha. Imamijje (jedna od šijiskih grupa) jako cijene te knjige. On je rođen u Horasanu. Umro je 381./991. godine.]

Klevetanje nije ni islamsko niti je razumno. Allah dželle-šanuhu kaže u značenju stotinu dvadeset trećeg ajeta sure Nisa, ‘Onaj ko radi zlo biće kažnjen.’ Značenje zadnjeg ajeta sure Zilzal kaže, ‘Onaj ko bude uradio koliko trun zla biće kažnjen za njega.’ Nepravedne klevete idu nasuprot ovim ajeti kerimima.

Osim toga, voljeti ehli bejt je ibadet. A to je prije svega ovisno, kao što je to slučaj sa svim vrstama ibadeta, o posjedovanju imana. Značenje devedeset četvrtog ajeta sure Enbija kaže, ‘Ko bude dobra djela činio i uz to vjernik (mu’min) bio...’. Nije islamski reći da će oni, koji nisu dobili čast imana, kao na primjer jevreji i hrišćani, ući u džennet samo zato što su voljeli ehli bejt, ili, vjerovati da će ljubav prema ovim ljudima promijeniti male i velike grijehe u dobročinstvo i sevap. U šijiskim knjigama piše da je naš efendija (sejjid), Ali kerremallahu vedžheh, uvijek davao sljedeći savjet njegovom ehli bejtu: ‘Nemojte se oslanjati na vaše pretke! Nemojte ni za dlaku (zerru) skretati od izvršavanja Allahovih dželle-šanuhu naređenja!’ Tvoje riječi su bezvrijedne zato što su one u kontradikciji sa hazreti Alijinim savjetom i mnogim drugim izvještajima. Potpuno je paradoksno reći ‘grijesi će se preobraziti u sevape’ budući da su, dobijanje sreće i na ovom i na onom svijetu, i ovosvjetski red, ovisni o sprečavanju i odvraćanju naroda da ne čini grijehe i zabrane. Ova izjava će potstaći zlonamjerne ljude, pa čak i šije, da rade zla, grijehe, i grozote, koji će razvaliti islam. Potpuno je jasno da čovjek, koji ima izvjesni mentalni kapacitet, ne samo da neće ni povjerovati u te riječi, već ih neće ni pogledati.”

Poslije ovih mojih riječi, oni, koji su tu bili prisutni, predložiše da se postave pitanja koja su već bila spremljena i da se na njih odgovori. Ali, neke šije rekoše Vrhovnom mulli, “Čuvaj se sukoba sa ovim čovjekom! Jer, on je alim koji je toliko duboko učen u znanju kao more. On je pobio sve dokaze koje si ti iznijeo. Moguće je da ćeš ti izgubiti tvoj ugled i čast.” Na ove riječi me Vrhovni mulla pogleda sa osmijehom. On reče:

“Ti si vrhunski alim. Ti bi mogao odgovoriti i na svako drugo pitanje isto kao što si odgovorio i na ova. Ali, Bahrul’ilm iz Buhare ne bi mogao oboriti moje argumente.”

Ja mu rekoh, “Ti si na početku našeg razgovora rekao da te alimi ehli sunneta rahmetullahi teala alejhim edžma’in ne mogu pobiti. Mene su ove tvoje riječi natjerale na razgovor.”

On mi reče, “Pošto sam ja Iranac, ja nisam dobro potkovan u arapskim granama znanja. Ja sam mogao pogrešno upotrijebiti riječi. Moguće je da to nije bilo ono na šta sam mislio.”

Ja mu rekoh, “Ja želim da ti postavim dva pitanja. Sazovi sve tvoje alime, neka oni svi, zajedno, na njih odgovore.”

On reče, “Koja su to pitanja?”

10 - Moje prvo pitanje je ovo: “Šta vi šije kažete o Ashabima kiram?” On reče, “Svi Ashabi su, osim njih pet, postali odmetnici (haridž) zato što nisu izabrali hazreti Aliju da bude halifa. Oni su izašli iz islama. Pet sahaba su: Ali, Mikdad, Ebu Zer, Selman i Ammar bin Jaser.”

Ja rekoh, “Kada bi pretpostavili da je to što ti kažeš istina, kako se je onda desilo da hazreti Alija dadne njegovu kćerku Umm-i Gulsum hazreti Omeru?”

On mi odgovori, “Ta ženidba se desila protivno njegovoj želji (nazor).”

Ja rekoh, “Ja se kunem Allahovim dželle-šanuhu imenom da ti toliko ponižavaš hazreti Aliju da bi ti i najgori i najniži član arapske rase prigovorio. Ova mrska i odvratna kleveta mora biti dio podloga plana. Kako Allah zna, najmizerniji i najniži i najprostiji Arap bi žrtvovao svoj život da zaštiti čast i poštenje njegove familije. Koliko bi ga manje žrtvovao najistaknutiji član Sinova Hašimovih, koji su bili u odnosu na genealogiju, muževnost, čast i ugled najviši i najčestitiji od svih arapskih plemena i kako bi bilo moguće da se cijelo pleme složi na jednu taku ponižavajuću sramotu? Kako ti možeš pripisati jednom tako časnom i plemenitom heroju, koji je čuven u cijelome svijetu kao ‘Allahov lav’, nešto što bi odbio i najveći bjednik i najprostiji i najniži od svih ljudi?”

On reče, “Možda se žena džinn zaljubila u Omera i prikazala u Umm-i Gulsuminom obliku.”

Moj odgovor bijaše, “Ova izjava izbacuje prethodnu u alčakluku. Zar bi razum ikada mogao prihvatiti jednu ovakvu besmislicu i glupost? Ovako objašnjavanje činjenica bi potpuno izvrnulo sve principe islama. Čovjek koji se vraća kući s posla bi, na primjer, mogao naći da mu njegova žena ne dozvoljava da uđe u kuću zato što ona smatra da je on možda džinn, a ne njen muž. Ako pretpostavimo da on ima dva svjedoka (koji će dokazati da je to zaista on), tada ona može takođe odbiti i svjedoke, i reći da su i oni, takođe, džinni. Na taj način bi sve bilo u jednom potpunom neredu, ne samo u svakoj kući već takođe i svugdje. Ubica ili kradljivac bi se mogao usprotiviti izvršenju islamskog krivičnog zakona i, na primjer, reći, ‘Ja nisam onaj koga vi tražite. I on bi mogao biti džinn.’ U stvari Džafer Sadik rahmetullahi teala alejh, za kog vi tvrdite da je vođa vašeg mezheba, bi mogao biti džinn.” Vrhovni mulla je bio zbunjen. On je šutio. Ja rekoh, “Ja postavljam moje drugo pitanje:

11 - Jesu li, prema šijiskom mezhebu, prihvatljive naredbe okrutnog halife?”

“Ne, one nisu sahih. One su ne prihvatljive”, bijaše njegov odgovor.

Ja upitah, “Ko je bila majka Muhammeda bin Hanifijje, (koji je bio) hazreti Alijin sin?”

On reče, “Ona je bila Hanifijja, Džaferova kćerka.”

Ja upitah,“Ko je zarobio ovu Hanifijju?”

On reče da ne zna.

On je znao, ali je rekao da ne zna sa ciljem da pokvari argument. Neki od onih koji bijahu tu prisutni rekoše da ju je zarobio Ebu Bekir radijallahu teala anh.

Ja rekoh, “Svako zna da se treba biti jako pažljivo kada čovjek izabire sa kim će se oženiti. Šta ti misliš kako je hazreti Alija radijallahu teala anh smatrao da je dozvoljeno oženiti i imati djecu sa džarijjom koju je zarobio hazreti Ebu Bekir, za kog ti kažeš da nije bio pravo-vođeni imam i zakonski halifa?”

On reče, “Možda je hazreti Alija radijallahu teala anh zatražio od njegovih prijatelja da mu oni poklone džariju. Oni su oženili džariju za njega.”

Ja mu rekoh, “Ti moraš imati evidenciju da to dokažeš.” Vrhovni mulla nije mogao ništa reći. Ja nastavih nakon kraće pauze:

“Ja nisam, da bih izbjegao prolongiranje debate, citirao ajeti kerime i hadisi šerife. Jer, svaki navedeni hadisi šerif bi se ispitivao, i od obje partije bi se tražilo da iznesu njihove dokaze, i tako, debata bi se s velikom teškoćom ikada privela kraju.”

U međuvremenu, razgovori koji su se vodili za vrijeme debate su tačno preneseni šahu. Na to, šah je naredio alimima Irana, Buhare i Afganistana da se sastanu, eliminišu sve elemente koji izazivaju kufr, naprave neporeciv pismeni izvještaj i postavio mene da budem njegov predstavnik, i predsjednik toga Vijeća alima koje predstavlja tri nacije. Mi smo izašli iz čadora (šatora). Afganci, Uzbekistanci i Iranci su pokazivali njihovim prstima na mene. Sedamdeset iranskih alima se sastalo iza mubarek turbeta imama Alije kerremallahu teala vedžheh. Ali Ekber, Vrhovni mulla, je bio poglavar iranskih alima.

Vrhovni mulla me je predstavio mulla Hadi hodži koji je bio Bahr-ul’ilm i alim iz Buhare i upitao ga zna li me. Kada je Bahr-ul’ilm odgovorio da ne zna on je rekao,“Ovo je Suvejdi zade šejh Abdullah efendi. On je prominentni sunnijski alim. Šah je zatražio od Ahmed paše da ga pošalje ovdje, da prisustvuje našoj debati, i da predsjedava kao šahov predstavnik (vekil). Ako se mi svi jednoglasno složimo on će biti svjedok za sve nas i napraviti za sve nas konačnu odluku. A sada, hajmo da očistimo sve elemente koji izazivaju kufr. Hajde da ih eliminišemo u njegovoj prisutnosti. Na kraju krajeva, Ebu Hanifa nas ne naziva kafirima. Međutim, razmislimo duboko o ovome. Knjiga Šerh-i mevakif ne naziva pripadnike imamijje mezheba kafirima. Ebu Hanifa rahmetullahi teala alejh kaže u njegovoj knjizi Fikh-i ekber, ‘Mi ne zovemo kafirima one koji klanjaju namaz u pravcu kible.’ [Kibla je pravac prema kom se muslimani okreću kada klanjaju namaz (ili salat). To je pravac prema Kabi koja se nalazi u Mekki.] U knjizi Šerh-i hidaje piše da je imamijje firka (grupa) jedna od firki muslimana. Međutim, kasnije generacije (sunnija) su nas nazvale kafirima.

Kasnije su i naše generacije počele vas zvati kafirima. Ni mi nismo kafiri, ni vi niste kafiri. A sada hajde da upoznamo riječi koje su izazvale da nas vaše kasnije generacije nazovu kafirima tako da mi prestanemo sa tim riječima (vjerovanjima).”

Hadi hodža reče, “Vi ste postali kafiri zato što psujete šejhajn, to jest, Ebu Bekira i Omera radijallahu teala anhuma.”

Vrhovni mulla reče, “Mi prestajemo psovati šejhajn.”

Hadi hodža reče, “Vi ste postali kafiri zato što nazivate Ashabe kiram radijallahu teala anhum edžma’in kafirima.”

Vrhovni mulla reče, “Mi sada kažemo da su svi Ashabi kiram radijallahu anhum muslimani i pravedni.”

“Vi kažete da je mut’a brak halal.”

“Haram je. Njega bi samo alčaci (oni koji ne valjaju) uradili.”

“Vi držite hazreti Aliju iznad hazreti Ebu Bekira i kažete da je bilo Alijino pravo da bude prvi halifa.”

“Drugi najviši čovjek poslije Poslanika sallallahu alejhi ve sellem je Ebu Bekir Siddik. Poslije njega je hazreti Omer. Onda dolazi hazreti Osman. Hazreti Ali dolazi poslije njega radijallahu anhum edžma’in. Njihovo pravo nasljeđivanja hilafeta je po redu kako sam gore rekao.” Bahr-ul’ilm upita:

“Koji ti mezheb slijediš u vjerovanju (i’tikadu)?” [Muslimani imaju dva mezheba u odnosu na vjerovanje. Oni su: (1) Ebulhasan-i Eš’ari i (2) Ebu Mensur-i Ma-Turidi. Za opširniju informaciju pogledajte knjige pod naslovima Iman i islam, Se’adet-i ebedijje, Endless Bliss i Stazom sunneta.]

Vrhovni mulla: “Naš mezheb u vjerovanju je Ebulhasan-i Eš’ari.”

“Sada, neophodno je znati ispravno sve stvari koje su rečene (u islamu) da su halal i haram i vjerovati ih kao take; drugim riječima ti ne smiješ reći haram za stvari koje su rečene da su halal niti halal za stvari za koje je rečeno da su haram.”

On reče, “Mi prihvatamo taj princip”, na što Bahr-ul’ilm reče: “Potrebno je ne raditi ono što su sve četiri mezheba ehli sunneta jednoglasno rekla da je haram.”

Vrhovni mulla reče da da oni i to takođe prihvataju.

Onda doda, “Mi prihvatamo sve ovo. Hoćeš li sada reći da smo mi jedna od islamskih grupa?” Bahr-ul’ilm malo zastade i reče:

“Onaj ko psuje šejhajn postaje kafir.”

“Mi smo prestali s psovanjem šejhajna radijallahu teala anhuma. Mi smo takođe prihvatili i sve ostale principe. Zar nas nećeš sada smatrati muslimanima?” Bahr-ul’ilm ponovi:

“Psovati šejhajn je kufr.” Njegov cilj je bio da ukaže da “Prema hanefi mezhebu, ako je čovjek psovao šejhajn njegovo pokajanje (tevbe) neće biti primljeno. Iranci su prije uobičajavali da psuju šejhajn. Prema tome, oni su postali kafiri. Njihov prestanak psovanja (šejhajna) sada ih neće izvaditi (spasiti) iz stanja kufra.” Mulla Hamza, afganski muftija reče:

“O Hadi hodža! Ima li ikakve evidencije da su Iranci psovali (šejhejn) prije ovoga sastanka?”

Hadi hodža odgovori, “Ne, nema evidencije.”

Mulla Hamza: “Pošto ih oni od sada više neće psovati kakav bi mogao biti drugi razlog da se kaže da oni ne bi mogli biti muslimani?”

Hadi hodža: “Ako je tako oni su muslimani. Ovim se misli reći da se mi slažemo o halalima i haramima i o dobru i zlu.” Nato, oni svi ustaše i učiniše musafahu (islamsko rukovanje). Oni mi se okrenuše i rekoše, “Budi naš svjedok.” Onda se raziđosmo. Bila je srijeda, akšam, 24. dan (arapskog) mjeseca Ševvala. Oko nas je bilo, i gledalo nas, oko deset hiljada Iranaca.

Veliki vezir (i’timaduddevle) je, kako je to bio običaj, napustio šaha u četiri sata poslije ponoći i došao meni. On je rekao:

“Hazreti šah ti se zahvaljuje i šalje ti selam. On naređuje da se sutra sastanu isti alimi (koji su prisustvovali debati) i da zapišu i potpišu odluku koju su napravili. On traži od tebe da ti registruješ tvoje svjedočenje na taj način što ćeš staviti na vrh odluke svoj potpis.” Ja mu rekoh da ću tako i učiniti.

Ja sam u četvrtak poslije podne prvi otišao na mjesto sastanka. Tu se je već okupilo oko šezdeset hiljada Iranaca. Oni su napravili ogromnu masu svijeta koja se protezala daleko iza hazreti Alijinog radijallahu teala anh groba (Merkad-i Ali). Kada sam ja tamo došao i sjeo, donešen je dugi komad papira. Muftija Aka Husejn ga je po naređenju Vrhovnog mulle pročitao naglas. On je bio na perzijskom jeziku. Njegov prijevod na turski (bosanski) jezik glasi ovako:

Allahov dželle-šanuhu običaj i hikmet (konačna mudrost) su taki da je On poslao ljudima Poslanike da bi im oglasio Njegova naređenja i zabrane. Među Poslanicima, zadnji koji je došao naš Pejgamber-i-zišan hazreti MUHAMMED MUSTAFA sallallahu alejhi ve sellem. On je kao zadnji Poslanik ispunio njegov zadatak podučavanja Allahovih dželle-šanuhu zapovijedi i zabrana i preselio na onaj svijet. Poslije njega su se Ashabi guzin sastali i jednoglasno složili po pitanju uzvišenosti Ebu Bekira Siddika u odnosu na pobožnost, dobročinstvo, i vjersku odanost, i izabrali ga da bude zakoniti halifa. I hazreti Alija je takođe bio među biračima. On je glasao dobrovoljno, a ne nasilu ili iz straha. Na taj način je (Ebu Bekirov) hilafet bio jednoglasan izbor svih Ashaba kiram. Svi Ashabi kiram, radijallahu teala anhum, koji su ga izabrali su bili pravedni i iskreni muslimani. Oni se hvale u Kur’anu azim-uš-šanu u značenjima ajeti kerima koji kažu, “Muhadžiri i Ansari koji su ispred i iznad drugih...” i “Zaista, Allah dželle-šanuhu voli one mu’mine koji su dali riječ pod drvetom.” Takođe ih i Fahr-i alem sallallahu alejhi ve sellem hvali: “Moji Ashabi su zvijezde na nebu. Ako slijedite bilo kog od njih dobićete hidajet!

Poslije Ebu Bekira Siddika je, na njegovu preporuku, hazreti Omer Faruk postao halifa. Opet, hazreti Alija je bio među onim koji su glasali za njega. Hazreti Omer je, prije njegovog prelaska na onaj svijet, preporučio šest ljudi i savjetovao da ovih šest ljudi, poslije njega, izaberu između sebe halifu. Hazreti Alija je bio jedan od ovih šest ljudi. Pet od njih su jednoglasno glasalo za hazreti Osmana i izabralo njega za halifu. Hazreti Osman je bio neodlučen u ovom izboru. Kada je hazreti Osman postao šehid svi Ashabi su jednoglasno izglasali hazreti Aliju da im bude halifa. Dok su ova četiri čovjeka živjela zajedno među njima nije nikada bilo nesloge i svađe. Oni su uvijek voljeli, hvalili i veličali jedan drugog. U stvari, kada su hazreti Aliju upitali za šejhajn on je rekao, “Te dvije plemenite osobe su imami koji su pravedno i zakonski izabrani.” Isto tako kada je hazreti Ebu Bekir Siddik postao halifa on je upitao, “Jeste li glasali dok je Alija bio među vama?”

O Perzijanci! Uzvišenosti i prikladnosti za hilafet između četiri halife slijede ovaj niz (red). Ako ih iko psuje, osuđuje, ili se o njima loše izražava, njegovi ukućani su halal šahu. Neka je na take ljude Allahovo prokletstvo i prokletstvo meleka, Svetih knjiga i Poslanika! Kada ste me (1148.) na Megan mejdanu postavili za šaha ja sam napravio izvjesne uslove. Ja vam sada dodajem i ovaj uslov: Ja vam zabranjujem da psujete Šejhajn. Vi morate odustati od toga! Ako se iko upusti u ovu odvratnost psovanja njegovi ukućani će biti odvedeni u zatvor, njegova imovina će biti konfiskovana, a on će biti ubijen. Ova prosta praksa psovanja Šejhajna nije ranije postojala u Iranu. Ovo grozno djelo su izmislili šah Isma’il Safevi i njegova djeca koja su slijedila njegov put. Ono se održalo nekih tri stotine godina.

Svi alimi su zapisali i zapečatili ovu Povelju (ahdnamu). Zatim je naglas pročitana carska zapovijest (ferman-i ali) koju je izdao Nadir šah sa ciljem da oslovi sav narod. Ovdje donosimo njenu tursku (bosansku) verziju.

ŠAHOV FERMAN
FERMAN-I ŠAHI

Prvo, ja se uzdam u Allaha dželle-šanuhu. Neka se zna da se šah Isma’il Safevi pojavio 906./1500. godine. On je okupio oko sebe izvjesne džahile (neuke ljude). On je, sa ciljem da pridobije ovaj nevaljasti svijet i zadovolji svoj nefs, započeo fitnu i fesad među narodom. On je izumio praksu psovanja Ashaba kiram što se kasnije preokrenulo i sektu koja se zove šijizam. On je na taj načim posijao među muslimane jedno veliko neprijateljstvo. On je izazvao da polete bajraci munafikluka i agresije. I dok kafiri žive bezbrižno, i u rahatluku, muslimani napadaju jedni na druge. Oni međusobno proljevaju krv i napadaju na čast. Iz ovog razloga, kada ste vi, od najstarijeg do najmlađeg, htjeli da me postavite za šaha na sastanku koji se održao Megan mejdanu (trgu), vi ste rekli da ćete, ako ja prihvatim ovaj vaš zahtjev, prestati sa pokvarenim vjerovanjima i glupim riječima koje su se od vremena šaha Isma’ila ustalile u Iranu. Vi ste obećali da ćete vjerovati vašim srcem, i izraziti vašim jezikom, da su četiri halife istinite i pravedne - što je bio mezheb vaših cjenjenih djedova i naša blagoslovljena tradicija - i da ćete prestati s njihovim osuđivanjem i klevetanjem i da ćete ih sve četiri voljeti. A sada, da bi naglasio ovaj hajrli posao, ja sam naučio ovu stvar na taj način što sam upitao istaknute i ugledne alime i jako pobožne ljude. Kako su oni svi jednoglasno rekli, od vremena kada je naš Poslanik, sallallahu alejhi ve ala alihi ve ashabihi edžma’in, pozivao (narod) na Pravi put, sve četiri halife radijallahu anhum, koji su bili Sahabe-i rašidin, su žrtvovale svoje živote i imovine, ostavile svoje žene, djecu i amidže i trpile razna zlostavljanja i nipodaštavanja i strelice radi rasprostranjivanja islama (din-i mubina). Iz ovog razloga oni su počašćeni posebnim sohbetima našeg hazreti efendije Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem. [Leksičko značenje riječi “sohbet” je “biti zajedno”. Kada je ova zajednica, prisnost, bliskost, sa nekim koga Allah dželle-šanuhu voli ona izaziva veliku duhovnu korist i uzdignutost. Pošto je naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, stvorenje koje Allah dželle-šanuhu najviše voli, ne treba ni napominjati koliko je dobijanje njegovog sohbeta bilo duhovno korisno i napredno.] Opet, oni su na račun toga bili hvaljeni i veličani (mehd i sena) u značenju ajeti kerima “Eminentni među Muhadžirima i Ansarima...”. Kada je gospodar (efendija) dobrote preselio na onaj svijet, Ebu Bekir Siddik radijallahu teala anh, njegov drug u pećini, je postavljen jednoglasnim izborom plemenitih Ashaba kiram, koji su bili upravljači poslova među muslimanima, da bude prvi halifa. Poslije njega - imenovan od strane halife i prihvaćen od Ashaba kiram - hazreti Omer Faruk radijallahu anh je postao halifa; a nakon njega je Osman bin Affan Zinnurejn radijallahu anh, (kog je imenovao hazreti Omer), jednoglasno izabran od šest kandidata; a poslije njega je Allahov lav, emir-ul-mu’minin Ali ibni ebi Talib keremallahu vedžheh, cilj onih koji traže nekog (da ih vodi), blago zapanjujućih vrlina, postao halifa. Ove sve četiri halife su, za vrijeme njihovih hilafeta, su bile u jednoj međusobnoj harmoniji i izvan defekta ikakve vrste njihove međusobne nesloge. Oni su bili u međusobnoj bratskoj slozi i jedinstvu. Svaki od njih je zaštitio islamske zemlje od širka i zlobe mušrika. Muslimani su poslije ove četiri halife sačuvali njihovo jedinstvo u stvarima koje se tiču vjerovanja (imana i i’tikada). Kako su se vremena mijenjala, i situacije, alimi islama su imali izvjesne drukčije zaključke u stvarima koje se odnose na post, hadždž, zekat, i druge vrste ibadeta. Ali, po pitanju stvari koje se moraju vjerovati, ili ljubavi prema Resulullahu sallallahu alejhi ve sellem i njegovim Ashabima, ili po pitanju da su oni svi bili iskreni muslimani, nema greška i pokvarenosti i manjakavost i razilaženja. Sve islamske zemlje su do pojave šaha Isma’ila zadržale ove prave i čiste (saf i temiz) kvalitete. Srećom, zahvaljujući vašem zdravom razumu (akli selimu) i vođstvu (iršadu) vašega srca vi ste, neka je velika hvala, prestali sa ovim praksama šijizma i psovanja Ashaba kiram koje su kasnije izmišljene. Vi ste okitili vaša srca sa ljubavlju prema četvorici halifa koji su četiri temeljna stuba dvorca islama. Prema tome, ja obećavam da ću ja podnijeti izvještaj o ovih naših pet sporazuma islamskom padišahu, koji je uzvišen kao nebesa, sultanu zemalja i mora, haremejn-i-šerifejnovom sluzi, zemaljskom Drugom Zulkarnejnu [Aleksandru Velikom], našem bratu i sultanu vizantijsko-grčkih zemalja. [Zulkarnejn (Aleksandar Veliki) nema ništa zajedničko sa, i nije, Aleksandar Veliki (Makedonski), sin Filipa, i kralj Makedonije niti Aleksandar kralj prastarog Jemena. Ovaj Aleksandar, čije je ime u Kur’ani kerimu dato kao Zulkarnejn, zato što je on otišao i u zapadne i u istočne zemlje, je bio Poslanik ili Evlija. On je bio Jafetskog porijekla. Hidir (Hizir, Hzr) alejhisselam je bio jedan od komandira u njegovoj vojsci i sin njegove tetke. On je vidio i razgovarao sa hazreti Ibrahimom alejhisselam koji mu je učinio bereket (berićet) dovu. On je dominirao evropskim i azijskim kontinentom. On je na zahtjev Turaka, mu’mina, koji su živjeli u sjeveroistočnom dijelu Azije napravio veliki zid sa ciljem da ih zaštiti od Jedžudža i Medžudža (Je’džudža i Me’džudža ili Goga i Magoga). Podignut između dvije planine, zid, koji nema ništa zajedničko sa čuvenim velikim zidom Kine, je bio šest kilometara dug, dvadeset pet metara širok i stotinu metara visok. Gog i Magog su ostali iza zida a Turci su tako bili spašeni. Istorijske knjige uglavnom griješe i brču ova tri Aleksandra jedan sa drugim.] Izvršimo ovu zabrinutost na način koji je saglasan sa našim željama. Neka se ovo, što smo mi ovdje napisali, uz pomoć Allaha dželle-šanuhu što prije ostvari! Sada, sa ciljem da učvrstimo ovaj hajrli posao, allame-i ulema (mulla Ali Ekber), Vrhovni mulla, i naši drugi uzvišeni alimi su napisali spomen (memorial). Oni su tako poderali sve zavjese sumnje. Shvatilo se, da su ove sve klevete, inovacije, i neslaganja, ponikle iz fitne koju je izumio šah Isma’il. Jer, vjerovanja i misli svih muslimana prije njega i u početku islama su bili na jednom putu. Prema tome, s Allahovom dželle-šanuhu pomoći i inspiracijom kojom je On podario našim srcima mi smo došli do ove časne i uzvišene odluke. Od rađanja islama do pojave šaha Isma’ila svi muslimani su smatrali hulefa-i rašidine (četiri pravedne halife) kao zakonite i prave halife. Oni su znali da su oni pravedno postali halife. Oni ih nisu psovali i grdili. Hatib efendije i veliki vaizi su s minbera dersili o dobročinstvima, lijepim stanjima (halovima) i uzvišenostima ovih halifa. Oni su, kad god su izgovarali ili napisali njihova imena, dodavali izraz “radijallahu anhum”. Ja sam naredio hazreti Mirzi Muhammedu Aliju, duboko učenom alimu i biti uzvišenosti, da raširi ovaj naš Ferman-i humajun u svim gradovima Irana tako da ga narod može čuti i prihvatiti! Biti mu neposlušan, ili mu se suprotstaviti će navući Allahovu dželle-šanuhu kaznu (azab) i šahenšahinov gnjev. Neka se to zna.

Nakon što je ferman pročitan i shvaćen ja sam primljen u šahovu audijenciju gdje sam dobio najiskrenije komplimente. Ovaj moj uspjeh je jako zadovoljio Nadira šaha i on je jako ozbiljno izrazio njegovu zahvalnost. On je naredio da džuma namaz treba biti prihvatljivo obavljen u Kufa džamiji. Ja sam rekao Velikom veziru (i’timaduddevletu) da taj namaz neće biti prihvatljiv (sahih). Jer, tri osobe od mještana moraju prisustvovati namazu prema hanefi mezhebu, a prema šafijiskom mezhebu ovaj obavezni broj bi bio najmanje četrdeset. Veliki vezir reče da bi oni (ljudi) bili pozvani da samo čuju hutbu. Ja sam otišao u džamiju. Tamo bijaše nekih pet hiljada alima i službenika. Ali Meded, šahov imam, je bio na minberu. U međuvremenu su Vrhovni mulla i alimi Kerbele međusobno razgovarali; Ali Meded je sišao s minbera. Jedan od alima Kerbele je preuzeo njegovo mjesto i popeo se na minber. (Minber je podignuta ograđena platforma sa koje imam u džamiji drži propovijed ili hutbu, to jest, specijalni govor koji se dostavlja u petak prije podne namaza.) Nakon što je izgovorio hamd [tj. elhamdulillah, tj. izgovorio hvalu, slavu, i zahvalu Allahu dželle-šanuhu] i salavat [posebna dova na arapskom jeziku kojom se poziva Allahov dželle-šanuhu blagoslov na dušu našega Poslanika, na primjer, “sallallahu teala alejhi ve sellem”] on je spomenuo imena četvorice halifa, i, iako je nakon svakog imena rekao radijallahu anh, kada je došao do hazreti Omera, on je izgovorio Omerovo ime kao munsarif (promjenljivo) usprkos činjenici da je on dobro znao arapski jezik (dovoljno dobro da ne napravi taku grešku). To jest, on je rekao “Omeri” umjesto “Omere”. On je, čineći tako, razdvojio adl (pravednost) i ma’rifet (šuhud Allaha dželle-šanuhu se zove ma’rifet; duhovno znanje) koji to ime čine gajr-i munsarif (nepromjenjivo). Bilo je očigledno da u tom postoji neka prevara (hijle). Po Nadir šahovom naređenju su proučene dove za dobrbiti i sreće, prvo za halifu muslimana hazreti Mahmuda hana sina Mustafe Hana, a onda za Nadir šaha. Na prvom rekatu (podne petka namaza) je proučena sura Džuma. Ja sam poslije namaza zatražio od Nadir šaha dozvolu (izn, izun) i vratio sam se u Bagdad. Ahmed paši sam ispričao sve što se desilo. Ja sam dostavio kopiju Povelje (ahdname) između dvije partije i kopiju šahove zapovijesti (Ferman-i šahi) koju je Nadir šah proglasio Perzijancima. Ovo sve je sa zapisom događaja poslano u Istanbul i predstavljeno halifi. Ova nemoćna osoba (hazreti Abdullah Suvejdi misli na sebe) je počašćena tolikim dobročinstvima i poklonima od strane njegove uzvišenosti, halife, da mu se ja, trebam priznati, ne bi bio u stanju zahvaliti kad bi mu ja do smrti činio hajr dove.

[Sultan Mahmud Prvi rahime-hullahu teala je rođen 1108. godine. Preselio je na onaj svijet 1168./1754. On je postao halifa 1143./1730. godine. On je u turbetu Valide [sultanove majke] Turhan Sultan koje se nalazi kod Jeni džamije (Nove džamije) u Eminonu, Istanbul. U ovom turbetu se nalaze i grobovi Turhana Sultana i njenog sina Mehmeda Četvrtog, Mustafe Drugog, Ahmeda Trećeg Osmana Trećeg, i Murada Petog, rahime-humullahu teala.]

Original ove knjige, Hudžedž-i kat’ijje, koji je na arapskom jeziku je 1400./1980. godine reprodukovan ofsetom u Istanbulu.

ODABRANI ČLANCI IZ KNJIGA ALIMA EHLI SUNNETA