ODABRANI ČLANCI IZ KNJIGA ALIMA EHLI SUNNETA


DRUGI DIO

_______________________

REDD-I REVAFID
(Pobijanje Rafidija)


[U ovom tekstu su značenja ajeti kerima pisana crvenom bojom; hadisi šerifi zelenom bojom; a riječi rafidija ovom bojom.]


Ima dvadeset grupa (firki) onih koji sebe nazivaju šijama (ili šitima). Neke od ovih grupa idu u krajnost. Jedni od ovih ekscentričnih grupa kažu, “Allah je u Aliji. Obožavanje Alije je obožavanje Allaha.” Drugi kleveću ove, i kažu, “Zar bi Alija ikad mogao biti Allah? On je ljudsko biće. Pa ipak, on je najuzvišeniji od svih drugih ljudi. Allah je njemu poslao Kur’ani kerim. Međutim, pošto je Džebrail bio naklonjeniji Muhammedu alejhisselam on ga je, umjesto da ga donese Aliji, donijeo njemu. Tako je Muhammed alejhisselam prevarom uzeo Alijino pravo (hak).” Treći to kore i kažu, “Kako je to moguće? Naš Poslanik je Muhammed alejhisselam. Ali, on je rekao ‘poslije mene Alija treba da bude halifa’. Ashabi kiram ga nisu poslušali već su izabrali druge tri halife. Oni su ostavili Aliju da bude četvrti,” i tako pokazuju neprijateljstvo prema drugoj trojici halifa sa optužbom da su oni oteli hazreti Alijino pravo (na hilafet). Oni, govoreći da su mu oni uskratili njegovo pravo, gaje neprijateljstvo prema većini Ashaba kiram. Oni se takođe srde i na Aliju radijallahu anh zato što on, kako to oni tvrde, nije insistirao na svom pravu (haku). Ove sve tri grupe su nevjernici (kafiri). Preostale grupe (firke) su inovatori (ili bid’at grupe) zato što one ne poriču Nass (tj. Kur’ani kerim i hadisi šerif) već ga samo pogrešno tumače (te’vile). Da ih Allah dželle-šanuhu sve uputi na pravi put! Da im On dosudi sreću skretanja na pravi put! Amin.

Danas su milioni ljudi koji žive u selima Irana, Iraka i Sirije izgubili pravi put. Muslimanima u ovim mjestima se potura pod nos i daje da čitaju knjigu Husnijje. Za ovu knjigu, koja je takođe izdata i u Istanbulu, se tvrdi da je ona pismeni zapis razgovora koji se odvio između jedne džarije koja se zvala Husnijje i nekih drugih ljudi na dvoru Harunurrešida. Ipak, pokazalo se da je ona spremljena u stilu novele od strane jednog neprijatelja islama, jevrejskog preobraćenika koji se zove Murteza. (Ova knjiga) daje ajeti kerimima i hadisi šerifima izopačena značenja i pogrešno predstavlja činjenice i događaje i napada na Ashabe kiram radijallahu teala alejhim edžma’in i alime ehli sunneta rahmetullahi teala alejhim edžma’in i usmjerava izmišljenim i lažnim tužnim pričama (hikajama) neuke ljude u pogrešnom smijeru.

Drugi dio knjige Dokumenti istinite riječi se sastoji od sveobuhvatnog odgovora koji je dat na Murtedina lažljiva pisanja. Mi ovdje započinjemo prijevod knjige Redd-i Revafid.


PRIJEVOD KNJIGE
REDD-I REVAFID


Neka je velika i divna zahvala (hamd) Allahu dželle-šanuhu onako kako On najviše voli! Neka su dove i selami na našeg efendiju poslanika Muhammeda alejhisselam, najuzvišenijeg od cijelog čovječanstva, Poslanika svih ljudi, i bijelih i crnih, onako kako doliči njegovoj visokoj časti! Neka su selami na Muhammedove alejhisselam četiri halife koji su išli pravim putem i pokazivali pravi put i na njihovu djecu i na sav predivni i prečisti Ehli bejt i na druge Sahabe onako kako to odgovara njihovim velikim položajima i visokim stepenima!

Ovaj jadni rob, Abdulehad sin Ahmeda Faruki [imam Rabbani misli na sebe], koji je sluga alima ehli sunneta - koji žarko žudi za milošću Allaha, jednog i jedinog Gospodara i Posjednika koji šalje svakom stvorenju svaku potrebu - je nedavno vidio jednu brošuricu (risalu). Ova brošurica je izgleda napisana kao odgovor alimima Mavera’unnehra za vrijeme šijiske opsade grada Mešhed. (Mavera’unnehr je Transoksiania. Transoksiania je antičko ime za jedan dio centralne Azije. Taj dio centralne Azije se odnosi na današnji Uzbekistan, Tadžikistan i jugozapadni Kazahstan.) Ti alimi su napisali da su oni koji kritikuju Ashabe kiram kafiri. Dok sam čitao ovu knjižicu vidio sam da oni kleveću Aišu Siddiku radijallahu anha [jedna od Resulullahovih alejhisselam blagoslovljenih žena koja je istovremeno i hazreti Ebu Bekirova kćerka] i nazivaju prve tri halife kafirima i optužuju ih na jedan takav način koji bi samo idioti mogli povjerovati. Ja sam čuo da su se u našoj okolini neki jadnici među studentima počeli hvaliti da su pročitali tu brošuricu, te da su počeli rasturati njene kopije među državnicima pa čak i samim sultanima. Ovaj fakir (imam-i Rabbani misli na sebe) je već dao logične i naučne odgovore u svojim govorima i predavanjima [i u većini pisama u knjizi Mektubat] na ova pokvarena piskaranja i svakoga ubijedio da ti ljudi nisu u pravu i da oni nisu na pravom putu. Pa ipak, islamski duh koji imam, pojačan hadisi šerifom, “Kad se fitne i bidati pojave i napadne na moje Ashabe onaj ko zna istinu treba je svakome reći. Ako on to ne učini neka je na njemu prokletstvo Allaha dželle-šanuhu i meleka i svih ljudi! Allah dželle-šanuhu neće ukabuliti nijedan ibadet tog alima, ni njegove farzove (obavezni ibadet) ni njegove nafile (dodatni, dobrovoljni ibadet),” je u meni potaknuo osjećanje nezadovoljstva sa ovim mojim govorima [i pisanjima]. Nisam mogao posuti vodu na vatru koja gori u mojim prsima. Nisam mogao ugasiti osjećanje duboke žalosti. Moje skromno mišljenje je da se korist koju očekujem ne može dobiti sve dok se njihove namjere ne zapišu. Uzdajući se u Allaha dželle-šanuhu, koji je jedino Biće kojem se svako u nevolji moli, koji je najdarežljiviji usluživač i jedini zaštitnik čovjeka od odvratnih i sramnih stvari, i oslanjajući se na Njegovu pomoć ja započinjem sa pisanjem ove knjižice. Allah dželle-šanuhu je naš vlasnik. Samo je On sam svačiji pomoćnik. Samo je sa Njegovom pomoći dokučiv uspjeh. Uputa na Pravi put je moguća samo traženjem od Njega.

[Čuveni rječnik arapskog jezika koji se zove Kamus je napisao Muhammed bin Ja’kub Firuz abadi (preselio 729.-816./1413. u Jemenu) je preveo na turski jezik Ahmed Asim ef. (preselio 1235./1820. u Nuh-Kujusu, Uskudar, Istanbul.) To je jedan vrlo cijenjen rječnik. U tom rječniku piše sljedeće: “Ši’ja (šija) i ši’i znači, ‘nečije pristaše, ljudi koji ga čine jačim.’ A, rafida ili rafidi znači onaj koji napusti, ostavi, izda. Rafidije kažu Zejd bin Zejnel’abidin Ali je bio imam. Oni su rekli Zejdu da on mrzi Ebu Bekira i Omera. On im je odgovorio da on ne može mrziti dobre ljude koje je njegov pradjed Resulullah volio. Oni su poslije toga napustili Zejda. Oni se radi toga nazivaju rafidije.” [Pogledajte takođe i Turkish And English Lexicon, čiji je autor Sir James W. Redhouse, 1974, Librarie du Liban, str. 957.] Rafidije kažu da oni vole Aliju radijallahu anh i da ta njihova ljubav prema njemu zahtijeva mržnju prema nekim ili prema svim Ashabima kiram. Neka je velika hvala (Allahu dželle-šanuhu) današnje obrazovane iranske šije, koji su uglavnom naučnici, nisu ovakvi. Što se tiče riječi “alevi”, ona se upotrebljava u tri različita značenja:

1 - Hazreti Alijino radijallahu anh potomstvo koje živi u svakom vijeku se zove alevi. U knjigama koje su napisane u početku (islama) djeca hazreti Hasana i Husejna (dva hazreti Alijina sina) se spominju kao alevi. Kasnije su se hazreti Hasanova djeca (potomstvo) počela zvati “šerif” a hazreti Husejnova radijallahu anhuma “sejjid”.

2 - Ljudi koji vole hazreti Aliju radijallahu anh i koji su dobro i ispravno naučili njegov put i slijede taj put zato što je to put koji je podučavao Muhammed alejhissellam se trebaju zvati alevi. Oni koji idu ovim ispravnim putem sigurno vole sve Ashabe kiram radijallahu teala alejhim edžma’in. Ovaj put je put ehli sunneta (sunnija, sunni muslimana). Ovim se hoće reći da su samo muslimani ehli sunneta ti koji imaju pravo da se nazivaju alevi.

3 - Danas, neprijatelji islama u Turskoj kažu da su oni alevi sa ciljem da prevare i zavedu čiste ehli sunnet muslimane koji su alevi. Ovi neprijatelji islama se sakrivaju pod maskom ovog divnog imena.]

U prethodno spomenutoj (šijiskoj) brošuri piše, “Nakon što je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem počastio ahiret svojim prisustvom vođa (reis) muslimana je imam Alija radijallahu anh. Nasljednost na ovo predsjedništvo pripada u svakom vijeku samo njegovim potomcima. Ni u jednom vremenu ne može niko drugi biti imam [predsjednik] muslimana. Drugi otimaju moć nasiljem i napadom na njihova prava kada oni nisu dovoljno moćni da se odbrane ili da kažu nešto.” Tokom vremena su se pojavile mnoge šijiske grupe (firke), međutim, oni se mogu svesti na dvadeset glavnih podgrupa. Prije nego što započnemo sa našim glavnim predmetom mi ćemo spomenuti nekoliko njihovih najčuvenijih grupa i objasniti njihova vjerovanja i ciljeve. Na taj način će svako dobro naučiti njihovu nutarnju bit stvari, i istina (hak) i neistina (batil) će se jasno razlikovati:

Ahmed Faruki kaže: Prva osoba koja je klela Ashabe kiram je bio Abdullah bin Sebe’.

[U rječnicima koji se zovu Mundžid i Kamusul a’lam piše, “Ovaj preobraćenik, za kog je rečeno da je židov, je u Egiptu izazvao bunu. Pljačkaši koji su se tamo skitali su ubili (učinili šehidom) hazreti Osmana radijallahu anh.”]

Alija radijallahu anh ga je (Abdullaha bin Sebe’) protjerao u grad Medajn. On (Abdullaha bin Sebe’) je uobičajavao reći, “Ibni Muldžem nije ubio hazreti Aliju. Šejtan se prerušio u Aliju. On je ubio šejtana. Alija je među oblacima. Grom na nebu je njegov glas. Munja je njegova bič.” Sebe’džije (seb’ijje), koje je ovaj židov zaveo, kada čuju grom kažu, “O emirel-mu’minin! Neka ti je selam.”

[Jedan zindik iz grada Esterabad koji se nalazi u Iranu i koji se zvao Fadlullah je ubacio u put sebe’džiluka (seb’izma) mnoga praznovjerja i laži i dao mu ime hurufiluk. On je 796./1393 ubijen. Hurufije su se spojile sa šijama iako oni nemaju ništa zajedničko sa šijizmom.]

Kamilijje grupa ili firka strogo osuđuje (i mrzi) Ashabe kiram. Oni nazivaju Ashabe kiram kafirima zato što oni nisu postavili Aliju radijallahu anh da bude (prvi) imam. Oni kažu da je i Alija radijallahu anh bio kafir zato što nije insistirao na svom pravu (haku) (da bude prvi imam). Oni vjeruju u metempsihozu (selenje duša). [U knjizi na turskom jeziku pod naslovom Tam ilmihal - Seadet-i ebedijje je opširno napisano o metempsihozi. Ova knjiga je djelomično prevedena na engleski jezik i izdata pod naslovom Endless Bliss.]

Benanijje grupa ili firka slijedi Benana bin Džem’ana. Oni kažu, “Naš Bog je u ljudskom obliku. On se tokom vremena upropastio, satro (uhelaćio). Ostalo je samo njegovo lice. Njegova duša je bila u Aliji. Ona se kasnije preselila u njegovog (Alijinog) sina Muhammeda bin Hanefijju, a od njega u njegovog sina Ebu Hašima. Ona je sada u Benanu.”

Dženahijje grupa ili firka. Njihov vođa je Abdullah bin Mu’avija. Oni vjeruju u metempsihozu, to jest da se duše sele iz jednoga tijela u drugo. Oni kažu, “Božija duša je prvo ušla u Adema alejhisselam a onda u Šita alejhisselam. Ona je tako, seleći se iz jednog poslanika u drugog, na kraju ušla u Aliju i njegovu djecu. Ona je sada u Abdullahu.” Oni ne vjeruju u proživljavanje nakon smrti. Oni kažu da su mnoge stvari koje su zabranjene (haram) dozvoljene (halal) kao na primjer pijenje vina, jedenje leša (mesa životinje koja je crkla ili nije ubijena na način kako to islam propisuje) i blud.

Mensurijje grupa ili firka. Oni slijede Ebu Mensura Adžlima. On je bio jedan od učenika imama Muhammeda Bakira radijallahu anh. Kada ga se imam odrekao on je proglasio sebe vođom vjerske sekte. Ovi ljudi kažu, “Ebu mensur je uzdignut na nebo. Allah dželle-šanuhu ga nježno miluje po glavi i kaže, ‘O moj sine! Idi i reci mojim robovima moja naređenja!’” Po ovim ljudima se “riječ ‘kisfen’ u četrdeset četvrtom ajetu sure Tur u Kur’ani kerimu odnosi na Ebu Mensura. (Po njima) se lanac Poslanstva još nije završio. Još neki Poslanici trebaju da dođu. (Po njima) imam kojeg moramo voljeti je Džennet, a ljudi koje moramo mrziti su džehennem. Farzovi (stroge islamske zapovijedi) su ljudi koje moramo voljeti a harami (islamske zabrane) su ljudi koje moramo mrziti.”

Hattabijje grupa ili firka. Oni su sljedbenici Hattab-i Eseda. On je bio jedan od učenika imama Džafera (Dža’fera) Sadika rahmetullahi alejh. Kada je imam bio uvrijeđen njegovim bezobraznim ponašanjem on ga je otjerao iz svog društva. Međutim, on je nakon imamove smrti rekao da je on novi imam. Prema njegovim sljedbenicima, “Imami su Poslanici. U stvari, oni su Allahovi sinovi. Džafer (Dža’fer) Sadik je bog. Ali Ebulhattab je puno viši i od njega i od Alije.” Oni kažu, “Dozvoljeno je lažno svjedočiti da se zaštiti prijatelj od neprijatelja. Dobar i ugodan život na ovom svijetu je džennet. Ovosvjetske muke i brige su džehennem. Ovaj svijet nema ni početka ni kraja. Sudnji dan (Kijamet) ne postoji. Je li iko vidio džennet i džehennem? Je li iko rekao da je bio i u jednom od ovih mjesta?” Dakle, oni se ne obaziru na farzove i rade razne harame.

Gurabijje grupa ili firka. Oni kažu, “Muhammed alejhisselam je fizički bio puno sličan hazreti Aliji. Njihova sličnost je veća od sličnosti između dvije vrane ili dvije muhe. Allah dželle-šanuhu je naredio Džebrailu da objavi Kur’ani kerim Aliji. Džebrail ga je, zbunjen njihovom sličnošću, objavio Muhammedu alejhisselam.” Oni iz tog razloga proklinju Džebraila alejhisselam.

Zemmijje grupa ili firka mrzi Muhammeda alejhisselam. Oni kažu, “Alija je bog. On je postavio Muhammeda alejhisselam da bude Poslanik. Međutum, Muhammed alejhisselam je povezao ljude sa sobom umjesto sa Alijom.” Jedna njihova podgrupa kaže da je Muhammed alejhisselam bog. To jest, dok jedni od njih kažu da je Muhammed alejhisselam viši drugi kažu da je Alija radijallahu anh viši. Neki od njih kažu da je ehli kibla [oni ispod pokrivača], to jest, Muhammed, Alija, Fatima, Hasan i Husejn predstavljaju cijelost. Jedna te ista duša je istovremeno ušla u ovih svih pet osoba. Oni nemaju superiornost jedni nad drugim. Oni vjeruju da je Fatima muško.

Junusijje grupa ili firka slijede put Junusa bin Abdurrahmana. Oni kažu, “Allah sjedi na Aršu. Meleci su ga stavili na Arš ali On je moćniji od meleka. Ovo je slično Iblisovu slučaju. Iblis, iako hoda na nogama, je veći i jači od njegovih nogu.”

Mufevvida grupa ili firka. Oni kažu, “Allah dželle-šanuhu je stvorio ovaj svijet (dunjaluk) a onda je predao sve svjetske poslove Muhammedu alejhisselam na upravljanje. Prema drugim, Allah dželle-šanuhu je predao sve svjetske poslove Aliji i Alija, kerremallahu teala vedžheh, stvara šta hoće.”

Ismailijje (isma’ilijje) grupa ili firka kaže da “Kur’ani kerim ima i batin [nevidljivu unutarnju bit] i zahir [vanjski izgled]. Kada se zahir uporedi sa batinom on je kao ljuska u odnosu na jezgru. Što god neko dobije mukotrpnim izvršavanjem naređenja, to jest zahira (tj. vanjskog značenja Kur’ani kerima), on to može vrlo lako postići slijeđenjem batina (unutrašnjeg značenja). Dakle, nema potrebe da se čovjek muči sa ibadetima.” Oni, da bi uvjerili ljude u ove njihove riječi, navode trinaesti ajet sure Hadid koji govori o zidu koji se nalazi između džennetlija i džehennemlija. Oni kažu, “Nema harama (zabrana). Sve je halal (dozvoljeno). Ima sedam Poslanika koji su posjednici vjere. Oni su: Adem, Nuh, Ibrahim, Isa, Muhammed alejhisselam i Muhammed Mehdi koji će se pojaviti u budućnosti”. Njihov cilj je da sruše islam. Oni, postavljajući lukava i filozofska pitanja o vjerskim stvarima nastoje da ubace sumnju u muslimane. Na primjer oni postavljaju ovakva pitanja: “Zašto žena, koja ima menstruaciju, mora da kasnije naposti njen post koji ona nije bila u stanju postiti (zbog menstruacije) a ne mora da naklanjava propuštene namaze koje (svakog mjeseca) izostavlja (iz istog razloga)? Zašto ejakulacija zahtijeva gusul (obredno pranje cijeloga tijela) a mokrenje ne zahtijeva, iako je mokraća prljavija od sjemena? Zašto neki farz namazi imaju četiri rekjata (rek’ata) dok neki imaju tri ili dva?” [Zaista, alimi ehli sunneta su u svojim knjigama davno odgovorili na ovakva pitanja i objasnili razloge.] Oni izmišljaju značenja za Allahova dželle-šanuhu naređenja. Na primjer, oni kažu, “Uzeti abdest znači imati ljubav prema imamu. Klanjati namaz znači Poslanik. Jer, četrdeset peti ajet u suri Ankebut u Kur’ani kerimu kaže, ‘Namaz će spriječiti čovjeka od zla, loših stvari.’ Ovaj ajeti kerim označava Poslanika. Postati džunub (zakonski prljav) znači upoznati i druge sa stvarima koje smo držali samo za sebe. Gusul (pranje da se postane zakonski čisto) znači ponovo obećati. Zekat znači očistiti svoj nefs učenjem vjerskog znanja. [Izvjesna količina imovine koju moraju dati ljudi, koji su prema islamu bogati, ljudima koje islam smatra siromašnim. Zekat je jedno od pet osnovnih naređenja islama. U prvom poglavlju petog fascikla knjige Endless Bliss je napisano opširno o zekatu.] Kaba znači Poslanik. Vrata Kabe znači Alija. Brežuljak koji se zove Safa znači Muhammed alejhisselam. Brežuljak Merva znači Alija. Sedam tavafa (obilaženja) oko Kabe predstavlja ljubav prema sedmorici imama. Džennet znači oslobođenost od muke ibadeta. Džehennem znači tortura i agonija izbjegavanja od harama.” Neke druge njihove nelogične i bezvjerničke besmislice su njihove izjave, kao na primjer, “Allah niti postoji niti ne postoji. On nije ni alim ni džahil. On nije ni moćan ni nemoćan.”

Hasan bin Muhammed Sabbah, školski drug Nizamulmulka i (čuvenog) pjesnika Omera Hajjama, je 473./1081. osnovao Ismailijsku državu u gradu Reju. On je izjavio da je on imam tog vremena i prisiljavao muslimane ehli sunneta da se pridruže toj sekti. On je umro 518. godine. On i njegovi nasljednici su sve do završetka njegove države 654./1255. godine vršili ogromna nasilja (zulum) i torture sa ciljem da uspostave svoja (pokvarena) vjerovanja i revolucije. Iskreni i istinoljubivi alimi ehli sunneta su truhnuli po tamnicama i ubijani (postajali šehidi). Prema ovim čudnovatim ljudima, u svakom dobu mora da bude imam. Oni zabranjuju neznalicama (džahilima) da čitaju knjige i učenim ljudima da čitaju stare knjige. Ovo je namjenjeno sa ciljem da se prikrije njihova pokvarenost, podatak da su oni na jednom pokvarenom putu. Oni vole starogrčku filozofiju. Oni se ismijavaju sa vjerskim znanjem. [Oni se takođe zovu i karamita po Hamdanu Karmutu iz sela Vasit, koje se nalazi u okolini Bagdada, koji je 278./891. osnovao Karamita državu i podvrgao muslimane ehli sunneta oštrim mukama i prisiljavao ih da se pridruže ismaili grupi. Ova se grupa ugnijezdila u gradu Nedžd (koji se nalazi u današnjoj Saudijskoj Arabiji). Ebu Tahir, koji je 317./929. bio njihov vođa, je napao na Mekku i pobio na hiljade hadžija. On je opljačkao blagajnu i većinu kuća. Njegovi ljudi su čak izvadili i Crni kamen (hadžer-i esved) iz zida Kabe i odnijeli ga u njihov glavni grad Basru. Ovaj mubarek kamen je ostao u njihovom vlasništvu dvadeset dvije godine. Njihova država je propala 328. godine; taj događaj je oslobodio muslimane velikog belaja.]

Zejdijje grupa ili firka je povezana sa Zejdom bin Alijom Zejnel’abidinom. [Zejnel’abidin Ali bin Husejn je četvrti od dvanaest imama. Kada je on preživio katastrofu Kerbele njemu je bilo dvanaest godina. On je preselio 46./94. godine na ahiret u Medini. Njegov mezar je pored njegovog amidže imama Hasana radijallahu anhum.] Zejdijje grupa ima tri dijela, podgrupe. Prva podgrupa, zvana džarudijje, kaže, “Hilafet bio Alijino pravo (hak). Ashabi su postali kafiri zato što mu nisu dali njegov hak.” Druga podgrupa se zove sulejmanijje. Oni vjeruju da su Ebu Bekir i Omer radijallahu anhuma zakonite (hak) halife. Oni kažu, “Ashabi kiram su napravili grešku zato što su postavili njih umjesto Alije da budu halife. Međutim, ova njihova greška nije fisk i grijeh. Osman, Talha, Zubejr i Aiša radijallahu anhum su postali kafiri.” Treća podgrupa je tebirrijje. Oni su identični sa sulejmanijjama. Jedina razlika je u tome što se ova podgrupa ne kleveće i ne grdi Osmana radijallahu anh. Većina zejdijja našeg vremena je u jednoj od ove tri podgrupe. Njihovo vjerovanje je isto kao vjerovanje mu’tezila. Njihov ibadet je isti kao ibadet muslimana hanefi mezheba.

Imamijje grupa kaže, “Jasno je naređeno da je Alija radijallahu anh trebao da bude (prvi) halifa. Ashabi kiram su postali kafiri zato što oni nisu izvršili to naređenje. Apsolutna je činjenica da je hilafet dokučio imama Džafera (Dža’fera) preko njegovih djedova s očeve strane. Nije sigurno ko ga je naslijedio u hilafetu.” Prema najvećoj većini njih, sedmi imam poslije Džafera Sadika je bio njegov sin Musa Kazim [129.-186./799. koji je ukopan u distriktu koji se zove Kazimijje u Bagdadu.]; zatim njegov sin Ali Rida (Riza) [148.-203., ukopan u gradu Mešhedu, to jest Tusu, u istočnom Iranu.]; onda Ebulhasan Ali bin Muhammed Hadi Naki [213.-254., ukopan gradu Sermen Rej u distriktu (mahali) zvanom Asker]; zatim jedanaesti imam Hasan bin Ali Askeri [232.-261./875. ukopan u Bagdadu pored njegovog oca]; a onda dvanaesti i poslednji imam Muhammed bin Hasan Mehdi [koji je rođen 255. godine. Kada je bio deset ili sedamnaest godina (po drugima) on je ušao u neku pećinu kod njegove kuće i više nije nikad izašao iz nje.] Oni vjeruju da je on istovremeno i čovjek koji se zove Mehdi koji će doći pred smak svijeta (kijamet).

Pored ovih postoje i druge grupe koje su manje više slične ovim grupama. Oni su svi skrenuli sa pravog puta. Jedni od njih su se, mijenjajući se sa vremenom, približili pravom putu a drugi su se potpuno udaljili.

[U današnjem Iranu sve ove pokvarene (krivovjerničke) grupe postoje među neukim narodom (džahilima). Pa ipak, sa zahvalnošću se uviđa da oni koji su obrazovani čitaju prave knjige i da se svakim danom približavaju pravim riječima ehli sunneta. Na primjer, u rječniku doktora Muhammeda Mukremija, koji je izdat 1333./1954. godine u Teheranu, ovako piše, “Hulefa-i rašidin, Ebu Bekir i Omer i Osman radijallahu anhum i Alija kerremallahu vedžheh.”]

Svaki čovjek koji ima dovoljno pameti da rastavi dobro od lošeg će poslije čitanja gore navedenih informacija odmah shvatiti, bez traženja ikakvih dodatnih podataka, koliko su pogrešne (lažne) i pokvarene ove grupe koje su se spojile sa šijizmom. Očigledno je da su njihova vjerovanja potpuno neosnovana, sujevjerna i zasnovana na laži. Potpuno je jasno koliko je smiješna tvrdnja onih, koji imaju ovako vjerovanje, kada oni kažu da oni vole ehli bejt našeg efendije Poslanika sallallahu alejhi ve sellem i dvanaest imama. Ne, oni ne mogu biti iskreni. Jer, ovi velikani (ehli bejt i dvanaest imama), ne žele neumjerenu i prekomjernu ljubav. Oni mrze odanost samo riječima. Hurufijska tvrdnja da oni vole ehli bejt je ista kao i hrišćanska tvrdnja da oni vole Isa alejhisselama. Prekomjerna ljubav prema Isa alejhisselamu je dovela do toga da hrišćani od njega naprave boga i da ga počnu obožavati. Međutim, Isa alejhisselam ne želi ovu vrstu ljubavi. U stvari, Alija radijallahu anh je rekao da mu je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem rekao, “O Ali! Tvoje stanje (hal) je kao stanje Isa alejhisselama. Židovi su mu postali neprijatelji. Oni su raširili ogavnu klevetu protiv njegove majke. S druge strane, hrišćani su pretjerali u ljubavi prema njemu. Oni su ga uzdigli na stepen na kom se on ne može nikada naći.

A sada, uzdajući se u pomoć Allaha, velikog vlasnika i vladara (hakim) ljudi, mi ćemo dati odgovore na pokvarene (čuruk) izjave u toj brošuri.

1 - Alimi Mavera’unnehra (Transoksianije) [da ih Allah dželle-šanuhu obilno nagradi za njihov trud. Prostrana oblast koja se nalazi između rijeka Sejhun (Sirdarija, Syr Darya) i Džejhun (Amudarja, Amu Darya) koje se ulijevaju u Aralno more se naziva Mavera’unnehr.] kažu:

“Naš Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je puno cijenio i volio tri halife. Ima puno vjerodostojnih (sahih) hadisa koji ih hvale i veličaju. Njegova svaka riječ je bila sa vahjem [sa Džebrailovim alejhisselam obavještenjem]. U stvari, treći ajet sure Vennedžm kaže, ‘On ne govori od sebe (po svom nahođenju). On samo govori ono što mu je (objavljeno putem) vahja.’ Onaj ko psuje i grdi i proklinje ove tri halife se suprotstavlja objavi (vahju). A suprotstavljanje objavi je kufr (nevjerstvo).”

(Šijiska) brošura daje sljedeći odgovor na ova pisanja: Ovi razlozi koje ste vi naveli ističu da se tri halife trebaju mrziti i proklinjati a ne voljeti. Oni pokazuju da su oni nepravedno došli na vlast. Jer, veliki alim ehli sunneta Ali bin Muhammed Amidi [rođen 551. u kasabi Amid, u Dijar Bekru, preselio na ahiret 631./1234. u Bagdadu], kaže u njegovoj knjizi Šerh-i mevakif, da su se pred vefat (prelazak na ahiret) našeg Poslanika sallallahu alejhi ve sellem među muslimanima pojavila izvjesna neslaganja. Prvo neslaganje je bilo kada je Resul alejhisselam rekao, “Dodajte mi (komad) papira. Ja ću vam napisati par stvari tako da poslije mene ne skrenete sa pravog puta.” Omer radijallahu anh nije volio to naređenje. Ovaj zata je svaka kost boljela. On je rekao, “Allahova dželle-šanuhu knjiga nam je dovoljna.” Ashabi se nisu mogli složiti. Glasovi su postajali sve glasniji. Ovako stanje je uvrijedilo Poslanika sallallahu alejhi ve sellem. On je rekao, “Odlazite! U mom prisustvu nije lijepo galamiti.” Drugo neslaganje se desilo ovako: Poslije neslaganja po pitanju (Poslanikovog alejhisselam) traženja papira Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je naredio da vojska pod Usaminom komandom krene u džihad. Neki od njih nisu bili radi da idu. Kada su oni izrazili ovu svoju nevoljnost Poslanik alejhisselam je odlučnije rekao, “Neka Usamina vojska bude spremna! Neka je Allahovo prokletstvo na one koji se ne pridruže ovoj vojsci.” Isti ljudi su i dalje bili nevoljni. Oni nisu poslušali ovo naređenje. Prema prethodno spomenutom ajeti kerimu (iz sure Vennedžm) njegovo traženje papira sa ciljem da napravi pisani vasijjet je bio vahj. Omer radijallahu anh je spriječivši to odbio vahj. A odbijanje vahja je, kako ste vi rekli, kufr. Osim toga, ajeti pod brojem 47, 48, i 50 u suri Maide kažu, “Oni koji ne sude u skladu sa propisima i naređenjima koje je Allah dželle-šanuhu objavio su kafiri.” A kafir ne može biti Poslanikov predstavnik (vekil), to jest, halifa. Isto tako i svaki onaj koji se nije pridružio Usaminoj vojsci je morao postati kafir. Nijedan od tri halife se nije pridružio vojsci. Vi kažete da je sve što je Resulullah uradio vahj. Isto pravilo se odnosi i na ovaj slućaj. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je protjerao Mervana iz Medine. I ovo je takođe bilo po vahju. [Mervan bin Hakem bin Ebil’as bin Umejje je rođen druge godine po Hidžri. On je bio Osmanov radijallahu anh amidžić (sin amidže). On je preselio na ahiret 65. godine po Hidžri za vrijeme svog hilafeta.] Halifa Osman radijallahu anh ga je pozvao nazad u Medinu i zaposlio kao sekretara u kancelariji hilafeta. On ga je na taj način nagradio što je kufr. To je kufr iz dva razloga. Prvi razlog je onaj koji ste vi već rekli (navođenjem ajeta o vahju). Drugi razlog je dvadeset drugi ajet sure Mudžadele . Značenje ovog ajeta je, “Ljudi koji vjeruju u Allaha dželle-šanuhu i sudnji dan ne vole Allahove dželle-šanuhu i Resulullahove neprijatelje makar im oni bili njihovi očevi, ili njihova braća, (sestre), ili njihova rodbina.

Sa Allahovom dželle-šanuhu pomoći, evo našeg odgovora na ovu (šijisku) brošuru: Nije sve što je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem rekao i uradio bilo sa vahjem (objavom). Autor ove (sporne) brošure pogrešno iznosi ovaj ajeti kerim kao dokaz. Jer, taj ajet obavještava da je Kur’ani kerim vahj. Bejdavi [Abdullah bin Omer (preselio na ahiret 691./1291. u Tebrizu)], prvak svih mufessira (alima koji se bave značenjima ajeti kerima), ovako objašnjava (tefsiri) taj ajet, “Što god on kaže od Kur’ana nije od njega. To je sve sa vahjem.” Da su njegova svaka riječ i svako djelo bili po vahju Allah dželle-šanuhu ga ne bi nikad opovrgao, ukorio. Na primjer, značenje prvog ajeta sure Tahrim glasi, “O Moj Poslaniče sallallahu alejhi ve sellem! Zašto ti sebi zabranjuješ ono što ti je Allah dželle-šanuhu dozvolio?” Značenje četrdeset trećeg ajeta sure Tevbe glasi, “Zašto si im dozvolio? Allah dželle-šanuhu ti je oprostio ovo tvoje djelo.” Značenje šezdeset sedmog ajeta sure Enfal glasi, “Nije dostojno nijednog Poslanika da oslobodi ratne zarobljenike u zamjenu za imovinu. Ubijanje većine njih na zemlji će biti povod (sebeb) da oni budu slabiji. Vi tražite ovosvjetsku imovinu. Međutim, Allah dželle-šanuhu vam želi da zaradite sevab i dobijete džennet i (Njegove) blagodati (ni’mete).” Resulullah sallallahu alejhi ve sellem samo što nije klanjao dženazu namaz jednom munafiku kada je objavljen osamdeset četvrti ajet sure Tevbe. Njegovo značenje glasi, “Nemoj klanjati namaz ni za jednog od ovih kafira koji su vječno mrtvi!” [Kada jedan musliman umre, drugi muslimani se sastanu zajedno i pred sahranu klanjaju izvjesnu molitvu koja se zove dženaza namaz.] [Osoba koja ne vjeruje ajete Kur’ani kerima i sakriva to svoje nevjerovanje se zove munafik. Munafik je najgora vrsta nevjernika.] Kur’ani kerim ima puno ovakvih ajeti kerima. Ovo sve pokazuje da su neke od njegovih riječi i djela bile odraz njegovog ličnog izbora i idžtihada. Bejdavijev tefsir daje sljedeće objašnjenje o ajeti kerimu koji se odnosi na oslobađanje robova, “Ovaj ajeti kerim pokazuje da Poslanici čine idžtihad i da njihov idžtihad može biti pogrešan. Međutim, on istovremeno pokazuje i to, da su oni odmah (na licu mjesta) obavješteni da oni nisu u pravu i da je njihova greška ispravljena.”

Ashabima kiram je dozvoljeno da se ne slože sa Resulullahom sallallahu alejhi ve sellem u ovosvjetskim poslovima koji su povezani sa razumom i idžtihadom. Ponekad bi se objavljeni vahj podudarao sa mišljenjem Ashaba. Na primjer, u pitanju kako se zarobljenici koji su bili zarobljeni u bici na Bedru trebli tretirati, hazreti Omerov radijallahu anh idžtihad se nije slagao sa Resulullahovim sallallahu alejhi ve sellem idžtihadom. Vahj (ajeti kerima koja je poslana da objavi Allahovu dželle-šanuhu odluku) koji je objavljen je naredio da se (u toj situaciji) trebao sprovesti hazreti Omerov idžtihad (mišljenje). Jer, Resulullah sallallahu alejhi ve sellem nije htio da zauzima svoje blagoslovljeno srce sa stvarima koje su se mogle riješiti razumom. Bejdavi kaže, “U bici na Bedru je bilo zarobljeno sedamdeset zarobljenika. Među zarobljenicima su bili Resulullahov amidža Abbas i Alijin stariji brat Ukajl [koji je postao musliman u drugoj godini po Hidžri.]. On se posavjetovao sa Ashabima šta bi trebali raditi sa zarobljenicima. Ebu Bekir radijallahu anh je rekao, ‘Ovi ljudi su tvoji sugrađani i rodbina. Nemoj ih kazniti! Možda će im Allah dželle-šanuhu dati nasib (odrediti, dosuditi) da se pokaju (da učine tevbe). Oslobodi ih u razmjenu za novac. To će (financijski) ojačati tvoje Ashabe.’ Omer, s druge strane, je ovako rekao, ‘Ovi ljudi su vođe neprijatelja islama (din dušmana). Allah dželle-šanuhu nas nije stavio u situaciju da su nam potrebne njihove pare. Oni su došli ovdje da tebe i nas ubiju. Naredi mi i ja ću ubiti ovog i ovog. Naredi Aliji i Hamzi i oni će ubiti njihova dva brata.’ Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je rekao, ‘Allah dželle-šanuhu stvara neka srca meka. Ona su tako meka da su mekša od mlijeka. On stvara neka srca tvrda tako da su ona tvrđa od kamena. O Ebu Bekire! Ti si kao Ibrahim alejhisselam. On je uobićajavao reći: Ko ide pored mene će biti zajedno sa mnom. Onaj ko me ne slijedi, Allah dželle-šanuhu je Gafur (onaj koji sve oprašta) i Rahim (milostivi) ... O Omere! Ti si kao Nuh alejhisselam. On je rekao: Ja Rabbi (O moj Gospodaru)! Ne ostavi nijednog nevjernika (kafira) na zemlji!’ Većina Ashaba kiram je imala mišljenje da se oni trebaju osloboditi za (izvjesnu) imovinu (mal). Oni su oslobodili roblje. Na to je objavljen gore navedeni ajeti kerim. Kada je Omer radijallahu anh posjetio Resulullaha on ga je zatekao kako plače zajedno sa Ebu Bekirom. On je upitao, ‘Ja Resulallah sallallahu alejhi ve sellem! Zašto plačete? Reci mi da i ja sa vama plaćem.’ Poslanik mu je odgovorio, ‘Ja plaćem za moje Ashabe. Meni je pokazan azab koji je trebao da ih snađe zato što su oni oslobodili robove za imovinu. On (azab) je bio bliže od tog tu drveta,’ i pokazao na drvo koje je bilo nasuprot njih.” Bejdavi onda ovako nastavlja, “Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je rekao, ‘Da azab nije zaustavljen niko ga ne bi izbjegao osim Omera i Sa’da bin Mu’aza.’” Jer, i Sa’d se takođe složio sa Omerom rekao da se roblje treba pobiti radijallahu teala anhuma. [Sa’d je bio vođa plemena Evs. On je dobio iman jednu godinu prije Hidžre. On je bio posrednik da njegovo cijelo pleme dobije iman. On je učestvovao u mnogim bitkama i napokon preselio na ahiret od rane koju je zadobio u bici na Hendeku. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem mu je klanjao dženazu namaz i gorko plakao.]

Resulullahovo sallallahu alejhi ve sellem traženje papira, ili naređenje da se spremi vojska pod Usaminom komandom, ili istjerivanje Mervana iz Medine, najvjerovatnije nisu bili vahj (objava). Svaka od ovih odluka je bila proizvod njegovog ličnog idžtihada. Oni koji nisu izvršili ova naređenja se ne mogu nazivati nevjernicima (kafirima). Jer mi takođe znamo i druge primjere u kojima se Ashabi kiram nisu slagali sa Resulullahom. Mi smo gore već naveli jedan od njih. U to vrijeme bi došao vahj i znalo bi se šta je ispravno a šta nije. One koji nisu poslušali tako naređenje (koje je proizvod idžtihada) se nije okrivljivalo i korilo. U suprotnom, ako je postojalo i najmanje nepoštivanje prema Resulullahu, Allah dželle-šanuhu je odmah upozoravao i odvraćao od tog i davao do znanja da će tako ponašanje izazvati kaznu. Primjer ovakog naređenja je drugi ajet sure Hudžurat. Njegovo značenje glasi, “O vi koji ste imali čast da dobijete iman (postanete muslimani)! Ne dižite vaše glasove iznad Nebijjullahovog (Poslanikovog) glasa. I ne dozivajte ga kao što se vi međusobno dozivate! Ako mu neko ukaže nepoštovanje njegovi ibadeti će biti poništeni.” Sejjid šerif Ali bin Muhammed Džurdžani [740.-816./1413. u Širazu] navodi da je Amidi rekao, “Svi Ashabi kiram su bili ujedinjeni na dan kada je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem preselio na ahiret, osim munafika, to jest onih koji su sakrivali svoju bezbožnost u njihovim srcima i pretvarali se da vjeruju. Kasnije je bilo nekih razlika u njihovim idžtihadima. Ali, ove razlike nisu bile u imanu (vjerovanjima). Nijedan od njih nije postao kafir zbog tih razlika (u idžtihadu). Ove sve razlike su se temeljile na nijjetu ojačavanja vjere i održavanju njene tačnosti. Na primjer, Resulullahovo sallallahu alejhi ve sellem traženje papira je proizvelo (prvu) razliku. Zatim, druga razlika se desila u slučaju spremanja vojske za Usamu gdje su neki Ashabi rekli da se naređenje treba izvršiti dok su drugi, videći da se njegova bolest pogoršava, bili mišljenja da oni trebaju (malo) pričekati a ne zamarati ga (postavljajući mu dodatna pitanja).” Ako neko kaže nešto nemoguće, na primjer ako on kaže, “Svaki Resulullahov idžtihad je bio vahj. Prema tome, sve njegove riječi i poslovi (djela) su bili sa vahjem,” mi bi mu ovako odgovorili: Njegove riječi i djela koja se nisu zasnivala na idžtihadu su po vahju. Primjeri ovih su hadisi šerifi koji hvale prve tri halife. Ovi hadisi šerifi saopštavaju gajb (tj. nepoznate stvari) a to je moguće jedino putem vahja (objave). On to nije mogao reći na osnovu svog idžtihada. Značenje pedeset devetog ajeti kerima sure En’am kaže, “Samo Allah dželle-šanuhu zna gajbove [to jest, stvari koje se ne mogu pronaći ni saznati razumom, proračunom, islamom.] Niko drugi osim Njega ih ne zna.” Značenje dvadeset šestog ajeta sure Džin kaže, “On sam zna tajne. On saopštava Od tajnih stvari koje On zna samo one koje hoće onom koga On (najviše) voli od Poslanika [to jest, Muhammedu alejhisselam].” Značenje ajeti kerima, “On ne govori po svom nahođenju” ukazuje na Kur’ani kerim i (izvjesne dijelove) tajnog vahja koji mu je otkriven . Poricati te njegove riječi i djela (ponašanja) je sigurno kufr. Postoje mnogi drugi hadisi koji objašnjavaju da su hadisi šerifi, koji hvale tri halife radijallahu teala anhum, otkriveni putem Allahovog dželle-šanuhu vahja. Te hadisi šerife je saopštilo toliko alima da su oni postali mešhur (poznati, čuveni, glasoviti) pa čak i mutevatir. (Mutevatir hadisi šerifi su nam došli putem idžme svakog stoljeća i oni su autentični kao i ajeti kerimi). [Vrste hadisi šerifa su detaljno objašnjene u šestom poglavlju drugog fascikla knjige Endless Bliss.] Mi ćemo citirati neke od njih:

I. On je rekao Ebu Bekiru: “Ti si moj prijatelj u pećini. Ti si moj prijatelj (u džennetu) kod izvora Kevser.

II.Džebrail alejhisselam mi je došao. On me je uzeo za ruku. On mi je pokazao jednog od mog ummeta kako ulazi kroz džennetsku kapiju.” Ebu Bekir radijallahu anh je rekao, “O Resulullah! Ja hoću da budem tamo sa tobom. On reče, ‘O Ebu Bekir! Ti ćeš iz mog ummeta prvi ući u džennet.’”

III. Kada je Poslanik rekao, “Ja sam ušao u džennet. Vidio sam vilu. U njoj sam vidio huriju (džennetsku djevicu). Ja sam je upitao čija si. Ona mi reče: Ja sam stvorena za Omera ibni Hattaba. Ja sam htio da uđem i da je vidim (izbliza). Ali, o Omere! Ja sam pomislio da bi te to moglo uvrijediti!” Omer radijallahu anh je rekao, “O Resulullah! Ja bih za tebe žrtvovao i moju majku i mog oca i sve ostalo.” (Buharija i Muslim)

IV. On (Resulullah alejhisselam) je pokazao na Omera radijallahu anh i rekao, “Džennetska deredža ovoga zata je najviša u mom svom ummetu.” (Ibni Madže)

V.Nisam ja uzdigao Ebu Bekira i Omera iznad svih vas. Allah dželle-šanuhu ih je uzdigao isnad svih vas.” (Ebu Ja’la)

VI.Ja sam jednom upitao Džebraila alejhisselam o Omerovim uzvišenostima. Kada bih ti govorio o vrijednostima koje on ima, onoliko koliko je trajalo vrijeme Nuhovog alejhisselam Poslanstva [devet stotina pedeset godina], ja ih opet ne bi mogao nabrojati. S druge strane, sve Omerove vrijednosti su (ravne) samo jednoj od Ebu Bekirovih vrijednosti.” (Ebu Ja’la)

VII.U džennetu, poslije Pejgambera alejhimusselam, najviši od svih ljudi (od onih koji su došli i koji će doći od postanka do kraja ovoga svijeta) su Ebu Bekir i Omer.” (Tirmizi i Ibni Madže)

VIII. Ebu Musel’eš’ari kaže: Mi smo sjedili u jednoj bašči u Medini kad neko kucnu na kapijska vrata. Resulullah reče, “Otvori kapiju i podaj posjetiocu vesele vijesti da će otići u džennet!” Kad sam otvorio kapiju Ebu Bekir Siddik uđe. Ja ga obradovah lijepim vijestima. On učini hamd (tj. on se zahvali Allahu dželle-šanuhu). [Arapska riječ je “elhamdulillah”. Ona znači, “Neka je hvala i slava Allahu dželle-šanuhu.”] Kasnije, opet neko pokuca na kapiju. On opet reče, “Otvori i podaj mu vesele vijesti.” Ja je otvorih i Omer Faruk uđe. Kad mu dadoh vesele vijesti on učini hamd Allahu dželle-šanuhu. Opet neko pokuca na kapiju. On opet reče, “Otvori i podaj mu vesele vijesti dženneta i reci mu da će ga snaći katastrofa!” Ja otvorih vrata. Na vratima stajaše Osman Zinnurejn radijallahu teala anh. Ja ga obradovah veselim vijestima i on učini hamd. (Buharija i Muslim)

Ako pretpostavimo da smo priznali da je Mervanova prognanstvo iz Medine bilo po vahju, to prognanstvo ne mora da znači doživotno prognanstvo. Zašto ne bi moglo biti moguće da je on mogao biti prognan za jedan određen vremenski period? Osman radijallahu anh je (vjerovatno) znao taj rok perioda prognanstva. On ga je onda, kada je taj period prognanstva istekao, povratio nazad u Medinu.

Značenje ajeti kerima, “Osoba koja ima iman neće voljeti Allahove dželle-šanuhu i Resulove neprijatelje,” zabranjuje voljenje kafira. Mervan nije bio kafir. Zašto bi ga onda bilo zabranjeno voljeti?

U ovoj šijiskoj knjižici piše, “Hadisi koji hvale i veličaju tri halife ne postoje u našim knjigama. Međutim, hadisi o (Resulullahovom alejhisselam) traženju papira i (njegovom naređenju za pripreme) Usamine vojske, koji grde tri halife, su takođe zapisani i u vašim knjigama. Osim toga, neki alimi ehli sunneta su rekli da bi bilo dozvoljeno nazvati neku korisnu izjavu hadisom. Prema tome, hadisi koji se ne nalaze u šijiskim knjigama nisu pouzdani.

Mi im sa Allahovom dželle-šanuhu pomoći ovako odgovaramo: Oni koji pretjeruju u nepravdi grde i kleveću tri halife. Oni ih čak zovu i nevjernicima (kafirima). Oni misle da je to njihovo tako ponašanje islam i ibadet. Shodno tome, oni ne vjeruju sahih hadise koji ih hvale i veličaju. Oni te hadise mijenjaju ili odbacuju. Oni čak prepravljaju i kleveću Allahov Kitab, Kur’ani kerim, koji je osnovni dokument islama, čiju su autentičnost vijekovima dokazali svi ljudi, i koji je do današnjih dana ostao nepromijenjen, i mijenjaju ajeti kerime. Na primjer, oni su izmijenili sedamnaesti ajeti kerim u suri Kijamet, koji kaže, “alejna džem’a hu Kur’aneh” i promijenili ga u, “Alijen džeme’a Kur’ane,” što znači “Alija je sakupio Kur’an”. Oni, suludi od neumjerene netrpeljivosti, nastoje da pogrešno prikažu da je Osman radijallahu anh izbrisao iz Kur’ana ajete koji hvale i veličaju ehli bejt. Kako smo mi gore objasnili, u našoj raspravi o njihovim raznim sektama, neke od njih kažu da je dozvoljeno lagati (i lažno svjedočiti) ako se to negdje pokaže korisnim. Stoga je suvišno upuštati se s njima u bilo kakvu diskusiju. Vjerovati im ili misliti da su oni u pravu bi bila čista lakovjernost. Njihovim se knjigama ne može vjerovati. One su kao pokvarene kopije Tevrata i Biblije. S druge strane, knjige ehli sunneta su čvrste kao čelik. Na primjer, Buhari (Buharijina zbirka hadisa) je druga najtačnija vjerska knjiga poslije Kur’ani kerima. U njoj, kao i u Muslimu i mnogim drugim cijenjenim knjigama, se nalaze mnogi hadisi šerifi koji hvale i veličaju trojicu halifa. U njima ne postoji ni jedna jedina riječ koja derogira ili grdi trojicu halifa. Izvođenje ponižavajućih zaključaka iz ajeti kerima i hadisi šerifa, koji omalovažavaju ovu trojicu halifa, je znak zlobe i pokvarenosti. Njihovi zaključci su pogrešni, njihove pretpostavke su iluzije i laži. Njihove zablude su kao bolesnik koji ima pokvarenu žuč; on neće uživati u pravom okusu šećera. Njemu će slatkiši biti gorki. Allah dželle-šanuhu definiše ovake ljude u značenju sedmog ajeta sure Al-i Imran koje glasi, “Oni koji imaju zla srca izvode pogrešna značenja iz Kur’ani kerima sa ciljem da sakriju istinu i izazovu fitnu i fesad (smutnju i uzbunu) i krenu krivim putem.” Među muslimanima ehli sunneta je bilo onih koji su rekli da bi bilo dozvoljeno nazvati neku korisnu izjavu hadisom. Međutim, alimi hadisa su to pobili i objasnili u svojim knjigama da su takvi hadisi lažni i klevetnički. Niko ih nije cijenio niti ih je iko prihvatio kao hadise. Prema tome, predstaviti takozvanu izjavu kao dokaz je potpuno nevažno i besmisleno. Isto tako je neumjestno reći, “Ne slijediti hadis koji je saopštila samo jedna osoba nije kufr. Jer, (ni) neki mudžtehidi ehli sunneta nisu slijedili take hadise.” Jer, nekoliko hadisi šerifa, koji hvale i veličaju trojicu halifa, je saopštio samo jedan ashab. Međutim, pošto su njih saopštili mnogih ljudi na razne načine oni su došli na nivo tevatura. Poricati takve hadise je u svakom slučaju kufr. Ovakve hadise je slijedio svaki mudžtehid. U stvari, imam-i a’zam Ebu Hanifa radijallahu anh, koji je vođa (reis) ehli sunneta, je držao hadisi šerif koji je prenijela jedna osoba, pa čak i izjave Sahabai kiram, uzvišenijim od njegovih ličnih zaključaka (iz Kur’ani kerima). On je često govorio da ih se ne smije neuvažavati i zapostavljati.

Kada su oni uvidjeli da ima puno hadisi šerifa koji hvale i veličaju trojicu halifa i shvatili da im se neće moći oduprijeti oni su započeli novu taktiku. Oni kažu, “Trojica halifa su hvaljena i veličana ali je to bilo prije nego što su izašla na vidjelo njihova nedjela. Ove hvale ne pokazuju da će oni ostati do kraja života dobri i vjernici. Jer, bilo bi nepravedno grditi grešnika prije nego što on uradi grijeh. Isto tako, Emirulmu’minin Ali radijallahu anh je znao da će ga Ibni Muldžem ubiti. [Ibni Muldžem je ime čovjeka koji je ubio hazreti Aliju.] Međutim, on ga nije kaznio prije njegovog izvršavanja ubistva.” Međutim, razni hadisi šerifi jasno i glasno kažu da će tri halife radijallahu teala anhum ostati dobri i uzvišeni do kraja njihovog života i da će otići na ahiret kao vjernici (s imanom). Mi smo već naveli neke od njih. Vjerodostojne knjige sadrže mnoge hadisi šerife kao što su ovi. Kako god je riječ koja kaže da neko neće biti kažnjen za neku krivicu koju još nije učinio ispravna, tako isto nije ispravno ni da se hvali i veliča neko za kog se zna da je zao i da će biti kažnjen. Dakle, onaj koji se hvali i veliča u hadisi šerifima mora uvijek biti dobar i uzvišen, i ranije i kasnije (i prije i poslije). Isto tako, ni Emir radijallahu anh, nije kaznio Ibni Muldžemu. Ali, on ga nije ni hvalio. On ga nije ni maltretirao ni cijenio. Mi ćemo proširiti ovaj naš odgovor u objašnjenju osamnaestog ajeta iz sure Feth.

2 - Alimi Mavera’unnehra rahmetullahi teala alejhim edžma’in kažu: Tri halife su bile među onima koji su počašćeni sa (objavom) osamnaestog ajeta sure Feth, čije časno značenje glasi, “Allah dželle-šanuhu je zadovoljan sa onim koji su ti pod drvetom ispružili svoje ruke i dali svoju riječ. On ih sve voli.” Prema tome, grditi njih i kleti (psovati i kuditi) je kufr.

Neprijatelji Ashaba kiram odgovaraju na ovo na sljedeći način: “Ovaj ajeti kerim pokazuje da Allah dželle-šanuhu voli obećanje a ne one koji su obećali. Mi svi vjerujemo to. Sve što su ova trojica uradila je par dobrih djela. Mi kažemo da su oni takođe uradili i loša djela. Ova loša djela su poništila njihova obećanja. Na primjer, iako je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem jasno naredio da Alija treba biti prvi halifa, oni se nisu pokorili ovom naređenju. Oni su na silu zgrabili hilafet. Kako se prenosi u Buhariji oni su uvrijedili Fatimu radijallahu anha. U hadisi šerifu, koji se nalazi u knjizi Miškat, u poglavlju koje govori o Fatimatuz-Zehri, piše, ‘Onaj ko nju uvrijedi je uvrijedio mene. A onaj ko uvrijedi mene je uvrijedio Allaha dželle-šanuhu.’ Značenje pedeset sedmog ajeta sure Ahzab kaže, ‘Neka su prokleti i na dunjaluku i na ahiretu oni koji vrijeđaju (ezijjete) Allaha dželle-šanuhu i Njegovog Poslanika!’ Zbog ovih loših djela, i još dodatno i zbog njihove nepokornosti Poslanikovim naređenjima, kao na primjer, kada je on zatražio papir (da ostavi oporuku) i kada je naredio da se pripremi vojska za Usamu (da ide u džihad), njih sva tri se moraju proklinjati i grditi. Da bi se na kraju života izdahnulo s imanom je ovisno o izvršavanju dobrih djela a prije svega o pokornosti Resulullahu.

Mi im ovako odgovaramo: Kada je Allah dželle-šanuhu bio zadovoljan sa onim ljudima koji su obećali pod drvetom On je znao šta je u njihovim srcima i kakve su njihove namjere. On je u njihova srca ulio snagu i mir. Zadnji dio ovog ajeti kerima to potvrđuje. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je dao vesele vijesti trojici halifa da će oni otići u džennet. On je jasno i glasno izjavio da će oni preseliti s imanom (preseliti na ahiret kao vjernici). On je saopštio da će oni ostati dosljedni svojim obećanjima, da se oni neće predomisliti. Ako priznamo da Allah dželle-šanuhu kaže da On voli njihova obećanja (zakletve) a ne njih lično, (mi ćemo onda takođe morati priznati i to da) oni, pošto Allah dželle-šanuhu voli njihova obećanja, moraju preseliti s imanom. Jer, Allah dželle-šanuhu nije zadovoljan i ne voli nijedno od kafirskih djela. Ako pretpostavimo da su izvjesni ljudi osuđeni da umre bez imana (kao nevjernici, kafiri) Allah dželle-šanuhu ne bi bio zadovoljan ni sa jednim njihovim dobrim djelom, bez obzira koliko ta djela izgledala lijepa, dobrotvorna i pobožna. Nevjernička dobra djela su opisana u značenju trideset devetog ajeta sure Nur koje glasi, “Dobra djela kafira su kao optička varka u pustinji. Kada je vide iz daljine oni koji su žedni, vide je kao vodu. Kada joj se približe ne nađu ništa. Oni će shvatiti da je on bio prevaren.” Isto tako i značenje pedeset četvrtog ajeta sure Maide kaže, “Ako se neko od vas razdvoji sa imanom i umre kao kafir sva dobra djela koja je on uradio će nestati. Ona mu neće koristiti ni na dunjaluku ni na ahiretu.” Tvrdnja da bi Allah dželle-šanuhu bio zadovoljan sa djelima koja neće biti od koristi na ahiretu bi mogla samo biti jedna prazna tvrdnja. Biti zadovoljan sa nečim znači voljeti i potpuno prihvatiti (ukabuliti) nešto. Naš Poslanik sallallahu alejhi ve sellem nije rekao da hazreti Alija radijallahu anh bude prvi halifa. Da je on to rekao to bi se tevaturom raširilo i postalo bi svugdje poznato. Da je tako naređenje postojalo, pa čak i njegov nagovještaj (išaret), Emir radijallahu anh (Allahov dželle-šanuhu lav) bi to (smjelo) rekao, i insistirao na na svom pravu, i podnijeo protest Ebu Bekirovom hilafetu. U stvari, Ebu Bekir radijallahu anh je naveo hadisi šerif, “Halife su iz Kurejš plemena,” i rekao da se on ne bi složio da hilafet pripadne nekom od Ensarija (Medinjana). Ensarije su se složile sa njim i odustale od hilafetskog prava. U komentaru na Nasireddinovu Tusijevu knjigu Tedžrid piše, “Resulullahovi sallallahu alejhi ve sellem Ashabi su ratovali, radi njegovog puta (radi njegove misije), protiv svoje vlastite rodbine i plemena. Oni su izvršavali njegovo svako naređenje svom svojom snagom i potpunom pokornošću. Oni su prepatili svaku teškoću u napredovanju na njegovom putu. Oni nisu nimalo oklijevali da radi njega žrtvuju sve što su imali. Dakle, kakvo bi duhovno ustrojstvo ili shvatanje trebao imati onaj ko priznaje tvrdnju da ovako odani i vjerni ljudi, kao ovi, nisu poslušali jasnu naredbu nego su čak i prije njegove dženaze održali proizvoljan izbor za hilafet? Da i ne govorimo o naredbi, da je postojao i najmanja sugestija ili labava aluzija koja naznačava da je hazreti Alija radijallahu anh trebao da bude prvi halifa, oni bi se svi utrkivali da je izvrše. Zaista, nijedan alim hadisa - ubrajajući ovdje čak i one alime koji su bili čuveni po svojoj prekomjernoj ljubavi prema hazreti Aliji i koji su uvijek saopštavali hadisi šerife koji pokazuju njegove uzvišenosti i herojstva i služenje vjeri - nije prenijeo nijednu naredbu ni sugestiju koje pokazuju da je hazreti Alija trebao da bude prvi halifa. Niti je sam Alija radijallahu anh ikad izustio ijednu riječ kako u svojim razgovorima tako i u svojim hutbama i borbama koja bi nagoviještavala da on zaslužuje da bude prvi halifa. (On nije nikad tako nešto rekao), niti kada je bio zastoj u izboru Ebu Bekira da bude halifa, niti kada je istaknut kao jedan od šest kandidata koji zaslužuju da naslijede Omera u kancelariji hilafeta . Za vrijeme sastanka koji je održan za šest kandidata za hilafet Abbas je pružio ruku Aliji radijallahu anhuma i rekao: Neka svako vidi da te Resulullahov sallallahu alejhi ve sellem amidža određuje za halifu i pokorava ti se! Alija radijallahu anh je odbio njegovu ponudu.” [Allame Muhammed bin Muhammed Nasireddin Tusi je preselio na ahiret 672./1273. godine.]

Upozorenje (naređenje) o vrijeđanju Fatime radijallahu teala anha nije apsolutne prirode. Jer, Emir radijallahu teala anh ju je uvrijedio nekoliko puta. Ova njegova vrijeđanja nisu smatrana kao krivična. Isto tako, Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je rekao nekim svojim ženama, “Nemojte me vrijeđajti kritikovanjem Aiše! Znajte da mi vahj dolazi samo u njenoj postelji.” S druge strane, hazreti Alija radijallahu anh je stvarno uvrijedio Aišu radijallahu anha. Prema tome, mi možemo reći da naredba “ne vrijeđajte!” u hadisi šerifu znači, “ne vrijeđajte zbog želja vašeg nefsa i šejtanskih trikova”. Stoga, (moguća uvreda) u neizbježnim prilikama, kao što su izvršavanje islama i uspostavljanje istine, ne spada u vrijeđanje koje je zabranjeno. Razlog zašto je Fatimu radijallahu anha uvrijedio Ebu Bekir radijallahu anh je bio to što joj on nije dao njen dio od nasljedstva Fedeka. [Fedek je ime jednog sela kod tvrđave Hajber koje je bogato hurminskim baščama i vočnjacima. Prema sporazumu koji je napravljen sa židovima pola sela je dato Resulullahu.] Ebu Bekir radijallahu anh je podijelio dohodak od hurmi i razdijelio ga siromasima na osnovu hadisi šerifa koji kaže, “Mi, Poslanici, ne ostavljamo zaostavštinu (miraz). Ono što ostane iza nas postaje milostinja (sadaka) koja treba da se podijeliti sirotinji.” On nije dao dio Fatimi radijallahu anha slijedeći ovaj hadisi šerif. To se ne bi moglo smatrati uvredom zato što ovako njegovo ponašanje nije poteklo od njegovog nefsa ili šejtana. Ako neko upita zašto se onda Fatima radijallahu anha uvrijedila za nešto što je učinjeno sa čistom namjerom slijeđenja hadisi šerifa, naš odgovor će biti: Njena uvreda je bila rezultat njene slabosti koja je urođena u čovjekovoj prirodi. Njen ovakav stav nije zauzet namjerno i smišljeno. Ovakva neizbježna uvreda nije zabranjena.

3 - Alimi Mavera’unnehra rahmetullahi teala alejhim edžma’in su rekli: “U četrdesetom ajetu sure Tevbe Allah dželle-šanuhu naziva Ebu Bekira Poslanikovim sallallahu alejhi ve sellem drugom (sahibom). Poslanikov drug se ne smije grditi i proklinjati.”

Ova (šijiska) knjižica ovako odgovara na to: Značenje trideset sedmog ajeta u suri Kehf kaže, “I reče mu drug (sahib) njegov, dok je s njim razgovarao: ‘Zar ne vjeruješ u tvog Gospodara, u tvog Stvaraoca...”. Ovdje se takođe i kafir naziva Poslanikovim drugom (sahibom). U stvari, u trideset devetom ajetu sure Jusuf, Jusuf alejhisselam naziva kafire “moji drugovi” i kaže, “O drugovi (sahibi) moji u tamnici...”. Jusuf-alejhisselamovo nazivanje dvojice idolopoklonika “moji drugovi” pokazuje da Poslanikovo sallallahu alejhi ve sellem nazivanje nekoga “drugom” ne mora da znači da je ta osoba dobra.

Mi im ovako odgovaramo: Drugarstvo (prijateljstvo) koje je zasnovano na uzajamnoj ljubavi je sigurno efektivno (te’sirli). Rečeno je (od strane uleme) da je nevjerovanje u efekat (te’sir) sohbeta (druženja) znak neznanja (džahiluka). Pošto se musliman i kafir ne vole jedan drugog, njihovo druženje (sohbet) neće proizvesti nikakav efekat, nikakvu korist. Da još takođe dodam i to, da su ta dva idolopoklonika, zahvaljujući napretku (berićetu, bereketu) i koristi Jusufovog alejhisselam društva (sohbeta), dobila čast da postanu muslimani. Zašto onda Resulullahovo društvo (sohbet) ne bi imalo efekta (uticaja) na Siddika (Ebu Bekira) radijallahu anh, koji je toliko volio Poslanika i koji je uvijek i više nego iko drugi bio sa njim? Zašto on ne bi okoristio njegovim zrelim ma’rifetima? Zaista je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem rekao, “Allah dželle-šanuhu je ulio sve marifete, svo znanje u moja prsa, (a) ja sam (ih) ulio u Ebu Bekirova prsa.” Sve što je čovjekova ljubav veća i veza (povezanost) jača on će sve će se više okoristiti. Ovo je bio razlog da Ebu Bekir Siddik radijallahu anh postane najodabraniji od svih drugih Ashaba. Jer, njegova povezanost sa Resulullahom je bila veća od ičije druge. Jedan hadisi šerif kaže, “Ebu Bekirova visoki stepen nije zato što on puno klanja namaz i puno posti. Unutar njegovog kalba ima jedna stvar (nešto).” Naši alimi rahmetullahi alejhim edžma’in su rekli da je ta stvar, koja se nalazi u njegovom kalbu (u komadu mesa koji mi zovemo srce ima jedna snaga, jedna energija, koja se zove kalb ili inklinacija), bila njegova prevelika ljubav prema Resulullahu sallallahu alejhi ve sellem. Dakle, kako bi ikad bilo opravdano grditi i kleti jednog takog druga (sahiba)? [U u 24. članku četvrtog fascikla knjige Endless Bliss, koji nosi naslov “pjevanje i muzika”, piše: Kalb, koji se nalazi u mesnatom organu koji mi zovemo srce, je kuća za ljubav (muhabbet). Rečeno je da je svaki kalb bez ljubavi (bez aška, muhabbeta) mrtav. U čovjekovom kalbu se ili nalazi ljubav prema Allahu dželle-šanuhu ili ljubav prema dunjaluku. Ovdje riječ “dunjaluk” znači “one stvari koje su haram”. Kada zikrom i ibadetom izbacimo iz našeg kalba ljubav prema dunjaluku kalb postane čist. Ljubav prema Allahu dželle-šanuhu se automatski useljava u ovaj očišćeni kalb. Kada činimo grijehe kalb crni, postaje bolestan. Shodno tome, umjesto da se ljubav prema Allahu dželle-šanuhu useli, ljubav prema dunjaluku se useljava. Ovo srčano stanje je slično sipanju vode u flašu. Kada naspemo vodu u flašu zrak će automatski izaći. Kada prospemo vodu iz flaše zrak će automatski ući u flašu.]

4 - Alimi Mavera’unnehra kažu: Emir Alija radijallahu anh je, iako je bio veoma moćan i popularan među Ashabima kiram, uvažio i prihvatio trojicu prvih halifa. On se nije pobunio i usprotivio. Ovo pokazuje da su prve tri halife bile pravedno zasnovane. Tvrditi drukčije bi značilo osuđivati Aliju radijallahu anh.

Šijiska knjižiza odgovara ovako na ovo: “Dok je Emir radijallahu anh bio zauzet sa pripremama za dženazu tri halife su sazvale većinu Ashaba u ćardak zvani Beni Sa’ide. Oni su izabrali Ebu Bekira za halifu. Alija radijallahu anh je čuo za to. Ali, on je mislio da bi se bilo beskorisno boriti zato što je imao nekoliko ljudi i zato što nije htio da dobri ljudi ginu i zato što je imao druge dobre razloge koji nama nisu poznati. Ovo sve ne pokazuje da je Ebu Bekir bio u pravu. Istina je da je Alija radijallahu anh je bio veoma jak i hrabar, međutim, on i Resulullah sallallahu alejhi ve sellem i mnogi Ashabi su se iselili iz Mekke u Medinu bez ikakve borbe. Oni su smatrali da ne bi bilo prikladno da tada ratuju. Kada su oni i hiljadu i pet stotina Ashaba bili na putu za Mekku (da obave hadždž), u šestoj godini po Hidžri, oni su napravili mirovni sporazum na mjestu koje se zove Hudejbije. Oni su se vratili u Medinu. Pošto je bilo dozvoljeno Resulullahu i Aliji da ne ratuju na tim mjestima, onda je sigurno bilo dozvoljeno Aliji da ne ide sam u rat. Isto tako, kao što izbjegavanje borbe na tim mjestima (Hudejbiji) nije pokazalo da su kurejševićki kafiri u pravu, tako i Alijino izbjegavanje borbe sigurno ne pokazuje da je Ebu Bekir u pravu. Slično tome, Firaun (Fir’avn, Faraon) je u Egiptu četiri stotine godina tvrdio da je bog. Takođe su i drugi kraljevi, kao što su Šeddad i Nimrod (Nemrud), godinama tako krivo (pokvareno) tvrdili. Allah dželle-šanuhu, Posjednik Svemoći, čijoj snazi nema kraja, ih nije ubio. Kad Allah dželle-šanuhu ne žuri sa osvetom Njegovim neprijateljima, zašto onda ne bi bilo dozvoljeno da Njegov rob ne kazni svoje neprijatelje? Emirova prećutna saglasnost njihovom hilafetu je s namjerom glumljenja, pretvaranja, da je on zadovoljan. Ona nije bila njegovo dobrovoljno prihvatanje (njihovog hilafeta).

Mi im na ovo ovako odgovaramo: Prema ulemi Mavera’unnehra Alijiino neratovanje protiv Ebu bekira radijallahu anhuma, i umjesto toga njegovo slijeđenje njega, pokazuje činjenicu da je on bio ispravno upućeni i zakonski halifa. A ta činjenica se ne može pobiti ili poreći poređenjem sa Resulullahovim sallallahu alejhi ve sellem neratovanjem protiv Kurejš kafira, niti Allahovim dželle-šanuhu odlaganjem ubijanja Njegovih neprijatelja ko što su Firaun, Šeddad i Nimrod. Primjeri koje oni navode u njihovoj knjižici pobijaju njihove lične dokaze. Jer, Resulullah sallallahu alejhi ve sellem i Allah dželle-šanuhu su uvijek grdili i prekoravali ove sve njihove neprijatelje. Oni su rekli da su ti neprijatelji uvijek bili zli i pokvareni. Kako će onda oni biti primjeri za ovaj slučaj? Gdje je sličnost? Kada im je mnoštvo izvještaja pomrsilo račune, i reklo da je Alija prihvatio Ebu Bekirov hilafet i da mu je bio poslušan radijallahu anhuma, i kada su vidjeli da bi bilo beskorisno poricati ove sve činjenice, ovi ljudi su okrenuli list i rekli da je to Alija nerado prihvatio sa ciljem ulagivanja i pretvaranja i glumljenja u toj situaciji. Oni ne mogu da nađu bolji odgovor da dokažu da je Ebu Bekirov radijallahu anh hilafet bio nepravedan. Oni ne mogu da nađu bolji način da riješe dilemu u koju su se uvalili. Ovdje će biti adekvatno da iznesemo kako je Ebu Bekir radijallahu teala anh bio izabran da bude halifa. Prema tome, mi ćemo pribjeći najpouzdanijim izvorima i tako istovremeno i dokazati da je nemoguće da se Alija radijallahu anh srozao u jedno tako odvratno stanje u kom je on uradio pogrešno djelo kako bi se ulagao i odglumio, i tako izbjegao opoziciju u nepovoljnim okolnostima.

Kada je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem preselio na ahiret Ashabi kiram radijallahu anhum edžma’in su odlučiji da izaberu halifu prije dženaze. Oni su smatrali da je njihova prva dužnost da izaberu poglavara vjernika (mu’mina). Jer, postojala su izvjesna Resulullahova sallallahu alejhi ve sellem naređenja koja su se morala izvršiti, kao što je kazna hadda, odbrana države od neprijatelja, uspostavljanje vojske u tu svrhu, i slične stvari. A te stvari je mogla izvršiti samo država. Prema tome, muslimanima je vadžib da izaberu vođu države. Mnogi ljudi su, kada su čuli za vijest da je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem preselio na ahiret, postali toliko tužni da nisu znali šta da rade dok su drugi postali skoro neuračunljivi. Ashabima je bio potreban neko ko će zaviti (zaštititi) ovu veliku ranu, i stišati ljute bolove (koje su osjećali). Ebu Bekir radijallahu anh je sa potpunom zrelošću sakupio Ashabe. On im je glasno rakao:

“O vi časni Poslanikovi drugovi radijallahu anhum edžma’in! Ko god ovdje obožava Muhammeda alejhisselam, neka zna da je on mrtav. A ko god obožava Allaha dželle-šanuhu neka zna da je On uvijek živ. On neće nikad umrijeti!” Ostatak njegovog govora je bio podjednako efektivan. Međutim, kada je on čuo da su se Ensarije iskupile, da između sebe izaberu halifu, on je otišao na njihov sastanak. On je sa sobom poveo Ebu Ubejdu i Omera. On im je rekao, “Čuo sam da vi birate poglavara da ispunjava i izvršava Allahova dželle-šanuhu naređenja. Dobro razmislite i izaberite! Halifa mora da bude iz (plemena) Kurejševića.” On je onda pokazao na Ebu Ubejdu i Omera o dodao, “Izaberite jednog od ove dvojice.” Na to je Omer rekao, pruživši mu ruku, “Ti si halifa o Ebu Bekire”. Sve Ensarije su se jednoglasno složile i prihvatile njegov hilafet. Ebu Bekir radijallahu anh je otišao sljedećeg dana u mesdžid. On se popeo na minber (govornicu). Pogledao je po džematu (džema’atu). Vidio je da se među njima ne nalazi Zubejr bin Avvam. On je poslao po njega. Kada je Zubejr došao on ga je upitao, “Imaš li ti išta protiv ove saglasnosti muslimana?” Zubejr reče, “O Resulullahov halifa! Ja nemam ništa protiv toga,” i pruži mu ruku u znak njegove pokornosti. Halifa opet pogleda naokolo. Kada ne viđe Aliju radijallahu anh on posla po njega. Kad Emir dođe, on mu reče, “Da li ti imaš išta protiv ove saglasnosti muslimana?” I Alija takođe reče, “O Resulullahov halifa! Ja nemam ništa protiv toga,” i pruži mu ruku u znak njegove pokornosti. Zubejr i Alija su se izvinuli zbog njihovog zakašnjenja na izbor halife. Oni su rekli, “Nama je žao jer nismo znali da se bira halifa. Mi najbolje znamo da među nama niko drugi nema više pravo na hilafet od Ebu Bekira. Jer, on je bio počašćen da bude njegov drug u pećini. Mi smo dobro upoznati sa njegovom čašću i uzvišenošću. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je (dok je bio bolestan) izabrao njega između nas da nam bude imam i da nas predvodi u namazu.” [Zubejr bin Avvam radijallahu teala anh je bio jedan od deset ljudi kojima su (još za života) saopštene radosne vijesti da će otići u džennet. Njegov otac je bio brat naše majke (Poslanikove alejhisselam žene) Hatidže (Hadidže), a njegova majka je bila Poslanikova alejhisselam halaka (tj. tetka s očeve strane) Safijja. On je postao musliman kada mu je bilo petnaest godina. On je bio prvi musliman koji je isukao svoju sablju, i prvi koji se iselio u Abesiniju i prvi koji se iselio u Medinu. On je zadobio mnoge rane u bitkama, na Bedru, Uhudu, Hendeku, Hudejbiji, Hajberu, Mekki, Hunajnu i Taifu. On je takođe učestvovao i u osvajanju Egipta. On je bio jako bogat. On je potrošio svo svoje bogatstvo na Allahovom putu. On je, u događaju kod Deve, bio protiv hazreti Alije. On je postao šehid kada mu je bilo šezdeset sedam godina, u šezdeset trećoj godini po Hidžri.]

Imam Muhammed Šafi (Šafi’i) rahmetullahi alejh [150.-204./819. u Egiptu] kaže: “Kada je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem preselio na ahiret Ashabi kiram radijallahu anhum edžma’in su istraživali, i na kraju su ustanovili, da na cijeloj zemlji ne bi niko mogao postojati uzvišeniji od Ebu Bekira radijallahu anh. Oni su njega svi jednoglasno postavili da bude halifa.” Svi Ashabi kiram radijallahu anhum su bili jednoglasni da postave jednog od tri sljedeća čovjeka da bude halifa. Ebu Bekira, Aliju i Abbasa radijallahu anhum. Alija i Abbas nisu ništa rekli protiv toga da Ebu Bekir bude halifa. Oni su oba prihvatili Ebu Bekirov hilafet. Ebu Bekir je tako izabran sa jednoglasnom saglasnošću da bude (prvi) halifa. Da Ebu Bekir nije bio pravedno izabran da bude halifa, Alija i Abbas radijallahu anhum bi se tome usprotivili, i zahtijevali svoja prava. U stvari, (kasnije) Alija radijallahu anh nije prihvatio Muavijin (Mu’avijin) radijallahu anh hilafet zato što je smatrao da on nije imao pravo da bude halifa. Iako je Muavijina vojska bila nadmoćnija od njegove on je insistirao na svom pravu i bio povod (sebeb) da mnogi izginu. S druge strane, njemu je bilo puno lakše da se usprotivi Ebu Bekiru i on bi bio izabran da bude halifa. Jer, to vrijeme je bilo bliže Resulullahovom sallallahu alejhi ve sellem vremenu pa su stoga i ljudi bili skloniji da pronađu ono što je ispravnije (hakk). Osim toga, Abbas je ponudio Aliji da bude halifa. Međutim, on je to odbio. Da je on smatrao, da on ima veće pravo na to, on bi to sigurno prihvatio. Zaista su Zubejr i svi Hašimovićevi sinovi, sa svom svojom slavom i junaštvom, i mnoge druge Sahabe bili sa Alijom radijallahu anh. Ovaj idžma’ [ova složnost i jednoglasnost] je dovoljan kao dokaz da je Ebu Bekir pravedno postao halifa. A sama činjenica, da nema nijednog ni naređenja ni sugestije, koji to poriču, samo naglašava to stanje pravednosti (i ispravnosti tog izbora). U stvari, prema većini alima je idžma’ ummeta, to jest složnost i saglasnost Ashaba, pouzdanija od naređenja koje nije mešhur (jednoglasno preneseno od strane svih alima). Jer, ono po čemu postoji idžma’ (složnost i jednoglasnost Ashaba) je sigurno tačno. S druge strane, za naređenje koje nije mešhur se pretpostavlja da je tačno. Mi bi još htjeli reći i to da postoje sugestije (znaci, išareti), pa čak i naređenja, koja kažu da Ebu Bekir treba da bude (prvi) halifa. Njih su saopštili duboko učeni alimi tefsira i hadisa. Tačno je da prema većini duboko učenih alima ehli sunneta nema takvih naredbi. Pa ipak, ove iste izjave takođe pokazuju (i to) da ni drugi nisu u pravu. Dakle, postaje jasno kao dan da je Ebu Bekir postao halifa pravedno i sa jednoglasnom saglasnošću (svih Ashaba) i da se ne može reći da se Alija u toj situaciji pretvarao (kako bi spriječio smutnju). Da su Sahabei kiram bili neki ljudi koji ne bi prihvatili istinu onda bi se moglo pomisliti (na mogućnost Alijine) glume i pretvaranja. Kako bi se ikad mogao poniziti Alija sa riječima da je on odustao od njegovog prava sa ciljem da prevari (obradi) ljude koji su počašćeni sa hadisi šerifom, “Moje vrijeme je najbolje od (svih drugih) vremena.”?

Osman bin Abdurrahman Ibnissalah [577.-643./1245.] [njegova knjiga Aks-ul-amel je izdata u Londonu] i Abdul’azim Munziri [581.-656.] rahmetullahi teala alejhima kažu: Svi Ashabi kiram su bili pravedni ljudi. Nema sumnje da će svi Ashabi kiram otići u džennet. Značenje desetog ajeta sure Hadid kaže, “O vjernici (mu’mini)! Među vama će imati više stupnjeve oni koji su radi Allaha dželle-šanuhu prije osvajanja Mekke davali svoj imetak, i borili se, od onih koji su poslije osvajanja Mekke davali (imovinu) i borili se. Njihovi položaji nisu jednaki. Ja im svima obećavam (da ću im Ja dati) džennet.” Ovo znači da će svi Ashabi kiram otići u džennet. Ovo obećanje u ovom ajeti kerimu, koje je dato onim koji su žrtvovali svoje imetke i živote, ne znači da oni koji nisu dali sadaku ili nisu bili u džihadu neće otići u džennet (ajeti kerim ih ne isključuje). [U tefsirima Bejdavi, Husejni i Mevakib piše da je prema većini mufessira (duboko učenih alima koji su kvalifikovani da tumače Kur’ani kerim) ovaj ajeti kerim poslat sa ciljem da saopšti koliko je visoka Ebu Bekirova Siddikova čast. Jer, on je bio prvi koji je dobio iman, (tj. postao musliman), i koji ga je trošio na Allahovom putu, i koji je ratovao protiv kafira.]

Riječi “Alija radijallahu anh je nerado prihvatio hazreti Ebu Bekirov hilafet da bi spriječio smutnju”, su omalovažavanje i ponižavanje Allahovog dželle-šanuhu lava. Jer, ne reći istinu je grijeh. A uraditi nešto nerado je nešto što bi i najniži vjernik (mu’min) mrzio. Bi li se Emir, Allahov dželle-šanuhu lav, Resulullahov zet, primjer smjelosti i herojstva kojem nema ravna, ikad spustio na jedan tako nizak i mizeran položaj i uradio nešto tako odvratno i mrsko? Njih njihovo neznanje (džahiluk), pomiješano sa ogromnom dozom pretjeranosti, dovodi u jednu vrlo smiješnu situaciju. Oni omalovažavaju i kleveću hazreti Alijiu radijallahu anh u ime njegovog cijenjenja. Dok ga srozavaju oni misle da ga uzdižu.

5 - Alimi Mavera’unnehra rahmetullahi teala alejhim edžma’in kažu: Izražavati se loše (tj. grditi, kuditi, psovati) i kleti trojicu halifa ili neke od Resulullahovih čistih supruga je nevjerstvo (kufr). Ako neko kaže da je to dozvoljeno on se mora kazniti.

Šijiska knjižica na ovo ovako odgovara: “Komentator knjige Akaid-i Nesefijje se ne slaže da će loše izražavanje o šejhajnu” (tj. grdnja, kuđenje, psovanje i proklinjanje Ebu Bekira i Omera radijallahu teala anhuma) “izazvati kufr.” [Knjigu Akaid-i Nesefijje je napisao Omer ibni Muhammed Nesefi (461.-537. u Samarkandu.) Knjiga fikha koja se zove Zahire je dragocjena. Mnogi alimi su napisali svoje komentare na knjigu Akaid-i Nesefijje. Najčuveniji od njih je komentar koji je napisao Mes’ud bin Omer Sa’deddin-i Taftazani (722.-792. u Samerkandu.)] “Autor knjige Džami’ul-usul smatra da su oni, koji se loše izražavaju o šejhajnu” (tj. oni koji psuju, grde, kude i proklinju Ebu Bekira i Omera radijallahu teala anhuma), “(još uvijek) muslimani. Isto tako kaže i knjiga Mevakif.” [Knjigu Džami’ul-usul je napisao Mubarek bin Muhammed ibni Esir (544.-606. u Musulu). Knjigu Mevakif je napisao kadija Adud Abdurrahman bin Ahmed. Knjiga Mevakif je vrlo cijenjena knjiga o akaidu (principima islamskog vjerovanja). Na nju su napisani mnogi komentari. Najčuvenije od tih komentare su napisali sejjid šerif Ali bin Muhammed Džurdžani (740.-816. u Širazu) i Muhammed bin Es’ad Dželaleddin Devani (833./1426.-908./1502.). Devanijeva knjiga Ahlak-i Dželali, koja je na perzijskom jeziku, je jako čuvena. Ona je prevedena na engleski jezik i izdata. Abdulhakim-Sijalkuti Hindijevo (1068./1658. u Indiji) objašnjenje sejjid-šerif-Alijevog komentara je izdato i dobro poznato.] “Imam-i Muhammed Gazali” [450.-505./1111. u gradu Tus] “kaže da loše izražavanje o šejhajnu” (tj. psovanje, grdnja, kuđenje i proklinjanje Ebu Bekira i Omera radijallahu teala anhuma) “nije kufr. Ebul-Hasan Eš’ari” [Ali bin Isma’il (266.-330./941. u Bagdadu)] “kaže da se onaj ko klanja namaz ne može nazivati kafirom. Prema tome, nazivati kafirima one koji se loše izražavaju o šejhajnu” (tj. one koji psuju, grde, kude i proklinju Ebu Bekira i Omera radijallahu teala anhuma) “je kontradiktorno i prema knjigama alima islama i prema Kur’ani kerimu i hadisi šerifima.

Mi im dajemo sljedeći odgovor: Loše izražavanje o šejhajnu (tj. psovanje, proklinjanje, kuđenje i grđenje Ebu Bekira i Omera radijallahu teala anhuma) je nevjerstvo (kufr). Hadisi šerifi pokazuju da je to kufr. Hadisi šerif koji prenose Tebrani [Sulejman bin Ahmed (260.-360./971. u Isfahanu)] i Hakim [Muhammed bin Abdullah (321.-405./1014. u Nišapuru)] kaže: “Allah dželle-šanuhu je odabrao mene. On je odabrao najbolje od cijelog čovječanstva da budu moji Ashabi [Drugovi]. On je između mojih Ashaba odabrao moje vezire, pomagače i moju rodbinu. Neka je na onog koji se o njima loše izražava (tj. na onog koji ih grdi, kudi, psuje i proklinje) prokletstvo Allaha dželle-šanuhu i meleka i ljudi! Allah dželle-šanuhu neće primiti od onih koji se o njima loše izražavaju (tj. od onih koji ih grde, kude, psuju i proklinju) ni farzova ni sunneta.” Hadisi šerif koji prenosi alim hadisa Ali bin Omer Darekutni (306.-385. u Bagdadu) kaže, “Poslije mene će se pojaviti izvjesni ljudi. Ako ih sretnete ubite ih! Jer, oni su mušrici [idolopoklonici tj. nevjernici, kafiri].” Alija radijallahu anh je upitao, “Šta je njihov znak?” (Kako ću ih prepoznati.) On (Poslanik alejhisselam) je rekao, “Oni će se pretstavljati kao da su ti pretjerano odani. Oni će ti pripisivati ono što ti nemaš. Oni će kuditi vjerske velikane koji su došli prije njih.” [Darakutn je ime jednog sela u blizini Bagdada.] U istoj knjizi se navodi hadisi šerif koji kaže, “Ovi ljudi kude Ebu Bekira i Omera. Oni se o njima loše izražavaju. Neka je na one, koji se loše izražavaju (tj. koji kude ili kunu ili grde ili psuju ili proklinju) na moje Ashabe prokletstvo Allaha dželle-šanuhu i meleka i svih ljudi.” Ima još dosta sličnih hadisi šerifa. I pošto je većina njih dobro poznata nema potrebe da ih mi ovdje ponavljamo.

Loše izražavanje o šejhajnu (tj. kuđenje, kletva, grdnja, psovanje i proklinjanje Ebu Bekira i Omera radijallahu teala anhuma) znači neprijateljstvo prema njima. A neprijateljstvo prema njima je kufr. Jer, hadisi šerif kaže, “Neprijateljstvo prema njima je neprijateljstvo prema meni. Vrijeđanje njih je vrijeđanje mene. A vrijeđanje mene je vrijeđanje (ezijet) Allaha dželle-šanuhu.” Hadisi šerif koji prenosi Ali bin Hasan ibni Asakir [499.-571. u Damasku] kaže, “Ljubav prema Ebu Bekiru i Omeru radijallahu anhuma je iman. Neprijateljstvo prema njima je kufr.” Onaj ko kaže jednom vjerniku (mu’minu) da je kafir postaje kafir. Hadisi šerif kaže, “Ako neko kaže jednom mu’minu nešto što znači kafir (na primjer ako mu kaže ‘o ti Allahov dželle-šanuhu neprijatelju’) on sam postaje kafir.” Prema tome, onaj ko (nazove ili) kaže da su Ebu Bekir i Omer radijallahu teala anhuma kafiri, ili ih smatra kafirima, će postati sam sobom kafir. Mi znamo bez ikakve sumnje da su Ebu Bekir i Omer radijallahu teala anhuma vjernici (mu’mini). Oni nisu Allahovi dželle-šanuhu neprijatelji. Oni su dobili radosne vijesti da će otići u džennet. Dakle, onaj ko ih nazove kafirima će postati sam sobom kafir. Tačno je da je gore navedeni hadisi šerif prenijela samo jedna osoba. Međutim, on pokazuje da će onaj, ko nazove vjernika (mu’mina) ili mu kaže da je kafir, postati sam sobom kafir. Ipak, onaj ko to porekne (tj. hadisi šerif koji je prenijela samo jedna osoba) neće postati kafir. Ebu Zur’a Razi, veliki alim ovog vremena kaže, “Ako neko kudi ijednog od Resulullahovih sallallahu alejhi ve sellem Ashaba on je zindik (bezbožnik, nevjernik). Jer, Kur’ani kerim je bez sumnje istina. Resulullah je bez sumnje govorio istinu. Vijesti koje nam dolaze iz ovih (tj. iz Kur’ani kerima i Resulullahovih alejhisselam riječi) su bez sumnje istina. Ovo sve hvali i veliča Ashabe kiram. Njihovo kuđenje je nevjerovanje u Kur’ani kerim i hadisi šerife. A to je zindikluk (bezboštvo), dalalet (skretanje) i krivovjerje.” Sehl bin Abdullah Tusturi [200.-283./896. u Basri] je rekao, “Onaj ko ne cijeni i ne poštuje Ashabe kiram ne vjeruje u Resulullaha.” Neko je upitao Abdullaha bin Mubareka [116.-181./797. u Iraku], “Ko je viši, Muavija (Mu’avija) ili Omer bin Abdul’aziz?” On je odgovorio, “Prašina koja je ulazila u nozdrve Muavijinog radijallahu anh [preselio na ahiret u 60./680. godini, u 79. godini starosti u Damasku] konja, dok je jahao sa Resulullahom, je puno, puno, viša od Omera bin Abdul’aziza.” On je sa ovim htio da kaže da nikakava visina niti ikakav stupanj uzvišenosti se ne može uporediti sa stupnjem koji se postiže u Resulullahovoj blizini, u Njegovom društvu (sohbetu), i gledanjem u Njegovo mubarek lice. [Omer bin Abdul’aziz, osmi umejjidski halifa, je bio jako duboko učen alim i izrazito pobožan čovjek. On je postao u 101. godini po Hidžri šehid, u njegovoj četrdeset prvoj godini starosti.] Ova uzvišenost, koja je čisti proizvod druženja (sohbeta), i izuzimajući sve druge lične vrline, je ista u svih Ashaba kiram. (Međutim), kada se ovoj uzvišenosti dodaju i druge dragocjenosti i vrline, kao na primjer, Ashab koji je išao u džihad sa Resulullahom i podučavao vjernike (mu’mine) koji su došli iza Resulullaha alejhisselam ono što je on naučio od njega, i koji je žrtvovao svoj imetak radi njega, (takav Ashab) mora biti još uzvišeniji, još i odabraniji. Bez sumnje je da su prva dvojica halifa bila među nejuzvišenijim (i najodabranijim) od svih drugih Ashaba. Oni su bili čak najviši od svih drugih. Prema tome, pripisati Ebu Bekiru i Omeru radijallahu teala anhuma i najmanju inferiornost je nevjerstvo (kufr), da i ne govorimo o nazivanju njih kafirima. To je zindikluk (bezboštvo). To je skretanje sa pravoga puta. U knjizi Muhit, koju je napisao Šemsul’eimme Muhammed bin Ahmed Serahsi (483./1090. u Turkistanu), piše: “Nije dozvoljeno klanjati namaz za imamom (koji je poznat po svom) lošem izražavanju o šejhajnu. Jer on ne prihvata da je Ebu Bekir radijallahu anh hilafa. Međutim, svi Ashabi kiram su jednoglasno priznali da je on pravedno izabran za halifu.” U knjizi Hulasa, koju je napisao Tahir bin Ahmed Buhari piše, “Ako čovjek (osoba) ne vjeruje Ebu Bekirov hilafet on postaje kafir. Klanjati za bid’at sahibijom (inovatorom, nemezheblijom) je mekruh (pokuđeno). (Mekruh znači nešto što, iako to Resulullah alejhisselam nije volio, nije zabranjeno.) [Bid’at (inovacija, novotarija) je svaka radnja, svako ponašanje, svako vjerovanje, svaki ibadet i svaka molitva koji nisu originalno postojali u islamu već su kasnije izmišljeni kao vjera. Svaki bid’at na neki način šteti islamu.] Ako je bid’at koji on radi toliko loš da on izaziva nevjerstvo (kufr), namaz koji on predvodi neće biti sahih (primljen, uslišan). Ako nije toliko loš da izaziva nevjerstvo namaz će biti sahih ali će biti mekruh. Korektnija istina je da će i onaj ko ne vjeruje hazreti Omerov radijallahu anh hilafet postati kafir.” Kada će neko ko ne vjeruje u njihov hilafet postati kafir šta ćemo onda reći kakva će sudbina čekati one koji se o njima loše izražavaju i koji ih proklinju. Kako se vidi, nazivanje ovakvih nenormalnosti kufrom, je u potpunom u skladu sa hadisi šerifima i riječima alima islama. Kada su neki alimi ehli sunneta rahmetullahi teala alejhim edžma’in rekli da se ovaki ljudi ne trebaju nazivati kafirima, oni su mislili na one koji nisu pretjerali u ovim svojim nastranostima. Dakle, njihove izjave su u skladu sa hadisi šerifima i riječima (drugih) alima.

Ova šijiska knjižica takođe psuje, (kudi i) proklinje Aišu Siddiku radijallahu teala anha (Poslanikovu sallallahu alejhi ve sellem mubarek suprugu). Oni kažu, da se nju treba proklinjati zato što ona nije slijedila ajeti kerim i hadisi šerif. Oni je - haša (da Allah dželle-šanuhu sačuva) - kleveću. “Trideset treći ajet sure Ahzab kaže, ‘U kućama svojim ostanite.’ Ona nije poslušala ovo naređenje, ona je u sukobu koji je poznat kao Bitka kod deve (vak’atul džemel) ratovala protiv Alije radijallahu anh. Međutim, hadisi šerif kaže, ‘Onaj ko se bori protiv tebe (tj. Alije) se (u stvari) bori protiv mene.’ To znači da je ratovanje protiv Alije ratovanje protiv Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem. A onaj ko ratuje protiv Poslanika (Pejgambera) će postati kafir. Stoga je neophodno kritikovati i proklinjati Aišu.

Ovo je naš odgovor: Kur’anska zapovijed “U kućama svojim ostanite,” ne znači “Uvijek u svakom slučaju (bez obzira šta se desilo) sjedite (i budite) u vašoj kući. Nikad ne izlazite iz kuće.” Činjenica da su neke od Resulullahovih žena išle sa njim na putovanja pokazuje da ono što oni kažu nije istina. Ovim se misli reći da je zapovijed da se ostane u kućama namijenjena za izvjesne prilike i situacije. To je kao kad se nešto kaže uopšteno iako se misli na samo jedan određeni dio toga. Ovake izjave nisu apsolutne zapovijedi. Stoga je mudžtehidu dozvoljeno da izvede iz ove generalne izjave drugo značenje. Jer, postoje izvjesne kakvoće koje su zajedničke u svim dijelovima. Aiša radijallahu anha je bez sumnje bila alim i mudžtehid. Ebu Musel-Eš’ari kaže u Tirmizijevoj knjizi: Kad god su Ashabi kiram htjeli da nešto nauče oni su odlazili hazreti Aiši i od nje učili. [Ebu Musel-Eš’ari je jedan od Resulullahovih guvernera (valija). On je uveo običaj stavljanja datuma na pisane dokumente, kao što su pisma i sl. On je preselio na ahiret u Kufi, 51. godine po Hidžri.] Opet u Tirmizijevoj knjizi, Musa bin Talha kaže: Ja nisam vidio nikog rječitijeg i tačnijeg od Aiše. Aiša radijallahu anha je zahvaljujući svom dubokom znanju koje je imala, shvatila unutarnje značenje (tog) ajeti kerima i pratila izuzetne slučajeve kada joj je i za koje poslove dozvoljeno da izađe iz svoje kuće. Značenje koje je izvedeno iz (spomenutog) ajeti kerima je, “Ne izlazite napolje nepokrivene.” Zaista, i sam ajeti kerim na kraju kaže, “Ne pokazujte svoj nakit muškarcima kao što su to radile žene u vrijeme džahilijjeta (tj. prije islama)!” Iz ovog se razumije da im je (ženama) dozvoljeno da izađu iz kuće ako su pokrivene. Aišin radijallahu anha izlazak napolje u slučaju Bitke kod deve nije bio sa namjerom ratovanja. On je bio sa namjerom gušenja fitne i uspostavljanja mira. Čak i da je njen izlazak bio sa namjerom ratovanja, kao što to neki istoričari tumače, ni protiv toga se ne bi moglo ništa reći jer je to ona uradila na osnovu svog idžtihada. Ona nije izašla samo zato što je ona željela da to tako uradi. U stvari, Šerh-i mevakif prenosi vijest od Amidija (Sejfuddin Ali Amidi) rahmetullahi alejh da su bitke kod Deve i Siffin bile zbog idžtihada. Ako mudžtehid pogriješi (u svom idžtihadu) on (ili ona) se ne može kriviti za to. Značenje šezdeset osmog ajeta sure Enfal kaže, “Da nije (da ne bi) ranijeg Allahovog dželle-šanuhu Kitaba vi bi pretrpjeli veliki azab zbog onog što ste uradili.” Bejdavi ovo ovako tumači (tefsiri): “Allah dželle-šanuhu je napisao ranije u Levhilmahfuzu da On neće mučiti (azabiti) sve dok se ne bude urađeno ono što je On jasno zabranio. Da On nije prethodno odredio da On neće mučiti za griješenje ili grešku ... .” Još jedna činjenica, koju bi mi htjeli istači, je i to da je mudžtehidovo griješenje Allahov dželle-šanuhu rahmet (milost) i hidajet (spas, uputa na pravi put). Omer radijallahu anh kaže u knjizi koju je napisao Rezin bin Mu’avije (524.), jedan od sinova Abduddara bin Kuseja, da je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem rekao: “Ja sam upitao mog Rabba o nesuglasicama koje će se poslije mene pojaviti među mojim Ashabima. Moj Rabb mi je rekao: O Moj dragi Poslaniče Muhammede, alejhissalatu vesselam! Tvoji Ashabi su kao zvijezde na nebu. Neki od njih su blještaviji od drugih. Oni svi daju svjetlo. Onaj koji slijedi put bilo kojeg od njih će dobiti uputu (hidajet).” On je onda rekao ovaj hadisi šerif: “Moji Ashabi su kao zvijezde na nebu. Ako slijedite bilo kog od njih vi ćete dobiti uputu (hidajet) i spas (selamet)!

Možda Ajša radijallahu anha nije čula za hadisi šerif, “O Ali! Onaj ko se bori protiv tebe se bori protiv mene.” Ili, (tu se) možda se misli na izvjesnu određenu vrstu borbe (protiv Alije). Ili, (se tu) možda misli na ratove koje je on ratovao za vrijeme Asr-i se’adeta.

Sa ciljem da pokvari (ubijedi i) druge i pobije (argumente) alima ehli sunneta, autor ove šijiske knjižice (risale) kaže: “Kada je jedna od Poslanikovih sallallahu alejhi ve sellem žena prišla, dok je on razgovarao sa potpuno slijepim Ibni Umm-i Mektumom, on se je oneraspoložio i rekao, ‘Čak i ako on ne vidi ti vidiš!’ Iako je toliko potrebno da se žene ne pokazuju pred muškarcima, u knjigama ehli sunneta piše: Aiša radijallahu anha je gledala naslonjene glave na Poslanikovo rame kako ljudi igraju (plešu) i sviraju. On (Poslanik alejhisselam) je govorio, ‘O Humejra zar se još nisi zasitila?” Mi čak ne možemo reći da bi najgori ljudi tako rekli. Mi kažemo u našem odgovoru da se gledanje igranja (plesanja) moglo desiti prije objave ajeti kerima koji naređuje (ženama) da se pokriju. S druge strane, (Poslanikovo) zabranjivanje (njegovoj ženi) da se pokazuje Ibni Mektumu se desilo poslije objave ovog ajeti kerima. Ili, možda, ples koji su gledali (sejrili), nije bio zabranjen (haram), možda su bili neki plesovi koji su dozvoljeni (džaiz). U stvari, vjerodostojni (sahih) izvještaji pokazuju da se u dvorištu Poslanikove džamije (Mesdžida Nebevi) plesalo sa sabljama. Ovakav ples, ratni ples, nije grijeh (džunah). Zaista, sama činjenica da se plesalo u dvorištu samoga mesdžida pokazuje da je to bilo dozvoljeno. Pa čak i da se gledanje (sejr) plesa desilo poslije objave ajeti kerima Aiša radijallahu anha je tada tada bila mala. Ona još nije bila obavezna (da izvršava vjerske odredbe). U stvari, Buharija i Muslim navode da je (Aiša) rekla, “Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je stajao na vratima sobe. Neki Abesinci su plesali u mesdžidovom mihrabu. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem me je pokrio sa ogrtačem koji je bio na njegovim mubarek leđima. Ja sam gledala ples kroz otvor između njegovog mubarek vrata i uha.”

Treba dobro znati da je miješanje u poslove i ponašanja Ashaba kiram, i izgovaranje onoga što nam o njima padne na pamet, najniži stepen bezobrazluka (edebsuzluka i zevalluka) koji jedan musliman može učiniti. Onaj ko nosi muslimansko ime mora voljeti sve Ashabe kiram. On mora ostaviti njihovu podjelu i njihove nesuglasice Allahu dželle-šanuhu. On mora da zna da je ljubav prema njima ljubav prema Muhammedu alejhisselam. Jer, on je rekao, “Onaj koji ih voli, voli ih zato što mene voli.” Ovo je jedini put za spas jednog muslimana. Imam-i Muhammed bin Idris Šafi’i rahmetullahi alejh je rekao, “Isto kao što je Allah dželle-šanuhu zaštitio naše ruke da se ne uprljaju sa krvlju koja je prolivena između Ashaba kiram tako i mi moramo sačuvati naše jezike da se ne miješaju u to.” Omer bin Abdul’aziz je slično rekao. [Sejjid Ahmed bin Ali Rifai ovako piše na sedamdeset osmoj stranici njegove knjige (koja je izdata 1340. godine na turskom jeziku u Istanbulu i koja se zove) Ahmed Rifai, “Kada se govori o događajima, koji su se odigrali između Ashaba kiram alejhimurridvan, nije nikada dozvoljeno prekoračiti preko granice (koju je propisala ulema) ili suditi o njima. Svaki musliman mora da čuva svoj jezik kada se izražava o Ashabima kiram, i da o ovim velikanima samo najbolje govori, i da ih sve voli i hvali.”] [Sejjid Ahmed bin Ali Rifai 512.-578./1183. u Umm-i Ubejdu u okolini Basre.] Međutim, neki se loše izražavaju o Ashabima kiram. Oni su toliko bezobrazni da se usuđuju da psuju, kude, i proklinju, ove zjenice oka islama. Alimi islama rahmetullahi teala alejhim edžma’in im moraju odgovoriti, i opvrći ih, i objasniti da je njihovo razmišljanje nezdravo i pogrešno. Ovaj fakir [tj. imam-i Rabbani mudžeddid-i elfi sani Ahmed Faruki rahmetullahi alejh (971.-1034./1624. u gradu Serhend u Indiji)] je iz tog razloga odlučio da napiše nekoliko riječi. Ja Rabbi (o moj Gospodaru)! Nemoj nas kazniti za ono što smo zaboravili ili pogriješili! Ovo je kraj odgovora, koji je bio nasib ovom fakiru, u kom je on opovrgnuo i orezilio autora ove (šijiske) knjižice koju je pročitao. Da nam Allah dželle-šanuhu napuni naša srca sa ljubavlju prema Njegovoj vjeri! Da nas On sve počasti da idemo putem Njegovog predragog Poslanika Muhammeda alejhissalatu vesselam! Amin.

Ovdje se završava prijevod knjižice (risale) Redd-i Revafid koju je napisao imam-i Rabbani mudžeddid-i elf-i sani Ahmed Faruki rahmetullahi alejh.

Ja Rabbi! Oprosti imamu Rabbaniju Ahmedu Farukiju i njegovoj majci i ocu radi hurmeta Tvog predragog Poslanika i hatra njegovog ehli bejta radijallahu anhum! Tretiraj ih lijepo radi hurmeta ahlaka Tvog Habiba! rahmetullahi alejhim edžma’in! Prenesi naše dove i selame Tvom predragom Poslaniku i njegovom ehli bejtu i podaj im hajr kako Ti voliš i bereket onoliko koliko je broj Tvojih stvorenja i koliko je težak Tvoj Arš. Amin. Neka je do Kijameta (Sudnjega dana) svaka hvala (hamd) Allahu dželle-šanuhu koji je učinio nasib da se ova risala (uspješno) završi i neka su dove i selami na Njegovog predragog ummi (koji nije mogao ni čitati ni pisati) Poslanika Muhammeda alejhisselam!

Risala Redd-i revafid, koju je napisao imam-i Rabbani Ahmed Faruki, je štampana u Indiji i u Pakistanu. Gulam Mustafa han, professor na Hajdarabad univerzitetu u Pakistanu, je takođe dao da se ona 1385./1965. odštampao zajedno sa njenim prijevodom na urdu jezik pod imenom Te’jid-i ehl-i sunnet. Ovo izdanje risale je 1397./1977. godine ofsetom preštampano u Istanbulu zajedno sa risalom Mebde’ ve Me’ad. Ovu risalu (tj. Red-i revafid) je šah Velijjullah Dehlevi, jedan od indijskih alima, preveo na arapski jezik i izdao u Indiji a njeno istanbulsko ofset-izdanje je dodato na kraj knjige En-Nahije.

(Sljedeći tekst je uzet iz) trideset šestog pisma drugog toma knjige Mektubat koju je napisao veliki alim i kajjum-i alem, hazreti šejh Muhammed Ma’sum bin Ahmed Faruki kuddisa sirruhuma [1009.-1079./1667. u indijskom gradu Serhend], jedan od tako rijetkih alima koji se pojave jednom u nekoliko stoljeća. On u tom pismu odgovara na razna duga pitanja. Smatramo da je da bi na ovom mjestu bilo pogodno da iz ovog pisma prevedemo samo osmo pitanje i odgovor.

Pitanje: U knjizi Šerh-i divan-i kutub-i tevarih piše sljedeće: “Kada je hazreti Emir kerremallahu teala vedžheh osjetio da neki ljudi gaje mržnju prema njemu on je počeo da poslije svakog dnevnog namaza kune (da čini lanet) pet ljudi među koje je uključen i Mu’avija radijallahu teala anh. Kada su oni za to čuli, i oni (ovih pet ljudi) su počeli da poslije svih dnevnih namaza proklinju pet ljudi, to jest, hazreti Emira, hazreti Hasana, hazreti Husejna, Abdullaha ibni Abbasa i Malika Edždera radijallahu anhum edžma’in. U stvari, halife Beni Umejje su raširile nadaleko i naširoko ovu prefriganu (alčak) praksu. Oni su u hutbama kleli i proklinjali ehli bejt. Ova praksa se nastavila sve do vremena Omera bin Abdul’aziza. Omer bin Abdul’aziz je ukinuo ovo proklinjanje. On je umjesto njega proučio devedeseti ajeti kerim sure Nahl.” Je li se ovaj odvratni događaj zaista desio ili nije?

Odgovor: Hazreti Emir kerremallahu teala vedžheh, koji je bio rahmet od glave do pete, nije nikad - haša ve kella (da nas Allah dželle-šanuhu sačuva od ovakvih riječi i vjerovanja) - kleo nijednog muslimana, da i ne govorimo o Ashabima našeg efendije Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, a naročito o Mu’aviji radijallahu anh kojem je Resulullah alejhisselam često činio hajr dovu. Hazreti Emir je ovako rekao za one koji su bili sa Mu’avijom, “Naša braća se nisu složila sa nama. Oni nisu ni nevjernici (kafiri) ni grešnici (fasici). Oni su postupili po svojim idžtihadima.” Ova njegova izjava udaljava od njih nevjerstvo i grešnost. Zašto bi ih on onda kleo i proklinjao? U islamskoj vjeri proklinjanje bilo koga nije ibadet, čak ni proklinjanje evropskih kafira. Pošto (je općepoznato da) se poslije pet dnevnih namaza treba činiti dovu i tražiti blagoslov zašto bi on odbacio ovo blagosiljanje radi kletve koja bi samo služila da ugasi ličnu mržnju? Zar ovi ljudi ne ponižavaju hazreti Emira - koji je došao na najvisočiji stepen fene i na kraj itmi’nana i koji je potpuno odbacio svoje lične želje - i (ne prikazuju ga) kao jednog glupaka čiji nefs vrvi od mržnje, tvrdoglavosti i neprijateljstva, kao njihovi nefsovi emmare? [Fena je najviši stepen u tesavvufu. Osoba koji je na ovom stepenu potpuno zaboravlja na svoje postojanje i iščezava u postojanju Allaha dželle-šanuhu.] [Itmi’nan je stepen u kom sve zle komponente koje postoje u čovjekovoj prirodi (i koje su urođene u čovjekovoj prirodi), i koje se zovu nefs, zaboravljaju na sebe i na svoje ćulne želje i prohtijeve i (samo) slijede Allahove dželle-šanuhu zapovijedi.] [Nefs-i emmare je zlo biće, postojanje, u čovjekovoj prirodi. Sve želje nefsa su u suprotnosti sa Allahovim dželle-šanuhu naređenjima i zapovijedima. Nefs je taj koji izaziva čovjekovo osjećanje lijenosti (odupiranja, protivljenja) da izvrši islamska naređenja. I opet, taj isti nefs može navesti čovjeka u jednu jako opasnu situaciju, da on postane ponosan na svoje ibadete koje obavlja.] Je li ova glupa pretpostavka ta koja ih navraća da oni kleveću jednog tako uzvišenog čovjeka na jedan tako nizak i podao način? Hazreti Emir je - zato što se odrekao svog života i imetka radi njegovog, sallallahu alejhi ve sellem, puta - dobio najviše stepene (mekame) (koji se zovu) fene fillah i muhabbet-i Resulullah. Zašto bi on traćio vrijeme koje je određeno za dovu na kletvu njegovih (tobožnjih) neprijatelja, umjesto da ga provede, na primjer, u proklinjanju Allahovih dželle-šanuhu i Resulullahovih sallallahu alejhi ve sellem neprijatelja, onih koji su nanijeli sultanu oba svijeta, našem Poslaniku sallallahu alejhi ve sellem, svaku vrstu torture i proganjanja? S druge strane, njegove riječi, “oni su postupili po svojim idžtihadima,” pokazuju da on nije nio njihov neprijatelj (da on nije gajio prema njima neprijateljska osjećanja). Ustvari, istina je da njihove borbe i nesuglasice nisu potekle iz njihovih neprijateljskih osjećanja i da se nisu temeljile na ukorijenjenim ogorčenostima kao što je ljutnja. One sve su bile rezultati idžtihada i te’vila. Tu, u toj stvari, nema mjesta za kritiku (i kuđenje) da i ne govorimo o kletvi. Kada bi bilo dobročinstvo i ibadet psovati i kleti nekog, onda bi jedan od zahtjeva islama bio da se kunu, prokleti Iblis (šejtan), Ebu Džehl, Ebu Leheb i drugi surovi kurejševićki kafiri koji su nanijeli toliku bol i tako progonili i mučili našeg efendiju Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, i koji su nanijeli tolika pogubna, štetna i nevaljala djela protiv ove istinite vjere. Kako će biti sevap (sevab) kleti prijatelje kad nije naređeno ni da se kunu neprijatelji? Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je rekao, “Ako neko kune šejtana on će reći, ‘Ja sam već proklet (mel’un). Tvoja kletva mi neće nanijeti dodatnu štetu.’ Ako on zamoli, ‘Ja Rabbi! Zaštiti me od šejtana,’ on (šejtan) će reći, ‘Slomio si mi kičmu.’” To znači da su gore navedene riječi klevete protiv hazreti Emira. One su loše izražavanje. S druge strane, reći da je Mu’avija radijallahu anh počeo kleti hazreti Emira, hazreti Hasana, hazreti Husejna i druge radijallahu anhum edžma’in je kleveta protiv hazreti Mu’avije. Ti kažeš, “Je li se ovaj odvratni događaj zaista desio ili nije? Ako j este, zašto ne bi bilo normalno kleti Mu’aviju i druge? Ako nije, kakvo je onda značenje (onoga što piše) u tefsiru Keššaf (tj. knjizi pod naslovom Šerh-i divan-i kutub-i tevarih)?” Naš odgovor je: Ne, to se nije desilo. Prema mezhebu ehli sunneta vel džema’at nije dozvoljeno ružno govoriti o hazreti Mu’aviji radijallahu anh. Ova (gore navedena) potvora je (samo) jedna kleveta protiv njega. Pored toga, po tom pitanju nema pouzdanog izvještaja (koji bi to potvrdio). (O njemu istoričari govore.) Ako istoričari govore kako bi njihove riječi mogle biti dokaz? Vjerski temelji se ne mogu zasnivati na riječima istoričara. Po tim pitanjima (mes’elama) se uzimaju izjave imama a’zama Ebu Hanife i Poslanikovih alejhisselam Ashaba a ne riječi istoričara i prepričavanja koja su napisana u Keššafu. (U spomenutoj knjizi) nema čak ni jedan jedini išaret koji pokazuje da su ova dva velikana klela jedan drugog. Ta pisanja su potpuno tačna. (U njoj nema) ništa što je protivno našem znanju zato nema potrebe da se istražuje povoljno značenje. Tačno je da su halife Beni Umejje godinama (u džamijama) sa minbera klele ehli bejt. Omer bin Abdulaziz je ukinuo tu praksu. Da ga Allah dželle-šanuhu puno nagradi! Ali Mu’avija radijallahu anh, koji je bio jedan od umejjidskih halifa, je izuzetak. Kuđenje i proklinjanje Mu’avije radijallahu anh je kuđenje i proklinjanje velikog broja Ashaba kiram koji su se pridružili u ovim nesuglasicama i ratovima a među njima je bilo i nekoliko (od onih koji spadaju u) ašere-i mubeššere [deset ljudi kojima su još za života date vesele vijesti da će poslije smrti otići u džennet]. Loše izražavanje o ovim vjerskim velikanima i njihovo klevetanje je povod (sebeb) za odbacivanje i kvarenje vjerskog znanja koje nam od njih dolazi. A to nijedan (razuman) musliman ne bi prihvatio kao prikladno.

Gospodine (efendim)! Ja ću vam objasniti dva mezheba po ovom pitanju. Riječ ehli sunneta vel džema’at i riječ drugih. Neki se loše izražavaju o idžtihadima trojice halifa i Mu’avije i onih koji su ih slijedili. Oni ih kunu. Oni kažu da su poslije našeg Poslanika sallallahu alejhi ve sellem svi Ashabi kiram, osim par izuzetaka, postali murtedi (otpadnici od islama). Prema mezhebu ehli sunneta vel džema’at se o Ashabima našeg efendije Poslanika sallallahu alejhi ve sellem mora samo najljepše govoriti. Nijedan od njih nije loš i zao. Hadisi šerif, “Onaj koji ih voli, voli ih zato što mene voli. Onaj ko im je neprijatelj (dušmanin), on im je neprijatelj zato što je moj neprijatelj,” nam naređuje da ih sve volimo. Mi trebamo znati da su se bitke i ratovi desili između njih iz dobre namjere. Mi njih moramo držati daleko od zlih i iskvarenih želja i tvrdoglavih nepokornosti koje su urođeni u ljudskom nefsu. Imam Jahja bin Šeref Nevevi [631.-676./1274. u Damasku] je rekao u svom objašnjenju Muslimovih hadisa da su se Ashabi kiram podijelili, u bitkama koje su se desile u vrijeme imama Alije radijallahu anh, u tri grupe. Idžtihad jednih je pokazao da je Emir radijallahu anh u pravu. Njima je bilo vadžib da slijede put koji je u skladu sa njihovim idžtihadom. Oni su svi pomogli (oni su se svi pridružili) hazreti Emiru. Jedna druga grupa Ashaba je bila neuspješna da u svom idžtihadu dođe do zaključka. Prema tome, njima je bilo vadžib da se u tu stvar uopšte ne miješaju. Treća grupa je u svom idžtihadu do došla zaključka da su oni koji su bili protiv Emira u pravu. Onima, koji su imali ovakav idžtihad, je bilo vadžib da podrže protivničku grupu. To znači da je svaka grupa radila po svom ličnom idžtihadu. Radi toga, kriviti bilo koga od njih je pogrešno. Međutim, hazreti Emir i oni koji su ga slijedili, zato što su se njihovi idžtihadi slagali sa njegovim, su pronašli istinu u svom idžtihadu. Oni koji su im se suprotstavili su pogriješili u svom idžtihadu. Ali, pošto je to bila greška u idžtihadu oni se ne smiju optuživati i kuditi. Oni koji su pogriješili su dobili jedan sevap (sevab). Međutim, oni koji su pronašli istinu su dobili deset sevapa. [Sevap ili sevab znači nagrada. Djelo, ponašanje, vjerovanje ili misao za koje Allah dželle-šanuhu obećava nagradu na ahiretu (na onom svijetu). Sevap je nagrada koja će se dobiti na ahiretu.] Imam Šafija (imam-i Šafi’i) rahmetullahi alejh je rekao, “Kako god je Allah dželle-šanuhu zaštitio naše ruke da se ne uprljaju njihovom krvlju tako i mi moramo zaštititi naše jezike.” Ova dragocjena izreka pokazuje da se čak za njih ne smije upotrijebiti riječ pogriješili i da mi moramo govoriti o njihovim djelima samo na najljepši način. Ovo sve znači da onaj, ko ne voli, kune, i proklinje Mu’aviju radijallahu anh, ne može biti u grupi ehli sunneta vel džema’at čak i ako on drži da su svi Ashabi kiram dobri. Šije će takođe i njega mrziti. Jer, oni mrze svakog ko voli (prve) tri halife. Prema tome, takva osoba (koja kaže da su svi Ashabi kiram dobri ali ne voli i kune Mu’aviju radijallahu anh) nije ni ehli sunnet ni šija. On mora biti na nekom trećem putu.

Ako još uvijek sumnjaš u ono što su alimi ehli sunneta rekli o nesuglasicama koje su se desile između Ashaba kiram trebaš čitati pouzdane i’tikadske knjige (tj. pouzdane knjige o islamskom vjerovanju) koje detaljno objašnjavaju sve činjenice, jednu po jednu. Ti ne bi smio vjerovati pokvarena izlaganja koja su kasnije izmišljena. Ovdje se završava prijevod trideset šestog pisma.

Sa ciljem da ovo naše pisanje završimo predivnim riječima mi pišemo o časnim djelima, pohvalama i uzvišenostima Ehli bejta radijallahu anhum:

Značenje trideset trećeg ajeta sure Ahzab kaže, “O Ehli bejtu Mog habiba (miljenika)! Allah dželle-šanuhu želi da vi budete bezgrešni.” Većina mufessira (alima, učenjaka, koji su kvalifikovani da tumače kur’anske ajete) je rekla da je ovaj ajeti kerim objavljen za Aliju, Fatimu, Hasana i Husejna radijallahu teala anhum. Isto tako je rekla i Aiša radijallahu anha. Takođe ima i onih (alima) koji su rekli da je on objavljen za njegove mubarek žene radijallahu anhunne. Jer, ajeti kerim koji slijedi jasno oslovljava njegove žene. Ahmed bin Hanbel [164.-241./855. u Bagdadu] navodi u njegovoj knjizi pod nazivom Musned da je Ebu Sa’id-i Hudri rekao sljedeće: Ovaj ajeti kerim je došao za Resulullaha, Aliju, Fatimu, Hasana i Husejna. Njih pet se nazivaju Ehli aba, to jest, “oni koji su prekriveni sa ogrtačem (hirkom, džubetom)”. [Ebu Sa’id-i Hudri radijallahu anh je imao trinaest godina kada se Bitka na Uhudu odigrala. On je preselio na ahiret u 64. godini po Hidžri. Vjeruje se da je njegov mezar u bašči Karije džamije u Ajvansaraju u Istanbulu.] Po Ahmedu bin Muhammedu Sa’lebiju [427./1036. u Nišapuru] riječ “ehli bejt” u ovom ajeti kerimu znači “sinovi Hašimovi” (ili Hašimovići) a riječ “ridžs”, koja je upotrijebljena u ajeti kerimu znači “griješiti”, “sumnjati u imanske stvari (u principe vjerovanja)”. Dakle, ovi ljudi (Hašimovići) neće nikad ući u džehennem. Sa’d ibni Ebi Vakkas je rekao: Kada je šezdeset prvi ajet sure Al-i Imran objavljen, čije je značenje, “Hodite, pozvaćemo sinove naše i sinove vaše,” Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je pozvao Aliju, Fatimu, Hasana i Husejna radijallahu teala alejhim edžma’in i rekao, “Ja Rabbi! Ovi su moj ehli bejt.” [Sa’d ibni Ebi Vakkas je jedan od Ašere-i mubeššere. On je imao sedamnaest godina kada je postao sedmi najraniji musliman. On je učestvovao u svim Svetim bitkama. On je bio prvi strijelac koji je odapeo strijelu. On je bio odličan nišandžija. On je bio vrhovni zapovjednik islamske armije koja je izvojevala pobjedu u Kadsiji i izbrisala iransku medžusijsku (vatropokloničku) državu sa stranica istorije. 55. po Hidžri u Medini.]

Musevvir bin Mahreme radijallahu anh [je postao šehid kada ga je, dok je klanjao namaz, udario kamen koji je odskočio sa kamenobacača (2.-64. u Medini)] je rekao da je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem rekao, “Fatima radijallahu anha je dio mene. Ko nju naljuti, mene je povrijedio.” [Ona je imala za vrijeme Hidžre trinaest godina. Kada joj je bilo petnaest godina ona se udala za Aliju radijallahu anh kom je tada bilo dvadeset pet godina. Ona je preselila na ahiret u u Medini, u jedanaestoj godini po Hidžri, šest mjeseci poslije Poslanikovog alejhisselam prelaska na ahiret (vefat-i Nebi).]

Ebu Hurejre radijallahu anh je rekao, “Ja sam bio sa Resulullahom. Hasan je došao. On (Resulullah sallallahu alejhi ve sellem) je rekao ‘Ja Rabbi! Ja ga volim. Voli ga takođe i Ti i (voli) takođe i one koji ga vole!’”. [Ebu Hurejre postao je musliman za vrijeme Bitke na Hajberu. On se odmah pridružio Svetom ratu. On je bio jako siromašan i uvijek je bio u Resulullahovom društvu. Mu’avija ga je postavio za guvernera Medine. On je preselio na ahiret u 59. godini po Hidžri kada mu je bilo 79 godina. Njegov kabur (grob) je u Medini.] Enes bin Malik je rekao, “Niko drugi nije ličio na Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem od Hasana.” On je jednom drugom prilikom rekao, “Husejn radijallahu anh je puno ličio na Resulullaha.” [Enes bin Malik radijallahu anh je služio Resulullaha deset godina. On je živio preko stotinu godina.] Zejd bin Erkam radijallahu anh [Zejd bin Erkam radijallahu anh je bio mali u vrijeme Bitke na Uhudu. On je učestvovao u drugih sedam bitaka. 61. po Hidžri u Kufi,] prenosi da je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem rekao, “Ja vam ostavljam dvije stvari poslije mene. Ako ih se budete držali nećete napustiti (pravi) put. Jedna od njih je viša od druge. Jedna od njih je Kur’ani kerim, Allahov dželle-šanuhu Kitab; koji je kao jak konopac koji se proteže od neba do zemlje. Druga je moj ehli bejt. Ovo dvoje je nerazdvojivo. Ko se odvoji od njih on će napustiti moj put.” On kaže jednom drugom hadisi šerifu, koji opet prenosi Zejd bin Erkam, “Boriti se protiv Alije, Fatime, Hasana i Husejna znači boriti se protiv mene.” Džemi’ bin Omer radijallahu anh je rekao, “Moj amidža i ja smo upitali Aišu radijallahu anha, koga je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem najviše volio.” Ona nam je odgovorila “Fatimu radijallahu anha”. Kada smo je upitali kojeg je čovjeka najviše volio ona nam je odgovorila “Fatiminog muža”. Abdullah ibni Omer radijallahu anhuma [koji se pridružio u Prvoj bici na Hendeku i koji je učestvovao u svim drugim bitkama je preselio na ahiret u Mekki 73. godine po Hidžri u osamdeset četvrtoj godini života] je rekao da je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem rekao, “Hasan i Husejn su na ovom svijetu moja dva mirišljava mirisa.” Alija radijallahu anh je rekao, “Hasanov gornji dio tijela i Husejnov donji su isti kao kod Resulullaha.” Abdullah ibni Abbas radijallahu anhuma [je bio jako obrazovan. On je preselio na ahiret 68. godine po Hidžri u Taifu u 70. godini starosti,] je rekao, “Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je stavio Hasana na njegova mubarek ramena. Neko je rekao, ‘O hasane! Dobro li si mjesto izabrao da sjedneš.’ Na to je Resulullah alejhisselam rekao, ‘Dobar li je onaj koji sjedi na mojim ramenima!’” Prema izvještaju koji se prenosi od Aiše radijallahu anha, Ashabi kiram su se utrkivali da dobiju Resulullahovu ljubav. Na primjer, oni su mu, kada je bio u Aišinoj kući, donosili svoje poklone. [Aiša radijallahu anha je bila kćerka Ebu Bekira Siddika. Kada joj je bilo šest godina ona je, po Allahovom dželle-šanuhu naređenju, udata nikahom (bračnim ugovorom po islamu) za našeg efendiju Resulullaha. Vjenčanje se održalo prve godine po Hidžri, kada joj je bilo devet godina. (Allah dželle-šanuhu) je hvali i veliča u ajeti kerimu. Ona je bila vjerski naučenjak (alim), vaspitana (edib), jako pametna i učitelj (ustad). Ona je prenijela preko hiljadu hadisi šerifa. Kada je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem preselio na ahiret njoj je bilo osamnaest godina. Ona je preselila na ahiret kada je imala 65 godina, u 57. godini po Hidžri. Ona je bila Abdullahova bin Zubejreva tetka.] Imaju dvije grupe (mubarek) žena. Hafsa, Safijje i Sevde su bile sa Aišom. U drugoj grupi su bile Umm-i Seleme i druge. Ova grupa je poslala Umm-i Seleme Resulullahu sa zahtjevom, “Molimo te narediš svojim Ashabima da ako žele da ti donesu kakav poklon da to odnesu kući žene sa kojom se ti nalaziš!” Na to je Resulullah rekao, “Ne vrijeđajte me zbog Aiše! Džebrail alejhisselam me posjećuje samo kada sam sa Aišom.” Ožalošćena zbog onog što je rekla Umm-i Seleme se pokajala i zatražila oprost (učinila tevbe i zatražila afv). Međutim, žene su poslale Fatimu radijallahu teala anhunne sa istim zahtjevom. Poslanik odgovori, “O moja kćeri! Zar nećeš voljeti onoga koga ja volim?” Fatima je odmah reče “volim”. On joj reče, “Onda voli Aišu!” Aiša radijallahu anha je rekla. “Ja sam od svih Resulullahovih žena najviše zavidjela Hatidži (Hadidži) radijallahu anha. Međutim, ja je nisam nikad ni vidjela. Jer, on je, iako je ona preselila na ahiret, često spominjao njeno ime. On je kad god je klao ovcu i dijelio meso, uvijek obezbjeđivao izvjesnu količinu mesa i slao je Hatidžinim (Hadidžinim) rođacima. Ja sam ga u jednoj takoj prilici upitala, ‘Zašto ti tako često spominješ Hatidžino ime kao da ti Allah dželle-šanuhu nije dao nijedne druge žene?’ On mi je odgovorio, ‘Jeste, dao mi je drugih žena. Ali, ona je bila ovaka, i onaka, i kroz nju sam imao djecu.’” [a Hz. Hadidza a ] Abdullah ibni Abbas je rekao da je Resulullah rekao, “Abbas je od mene i ja sam od Abbasa.” [Abbas radijallahu anh je bio rob koji je bio zarobljen u bici na Bedru. On je kasnije postao musliman. On je učestvovao u osvajanju Mekke i u bici na Hunejnu. On je bio visok, bijele puti i jako zgodan. On je preselio na ahiret u 32. godini po Hidžri kada mu je bilo 88 godina. Njegov mezar se nalazi u groblju Baki u Medini.] Jedan drugi hadisi šerif koji Abdullah prenosi kaže, “Volite Allaha dželle-šanuhu koji vam obilno šalje od Njegovih blagodati (nimeta). Kao što volite Allaha dželle-šanuhu volite takođe i mene. Kao što volite mene volite i moj ehli bejt!” Ebu Zer Gifari [peti koji je došao u islam. On je preselio na ahiret 32. godine po Hidžri u selu Rebde kod Medine.] je rekao, Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je rekao, “Znajte da je moj ehli bejt među vama kao Nuhova alejhisselam lađa. Kako se oni, koji se u nju penju spašavaju, tako će se isto spasiti i svi oni koji vole moj ehli bejt. Oni koji se okrenu od njih će propasti.

Ilahi! [O moj Allahu!] Daj mi da mi radi Fatimine djece,
moje zadnje riječi budu kelima-i-tevhid [la ilahe illallah]!
Bez obzira, odbio Ti ovu moju dovu ili je ukabulio,
ja se držim za skute ehli bejtove (ehl-i bejt-i Nebi) haljine.

ODABRANI ČLANCI IZ KNJIGA ALIMA EHLI SUNNETA