ODABRANI ČLANCI IZ KNJIGA ALIMA EHLI SUNNETA


TREĆI DIO

_______________________

TEZKIJE-I EHL-I BEJT
(OSLOBOĐENJE EHLI BEJTA)

(1. dio)


[U ovom tekstu su značenja ajeti kerima pisana crvenom bojom; hadisi šerifi zelenom bojom; a riječi mrzitelja Ashaba kiram ovom bojom.]


Neka je hamd (hvala) Allahu dželle-šanuhu koji je Gospodar (Rabb) svega, to jest, koji sve stvara i održava! Neka su sva dobra i selameti na našeg predragog Poslanika Muhammeda alejhisselam koji nam je pokazao put spasa. Neka su hajirli dove na njegovu blisku rodbinu i na njegove Ashabe, koji su imali čast da u njega vjeruju i vide njegovo predivno i presvijetlo lice!

Od sedamdeset dvije razne grupe (firke) koje su na ovom svijetu skrenule sa pravoga puta, koji je mjesto ispita (testa) za ljude i otvorena ravan na kojoj se razlikuje dobro od zla, mrzitelja Ashaba kiram su do te mjere najvjerniji i najodaniji sljedbenici šejtana i najjadnije žrtve varljivog nefsa da su oni u tom pogledu prevazišli i samog šejtana. Ovi ljudi prave paradu od prekomjerne ljubavi prema Poslanikovoj sallallahu alejhi ve sellem djeci i bliskoj rodbini i kažu da je ljubav prema njima najviši ibadet. Oni kažu da oni slijede značenje ajeti kerima koje kaže, “Ja ne zahtijevam ništa zauzvrat zato što sam vam donijeo islamsku vjeru (din-i islam). Ja samo hoću da vi volite moj Ehli bejt koji mi je blizak.” Međutim, zao put za koji su oni u stvari prionuli se temelji na lošem izražavanju, kuđenju, (psovanju) i proklinjanju Resulullahovih sallallahu alejhi ve sellem Ashaba radijallahu anhum edžma’in koji su najveći učitelji ove vjere. Neki od njih idu čak i dalje, tako da oni kritikuju i našeg efendiju Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem pa čak i Džebraila alejhisselam, pouzdanog (emin) meleka koji je donijeo Allahov dželle-šanuhu vahj. Oni misle da je ovo njihovo ovako zlo i rđavo ponašanje ibadet.

Religiozni vjerski ljudi židovi, koji dolaze iz Irana kao trgovci, nastoje i dan i noć da zavedu muslimane. Oni ponosno kažu da oni nastoje da svakoga spase. Oni koji su lukavi i prepredeni maskiraju se kao hodže ili šejhovi i tajno putuju po selima po kojima šire svoje pokvarene i otrovne riječi. Bogatiji troše sav svoj imetak i novac u ove svrhe (na ovaj put). U stvari, hazreti feldmaršal Muhammed Namik paša [1219.-1310.], koji je bio ađutant sultana Abdulhamida hana Drugog, halife muslimana i velikog padišaha osmanlijskih Turaka [1258./1842.-1336./1918., u mezaristanu sultana Mahmuda], je rekao ovom fakiru (Osman ef. misli na sebe): “Ja sam za vrijeme mog namjesništva u Bagdadu vidio da su ovi pokvareni nitkovi potajno podijelili po iranskim i iračkim selima na stotine hiljada knjiga. Ja sam iskupio ove knjige i pobacao ih u rijeku. Ja sam ih spriječio da ne pišu i ne šire ove zle židovske knjige.” Oni se dosad nisu ustručavali da žrtvuju svoje imovine živote na ovom putu.

[Neprijatelji islama koji imaju muslimansko ime se zovu zindik. Jedna od štetnih knjiga, a vjerovatno i najgora, koju su ovi zindici napisali i koja je puna raznih laži i koju se trude da rašire nadaleko i naširoko je i risala (brošura, traktat) koja se zove Husnijja. Jedan židov, koji se zvao Murteda, koji se predstavio kao vjerski čovjek - šija, je prvobitno napisao ovu knjigu na arapskom jeziku. On je umro 436./1044. godine. Jedan hurufija koji se zvao Ibrahim Esterabadi ju je preveo sa arapskog jezika na perzijski i umro 958./1551. godine. Ona je prevedena na turski jezik i potajno je raširena po Istanbulu i po skoro cijeloj Anadoliji. Kada je litografska kopija ove risale nabavljena i pregledana, vidjelo se da ona u sebi nema ništa tačno napisano. Razumije se daje to jedna neistinita, lažna risala, koja je skrojena od besmislenih, neizvodljivih i varljivih ideja. Sa užasavanjem se zapaža da se ova ujdurma (spletka, podvala), koja je u rukama hurufijskih očeva u Iranu, izdata 1958. godine i Istanbulu, slobodno prodaje i truje i zavodi jadnike koji je uspiju pročitati. S druge strane, sa zahvalnošću se opaža da naš plemeniti i čisti narod ne kupuje ovu ujdurmisanu (podvaljujuću) židovsku knjižicu i da se ona ne prodaje puno.

Iako je očigledna činjenica da čisti muslimani koji pripadaju grupi ehli sunneta ve džema’at i ljudi sa prosječnim mentalnim kapacitetom i znanjem neće povjerovati u ovakva pisanja, ipak, pokvarene stvari zamaskirane kao tačne i dobre i prekrivene dekorom, lažno ukrašena pisanja mogu zbuniti čitaoce. Takođe je i početni dio risale pun lažno okićenih pisanja.]

Prema ehli sunnetu, ehli bejt-i Nebevi, se mora puno voljeti. To znači da mi moramo puno voljeti hazreti Aliju i njegovu djecu radijallahu anhum edžma’in. Ljubav prema njima će prouzrokovati da se umre sa imanom (kao vjernik). Knjige koje su napisali alimi ehli sunneta su prepune pisanja koja preporučuju da se oni vole. Autor knjige Husnijja, iranski židov čije je ime Murteda, je morao dobro znao ovaj podatak. On je vrlo lukavo i prepredeno napisao na početku njegove knjige o njegovoj prevelikoj ljubavi prema ehli bejtu. Kad neuki ljudi (džahili) pročitaju ove lažno okićene riječi oni pomisle da islam znači (samo) “ljubav prema ehli bejtu”. Naravno, pošto oni znaju da je to svakako jedna dobra i lijepa stvar, oni pomisle da je sav sadržaj ove knjige tačan i ispravan. Misleći takođe da je i knjizino kuđenje i klevetanje Ashaba kiram radijallahu teala anhum edžma’in i alima ehli sunneta i vrijeđanje ovih vjerskih velikana takođe tačno i ispravno, oni skrenu sa pravoga puta.

Knjiga Tuhfe-i isna ašerijje, koja je napisana na perzijskom jeziku i izdata u Indiji sa ciljem da i razumom (logikom) i naukom pobije i pisanja u ovoj risali i pisanja u drugim sličnim otrovnim knjigama, je, po naređenju hazreti sultana Abdulhamida hana Drugog rahmetullahi alejh, našeg efendije i padišaha, zaštitnika islamske vjere i spasitelja mu’mina, prevedena na turski jezik i izdata sa ciljem da zaštiti muslimane da se ne strovale u veliku propast i beskrajnu bezdan. Ova turska verzija knjige se već rastura i rasprostranjuje. Međutim, mi smo smatrali da je potrebno da se napiše još jedno pobijanje knjige Husnijja. Mi smo ovom pobijanju dali naslov Tezkije-i Ehl-i bejt. [U našoj knjizi Ashabi kiram [Eshab-i Kiram], počevši od njene osamdeset prve stranice, je opširno odgovoreno na pokvarena pisanja knjige Husnijja.]

[Knjiga Tuhfe-i isna ašerijje koja je na perzijskom jeziku je izdata 1266./1850. godine. Kopija ove knjige se nalazi u biblioteci Univerziteta u Istanbulu. Knjigu je napisao Gulam Halim šah Abdul’aziz Dehlevi. On je preselio na ahiret 1239./1823. godine u Indiji. Ova knjiga, koja govori o šijama, je izdata (štampana) opet u 1309. godini po Hidžri. Abdul’aziz-i Dehlevi je sin čuvenog (islamskog) alima Velijullaha Ahmeda bin Abdurrahima Dehlevija (1114.-1180.)]

Kada se pobliže pogleda prijevod knjige Husnijja, uviđa se da osoba koja ju je prevela nije Perzijanac već vjerovatno osmanlijski službenik u Istanbulu, koji je, iako je imao sunijsko porijeklo, skrenuo sa pravoga puta. Da bi spasili i njega i omladinu koja bi mogla imati nesreću da pročita ovu knjigu, i suočiti se sa vječnom propašću (felaketom), mi, uzdajući se u Allaha dželle-šanuhu, započinjemo sa pisanjem ovog našeg pobijanja. [Ovo pobijanje, Tezkije-i ehli bejt, je izdato 1295./1878. godine u Istanbulu. Otkiveno je da je ovo pobijanje napisao Salahuddin Osman bin Nasir Sanduklu efendi, šejh Jeni kapi Mevlevi tekije (Mevlevihane) u Istanbulu. U knjizi Kamus-ul-a’lam piše da je njegov otac Nasir efendija preselio na ahiret 1236./1821. godine.]

1 - Na početku knjige Husnijja piše, “Jedan trgovac, koji je bio odani imamov Džaferov (83.-148. u Medini) radijjalahu anh prijatelj je imao jednu vrlo lijepu džariju (robinju) koja se zvala Husnijja. Ova džarija je do njene dvadesete godine bila u imamovoj blizini i u međuvremenu učila razna znanja (ilume). Poslije imamovog vefata (prelaska na ahiret) trgovac je bankrotirao. On je htio da proda džariju halifi Harunurrešidu. [Harunurrešid je peti abbasidski halifa. On je rođen 148. godine a preselio na ahiret 193. u gradu koji se zove Tus. On je postao halifa 170. godine.] Zapanjen djevojkinom ljepotom halifa je upitao pošto je. Pedeset hiljada zlatnika je bio odgovor. Kada je halifa upitao kakve džarija ima kvalifikacije da toliko vrijedi trgovac mu je rekao o njenom znanju i vrlinama koje je posjedovala. Ona je imala ispit pred alimima. Ona je dokazala da je superiornija od alima. Ona ih je sve ušutkala. Alimi i mudžtehidi koji su bili prisutni za tu priliku, među kojima su bili imam-i Ebu Jusuf Ja’kub bin Ibrahim [113.-182. u Bagdadu] i imam-i Muhammed bin Idris Šafi’i [150.-204. u Egiptu], joj nisu mogli odgovoriti. Oni su znali jednog alima za kog su vjerovali da je od njih svih superiorniji. Taj alim je bio Ibrahim Halid. On je živio u Basri i bio je autor mnogih knjiga. Oni su rekli da samo on može odgovoriti. Doveli su ga. Na kraju duge diskusije i on je bio potpuno osramoćen.” [Džarija je žena robinja koja je zarobljena u Svetom ratu. Muslimani tretiraju njihovo roblje isto kao što tretiraju svoju braću i sestre.]

Prema nekim mezhebima ovoj džariji ne bi bilo dozvoljeno da bude sa drugim čovjekom dok je u trgovčevom posjedstvu. Ima i nekih učenjaka, alima, koji kažu da to nije takođe dozvoljeni ni u hanefi mezhebu. Na dvije stotine trideset petoj (235.) stranici knjige Ibni Abidin piše. Reći da jedan tako bogobojazni zat (osoba) kao što je imam-i Dž’afer-i Sadik radijallahu anh, koji je bio čuven po njegovom verau i takvi, neprestano radio jedan posao koji je haram ili (u najmanju ruku) sumnjivo djelo, držeći godinama u službi mladu i lijepu džariju drugog čovjeka i podučavajući je, znači klevetati ovog velikog imama. [Vera’ znači uzdržavati se od radnji, ponašanja, riječi, hrane, pića i svih drugih stvari koje su sumnjive, to jest, uzdržavati se od svega za što se ne može pouzdano reći je li dozvoljeno ili zabranjeno.] [Takva znači uzdržavati se od svake vrste zabranjenih djela, ponašanja, misli, riječi. (Ibni Abidin)] Moglo bi se pomisliti da je Imam, pošto je i sam bio mudžtehid, mogao imati idžtihad da bi tako djelo bilo dozvoljeno; ali kako bi se moglo i pomisliti da bi ovaj veliki Imam bio toliko ravnodušan da se prećutno složi sa tolikim godinama džarijinog lišavanja njene slobode i sa njenim stavljanjem na prodaju na kraju ovih svih (njenih) godina u njegovoj službi i nakon što je ona, zahvaljujući njegovom obrazovanju, dokučila tako savršen nivo znanja i integriteta (fadl-a)? Učenje svih znanja (svih naučnih grana i disciplina) do jedne tolike mjere da pobije sve druge vjerske alime i mudžtehide je znak jednog ogromnog mentalnog kapaciteta (akla), oštroumnosti (zeka-a) i stručnosti (kabilijjeta). Prema tome, napisati da hazreti Imam nije mogao shvatiti vrijednost jedne tako oštroumne džarije, i da nije stao u kraj njenom robovanju već da se prećutno složio sa njenim prodavanjem od jedne do druge osobe, znači optužiti ovog uzvišenog Imama zvjerstvom i okrutnošću. A to ne označava ljubav prema ehli bejtu već neprijateljstvo prema ehli bejtu. Ovo pisanje židova, autora knjige Husnijja, je idiotska metoda koja je slična šaljivoj anegdoti o čovjeku, koji je, “dok je nastojao da velikim kamenom ubije muhu na čovjekovom čelu pogreškom ubije čovjeka”, koja je napisana u Mesneviji Dželaluddina Rumija. Pored ovog, ženi je haram govoriti dovoljno glasno da je muškarci mogu čuti. Neki od alima su rekli da bi u slučaju jake potrebe (ženi) bilo dozvoljeno govoriti ozbiljno i oštro (sert) (sa muškarcima) onoliko koliko je potrebno i da više od toga ne bi bilo dozvoljeno. Ovo je sve objašnjeno do najsitnijih detalja u knjizi Durrulmuhtar kao i na dvije stotine sedamdeset drugoj (272.) stranici njenog objašnjenja (šerha). U svjetlu ovog podatka, ženino sjedenje na uzdignutoj platformi pred stotinama muškaraca i njen razgovor satima sa njima, dok im je moguće voditi debatu pismenim putem, bi izazvalo sumnje u njenu koncepciju čednosti i pristojnosti. I ne samo to! Ova situacija bi takođe pokazala da su stotine vjerskih alima i mudžtehida grešnici (fasici). Nijedan musliman ne bi povjerovao u jednu taku stvar. To nam pokazuje da autor knjige Husnijja ne zna islam.

2 - “Husnijja je navodila ajete iz Kur’ani kerima i objašnjavala ih sa takvom kompetencijom hadisi šerifima da joj prisutni alimi nisu mogli odgovoriti, bili su nijemi. To tako stanje je razbjesnilo Harunurrešida. Husnijjino ućutkavanje alima Bagdada je u gradu danima izazivalo dalekosežne posljedice.” Knjiga nam navodi ove tvrdnje, a ne navodi nam ta takozvana pitanja koja nisu mogla biti odgovorena, da mi vidimo jesu li ona zaista tako duboka i teška da na njih takozvani mudžtehidi nisu mogli odgovoriti. Međutim, i dan danas ima bezbroj knjige koje nam otkrivaju jasno kao dan činjenicu da su ne samo alimi ehli sunneta rahmetullahi teala alejhim edžma’in, već i svaki od njihovih hiljada i hiljada učenika, koje su oni obrazovali, dali razne odgovore na svaku klevetničku riječ i izjavu svakog jeretika i tako im nanijeli ponižavajući poraz. To svako vidi. Naravno je da ovi duboko učeni alimi, koji su obrazovanjem tolikih i tako superiornih učenika i osnivanjem neophodnih metoda i principa (usula) za iman i ibadete i postavljanjem vjerskih problema na tako čvrste i nepokolebljive temelje dokazali svoju kompetentnost, ne bi mogli ni u kom slučaju spasti na jedan tako sraman (i ponižavajući) položaj da ne bi mogli odgovoriti na džarijina pitanja; taku jednu derogatornu tvrdnju ne bi mogao niko povjerovati sa zdravim razumom. Jedna druga činjenica, koju muslimani svih grupa (firki) znaju, je ta da do sada još nije nađen toliko veliki alim koji je viši i uzvišeniji od mudžtehida. Isto tako nijedna islamska knjiga ne spominje velikog alima koji se zove Ibrahim Halid od Basre. Židov, autor knjige Husnijja, je morao čuti za Ebu Sevr Ibrahim-bin-Halida. On je izmislio ovu priču i povezao je sa njegovim imenom. Pa ipak, Ebu Sevr je rođen u Bagdadu, je živio u Bagdadu, je (240.) preselio na ahiret u Bagdadu. On, ne samo da nije u Basri podučavao pet stotina alima, več je i sam bio učenik. On je prvobitno išao na predavanja imamovih a’zamovih učenika a kasnije i na predavanja imama Šafije (Šafi’ije) u Bagdadu.

3 - Knjiga navodi da džarijja kaže, “Ashabi kiram su postali kafiri zato što su izabrali da Ebu Bekir postane halifa nakon Resulullahovog vefata (prelaska na ahiret). Prema tome, Ashabi zaslužuju da se kunu i kude. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je rekao, ‘Moji Ashabi će poslije mene navoditi mnoge hadise. Najveći dio ovih hadisa će biti lažan (ujdurmisan). Nemojte vjerovati u riječi mojih Ashaba osim ako su oni od mog Ehli bejta!’” On (židov, autor knjige Husnijja) mijenja hadisi šerif, “Poslije mene moj ummet će se podijeliti na sedamdeset tri grupe (firke). Jedna od njih će biti spašena. Ostale sedamdeset dvije grupe će otići u džehennem. Ova jedna grupa su oni koji slijede mene i moje Ashabe.”, i izvrće (zadnju rečenicu) u “oni koji idu mojim putem i (putem) mog ehli bejta.” Džarija onda zapada u pokvarenu teoriju Mu’tezila i kaže:

Ona je postavila razna pitanja o (čovjekovim) dobrovoljnim djelima, i da je Kur’ani kerim stvorenje ali da nije vječan, na koja mudžtehidi nisu mogli odgovoriti, i da je na hiljade prisutnih ehli sunnet posjetilaca pljunulo u lica (prisutnih mudžtehida) i da su svi stanovnici Bagdada aplaudirali džariji i da je ona, dok je halifa (Harunurrešid) slušao debatu rekla da je pravo da bude halifa, pravo, samo dvanaestorice imama ehli bejta, i da bi ehli sunnet muslimani izabrali svakog da im bude halifa, bez obzira bio on grešan i zao, i da je ona proklela na hiljade muslimana koji su bili tu prisutni kada je rekla pred tim svim narodom da su hazreti Alija i šest drugih Ashaba bili protiv hazreti Ebu bekirovog hilafeta, i da je taj nesporazum izazvao dva rata, i da je broj Alijinih pristaša došao na dvadeset dva, i da svi Ashabi - osim ove dvadeset dvije osobe - i oni koji ih vole i svi mudžtehidi i alimi koji ih slijede i svi ehli sunnet muslimani kafiri i čak i još i gori od kafira, i da je najbolji ibadet kleti ih i proklinjati, i da je halifa Harunurrešiid postao toliko radostan i da joj se toliko divio da je s vremena na vrijeme obasipao zlatom.

Meal (značenje) stotog (100.) ajeta sure Tevbe kaže, “Allah dželle-šanuhu je sa njima razi (zadovoljan). I oni su sa Njim razi.” On ovdje kaže da On voli i da Mu se sviđaju svi Ashabi kiram, i svi Muhadžiri i svi Ensari. Meal šestog ajeta sure Ahzab kaže, “Njegove supruge su majke mumina (mu’mina).” On ovdje hvali i veliča Resulullahove sallallahu alejhi ve sellem mubarek supruge radijallahu teala alejhime edžme’in. Onaj ko ima pameti i razuma neće povjerovati u (potvoru i) nazivanje ovih vjerskih velikana lažovima, i neće se protiviti ovim ajeti kerimima, i neće reći da hadisi šerifi koje su oni saopštili nisu pouzdani. Oni koji su pametni će odmah shvatiti da su ova pisanja laži i klevete i da su ona podmukli (iza zavjese) napadi din dušmana i židova sa ciljem da (potkopaju i) sruše islam.

Sa ciljem da dokaže da je Kur’ani kerim stvorenje i da Allah dželle-šanuhu ne stvara čovjekova zla djela i da ljudi stvaraju šta hoće, on je napisao pitanja koja su Mu’tezile postavile ehli sunnetu ali nije napisao, i zadržao je, jasne i neosporne odgovore koje su im dali alimi ehli sunneta rahmetullahi alejhim. Međutim, odgovori ehli sunneta su opširno napisani u našim knjigama kelama. [Pošto su oni napisani u knjizi Ashabi kiram i Mektubat (Mujdeci Mektublar tercemesi) kao i u knjizi Tuhfe-i isna ašerijje mi smatramo da ih je nepotrebno ovdje ponavljati.]...

Harunurrešid je bio od svih abbasidskih halifa najučeniji, najhrabriji i najpravedniji. Da jedna džarija u prisustvu jednog takog halife, i svih alima, i državnika, omalovaži halifu, i da mu kaže u lice da on nije zakonski halifa, i da se onda okrene hiljadama odabranika koji su tu prisutni i da im kaže da je njihov halifa jedan okrutni grešnik (fasik i fadžir), nije nešto što bi ljudski razum mogao prihvatiti. Sa druge strane, njegovo pisanje da je halifa sa zadovoljstvom slušao ove riječi i da je toliko bio oduševljen da je sipao po džarijinoj glavi zlatnike je jedna toliko glupa izmišljotina da je čak ni djeca ne bi povjerovala, i ona bi joj se smijala. Njegovo pisanje da je “džarija sa ovim njenim riječima ušutkala alime i da joj niko nije mogao odgovoriti i da su ljudi koji su se tu nalazili i sav ehli sunnet narod Bagdada bili zadovoljni i da su se grubo ophodili prema mudžtehidima” pokazuje da su mudžtehidi i halifa i sav narod koji je tu bio prihvatili mu’tezilijsku (mutezilijsku) sektu i da nisu voljeli mezheb ehli sunneta. Međutim, sve knjige i svi istorijski zapisi jednoglasno kažu da je Harunurrešid bio cijelog svog života u ehli sunnet mezhebu i da je imao duboko poštovanje prema alimima ehli sunneta i da se je, prije nego što je započinjao ijedan njegov posao, sa njima uvijek prisno savjetovao. Nema nijedne evidencije, nijednog zapisa niti spisa, pa čak ni njihovog znaka, koji bi pokazali da je narod Bagdada u njegovo vrijeme skrenuo u mu’tezilijsku sektu. Tačno je da je zabilježeno da su jedan ili dvojica halifa, poslije Harunurrešida, potsticali narod da se pridruže mu’tezilijskoj sekti. Međutim, ti napori su se pokazali besplodnim, i svi Iračani i Iranci su ostali vjerni ehli sunnet mezhebu sve do vremena šaha Isma’ila. Ponovno pojavljivanje šijiske sekte, što je u stvari šah Isma’il Safevi [892.-930./1524.] skovao kao strategiju da podijeli muslimane na sekte i da se odupre Osmanlijskoj državi, (se desilo na) stotine i stotine godina poslije Harunurrešida. Kako se vidi, aplaudiranje Haruna i naroda (ehalije) džariji je jedna namjerno izmišljena laž sa namjerom čiste klevete.

4 - Džarija kaže, “U početku je mut’a nikah bio česta praksa. Kasnije ga je hazreti Omer zabranio.” Međutim, mut’a nikah (brak) je zabranio Resulullah sallallahu alejhi ve sellem kada je osvojio Mekku. Mut’a nikah znači sporazum između jednog muškarca i jedne žene da žive jedno izvjesno vrijeme u divljem braku. Kao što nijedna propala žena - da i ne govorimo o jednoj jako moralnoj i vrloj ženi - ne bi mogla biti toliko bestidna da o ovom raspravlja pred hiljadama ljudi, reći, da bi jedna zrela, čestita i čedna (iffetli) mlada i lijepa žena, koju je obrazovao hazreti imam Dža’fer-i Sadik, govorila tako otvoreno o ovom, je jedna ružna kleveta. [O zabrani mut’a nikaha je takođe opširno napisano u knjizi Ashab-i kiram kao i u petom dijelu ove knjige (Dokumenti istinite riječi, poglavlje, O moj brate! Ako hoćeš da umreš sa imanom ti moraš voljeti ehli bejt i ashabe).]

5 - Džarija je navodno rekla, “Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je naredio njegovim Ashabima na noć njegove seobe iz Mekke u Medinu da niko ne izlazi iz svoje kuće. Neposlušavši ovo Resulullahovo naređenje Ebu Bekir-i Siddik je izašao iz njegove kuće i slijedio Resulullaha. Resulullah nije htio da ga on slijedi, i mislio je da mu kaže da se vrati kada je Džebrail alejhisselam došao i upozorio Resulullaha i rekao mu da je Ebu Bekir značio belaj (fesad) i da bi ga on mogao izdati kurejševićkim kafirima ako mu kaže da se vrati. Četrdeseti ajet sure Tevbe koji kaže, ‘Ne strahuj! Allah je sa nama’ pokazuje da je Ebu Bekir [haša] bio kafir.” (Haša=da nas Allah dželle-šanuhu zaštiti od ovakvih riječi.)

Pogledajte vi ovih židovljevih (besmislenih) riječi! Međutim, istorijske knjige jednoglasno pišu da su kurejševićki kafiri svakodnevno povećavali svoje neprijateljstvo protiv našeg efendije Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem i Ashaba kiram alejhimurridvan i da su ih proganjali. Za vrijeme trogodišnjeg proganjanja neki Ashabi kiram su se iselili u Medinu munevveru a neki u Abesiniju (Habešistan). Na primjer, dok su hazreti Osman radijallahu anh [postao šehid u Medini 35. godine po Hidžri], koji je bio sakupljač Kur’ani kerima, i njegova cijenjena supruga hazreti Rukajje [preselila na ahiret u Medini u 2. godini po Hidžri] kretali za Abesiniju, Resulullah sallallahu alejhi ve sellem, ih je vidio i rekao im je, “Od Poslanika alejhimusselam Lut alejhisselam je bio prvi koji je učinio hidžret (koji se iselio) zajedno sa svojom suprugom. A među mojim Ashabima si ti prvi koji čini hidžret (se seli) sa svojom suprugom. Allah dželle-šanuhu će te u džennetu učiniti drugom (arkadašem) Luta alejhisselam.” Rukajja radijallahu anha je bila Resulullahova sallallahova alejhi ve sellem druga kćerka. Tako, u Mekki mukerreme nije ostao niko osim hazreti Ebu Bekira i hazreti Alije radijallahu anhuma. Ebu Bekir radijallahu anh je nekoliko puta tražio da dozvolu da se iseli. Fakat, njemu (Resulullah alejhisselam) nije dao dozvolu (i rekao mu je) “Ti ćeš se sa mnom iseliti.” On je tako počeo čekati Allahovu dželle-šanuhu dozvolu da se iseli. U međuvremenu, na sugestiju koju je Ebu Džehl, vođa Kurejševića i ogorčeni neprijatelj islama, gurao naprijed oni su odlučili da ubiju Resulullaha. [Ebu Džehlovo pravo ime je Amr bin Hišam bin Mugire. On je pripadao kurejševićkom Beni Mahzum plemenu. On je potomak Mahzuma bin Jaknata bin Murre. Kurejš je ime Fihr-a, Resulullahovog jedanaestog oca. Murre je Resulullahov sedmi otac. Ebu Džehl je ubijen u bici na Bedru druge godine po Hidžri.] Iskupivši dvanaest pokvarenjaka, po jednog iz svakog plemena, sa ciljem da se ubica ne može utvrditi, oni su u noći između srijede i četvrtka opkolili Resulullahovu kuću. Oni su namjerili da napadnu na Resulullaha. Allah dželle-šanuhu mu je U tom momentu naredio da se iseli (učini hidžret). On je ostavio hazreti Aliju radijallahu anh da leži u njegovoj mubarek postelji, proučio osmi ajeti kerim sure Jasin i izašao iz kuće prije sabaha i prošao pored kafira. Kafiri nisu vidjeli da je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem izašao iz kuće i prošao pored njih. On je bio do podneva, do danas neidentifikovanom mjestu. On je došao u podne Ebu Bekir-Siddikovoj kući. On je naredio Ebu Bekirovom sinu Abdullahu [koji je učestvovao u mnogim bitkama; preselio na ahiret u 11. godini po Hidžri] da se druži sa kafirima i mu svake noći donese u pećinu vijesti koje (od njih) sazna i malo jela i pića. One noći, kada je napustio kuću sa Ebu Bekirom, oni su otišli u pećinu na planini Sevr. U pećini je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem stavio svoju mubarek glavu na Ebu Bekirovo koljeno i zaspao. Ebu Bekir Siddik je sa sebe skinuo košulju i poderao je na komade, i njima začepio rupe u pećini, da iz njih ne izađu otrovne životinje i ne naštete Resulullahu. Pošto mu je jedan komad mu je nedostajao, jedna rupa je ostala nezačepljena. Iz te rupe je jedna zmija pomolila glavu. Ebu Bekir-i Siddik je, da bi zaštitio Resulullaha od zmije, začepio rupu svojim mubarek stopalom. Zmija ga je ujela za njegovo mubarek stopalo. On ga nije pomakao. Međutim, zbog silnog bola koji je imao njegove mubarek oči su zasuzile i kada je suza pala na mubarek svijetlo Resulullahovo sallallahu alejhi ve sellem lice on se probudio. Kada je vidio šta se desilo on je stavio svoju mubarek pljuvačku na ujed. Bolovi su odmah prestali. Nakon što su proveli tri noći u pećini oni su je napustili prvog ponedjeljka mjeseca Rebi’ul evvela i na devama krenuli kraćim obalnim putem za Medinu. Kada su došli do mjesta koje se zove Kudejd naišli su na šator (čador) u kom je živjela jedna žena. Oni su je upitali ima li ona šta (za jelo) da proda. Ona im je odgovorila da nema ništa osim jedne mršave ovce koja ne daje mlijeko. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je zatražio dozvolu (izun) da je pomuze. On ju je nježno pomilovao po leđima i rekao Bismilu i počeo da je muze. [Bismila je riječ “Bismillahirrahmanirrahim”. Njeno kratko značenje je “U ime Allaha (koji je jako) Milostiv, Samilostan. Svaki musliman treba da izgovori ovu riječ prije započinjanja svakog posla koji nije grijeh.”] On je namuzao toliko mlijeka da su se svi napili koliko su htjeli i još i napunili i sve posude koje je ona imala. Kada je njen muž došao i kada su mu rekli o toj mudžizi (mu’džizi) on i njegova supruga su postali muslimani.

Sve knjige ovako opisuju Hidžru. Pošto u gradu Mekki nije ostao niko - osim Ebu Bekira i Alije radijallahu anhuma - riječi, da je Resulullah “naredio njegovim Ashabima da ne izlaze iz kuća”, nisu ništa drugo nego jedna gola laž. Ebu Bekir-i Siddik radijallahu anh je bio dvije godine mlađi od Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem. Kada su oni bili mlađi oni su bili jako bliski drugovi. Oni su se voljeli. Ova njihova međusobna ljubav je do kraja njihovih života konstantno rasla. Oni su uvijek bili zajedno, dan i noć. Oni su bili zajedno kada je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem dvaput počastio područje prema Damasku. Zanemariti ovu svu silnu ljubav i ovu povezanost (vezu) i samopožrtvovanje, i reći da mu Resulullah nije vjerovao nije ništa drugo nego gola laž i odvratna kleveta. On kaže da Resulullah nije rekao Ebu Bekiru da će se iseliti (u Medinu). Kafiri koji su opkolili kuću nisu osjetili da je Resulullah izašao iz kuće. Da je to Ebu Bekir osjetio i da ga je počeo slijediti to bi moralo biti znak kešfa i kerameta. (Kešf je srčano viđenje, shvatanje, osjećanje. Keramet je natprirodno čudo koje se dešava Evlijama, to jest, onim ljudima koje Allah dželle-šanuhu puno voli.) (Same) Husnijine riječi pokazuju da je Ebu Bekir radijallahu anh bio čovjek koji je posjedovao kešf i keramet. Dakle, da li bi bilo u skladu sa razumom reći da bi časni zat (uzvišena osoba) - koji je bio posjednik kešfa i kerameta - bio nečastan i izdao Resulullaha? Ako predpostavimo da bi ga izdao, pa zar on nije imao (bolju) priliku da ga izda kafirima u petak, kada su oni došli na ulaz u pećinu (gdje su se Resulullah i hazreti Ebu Bekir bili sakrili), i vidjeli paukovu mrežu na ulazu u pećinu, i kada su, rekavši, “izgleda da ovdje nije niko ulazio od postanka svijeta”, odlučili da ne ulaze? Bi li on propustio tu priliku?

Mijenjanje značenja ajeti kerima, koje kaže, “Ne brini se, Allah dželle-šanuhu je s nama,” na jedan vrlo nitkovski način i njegovo upotrebljavanje (tj. upotrebljavanje tog promijenjenog značenja) kao instrument za kuđenje Ebu Bekira-i Siddika radijallahu teala anh, je najodvratniji izraz neukosti i neprijateljstva prema islamu. Ovo uopšte ne zaslužuje odgovor. (Jer, Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je rekao hazreti Ebu Bekiru u pećini “Ne brini se, Allah dželle-šanuhu je s nama,” a ne Džebrailu alejhisselam protiv hazreti Ebu Bekira u Mekki mukerremi).

6 - “Husnijja je dugo razgovarala sa Ibrahimom Halidom. Ona mu je postavljala pitanja o najtananijim stvarima. On joj, kao i drugi mudžtehidi, nije mogao odgovoriti ni na jedno njeno pitanje. Pošto se našao u škripcu on je upitao Husnijju ko je imao pravo na hilafet. Kada je Husnijja odgovorila da je hilafet bio pravo najranijeg muslimana, on je upitao ko je najraniji musliman, na što je Husnijja odgovorila da je to bio hazreti Alija. Kada se on usprotivio tom odgovoru i rekao, ‘Hazreti Alija je bio dijete kada je postao musliman. Pošto djetetovo postajanje muslimanom u tom smislu nije sahih (punovažno), najraniji musliman je Ebu Bekir-i Siddik,’ Husnija je ukorila Ibrahima Halida i alime ehli sunneta i proučila ajeti kerime koji govore o hazreti Isau i Musau i Ibrahimu i rekla da su i ti Poslanici postali u djetinjstvu muslimani. Hazreti imam Šafi’i (Šafija), koji je bio tu prisutan, je zahtijevao da halifa kazni džariju. Halifa je odbacio tu ideju naredivši da je moraju znanjem pobijediti.

Nasuprot, hadisi šerif, “Svako dijete dolazi na svijet spremno da postane musliman. Kasnije ga roditelji naprave židovom ili hrišćaninom ili ateistom,” je toliko poznat među ehli sunnet muslimanima da je skoro svako za njega čuo. Dok ovaj hadisi šerif postoji, vjerovati Ibrahimove Halidove riječi ili riječi bilo kog (drugog) vjerskog čovjeka koji kaže, “Hazreti Alija radijallahu anh je bio dijete kada je postao musliman. Stoga, njegovo muslimanstvo se ne uzima u obzir,” kao i to da su stotine alima koji su čule ove čudne riječi prihvatile (ukabulile) te riječi i prećutno ih povjerovale, su toliko (lude i) mahnite riječi kao nečije vjerovanje nekom ko tvrdi da je bijela ovca crna, što bi i djecu nasmijalo. Ove riječi nam pokazuju da je ovu knjigu napisao iranski židov koji ne zna ništa o hadisi šerifu i islamu.

7 - Džarija je navodno ponizila alime i rekla, “Iako je hilafet bio hazreti Alijino pravo tri halife su ga silom lišile hilafeta. Selman Farisi je ostao sa još jedno pet do šest drugih Ashaba kiram sa hazreti Alijom. Oni nisu htjeli glasati za tri halife. Oni su se dvadeset pet godina borili protiv tih zlih ljudi. Iz tog razloga su tri halife i deset ljudi [kojima još za života date vesele vijesti da će otići u džennet] i hiljade Sahaba koji su glasali za njih [haša, to jest, da nas Allah dželle-šanuhu zaštiti od ovakvih riječi] postali kafiri.” Ona je onda, da tako kažemo, izgovorila neke ružne i vulgarne kufrove o velikanima islama.

Hurufije, u svojim nastojanjima da izraze svoju prekomjernu ljubav prema hazreti Aliji, miješaju u tu stvar hilafet. Oni tako u toj stvari prelaze granice islama i zapadaju u pokvarene misli (ideje). Kada se dobro zadubi u predmet vidjeće se da oni misle da je hilafet, koji je u stvari jedno islamsko naređenje, sredstvo za dunjalučku pompu (sultanat). Nakon što su oni pročitali o istorijskim lukavstvima i spletkama koje su očevi i sinovi vodili jedni protiv drugih u svojim nastojanjima da se dočepaju suvereniteta i predsjedništva, oni porede Resulullahove sallallahu alejhi ve sellem četiri halife sa njima. Istorije nas opširno uče i izvještavaju kako su četiri halife služile čovječanstvo. To je stvarno kazivanje o hilafetu.

Hazreti Omer je jednom, za vrijeme hilafeta našeg efendije Ebu Bekira Siddika radijallahu anh, vidio hazreti Ebu Bekira kako nosi vreću brašna na leđima. On ga je upitao kakav je razlog da on to tako radi. On mu je odgovorio, “Ja Omer! Zar ja ne moram zarađivati za moju porodicu?” Hazreti Omer je, iako se divio ovom halifinom odgovoru, istovremeno bio i iznenađen. On je predložio da Resulullahov halifa treba da prima platu iz Bejtulmala (državne kase) kako bi mogao blagovremeno izvršavati svoju dužnost služenja svom narodu. Svi Ashabi kiram su prihvatili ovaj prijedlog. Odlučeno je da se halifi treba dodijeliti iz bejtulmala potreban dio. Hazreti Ebu Bekir bi uzeo od ovog dijela samo onoliko koliko mu je bilo potrebno da vodi život koji je ravan onom prosječne osobe i da vrati višak ako ga ima. Isto je tako bilo i sa drugim halifom, Omerom radijallahu anh. Kada su islamske armije pokorile Jerusalim i okolinu evropske države su poslale jednog jako obrazovanog i iskusnog ambasadora u Jerusalim. On se nakon njegove audijencije sa halifom vratio kući sa sljedećim izvještajem, iako je njegov zahtijev bio odbijen: “On je jedan takav padišah (car, vladar) da on, sa svim njegovim ogromnim znanjem i izgledom koji uljeva strahopoštovanje, nema dvorca ni raskošnih haljina. Ja sam obratio pažnju na njegove haljine. Na njima je bilo osamnaest zakrpa. Nemoguće je suprotstaviti se jednom takom neokićenom junaku koji je uvijek spreman za rat.” Ovaj podatak je u zapisan u nepristrasnim dokumentima evropskih istorija. Knjiga Mesnevi, koja sadrži preko četrdeset sedam bejtova (dvostihova) i koju je napisao Dželaleddin-i Rumi [rođen 604. godine po Hidžri u Belhu a preselio na ahiret 672./1273. u Konji], je prevedena na sve popularne svjetske jezike. Knjiga daje sljedeću informaciju: Ambasador kojeg je poslao vizantinski car dođe u Medinu i upita gdje je halifin dvorac. Pokazali su mu kolibu. On joj je prišao, ušao u bašču, i tamo vidio halifu kako leži na suhoj zemlji sa jednim komadom kamena umjesto jastuka pod glavom. Hazreti Omer Faruk radijallahu teala anh se probudi i pogleda ambasadora, koji je počeo da drhti od osjećaja straha i oduševljenja inspirisanog prvim pogledom. On onda dođe sebi, popriča sa halifom, i ode. Dok je on odlazio, halifina časna supruga dadne ambasadoru poklon koji je spremila na taj način što je pozajmila osamnaest dirhema u srebru od poznanice i zamoli ga da ga preda carevoj supruzi. Za uzvrat, i careva žena pošalje njoj vrlo skupocjen poklon ukrašen dragim kamenjem. Halifa, koji nije nikad ni u čemu učinio nepravdu, dadne njegovoj ženi samo komad srebra u vrijednosti od osamnaest dirhema a ostalo pošalje u bejtulmal.

Omer radijallahu anh je jeo sve svoje obroke iz glinenog čanka (posude). Ashabi kiram alejhimurridvan su jednog dana zamolili halifinu kćerku, hazreti Hafsu, da ona preda svom ocu ovu njihovu poruku, “O moj dragi oče, vođo (emiru) mu’mina! Prvi halifa, hazreti Ebu Bekir, se toliko borio do svoje smrti protiv munafika da on nije imao vremena ni da se odmori. Ti si sada pokorio mnoge zemlje i na istoku i na zapadu. Ambasadori svjetskih padišaha (careva, kraljeva) ti dolaze i jedu za tvojom darežljivom trpezom (sofrom). Zar ti ne bi mogao početi upotrebljavati u prisustvu ovih posjetilaca bakreno ili neko drugo metalno posuđe i odustati od tih tvojih glinenih čanaka?” To je naravno bilo na sugestiju Ashaba kiram. Hazreti halifa joj je ovako odgovorio, “O moja kćeri Hafsa radijallahu anha! Ja bih za te riječi svakog drugog izgrdio. Kako sam čuo od tebe, naš efendija, Resulullah sallallahu alejhi ve sellem, je imao jedan ležaj (jatak) napunjen travom. Pošto njegovo mubarek tijelo nije bilo rahat (na tom ležaju) ti si mu jedne noći prostrla mekši ležaj. Ti si stavila Resulullaha da da spava na ovom udobnom dušeku. Ti si mu uskratila da se (te noći) probudi i ibadeti. On je izrazio ovu svoju nevolju rekavši, “Nemoj to više raditi!” Značenje drugog ajeta sure Feth kaže, “Da ti pokrije i ranije i kasnije krivice...” Kada je način života jednog tako veličanstvenog Poslanika bio takav, koji je dobio radosne vijesti da će mu biti oprošteno (afv i magfiret), može li onda bijedni Omer, koji nije siguran u svoju budućnost, napustiti način života koji je vodio Resulullah i početi voditi raskošan život i jesti iz bakrenih posuda?”

Omer Faruk radijallahu anh je u Medini po danu rukovodio njegove armije u Aziji i Evropi i nabavljao i slao njihove potrebe a po noći, do sabaha, u patroliranju po gradu i zaštiti imovine i života i čednosti muslimana. On je jedne noći, dok je patrolirao, čuo glas neke žene kako plače. On joj je prišao i upitao je zašto plače. Jedna siromašna žena je odgovorila, “Ja nemam nikoga. Već su dva dana kako sam ovdje došla. Moja djeca već dva dana plaću od gladi. Ja sam naložila vatru. Da bi ih uspavala ja stavim samo vode u šerpu i kažem im da im pravim hranu!” Halifa se toliko sažalio da je počeo plakati i kritikovati sam sebe i govoriti, “Omer je otišao helać (nastradao)! Omer je uništen.” (On je onda otišao). Kada se vratio on je donijeo mesa. Dok je puhao u vatru da se što prije razgori njegova mubarek brada se zapalila. Ovi događaji nisu bajke. Oni su istiniti događaji koji su zapisani u istorijskim knjigama. Danas neki ljudi gledaju u kinima izmišljene filmove koje su napravili režiseri i nazivaju ih islamskim istorijskim mitologijama, mitovima, bajkama.

Tako je isto bilo i sa četvrtim halifom hazreti Alijom radijallahu anh. Kada je prelazio na ahiret on nije imao ništa od imovine osim mazge zvane Duldul, koja mu je bila uspomena od Resulullaha, njegove sablje zvane Zulfikar i njegove mubarek košulje. I ove su stvari date u zalog jednom židovu. Tako je isto i Muhammed alejhisselam, koji je bio zadnji Poslanik i gospodar svjetova (efendija alema), ostavio iza sebe krevetsko postolje od tikovog drveta, jednu košulju, i jednu (komplet) odjeću. On je davao mlijeko koje je dobijao od dvadeset deva, stotine ovaca i sedam koza siromašnim Ashabima kiram. On čak nije imao ni svoje kuće. Sve četiri halife su živjele kao Resulullah sallallahu alejhi ve sellem. Oni nisu nikad skrenuli sa njegovog puta. Sve četiri su prihvatili hilafet, naređenje islama, i postali halife, kao da su na rame natovarili teret i zato što ih je ummet jednoglasno izabrao, zato što hadisi šerifi našeg efendije Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem kažu, “Izbori mog ummeta se ne ujedinjuju na dalalet.” i “Stvari za koje mu’mini kažu da su lijepe, Allah dželle-šanuhu takođe prihvata kao lijepe.” Dakle, tvrdnja da su četiri halife su silom otele hilafet, usprkos činjenici da ih je ummet izabrao, pokazuje jednu ogromnu glupost, odvratnost i klevetu. Sljedeći događaj jasno pokazuje da hazreti Ebu Bekir Siddik nije uopšte bio ni zainteresovan za hilafet: Resulullah sallallahu alejhi ve sellem bi nekim kafirima davao mala iz bejtulmala sa ciljem da ih odobrovolji i pomiri sa muslimanima. Oni kafiri kojima je dat mal su se nazivali “muellefe-i kulub”. Kada je Ebu Bekir Siddik radijallahu anh postao halifa, on je dao jednom od muellefe-i kulub komad zemlje iz bejtulmala. Ovaj čovjek je, osjećajući da Ashabima kiram vole puno Omera i očekujući da će on postati sljedeći halifa, odnijeo Omeru tapiju (ispravu o svojini) i zamolio ga da je potpiše. Kada je hazreti Omer vidio tapiju on ju je uzeo i odnijeo halifi da ga upita kako je ovaj čovjek dobio zemlju iz bejtulmala. Kada mu je halifa objasnio da je muellefe-i kulubu takođe i u Resulullahovo vrijeme davana zemlja iz bejtulmala hazreti Omer je rekao, “To je bilo zato što muslimani nisu još bili dovoljno jaki. Sada mi više nismo slabi i prema tome ta potreba više ne postoji. Čak i da još uvijek i postoji, odluka da se izvrši bi se mogla izvršiti samo nakon dogovora sa šest do sedam Ashaba.” Halifa se svidješe ove riječi i on reče, “Ja Omer! Kada sam ja izabran za halifu ja sam rekao da ja nisam podesan za kancelariju hilafet i da bi ti bio bolji izbor. Ali Ashabi kiram me ne htjedoše poslušati. Još jednom se pokazalo da si ti uzvišeniji u ovoj stvari od mene. Ja želim da podnesem ostavku na hilafet. I ja zahtijevam da ti prihvatiš ovu službu (hizmet).” Omer radijallahu anh je odgovorio sa dužnim poštovanjem da on nije nikako odabraniji od njega, da on ne misli da postane halifa i da je njegov cilj da ga potsjeti šta on (Omer) misli da je ispravno. Na to je hazreti halifa naredio da se u stvarima koje se tiču bejtulmala od tog momenta, nadalje, ne smije ništa staviti u praksu bez prethodnog savjetovanja.

Za vrijeme Omerovog radijallahu anh hilafeta mu je došlo nekoliko Ashaba kiram sa zahtjevom da on napravi oporuku (vasijjet) i da predloži da poslije njega bude halifa Abdullah bin Omer, zato što je on bio drugi najučeniji alim među Ashabima kiram i zato što ga je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem puno volio. Omer radijallahu anh im je ovako odgovorio, “Biti halifa je težak teret. Ja ga ne mogu natovariti na mog sina.” Omer radijallahu anh je mučki ubijen (postao šehid) dvadeset treće (23.) godine sabljom kafira koji se zvao Ebu Lu’lu, koji je bio rob sahabe Mugira. Kada mu je zadana smrtna rana njega su upitali da imenuje halifu (koji će ga zamijeniti). On je imenovao šest Ashaba kiram kao kandidate jer je ovih šest osoba, rekao je, “zaradilo više od ikog drugog Resulullahovu ljubav”. Šest Ashaba kiram koje je on imenovao su bili Osman, Alija, Talha, Zubejr, Abdurrahman bin Avf i Sa’d ibni Ebi Vekkas ridvanullahi alejhim edžma’in. Ovi ljudi su između sebe izabrali Osmana radijallahu anh da bude halifa. Tako je Osman bin Affan postao halifa. U njegovo vrijeme su neki munafici tu i tamo poticali ustanke i fitne. Kada je rulja džahila i prostaka krenula prema, i došla u Medinu, neki Ashabi kiram su rekli halifi da dadne ostavku. Odgovorivši im “Resulullah sallallahu alejhi ve sellem me je informisao da ću ja postati šehid učeći Kur’ani kerim,” on je dokazao da on ima odlike (mezijjete) slaganja sa sudbinom (koju je Allah dželle-šanuhu odredio) i strpljivost u vremenima belaja. Neki nitkovi su u trideset petoj godini po Hidžri napali na halifinu kuću. Kada je imam Alija čuo za ovaj napad on je poslao svoja dva sina - Hasana i Husejna, kao dva lava - halifinoj kući da mu pomognu i da zaštite halifu. Ova dva mladića su isukala svoje sablje i stala na ulazna vrata da ni ptica nije mogla uletjeti neprimjećena. Pa ipak, pet-šest nitkova (alčaka) je ušlo merdevinama u kuću kroz prozor koji se nalazio na začelju kuće. Halifa je postao šehid upravo onako kako je to Resulullah pretskazao. Kada je Alija radijallahu anh čuo o ovim groznim vijestima on se toliko naljutio na njegova dva sina, zato što nisu uspjeli da zaštite halifu, da ih je toliko naružio da ih je skoro udario sa svojom mubarek rukom. Međutim, on im je kasnije oprostio kada se saznalo da su oni savršeno uradili svoju dužnost i da se ne mogu optuživati zato što su banditi ušli sa začelja kuće.

U židovskoj knjizi piše, “Poslije ove žalosti Ashabi kiram su se sastali i jednoglasno izabrali Aliju radijallahu anh za halifu.” Većina Ashaba kiram, ukljućujući i take velikane kao što su Talha i Zubejr, je tražila da (novi) halifa pohvata ubice i da ih kazni onako kako to islam naređuje. Hazreti Alija im je odgovorio da je situacija jako haotična i da bi bilo nemoguće naći ubice, i da bi se, u slučaju da on počne istraživati, mogao desiti drugi ustanak, i da bi on to naređenje islama mogao izvršiti kada uspostavi javni red. Oni su prigovorili ovom odgovoru i rekli da se ne treba pokoravati halifi koji ne izvršava islamsko naređenje. Idžtihad imama Alije je bio ispravan. Oni na suprotnoj strani su takođe morali postupati po svojim idžtihadima. A halifa je morao da upotrijebi silu da pokori one koji mu nisu bili poslušni. Na kraju se desi događaj zvani Vak’atul džemel, to jest “Bitka kod deve”. U njoj je puno muslimanske krvi proliveno. U međuvremenu, hazreti Muavija (Mu’avija) radijallahu anh je bio guverner u Damasku. On nije učestvovao u Vak’atul džemel-u. On je spriječio proljevanje damaske krvi u toj bitki. Kada je hazreti Alija, koji je bio pobjednik (u bitki kod deve) zatražio takođe i od Damašćana da mu se pokore, hazreti Muavija (Mu’avija) je slijedio svoj idžtihad i zatražio je od njega da on pohvata i kazni ubice. I ovo je prouzrokovalo novi rat, to jest, bitku Siffin.

Kako se vidi, u izborima za halifu nijedan od četiri halife, i u stvari nijedan od Ashaba kiram radijallahu anhum, nije mislio na dunjalučke (položaje i) prednosti. Oni su svi nastojali da se izvrše Allahova dželle-šanuhu naređenja. Četiri halife nisu nikad mislile o svojim rahatlucima. Oni su se danonoćno borili da služe islam i muslimane. Oni su prihvatili ovu dužnost radi Allahovog zadovoljstva (rizaluka) i zato što su osjetili da su bili primorani.

Hurufije miješaju hilafet sa sultanatom sa (kafirskim) kraljevinama. Pošto oni tako misle (tj. pošto oni misle da su hilafet sa sultanatom i kraljevstvo jedna te ista stvar), oni kažu da se hazreti Alija protivio hilafetu druge trojice halifa, i da se on, prema tome, dvadeset pet godina neprestano borio protiv njih. Oni misle da se on godinama nadmetao za predsjedništvo. [Oni misle] da je on gajio neprijateljstvo protiv Ashaba kiram zato što su oni bili protiv njegovog hilafeta. Oni kažu “prema tome, tri halife i hiljade Ashaba koji su glasali sa njima su prokleti do Sudnjega dana (kijameta).” Oni, da bi dokazali da su oni u pravu, izmišljaju izvanredne (natprirodne) priče koje nisu ni islamske ni logične niti su vrijedne hazreti Alijinog šana (dostojanstva, veličanstva, ugleda).

8 - Džarija je navodno rekla, “Kada je Ebu Bekir-i Siddik radijallahu anh postao halifa on je od hazreti Fatima-tuzzehre na silu oduzeo bašču (voćnjak) hurmi i prema tome, uvrijeđena, hazreti Fatima je do smrti bila Ebu Bekiru neprijatelj. U stvari, ona je napravila prije svoje smrti oporuku (vasijjet) da je ukopaju po noći, da joj Ebu Bekir i Omer ne bi došli na dženazu.

Ova bašča (voćnjak) je imao u sebi samo nekoliko stabala. Pretpostavimo da je bila bujna džungla. Kolika je ovo velika kleveta jednog židova i koliko je dubok san gafleta, reći da je Fatima-tuz-zehra radijallahu anha, Resulullahova kćerka, najčasnija od svih žena (ovoga svijeta), koja je nazvana betul zato što ne bi nikad pogledala ni trunku dunjalučkog imetka (mala), bila neprijatelj trojici halifa kojima je njen baba (otac) dao vesele vijesti (još za života) da će otići u džennet i da ih je radi nečeg dunjalučkog čak [haša] klela i savjetovala i druge muslimane da tako rade. [Da dragi nas Allah dželle-šanuhu zaštiti od ovakvih riječi i vjerovanja!] Pripisati ovake klevete onima koji su velikani u vjeri, koje omalovažavaju hazreti Alijine i hazreti Fatimine univerzalne časti nije znak ljubavi prema njima već možda znak neprijateljstva (prema njima). Samo židovi mogu ovako nešto uraditi.

Ogromna knjiga koja nosi naslov Kisas-i Enbija (Istorija Poslanika) je izdata 1331. godine u Istanbulu. Nju je napisao Ahmed Dževdet paša iz Lofdže rahmetullahi alejh. On je rođen 1238. godine a preselio je na ahiret 1312./1894. godine u Istanbulu. On je ukopan u groblje (kabristan) časne Fatih džamije na strani kible (na južnoj strani). Na njenoj tri stotine šezdeset devetoj (369.) stranici ovako piše, “Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je dao njegovu bašču zvanu Fedek u Hajberu u vakuf i odredio kako će se upotrebljavati. On je napravio testament (vasijjet) da se dohodak od bašče treba dati stranim izaslanicima, musafirima i putnicima. Ebu Bekir radijallahu anh je za vrijeme njegovog hilafeta izvršio ovu (njegovu) želju. Kada ju je Fatima radijallahu anha zatražila zato što je mislila da je ona dio njenog nasljedstva (miraza) (koji je njen otac ostavio iza sebe) on je rekao: Ja sam čuo da je Resulullah rekao, ‘Od nas [to jest, od nas Poslanika] niko ne može naslijediti. Ono što mi ostavimo iza nas je sadaka.’ Ja nikad ne mogu promijeniti ono što je Resulullah osnovao. Jer, ja se bojim da ću skrenuti na krivi put. Hazreti Fatima je rekla, ‘Ko su tvoji nasljednici?’ Halifa je odgovorio, ‘Moja žena i djeca.’ Ona je upitala, ‘Zašto onda ja nisam nasljednica moga oca?’ Halifa je rekao: Ja sam čuo tvog oca, Resulullaha, da je rekao, ‘Od nas niko ne može naslijediti.’ Prema tome ti ne možeš biti nasljednica. Fakat, ja sam halifa. Ja ću dati kome je god on davao za vrijeme njegovog života. Moja dužnost je da ti dadnem što god ti treba, da ti budem pri pomoći u tvojim poslovima i da te služim. Poslije ovoga hazreti Fatima je šutjela. Ona nije nikad više progovorila o naslijeđu.” Ovdje se završava prijevod odlomka iz knjige Kisas-i Enbija.

Broj ehli sunnet muslimana koji žive na zemaljskoj kugli je bio u svakom stoljeću daleko viši od broja onih koji ne slijede mezheb. Hurufije kunu i proklinju sljedbenike ehli sunneta kojih ima daleko više od njih i nazivaju ih kafirima. Ako ehli sunnet kaže da su oni nemezheblije - kao odgovor na ovu njihovu hrabrost i nepravedne riječi - (onda) je pogodno da se prihvati da je riječ većine tačna.

Nadalje, reći da je hazreti Alija bio neprijateljski naklonjen prema trojici halifa radijallahu anhum edžma’in ili da je hazreti Fatima klela i proklinjala Ashabe kiram radi bašče je u potpunoj kontradikciji sa Kur’ani kerimom. Značenje drugog ajeti kerima sure Maide kaže, “Allah dželle-šanuhu poziva Njegove robove da se međusobno pomažu u birr-u i takvi i da se međusobno slažu. Ne pomažite u grijehu i neprijateljstvu.” Da se Ashabi kiram nisu međusobno voljeli, da su milioni muslimana kleli jedni druge i nazivali se kafirima to bi bilo suprotno birr-u i takvi. To bi onda značilo reći da hazreti Alija i hazreti Fatima radijallahu anhuma nisu slijedili ovaj ajeti kerim. S druge strane, reći da ovi ljudi “nisu znali da bi suprotstavljanje hazreti Ebu Bekirovom hilafetu i gajenje neprijateljstva prema Ashabima kiram prouzrokovalo da ih muslimani napadnu i nazovu jedni druge kafirima, što bi rasplamsalo jedan put koji je potpuno suprotan ajeti kerimu, i da su to oni znali oni bi odustali od takog ponašanja,” bi značilo poricanje njihovih superiornosti i njihovih sposobnost u kešfu i kerametu.

Sejjid Abdulkadir-i Gejlani [rođen 471. a preselio 561./1166. u Bagdadu], koji je jedan od hazreti Alijinih radijallahu anh potomaka i istovremeno i jedan od najvećih Evlija, daje sljedeći podatak u njegovoj knjizi Gunjet-ut-talibin: “Prema šijama hilafet je ekskluzivno pravo dvanaestorice imama. Oni su bezgrešni (ma’sum). Oni nikad ne čine grijeh. Kešf i keramet se može samo na njima vidjeti. Oni znaju sve što se desilo i sve što će se desiti.” S druge strane, reći da hazreti Alija, koji je (kako to oni tvrde) znao sve (do najsitnijih detalja pa čak i) do broja pješčanih čestica, nije znao da će njegovo neglasanje za hazreti Ebu Bekira izazvati da milioni muslimana ummeta skrenu sa pravoga puta, bi bilo (potpuno) suprotno ovom vjerovanju. Isto tako nije ispravno ni tako reći.

Mi smo već objasnili u našem kratkom izvještaju hazreti Omerovog radijallahu anh hilafeta da je hilafet teško breme. Šta bi jednom mu’minu bilo pametnije da radi; da se žalosti zato što ga drugi mu’mini nisu izabrali i da radi toga osjeća neprijateljstvo protiv njih, ili da bude radostan i da se puno zahvaljuje zato što ovo teško breme nije na njega natovareno? Pored toga, ako on zna da će ovo neprijateljstvo izazvati među muslimanima smutnju i pobunu (fitnu i fesad) do kraja svijeta on će podržati halifu sa svojim dobrovoljnim glasanjem za njega.

Značenje stotinu osamdeset petog ajeta sure Al-i Imran i dvadesetog ajeta sure Hadid kaže, “Ovosvjetski život se sastoji samo od stvari koje varaju (obmanjuju) ljude.” Značenje trideset drugog ajeta sure En’am kaže, “Život na ovom svijetu je samo igra i zabava. Za one koji se boje Allaha dželle-šanuhu život na ahiretu je korisniji. Zašto ne shvatite da je to tako?” Značenje dvadeset osmog ajeta sure Enfal i petnaestog ajeta sure Tegabun kaže, “Znajte da su vam je date imovine i djeca samo kao iskušenje. Allah dželle-šanuhu će vam dati veliku nagradu za vaše dobrote.” Značenje trideset osmog ajeta sure Tevbe glasi, “Zar vam je draži dunjalučki život od ahiretskog? Stvari koje su dobivene u dunjalučkom životu nisu ništa naspram ahiretskih.” Značenje četrdeset šestog ajeta sure Kehf kaže, “Imetak i sinovi su ukrasi dunjalučkog života. Nagrade (koje su date) za vječno trajna dobra djela su bolje kod tvog Gospodara (Rabba).” Oko šezdeset šest sličnih ajeti kerima upozorava da se ne veže srce za dunjalučki imetak i položaj (mal i mevki). Rečeni su bezbrojni hadisi šerifi da to naglase. Na primjer, hadisi kudsi kaže, “O sine Ademov! Ti si potrošio svoj život u gomilanju dunjalučkog imetka. Ti nisi nikad poželio džennet.” Sigurno su hazreti Alija, koji je kapija grada znanja, i Fatimatuz-Zehra koja je najviša od svih žena, radijallahu anhuma, znali ove ajeti kerime bolje od ikog drugog. Bi li mi ikad mogli očekivati od ovih ljudi da žale za dunjalučkim položajem i da se svađaju oko dunjalučkog imetaka kao što je bašča hurmi?

Pitanje: Njihova žalost ili svađa ne potiču iz njihove ljubavi prema dunjaluku. Kada su oni vidjeli da su hazreti Ebu Bekir i Omer silom oteli hilafet oni su pokušali da ih spase od grijeha.

Odgovor: Značenje stotinu šezdeset četvrtog ajeta sure En’am i petnaestog ajeta sure Isra kaže, “Nijedan grešnik neće biti odgovoran za tuđe grijehe.” Ako pretpostavimo da su hazreti Ebu Bekir i hazreti Omer radijallahu teala anhuma i ogromna većina Resulullahovih alejhisselam Ashaba nekako u ovom poslu uradila jedan grijeh, [iako je to potpuno nemoguće], prema ovom ajeti kerimu taj grijeh ne bi imao nikakvog efekta na hazreti Aliju i on ne bi imao potrebe da se opet bori. Bi li onda ikad moglo biti moguće da on započne borbu koja će izazvati (biti sebeb) da stotine miliona insana ostanu vječno u džehennemu?

Ovaj fakir [to jest Osman efendi rahime-hullahu teala] je rekao jednom od šijiskih alima “Hazreti Fatimina radijallahu anha uvreda od strane Ashaba kiram zato što joj nisu dali bašču hurmi bi značila ljubav prema dunjaluku što je nešto nedozvoljeno.” On je rekao, “Ona se nije uvrijedila zato što ona voli dunjaluk. Ona se uvrijedila zato što ona nije voljela odvratno djelo.” On je sa ovim vrdavim (izbjegavajućim) odgovorom optužio Resulullahovu sallallahu alejhi ve sellem kćerku, koja je bila čista kao čista voda. Jer, jedno djelo koje je urađeno u skladu sa islamom bi samo izgledalo odvratno nefsu emmari. Ja sam se sjetio ovog podatka i napravio sam sljedeće obrazloženje. On se zapanjio. On nije mogao ni riječ izustiti. Moje obrazloženje je bilo ovako: Svako ko imalo zna istoriju zna za ovaj događaj. Oni koji čitaju istoriju dobro znaju da je imam Alija radijallahu anh je u jednoj bitki bacio jednog kafira na zemlju i u momentu kada ga je htio ubiti taj čovjek, koji je izgubio svu nadu da sačuva svoj život, mu je pljunuo u lice. Imam, čije je lice bilo uprljano njegovom pljuvačkom je odustao i nije ubio kafira. Kafir, koji je već bio zbunjen, se još više zapanjio. On je upitao (imama Aliju radijallahu anh) “Zašto si stao, je li te strah?” Hazreti Alija radijallahu anh je pustio kafira. On mu je rekao, “Ja sam te prvo htio ubiti po Allahovom dželle-šanuhu naređenju zato što nisi htio postati musliman. Međutim, sada je moj nefs zbog tvog prljavog djela postao tvoj neprijatelj. Ako te ja sada ubijem, ja bih te ubio da izvršim želju mog nefsa. Na taj način mi moje ubijanje tebe neće donijeti nagradu (sevab) već grijeh (džunah).” Kada je kafir čuo ove riječi on se je zadivio uzvišenosti islamske vjere na osnovu koje je imamova Alijina savijest se bazirala i on je svim kalbom (srcem) izgovorio Kelime-i šehadet. On je dobrovoljno postao musliman. Dva čovjeka, koja su prije par trenutaka bili (jedan drugom) smrtni neprijatelji, su sada postala braća i zagrlili jedan drugog.

Ibrahim bin Edhem, jedan od najvećih Evlija, je rođen u Belhu 96. godine a preselio je na ahiret 162./779. godine u Damasku. On je u početku bio padišah Belha. On je ostavio svoj sultanat i došao u Mekku (Mekke-i mukerreme). On je zarađivao za svoje životne potrebe noseći na leđima drva za loženje. On se borio protiv svog nefsa sve do svoje smrti.

Fatih Sultan Muhammed han rahmetullahi teala alejh (Mehmed Osvajač), sedmi osmanlijski padišah je rođen 833. godine po Hidžri. On je 806./1453. godine osvojio Istanbul od Vizantije i tako objavio novu eru. On je preselio na ahiret 886. godine. Njegov otac, Sultan Murad han Drugi, šesti osmanlijski padišah, je rođen 806. godine a preselio je na ahiret 855./1451. godine. On je ukopan u gradu Bursi u Turskoj. On je postao padišah 824. godine. On je 847. godine po svojoj želji ostavio svoj sultanat (prijesto) njegovom sinu i otišao u Magnisaju gdje je proveo ostatak svog života u samoći i ibadetu.

Pošto je jasnije od dana da, u shvaćanju besplodnosti dunjaluka i borbi (džihadu) protiv nefsa, hazreti Alija i Fatima-tuz-Zehra nisu niži od gore spomenutih sultana, zaista bi bilo nemoguće jednom muslimanu kaže, da i ne govorimo o gajenju mržnje, da su ovi ljudi žalili za dunjalučkim imetkom i položajem. Ne postoji ni najmanja sumnje da je ove klevete izmislio jedan židov, jedan munafik, koji se zove Abdullah bin Sebe’. Ovaj židov je u vrijeme hazreti Osmana radijallahu anh napustio Jemen i otišao u Egipat a odatle u Medinu gdje se smjestio pod izgovorom da je novonastali musliman. On je nanijeo islamu ogromnu nepopravljivu štetu koju drugi do danas niko drugi nije mogao nanijeti.

Značenje stotinu trideset trećeg ajeta sure Al-i Imran kaže, “Utrkujte se da od vašega Rabba zaslužite oprost (magfiret) i ulazak u džennet! Radite na tome! Džennet je prostran kao nebesa i Zemlja. On je pripremljen za one koji se Allaha dželle-šanuhu boje. Ovi (ljudi), udjeljuju od svojih imetka na Allahovom putu bez obzira imali oni malo ili puno. Oni ne pokazuju svoju srdžbu. Oni svakome praštaju. Allah dželle-šanuhu voli one koji su ljubazni i darežljivi.” Značenje desetog ajeta sure Hudžurat glasi, “Vjernici (mumini, mu’mini) su jedni drugima braća. Pravite mir među vašom braćom!” Vjernicima je naređeno u oko trideset drugih sličnih ajeti kerima da se jedni na druge ne ljute, da jedni prema drugima budu ljubazni i darežljivi i da jedni drugima opraštaju. Hadisi šerif kaže, “Allah dželle-šanuhu će ukazati milost onima koji jedni drugima ukazuju milost. On je milostiv. Imajte milosti prema onima (koji žive) na zemlji tako da i vama oni na nebu (meleci) ukažu milost.” Nekih pedeset drugih, sličnih, hadisi šerifa naređuje da sputavamo naš gnjev i da budemo ljubazni i darežljivi. Oni nas uče dužnosti nas kao ljudskih bića.

Shodno ovom, da su hazreti Alija i Fatima-tuz-Zehra radijallahu anhuma bili ozlojeđeni radi dunjalučkog položaja ili par stabala hurmi, i da su svog cijelog života gajili neprijateljstvo prema Ashabima kiram radijallahu teala anhum edžma’in, umjesto da im oproste, oni ne bi bili poslušni ovim ajeti kerimima i hadisi šerifima. Bi li to ikad moglo biti moguće? Ovake klevete bi ukaljale njihovu visoku čast.

Alimi ehli sunneta rahmetullahi teala alejhim edžma’in su se, da zaštite ove dvije zjenice Resulullahovih sallallahu alejhi ve sellem očiju od ikakvog mogućeg iskrivljivanja, uzdržavali od ovakvih glupih izjava o njima i posebno naglasili da ih moramo voljeti i rekli “ljubav prema ovim velikanima će biti povod (sebeb) da se na izdisaju preseli na ahiret sa imanom (tj. da čovjek umre kao vjernik).” Ko istinski voli ove velikane, šije ili ehli sunnet? Svako ko ima pameti i savjesti (insafa) će lako uočiti ovu razliku.

Univerzalno je poznata činjenica da su pripadnici Muhammedovog alejhisselam ummeta braća i da se oni međusobno puno vole. Na primjer, Abdullah ibni Omer je jednoga dana došao u Resulullahovo sallallahu alejhi ve sellem časno prisustvo. On mu je čestitao na tom i nahvalio ga ovim hadisi šerifom, “Na Sudnjem danu će se svakom dati, nakon što se svide svi njihovi računi, njegov berat, to jest, dokument za njegov spas. Abdullahov berat je dat (dok je on) na dunjaluku.” Kada je on upitao šta je povod (sebeb) za ove njegove riječi (Resulullah alejhisselam) je rekao, “On nije samo posjednik vera’-a i takve već on takođe i, kad god učini dovu, kaže, ‘Ja Rabbi! Daj mi da mi na Sudnjem (kijametskom) danu moje tijelo bude toliko veliko da će ono biti dovoljno da napuni džehennem. Tako će i Tvoje obećanje biti ispunjeno, da ćeš napuniti džehennem sa ljudskim bićima, i niko iz Muhammedovog alejhisselam ummeta neće gorjeti u džehennemu.’ On je sa ovom dovom pokazao da on voli više njegovu braću u vjeri od samoga sebe.” U knjizi Menakib-i ćihar jar-i guzin piše da je takođe i Ebu Bekir-i Siddik činio istu taku dovu. Nema nikakve sumnje da je hazreti Alijina ljubav prema muslimanima nekoliko puta jača od one koju je gajio Abdullah ibni Omer radijallahu teala anhum. Potpuno je nemoguće da on, samo zato što nije postao halifa, pokaže ovaku mržnju koja bi izazvala (bila sebeb) da milionima muslimana odu u vječni džehennem.

Nekoliko Ashaba kiram je bilo teško ranjeno u bici na Tebuku. Oni su bili jako žedni. U imamovoj Gazalijevoj knjizi Kimja-ji se’adet i u drugim knjigama piše da im je jedan musliman donijeo čašu vode i kome god je nudio vodu on ga je upućivao da je dadne drugom (ranjeniku) rekavši, “prvo podaj mom bratu u vjeri kojeg sam čuo da traži vode,” i svaki od njih je postao šehid prije nego se napio vode. Ovaka je i ovolika je bila ljubav koju su Resulullah sallallahu alejhi ve sellem i Ashabi, ridvanullahi alejhim edžma’in, imali jedni prema drugima. Da li bi se ikad moglo i zamisliti da su imam Alija, koji je reskirao svoj život u svim svetim bitkama (gazama), i Fatima-tuz-Zehra, radijallahu anhuma, predraga Resulullahova kćerka, mrzili (prve) tri halife i većinu Ashaba kiram? Ovake riječi nisu divljenje njima i njihovo veličanje. Ovake riječi nitkovluk (alčakluk), kuđenje njih što ajeti kerimi i hadisi šerifi zabranjuju. Ovako tvrđenje ne bi bilo divljenje i veličanje već jedno zlo i nitkovluk, koje je zabranjeno ajeti kerimima i hadisi šerifima. Pošto su ovi ljudi do krajnje mjere čisti (prečisti) i daleko od takvih zlih i nitkovskih djela sasvim je jasno da su ova tvrđenja (ove izjave i riječi) laži i klevete koje su izmislili neprijatelji islama. Mi preporučujemo onima koji žele još opširniju informaciju (o ovom) da pročitaju peti dio ove knjige koji nosi naslov O moj brate! Ako hoćeš da umreš sa imanom ti moraš voljeti ehli bejt i ashabe. (Ovo poglavlje je djelomično prevedeno na bosanski jezik. Ono će inšaallah uskoro biti cijelo dostupno.)

9 - Džarija je navodno rekla, “Dok se hazreti Alija kerremallahu vedžheh zabavio oko dženaze, kada je naš efendija Resulullah sallallahu alejhi ve sellem preselio na ahiret, Ebu Bekir-i Siddik i Omer Faruk radijallahu anhuma i pet-šest Ensarija su se sastali pod ćardakom Sakifinih sinovima i i počeli između sebe dijeliti hilafet. Na kraju je hazreti Omer uzeo hazreti Ebu Bekira za ruku i rekao, ‘Ti ćeš biti halifa.’ Oni koji su se tu nalazili su se složili. Onda je hazreti Omer tri dana tumarao sa isukanom sabljom po ulicama Medine i prisiljavao svakog na kog je nailazio da se složi sa Ebu Bekirovim hilafetom. Drugog dana je hazreti Alija došao na mjesto sastanka i rekao, ‘Ja sam među vama najznaniji, najodabraniji i najhrabriji. Ko vam daje pravo da mi uskratite hilafet?’ On je izjavio druge slične izjave i insistirao na svom pravu i uvjerio je dvadeset osoba da ga slijede. Iako je on je kasnije nerado prihvatio Ebu bekirov hilafet, njegovo srce to nije htjelo.

Međutim, ovo je istina: Kada je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem učinio vefat (preselio na ahiret) svi Ashabi kiram su bili toliko duboko ožalošćeni da nisu znali šta da učine. Katastrofalna nesreća ih je tako teško i bolno pogodila da su neki od njih ostali bez riječi dok su se drugi osjećali toliko nemoćno da nisu mogli čak ni ustati da izađu napolje. Oganj teškog gubitka je takođe pržio i hazreti Aliju tako da on nije znao šta da radi. Hazreti Omer je bio toliko zbunjen da je uzeo svoju sablju i išao ulicama govoreći, “Ja ću otsjeći glavu svakom onom ko kaže da je Resulullah mrtav.” S druge strane, zlonamjerni munafici su pokušali da iskoriste ovu zabunu. Ebu Bekir-i Siddik je videći ovu zbrku ušao u mesdžid i popeo se na minber i ovako rekao, “O Resulullahovi Ashabi! Mi robujemo Allahu dželle-šanuhu. On je uvijek živ. On neće nikad umrijeti. On neće nikad prestati postojati. Značenje 30. ajeta sure Zumer kaže, ‘O Moj dragi Pejgamberu! Ti ćeš jednoga dana sigurno umrijeti. I oni će takođe sigurno pomrijeti.’ Kako nas je Allah dželle-šanuhu obavijestio naš efendija Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je učinio vefat (preselio na ahiret).” On ih je savjetovao ovakim efektivnim riječima. Njegov govor je izbrisao zbunjenost među Ashabima kiram i pomogao im da dođu sebi. Šta više, hazreti Omer, koji je bio tu među slušaocima, je rekao, kada je od Ebu Bekira Siddika čuo gore spomenuti ajeti kerim, “Ja sam toliko zaboravio taj ajeti kerim da sam pomislio da je baš upravo objavljen.” Hazreti Ebu Bekir-i Siddik radijallahu teala anhu je prozrijevši munafičke planove, da se spremaju da izazovu metež (fitnu i fesad) i da su se sastali na jednom mjestu da između sebe izaberu halifu, prepustio hazreti Aliji pripreme za dženazu i otišao na mjesto gdje su Ashabi kiram diskutovali o pitanju hilafeta. Na kraju diskusije su svi prisutni izglasali hazreti Ebu Bekira da bude halifa. Hazreti Alija je drugog utorka po Resulullahovom vefatu otišao u mesdžid (džamiju) i odao hazreti Ebu Bekiru poštu (učinio bi’at tj. dao prisegu). Tako je hazreti Ebu Bekir jednoglasno izglasan da bude halifa.

Allah dželle-šanuhu u svim nebeskim kitabima koje je poslao Svojim robovima osuđuje i zabranjuje ponos i oholost. Na primjer, značenje dvadeset trećeg ajeta sure Nahl kaže, “Allah dželle-šanuhu sigurno ne voli one koji se ohole!” Indžil kaže da su apostoli pitali Isa alejhisselama: O Allahov Poslaniče! Koji je od nas najveći a koji najmanji? On im je odgovorio, “Najveći među vama je najmanji a najmanji je najveći.” On je sa ovim htio da kaže, “Onaj ko vidi sebe velikim je mali. Onaj ko vidi sebe malim je veliki.” Muhammed alejhisselam, zadnji i najviši Poslanik, je u velikom broju svojih hadisi šerifa kritikovao one koji su oholi i arogantni i hvalio one koji su skromni. Na primjer, on kaže u hadisi šerifu, “Ako se neko ponizi radi Allahovog zadovoljstva, to jest, ako on ne smatra sebe višim od (drugih) muslimana Allah dželle-šanuhu će ga podići.” Alimi ehli sunneta rahmetullahi teala alejhim edžma’in kažu da je Allah dželle-šanuhu podario Njegovim robovima po komadić od svakog od Njegovih atributa (sifata), kao što su ilm (znanje) i kudret (moć). Međutim, tri od Njegovih atributa su specifična samo za Njega samoga. On nije dao dio od ova tri atributa nikom od Njegovih stvorenja. Ovi atributi su Kibrija, biti Gani i Stvaranje. Kibrija znači veličina, najviša uzvišenost, najviša superiornost. Biti Gani znači ne biti muhtać nikom i ničemu i ne trebati nikog drugog i ništa drugo i biti potreban svemu i svakom drugom. Nasuprot ovom, On je dao Svojim robovima tri najniža atributa. Oni su zul i inkisar, tj. biti u potrebi i neimaštini sa poniženjem i biti “fani”, to jest, nepostojeći (tj. biti prolazan, kratkotrajan, smrtan). Shodno ovome, biti arogantan znači zakoračiti u atribut (Kibrija) koji pripada samo Allahu dželle-šanuhu i koji je samo Njegovo pravo. Arogancija ne pristaje robovima. Ona je najveći grijeh. U hadisu kudsi se kaže, “Azamet (ponos) i kibrija (veličina) su specifični za Mene (su samo Moji). Ja ću staviti u najljući azab one koji hoće da dijele ova (Moja) dva atributa sa Mnom.” Iz ovog razloga su vjerski alimi i velikani tesavvufa uvijek savjetovali muslimane da budu skromni i skrušeni. Muslimani neće biti sebični. Allah dželle-šanuhu ne voli sebične ljude. Jedan od najvećih Evlija i istaknuti vođa tesavvufa, sejjid hazreti Abdulkadir-i Gejlani kuddise sirruh, je rođen 471. godine u gradu Gejlan u Iranu. On je preselio na ahiret 561./1166. u Bagdadu. On je jednoga dana sjedio sa sejjid-Ahmed-Rifajijem i mnoštvom njegovih učenika pokraj rijeke Tigris. Dok su oni razgovarali on je ispoljavao toliko kerameta (čuda) da su oni zapanjili gledaoce. Kada je jedan od njih greškom izgovorio pohvalne riječi hazreti Abdulkadir-i Gejlani je probudio prisutne iz sna gafleta rekavši, “Ja pretpostavljam da od mene na svijetu nema nižeg muslimana.” Hazreti Ahmed Rifai je rođen 512. godine u selu zvanom Umm-i Ubejde koje se nalazi negdje između Basre i Vasita. On je tamo i preselio na ahiret 578./1183. godine. Kako se vidi arogancija i uobraženost su zle osobine. S druge strane, skromnost (tevazu’) je dobra i lijepa. Svi Poslanici su bili skromni (tevazu’) u svemu što su činili. I svi Ashabi kiram su sigurno bili taki. Njihovo međusobno preporučivanje u izborima za hilafet i njihovo međusobno nuđenje hilafeta pokazuje da su oni bili plaho skromni (tevazu’). Kada je takav slučaj, zar hazreti Aliji ne bi sa svojim izazivanjem Ashaba kiram, i kazivanjem, “Ima li iko učeniji, uzvišeniji i hrabriji od mene?”, bio arogantan (kibir) i pun sebe (gurur, ponosan). To bi bilo ponašanje koje podsjeća na Iblisa (šejtana) koji se hvali i tvrdi da je on bolji od Njega. Pošto ovake riječi ne bi bile u skladu sa hazreti Alijinom veličinom i visinom sasvim je očigledno da su one izmišljene laži i klevete i potvore protiv Allahovog lava. Jedna druga glupost su i riječi koje kažu da je hazreti Omer, da bi obezbijedio da hazreti Ebu Bekir postane halifa, isukao svoju sablju i strašio i natjerivao Ashabe kiram. Jer, plemena koja su se zvala Beni Hašim i Beni Umejje, koja su bila najjača i najmoćnija plemena među Ashabima kiram, su bila plemena hazreti Alije. (Ta plemena su bila njegova rodbina.) Ebu Bekir-i Siddik i Omer Faruk su imali vrlo malo rodbine. Bilo bi potpuno nemoguće da hazreti Omer isuče svoju sablju i da natjera ova dva plemena da ona naprave izbor u skladu sa njegovim. Šta više, hazreti Alija je bio Allahov lav. Pretpostavka da su Ashabi kiram izabrali Ebu Bekira umjesto njega, samo zato što ih je jedna osoba, tj. Omer, natjerala da tako urade, je nešto što je potpuno suprotno logici.

(Abdulkadir-i Gejlani rahmetullahi teala alejh: Muhjiddin Ebu Muhammed bin Ebu Salih Musa Džengi dost je rođen 471./1078. u iranskom gradu Gejlan. On je preselio na ahiret 561./1166. u Bagdadu. Njegov otac je rođen u soju (rodu) Abdullaha, sina Hasana-i Musennana koji je bio sin hazreti Hasana. U knjizi Kisas-i Enbija piše da je hazreti Husejnova kćerka Fatima bila Abdullahova majka. Abdulkadir-i Gejlani je iz tog razloga i sejjid i šerif. Njegova majka Fatima binti Ebu Abdullah je sejjida. On je bio mudžtehid u naukama fikha i hadisa. On je prvobitno bio u šafijiskom mezhebu. Pošto je (u njegovo vrijeme) hanbelijski mezheb skoro zaboravljen on je promijenio u hanbelijski mezheb. Taj mezheb se tako raširio. On je u početku podučavao. On je postao jako čuven. On se kasnije zagnjurio u tesavvuf. On je dobio fejz od Ebu Sa’ida Ali Mahzumija koji je bio na putu Džunejda Bagdadija.)

Ja sam čuo sljedeće od jednog od alima iz Kirkuka: Ja sam nekako ušao u iransku teritoriju. Ušao sam u jedan od njihovih mesdžida. Jedan od njihovih alima je govorio (držao vaz). On je rekao, “Jednoga dana je hazreti Alija došao u posjetu u hazreti Abbasovu kuću. On ga je našao kako plače i upitao ga je zašto plače. On mu je odgovorio, ‘Ja sam zakovao par tahti iznad mojih ulaznih vrata da se zaštitim od sunca. Halifa Omer ih je skinuo pod izgovorom da mogu smetati prolaznicima. Ja ne mogu više da podnesem ove uvrede (napade).’ Hazreti Alija je sav razjaren, isukao svoju sablju zvanu Zulfikar i istrčao napolje da traži halifu Omera da mu se osveti. Međutim Omera su obavijestili o opasnosti upravo u vrijeme da se spasi.” U tom momentu je jedan od učenika zatražio dozvolu da postavi pitanje. On je rekao, “Kada je hazreti Alija bio takav da isuče sablju protiv halife za drvenu zavjesu i da ga prepadne i natjera u bijeg zašto on nije isukao svoju sablju kada je Ebu Bekir izabran za halifu i rastjerao one koji su glasali za njega? Da je on isukao sablju i prišao im ummet-i Muhammed se ne bi raskomadao na grupe i toliki muslimani ne bi skrenuli sa pravog puta.” Zbunjen, hodža je počeo razmišljati kako da odgovori. On je onda počeo galamiti, “Ovaj čovjek je kafir. Ubijte ga!” Nemoćni jadnik je bio sretan da su ga samo izbacili iz džamije. Dakle, u židovskoj knjizi nije samo izmišljena (priča) da je hazreti Alija isukao svoju sablju protiv halife Omera već u njoj i besramno piše da je hazreti Omer natjerivao Ashabe kiram sa isukanom sabljom da izaberu hazreti Ebu Bekira za halifu.

Kada je naš efendija Resulullah sallallahu alejhi ve sellem počastio ahiret (svojim prisustvom), neki ljudi su prenijeli događaje koji su se odigrali između Ashaba kiram u obliku jedne mješavine jako nevaljalih (alčak) i ružnih (ćirkin) kleveta. Prema tome, mi smatramo da je prikladno da pozajmimo sljedeći citat iz knjige Kisas-i Enbija, koji opisuje vefat (smrt, prelazak na ahiret) našeg Resulullaha sallallahi alejhi ve sellem i događaje koje su Ashabi kiram iskusili kao rezultat toga:

Našeg efendiju Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem je dvadeset sedmog dana mjeseca Safera jedanaeste godine po Hidžri počela boljeti njegova mubarek glava. On je počastio sobu njegove časne supruge (zevdže-i mukarreme) hazreti Aiše radijallahu anha. On je poslao po Abdurrahmana bin Ebi Bekir. On mu je rekao da on hoće da izdiktira pisani testament (vasijjet) u kojem će preporučiti da Ebu Bekir-i Siddika poslije njega bude halifa. Naredio mu je da donese tintu i pero. Dok je Abdurrahman odlazio da ispuni naređenje on mu je rekao, “Donesi kasnije, nek čeka za sada!” On je onda počastio mesdžid-i šerif svojim prisustvom. Ashabi kiram alejhimurridvan su čuli tu vijest. Oni su se okupili (sastali) u džamiji. Fahr-i alem sallallahu alejhi ve sellem se popeo na minber i nasavjetovao Ashabe i halalio se sa njima (tj. zatražio od njih da mu oproste ako je kog nehotice uvrijedio). On je onda govorio o Ebu Bekirovoj uzvišenosti među Ashabima kiram i njegovu vrijednost i da je on jako zadovoljan sa njim. Njegova bolest se nekoliko dana kasnije pogoršala. Ensari kiram, to jest domaći stanovnici Medine, su bili jako žalosni. Oni su počeli obilaziti oko mesdžid-i šerifa kao krila na propeleru. Hazreti Abbasov sin Fadl i hazreti Alija sin Ebu Taliba su obavijestili Resulullaha o tom stanju. Samilosni Poslanik se namučio da uz pomoć ove dvojice ode u mesdžid-i šerif, jedan mu je pomagao ispod jedne a drugi ispod druge. Ashabi kiram su se okupili u mesdžidu. Hatem-ul-enbija se popeo na minber. Poslije hvalenja i veličanja (hamda-u-sena-a) Allaha dželle-šanuhu, on se okrenuo prema Ensarijama i rekao, “O moji Ashabi! Meni je rečeno da ste vi zabrinuti razmišljanjem o mojoj smrti. Je li ijedan Poslanik ikada ostao vječno među svojim ummetom, (da vi očekujete) da ja ostanem beskonačno među vama? Znajte da se ja vraćam svome Rabbu (Allahu dželle-šanuhu). Ja vas savjetujem da poštujete velikane muhadžira.” On je onda rekao, “O muhadžiri! Ja vam ovo savjetujem: Činite dobro Ensarijama! Oni su bili dobri prema vama. Oni su vam dali utočište u svojim kućama. Iako su oni imali poteškoća u zarađivanju za život oni su davali vama prednost. Oni su dijelili svoje imetke sa vama. Ako ijedan od vas bude vladar (hakim) nad Ensarijama neka ih pazi i naka im oprosti njihove greške.” On im je onda dao izvjesne predivne i efektivne savjete i rekao, “Allah dželle-šanuhu je dao Njegovom robu da izabere između ostajanja na ovom svijetu i povratka njegovim Gospodaru (Rabbu). Rob je izabrao povratak Njegovom Rabbu.” Ova njegova izjava je pokazala da će on ubrzo preseliti na ahiret. Ebu Bekir-i Siddik radijallahu anh je znao šta su ove riječi značile i on je počeo plakati, rekavši, “Neka su naši životi žrtvovani za tebe ja Resulullah!” Resul-i ekrem sallallahu alejhi ve sellem mu je naredio da mora biti strpljiv i istrajan. Iz njegovih mubarek očiju su navirale suze. On je rekao, “O moji Ashabi! Ja sam jako zadovoljan sa Ebu Bekirom koji je na din-i-islamovom putu žrtvovao sa sidkom i ihlasom svoj imetak. Kad bi bilo moguće da se uzme prijatelj na putu za ahiret ja bih izabrao njega.” On je onda naredio Ashabima kiram, čija se (kućna) vrata otvaraju prema mesdžidi šerifu, da zatvore svoja vrata, osim Ebu Bekira radijallahu anh. On je onda iz ljubaznosti (lutufa) održao sljedeći govor:

O muhadžiri i o ensarije! Kada se vrijeme za nešto zna nema koristi (fajde) požurivati ga. Allah dželle-šanuhu ne žuri ni sa jednim Svojim robom. Ako neko pokuša promjeniti Allahovu dželle-šanuhu sudbinu (tj. kaza i kader) i biti iznad Njegove volje On će ga smožditi i uništiti. Ako neko pokuša da prevari i obmani Allaha dželle-šanuhu on će prevariti sebe i izgubiće kontrolu nad svojim poslovima. Znajte da sam ja prema vama blag (rauf) i milostiv (rahim). Vi ćete se opet sa mnom sastati. Vi ćete se sa mnom sastati kod bazena (zvanog) Kevser. Onaj ko hoće da uđe u džennet i da tamo bude sa mnom se ne treba baviti besposlenom pričom. O muslimani! Postajanje kafirom i činjenje grijeha su povodi (sebeb) koji izazivaju promjenu u ni’metima i smanjivanje rizka (opskrbe). Ako su ljudi pokorni Allahovim dželle-šanuhu naređenjima njihovi vladari (predsjednici), amiri (vođe) i valije (guverneri, upravitelji) će biti milostivi (merhametli) i blagi (šefkatli) prema njima. Ako oni u svojim poslovima griješe, rade pogrešno i ako su razvratni i čine grijehe oni ne mogu imati merhametli vladare (predsjednike). Kao što je moj život vama bio koristan (hajrli, hairli) tako će vam i moja smrt donijeti hajr i rahmet. Ako sam ja nekog od vas nepravedno istukao ili uvrijedio ja sam spreman da i oni meni tako učine i dobiju svoje pravo (hak), ako sam ja nepravedno uzeo nešto i od kog ja sam spreman da mu je vratim i da se halalim. Jer, kazna na ovom svijetu je puno blaža (hafifnija) od ahiretske kazne. Lakše ju je izdržati.” On je sišao sa minbeta. Poslije namaza on se opet popeo na minber, izvršio svoj testament (vasijjet) i još dodao drugih savjeta. On je na kraju rekao, “Ja vas povjeravam (dajem na čuvanje) Allahu dželle-šanuhu,” i onda počastio njegovu sobu (svojim mubarek prisustvom). Za vrijeme njegove bolesti kad god je ezan učio on je išao u mesdžidi šerif da klanja namaz sa džema’atom kojem je on bio imam. Tri dana prije njegovog vefata, njegova bolest se strašno pogoršala. On više nije mogao odlaziti u mesdžid. On je naredio, “Recite Ebu Bekiru da (bude imam umjesto mene i) predvodi moje Ashabe u namazu!” Ebu Bekir-i Siddik radijallahu anh je za vrijeme Resulullahovog života sedamnaest puta preuzeo dužnost imama i predvodio muslimane u namazu. On je naredio hazreti Aliji da predvodi poslove oko dženaze. On je dobio prije njegove bolesti nekoliko zlatnika od kojih je nekoliko dao siromasima a ostatak hazreti Aiši radijallahu anha. U subotu 10. Rebi’ul-evvela Allah dželle-šanuhu je poslao Džebraila alejhisselam da ga upita kako se osjeća. On je opet došao u nedjelju i upitao ga kako se osjeća i saopštio mu da je lažov Esved-i Anesi, koji je u Jemenu tvrdio da je Poslanik, ubijen. A Resul-i ekrem je ove vesele vijesti rekao Ashabima. U nedjelju se Resulullahova bolest pogoršala. Hazreti Usama kojeg je Resulullah postavio za komandanta armije je stigao. Resulullah je ležao u postelji polusvjestan. On nije rekao ništa Usami. Međutim, on je podigao svoje mubarek ruke i nježno ga je pomilovao sa njima. To je značilo da mu je on učinio dovu. Ashabi kiram su u ponedjeljak klanjali u mesdžid-i šerifu sabah namaz iza Ebu Bekira-i Siddika kada je hazreti Fahr-i alem došao u mesdžid-i šerif. On je vidio kako njegov ummet ibadeti u safovima. On je bio zadovoljan i nasmiješen. Takođe je i on počeo da slijedi Ebu Bekira i da klanja namaz za njim. Kada su Ashabi kiram vidjeli Resulullaha u mesdžidu oni su pomislili da se on oporavio od svoje bolesti i počeli su da se vesele. Resul-i ekrem sallallahu alejhi ve sellem je počastio hazreti Aišinu sobu svojim prisustvom i legao u postelju. On je rekao, “Ja hoću da uđem u Allahovu dželle-šanuhu prisutnost (huzur) bez ostavljanja ikakvog dunjalučkog imetaka iza sebe. Podaj svo zlato koje imaš siromasima!” Njegova temperatura se onda povećala. On je poslije izvesnog vremena otvorio oči i opet upitao hazreti Aišu, radijallahu teala anha ve an Ebiha, je li podijelila zlato. Ona je rekla da će podijeliti. On joj je opet naredio da ga odmah podijeli. Kada su podijeljeni i kada je informisan o tom on je rekao, “Ja sam sada rahat.

Usama radijallahu teala anh je opet došao. On (Resulullah sallallahu alejhi ve sellem) je rekao, “Da ti Allah dželle-šanuhu pomogne! Hajde, idi u boj!” Usama je otišao njegovoj armiji i odmah izdao naređenje za pokret.

U tom času je bolest postala još gora. On je poslao po njegovu predragu kćerku Fatime-tuz-Zehru. On joj je šapnuo nešto u uho. Hazreti Fatima je zaplakala. On joj je opet rekao nešto. Ona na to osmijehnula. Kasnije se saznalo da joj je prvo rekao “ja umirem”. To ju je rasplakalo. Onda joj je rekao, “Ti ćeš biti prva od mog ehl-i bejta koja će mi se pridružiti (na ahiretu).” Nju je obradovala ova vesela vijest i ona se nasmiješila.

Poslije podne istoga dana Džebrail alejhisselam i Azrail alejhisselam (melek smrti) su došli zajedno na vrata. Džebrail alejhisselam je ušao. On je rekao da Azrail alejhisselam čeka pred vratima i traži dozvolu da uđe. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je dao dozvolu. Azrail alejhisselam je ušao. On je nazvao selam i rekao Allahovo dželle-šanuhu naređenje. Resul-i ekrem sallallahu alejhi ve sellem je pogledao u Džebrailovo alejhisselam lice. Džebrail alejhisselam je rekao, “O Resulallah! Mele-i a’la te očekuje.” Na to je Fahr-i alem sallallahu alejhi ve sellem rekao, “O Azrailu! Hodi i obavi svoju dužnost!” I on je uzeo mubarek dušu Muhammeda alejhisselam i prenijeo je u a’la-ji illijjin.

Kada su na Resul-i ekremu viđeni znaci smrti hazreti Umm-i Ejmen radijallahu anha je poslala poruku svom sinu Usami. Po primitku tužnih vijesti Usama i Omer Faruk i Ebu Ubejde su ostavili vojsku i došli u Poslanikovu džamiju (mesdžid-i Nebevi). Kada su Aiša-i Siddika i druge žene (hatune) počele plakati Ashabi kiram u mesdžidi šerifu su bili zbunjeni. Nisu mogli shvatiti šta se desilo. Bili su u šoku. Hazreti Alija je bio nepomičan kao mrtav. Hazreti Osman je bio bez riječi. Hazreti Ebu Bekir je u tom momentu bio kod kuće. On je dotrčao. On je odmah ušao u hudžru sreće (hudžre-i se’adet). On je otkrio mubarek Fahr-i-alemovo lice i vidio da je on preselio (učinio vefat). Njegovo mubarek lice bilo prijatno i čisto a njegovo cijelo tijelo je blistalo kao nur. On ga je poljubio rekavši, “Ja Resulullah! Ti si tako lijep, mrtav ili živ.” On je puno plakao. On je opet prekrio njegovo mubarek lice. On je tješio ukućane. On je otišao u mesdžid-i šerif. On je nasavjetovao zaprepaštene Ashabe kiram i obnovio normalnost. Na taj način su svi vjerovali da je Resulullah preselio na ahiret (učinio vefat). U međuvremenu je armija pod Usaminom komandom ušla u grad. Hazreti Burejdet ibni Hasib je zabo zastavu koju je držao u ruci ispred Resulullahove kapije. Bol i tuga su parali kao otrovni noževi srca Ashaba kiram. Njihove oči su plakale, njihove suze su se kotrljale, a vatra bola rastanka je pržila njihova srca.

Hazreti Abbas, njegov sin Fadl, hazreti Alija radijallahu teala anhum i ukućani su počeli sa suzama u očima baviti poslovima oko dženaze. Hazreti Ebu Bekir je stajao kod vrata sobe i plakao i nadgledao pripreme. Međutim, glavna stvar nije gorjeti od bola i plakati, već, je potreban jedan halifa koji će upravljati poslovima ummeta i izvršavanjima islamskih zapovijedi. U to vrijeme je Ebu Bekir-i Siddik bio najprikladniji za taj zadatak.

Hazreti Abbas i hazreti Alija radijallahu anhuma su bili najbliži Resulullahu. Fakat, Fahr-i alem sallallahu alejhi ve sellem je držao Ebu Bekira, njegovog prijatelja u pećini, iznad svih drugih Ashaba. Na dan kada je on održao svoj oproštajni govor, za vrijeme njegove bolesti, on je rekao da je Ebu Bekir onaj sa kojim je on najzadovoljniji. On je rekao da svi zatvore vrata koja gledaju prema mesdžidi šerifu i dozvolio da samo Ebu Bekirova vrata ostanu otvorena. Tri dana prije njegovog vefata on je izabrao njega da bude imam za njegove Ashabe. On ga je u namazu, koji je stub vjere, unaprijedio ispred svih. Ovo su sve signali (išareti) koji govore da Ebu Bekir bude halifa. Jedini posao koji je ostao Ashabima kiram da urade je bio da se sastanu zajedno i da ga izaberu (za halifu).

Fakat, jedan dio Ensarija je pokušao da između sebe izabere halifu. Oni su se iskupili ispod Beni-Saidovog čardaka. Sa’id bin Ubade radijallahu anh, vođa Hazredž plemena, je bolestan tamo došao. On je rekao Ensarijama:

“O Ensarije! Nijedno drugo pleme nema uzvišenijih osobina od vas. Muhammed alejhisselam je pozivao svoje pleme u Mekki trinaest godina u islam. Samo nekoliko njih mu je povjerovalo. Fakat, nekolicina onih koji su mu povjerovali nije bila dovoljna da ide u džihad. Kada je Allah dželle-šanuhu počastio vas da postanete muslimani on vas je učinio nasib da zaštitite Resula i Ashabe kiram i ojačate i sa džihadom raširite islamsku vjeru (din-i islam). Vi ste bili ti koji ste zastrašili neprijatelje. Strah od vaših sablji je ubijedio seljake Arabije da postanu muslimani. Resuli ekrem je bio zadovoljan sa vama kada je preminuo (učinio vefat). Sada je vaše pravo da upravljate. Ne dajite to pravo nekom drugom.” Većina Ensarija koja je tu bila je rekla, “U pravu si. Da ti Allah pomogne. Mi izabiremo tebe za halifu.”

Ensarijsko pleme Evs ovo nije voljelo. Oni su se okupili oko njihovog poglavara Usejjeda-bin-Hudajra.

Što se tiče Muhadžira, oni ne bi izabrali halifu iz ijednog od dva ensarijska plemena. Jer, kurejševićko pleme je bilo najviše i najčasnije od svih drugih plemena Arabije. Muslimanima je u izabiranju halife prijetila velika nesloga.

Ebu Bekir i Omer i Ebu Ubejde su se pojavili tu u kritičnom i opasnom trenutku kao (čudotvorni spasilac života) hazreti Hidr (tj. Hizr, Hizir, Hrsul). U tom momentu je ustao jedan od Ensarija i rekao, “Mi smo pomogli Resulullaha. Mi smo dali Muhadžirima sklonište. Jedan od nas mora da bude halifa.”

Međutim, Resul-i ekrem sallallahu alejhi ve sellem je na svakom mjestu imao Ebu Bekira sa svoje desne strane a Omera sa svoje lijeve strane. A za Ebu Ubejdu je govorio, “On je emin (pouzdan, vjeran, povjerljiv, vjerodostojan) u ovom ummetu,” radijallahu teala anhum. Kada su se njih trojica iznenada pojavila na scenu to je bilo kao da je Resil-i ekrem proživio i došao tu na to mjesto. Svako je šutio i nestrpljivo očekivao da čuje šta će oni reći. Hazreti Ebu Bekir je rekao:

“Ovaj ummet je prvo obožavao idole. Allah dželle-šanuhu im je poslao Resula da oni samo Allaha dželle-šanuhu obožavaju. Kafirima je bilo teško napustiti vjeru njihovih djedova. Allah dželle-šanuhu je počastio Muhadžire sa čašću da oni postanu vjernici (mu’mini). Oni su postali Resulullahovi prijatelji i ortaci u dertu (muci, jadu, bolu). Oni su dijelili njegove probleme i brige. Oni su strpljivo dijelili sa njim proganjanja koja su im nanosili neprijatelji vjere (din dušmani). Oni su prvi obožavaoci Hakka (Allaha dželle-šanuhu) na zemlji i oni koji su imali iman u Poslanika (Resula). Iz tog razloga, halifa će morati ponići između njih. U tom pogledu niko ne može biti njihov ortak. To bi samo zalimi (okrutnici) htjeli uzeti od njih. O Ensarije! Takođe se ne može poreći ni vaš hizmet (služenje) islamu. Allah dželle-šanuhu je odabrao vas da budete pomoćnici Njegovoj vjeri i Poslaniku (Pejgamberu). On je poslao vama Svog Poslanika (Resula). Poslije onih koji su bili prvi Muhadžiri niko nije vrijedniji i cjenjeniji od vas. Vi ste prigrlili Resulullaha. Čast i uzvišenost hvalisanja o vašoj pomoći njemu pripada vama. To vam niko neće osporiti. Fakat, svo stanovništvo Arabije želi da jedan od Kurejševića bude halifa. Oni ne žele da vide nikog drugog kao halifu. Jer, svako zna da su Kurejševići najodabraniji i najviši među Arapima u pogledu irfana (gnoze, tajnog znanja) i porijekla. Njihova zemlja je usred Arabije. Mi ćemo biti amiri a vi ćete biti naši veziri (ministri). Ništa neće biti urađeno bez konsultovanja sa vama.”

Onda je hazreti Omer radijallahu teala anh rekao, “O Ensarije! Resul-i ekrem je, za vrijeme njegove bolesti, povjerio vas nama na čuvanje. On bi povjerio nas vama na čuvanje da vi zauzimate položaj emira (vođe, zapovjednika, vladara).”

Pošto Ensari kiram nisu znali šta da kažu oni su se zamislili. Jedan od njih, Hubab bin Munzir, je ustao i rekao, “Hajdemo da nađemo jednog emira od vas i jednog od nas.” Hazreti Omer je rekao, “Ne mogu istovremeno postojati dva emira. Arapi neće prihvatiti halifu koji nije iz istog plemena kao i Resulullah sallallahu alejhi ve sellem. Oni mu se neće pokoravati.” Hubab je upitao, “O Ensarije! Arapi su prihvatili ovu vjeru preko vaših sablji. Nemojte dozvoliti nikom da vam oduzme vaše pravo!”

Ubejde-tebnil-Džerrah radijallahu teala anh je rekao, “O Ensarije! Vi ste bili oni koji su služili ovu vjeru od početka. Pazite da takođe ne budete i oni koji su je prvi i pokvarili.” Na ove riječi je Bešir bin Sa’d bin Nu’man bin Ka’b bin Hazredž radijallahu anh, jedan od Ensarija iz plemena Hazredž, ustao i rekao:

O muslimani! Muhammed alejhisselam je iz plemena Kurejš. Bilo bi prikladnije da takođe i halifa bude od njih. To bi bilo ispravno. Jeste, mi smo ranije postali muslimani. Mi smo imali čast da služimo islamu sa našim imecima i životima. Ali mi smo to sve uradili zato što volimo Allaha i Njegovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem. Mi za ovaj naš hizmet (rad, službu) ne očekujemo nikakvu dunjalučku nagradu. Hubab reče, “O Bešir! Jesi li ti ljubomoran i zavidan mom amidžiću (sinu moga amidže)?”

Bešir radijallahu anh odgovori, “Vallahi (ja se kunem Allahom da) nisam. Ja samo neću da iko povrijedi kurejševićko pravo.”

Tada hazreti Ebu Bekir radijallahu anh reče, pokazujući na Omera i Ubejdu, “Ja vam imenujem jednog od ove dvojice. Izaberite jednog od njih.” Njih obojica se povukoše rekavši, “Ko bi stao pred onog kojeg je hazreti Poslanik (Pejgamber) stavio ispred drugih?” U tom momentu nasta žamor. Svi su govorili istovremeno.

Hazreti Omer radijallahu teala anh poče da govori. Okrenuvši se prema hazreti Ebu Bekiru, on reče, “Resul-i ekrem te je postavio za halifu u namazu, koji je stub vjere. On te je stavio ispred nas sviju. Ispruži ruku! Ja sam tebe izabrao za halifu.” Dok je Ebu Ubejde pružao svoju ruku da izabere Ebu Bekira Bešir je skočio sa svog mjesta. On je uzeo Ebu Bekirovu ruku i pred njim dao prisegu (učinio bi’at). To jest, on je rekao “ti si naš halifa”. Omer i Ebu Ubejde su dali prisegu. Svi članovi plemena Evs su na čelu sa njihovim vođom Usejjed-bin-Hudajrom prišli i dali prisegu. Kada je to vidjeli članovi plemena Hazredž i oni su takođe prišli i dali prisegu.

Da Ebu Bekir, Omer i Ebu Ubejde radijallahu anhum nisu stigli na vrijeme prisega bi se učinila Sa’du bin Ubejdi što bi izazvalo neprijateljstva između dva plemena Evs i Hazredž. Naravno, Kurejš pleme to ne bi prihvatilo ni u kom slučaju i muslimani bi se raskomadali. Ebu Bekir-i Siddik je spriječio ovu veliku opasnost. Zahvaljujući njegovom izboru za halifu, islam je prebrodio veliku krizu koja bi izazvala njegovo komadanje.

Hazreti Bešir bin Sa’d koji je u ovom hizmetu odigrao veliku ulogu je učestvovao u drugoj bici kod Akabe, u bici na Bedru, Uhudu i svim drugim i herojski se borio. On je postao šehid u dvanaestoj godini po Hidžri u bici kod Jemame.

Hazreti Ebu Bekir radijallahu anh je, nakon što je bio izabran za halifu u ponedjeljak, otišao u utorak u mesdžidi šerif i tamo skupio Ashabe. On se popeo na minber i učinio hamd i sena (tj. zahvaljivanje, veličanje i hvalenje Allaha dželle-šanuhu). On je onda rekao, “O muslimani! Ja sam postao vaš valija (guverner) i emir (vođa, vladar). Međutim, ja nisam najbolji među vama. Ako uradim dobro pomozite mi. Ako nešto uradim pogrešno pokažite mi pravi put! Tačnost je emanet (svetinja, povjerenje, zavjet). Laž je hijanet (izdaja, nevjera). Onaj ko je slab (za’if) među vama je kod mene jako cijenjen. Ja ću spasiti njegovo pravo (hak). A onaj ko se uzda u svoju moć je jako slab (za’if) kod mene. Jer, ja ću oduzeti tuđa prava od njega. Inšaallahu teala, neka niko od vas ne zanemari džihad. Oni koji odustanu od džihada će postati zelil (niski, prezrivi). Pokoravajte mi se sve dok se ja pokoravam Allahu i Njegovom Poslaniku. Ako ja postanem asija (griješnik, silnik, odmetnik) Allahu i Resulu i skrenem sa pravoga puta, vi mi se više nećete trebati pokoravati. Ustanite da klanjajmo namaz! Da vam Allah dželle-šanuhu svima dadne dobro!”

Oni su kasnije upotpunili Resulullahove sallallahu alejhi ve sellem poslove (oko dženaze). Oni su do noći ulazili u sobu u grupama i svi od njih su, muškarci, žene, djeca i robovi, klanjali (dženazu) namaz bez formiranja džemata (to jest, oni su individualno klanjali dženazu namaz). Oni su ga ukopali u Srijedu, po noći, u toj istoj sobi.

Knjiga Kisas-i Enbija ovako piše na 410. stranici: Dok je Resulullah bio živ vahj (objava) je dolazio i bio je prenošen ummetu. Poslije njega nije postojala mogućnost dolaska vahja. Fakat, većina Ashaba je znala Kur’ani kerim napamet. A stvari koje nisu jasno rečene u Kur’ani kerimu su rađene u skladu sa sunnet-i-senijjom, to jest, u skladu sa onim šta je Resulullah rekao i radio, ili, on je vidio nekog da to radi ali ga nije spriječio (da to radi). Međutim, sunnet-i senijje i hadisi šerifi nisu bili u memorijama svih Ashaba. Jer, neki od njih su bili zauzeti trgovinama na pijacama, neki su radili u hurmalicima (voćnjacima hurmi), neki su se bavili zemljoradnjom. Dakle, oni nisu mogli prisustvovati (svim) (Resulullahovom alejhisselam) sohbetima. Iz tog razloga, oni koji su prisustvovali sohbetu bi govorili ono što su čuli onima koji su ga propustili. Oni su naučili hadisi šerife koje nisu čuli pitajući one koji su ih čuli. U stvari, oni su dugo razmišljali da odluče gdje da ukopaju Poslanika (Resulullaha). Oni su ga ukopali ondje gdje je učinio vefat (preselio na ahiret) slijedeći jedan hadisi šerif koji prenosi Ebu Bekir-i Siddik. Oni su isto tako morali i da neumorno istražuju (i pronađu) kako da podijele imetak koji je on iza sebe ostavio njegovim nasljednicima. Ebu Bekir je opet bio taj koji je citirao hadisi šerif, “Pejgamberi (Poslanici) iza sebe ne ostavljaju miraz (nasljedstvo).” Prema tome, oni su postupili u skladu sa tim.

Majka vjernika (mu’mina) Aiša-i Siddika radijallahu anha je rekla, “Kada je Resul-i ekrem sallallahu alejhi ve sellem učinio vefat munafici su se podigli na ustanak. Arapi su postali murtedi, to jest napustili islam. Ensarije su se držale po strani. Belaji koji su se desili mom ocu bi smrvili planine da su im se dogodili. Pa ipak, moj otac radijallahu teala anh je riješio svaki konflikt i svakog pomirio.”

Kada su se Ashabi kiram radijallahu teala anhum edžma’in suočili sa nečim što nisu znali kako da postupe i ako za to takođe nisu našli rješenje ni u sunnetu senijji oni bi (odlučili kako da to) urade putem metode zvane re’j (istraživanje) i kijas (poređenje), to jest, poređenjem toga (sa čim su se suočili) sa drugim stvarima koje su znali kako da urade. To je utrlo put idžtihadu. Ako se idžtihadi Ashaba kiram ili drugih mudžtehida slažu po jednoj stvari (jednom poslu), o toj stvari više neće biti sumnje. Ovo slaganje idžtihada se zove idžma-i ummet. Da bi se mogao činiti idžtihad potrebno je da se ima ogromno znanje. Ovaki alimi, koji posjeduju ovo ogromno znanje (i koji su prema tome sposobni da čine idžtihad), se zovu mudžtehid. Ako se idžtihadi mudžtehida međusobno ne slažu onda za svakog mudžtehida postaje vadžib da radi po svom idžtihadu.

I izbor halife je takođe bila stvar idžtihada. Postoje razni hadisi šerifi koji pokazuju (išarete) da će Ebu Bekir, Omer, Osman i Alija radijallahu anhum postati halife. Fakat, ni za jednog od njih nije jasno rečen vakat (vrijeme). Resulullah sallallahu alejhi ve sellem nije rekao “poslije mene postavite tog i tog da bude halifa”. On je taj posao ostavio njegovim Ashabima da odluče. Idžtihadi koje su Ashabi kiram učinili koji se odnose na izbor za hilafet se nisu međusobno slagali. Desila su se tri drukčija idžtihada:

Prvi je bio re’j (pronalaženje) Ensarija. Oni su rekli da onaj koji je najviše služio islam mora biti halifa. Oni su rekli, “Arapi su postali muslimani u sjenci naših sablji. Jedan od nas mora biti halifa.”

Drugi idžtihad je bio re’j većine Ashaba kiram radijallahu teala anhum edžma’in. Oni su rekli da halifa mora biti dovoljno jak da može sprovesti ummetske poslove u djelo. Oni su rekli, “Najčasnije i najjače pleme među Arapima je kurejševićko pleme. Halifa mora da bude jedan od Kurejševića.”

Treći idžtihad je bio re’j Hašimovića koji su rekli da halifa mora da bude neko od Resulullahove rodbine.

Od ova tri idžtihada je tačan onaj drugi. Tačno je da su Ensarije bile velika pomoć islamu. Resulullahova rodbina je jako časna (šerefli). Fakat, hilafet nije stolica za odmor koja se daje kao nagrada za prethodne usluge. On nije nasljedni imetak da se dadne rodbini. Drugi idžtihad određuje da se hilafet dadne plemenu Kurejš ne zato što je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem iz tog plemena već zato što je kurejševićko pleme čuveno po cijeloj Arabiji po svojoj časti, moći, uticaju i dostojanstvu. Jer, hilafet je položaj (mekam) koji pruža vjernost, slogu, i društveni red među muslimanima. A to, da bi se uspješno izvelo, zahtijeva da se bude autoritativno (kuvvetli). Dužnost halife je da spriječi fitnu i fesad, obezbijedi slobodu i mir, rukovodi idžtihadom i održava red tako da muslimani mogu obavljati svoje poslove lako i udobno. A činjenje ovih svih stvari zahtijeva moć.

Ashabi kiram alejhimurridvan su u izboru za halifu uzeli u obzir ujedinjavanje muslimanskih plemena i uspostavljanje moćne države. Davanje hilafeta Hašimovićima, koji su jedna desetina Kurejševićkog plemena, ne bi lako obezbijedilo ovu slogu, jedinstvo. Sve što je veći broj onih koji osnivaju vladu (hukmet) vlada je sve jača. Iz tog razloga je bilo neophodno izabrati jednog Kurejševićkog velikana. A osoba koja se trebala izabrati je trebala ne samo da bude uzvišena po plemenskoj identifikaciji i soju (rodoslovu) već takođe i sa islamskog gledišta. U to vrijeme je najveće pleme bilo Beni Umejje. A najistaknutija osoba u tom plemenu je bio Ebu Sufjan bin Harb. Fakat, šteta koju je on nanijeo muslimanima za vrijeme bitke na Uhudu još nije bila potpuno zaboravljena. On je već postao potpun i jak musliman. Međutim, drugi muslimani mu ne bi mogli još potpuno vjerovati. Shodno tome, niko se ne bi mogao staviti ispred Resulullahovog vjernog druga u pećini, koji je najranije postao musliman i takođe izazvao da i drugi postanu muslimani i kojeg je (Resulullah alejhisselam) imenovao da bude imam (Ashabima kiram) u namazu. Bilo je sigurno da bi svako glasao za njega. Pošto je normalna procedura bila da se svi Ashabi sastanu i izaberu halifu, ensarijski pokušaj da izaberu između sebe bi izazvao metež. Dakle, hazreti Ebu Bekirovo radijallahu teala anh trčanje na mjesto (sastanka) je spriječilo ovu opasnost i spasilo muslimane od velikog nereda.

Za vrijeme ovih događaja hazreti Alija je bio kod kuće njegove supruge hazreti Fatime radijallahu anhuma. Tamo su takođe bili i Zubejr, koji je bio Ebu-Bekir-i-Siddikov zet, i Mikdad i Sulejman i Ebu Zer i Ammar bin Jaser radijallahu anhum. Njihovi idžtihadi su se slagali sa onim iz treće grupe. Abbas je došao i pružio svoju ruku hazreti Aliji i učinio mu bi’at (dao prisegu). Pošto je hazreti Alija čuo da je hazreti Ebu Bekir postao halifa on nije prihvatio Abbasov prijedlog. Ebu Sufjan je rekao, “Pruži ruku da ti dadnem prisegu. Ja ću, ako ti to hoćeš, napuniti svako mjesto konjanicima i pješadijom.” Hazreti Alija radijallahu teala anh je to odbio i rekao, “O Ebu Sufjan! Jel’ ti to hoćeš da raskomadaš islamski narod (islamsku naciju)?”

Kako se vidi, njih oba, i Ebu Bekir-i Siddik i Alija radijallahu anhuma, su bili osjetljivi na moguću fitnu i podjelu među muslimanima. U početku je hazreti Alija bio malo žalostan zato što nije bio pozvan na izbor ispod Sakifinog čardaka. Kako piše u Muhjiddin-i-Arabijevoj knjizi Musamerat i knjizi šamskog muftije Hamida bin Alije, Dav’ussabah, Ebu Ubejde je došao kući gdje se hazreti Alija nalazio. On mu je prenijeo sve što je čuo od Ebu Bekira i Omera. [Ove riječi, izjave, koje su vrlo duge i efektivne su napisane u knjizi Kisas-i Enbija.] Hazreti Alija radijallahu teala anh je slušao. Njihova efektivnost (tj. efektivnost hazreti Ebu Bekirovih i hazreti Omerovih riječi) je duboko prodirala u njegovu srž. On je rekao, “O Ebu Ubejde! Moje sjedenje u budžaku (čošku) ove kuće nije sa namjerom da postanem halifa ili ustanem protiv emr-i marufa ili kritikujem muslimana. Razdvajanje od Resulullaha me je plaho potrefilo, poludio sam.” On je sljedećeg dana došao u mesdžidi šerif. Prolazeći pored svih drugih on je došao do Ebu Bekira. Učinio mu je bi’at i sjeo. Halifa mu je rekao, “Ti si za nas aziz i kerim. Ti se bojiš Allaha kada si ljut. A kada si radostan ti Mu se zahvaljuješ. Kako je sretan onaj koji ne traži viših uzvišenosti od onih koje mu je Allah podario. Ja nisam htio da budem halifa. Ja sam to prihvatio da ne izbije fitna. Na ovoj dužnosti za mene neće biti odmora. Na mene je natovareno teško breme. Ja nemam snage da ga nosim. Da mi Allah dadne snagu! Allah dželle-šanuhu je skinuo ovo breme sa tvojih leša. Mi tebe trebamo. Mi znamo za tvoje izvanredne kvalitete.”

Hazreti Alija i Zubejr su rekli da je Ebu Bekir bio prikladniji od ikog drugog da bude halifa. Oni su rekli da im je bilo žao što oni nisu bili blagovremeno informisani o izboru i oni su se za to izvinuli. Halifa je primio (ukabulio) njihovo izvinjenje. [Ove izjave koje je hazreti Alija izgovorio u pohvalu Ebu Bekira-i Siddika toga dana su napisane zajedno sa njihovim dokumentima u 23. poglavlju drugog dijela turskog izdanja knjige Se’adet-i ebedijje. To poglavlje je prijevod 96. pisma.] Hazreti Alija je onda zatražio dozvolu da ustane. Hazreti Omer ga je počano ispratio. Dok je hazreti Alija odlazio on je rekao, “Moj kasni dolazak ovdje nije bio sa ciljem da se suprotstavljam (Ebu Bekiru kao) halifi. A moj dolazak sada nije iz straha.” Slijedeći hazreti Alijin primjer, svi Hašimovići su i dali prisegu (učinili bi’at). Na taj način je realizovana sloga, ujedinjenost.

Za vrijeme izbora za halifu, oba, i hazreti Ebu Bekir i hazreti Alija radijallahu teala anhuma, su postupili vrlo pametno i mudro. Hazreti Alijino nepozivanje na sastanak ispod Sakifinog čardaka je bilo nešto dobro što se desilo. Da je on toga dana bio tamo, diskusije između Ensarija i Muhadžira bi se sa uključivanjem Hašimovića duplirale, što bi izazvalo da se stvari samo još više zakomplikuju.

Nije naše da diskutujemo i razglabamo o razlikama u idžtihadu koje se odnose na izbor halife. Oni su najbolji muslimani. Oni su svi zvijezde spasa (hidajeta). Od njih je naučeno značenje Kur’ani kerima. Preko njih se čulo na stotine hiljada hadisi šerifa. Preko njih su naučene Allahove dželle-šanuhu zapovijedi i zabrane.

Mi nismo dostojni ocjenjivati njihova djela sa znanjima koja smo od njih naučili.

Da, griješenje je ljudski atribut. I mudžtehidi će takođe pogriješiti. Fakat, mudžtehidi će u svakom slučaju biti nagrađeni. Oni će dobiti deset sevaba za negriješenje a jedan sevab za griješenje.

Svaki pojedini od Ashaba kiram je stub islama. Razlike među njima se baziraju na idžtihadima. Oni su znali njihove međusobne vrijednosti čak i kad su se međusobno kritikovali. Da je hazreti Zubejr više volio svoja lična razmatranja on se ne bi složio sa hazreti Ebu Bekirom, njegovim puncem. Hazreti Omer je bio najrevnosniji hazreti Ebu Bekirov podupirač u izboru za halifu. Međutim, on je opet bio taj koji je najviše znao i najviše govorio o hazreti Alijinim vrijednostima. On je jednom postavio hazreti Aliji pitanje. On je odgovorio na njegovo pitanje. On je na to rekao, “Ja se predajem Allahu da me zaštiti da se ne suočim sa teškim pitanjima u hazreti Alijinom otsustvu.” Hazreti Alija je govorio, “Poslije Resul-i ekrema, najkorisniji (najhajirniji) ljudi u ovom ummetu su Ebu Bekir i Omer,” radijallahu teala alejhim edžma’in.

Mjesec dana kasnije, hazreti Ebu Bekir radijallahu anh se popeo na minber i rekao, “Ja hoću da ostavim hilafet. Ako bi me vi htjeli vidjeti tačno na Resulullahovom putu, to je nemoguće. Jer, njemu se nije mogao šejtan približiti. Pored toga, njemu je dolazio s’ neba vahj.” Bi li u kalbovima (srcima) ovako velikih (i plemenitih) ljudi (zatova) bilo ikakve želje za položajem? Može li se o njima loše govoriti?

U stvari, Fatima-tuz-Zehra radijallahu anha je bila u tolikom bolu i žalosti zbog smrti njenog oca da ona nije mogla izlaziti napolje. Hazreti Alija radijallahu anh je takođe uglavnom ostajao kod kuće da joj pravi društvo u njenoj žalosti i često nije mogao prisustvovati halifinom sohbetu. Fakat, on je poslije hazreti Fatiminog vefata opet dao prisegu (učinio bi’at). On je često bio sa halifom, pomagao mu i davao sugestije radijallahu anhum edžma’in.

Dakle, kako prethodno navedena informacija koju smo mi citirali iz knjige Kisas-i Enbija pokazuje šijiska tvrdnja, koja kaže da hazreti Alija i šest ashaba nisu dali hazreti Ebu Bekiru prisegu, nije tačna. Stajati protiv jednoglasne složnosti Ashaba kiram i ne prihvatati hazreti Ebu Bekira (kao halifu) i pričati neumjereno (o ovim stvarima) ne samo da nije u skladu sa islamom već je to takođe i neposlušnost Resulullahovom naređenju za vrijeme hutbe koju je on prije nekoliko dana održao “Složnost Ashaba i nerazdvajanje”. Tvrditi da hazreti Alija i šest drugih Ashaba i Fatima-tuz-Zehra, najodabranija od svih drugih žena, nisu izvršili ovo njegovo naređenje i da su bili neposlušni islamu nije nikakva ljubav prema njima već je to suprotstavljanje ovim vjerskim velikanima, njihovo ponižavanje. Kontroverzija koja im je pripisana je toliko ozbiljna da je ona nanijela islamu smrtonosnu ranu i izazvala da milioni muslimana do kijameta skrenu sa pravoga puta. Štete koje su nanešene islamu i krvoprolića miliona muslimana koja su izazvali oni koji su otstupili od ehli sunneta, čitajući laži i klevete koje su izmislile hurufije i židovi, su bili sebeb (povod, posrednik, uzrok) za današnje stanje stvari u islamu. Šteta koju su grupe zvane Ahmedi i Kadijani nanijele muslimanima su jasne i očigledne. Bi li mogao iko pametan i razuman, onaj ko u njegovom kalbu (srcu) ima nur islama i ljubav prema imanu, mogao reći da je hazreti Alija bio uzrok (sebeb) ovog velikog meteža (fesada)?

Abdulkadir-i Gejlani kuddise sirruh, jedan od najvećih Evlija, ovako kaže u njegovoj knjizi Gunje: “Od sedamdeset dvije inovatorske (bid’at) grupe ili firke devet se posebno ističe. Jedna od ovih devet grupa su šije. Šije su se podijelile u dvadeset podgrupa koje se međusobno ne vole. Abdullah-ibni-Sebina grupa su kao ćifuti. Na primjer, ćifuti kažu da jedna specifična grupa ljudi ima pravo na imamet. Isto tako i ovi ljudi tvrde; da je hilafet pravo koje pripada imam-Alijinim potomcima i da drugim ljudima nije dozvoljeno da vladaju muslimanima. Po ćifutima, džihad [rat] nije dozvoljen sve do pojave Dedždžala. Po sebe’džijama (tj. pristašama Abdullaha ibni Sebe’) džihad nije dozvoljen sve do pojave Mehdija. Dvanaesti imam, to jest deseti hazreti Alijin unuk, Muhammed Mehdi, je bio Hasanov Askerijev sin. On je rođen 259. godine. On je kada mu je bilo sedamnaest godina ušao u pećinu iz koje nije nikad izašao. Sebe’džije misle da je on obećani Mehdi koji će se pojaviti u zadnjem vremenu (ahiri zemanu). Ćifuti ne prekidaju post sve dok se na nebu ne pojave zvijezde. Isti je slučaj i sa sebe’džijama. Ćifuti uzimaju (čine) mesh po čarapama. Tako isto i sebe’džije uzimaju mesh. Ćifutu je dozvoljeno ubiti muslimana. I sebe’džijama je halal ubiti ehli sunnet muslimana. Žena koju ćifut rastavi se može preudati (za nekog drugog čovjeka) bez čekanja vremena iddeta. (Iddet je izvjesna dužina vremena u islamu za vrijeme kojeg se rastavljena žena ne može udati za drugog čovjeka.) Isto tako ni sebe’džije ne čekaju prolazak (izlazak) vremena iddeta. Židovsko rastavljanje žene tri puta ih ne sprečava da je ponovo ožene. I sebe’džije takođe žene ženu koju su oni tri puta razveli. Ćifuti su promijenili Tevrat. Danas nigdje na svijetu nema nijedne nepromijenjene (originalne) kopije Indžila (Biblije) i Tevrata. Isto tako su i sebe’džije u njihovim jeretičkim knjigama napisale nekoliko ajeta iz Kur’ani kerima u promjenjenom obliku. Oni su mislili da su to izostavljeni ili dodatni dijelovi Kur’ani kerima.”

Mevlevi Osman ef., autor knjige Tezkije-i Ehl-i bejt, kaže da je dok je on bio u Ministarstvu za prosvjetu stiglo par sanduka tefsira koji su napisale sebe’džije (pristaše Abdullaha ibni Sebe’). Dozvola za njihovo štampanje nije izdata. Oni su upitali, “Ima li u njemu išta da nije u skladu sa islamom?” “Ima” ja sam odgovorio, “Vi pišete da je hazreti Alija bio kafir.” On je pobjesnio. “Nemoj se ljutiti,” ja sam ga smirivao. “Slušaj! U uvodu piše da je hazreti Talha je upitao hazreti Aliju, ‘Priča se da je hazreti Osman izbacio sedamdeset ajeta iz Kur’ani kerima i da je Omer izbacio osamdeset. Je li to tačno?’ Hazreti Alija je to potvrdio. Hazreti Talha je opet upitao, ‘Rečeno je da ti imaš originalnu (nepromijenjenu) kopiju musafa (mushafa, mishafa). Imaš li?’ Hazreti Alija je rekao, ‘Svakako da imam. Kopija koju ja imam je duplo veća od postojećih kopija.’ On je upitao, ‘Zar je nećeš pokazati muslimanima?’ On je počeo jadikovati, ‘Ja bih im je dao da su oni izabrali mene umjesto Ebu Bekira da budem halifa. Pošto oni nisu izabrali mene ja im je neću dati i ostaviću u mom testamentu (vasijjetu) da je (kopiju musafa) treba držati u tajnosti do Sudnjega dana (kijameta).’ Ovo sve je napisano u tvom tefsiru. Ja sada tebe pitam radi Allahovog zadovoljstva, pošto su židovi sakrili dvadeset tevratskih stihova koji govore o Muhammedu alejhisselam, Allah dželle-šanuhu kaže u Kur’ani kerimu da su oni kafiri. On kaže u značenju (mealu ajeti kerima), ‘Može li iko biti gori zalim (može li iko biti nečovječniji, viši zulumćar), viši kafir (nevjernik) od onog ko sakriva Moje ajete?’ Prema tvojoj tvrdnji hazreti Alija radijallahu anh je sakrio duplo veću kopiju Kur’ani kerima i tako sakrio preko tri hiljade ajeti kerima. Zar prema ovom tvom pisanju Allahov lav nije još i gori zalim (nečovjek, zulumćar, nemilosrdnik) i kafir? Odgovori mi na ovo tačno, Allaha radi.” Zapanjen, on mi nije mogao odgovoriti. On je rekao, “Ja nisam ni šija ni sunnija. Ja sam mason.”

Ćifuti su Džebrailovi alejhisselam neprijatelji (dušmani). I sebe’džije kažu da je Džebrail alejhisselam pogriješio i donijeo vahj (objavu) Muhammedu alejhisselam umjesto da ga donese hazreti Aliji. Oni su postali Džebrailovi alejhisselam neprijatelji, dušmani.

Ove činjenice jasno pokazuju da izumitelji ovih laži ne mogu biti ni šije ni sunnije. U stvari, on je jedan ćifut koji se zove Abdullah bin Sebe’.

Ja sam jednoga dana ovako postavio pitanje jednom perzijskom alimu, Mirzi Rizau, koji je putovao po muslimanskim zemljama trideset, četrdeset godina: “Ti znaš sve šijiske grupe. Šta ti misliš o onim koje nazivaju mulhid i koji žive u okolini Sirije i Antioka?” On je rekao, “Oni su kafiri zato što obožavaju imama Aliju.” Ja sam ga upitao o kizilbašima koji žive u Iraku. (Kizilbaši ili kizibaši se tekođe zovu i rafizije ili crvenoglavci zato što su na glavama imali crvene čalme. Oni su vjerski veoma nazadni ljudi.) On je odgovorio, “I oni su takođe kafiri zato što ne vjeruju poriču većinu Allahovih dželle-šanuhu naređenja.” Onda sam ga upitao šta misli o hurufijama koji se kriju iza bezazlenog imena bektaši. On je rekao, “Iako njihova vjerovanja nisu dobro poznata, zato što oni sakrivaju svoje mezhebe, oni ne vjeruju u farzove (tj. Allahova dželle-šanuhu naređenja koja su jasno rečena u Kur’ani kerimu). Oni kažu za harame da su halal (tj. za nedozvoljene stvari da su dozvoljene). Iz ovog razloga, ove hurufije su takođe kafiri.” [Hazreti hadži Bektaš-i Veli je bio jedan od alima i evlija ehli sunneta. On je rođen u gradu Nišapur u Iranu. On je bio potomak imama-Musa-Kazima. On je došao u Anatoliju gdje je počeo širiti učenja ehli sunneta. Drugi osmanlijski padišah, sultan Orhan Gazi [680.-761./1359.] ga je posjetio i dobio njegovu dovu. Ovaj veliki alim je takođe učinio dovu i za vojnike janjičare. On je učinio vefat (preselio na onaj svijet) 773./1371. za vrijeme vladavine trećeg osmanlijskog padišaha sultana Murada Hudavendigara (rođen 726., postao šehid 791./1389.). Njegovo turbe je na mjestu koje se zove Hadži Bektaš u Kiršehiru. Njegovi učenici i oni koji su slijedili pravi put koji je on pokazao se zovu Bektaši. Bektaši u našoj zemlji (tj. u Turskoj) slijede put ovih iskrenih (halis) muslimana. Kizilbaše, odnosno hurufijski vojnici šaha Isma’ila koji su se razbježali kada su bili poraženi u ćaldiranskom ratu, su se rasturili po Anatoliji. Da bi preživjeli oni su se posakrivali po bektaškim tekijama. Oni su vremenom zarazili ove tekije hurufilukom (tj. jeretičkim hurufijskim vjerovanjima). Nijedan od ovih nevjernika, pijanica i nemoralnika (ahlaksuza) nije ostao u našoj zemlji do današnjeg vremena.] Ja sam na to rekao, “Danas je ostala samo jedna šijiska grupa, imamijje. Ovih ljudi ima od pet do deset miliona. Danas je broj ehli sunnet muslimana preko tri stotine pedeset hiljada miliona. Među njima nema prepirke koja će izazvati njihovu podjelu. Oni svi slijede Kur’ani kerim i hadisi šerife. Oni svi imaju isti kalb (srce) i ista vjerovanja (imane). Kako će nečiji jezik i savijest dozvoliti da se breme prepirke, koja je izazvala veliki fesad i podjelu među muslimanima, pripiše hazreti Aliji?” On je rekao, “Ehli sunnet je u svakom pogledu u pravu (hakli). Šije nisu u pravu. Samo, ehli sunnet pravi jednu grešku u svom fanatičnom branjenju Mu’avije.” Ovaj fakir (tj. mevlevi Osman ef.) reče, “I mi takođe ne volimo Jezida koji je uznemiravao (ezijetio) i kleo ehli bejt, i kažemo da su oni zli ljudi. Što se tiče hazreti Mu’avije, i mi priznajemo da je on pogriješio u njegovom idžtihadu i da je hazreti Alijin idžtihad bio hakli (ispravan). Hazreti Mu’avijino neslaganje sa hazreti Alijom i njihova borba su se bazirali na idžtihadu, radijallahu teala anhuma. Fakat, on nije nikad kritikovao hazreti imama niti se je ikad o njemu loše izrazio. On ga je poštovao čak i kada je ratovao sa njim. On je priznao njegovu superiornost. On je uvijek hvalio i veličao hazreti imama. Onaj za kojeg ti pretpostavljaš da je bio hazreti Mu’avijin neprijatelj je u stvari puno kerim (ljubazan, plemenit, darežljiv, velikodušan). A njegov Rabb (Allah dželle-šanuhu) je puno rahim (milostiv). Prema tome, mi ne raspravljamo o ratovima koji su se desili među njima. Ajeti kerim na kraju sure Feth kaže da su oni bili jako samilosni među sobom.”

[Muhammed Hašim-i Kišmi je napisao 1037./1627. godine u Indiji knjigu na perzijskom jeziku koja se zove Berekat a koja se takođe zove i Makamat-i Serhendijje ili Zubde-tul-makamat. Kopija ove knjige se može naći pod brojem 1317 u biblioteci Murad molla, koja se nalazi u Istanbulu u distriktu koji se zove Javuz sultan Selim. Ova je knjiga ponovo ofsetom preštampana u Istanbulu (i izdata) 1977. godine.]

Kerameti (natprirodne pojave (ili čuda) koje se ispoljavaju preko Evlija i drugih salih (dobrih) muslimana) imama Rabbanija Ahmeda Farukija su napisani u osmom poglavlju drugog dijela knjige Berekat. Muhammed Hašim ovako kaže o sedmom kerametu. Ja sam imao u medresi jednog školskog druga, jednog mladog sejjida. On je jedan dan došao sav ushićen. On je ispričao jedan interesantan događaj koji mu se desio. On je bio svjedok velikom čudu (hariki) koje se ispoljilo preko hazreti Ahmeda Faruka. On je rekao:

Ja prije nisam volio one koji su ratovali protiv hazreti Alije. Naročito nisam volio Mu’aviju. Jedne noći sam čitao Mektubat (Pisma) tvoga ustada (učitelja, šejha) [to jest, imama Rabbanija]. U njemu sam ovo pročitao, “Imam-i Enes bin Malik je rekao da su mržnja i kritikovanje hazreti Mu’avije isto kao (isto što) i mržnja i kritikovanje hazreti Ebu Bekira i hazreti Omera. Onaj ko kune njega se mora kazniti isti kao i onaj koji kune ova dva velika Ashaba.” Kada sam ja to pročitao ja sam se uznemirio i rekao sam sebi, “On je ovdje napisao nešto što se ne slaže (ne odgovara)!” Ja sam bacio Mektubat na pod i uskoro zaspao. Ja sam usnio san. Taj tvoj mubarek šejh mi je ljutit prišao. On me je sa obje svoje mubarek ruke povukao za uši i rekao, “E, neuko dijete! Ti ne voliš šta mi pišemo i bacaš na pod našu knjigu. Ono što sam ja napisao te je prenerazilo i ti u to ne vjeruješ. Ja ću te sad odvesti jednoj uzvišenoj osobi (zatu) da sam vidiš (tj. da se lično uvjeriš)! Neka ti on kaže koliko ti griješiš zato što mrziš njegove prijatelje koji su Ashabi Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem.” On me je povukao za sobom do jedne bašče. Ostavio me je u bašči i produžio sam. On je ušao u jednu sobu koja se vidjela u daljini. U toj sobi je sjedila jedna velika osoba svijetlog (nurli) lica. On je toj osobi nazvao stidljivo i s velikim poštovanjem selam. Ovaj mu je smiješeći se uzvratio selam. Ovaj mu je smiješeći uzvratio selam. On je sa edebom kleknuo pred njega. On mu je istovremeno i nešto govorio i pokazivao na mene. Ja sam ga iz daljine mogao vidjeti kako me gleda. Znao sam da on govori nešto o meni. Nakon izvjesnog vremena tvoj uzvišeni šejh je ustao. On me je pozvao. Rekao mi je, “Ona osoba koja sjedi je hazreti Alija radijallahu anh. Pažljivo ga poslušaj. Vidi šta će ti reći!” Mi smo ušli. Ja sam nazvao selam. Osoba sa svijetlim licem reče, “Nikad, nikad, ne gaji u tvom kalbu (srcu) nikaku mržnje protiv Resulullahovih sallallahu alejhi ve sellem Ashaba! Nemoj o tim velikanima nikad ništa loše reći! Mi i ta naša braća znamo kakve su bile naše namjere u tim našim djelima koja spolja izgledaju kao ratovi.” On je onda rekao, spominjući ime tvog časnog šejha, “Nikad ne kontriraj njegovim pisanjima!” Kada sam saslušao njegov savjet ja sam provjerio (preispitao) moj kalb (srce). Ja sam pronašao (vidio) da u njemu još uvijek ima neslaganja, hladnoće i neprijateljstva prema onim koji su vodili te takozvane ratove. On je vidio (razumio) moje stanje. On se naljutio. Gledajući u tvog uzvišenog šejha on je rekao, “Njegovo srce treba bolje čišćenje. Ošamari ga jednom!” Hazreti šejh mi je opalio jedan jak šamar. Kada sam dobio šamar ja sam rekao sam sebi, “Ja sam mrzio te ljude iz ljubavi prema njemu. A on je toliko uvrijeđen zbog moje mržnje prema njima. On hoće da ja prestanem sa ovim stanjem. Ja moram prestati sa ovom mojom mržnjom!” Kada sam ponovo provjerio (preispitao) moj kalb (srce) ja sam vidio da je on potpuno čist od mržnje koju je prethodno imao. Ja sam se u tom momentu probudio. Moj kalb je sada potpuno očišćen od te mržnje. Ukus tog sna i te riječi su me potpuno promijenile. U mom kalbu nije ostala nikakva druga ljubavi osim prema Allahu. Ja sada puno više vjerujem u tvog uzvišenog šejha i u ma’rifete njegovih pisanja.

Na ahiretu niko neće biti optužen zato što nije psovao i kleo ljude ili zato što je šutio (držao svoj jezik za zubima).

Nama nije naređeno da ikoga psujemo i kunemo, ni one kafire koji su našem efendiji Fahr-i-kainatu alejhissalavatu vetteslimat i Ashabima kiram nanosili 13 godina najgora i najsurovija zlostavljanja i proganjanja, ni pet-šest svirepih zulumćara (zalima) koji su bili njihove vođe. Čak su i imena ovih obijesnika davno zaboravljena, osim Ebu Džehla. Psovati i kleti ljude na ovom svijetu nije vjersko naređenje. Ako čovjek izvršava Allahova dželle-šanuhu naređenja i ako se čuva od Njegovih zabrana, harama, i ako nikad nijednom u životu ne prokune šejtana on za to neće biti pitan (na ahiretu). On neće biti optužen da je bio prijatelj sa šejtanom. (Sa druge strane,) onaj ko zapostavi (Allahova dželle-šanuhu) naređenja i na storine puta dnevno kune i proklinje šejtana će na ahiretu biti pozvan da položi račun. Njegovo proklinjanje šejtana ga neće spasiti od azaba. On neće biti smatran kao šejtanov neprijatelj već kao jedan od njegovih prijatelja. Kako se vidi, psovanje i proklinjanje ovog ili onog da bi se dokazala ljubav prema ehli bejtu je potpuno beskorisno, nepotrebno i neosnovano i sa logičke i sa vjerske strane. Nadir šah, jedan od iranskih sultana, je došao na prijestolje 1148. godine. On je osvojio Delhi 1152./1739. godine. On je takođe pokušao da osvoji i Bagdad. On je ubijen za vrijeme ustanka 1160. godine. Kada je Nadir šah opkolio Bagdad on je pozvao i ehli sunnetske i šijiske alime. On je postavio (imenovao) Abdullaha bin Husejna Suvejdija [rođen 1104., preselio na ahiret 1174./1760.] rahmetullahi teala alejh da predsjedava tim skupom. (Molimo vas da pogledate prvi dio knjige Dokumenti istinite riječi.) Učesnici ovog skupa su jednoglasno odlučili da eliminišu sva vjerovanja koja su izazvala razlike između ehli sunneta (sunnija) i šija. Ovu odluku su potpisali svi alimi učesnici u toj diskusiji. Po Nadir šahovom vefatu (prelasku na onaj svijet) ovaj korisni pokušaj je morao ostati na papiru (se morao zapisati). Dozvolite mi da vam sada ispričam nešto na što me je ovo podsjetilo:

Nadir šah je upitao šijiske alime, “Hoće li židovi, hrišćani i medžusije (to jest kafiri bez svete knjige kao što su obožavatelji vatre, idolopoklonici, komunisti i masoni) otići u džennet ili u džehennem?” Oni su rekli da će svi otići u džehennem. On ih je opet upitao, “Gdje će otići ehli sunnet?” Oni su rekli, “I oni će otići u džehennem.” Ovo je šaha jako naljutilo. On im je rekao, “Je li Dženabi-Hak (Allah dželle-šanuhu) stvorio samo za Irance osam dženneta?”

Ovaj fakir (Mevlevi Osman ef. ovdje misli na sebe) je 1282./1866. godine išao na hadždž. Ja sam na putu sreo jednog iranskog alima koji se zvao Hasan ef. Ja sam ga upitao, “Ashabi kiram alejhimurridvan se u mnogim hadisi šerifima hvale i veličaju. Kada je to tako, zašto vi prema njima svima osjećate mržnju i zašto ih psujete i kunete?” On mi odgovori, “Ja im nisam neprijatelj. Fakat, prema mišljenju većine šija, Ebu Bekir-i Siddik je od Alije nasilno oteo hilafet a Ashabi su ga u tome podržali i tako postali otpadnici (murtedi).” Ja sam ga na ovaj njegov odgovor ovako upitao, “Zar naš efendija Resul-i ekrem sallallahu alejhi ve sellem nije znao kada ih je hvalio i veličao da će ovi ljudi jednoga dana postati murtedi?” On je odgovorio, “On nije znao da će oni na kraju tako uraditi. Da je znao on ne bi pohvalio nijednog od njih. On bi ih sve prokleo.” Ja sam ga onda upitao, “Allah dželle-šanuhu u raznim ajeti dželilima hvali i veliča Ashabe kiram. Zar ni Allah dželle-šanuhu nije znao?” Šija na ovo nije mogao odgovoriti. Ja mu rekoh, “Zar (vaša) tvrdnja da se hazreti Alija borio za ovosvjetski položaj nije kleveta (potvora) protiv hazreti Alije?” On mi odgovori, “Hazreti Alijina borba protiv Ashaba nije bila zbog ovosvjetskog položaja. Naš efendija Fahr-i kainat je rekao da se Alija postavi za halifu. Ashabi su postali murtedi zato što nisu poslušali ovo njegovo naređenje. A hazreti Alija je ratovao sa njima da bi izvršio ovo Resulullahovo naređenje.” Ja mu rekoh, “Šije nisu poslušale mnoga Resulullahova naređenja. Oni su izumili mnoge bidate (bid’ate). Mali broj njih obavlja islamske naredbe i sunnete. Zar oni po toj logici nisu murtedi?” On nije mogao odgovoriti na to pitanje. Ja sam rekao, “Pretpostavimo da su hazreti Alija i hazreti Fatima bili povrijeđeni, on zbog toga što nije izabran za halifu a ona zato što joj nije data bašča s hurmama. Jednom mu’minu (vjerniku) je haram biti uvrijeđen i biti ljut na njegovog brata u vjeri više od tri dana. Kako bi moglo biti dozvoljeno reći da su oni bili ljuti na njih do kijameta?” On mi reče, “Oni su bili ljuti zbog toga što drugi nisu izvršili zapovijed.” Ja mu na to rekoh, “Ako oni koji su mu’mini ne slijede islam biće farz naljutiti se na njih i pozvati ih na dužnost. A to čine amiri (država) upotrebom sile i alimi propovijedanjem. Drugi su uvrijeđeni u njihovim kalbovima (srcima) što je najmanji stepen imana. Hazreti Alija radijallahu anh je bio Allahov lav. Zašto on nije silom izvršio tu zapovijed? Je li on bio nejak da to uradi? Iako čovjek ima pravo da zahtijeva da se ubici njegovog oca i majke ili djeteta osveti, i da se ubica kazni smrću, značenje 237. ajeta sure Bekara kaže, ‘Ako oprostite to će biti bliže bogobojaznosti (takvi),’ i značenje 48. i 116. ajeta sure Nisa kaže, ‘Allah dželle-šanuhu neće oprostiti širk [to jest kufr] a oprostiće manje grijehove od toga kome On hoće,’ i značenje 39. ajeta sure Maide kaže, ‘Ako neko učini zulum, to jest grijeh, i onda se pokaje (učini tevbe, tobe) i onda čini dobra djela Allah dželle-šanuhu će sigurno primiti njegovo pokajanje.’ Ima još nekih 30 drugih sličnih ajeti kerima koji obećavaju da će pokajanje (tevba) biti primljeno, uslišano. Kada će obični robovi koji su uradili raznovrsne grijehe (fiskove i fudžure) i koji su se onda pokajali (učinili tevbe) dobiti Allahov dželle-šanuhu oprost (tj. afv-i ilahije), kako ti znaš da se Resulullahovi Ashabi kiram ridvanullahi teala alejhim edžma’in nisu pokajali (učinili tevbe) i da nisu dobili oprost ako pod pretpostavkom priznamo da oni nisu bili u pravu u njihovoj odluci po pitanju hilafeta?” On opet nije mogao odgovoriti.

Arus zade ef., bagdadski muftija, je ispričao ovom fakiru (tj. Mevlevi Osman efendiji) sljedeću epizodu koju je on čuo u Kerbeli od turbedara (čuvara turbeta) našeg efendije hazreti Husejna radijallahu teala anh:

Turbedar je jedne noći usnio hazreti Husejna radijallahu anh. On mu je u snu rekao, “Sutra će ti donijeti jednog mrtvaca iz Irana. Nemoj da dozvoliš da ga igdje blizu mene ukopaju.” Sljedećeg dana je doneseno tijelo iz Irana. Oni su htjeli da ga ukopaju u turbe. On im to u početku nije dozvolio. Međutim, pošto su oni bili jako bogati oni su mu dali veliku sumu novca i nagovorili ga da im dozvoli da ga ukopaju. Oni su ukopali mrtvaca na rastojanju od oko dvije hiljade koraka od turbeta. Turbedar je naveče opet usnio imama Husejna radijallahu anh. Ovog puta je imam bio ljutit. On je galamio na njega. Turbedar je rekao da mu je jako žao. On je molio da mu oprosti. Sljedeće noći mu je imam opet došao na san i ukorio ga. Turbedar je rekao da će ga iskopati i ukopati negdje dalje. Predragi Resulullahov unuk, zjenica njegovog oka, radijallahu anh, je rekao, “Ako (mrtvac) leži negdje blizu nas dvije noći njemu će biti oprošteno. Njemu je već oprošteno. Ali ja osjećam veliki sram i stid. Međutim to me je plaho koštalo.” On je tako naznačio da je oprošteno i turbedaru i mrtvacu. Kada je to turbedar ispričao Arius-zadi, cijenjeni muftija ga je upitao, “Kada je oprošteno grešniku, kojeg je imam odbacio zbog njegove nevaljalosti, stajanjem dvije noći na udaljenosti od dvije hiljade koraka od njegovog turbeta, zar nije oprošteno Ebu Bekiru i Omeru [tj. šejhajnu] radijallahu anhuma koji leže 1.260 godina u Poslanikovom turbetu (tj. u hudžre-i mu’attara-i Nebevijji) i neposredno uz Resulullaha?” On je bio zapanjen i nije mogao odgovoriti. Njegova nesposobnost i neukost su postali očevidni. Kako je lijepo pobijen i kolika je sramota!

Od šejhejna (tj. od prve dvojice halifa), Omer radijallahu anh je za vrijeme njegovog hilafeta pokorio gradove i države sa ciljem da po cijelom svijetu raširi Allahovu vjeru i Resulullahov ugled (šan). Njegove armije su herojski preplavile cijelo Arapsko poluostrvo i najudaljenija mjesta istoka i zapada. One su uništile mračnjaštvo kufra i nemorala i obasjale svijet svjetlom islama. Ja se pitam, bi li njemu hazreti Alija zamjerio zbog ovih svih usluga koje je on učinio za islam? Bi li njegova krivica bila oproštena? Dok se hazreti Omer spremao da krene u pobjedu nad Kudus-i-šerifom (Jerusalimom) on je ostavio hazreti Aliju da kao halifa bude njegov zastupnik (vekil) (tj. da ga zamijeni i zastupa kao halifu). Hazreti Alija je preuzeo halifinu dužnost i bio je na toj dužnosti sve dok se hazreti Omer nije vratio. On mu je onda, kada se on vretio nazad, predao taj vekalet (tj. njegovu dužnost zastupnika halife). Zar ovo ne pokazuje njihovu ogromnu međusobnu i uzajamnu ljubav? Zar bi hazreti Omer, da je među njima bilo imalo neprijateljstva, postavio njega da bude njegov zamjenik (vekil)? Bi li hazreti Alija povratio hilafet tako rado nakon što ga je dobio? Ako bi neko rekao, “On je kasnije zaboravio na hilafet. Da on nije zaboravio na njega on ga ne bi dao Omeru,” (mi) onda (kažemo da to pokazuje da) između njega i onog koji je postavljen kao zastupnik nije bilo (neprijateljstva i) nesporazuma i nesloge. A to sve znači da nije dozvoljeno (džaiz) da se ta osoba kritikuje.

Hazreti Alija kerremallahu vedžheh je, za vrijeme hazreti Omerovog radijallahu anh hilafeta, u sedamnaestoj godini po Hidžri, udao svoju kćerku Umm-i Gulsum za halifu za četrdeset hiljada srebrenih kovanica mehra (bračnog dara). Hazreti Omer je sa Umm-i Gulsum dobio sina Zejda i kćerku Rukajju. Hazreti Omer je tako postao hazreti Alijin i hazreti Fatimin zet, radijallahu teala anhum. Njihova duga i zajednička međusobna ljubav se jako puno pojačala. Oni su često bili zajedno i istraživali su i po danu i po noći načine kako da pomognu muslimanima u njihovim poslovima. Je li hazreti Alija, usprkos ovoj svoj bliskosti, sakrivao svoju ljutnju i neprijateljstvo? Reći da jeste bi bila jedna ogromna kleveta protiv ovog uzvišenog imama.

Ja sam poznavao jednog čovjeka (zata) koji je služio kao paša i vezir i koji je kasnije skrenuo na krivi put hurufija koje se predstavljaju kao bektaši. Ovaj čovjek se poslije izvjesnog vremena urazumio i pokajao (učinio tevbe, donijeo tobe). Kada sam ga ja upitao zašto i kako se pokajao on mi je ovako rekao. Jedna knjiga koju ovi lažni bektaši puno cijene naziva hazreti Omera kafirom. Ova knjiga, da bi spriječila prirodno pitanje koje se nameće, kako je moguće da hazreti Alija uda svoju kćerku za kafira, daje ovako objašnjenje. Halifa Omer je jednoga dana poslao po Abbasa i rekao mu da on hoće da oženi hazreti Alijinu kćerku. Kada mu je on odgovorio da bi djevojka bila premlada za njega, on mu je rekao, “I Alija mi je isto tako odgovorio kada sam mu otkrio moju namjeru. Idi i reci mu! Ako on ne uda svoju kćerku za mene ja ću naći dva lažna svjedoka i podnijeti krivičnu parnicu protiv njega i odlučiti da je on kradljivac. Ja ću mu otsjeći obje ruke.” Bespomoćan (i prestrašen), hazreti Alija je morao da uda svoju kćerku za njega. Kada sam ja pročitao tu knjigu ja sam sam sebi rekao, “Kada bi neki nečovjek (zalim) mene natjerivao da udam kćerku za kafira, i plašio da će me ubiti ako ga ne poslušam, ja bih, iako sam crna lica i pun grijeha i džunaha, radije umro nego je dao kafiru. Hazreti Alija kerremallahu vedžheh, Allahov lav, Resulullahov predragi i bezgriješni musliman ne bi, iz straha od sumnjive opasnosti, bacio svoju kćerku, koja je istovremeno Resulullahova sallallahu alejhi ve sellem predraga unuka, u zlo i prljavo smeće koje je zabranjeno po islamu.” Ja sam tada shvatio da sam na krivom putu. Ja sam se istinski pokajao (učinio tevbe) i spasio od hurufizma.

Jedan od (osmanlijskih) vezira je za vrijeme njegove službe kao guverner Bagdada upitao jednog Perzijanca (Iranca) šta on zna o hazreti Omerovoj ženidbi. Bezobraznik je promrmljao neku prljavu klevetu o hazreti Alijinoj radijallahu anh mubarek kćeri i otišao.

Kako se iz prethodno navedenih opširnih informacija jasno vidi, veliki Evlija hazreti Abdulkadir-i Gejlani kaddesallahu teala sirrehul’aziz je u pravu u njegovih 15 poređenja hurufija sa židovima. Očigledno je (tj. nema nimalo sumnje) da je hurufizam izmislio židov Abdullah bin Sebe’ sa ciljem da razjedini (rasparča) islam. Ovaj židov je, sa ciljem da među muslimanima posije neprijateljstvo, i rekavši da je hazreti Aliji silom uskraćeno njegovo pravo na hilafet, prouzrokovao da se stotinu dvadeset četiri hiljade Ashaba počne nazivati kafirima.

[Ćifuti su potomci dvanaest Jakub-alejhisselamovih sinova. Pošto je Jakub-alejhisselamovo ime bilo Israil ovi ljudi se nazivaju Beni Israil (Israilova djeca ili Izraelćani). Izrail znači Abdullah. Kada je Musa alejhisselam otišao na brdo Tur oni su ostavili svoju vjeru. Oni su počeli obožavati tele. Oni su se kasnije popišmanili (predomislili) i pokajali (učinili tevbe). Oni su nazvani ćifuti, židovi, jevreji (jehudije). Jehudija znači “onaj ko nađe pravi put, hidajet”. Židovi su puno kinjili, terorisali (ezijjetili) Musa alejhisselama. Njihove kasnije generacije su pošehidile (ubile) hiljadu Poslanika. Oni (tj. ćifuti, židovi) su oklevetali (lažno okrivili) Isa alejhisselama zato što on nije imao oca. Oni (tj. ćifuti, židovi) su nazvali njegovu majku, hazreti Merjem, bludnicom. Oni (tj. ćifuti, židovi) su ih napali i htjeli ubiti. Oni (tj. ćifuti, židovi) su otrovali Muhammeda alejhisselam, Poslanika zadnjeg vremena (ahiri zemana). Oni (tj. ćifuti, židovi) su u vrijeme hazreti Osmana napravili fitnu koja se završila sa halifinom smrću (šehidlukom). Oni (tj. ćifuti, židovi) su osnovali hurufijsku sektu i tako podijelili muslimane na grupe koje se međusobno ne trpe i koje su jedne drugima neprijatelji. Oni (tj. ćifuti, židovi) su vijekovima nastojali da iskorijene vjere koje su donijeli Poslanici koje je Allah dželle-šanuhu poslao. Oni (tj. ćifuti, židovi) su osnovali masonizam sa ciljem da iskorije vjeru. Oni (tj. ćifuti, židovi) su poslije završetka Prvog svjetskog rata 1336./1918. godine osnovali komunističke države koje su bile neprijateljski raspoložene prema čednosti, poštenju i vjeri. U međuvremenu je Hajim Naum, koji je bio njihov vrhovni rabbin, prvobitno u Istanbulu a onda u Egiptu, spletkario sa kapitalističkim i imperijalističkim država sa ciljem da sruši Osmanlijsku Carevinu. Shodno tome, velika imperija koja je bila vodić islamskog svijeta je iscjepkana. Muslimani su nazivani nazadnim narodom. Islam je izgubio svoju moć i bio na granici potpunog nestanka.]

Vjerske i istorijske knjige jednoglasno kažu da je hazreti Ebu Bekir bio izabran za halifu u ponedjeljak. Hazreti Alija i nekoliko drugih ljudi su došli sljedećeg dana, u utorak, u mesdžid i dobrovoljno dali Ebu Bekiru prisegu (učinili bi’at). Hazreti Alija je do halifinog vefata (prelaska na ahiret) izvršio svako halifino naređenje. On nije žalio vremena i truda da ojača vjeru (din-i islam). Oni, usprkos ovoj činjenici, kažu da je hazreti Alija imao lošu narav, nešto što Kur’ani kerim zabranjuje. Oni strahovito kleveću ovog velikog imama. Zar ovako klevetanja hazreti Alije ne bi naježilo one koji imaju iman? Hazreti Ebu Bekir, Omer i Osman radijallahu anhum su rekli, kako su bili izabirani za halifu, da od njih ima boljih ljudi (za taj položaj). Svaki od njih je mislio da on nije dovoljno dobar za hilafet (tj. da bude halifa). Oni su imali atribut skromnosti koji je Allah dželle-šanuhu naredio (da se ima). Bi li iko ko tvrdi da je musliman rekao da je hazreti Alija sljedećeg dana oholo izašao da pokaže svoju uzvišenost, što je jedan od teških grijeha, i rekao, “Ima li iko uzvišeniji i hrabriji i učeniji od mene”? Većina tarikatskih puteva počinje sa hazreti Alijom. Velikani tesavvufa obrazuju svoje učenike u skladu sa hazreti Alijinim instrukcijama. Prva lekcija koju oni podučavaju je da se bude skromno. Dok nam mnogi ajeti kerimi savjetuju da opraštamo našoj braći u vjeri njihove grijehe, bi li nam ikad bilo džaiz da smatramo zlo gajenja 30-godišnjeg neprijateljstva i da savjetujemo i drugim da do kijameta kunu onog ko je to uradio, čak i ako je on bio fasik, da i ne govorimo o hazreti Aliji? Velikani tesavvufa obrazuju svoje učenike citirajući ajeti kerime koji pokazuju da se treba znati da sve dolazi od Haka (Allah dželle-šanuhu) i da svako mora biti zadovoljan sa sudbinom (kaza-om). Bi li se ikad moglo povjerovati da onaj, koji to naređuje, nije zadovoljan sa sudbinom (kazom i kaderom) ni koliko jedan od njegovih učenika? Zar taka tvrdnja nije samo jedna ružna kleveta? Kako bi se ikad moglo reći da hazreti Alija nije bio strpljiv u belajima i nevoljama usprkos postojanju ajeti kerima koji pokazuju da se u belajima treba biti strpljiv? Je li hazreti Alija mogao zaboraviti ove sve ajete (ajeti kerime) koji kude ovosvjetske ambicije, kojima uskoro dolazi kraj, i posijati radi tih dunjalučkih ambicija za položajem zrnje smutnje i fesada u Muhammedovom ummetu (ummet-i Muhammedijje)? Bi li ikad bilo dozvoljeno tako tvrditi o ovom uzvišenom i časnom imamu čije su riječi uzori načela i principi za mudrosti i vrline muslimana?

Tri halife su nerado prihvatile hilafet. Oni su ga prihvatili samo zato što je to za njih bio farz da tako urade, zato što su ih Resulullahovi Ashabi izabrali. Zar ovo ne pokazuje da su naše riječi tačne? Oni nisu iza sebe ostavili testament (vasijjet) da ih poslije njihovog vefata (odlaska na ahiret) naslijede njihovi sinovi. Kada su mu Ashabi kiram jednoglasno dali hilafet on ga je nerado prihvatio. Skoro da ne postoji niko ko ne zna kroz koliku je on (hazreti Alija) muku prošao dok je koračao sa naređenjem islama da natjera hazreti Mu’aviju na pokornost zbog hazreti Mu’avijine greške u idžtihadu (tj. njegove tvrdnje da je on zakonski halifa). Pored toga, ima toliko mnogo ajeta i hadisi šerifa koji nam naređuju merhamet (milost) i šefket (samilost, sažaljenje) i prema muslimanima i prema svim stvorenjima na ovoj zemlji. Hazreti Alija kerremallahu teala vedžheh, je izvor predivnog morala. Postoje toliki raznii događaji i situacije koji ukazuju na njegov merhamet i šefket. On je po njima čuven. Čak je i Dženabi-Hak (Allah dželle-šanuhu) objavio vesele vijesti da će On, dželle-dželaluh, na Kijametu pokazati Svojim robovima njegov (hazreti Alijin) merhamet i šefket na taj način što će njemu biti dozvoljeno da dijeli mu’minima piće (šerab) sa izvora (jezera) Kevser. Tvrdnja, usprkos ovim svim činjenicama, da će zbog njega milioni vjernika (mu’mina) biti vječno u džehennemu ne odgovara nijednom nevaljalom griješniku (alčak fasiku) a kamo li hazreti Aliji. Jer, imati merhamet i šefket prema ljudima znači nastojati spasiti njihov ahiret i zaštPomagati im u njihovim ovosvjetskim poslovima je bezvrijedno u poređenju sa pomaganjem da spase njihov ahiret. Prema optužbama koje su ćifuti zamijesili će radi hazreti Alije milioni, pa čak i milijarde mu’mina vječno gorjeti u džehennemu.

Kad postoje toliki ajeti kerimi i hadisi šerifi koji zabranjuju ogovaranje (klevetanje) i panjkanje muslimana i ismijavanje sa muslimanima, kako bi danonoćno proklinjanje i kletva i pa čak i nazivanje svih Ashaba kiram i cijelog ehli sunneta rahmetullahi teala alejhim edžma’in kafirima - koji samo slijede hazreti Poslanikovo naređenje - moglo biti pravi put? Pristaje li jednom muslimanu da kaže da je razlog za to sve (to jest, za potvaranje i klevetanje i nazivanje kafirima svih Ashaba kiram i svih mu’mina koji samo slijede Poslanikovo naređenje) bilo to što je hazreti Alija naredio to zlo djelo zbog toga što ga Ashabi kiram nisu smatrali pogodnim za halifu i što je njemu bio taj njihov takav stav nesnosan? Ashabi kiram alejhimurridvan i oni koji su najistaknutiji u ovom ummetu su smatrali svoju borbu protiv svog nefsa svojom prvom dužnošću. Prema tome, ne postoji ni najmanja sumnja da hazreti Alija kerremallahu vedžheh ne bi uradio ovaj veliki grijeh čak i da je njegov mubarek nefs bio povrijeđen. Isto je tako je i jasnije od sunca da on nije imao razloga da uradi taj grijeh (džunah) zato što njegov mubarek nefs nije uopšte bio povrijeđen.

Mi ih pozivamo da se urazume. Jer, među Ashabima kiram, među onim za koje oni smatraju da su hazreti Alijini vječni neprijatelji, su bili i njegova tetka (majčina sestra) i amidžin sin i njegova mnoga druga bliska rodbina. Hoće li čovjek koji ima iman reći da je ovaj veliki zat (tj. hazreti Alija) - usprkos postojanju ajeti kerima koji nas uče da nam je vadžib činiti dobro i biti ljubazan i darežljiv (džomert, džomet) prema našoj rodbini i posjećivati ih - oporučiti u svom testamentu da se na te sve ljude gleda kao na neprijatelje? I dok ajeti kerimi kažu da su Resulullahove supruge majke vjernika (mu’mina) i da islam naređuje da im se ukaže poštovanje i bude pokoran, kako bi onaj ko ima svjetlo u srcu mogao prihvatiti tvrdnju da je hazreti Alija osjećao prema ovim mubarek suprugama neprijateljstvo i da ih je nazivao kafirima samo zato što su one dale Ebu Bekiru prisegu (bi’at)?

Pošto je u hadisi šerifima proklet onaj ko izazove fitnu, može li se reći da je hazreti Alija kerremallahu teala vedžheh izazvao fitnu u Muhammedovom ummetu (ummet-i Muhammed)?

Hazreti Omer radijallahu anh je rekao, “Kad se ja suočim sa nekom belajem (nesrećom, nevoljom, zlom) ja se obradujem iz tri razloga. Prvo, zato što mi je Allah dželle-šanuhu poslao taj belaj. Sve što dolazi od voljenog će biti slatko. Drugo, ja se zahvalim Allahu dželle-šanuhu zato što mi nije poslao gori belaj. Treće, zato što Allah dželle-šanuhu neće poslati nešto nepotrebno i beskorisno. On će na ahiretu za belaje podariti blagodati (ni’mete). Ja sam zadovoljan sa belajima. Jer, kad se ovosvjetski belaji uporede sa ahiretskim ni’metima oni su neznatni.” Čak i u naše vrijeme (danas) ima toliko muslimana ehli sunneta koji su, zato što su se očistili (tj. očistili svoja srca) slijedeći hazreti Alijin put, zadovoljni sa belajima i katastrofama. Ko bi na ovoj zemaljskoj kugli mogao povjerovati da hazreti Alija nije bio zadovoljan sa belajima, i da je godinama patio, i da je, dok je umirao, ostavio testament (vasijjet) u kom je naredio da se prema milionima muslimana i Ashabima kiram ridvanullahi teala alejhim edžma’in (osjeća mržnja i) gaji neprijateljstvo?

Da li uopšte postoji mogućnost da je hazreti Alija radijallahu anh, najviši član ehli bejta i kapija grada znanja mogao gajiti mržnju i neprijateljstvo prema njima usprkos raznim ajeti kerimima i hadisi šerifima koji naređuju hubb-i fillah i bugd-i fillah - to jest ljubav prema muslimanima (samo) zato što su muslimani i odbojnost ili antipatiju prema kafirima i neprijateljima islama - i usprkos činjenici da su svi Ashabi kiram obradovani radosnim vijestima u značenju ajeta koji kaže, “Allah je zadovoljan sa njima svima. I oni su takođe zadovoljni sa Allahom dželle-šanuhu,” i usprkos svim bezbrojnim hadisi šerifima koji hvale i veličaju Muhadžirine kiram i Ensare izam ridvanullahi teala alejhim edžma’in, i usprkos podatku da je deset od tih ljudi počašćeno sa imenom Ašere-i mubeššere zato što su im za vrijeme njihova života date radosne vijesti da će oni otići u džennet i usprkos raznim hadisi šerifima koji kažu da se prema njima ne smije nepriateljski odnositi? Bi li jedno ovako ružno pripisivanje i okrivljivanje izazvalo prijateljstvo ili neprijateljstvo prema ovom velikom imamu?

Ajeti kerimi i hadisi šerifi kažu da će onaj ko se ne pridruži džematu za namaz džume i (bilo koji od) pet dnevnih namaza biti grešan. Svako zna da se farzovi u Medini (Medine-i munevvere) klanjaju u Poslanikovoj alejhisselam džamiji (Mesdžid-i Nebevi) i da halifa predvodi ove namaze kao imam. Pošto je hazreti Alija klanjao njegov namaz iza ove (prve) tri halife on je morao klanjati njegov namaz iza osoba koje je on (prema riječima mrzitelja Ashaba kiram alejhimurridvan) nazivao kafirima. Onaj ko klanja namaz slijedeći osobu za koju sigurno zna da je kafir postaje kafir. Ako hazreti Alija nije klanjao namaz iza ova tri imama on je onda morao zanemarivati džume (džum’e) (tj. podnevne namaze petka) i namaze koji su se klanjali u džematu (džema’atu) što bi takođe bilo grijeh (džunah). Potpuno je nemoguće da je hazreti Alija uradio ijedan od ovih grijeha.

Hazreti Alija je udao svoju kćerku za hazreti Omera, radijallahu anhuma. Onaj ko bi dao svoju kćerku nekom za kog sigurno zna da je kafir bi takođe postao kafir. Bi li to pristajalo hazreti Aliji?

Mi smo dovde jasno objasnili kako su se neke šijiske grupe zagadile sa hurufijskim vjerovanjima i lažima. Mi ćemo sada objasniti kako se i zašto ovo zagađivanje desilo. Osnivač hurufizma je jedan ćifut iz Jemena koji se zove Abdullah bin Sebe’. On je to uradio sa ciljem da zbuni i zavede i rasparča Muhammedov alejhisselam ummet, i da se osveti Ehli bejtu koji je izvor svjetla islama. Da bi on sakrio svoje unutarnje (stvarne, prave) želje i ciljeve on se pretvarao da je on tobože ekstremni zaljubljenik u hazreti Aliju i rekao da je njemu uskraćeno pravo na hilafet i tvrdio da su (prve) tri halife i Ashabi kiram bili kafiri. On je sakrivao svoju mržnju prema hazreti Aliji iza paravana (ispod maske) “prekomjerne ljubavi” prema njemu. On je izmislio mnoge laži koje ne samo da nemaju veze sa islamom već su i besmislene. Izvjesni nepažljivi i glupi ljudi - lišeni od imana i znanja i nesposobni da vide svjetlo, kao slijepi miševi - su upali u zamku koju je postavio ovaj munafik, ćifut. Oni su počeli vjerovati u njegove klevete i laži, koje su potpuno nesamjerljive sa hazreti Alijinim visokim vrlinama, i pokušali da ga ukaljaju. [Dragocjene knjige koje su proizveli duboko znanje i oštra pera alima ehli sunneta su u svakom stoljeću probudili muslimane tako da su heretične ideje Abdullaha bin Sebe’su skoro bile zaboravljene, kada je ovu fitnu ponovo raspalio jedan perzijski ćifut, zvani Fadl-ullah Hurufi, prije njegove smrti 796./1393. godine. Pogledaj 22. članak u drugom dijelu knjige Se’adet-i Ebedijje!]

Zle optužbe kojima hurufije blate ovog velikog imama su takođe napisane i u Bibliji (tj. u Tevratu i Indžilu). Iz ovog razloga oni, među ćifutima i hrišćanima, koji razumiju ovu stvarnost (pravi put) kažu da ove klevete nisu prijateljstvo prema hazreti Aliji već neprijateljstvo.

Da bi se dobila (prava) sreća potrebne su tri stvari:

1 - Mora se biti musliman. Onaj ko jednom kaže LA ILAHE ILLALLAH MUHAMMEDUN RESULULLAH postaje musliman.

2 - Riječi “ešhedu en la ilahe illallah ve ešhedu enne Muhammeden abduhu ve resuluh” se izgovaraju sa ciljem da se objavi njegovim prijateljima i melecima da je on musliman.

3 - Svaki musliman treba da svaki dan sa kalbom (srcem) učini tevbe i da to tevbe izgovoriti sa ciljem da očisti svoj kalb i dobije blagodati (ni’mete) i sreću i na ovom i onom svijetu (dunjaluku i ahiretu) i da se otarasi belaja i bolesti i neprijateljskog šerra i sihra i prokletstva i ukletosti (buje) i efekta džina. Ovo izgovaranje se zove istigfar. Istigfari se trebaju stalno i puno učiti. Istigfar znači izgovoriti “estagfirullah min kulli ma kerihallah” ili samo “estagfirullah”. Pogledaj 400. stranicu!

Dove onoga ko slijedi propise islama (ahkam-i islamijje) su sigurno primljene, uslišane (su muhakkak kabul). Istigfar i istigfar dova se ne trebaju učiti cijelu noć da se bude budno i pospano. Od istigfara i dova koje se samo jezikom (ustima, oralno) mehanički izgovaraju, i o čijim se značenjima ne razmišlja čista srca, nema nikakve koristi. Kada čovjek izgovori ustima (jezikom) tri puta istigfar on ga takođe počne izgovarati i sa čistim kalbom (srcem). Oni čiji su kalbovi pocrnjeli od grijeha moraju često i puno ustima (oralno, jezikom) izgovarati istigfar da bi ga (istigfar) takođe i kalb počeo izgovarati. Kalb osobe koja jede haram i ne obavlja namaz je potpuno crn. Da bi taki kalbovi (tj. taka crna srca) počeli izgovarati istigfar oni (tj. one osobe koje imaju taka crna srca) trebaju izgovoriti tri puta istigfar dovu i 67 puta izgovoriti istigfar, to jest reći 67 puta “estagfirullah”. Allah dželle-šanuhu kaže, “Ja volim one koji čine tevbe i istigfar i opraštam njihove grijehe.” Tevbe znači kajati (pokajati) se za svoje grijehe i odmah prestati s griješenjem i odlučiti da ih više radimo i moliti Allaha dželle-šanuhu sa ciljem da nam ih On oprosti. Pokajanje (tevbe) kojem nedostaje jedan od ova četiri uslova neće biti kabul (primljeno, uslišano) i grijeh neće biti oprošten. Ako se opet (ponovo) uradi isti grijeh tevbe neće biti pokvareno. To će biti novi grijeh za koji će se opet trebati iskreno pokajati (tj. učiniti tevbe onako kako je napisano u ovom paragrafu). Grijeh za koji se učinilo stvarno tevbe će sigurno biti oprošten. Allah dželle-šanuhu će za grijeh za koji se nije pokajalo ili oprostiti, ako hoće, ili kazniti ako hoće. Iz ovog razloga ćifuti i hrišćani priznaju da ove klevete nisu prijateljstvo prema hazreti Aliji već neprijateljstvo.


Prijevod ove risale je “rad u toku”. Mi ćemo, inšaallah, kako prevodimo, malo po malo, dodavati nove članke dok je svu ne završimo.

ODABRANI ČLANCI IZ KNJIGA ALIMA EHLI SUNNETA