ODABRANI ČLANCI IZ KNJIGA ALIMA EHLI SUNNETA


PETI DIO

_______________________

O MOJ BRATE! AKO HOĆEŠ DA UMREŠ SA IMANOM TI MORAŠ VOLJETI EHLI BEJT I ASHABE

[U ovom tekstu su značenja ajeti kerima pisana crvenom bojom; hadisi šerifi zelenom bojom; a riječi mrzitelja Ashaba kiram ovom bojom.]


Prijevod ove risale je “rad u toku”. Mi ćemo, inšaallah, kako prevodimo, malo po malo, dodavati nove članke dok je svu ne završimo.


PREDGOVOR


Neka je hamd Allahu dželle-šanuhu! Neka je salat i selam na Resulullaha! Neka su hairli dove na njegov čisti Ehli bejt i na njegove pravedne (adil), iskrene (sadik) Ashabe, šampione islama!

Naš Poslanik sallallahu alejhi ve sellem rekao da će se njegov ummet podijeliti na sedamdeset tri grupe (firke), da će sedamdeset dvije od njih otići u džehennem zbog njihovih pokvarenih imana, da preostala jedna grupa neće ući u džehennem zbog sebeba svog ispravnog vjerovanja. Imam Rabbani nas informiše u njegovoj knjizi Mektubat da su od ove sedamdeset dvije grupe najgori oni koji kleveću Ashabe kiram. Oni gaje mržnju i kude najveću većinu Poslanikovih Ashaba ridvanullahi teala alejhim edžma’in. U ovoj našoj knjizi je objašnjeno ko su ovi ljudi, kada su se oni pojavili, koje su oni metode slijedili i upotrebljavali, i kakvu su štetu oni nanijeli islamu.

Ovi jeretici, koji su bili sebeb (posrednici) zavađanja brata s bratom i izazivanja broja krvoprolića tokom islamske istorije, su s vremena na vrijeme dolazili na vrhunac svojih ogavnih zvjerstava koja su blagovremeno presjekli islamski sultani kao što su Timur Han i Javuz Sultan Selim Han, koji su ih tako kaznili da oni više nisu nikada bili u stanju da ponovo povrate svoju energiju i nastave sa svojim zloćudnim aktivnostima. Ali, voda može zaspati ali neprijatelj ne može. (Prema tome, uvijek drži svog neprijatelja na oku.) Mi smo stoljećima mirno ibadetili u ovoj našoj aziz državi (Turskoj). Međutim, u skorije vrijeme se vidi da se ovi ljudi pojavljuju tu i tamo pod drukčijim, novim imenima, i, nahuškani i ohrabreni od strane engleskih i jevrejskih kafira, drže govore i pišu knjige. Oni pokušavaju da prevare i zavedu narod i potajno, potpuno pokvare čisto vjerovanje mlađe generacije. Oni se bave separatističkim aktivnostima. Oni siju neslogu među narodom. Međutim, naša vjera nam naređuje da se međusobno volimo i da smo prema svakom ljubazni.

Od svih knjiga i novina koje nam je naša braća u islamu poslala dvoje je bilo najzapanjujuće. Njihov sadržaj su ogavne klevete laži koje su izmislile hurufije. Oni su u stvari sljedbenici jednog židova iz Jemena koji je prešao na islam i koji se zove Abdullaha bin Sebe’. Mi smo se ježili i drhtali dok smo ih čitali. Pri pomisli da bi muslimani, a naročito mala djeca, mogli čuti ove grešne klevete, i pokvariti svoja srca i šokirati svoje čiste imane, odlučili smo da provedemo mnoge neprospavane noći i objelodanimo njihova štetna pisanja i da ih, jedno po jedno, opovrgnemo jakim i autentičnim dokazima i dokumentima koje smo pozajmili iz najcjenjenijih knjiga. Rezultat ovoga je nastala knjižica sa četrdeset četiri (44) teme, članka. Mi gajimo veliku nadu da će naša pametna savjesna i oprezna omladina, kada pročita ovu našu knjigu, slijediti sveti savjet koje im nalaže njihova savijest i neće povjerovati ovim separatistima. Broj onih koji su nasjeli na razorne i štetne riječi Abdullaha bin Sebe’ je bio u postepenom smanjivanju kada se pojavio jedan iranski zindik koji se zvao Fadlullah koji je dodao još i više bogohulnih elemenata svom bezboštvu, koje je počeo širiti pod imenom hurufiluk. Šah Isma’il Safevi je podržao ovaj katastrofalni trend. Srećom, oni nisu mogli prevariti muslimane sunnije i šije.

Molimo Allaha dželle-šanuhu da nam On svima dadne pravi iman koji podučavaju alimi ehli sunneta rahmetullahi teala alejhim edžma’in i da nas učvrsti na svijetlome putu koji pokazuju ovi velikani! Molimo Ga da nas On sačuva da ne povjerujemo u laži i klevete neznalica (džahila) koji koriste našu svetu vjeru kao instrument za zaradu svojih dunjalučkih koristi! Neka nam On dadne da nam dopadne (da nam bude nasib) da se međusobno volimo, da radimo zajedno, onako kako to pokazuju naša vjera i zakoni, i da tako živimo u ovoj našoj mubarek državi u miru i rahatluku i zajedničkom bratstvu! Amin.

BRATE, AKO HOĆEŠ DA UMREŠ SA IMANOM TI MORAŠ VOLJETI EHLI BEJT I ASHABE

U naše ruke su dopali jedan magazin i jedna knjiga. Magazin je izdat u jesen 1967. godine. Na njegovim stranicama su se nalazili politički i istorijski članci. Ovi članci nisu bili iznenađujući pošto je vladala sloboda mišljenja. Međutim, neke stranice su sadržavale laži i klevete koje je rekao jedan jemenski židov koji je prešao na islam i živio u doba hazreti Osmana. Njegove klevete su upućene protiv Ashaba kiram ridvanullahi teala alejhim edžma’in. On je zabio otrovan nož u srca muslimana. Ova namjerna pisanja nisu misao. Ona su razorna i separatistička propaganda. Ona su goli kriminal. Ona liče na priču o vuku u jagnjećoj koži. Ona su namjenjena da prevare mladež, koja bi ih mogla pročitati i pomisliti da su ona istina, i tako zavade braću. Mi smo shvatili koliko su naši prijatelji bili u pravu kada su pokušavali da nas uvjere. Mi smo znali da nas čeka dužnost buđenja naših dragih zemljaka i razdvajanje istine od neistine.

Što se tiče knjige, ona je štampana na najboljem papiru, uvezana platnenim povezom i imala je interesantan naslov ispisan zlatnim slovima. Ona je izdata 1968. godine u Istanbulu. Njen sadržaj nije uopšte bio informativan o knjizi. Mi smo je zato morali pregledati list po list. Ona je bila jedan ilmihal (knjiga koja nas uči o islamu, o njegovim vjerovanjima i ibadetima). U isto vrijeme, ona je zalazila u vrlo osjetljiva pitanja (mes’ele). Bio sam radoznao da vidim ako će ih on obraditi. Ali, šta je bilo to što smo mi vidjeli? Riječi Abdullaha bin Sebe’, jednog jemenskog židova koji je prešao na islam i koji je živio u hazreti Osmanovo vrijeme, koje su stavljene u oblik koji mnogi ljudi ne mogu shvatiti. One su bile tako umotane i tako sakrivene da bi ih mogao malo ko prepoznati. One su tako lukavo i prepredeno predstavljene. Ja Rabbi! Kakvo strašno ubistvo! Otrov zamotan u čokoladu je bio nuđen omladini. Pored toga, one su bile pripremljene sa najvećom pažnjom. One su vješto aranžirane. Ali, njihova doza je prevelika! Na njih je bilo potrebno odgovoriti. U stvari to je bio farz (stroga vjerska obaveza). Jer, hadisi šerif koji se nalazi na prvoj stranici knjige Sava’ik-ul-muhrika kaže, “Kada se fitna i fesad rašire, u vrijeme kada se muslimani počnu varti, oni koji znaju istinu trebaju je reći svakome! Ako je ne kažu, neka je na njih Allahovo dželle-šanuhu prokletstvo i (prokletstvo) meleka i svih ljudi.

Uzdajući se u Allaha dželle-šanuhu mi započinjemo sa našim odgovorima na laži pisca hurufije koje se nalaze u jesenjem magazinu.

1 - On kaže: “Isto kao što se hazreti Muhammed borio protiv Ebu Sufijana i njemu sličnih, i mekkanskih nevjernika, tako se je isto i hazreti Alija borio u svoje vrijeme protiv iste vrste nevjerstva. U stvari, mržnja i neprijateljstvo koje su nevjernici imali prema hazreti Aliji su poticali iz tog vremena.

Islamski alimi su dali cijenjene odgovore na hurufijske klevete. Oni su napisali u tu svrhu ogroman broj knjiga. Jedna od njih je i knjiga Izale-tul-hafa an hilafe-til-hulefa. Nju je napisao Šah Velijjullah-i Dehlevi, jedan od najvećih alima islama u Indiji. Zajedno sa perzijskom i urdu verzijom ona je sastavljena od dvije knjige. Ona je preštampana 1382./1962. godine u Pakistanu. Ova knjiga objašnjava na jedan veoma opširan način i predivno veličine i uzvišenosti svih Ashaba kiram. Mi ćemo dati naš odgovor sa prijevodom jednog odlomka iz knjige Tuhfe-i Isna Ašerijje. Knjigu Tuhfe je napisao Abdul’aziz Omeri Dehlevi na perzijskom jeziku. Ovaj alim je bio sin Šaha Abdullaha Dehlevija. On je preselio na ahiret 1239./1824. godine u Delhiju. Knjiga Tuhfe se nalazi u biblioteci Univerziteta u Istanbulu pod brojem 82024. Njena urdu verzija je izdata u Pakistanu. Abdul’aziz-i Dehlevi kaže:

U hazreti Ebu Sa’id Hudrijevom rivajetu hadisi šerifa naš Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je rekao hazreti Aliji, “Kao što se ja borim sa objavom Kur’ani kerima, ti ćeš se takođe boriti sa njegovim te’vilom (tumačenjem).” Ovaj hadisi šerif pokazuje da je ehli sunnet u pravu. Jer, on nam kaže da će, radi neslaganja u tumačenju (te’vilu) Kur’ani kerima biti bitke kod Deve i Siffina, to jest, da će biti drukčiji idžtigadi. Njihovo citiranje ovoga hadisi šerifa sa ciljem da opovrgnu ehli sunnet je čisto neznanje. Jer, hadisi šerif pokazuje da oni koji su se borili protiv hazreti Alije (u bitkama kod Deve i Siffin) nisu bili u pravu u njihovom tumačenju Kur’ani kerima. Pogrešno tumačenje (mudžtehida) ne izaziva kufr. To je činjenica koju i šije priznaju.

2 - On kaže: “Dok se jedan od njih takmičio za hilafet, iznoseći svoju starost, drugi se borio da druge pokori.

Kad on kaže “starost” i “takmičio za hilafet” on potajno cilja na hazreti Ebu Bekira. Da je hazreti Ebu Bekir izabran jednoglasnim glasanjem Ashaba da bude halifa, i da je hazreti Alija rekao “Ja znam Ebu Bekir je odabraniji od svih nas”, su gole činjenice koje su svi alimi opširno napisali u svojim knjigama. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je često imenovavao Ebu Bekira kao emira. Poslije Bitke na Uhudu su došle vijesti da će Ebu Sufijan napasti na Medinu. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je poslao hazreti Ebu Bekira u protivnapad. On je je jedne noći u četvrtoj godini po Hidžri, za vrijeme Bitke Beni Nadir, imenovao hazreti Ebu Bekira da bude komandant, a on se vratio kući. On je u šestoj godini imenovao hazreti Ebu Bekira da bude Emir i poslao ga je protiv plemena Kura. On je za vrijeme priprema za Bitku na Tebuku prvo naredio da se vojska sastane izvan Medine. On je imenovao Ebu Bekira da im on bude komandant. Pošto je on za vrijeme Bitke na Hajberu imao glavobolju, on je, dok se on odmarao, povekilio hazreti Ebu Bekira i poslao ga da on umjesto njega pokori tvrđavu. Hazreti Ebu Bekir je taj dan pokazao veliko herojstvo. On je u sedmoj godini poslao vojsku pod hazreti Ebu Bekirovom komandom na pleme Beni Kilab. To je bila krvava bitka. Hazreti Ebu Bekir je ubio mnoge kafire i zarobio mnoge druge. Poslije Bitke na Tebuku došao je glas da su se kafirske snage skoncentrisale u dolimi Reml da iznenada napadnu na Medinu. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je dao hazreti Ebu Bekiru bajrak (zastavu) i imenovao ga je kao emira vojske. Hazreti Ebu Bekir je preuzeo zadatak i potukao neprijatelja do korijena. Oni su dobili informaciju da su nastali meteži u plemenu Beni Amr. Resulullah je poslije podne počastio mjesto svojim mubarek prisustvom. On je rekao Bilalu, “Ako ja zakasnim na namaz reci Ebu Bekiru da obavi namaz (u džema’atu) mojim Ashabima.” On je u devetoj godini poslao Ashabe na Hadždž i imenovao Ebu Bekira kao njihovog emira. Ne postoji niko živ ko ne zna činjenicu da je on pred svoj vefat (preselenje na ahiret) imenovao hazreti Ebu Bekira da bude imam Ashabima i da je hazreti Ebu Bekir izvršavao taj zadatak od akšama četvrtka do sabaha ponedeljka.

Kada on nije imenovao hazreti Ebu Bekira da bude emir, on bi ga makar postavio da bude vezir i feldmaršal. On nije upravljao sa vjerskim poslovima bez savjetovanja sa njim. Hakim, jedan alim hadisa, prenosi od hazreti Huzejfe-tebni-Jeman: Jednoga dana je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem rekao, “Isto kao što je Isa alejhisselam poslao svoje apostole po cijeloj zemlji tako i ja hoću da pošaljem moje Ashabe u daleke države da podučavaju vjeru (islam) i farzove.” Kada smo mi rekli, “Ja Resulullah! Ti imaš Sahabe kao što su Ebu Bekir i Omer koji su sposobni da izvrše taj zadatak,” on je rekao, “Ja ne mogu bez njih. Oni su kao moj vid i sluh.” On je rekao u jednom drugom hadisi šerifu, “Allah dželle-šanuhu me je obdario sa četiri vezira. Dva od njih, Ebu Bekir i Omer, su na zemlji. Druga dva, Džebrail i Mikail, su na nebu.” Kada bi često nepostavljanje emirom bilo indikacija za neprikladnost da se bude imam, hazreti Hasan i Husejn se ne bi kvalifikovali kao imami. Hazreti Alija ih nije za vrijeme svog hilafeta nikada slao ni u kakvu ekspediciju ni u ratove. S druge strane, on je često postavljao njihovog brata s očeve strane Muhammeda bin Hanefijju da on bude emir. Kada su upitali Muhammeda šta je razlog za to on je rekao, “Oni su kao oči moga oca. Ja sam kao njihove ruke i stopala.”

Muhammed bin Ukajl bin Ebi Talib je rekao, “Jednoga dana je moj amidža, hazreti Alija radijallahu teala anh, rekao u hutbi, ‘O muslimani! Ko je najhrabriji među muslimanima?’ Ja sam rekao, ‘O Emirelmu’minin! Ti si.’ On je rekao, ‘Nisam. Ebu Bekir Siddik je najhrabriji među nama. Mi smo napravili čardak za vrijeme Bitke na Bedru za Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem. Mi smo pitali jedni druge ko će od nas stražariti ispred njega da ga zaštiti od mušričkih napada kad Ebu Bekir tako hitro skoči da ne ostavi nikome nimalo vremena da bude dobrovoljac, isuka sablju, i poče marširati oko čardaka. Neprijatel je bio skoncentrisao svoje napade na čardak. Međutim, Ebu Bekir nije dao nijednom kafiru da se približi čardaku. On je ili ubijao ili ranjavao svakog ko god je pokušao da to učini.’”

S druge strane, kada on kaže “borio se da druge pokori” on se baca kamenom na hazreti Omera. Međutim, hazreti Omer radijallahu anh je imao uticaja da hazreti Ebu Bekir postane halifa ne sa borbom već sa njegovim efektivnim govorom. On je na taj način zaštitio muslimane od velike katastrofe (felaketa). On je kasnije postao halifa po Ebu Bekirovoj oporuci (vasijjetu) i sa jednoglasnim glasanjem naroda, usprkos njegovoj nenaklonosti.

3 - On kaže: “Jedan od njih je i saslušavanje svjedočenja hazreti Alije, hazreti Hasana, hazreti Husejna, i Selmana Farisija u slučaju (voćnjaka hurmi koji se zove) Fedek i onda oduzimanje voćnjaka od hazreti Fatimatuzzehre, nevjerujući svjedočenje ehli bejta.

On sa ovim riječima napada na hazreti Ebu Bekira radijallahu teala anh. Može li se sunce prekriti blatom? Pogledajmo kako knjiga Tuhfe lijepo opovrgava ove klevete i laži i kako ponižava hurufije:

Kada jedan Poslanik preseli na onaj svijet (tj. učini vefat), niko ne nasljeđuje imovinu koju on ostavi iza sebe. Ovaj podatak je takođe napisan i u šijiskim knjigama. Bilo bi nelogično ostavljati oporuku (vasijjet) za imovinu koja nije nasljedna, koja se ne nasljeđuje. Shodno tome, bilo bi pogrešno reći da je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem ostavio hazreti Fatimi u naslijeđe voćnjak zvani Fedek. Jer, Resulullah sallallahu alejhi ve sellem ne bi uradio nešto što bi bilo pogrešno. U hadisi šerifu se kaže, “Što mi ostavimo iza sebe postaje sadaka.” Takozvana tvrdnja oporuke ne bi mogla biti istinita usprkos ovom hadisi šerifu. Da je takva oporuka postojala i da hazreti Ebu Bekir nije čuo za nju njemu bi bilo oprostljivo sve dok (ona) ne bi bila dokazana svjedočenjem. Da je bila takva oporuka i da je hazreti Alija znao za nju njemu bi bilo potrebno i dozvoljeno da je ispuni za vrijeme njegovog hilafeta. Međutim, on je slijedio hazreti Ebu Bekirov primjer. On je podijelio imovinu siromasima, miskinima i putnicima koji su ostali bez novčanih sredstava. Ako se ustvrdi da je on podijelio samo svoj dio, zašto je on uskratio hazreti Hasanu i Husejnu radijallahu anhuma imovinu koju su oni naslijedili od njihove mubarek majke? Šije na to pitanje odgovaraju na četiri različita načina:

1) Oni kažu, “Članovi ehli bejta neće uzeti nazad imovinu koja im je oteta (bespravno prisvojena). U stvari, kada je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem pokorio Mekku on nije uzeo nazad svoju kuću od Mekkanlija koji su mu je bespravno prisvojili.

Ovaj njihov odgovor nije zdrav. Jer, Omer bin Abdulaziz je za vrijeme svog hilafeta dao voćnjak zvani Fedek imamu Muhammedu Bakiru. On ga je primio. On je onda bio u rukama imama sve dok ga abbasidske halife nisu otele. Onda je, dvije stotine treće godine (203.) po Hidžri, halifa Me’mun napisao svom činovniku Kusemu bin Dža’feru i voćnjak je dat imamu Ali Rizau, a nakon njegove smrti iste godine je dat Jahjau, Zejdovom unuku, koji je bio hazreti Husejnov unuk. Ovaj Zejd se ne smije pobrkati sa Zejdom koji je bio hazreti sejjidet Nefisin djed i istovremeno hazreti Hasanov sin. Halifa Mutevekkil, koji je bio Me’munov unuk je ponovo oteo voćnjak. Kasnije ga je Mu’tedid ponovo vratio. Ako ehli bejt ne uzima nazad otetu imovinu zašto su onda ovi imami (koji su bili članovi ehli bejta) ponovo uzeli voćnjak? Isto tako se tvrdi da je hazreti Ebu Bekir oteo hilafet koji je bio hazreti Alijino radijallahu anhuma pravo. Zašto je hazreti Alija kasnije primio to oteto pravo? Štaviše, zašto je hazreti Husejn radijallahu teala anh tako revno nastojao da od Jezida povrati svoje oteto pravo na hilafet da je na kraju postao šehid?

2) Oni kažu, “Hazreti Alija je imitirao hazreti Fatimu radijallahu anhuma i nije uzeo nijedan dio Fedeka.

Ovaj njihov odgovor je još više nezdrav. Zašto onda nisu imami koji su (kasnije) primili Fedek-bašću imitirali hazreti Fatimu? Ako ju je farz imitirati zašto su oni onda zanemarili taj farz? Ako to nije farz već nafila, zašto je onda hazreti Alija uradio tu nafilu po cijenu propuštanja farza? Jer, farz je svakome dati njegovo pravo. Štaviše, moglo bi biti razumno imitirati nečije dobrovoljno ponašanje. Ako je to ponašanje pod prinudom ono se ne bi trebalo imitirati. Ako je hazreti Fatimina radijallahu teala anha ne upotreba Fedek-bašće zbog nečijeg terorisanja onda je ona morala da se odrekne svog prava zato što nije bilo drugog načina (izbora). U tom slučaju bi je bilo glupo imitirati.

3) Oni kažu, “Hazreti Alija radijallahu teala anh je bio svjedok kada je Fedek bio ostavljen hazreti Fatimi u naslijeđe. On nije prihvatio nikakvu korist od Fedeka sa ciljem da pokaže da je to svjedočanstvo bilo radi Allahovog zadovoljstva a ne radi ovosvjetskih prednosti.

I ovaj njihov odgovor je takođe slab (za’if). Jer, oni koji su znali o hazreti Alijinom svjedočenju i oni koji su ga odbacili su umrli do vremena kada je on postao halifa. Štaviše, preuzimanje Fedek-bašče od strane nekih imama, je navelo haridžije da počnu razmišljati da je hazreti Alija mogao posvjedočiti sa ciljem da pribavi (obezbijedi) prednosti (koristi) za svoju djecu. U stvari, u stvarima koje se odnose na nekretnine kao što su polja, kuće, vinogradi i voćnjaci čovjek radije misli o prednostima svoje djece nego o svojim. Možda je on, da njegovo svjedočenje ne bi izgubilo na vrijednosti, mogao napraviti vasijjet za svoju djecu da ona ne dobiju nikaku korist od Fedek-bašče. Takođe je rečeno i to, da su njegova djeca mogla da ne prime Fedek-bašču kako bi ujedno i poslušala hazreti Fatimu i ispunila ovaj tajni (očev) vasijjet.

4) Oni kažu, “Hazreti Alijino neprihvatanje Fedek-bašče je bilo sa namjerom (nijjetom) takijje. Takijja je neophodna za šije.” Takijja (ili takijje) znači (pretvarati se i) biti u dobrim odnosima sa onima koje ne volimo.

Takođe je i ova njihova izjava neodrživa. Jer, prema šijama “kada imam ode na bojno polje i počne ratovati za njega je haram da čini takijju. Iz tog razloga hazreti Husejn nije učinio takijju.” Reći da je hazreti Alija činio takijju za vrijeme svog hilafeta bi značilo reći da je on radio haram.

Ibni Muhtar Hulli, jedan šijiski alim, ovako kaže u njegovoj knjizi Menhedžulkerame, “Kada je Fatima rekla Ebu Bekiru da je Fedek-bašča njoj ostavljena u naslijeđe (kao vasijjet) Ebu Bekir joj je poslao pismeni odgovor u kom je zatražio svjedoke. Kada nijedan svjedok nije podnešen on nije prihvatio tvrdnju.” Ako je ovaj izvještaj tačan, slučaj Fedek-bašče, kao i svaki drugi slučaj koji se odnosi na zaostavštinu, poklon, naslijeđe (vasijjet), otpada sa hazreti Ebu Bekira. Dakle nema razloga da se Ebu bekir krivi. Na ovm mjestu se pojavljuju dva pitanja:

A - Hazreti Ebu Bekir je našao da je slučaj naslijeđa (miraza), poklona (hedije) i oporuke (vasijjeta) za koji je hazreti Fatima podnijela molbu pogrešan. Ali, zašto hazreti Ebu Bekir nije više volio da je zadovolji i da joj dadne tu bašču hurmi koju je ona zahtijevala? Na taj način bi problem bio riješen zajedničkim ustupkom. S jedne strane ona se ne bi uvrijedila, dok s druge, ne bi bilo mjesta za tolike glasine.

Hazreti Ebu Bekir je dugo razmatrao ovu stvari i puno se namučio po ovom pitanju. On ga je zaista htio da riješi na način koji je gore predložen. Da je on odabrao da ovim putem zadovolji hazreti Fatimino mubarek srce u islamu bi se otvorile dvije rane: Svako bi ga počeo ogovarati i govoriti na primjer, “halifa pokazuje pristranost u vjerskim stvarima. On više voli da zadovolji svoje poznanike nego da izvrši pravdu. On izvršava želje prijatelja u slučaju koji je izgubljen. A kad mu radnici i seljaci dođu on im pravi probleme i zahtijeva razne dokumente i svjedoke prije nego što oni dobiju parnicu.” Kada se ovake priče rašire one mogu izazvati pobune koje bi trajale do kraja svijeta. Štaviše, sudije i kadije bi slijedile halifin primjer i ugađale i bile pristrasne u svojim odlukama. Što se tiče druge rane, da je halifa dao hazreti Fatimi Fedek-bašču, on bi učinio da ona opet postane posjednik nečega, čega je Resulullah, rekavši da je imovina koja je ostavljena iza Poslanika sadaka, lišio svoje nasljednike. On to nije učinio zato što je znao za hadisi šerif koji upozorava (i kaže), “Onaj ko uzima sadaku nazad (koju je ranije dao) je kao pas koji jede svoju bljuvotinu.” On ne bi namjerno učinio jednu tako odvratanu stvar. Pored ove dvije rane koje bi vjera pretrpjela pojavio bi se takođe i broj dunjalučkih problema. Hazreti Abbas i Resulullahove mubarek žene bi takođe tužili za svoja prava i svako od njih bi zahtijevao sličnu bašču ili farmu (čiftluk). Ovi svi problemi bi proizveli druge probleme koji bi bili preteški za hazreti Ebu Bekira da se bori sa njima. Prema tome, on je rizikovao njegovu žalost nemogućnosti zadovoljavanja hazreti Fatime u korist upuštanja u ove razne katastrofalne avanture. Jer, hadisi šerif kaže, “Kada se mumin (mu’min) suoči sa dvije nevolje (dva belaja) neka izabere onu koja je manje štetna.” Hazreti Ebu Bekir je tako uradio. Jer, ova alternativa se mogla izliječiti. I ona je takođe izliječena, S druge strane, druga alternativa je mogla nanijeti neizliječivu ranu. Vjerski poslovi bi postali zamršeni.

B - Što se tiče drugog pitanja: I u sunijskim i u šijiskim knjigama piše da ovaj nesporazum između hazreti Ebu Bekira i hazreti Fatime radijallahu teala anhuma izmiren. Zašto je onda Fatimatuz-zehra željela da joj hazreti Ebu Bekir ne dođe na dženazu (sprovod)? I, zašto je ona u svojoj zadnjoj oporuci oporučila da je hazreti Alija ukopa po noći (nakon njene smrti)?

Mi bi na to odgovorili ovako: Hazreti Fatimina želja da bude ukopana po noći je rezultat njene prekomjerne stidljivosti (haja). U stvari, ona je rekla pred smrt, “Ja osjećam veliki stid kad god pomislim da će me kad umrem iznijeti među ljude zastora (perde).” U ono vrijeme je bio običaj da se mrtva žena zamota samo u ćefine (mrtvačke haljine) tako da se tijelo skidalo sa tabuta samo u ćefinu, bez ikakvog zastora. Esma binti Umejr kaže, “Ja sam joj jednog dana rekla da sam vidjela da ljudi u Abesiniji pletu hurmine grane, kao kad se plete čador (šator).” Hazreti Fatima je rekla, “Ispleti da vidim.” Kad sam ja isplela da joj pokažem ona je to jako voljela i nasmijala se. Otkako je Resulullah preselio na ahiret ona se nije nikad nasmijala. Ona mi je onda učinila ovu oporuku. “Kada ja umrem ti me operi (ogusuli). Neka Alija bude prisutan. Nemoj nikom drugom dozvoliti da uđe.” Iz ovog razloga hazreti Alija nije pozvao nikog na njenu dženazu. Prema jednoj vijesti (haberu), nakon klanjanja dženaze namaza za nju, (hazreti Alijja), hazreti Abbas i par drugih članova ehli bejta su je po noći ukopali. Prema drugoj vijesti sljedećeg dana su Ebu Bekir Siddik, Omer Faruk i mnoge druge Sahabe su došle hazreti Alijinoj kući u posjetu da mu požele dobro (tj. da učine hasta zijaret). Oni su se, kada su saznali da je hazreti Fatima preselila na ahiret i da je već ukopana, izrazili svoju žalost rekavši, “Zašto nam nisi javio da dođemo i klanjamo dženazu i da ti pomognemo oko dženaze?” Hazreti Alija se izvinuo i rekao da je on to tako učinio kako bi izvršio njen vasijjet da se ona ukopa po noći kako je ne bi vidjeli drugi ljudi. U knjizi Faslul-hitab (koju je napisao Muhammed [bin Muhammed bin Mahmud] Parisa rahmetullahi teala alejh. Muhammed Parisa je rođen 756. u Buhari. On je preselio na ahiret 822./1419. godine u Medini.) piše, “Ebu Bekir-i Siddik i Osman-i Zinnurejn i Abdurrahman bin Avf i Zubejr bin Avvam su došli u mesdžid da klanjaju jaciju namaz kada su čuli da je hazreti Fatima preselila na ahiret između akšama i jacije. Bio je drugi dan Ramazan-i šerifa. Sljedeći dan je bio utorak. Ona je imala dvadeset četiri (24) godine. Na hazreti Alijin zahtjev je Ebu Bekir bio imam na njenoj dženazi. On joj je obavio namaz sa četiri tekbira.”

Hazreti Ebu Bekir nije bio prisutan na njenom ukopu iz gore navedenih razloga. Da se oni nisu slagali on ne bi bio imam na njenoj dženazi. Prema izvještaju koji je jednoglasno zabilježen i u šijiskim i u sunnijskim knjigama hazreti Husejn je naišaretio (dao znak) hazreti Sa’idu bin Asu, kojeg je hazreti Mu’avija postavio za guvernera u Medini munevveri, da bude emir na dženazi (njegovog starijeg brata) imama Hasana i rekao, “Da nije sunnet mog djeda (tj. Resulullaha) da emir predvodi dženazu namaz, ja ti ne bi dao da budeš imam.” Dakle, hazreti Fatima nije rekla u svojoj oporuci (vasijjetu) da hazreti Ebu Bekir ne obavi njen namaz. Da je ona rekla nešto tako u svojoj oporuci (vasijjetu) hazreti Husejn ne bi učinio nešto što nije u skladu sa hazreti Fatiminom oporukom. Očigledno je da je Sa’id bin As na hiljade puta niži od hazreti Ebu Bekira da bude imam. Samo šest mjeseci ranije je hazreti Fatimin uzvišeni otac, hazreti Resulullah sallallahu alejhi ve sellem, imenovao hazreti Ebu Bekira da bude imam svim muhadžirima i ensarijama. Hazreti Fatima to nije mogla zaboraviti za šest mjeseci, za tako kratko vrijeme.

4 - On kaže, “Jedan od njih je slomio rebro i ruku ovog predragog hazreti Resulovog djeteta. I ne samo to. Napadajući na našu majku hazreti Fatimu, zato što nije htjela da gleda u njegovo crno lice i što je pokušala da mu zatvori vrata, on je rekao, ‘Ja ću ti zapaliti i srušiti kuću ako ne učiniš bi’at.’ On je, pritiskujući tu nezaštićenu (mazlum) majku vratima uza zid, izazvao da ona pobaci bebu (koju je očekivala) i kojoj je već dala ime Muhsin.

On kaže da je on ove laži uzeo iz knjiga Nedžm-ul-kulub i Kumru koje je napisao Hasan Kusuri (Hasan ef. iz Dišlika).

On ovim svojim klevetama nastoji da šokira srca koja su puna ljubavi i poštovanja prema uzvišenom i plemenitom Emiru muslimana, hazreti Omer-ul-Faruku radijallahu anh, kojeg muslimani puno vole i koji je hvaljen u ajeti kerimima i kojem su u hadisi šerifima date vesele vijesti da će otići u džennet i čija pravednost, čast i slava zauzimaju ogroman prostor u svjetskim istorijama. Pošto čovjek kojeg on iznosi nije ni među ehli sunnetskim ni šijiskim alimima, i pošto izgleda da se ove dvije knjige koje on imenuje nalaze samo u njegovoj biblioteci mi nećemo prljati našeg pera sa njima. Pogledajmo šta kaže knjiga Tuhfe na ove odvratne i ogavne laži:

Ove smrdljive hurufijske laži ne zamjera samo ehli sunnet već i šije koje priznaju da ih širi manji broj prostih, nečasnih, moralno niskih i bezobraznih heretika. Ovi heretici insistiraju na svom pokvarenom vjerovanju i kažu “On je htio da zapali kuću, ali nije pokušao da to učini.” Međutim, želja je osjećanje (a osjećanje je stvar srca). To (tj. šta je u srcu) niko osim Allaha dželle-šanuhu ne može znati. Da su ovi heretici mislili da kažu, “On je rekao da bi on zapalio kuću sa ciljem da ih prepadne,” da, hazreti Omer je tako govoreći prepao par ljudi. Ovi ljudi su se okupili oko hazreti Fatimine kuće. Oni su govorili, “Dok smo ovdje niko nam ne može naštetiti.” Njihov je cilj bio da fitnom i fesadom poremete izbore za hilafet. Njihova buka je puno uznemiravala hazreti Fatimu. Međutim njeno preveliko osjećanje stida joj nije dozvoljavalo da izviri i da im kaže da odu odatle. U tom trenutku ih je hazreti Omer, koji je tuda prolazio, vidio, i odmah je znao o čemu se radi. On je, da ih prepadne, rekao, “Srušiću vam kuću na vas”. Ovakva vrsta prijetnje je bila uobičajena u Arabiji. U stvari, Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je takođe rekao, “Ako oni ne odustanu od ovog hala ja ću im srušiti njihove kuće na njih,” da upozori one koji ne dolaze u džemat (tj. one koji ne dolaze da klanjaju u džematu). Hazreti Ebu Bekira je naš efendija Resulullah sallallahu alejhi ve sellem odredio da on bude taj koji predvodi javne molitve (tj. da bude imam u javnim namazima). Izvjesni ljudi koji su smatrali da ga ne treba slijediti nisu dolazili u džemat (dđema’at). Resulullah sallallahu alejhi ve sellem im je zaprijetio. Prema tome, ove hazreti Omerove riječi imaju izražajnu finoću. Osim toga, na dan kada je Mekka pokorena rečeno je da je jedan kafir po imenu Ibni Hatal recitovao pogrdne stihove protiv našeg efendije Poslanika. Da bi izbjegao kaznu, on je potražio sklonište u Kabi (Kabe-i mu’azzame), i sakrio se ispod prekrivača. Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je rekao, “Ne oklijevajte. Odmah ga tu (na licu mjesta) ubijte!” Kada se oni koji su protiv Allahove dželle-šanuhu vjere nisu mogli skloniti u Allahovoj dželle-šanuhu kući kako će se oni skloniti iza hazreti Fatiminog zida? Kako je moguće da hazreti Fatima ne bude zabrinuta zato što su se oni tu sklonili? Jer, ta čista Resulullahova kćerka radijallahu teala anha je bila snabdjevena sa Allahovim dželle-šanuhu ahlakom. Isto tako, autentične vijesti pokazuju da im je takođe i hazreti Fatima naredila da oni odu odatle.

Kada je hazreti Alija postao halifa, nakon hazreti Osmanovog radijallahu anh ubistva (šehadeta), nekoliko ljudi iz Mekke je otišlo u Medinu sa ciljem da izazove pobunu. Sklanjajući se u kuću naše majke hazreti Aiše, oni su zahtjevali osvetu hazreti Osmanovim ubicama i rekli da su oni spremni za borbu. Među njima nije bilo nijednog od Ashaba kiram. Čim je hazreti Alija saznao za to on ih ubio. On nije smatrao da je to nepoštivanje prema časnoj Resulullahovoj ženi. Hazreti Omerov postupak, riječi koje je hazreti Omer rekao da (ih) prestraši, su neznatne u poređenju sa nepoštivanjem koje je pokazano prema Resulullahovoj časnoj ženi. Da, hazreti Alijin postupak je bio potpuno odgovarajući. Od njeg se nije moglo očekivati da, dok guši pobunu (fitnu i fesad) koja može zaraziti sve muslimane, pazi na tako male i beznačajne prefinjenosti. Da on nije odmah slomio fitnu, imajući u vidu poštovanje (prema Resulullahovoj mubarek ženi), sva vjerska i dunjalučka stanja stvari bi se zamrsile. Poštivanje se mora pokazati ne samo prema hazreti Fatiminoj kući već i prema Resulullahovoj časnoj ženi. Sve što je hazreti Omer uradio je to da je on rekao par riječi da ih prepadne. On nije poduzimao nikakvog postupka. Međutim, hazreti Alija je poduzeo najopasniji postupak. S obzirom da hazreti Omerove riječi imaju puno manji značaj od hazreti Alijinog postupka njegovo kritikovanje zbog njegovih riječi nije ništa drugo nego puka tvrdoglavost i fanatizam. Alimi ehli sunneta su rekli da hazreti Alija nije izrazio neophodno poštovanje koje se moralo ukazati prema hazreti Aiši zato što je on bio halifa i zato što je bila budućnost naroda u pitanju. Oni ne opravdavaju njegovo kritikovanje. S druge strane, pošto je prema hurufijskim lažima hazreti Ebu Brkirov hilafet bio nepravedan, štititi njega, i ne poštivati kuću hazreti Fatime je veliki grijeh. Ove njihove riječi su izraz jednog vrlo neukog i blesavog mišljenja. Jer, prema ehli sunnetu, hilafet je bio pravedan. Nadalje, hazreti Omer je znao da je hazreti Ebu Bekirov hilafet pravedan. Niko nije bio protiv njegovog hilafeta. To su bili počeci islama. Mladica (fidan) dina i imana je počela puštati izdanke. Oni koji su htjeli da nanesu štetu ovom pravednom hilafetu, sa ciljem da uspostave metež i fitnu, su zaslužili da budu pobijeni. Međutim, hazreti Omer je njih samo verbalno prepao. Zašto bi on bio okrivljivan za to? Jedan drugi zapanjujući paradoks je to što neki od šijiskih alima kažu da je i Zubejr bin Avvam, sin Resulullahove hale (tetke s očeve strane), bio među tom omladinom, koju je hazreti Omer plašio. Da li ovi ljudi ikad razmisle? Bi li ikad bilo moguće ne kriviti Zubejrovo prisustvo među pobunjenicima (fesaddžijama) za vrijeme hilafeta hazreti Ebu Bekira? I taj isti Zubejr bin Avvam je kasnije ubijen zbog njegovih oštrih riječi koje je on izjavio o osveti (koju su on i njegovi prijatelji zahtijevali za) hazreti Osmana. Zašto se njegovo protestovanje protiv hazreti Osmanovih ubica u prisustvu hazreti Aiše i zahtijevanje osvete protiv njih smatra njegovim velikim krivičnim djelom dok se njegovo buđenje fitne i pokušaj pobune (fesada) u hazreti Fatiminoj kući toleriše?, radijallahu teala alejhim edžma’in.

Klanjanje namaza u džematu (džem’atu) je za čovjekovu ličnu korist. Onaj ko ne klanja namaz u džematu neće oštetiti nijednog muslimana. Međutim, Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je strašio one koji ne idu u džemat da će im on oboriti njihove kuće na njih. Zašto onda ne bi bilo hazreti Omeru dozvoljeno da prepadne huškače, čija bi fitna i fesad zarazili sve muslimane i potpuno oštetili islam, i da im kaže da će im srušiti njihove kuće? Naš efendija Resulullah sallallahu alejhi ve sellem nije počastio svojom mubarek posjetom hazreti Fatiminu kuću sve dok se nije uklonila zavjesa (perda) na kojoj su bile slike živih stvorenja. U stvari, on nije ušao u Kabu (Kabe-i mu’azzama) sve dok se iz nje nisu izbacili tkozvani kipovi hazreti Ibrahima i hazreti Ismaila (Isma’ila). Zašto bi se optuživalo hazreti Omera zato što je on prepao huškače (fesaddžije) rekavši im “oboriću vam kuće na vas” sa ciljem da ih odvrati od fesada kod hazreti Fatimine časne (muhterem) i blagoslovljene (mubarek) kuće? Ako bi se reklo da je on trebao da pazi na edeb (propise ponašanja) i da ne učini ovo strašenje; ko pazi na edeb u vrijeme jako važnih problema i ozbiljnih opasnosti. Na primjer, hazreti Alija radijallahu anh nije pazio na edeb koji je dug prema hazreti Aiš-i Siddici. Kako se vidi čak ni šijiska sekta ne dozvoljava grđenje i kuđenje i kritikovanje hazreti Omera zbog njegovog ponašanja koje je u skladu sa ponašanjem nevinog imama (ma’suma imam-Alije radijallahu anh).

5 - On kaže, “Zalimi su nastavili sa svojim zulumom. Jedan drugi je dao svom polubratu, prostom Ukbi bin Velidu koji je pljunuo u Resulullahovo lice, da bude guverner. S druge strane, on unapređuje ljude koje je Resulullah protjerao na drugi položaj po redu u hilafetu. On se za ovo sve osvetio bacanjem i davanjem da se i drugi bacaju na hazreti Hasanov Mudžtebaov tabut.

On ovaj put napada na Osmana Zinnurejna radijallahu anh. Srećom, omča, koju je on htio staviti oko vrata ehli sunneta, hvata njega za noge i uništava. Kada on napada na trećeg halifu sa optužbom da je on postavio svog polubrata Ukbu bin Velida koji je pljunuo u Resulullahovo lice kao guvernera on objelodanjuje svoju neukost. Jer, onaj koji je izbacio svoju prljavu pljuvačku na Resulullahovo mubarek lice je bio Utejbe sin Ebu Leheba. Ebu Leheb, koji je bio hazreti Alijin amidža, je bio Resulullahov zakleti neprijatelj. Kada je sura Tebbet jeda objavljena da otkrije da će ovaj čovjek i njegova žena Ummi Džemil, koja je prosipala trnje ispred vrata Resulullahove kuće, otići u džehennem on je još više podivljao. On je poslao po svoje sinove, Utbu i Utejbu, i naredio im da razvedu Resulullahove kćerke. Ova dva lupeža su bili mušrici. Oni su propustili visoku čast da postanu Resulullahovi zetovi. Utejbe nije samo razveo Ummi Gulsum radijallahu anha već je takođe i došao u blaženo Resulullahovo prisustvo i rekao, “Ja te ne vjerujem. Ja te ne volim. Ni ti mene ne voliš. Ja zato razvodim tvoju kćerku.” On je napao na Resulullaha. On ga je uhvatio za njegovu mubarek jaku i poderao mu košulju. On je pljunuo svoju odvratnu pljuvačku i otišao. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je rekao, “Ja Rabbi! Pošalji jednu od Tvojih divljih životinja na ovog čovjeka!” Dženabi Hakk je uslišao ovu dovu Njegovog poslanika. Ovaj mrski odvratnik (habis) je krenuo za Damask. Karavan se na putu zaustavio da prenoći kod mjesta koje se zove Zerka. Dok su oni svi spavali lav je došao i nanjušio ga i iz cijele grupe samo njega poderao na komade. To, kada su ova dva lupeža razvela ove dvije mubarek ljepotice, se desilo prije njihovog vjenčanja. Njihov cilj je bio da oni stave Resulullaha u financijske brige. Međutim, hazreti Osman radijallahu anh je ugrabio priliku i oženio hazreti Rukajju, kao nevinu, koju je Utbe razveo, i stekao čast da bude Resulullahov zet. Hazreti Osman je bio jako zgodan. On je imao plavu kosu i bijel ten i bio je puno bogatiji od Ebu Lehebovih lupeža. Jedan drugi čovjek koji je plaho uznemiravao (ezijjetio) Resulullaha je bio Ukbe bin Ebi Muajt. Resulullah je klanjao namaz u Mesdžid-i haramu kada je ovaj nitkov došao i istresao na njegovu mubarek glavu životinjske iznutrice (crijeva). Jedan drugi put ga je napao i stisnuo mu njegovo mubarek grlo njegovom košuljom. Hazreti Ebu Bekir, koji je tuda prolazio, je to vidio i pomogao Resulullahu i rekao kafiru, “Hoćeš li ti to da ubiješ čovjeka zato što kaže Allah je moj Rabb?” Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je izgovorio imena kafira koji su tu bili i rekao, “Ja Rabbi! Napuni rupu azaba sa ovima.” Abdullah ibni Mes’ud kaže, “Ja sam u Bici na Bedru vidio ove sve ljude ubijene i bačene u rupu u zemlji. Samo je Ukbe bin Ebi Muajt bio ubijen na putu kada se vraćao nazad iz bitke.” Kako se vidi, kafiri koji se zovu Utejbe i Ukbe koji su puno dosađivali Resulullahu sallallahu alejhi ve sellem, nisu živjeli dovoljno dugo da vide vremena halifa. Oni su ranije otišli u džehennem. Tvrdnja da ih je halifa unaprijedio na položaj hilafeta je potvrda za veliko neznanje (džahiluk).

Tačno je da je hazreti Muavija (Mu’avija) radijallahu anh postavio sina njegovog brata Utbe da bude guverner Medine. Međutim, njegovo ime je bilo Velid bin Utbe. Kada je Velid postao guverner u 57. godini on je puno poštovao hazreti Husejna i druge Sahabe. U stvari, kada je Jezid postao halifa, on je otpustio Velida iz kancelarije zato što nije bio u stanju da sprovede u djelo naređenje da se narod Medine pokorava (Jezidu) i zato što je oslobodio hazreti Husejna.

Očevidno je da je ovaj članak u jesenjem magazinu kleveta protiv hazreti Osmana radijallahu teala anh. Jer, hazreti Osman je postavio svog polubrata, to jest brata od iste matere, da bude Emir Kufe. Međutim, suprotno tvrdnjama ovog autora, on nije bio Ukbe bin Velid. On je bio Velid bin Ukbe. To jest, on je bio sin kafira koji se zvao Ukbe. On piše ime naopako. Taj velid je dobio iman (postao vjernik) poslije osvajanja Mekke. On nije bio čovjek koji je uradio nevaljalo djelo. Njemu je u devetoj godini po Hidžri Resulullah dao dužnost sakupljanja zekata od plemena Beni Mustalik. Pretpostavljajući da autor brče imena mi ćemo takođe i to odgovoriti.

Sa’d ibni Ebi Vakkas radijallahu anh je pozajmio izvjesnu imovinu (mal) od Abdullaha ibni Mes’uda radijallahu anh koji je bio službenik (memur) bejtulmala (blagajne islamske vlade). On nije uspio da je vrati. To djelo je postalo predmet javnog prepričavanja koje se raširilo po gradu Kufi. Kada je halifa Osman radijallahu anh čuo za to on je od hazreti Sa’da oduzeo emirluk. On je na njegovo mjesto postavio Velida kojem je vjerovao. Velid je bio darovit administrator. On je stao u kraj prepričavanjima. On je uspio da postane popularan među narodom. Narod Azerbejdžana se pobunio. Velid je regrutovao vojsku. On je postavio kompetentne komandire (emire) za otpremanje vojske. I hazreti Huzejfe-i Jemeni, Emir Medajna, se takođe pridružio vojsci. Velid je lično bio komandant vojske. On je ugušio ustanak. Čineći gazu (vodeći Sveti rat) protiv kafira on je zadobio veliki plijen. Došle su vijesti da se velika vizantijska vojska ide prema Sivasu i Malatji. Velid je poslao iračke snage da pomognu damaskim snagama. U Anatoliji su osvojena mnoga mjesta. U tridesetoj godini po Hidžri su se oni, koji su zavidjeli Velidu, počeli žaliti na njega hazreti Abdullahu ibni Mes’udu i govoriti da se on odao alkoholu. Kada je Abdullah ibni Mes’ud odbacio žalbe, i rekao da “on neće poduzeti ništa protiv onog ko ne griješi javno,” oni su napravili novu žalbu, ovaj put halifi. Hazreti Osman je pozvao Velida u Medinu. Istraga je učinjena i pronađeno je da on pije vino. On je kažnjen haddom. Na njegovo mjesto je postavljen Sa’d bin As. Ranije, hazreti Omer je dao Velidu dužnost u Džeziri. Mi ćemo kasnije dati opširnu informaciju o guvernerima koje je postavio hazreti Osman radijallahu teala anh. Što se tiče klevete da su oni odapinjali strijelice na hazreti Hasanov tabut; to je jrdna od najblatantnijih laži koje su hurufije izmislile, neprijatelji ehli sunneta. Istina je onako kako piše u knjizi Kisas-i Enbija. U njoj piše:

U četrdeset devetoj godini po Hidžri se hazreti Husejn radijallahu anh spremao da ukopa tijelo svog starijeg brata hazreti Hasana u hudžru sreće (Hudžre-i seadet) kada je Mervan, koji je bio otpušten iz neke kancelarije i koji je živio u Medini, rekao da oni ne bi dopustili nikom da bude tu ukopan. On je okupio oko sebe sve umejjide koji su živjeli tu u Medini. Na to su se Hašimovići naoružali i htjeli su da se sa njima obračunaju. Hazreti Husejn je po savjetu koji mu je dao Ebu Hurejre radijallahu anhuma odnijeo svoga brata u groblje Baki’ i tako spriječio metež. Sa’id bin As, guverner Medine, koji je bio umejjid, je došao na dženazu. I, kako je to bio običaj, on je predvodio dženazu namaz.

Jedan drugi pisac koji kritikuje hazreti Osmana radijallahu anh je jedan Egipćanin koji se zove Sejjid Kutb čiji stil pisanja pokazuje da su ga zavele hurufijske knjige. Ovaj čovjek kojeg izvjesni ljudi predstavljaju kao alima islama i mudžtehida, i čije se knjige prevode na turski (i druge) jezike i poturaju pod nos omladini, kleveće ovog mubarek halifu, kojeg svi muslimani vole, na jedan vrlo ružan i ponižavajujući način na 186. i narednim stranicama njegove knjige El adaletul idžtima’ijjetu fil-islam koja je izdata 1377./1958. godine. Naš islamski stid nam ne dozvoljava da navodimo njegove sve klevete. Prema tome, mi ćemo navesti samo nekoliko redaka sa nekih stranica:

On kaže, “Osmanovo preuzimanje hilafet u tako dubokim godinama je bio jako nesretan slučaj. On nije bio u stanju da upravlja muslimanskim poslovima. On je bio podložan Mervanovim trikovima i umejjidskim smicalicama. On je nasumice rasipao imovine muslimana. Njegovo ovakvo ponašanje je bilo često predmet ogovaranja među muslimanima. On je imenovao svoje rođake na položaje da vladaju ljudima. Među njima je bio Hakem, kojeg je Resulullah otpustio. Kada je on oženio svoga sina za kćerku njegovog sina Harisa, on im je dao kao poklon dvije stotine dirhema iz bejtulmala (državne blagajne). Sljedećeg jutra mu je došao Zejd bin Erkam, blagajnik bejtulmala, i plačući zamolio da bude otpušten iz kancelarije. Kada je on uvidio da je Zejd odlučio da podnese ostavku, zato što je on (tj. hazreti Osman) davao bejtulmalsku imovinu svojoj rodbini, on ga je upitao, ‘Je li ti to plačeš zato što ja činim usluge mojoj rodbini?’ On mu je rekao, ‘Ne plačem zato već zato što mislim da ti uzimaš ove stvari kao naknadu za imovinu koju si ti dao na Allahovom putu dok je Resulullah bio živ.’ Naljućen ovakvim odgovorom Osman je rekao, ‘Ostavi ključeve bejtulmala i idi! Ja ću naći nekog drugog.’ Ima još puno primjera koji opisuju Osmanovu ekstravaganciju. On je dao Zubejru šest stotina hiljada dirhema, Talhi dvije stotine hiljada, i Mervanu jednu petinu harača koji je sakupljen u Africi. Njega su Ashabi ukorili za ovo njegovo ovakvo ponašanje, naročito Ali bin Ebu Talib.

On je dao Muaviji (Mu’aviji) Palestinu i povećao mu njegovu ličnu imovinu. On je postavio Hakema i Abdullaha bin Sa’da, njegovog brata po mlijeku, i njihovu drugu rodbinu da budu guverneri. Videći da se on postepeno udaljava od duha islama, Ashabi su se sastali u Medini. Halifa je bio jako star i iscrpljen. Poslovi su bili pod Mervanovom kontrolom. Narod je poslao Aliju bin Ebi Taliba da nasavjetuje Osmana. Oni su dugo razgovarali. Osman je upitao, ‘Zar Mugire, koji je sada guverner, nije bio guverner i u Omerovo vrijeme?’ Alija je rekao, ‘Jeste bio je.’ Osman je ponovo upitao, ‘Zar Omer nije postavio Muaviju (Mu’aviju) da on bude guverner za vrijeme njegovog cijelog hilafeta?’ Alija je odgovorio, ‘Jeste. Ali, Mu’avija se puno plašio Omera. On sada pravi smutnje a da ti i ne znaš. On to sve radi pod izgovorom da su to tvoja naređenja. Ti čuješ o tome svemu ali ne govoriš ništa Mu’aviji.’ U Osmanovo vrijeme su se pomiješali ispravno (hak) i neispravno (batil), i dobro (hajr) i zlo (šer). Da je Osman ranije postao halifa on bi bio dovoljno mlad. Da je on kasnije preuzeo kancelariju hilafeta, to jest, da je Alija bio halifa umjesto njega, bilo bi bolje zato što se u tom slučaju umejjidi ne bi miješali.” On onda grdi halife islama a posebno hazreti Mu’aviju. On kaže da su oni trošili nemilice bejtulmal na svoja lična zadovoljstva i ćejfove i dodaje da je Osman bio za to sve povod (sebeb).

U knjizi Tuhfe je dokumentovano dokazano da su ove Kutbove tvrdnje netačne i laž. Hazreti Osman radijallahu anh je izabran jednoglasno da bude halifa glasanjem svih Ashaba. Hazreti Alija je takođe bio među onima koji su glasali. Kudeći hazreti Osmana, Sejjid Kutb se suprotstavlja ovoj jednoglasnosti Ashaba kiram pa čak i hadisi šerifu koji kaže, “Moj ummet se neće složiti na nešto pogrešno.

U knjizi Mir’at-i kainat piše: “Treći halifa hazreti Osman bin Affan bin Ebil’as bin Umejje bin Abdi Šems bin Abdi Menaf bin Kusej je bio četvrti (po redu) koji je vjerovao (tj. imao iman) u Resulullaha. Kada ga je njegov amidža Hakem bin Ebil’as zavezao i kada mu je rekao da ga neće odvezati sve dok se on ne vrati u vjeru njegovih djedova on mu je odgovorio da bi on radije umro nego se vratio nazad (tj. u tu lažnu vjeru djedova). Na što je amidža izgubio svaku nadu i odvezao ga. On je bio Resulullahov sallallahu alejhi ve sellem pisar vahja (to jest, njegova dužnost je bila da zapisuje ajete koji su objavljeni Resulullahu sallallahu alejhi ve sellem). Resul alejhisselam mu je po Allahovom dželle-šanuhu naređenju dao njegovu kćerku (koja se zvala) Rukajje. Kada je Rukajje preselila na ahiret u Medini, za vrijeme Bitke na Bedru, on mu je dao njegovu drugu kćerku (koja se zvala) Umm-i Gulsum. Kada je i ona preselila na ahiret, u devetoj godini po Hidžri, Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je rekao, ‘Kada bih ja imao još kćeri ja bih takođe i njih dao Osmanu!’ Kada je on dao njegovu drugu kćerku Umm-i Gulsum on joj je rekao, ‘Kćeri moja! Tvoj muž Osman liči više nego iko drugi na tvog djeda poslanika Ibrahima i tvog oca Muhammeda alejhisselam.’ Nijednom drugom čovjeku, osim hazreti Osmana, nije bilo suđeno da oženi dvije Poslanikove kćerke. Kada je hazreti Osman dolazio Resulu alejhiselam Resul alejhisselam je pokrivao svoja mubarek stopala svojim haljinama. Kada ga je hazreti Aiša upitala zašto tako radi on je odgovorio, ‘Pred njim se meleci stide. Zar i ja ne bi trebao osjećati stid?’ On je rekao u hadisi šerifu, ‘Osman je moj brat u dženetu i on će uvijek biti sa mnom.’ U Bici na Tebuku je broj muslimanske vojske bio preveliki za raspoloživu količinu hrane. Naprijed su se ukazivale brige. Hazreti Osman je donijeo od svoje trgovačke imovine tri hiljade deva, sedamdeset konja i deset hiljada zlatnika. Kada je to Resulullah podijelio vojsci on je rekao, ‘Osmanu se od danas ne zapisuju grijesi.’ Hadisi šerif koji se nalazi u knjizi Džami’ussagir, koju je napisao hazreti imam-i Sujuti rahmetullahi teala alejh, kaže, ‘Sa hazreti Osmanovim šefatom (šefa’atom) će sedamdeset hiljada muslimana, koji su trebali otići u džehenem, ući bez ikakvog ispitivanja u dženet.’ Hazreti Osman je imao ogromno vjersko znanje. On i hazreti Omer bi imali tako vatrene diskusije o vjerskom znanju da bi ljudi koji bi ih čuli pomislili da se oni svađaju.” [Knjigu Mir’at-i kainat je napisao Nišandži Zade rahmetullahi teala alejh. (Muhammed bin Ahmed bin Muhammed bin Ramazan je bio kadija u gradu Edirne. On je napisao u njegovoj knjizi Mir’at-i Kainat da je on rođen 898. godine po Hidžri. On je preselio na ahiret 1031./1622. na putu za Edirne. On je napisao knjige Mir’at-i Kainat i Fetava-i rumijje i još neke druge knjige.)]

U knjizi Tuhfe piše: Hazreti Osman je za vrijeme svog hilafeta zapošljavao svakog na položaj koji odgovara njegovoj osobenosti. On bi svakom dodjeljivao dužnost koja je u skladu sa njegovim sposobnostima. Halifa ne mora da zna nepoznato. Hazreti Osman je postavljao ljude kojima je vjerovao, one koje je poznavao kao dobre poslovne ljude, one koje je poznavao kao povjerljive (emin) i pravedne (adil) i one za koje je mislio da će slijediti na administrativnim položajima njegova naređenja. Niko nema pravo da ga zbog tog kritikuje. Oni koji su protiv njega nastoje da pogrešno predstave njegove ispravne postupke kao neispravne. Hazreti Osmanovi guverneri i emiri su bili najizabraniji ljudi u njihovoj povezanosti sa njim, u izvršavanju njegovih naređenja, u vojnom umijeću, u pokoravanju država, i u njihovim marljivom radu. Oni su u njegovo vrijeme proširili islamske zemlje na zapad do Španije i na istok do Kabila i Belha. Oni su i na moru i na kopnu predvodili islamske vojske iz pobjede u pobjedu. Irak i Horasan su za vrijeme vladavine drugog halife postali legla fitne i fesada. Oni su tako uspjeno očistili ova legla da je smutljivcima bilo nemoguće da se oporave. Ako su neki od ovih guvernera ispoljili ponašanje suprotno hazreti Osmanovim očekivanjima zašto bi mi krivili njega? On nije nikad šutio kada je vidio tako ponašanje. Ili, on je izvršavao uviđaj da pronađe jesu li to stvari kleveta ili nešto što zavidnici šire. Jer, državnici po prirodi imaju mnogo neprijatelja i zavidnika. Smjenjivanje službenika na osnovu same žalbe će poremetiti državni administrativni sistem. Prema tome, on bi prvo porveo istragu. Ako je žalba bila istinita on je odmah otpuštao (optuženog službenika u pitanju). On je tako smijenio Velida. Hazreti Mu’avije nije ustao protiv njega. On je bio jako popularan u Damasku. Niko pod njegovom upravom nije pretrpio ni najmanju štetu. On je sa muslimanima vladao pravedno i vodio džihad protiv kafira. Ko bi otpustio jednog takog junaka? Zašto bi on otpustio egipatskog guvernera Abdullaha bin Sa’da? On je poslije hazreti Osmana podnijeo ostavku. On se držao izvan meteža. Žalbe koje je su poslane iz Egipta u Medinu protiv njega iz su bile izmišljotine jednog židova koji se zvao Abdullah ibni Sebe’. Ukratko, hazreti Osman je savršeno izvršio svoju dužnost. Međutim, određenje sudbine je bilo protiv njegovog prijedloga i on nije uspio da ugasi vatru koju su židovi zapalili.

Hazreti Osmanov slučaj je u mnogim pogledima bio sličan hazreti Alijinom. Na primjer, mnoge predostrožnosti koje je hazreti Alija preduzeo su bile beskorisne. Samo što su hazreti Osmanovi guverneri voljeli hazreti Osmana i uvijek izvršavali njegova naređenja. Oni su slali redovno halifi ganimete (plijenove). Svi muslimani su imali dovoljno imovine. Oni su živjeli u miru i rahatluku. U stvari, ovo stanje blagostanja je doprinjelo nastanku fitne. S druge strane, hazreti Alijini guverneri su se pobunili protiv njega. Oni su prestali izvršavati svoje dužnosti. Državni poslovi su oštećeni. (Sama) hazreti Alijina rodbina, kao na primjer sinovi njegovog amidže, su takođe tako učinili (tj. pridružili su se ovom ovim guvernerima). Ako oni, oni koji pokušavaju kuditi hazreti Osmana, ne vjeruju alimima ehli sunneta, oni neka onda pročitati šijiske knjige. Oni će onda shvatiti činjenice. Knjiga Nehdž-ul-belaga, koja je najcjenjenija šijiska knjiga, navodi pismo koje je hazreti Alija napisao sinu njegovog amidže. On u tom pismu kaže koliko je on imao povjerenje u tog munafika. Knjiga Nehdž-ul-belaga onda nastavlja i detaljno nabraja izdajstava ovoga čovjeka. Pokazalo se da je i Munzir bin Džarut, jedan drugi guverner kojeg je hazreti Alija postavio, bio izdajnik. Pismo prijetnje, koje mu je halifa napisao, postoji u većini šijiskih knjiga. Hazreti Alija se ne može kuditi radi ovih njegovih guvernera. Čak su i Poslanici nasjeli na munafičke slatkorječive jezike. Međutim, oni su dobijali vahj, pa su tako podle i zle namjere većine munafika objelodanjene. Šije kažu da imami moraju znati gajb. Oni optužuju hazreti Osmana zato što on nije mogao tako učiniti (tj. što nije znao gajb i što je postavio neke zle ljude da budu guverneri). Oni sa ovim njihovim vjerovanjima takođe kleveću i hazreti Aliju, kerremallahu vedžheh. Hazreti Alija je prema njihovoj (šijiskoj) pogrešnoj logici postavio izdajnike da oni budu poglavari muslimana, iako je znao da će oni postati izdajnici. Hazreti Alija je postavio i čuvenog izdajnika i zločinca koji se zvao Zijad bin Ebih kao guvernera.

Jedan drugi događaj koji oni uzimaju kao povod za njihovo klevetanje i kuđenje hazreti Osmana je to što je on pustio Mervanovog oca Hakema u Medinu. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je prognao Hakema iz Medine zato što se družio sa munaficima i unosio fitnu među muslimane. Za vrijeme prve dvojice halifa kafiri su protjerani. Nijedan munafik nije ostao. Prema tome, nije više bilo potrebe da Hakem živi u izgnanstvu. Prva dvojica halifa mu nisu dozvolila povratak kući. Jer, bilo je vjerovatno da će on opet nastaviti sa fitnom i fesadom. Hakem je pripadao plemenu Beni Umejje. Dvojica halifa su pripadala plemenima Temim i Adi. Oni su se mogli povratiti u plemenska neprijateljstva koja su bila prevladavala u vrijeme džahilijjeta (predislamsko vrijeme). Međutim, hazreti Osman je bio sin Hakemovog brata. Dakle, razlog za taj strah više nije postojao. Hazreti Osman je ovako objasnio svoju odluku: “Ja sam dobio od Resulullaha dozvolu da ga opet dovedem u Medinu. Kada sam ja to rekao halifi Ebu Bekiru on mi je rekao da to dokažem sa svjedocima. Ja sam šutio zato što nisam imao svjedoke. Ja sam to isto rekao i halifi Omeru, nadajući se da će on ukabuliti (prihvatiti, primiti) moju riječ. Međutim, i on je takođe tražio svjedoke. Kada sam ja postao halifa ja sam mu dozvolio da se vrati (u Medinu) zato što sam znao.” Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je rekao za vrijeme njegove bolesti, “Hoću da mi dođe neko salih (dobar, pobožan) da mu nešto kažem.” Oni su rekli, “Hoćemo li zovnuti Ebu Bekira?” On je odgovorio, “Ne”. Oni su rekli, “Hoćemo li zovnuti Omera?” On je opet rekao, “Ne”. Oni su rekli, “Hoćemo li zovnuti Aliju?” On je opet rekao “Ne”. Oni su rekli, “Hoćemo li zovnuti Osmana?” On je rekao “Da”. Kada je došao hazreti Osman on mu je nešta rekao. On je, možda, u međuvremenu učinio posredovanje (šefa’at) za Hakema i njegovo posredovanje je bilo usvojeno (primljeno, ukabuljeno). Poznata je činjenica da je Hakem pred smrt odustao od svog običaja izazivanja nifaka i fesada i da se za to pokajao (došao na tevbe). Pored toga, kada se vratio nazad u Medinu, on je bio prestar da uradi bilo šta.

S druge strane, pokloni, koje je on davao njegovoj rodbini, nisu uzeti iz bejtulmala kako to tvrde hurufijske knjige i Sejjid Kutb. Ti pokloni su bili od njegove lične imovine. Hazreti Abdulgani Nablusi piše sljedeće u drugom dijelu njegove knjige Hadika, na sedam stotina devetnaestoj (719.) stranici, “Tri od četiri halife su uzimale svoje plate iz beitulmala, to jest iz državne blagajne. Hazreti Osman nije primao platu zato što je on bio jako bogat. Njemu nije trebala plata.” U knjizi Berika, nakon što na hiljadu četiri stotine trideset prvoj (1431.) stranici navodi izvjesnu informaciju, dodaje sljedeći podatak, “Na dan kada je Osman radijallahu anh postao šehid među ličnim stvarima njegovog služitelja (hizmećara) je pronađeno stotinu pedeset hiljada zlatnih dinara, milion srebrenih dirhema, i tkanina u vrijednosti od dvije stotine hiljada zlatnika.” On je bio trgovac tkaninama. On nije davao poklone samo svojoj rodbini. On je bio darežljiv prema svakom. On je činio mnoga dobra djela (hajrate) radi Allahovog zadovoljstva. On je svakoga petka oslobađao roba. On je priređivao svaki dan gozbu za Ashabe kiram. Niko ne bi rekao da je imetak koji je dat radi Allahovog zadovoljstva rasipništvo (israf). Hadisi šerif kaže da će sadaka koja se dadne svojoj rodbini donijeti duplo više sevapa (sevaba). Hazreti Osman je sazvao Ashabe kiram. Ammar bin Jaser je bio među njima. On (hazreti Osman) je rekao, “Ja sam vas sazvao da budete svjedoci da je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem dao prednost (plemenima) Kurejš i Beni Hašim. Da su mi dali ključeve od dženneta, ja bih ih sve (Beni Umejje) stavio u džennet. Ja ne bih ostavio nijednog od njih napolju (izvan dženneta).” Ashabi kiram radijallahu teala anhum edžma’in nisu ništa odgovorili na ove Ove hazreti Osmanove riječi. Pretpostavka da je on ove sve poklone davao iz bejtulmala je čista tvrdoglavost i netrpeljivost. To je znak neprijateljstva protiv njega. Kada su ga pitali on je odgovarao, “Nemojte me teretiti sa nečim što nije u skladu sa pravdom i takvalukom.” Kada se hazreti Osmanov sin oženio sa kćerkom Harisa, Mervanovog brata, hazreti Osman je poslao od svoje lične imovine hiljadu dirhema srebra. Kada se njegova kćerka Ruman udala za Mervana on je takođe, i njima, dao hiljadu dirhema. Nijedan od ovih poklona nije bio iz bejtulmala.

Riječi, “On je dao Mervanu petinu ganimeta koji je došao iz Afrike”, koje Sejjid Kutb uzima iz hurufijskih knjiga i abbasidskih istorija je još jedna laž. U 29. godini po Hidžri Hazreti Osman je poslao pod Abdullahovom bin Sa’dovom komandom vojsku koja se sastojala od hiljade konjanika i pješaka. a a Po tom su se u Afrikijji, glavnom gradu Tunisa, desile krvave bitke. Muslimani su pobijedili i dobili mnoge ganimete (ratne plijenove). Abdullah Mervan je otišao halifi sa jednom petinom ganimeta. U samim kovanicama je bilo preko pet hiljada zlatnika. Pošto se radilo o velikoj razdaljini od nekoliko mjeseci hoda bilo je teško i opasno prenijeti ove sve ganimete u Medinu. Mervan je prodao hiljadu dirhema od ovih i donijeo ostatak u Medinu. On je takođe saopštio lijepe vijesti koje su mu zaradile mnoge dove. Zauzvrat, za Mervanovo mukotrpno putovanje i lijepe vijesti koje je donijeo, halifa mu je oprostio njegov neuspjeh uručivanja kompletne sume novaca koju je dobio za imovinu koju je prodao na putu. To je bilo u okviru halifinog prava (hakka) da tako uradi. Šta više, to se sve odigralo u prisustvu Sahaba radijallahu teala anhum edžma’in. Ako se nekom donese hiljadu zlatnika i on pokloni jedan ili dva zlatnika onom ko mu ih je donijeo, to niko neće nazvati rasipništvom (israfom). U stvari, Allah dželle-šanuhu naređuje da se sakupljaču zekata plati onoliko koliko mu je potrebno. Još jedna laž je i tvrdnja da je on “dao Abdullahu bin Halidu hiljadu dirhema.” On je naredio da se tom čovjeku pozajmi izvjesna suma novaca. Abdullah bin Halid je taj dug kasnije vratio. Kada je on čuo da njegov zet Haris sprovodi nepravdu, kada od Medinskih trgovaca sakuplja zekat, on ga je otpustio i kaznio.

Osman Zinnurejn radijallahu anh je davao neobrađene zemlje u Hidžazu i Iraku ljudima kojima je vjerovao i njegovoj rodbini, kupovao im je zemljoradničko oruđe da sa njim obrađuju ove zemlje, i tako je snabdijevao narod sa plodnom zemljom. On je poboljšao zemljoradnju i uzgajao vinograde i voćnjake. On je naredio da se iskopaju bunari i otvore kanali. U njegovo vrijeme su suhoparne arabijske zemlje postale najplodnija mjesta. Shodno tome, to je prouzrokovalo državnu sigurnost i mir. Lopovi i divlje zvijeri su sada postale predmeti razgovora od istorijske vrijednosti. Na mjestima koja su prethodno bila njihove jazbine su napravljeni hanovi i musafirhane. A to je sve prouzrokovalo olakšanja u putovanju i transportu. Ovo sve su bile predivne stvari i događaji u Arabiji. Ova djela i podvizi se ne bi mogli ostvariti sa motorizovanim alatkama današnjeg dvadesetog vijeka. Izgleda kao da je hadisi šerif, “Pukotina kijameta neće nastati sve dok u Arabiji rijeke ne poteku”, rečen nas obavijesti o nivou civilizacije koji će se u vrijeme hazreti Osmana dokučiti. On je u jednom drugom hadisi šerifu rekao Adiju bin Hatemu Taiju, “Ako imadneš dovoljno dug život vidićeš kako će žena lako i bez straha od ikog osim Allaha putovati iz grada Hire u Ka’be.” Ima puno hadisi šerifa koji pretskazuju da će se u vrijeme hazreti Osmana povećati imovine i bogatstva i da će se desiti poboljšanja u životnim poslovima. Kada su Ashabi kiram vidjeli ovaj berićet i mir oni su se divili hazreti Osmanovoj administraciji i postignućima. Oni su poćeli da rade kao halifa. Hazreti Alija je uzorao zemlje na mjestima zvanim Jenbu’i Fedek i Zuhre i posadio vinograde. Talha je slijedio na Gabedu njegov primjer. Zubejr je uradio tako isto na Zihašebu. Zemlja Hidžaza je cvjetala. Da je hazreti Osmanov hilafet potrajao još nekoliko godina ružičnjaci (džul bašće) Širaza i šume Hirata bi bili nadmašeni. Svako je dozvoljeno da ore mrtve zemlje pod uvjetom da dobije dozvolu (izun) od halife. Zašto to onda ne bi bilo dozvoljeno samom halifi? I zašto mu ne bi bili halal usjevi koje je on tako odgojio, obradio? Hazreti Osman je oživio mnoge zemlje sa svojom ličnom imovinom. On je napravio vinograde i voćnjake. On je dao je da se bunari iskopaju. On je napravio da vode poteku (tj. izgradio je mnoge irigacione sisteme). On je bio drugima primjer. On je obezbijedio posao za narod. On je uspostavio nove primjere. Kako izreka kaže, “Imetak pravi imetak”, ljudski dohodak se umnogostručio. U njegovo vrijeme nije bio niko ko nije obrađivao zemlju ili uzgajao vinograde. Da su Indijac Mevdudi i Egipćanin Sejjid Kutb pročitali islamske istorije, ili makar knjigu Tuhfe koja je napisana u Indiji, oni bi se vjerovatno postidjeli zato što blate prve tri Resulullahove halife radijjalahu teala anhum edžma’in. Oni bi, razumjevši da ih oni nisu u stanju dovoljno nahvaliti i naveličati, pazili kako se ponašaju.

Riječi, “on je poklonio Zejdu bin Sabitu radijallahu teala anh hiljadu dirhema iz bejtulmala” su izraz gledanja na stvari i događaje sa jedne potpuno pokvarene i zle strane. Hazreti Osman je jednom naredio da se bejtulmalska imovina podijeli onim koji zaslužuju isplatu. Ovo njegovo naređenje je izvršeno. Kada je viđeno da je bilo hiljadu dirhema viška, on je naredio da se taj novac upotrijebi za hizmet muslimana (u društvene potrebe). Zejd je taj novac upotrijebio u popravak Resulullahove sallallahu alejhi ve sellem džamije (Mesdžid-i Nebevi).

Hadisi šerif koji se nalazi u knjizi Mešihat, koju je napisao hafiz Ahmed bin Muhammed Ebu Tahir Silefin, jedan od alima šafijiskog mezheba koji je preselio na ahiret 576. godine, a koji je takođe prenijeo i Ibni Asakir Ali bin Muhammed, kaže, “Mom cijelom ummetu je vadžib da voli Ebu Bekira i da mu se zahvaljuje (čini šukr).” Ovaj hadisi šerif takođe i imam-i Munavi navodi od Dejlemija. Hadisi šerif koji se nalazi u knjizi Vesile, koju je napisao hafiz Omer bin Muhammed Erbili, kaže, “Kao što vam je Allah dželle-šanuhu dao da vam namaz, zekat i post bude farz, On vam je isto tako dao da vam i voljenje Ebu Bekira, Omera, Osmana i Alije bude farz.” Jedan drugi hadisi šerif, koji saopštava Abdullah Ibni Adi, i koji je napisan u Munaviju, kaže, “Ljubav prema Ebu Bekiru i Omeru je od imana. A neprijateljstvo prema njima je munafikluk.” Imam Tirmizi je rekao da je Resulullahu došla jedna dženaza (što znači da su mu donijeli nekog ko je bio spreman za ukop). On mu nije htio klanjati dženazu namaz, i rekao je, “Ovaj čovjek je bio neprijatelj prema Osmanu. Radi toga, Allah dželle-šanuhu je neprijatelj prema njemu.” Značenje (meal) stotog ajeta sure Tevbe kaže, “Među muhadžirima i ensarijama Allah je razi (zadovoljan) sa onim koji su prvi dobili iman (tj. prvi postali vjernici) i sa onim ljudima koji ih slijede. I oni su razi (zadovoljni) sa Allahom. Za njih je Allah pripremio džennetske bašče.” Prve tri halife su među onim koji su prvi dobili iman. A hazreti Mu’avija i Amr ibni As su među onim ljudima koji su ih slijedili. Oni koji kude (kunu, psuju i kleveću) ove vjerske velikane se, radeći tako, suprotstavljaju ajeti kerimu i hadisi šerifima. A onaj ko se suprotstavi ajeti kerimu ili hadisi šerifu izlazi iz islama i postaje kafir. Njegova tvrdnja da je on musliman će samo otkriti podatak da je on ili munafik ili zindik.

6 - On kaže, “Jedna druga starica je izmislila priču o izgubljenoj narukvici sa ciljem da pokuša da sakrije ljubavnu aferu koju je imala sa Safvanom. Dok je ona to radila ona je naturila uzrok razloga razvoda braka na hazreti Aliju. Ovo je izazvalo sukob zvani Džemel.

Ovdje magazin besramno napada na hazreti Aišu-i Siddiku radijallahu teala anha, majku mu’mina i Resulullahovu predragu suprugu. Pogledajte šta hazreti Abdulhak Dehlevi, jedan od alima hadisa, kaže u njegovoj knjizi Medaridž-un-nubuvve: Aiša-i Siddika je posjedovala bezbroj vrlina i superiornih karakteristika. Ona je među Ashabima kiram bila jedan od alima fikha. Ona je govorila jasno i elokventno. Ona je davala Ashabima kiram fetve. Hazreti Aiša je, prema većini alima, saopštila jednu četvrtinu fikhskog znanja. Hadisi šerif kaže, “Od Humejre naučite trećinu vaše vjere!” Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je zvao hazreti Aišu Humejra zato što ju je jako puno volio. Mnogi od Ashaba kiram i Tabi’ina su izvještavali hadisi šerife koje su čuli od hazreti Aiše. Hazreti Urvetubni Zubejr je rekao: Ja nisam vidio nikog učenijeg u značenjima (ma’na-ima) Kur’ani kerima, u halalima i haramima, u arapskoj poeziji i u genealogiji (od Aiše radijallahu anha). Sljedeća dva bejta (prevedena na bosanski), koji hvale Resulullaha, pripadaju njoj:

Ve lev semi’u ehl-u Misre evsafe haddihi
Da su Egipćani čuli o ljepoti njegovih obraza,
Lema bezelu fi sevm-i Jusufe min nakdin.
Oni ne bi dali novac da kupe Jusufa.
(To jest, oni bi sačuvali svaku paru da bi mogli da samo vide njegove obraze)

Levima Zeliha lev reejne džebinehu
Da su žene koje su okrivile Zelihu vidjele njegovo blistavo čelo,
Le aserne bil-kat’il kulubi alel ejdi.
One bi umjesto ruku isjekle svoja srca.
[I opet ne bi osjetile nikakav bol.]

Jedna druga hazreti Aišina veličanstvo (šan) i čast je to da je ona bila Resulullahova miljenica. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je nju puno volio. Kada su upitali Resulullaha koga on najviše voli on je odgovorio “Aišu”. Kada su ga upitali koga najviše voli od muškaraca, on je odgovorio “Aišinog oca”. To jest, on je rekao da on najviše voli hazreti Ebu Bekira. Kada su upitali hazreti Aišu koga je Resulullah najviše volio ona je odgovorila da je (najviše) volio Fatimu. Kada su je upitali kojeg je muškarca najviše volio ona je odgovorila Fatiminog muža. To znači da je on između njegovih supruga volio najviše hazreti Aišu; između njegove djece je volio najviše hazreti Fatimu; među njegovim ehli bejtom je najviše volio hazreti Aliju; među Ashabima je najviše volio hazreti Ebu Bekira radijallahu teala anhum edžma’in. Hazreti Aiša je rekla, “Jednoga dana je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem odvezivao kajševe na njegovim mubarek sandalama. Ja sam prela pređu. Ja pogledah u njegovo mubarek lice. Sa njegovog blistavog čela je kapao znoj. Svaka kapljica znoja je širila na sve strane nur. One su sjajile u mojim očima. Ja sam bila zbunjena. On mi se okrenu da me pogleda. Upita, ‘Šta ti je, šta si se toliko zbunila?’ Ja mu rekoh, ‘Ja Resulallah! Ja sam se izgubila gledajući u blještavilo svjetala na tvom mubarek licu i u nurove koje kapljice znoja šire po tvom mubarek čelu.’ On me je poljubio među oči i rekao, ‘Ja Aiša! Da ti Allah dželle-šanuhu dadne (sva) dobra! Ja te nisam mogao učiniti sretnom onoliko koliko si ti mene učinila.’ To jest, on je rekao ‘Tvoja ljubav prema meni je viša od moje ljubavi prema tebi.’” Njegovo ljubljenje hazreti Aiše među oči je značilo nagradu i cjenjenje njene ljubavi prema Resulullahu i njeno viđenje njegove ljepote razumijevanjem.

Redak:

Čestitam mojim očima zato što vide tvoju ljepotu!
Stih:
Kako su dobre te oči zato što gledaju u ljepotu.
Kako je taj kalb sretan što gori od ljubavi prema Njemu!

(Kalb i komad mesa, tj. mesnati organ koji mi zovemo srce, nisu jedno te isto. Kalb se nalazi u srcu. Dakle, u mesnatom organu koji mi zovemo srce, ima jedna snaga, jedna energija, koja se zove kalb ili inklinacija.)

Imam-i Mesruk, jedan od najvećih Tabi’ina, je, kad god je htio da saopšti neku vijest (haber) koja dolazi od hazreti Aiše, započinjao (svoj govor) sljedećim riječima: “Hazreti Siddika, Resulullahova mila i draga i Ebu Bekirova-i Siddikova kći, kaže da...”. On je nekad govorio, “Ona, koju vole oni koje Allah dželle-šanuhu i oni na nebesima vole, kaže da...”. Aiša radijallahu anha je govorila da je ona najviša od (svih) ezvadž-i tahirat (tj. Poslanikovih alejhisselam čistih supruga) i dičila se blagodatima (ni’metima) koje joj je Allah dželle-šanuhu podario. Na primjer, ona bi rekla, “Prije nego što je Resulullah rekao (mom ocu) da me hoće oženiti Džebrail alejhisselam mu je pokazao moju sliku i rekao ovo je tvoja supruga!” Crtanje slika sa živim likovima nije bilo još postalo haram. Pored toga, (tu) sliku nije nacrtalo ljudsko stvorenje. Zašto bi to onda bio grijeh (džunah)? U hadisi šerifu koji se nalazi u knjigama Buhari i Muslim Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je rekao našoj majci Aiši, radijallahu anha, “Ja sam te tri noći vidio u mom snu. Melek mi je pokazao tvoju sliku koja je bila nacrtana na bijeloj svili. On je rekao: Ovo je tvoja supruga. Ja ne zaboravljam sliku koju mi je melek pokazao u mom snu. Ona je potpuno ista kao ti.” Naša majka Aiša je rekla, “Resulullah je klanjao tehedždžud namaz (noćni namaz poslije ponoći). Ja sam ležala pored njega. Ovo stanje (hal) je bilo specifično (mahsus) za mene. [Govorila je ponosno.] Dok je on bio na sedždi njegove mubarek ruke bi taknule moja stopala i ja bi ih povukla.” Jedna od časti koje su dodijeljene hazreti Aiši je bila to da su se oni zajedno gusulili i upotrebljavali istu posudu. Ovo pokazuje stepen ljubavi koju je Resulullah imao prema hazreti Aiši. Resulullahu nije došao vahj u postelji nijedne druge supruge osim Aiše. Ovo pokazuje koliku je Allah dželle-šanuhu pripisao vrijednost hazreti Aiši. Jednom je hazreti Umm-i Selema rekla nešto Resulullahu o hazreti Aiši. On je rekao, “Ne vrijeđaj me za Aišu. Ja u njenoj postelji dobijam objavu (vahj).” Na to je Umm-i Selema rekla, “Neću te više nikad uvrijediti, tevbe (ja se kajem) ja Resulullah.” On je jednog dana upitao hazreti Fatimu, “Hoćeš li ti voljeti nekoga koga ja volim?” “Hoću” reče. On joj reče, “Onda voli Aišu!” radijallahu teala anhuma.

Hazreti Aiša je sa ponosom govorila, “Allah dželle-šanuhu je objavio da je kleveta koja se o meni širi laž.” Allah dželle-šanuhu je poslao sedamnaest ajeta u suri Nur da kaže da će oni koji kleveću hazreti Aišu otići u džehennem. Ovi ajeti kerimi su još jedan indikator hazreti Aišine veličine (izzeta) i ogromne časti (šerefa).

Klevetanje hazreti Aiše se desilo u petoj godini po Hidžri za vrijeme bitke Murejsi’. Ova bitka se takođe zove i Beni mustalik. Resulullah je otišao u ovu bitku sa hiljadu vojnika. On je poveo sa sobom Aišu i Umm-i Selemu. Njemu su se pridružili mnogi munafici sa ciljem da dobiju dio ratnog plijena. On je imenovao hazreti Omera da bude zapovjednik vojske. Poslije krvave bitke je zarobljeno pored sedam stotina zarobljenika još i pet hiljada ovaca i deset hiljada deva. Među zarobljenicima je bila i Džuvejrijja. Resulullah ju je kupio i oženio. Na to su Ashabi kiram rekli, “Kako ćemo mi držati Resulullahovu rodbinu kao naše zarobljenike?” i oslobodili su sve zarobljenike koje su držali radijallahu teala anhum edžma’in. Džuvejrija je morala biti jako sretna djevojka jer je ona bila povod (sebeb) da se njeno cijelo pleme oslobodi od zarobljeništva. To je bilo iste godine kada je Resul-i ekrem kupio od židova Selmana Farisija i oslobodio ga. Hazreti Selman je postao musliman u prvoj godini po Hidžri.

Knjiga Alti-Parmak, koja je prijevod knjige Me’aridžunnubuvve na turski jezik, kaže: Resulullah je kada je kretao u rat odlučivao na sreću među njegovim suprugama. Koja god bi pobijedila on bi je poveo sa njim. Hazreti Aiša kaže, “To je bilo nakon objave ajeta koji naređuje ženama da se pokriju. Za mene je napravljen šator i ja sam jahala na devi u tom šatoru. Mi smo na našem povratku iz bitke ulogorili u jednom mjestu blizu Medine. U vrijeme sehura (tj. u zoru) se čula buka što je značilo da će se opet krenuti. Ja sam nakratko napustila kamp da obavim nuždu. Kada sam se vratila ja sam vidjela da sam izgubila moju narukvicu. Ja sam se vratila da je potražim i našla sam je. Kada sam se ponovo vratila u logor nisam mogla naći vojsku. Oni su otišli. Mora da su stavili moj šator na devu misleći da sam ja u šatoru. U to vrijeme sam jela vrlo malo. Bila sam plaho slaba (zaif). Bilo mi je četrnaest godina. Bila sam zbunjena. Nisam znala šta da radim. Sjela sam i čekala misleći da će me poćeti tražiti kad primijete da me nema. Ja sam zaspala. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je naredio Safvanu bin Mu’attilu Sulemi da se vrati i da me potraži. Kada me je našao kako spavam on je zavikao. Njegova vika me je probudila. Ja sam kada sam ga vidjela pokrila lice. On je natjerao devu da klekne, udaljio se od deve i rekao, ‘Popni se na devu!’ Ja sam tako uradila. Safvan ju je držao za konopac. Kada smo se pridružili vojnicima već je bila vrućina. Prvi koje smo sreli je bila jedna grupa munafika. Oni su govorili neke neprijatne stvari. Ibni Ebi Selul ih je isprovocirao. Njima su se od muslimana takođe pridružili i Hassan bin Sabit i Misah. Kada smo došli u Medinu ja sam se razboljela. Svugdje su se raširile glasine. Međutim, ja o tom nisam znala. Samo, Resulullah mi nije dolazio često kao što je to ranije činio i nije dolazio da makar vidi kako sam. Ja nisam znala zašto. Ja sam jednu noć otišla u pratnji Mistahove majke u halu (nužnik). Njoj su se haljine zaplele među stopala i ona je pala. Ona je proklinjala njenog sina [Mistaha]. Kada sam je upitala zašto ga kune ona mi nije htjela reći zašto. Ja sam je nekoliko puta upitala. Ona reče, ‘Ej Aiša! Zar ti nisi čula šta je on rekao?’ Ja sam je upitala šta je rečeno. Ona mi je rekla klevetničke njegove klevete. Moja se bolest pogoršala. Ja sam dobila groznicu. Pomislila sam da mi je dim izašao iz glave. Ja sam se izgubila. Pala sam. Kada sam se osvijestila došla sam kući. Ja sam zatražila od Resulullaha dozvolu da odem očevoj kući. On mi je dao dozvolu. Moj cilj je bio da saznam šta se dešava. Ja sam upitala moju majku. Ona mi je rekla, ‘Moja drago dijete ništa ne brini! Svaka lijepa žena koju muž voli može da podlegne takim klevetama.’ Ja sam bila zapanjena. Ja sam se pitala jesu li ove glasine doprle do Resulullahovih mubarek ušiju? Mene je oneraspoložavala pomisao šta će biti kad za to takođe i moj otac sazna? Plakala sam. Moj otac je u drugoj sobi učio Kur’ani kerim. On je čuo moje jecanje i upitao je moju majku zašto plačem. Moja majka mu je rekla koliko sam bila preneražena kada sam, po prvi put, čula o glasinama koje se šire. Na to je i moj otac počeo plakati. On je onda došao kod mene i rekao, ‘Moje drago dijete! Strpi se (osaburi)! Pričekajmo na ajet koji će Allah dželle-šanuhu objaviti.’ Te noći nisam zaspala do sabaha. Niti su mi moje suze stale.”

Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je poslao po hazreti Aliju i Usamu radijallahu anhuma i rekao, “Kako će se ovaj posao (ova stvar) završiti?” Usame je rekao, “Ja Resulullah! Mi imamo o tvojoj supruzi samo najljepše mišljenje.” Hazreti Alija je rekao, “Na zemlji ima puno žena. Allah dželle-šanuhu ti nije suzio zemlju. Upitaj Aišinu džariju Burejdu o Aiši!” Kada ju je upitao on je rekla, “Ja se kunem Allahom da je nisam nikad vidjela da je ikad išta loše uradila. S vremena na vrijeme bi otspavala. Kada je ovca došla ona je pravila sa brašnom tijesto i jela ga. Da su glasine tačne Allah dželle-šanuhu bi ti rekao (objavio).” Jedan dan je Resulullah sjedio u kući. Bio je jako tužan. Hazreti Omer-ul-Faruk je došao. Resulullah ga je upitao šta on misli. On je rekao, “Ja Resulallah! Ja dobro znam da munafici govore laži. Allah dželle-šanuhu ne dozvoli ni da muha stane na tvoje tijelo. On te štiti od nje, da ne bi stala na nešto prljavo i uprljala te. Allah dželle-šanuhu, koji te štiti od najmanje prljavštine, će te sigurno zaštititi od gore prljavštine.” Ove hazreti Omerove riječi su se svidjele Resulullahu. Njegovo mubarek lice se smiješilo. On je onda poslao po hazreti Osmana i upitao ga. On je rekao, “Ja nemam ni najmanju sumnju da su ove priče i glasine (jedna obična) laž koju munafici šire. To su sve samo klevete. Allah dželle-šanuhu ne dozvoli da tvoja sjenka padne na zemlju. On čak štiti i tvoju mubarek sjenku da ne bi pala u neku prljavštinu ili da na nju ne bi neka habis (pogana, zla) osoba stala. Bi li On dozvolio da taka prljavština uđe u tvoju mubarek kuću?” I ove riječi su takođe razgalile (ferah) njegov mubarek kalb (srce). On je onda poslao po hazreti Aliju i upitao ga. Hazreti Alija je rekao, “Ove glasine su laži i klevete. One su munafičke izmišljotine. (Jedan dan) ti i mi smo klanjali namaz. Ti si za vrijeme namaza skinuo tvoje mubarek sandale. Slijedeći tebe, i mi smo takođe skinuli naše. Ti si rekao, ‘Zašto ste skinuli vaše sandale?’ Kada smo rekli da smo slijedili tebe ti si rekao ‘Džebrail alejhisselam je došao. On me je obavijestio da mi je na nalunama bilo malo nedžaseta (nečistoće). Ja sam ih zato skinuo.’ Je li moguće da Allah dželle-šanuhu, koji ti je da bi te zaštitio od prljavštine čak za vrijeme namaza poslao vahj, dozvoli da se tvoje mubarek supruge uprljaju takom prljavštinom? Da se je jedna taka stvar desila On bi te odmah obavijestio. Ne dozvoli da ti je mubarek kalb tužan. Allah dželle-šanuhu će sigurno poslati vahj (objavu) i informisati te da je tvoja mubarek supruga čista.” Ove riječi još i više razveseliše Resulullaha. On odmah počasti hazreti Ebu Bekir-Siddikovu radijallahu teala anh kuću svojim prisustvom.

Hazreti Aiša kaže: Ja sam taj dan neprekidno plakala. Jedna žena od Ensarija mi je došla u posjetu. I ona je takođe plakala. Moja majka i babo su sjedili sa mnom. Odjednom Resulullah uđe i nazva nam selam. On sjede pored mene. On nije nikad došao da me vidi od tog događaja koji se desio mjesec dana ranije. Niti je ikakav vahj objavljen. Dok je sjedao, Resulullah je iskazao Allahu dželle-šanuhu hamd-u sena (zahvalnost, hvalu i veličanje). On je proučio kelime-i šehadet. On se okrenu prema meni i rekao, “O Aiša! Oni su mi tako rekli o tebi: Ako ti nisi onako kako oni kažu Allah dželle-šanuhu će uskoro reći da si ti čista. Ako se desio grijeh pokaj se i traži oprost (učini tevbe i istigfar)! Allah dželle-šanuhu će primiti pokajanje (ukabuliti tevbe) onih koji se pokaju za svoje grijehe.” Ja sam, kada sam čula Resulullahov mubarek glas, prestala plakati. Ja sam se okrenula prema mom ocu i dala mu odgovor. Moj otac je rekao, “Vallahi (kunem se Allahom da) ja ne znam kako bi trebao odgovoriti Resulullahu. Mi smo bili u vrijeme džahilijjeta idolopoklonici. Mi smo obožavali ljudske kipove. Mi nismo znali kako se pravilno ibadeti. Niko ne bi mogao reći jednu taku stvar o našim ženama. Elhamdulillah, sada naši kalbovi (koji su smješteni u našim srcima) svijetle nurom islama. Naše kuće sjaje svjetlom islama. Pa ipak o nama svi tako govore. Resulullah šta da ti ja kažem?” Ja sam se onda okrenula mojoj majci i rekla joj moj odgovor. Ona je rekla, “Ja sam zapanjena. Ja ne znam šta da kažem. Ti to objasni.” Ja sam onda počela govoriti. Ja sam rekla: Ja se kunem Allahom dželle-šanuhu da su sve glasine koje su doprle do tvojih mubarek ušiju laži. Ako ih vjeruješ ti mi nećeš vjerovati šta god ti kažem. Allah dželle-šanuhu zna da sam ja potpuno nedužna. Ako kažem da sam uradila nešto što nisam ja ću oklevetati sebe. Vallahi ja nemam ništa drugo da kažem. Ja bih samo htjela da kažem ono što je Jusuf alejhisselam rekao, “Strpljenje (sabur) je dobro. Ja očekujem Allahovu dželle-šanuhu pomoć protiv onoga što oni govore.” Ja sam bila toliko zbunjena da sam rekla Jusuf alejhisselam umjesto Ja’kub (Jakub) alejhisselam. Ja sam onda okrenula moje lice i naslonila se. Ja sam se uvijek nadala Allaha radi da će moj Rabb (Stvoritelj) očistiti moj dobar glas zato što sam bila sigurna u sebe. Ja nisam bila kriva. Ali, nisam ni pomišljala da će Allah dželle-šanuhu poslati za mene ajeti kerime. Nisam mogla ni zamisliti da će se ajeti kerimi učiti za mene svugdje, do kraja svijeta. Ja sam bila svjesna Allahove dželle-šanuhu veličine nasuprot moje poniznosti, ali nisam nikad mogla očekivati da bi On objavio ajeti kerim za mene. Ja sam se samo nadala da bi On informisao Njegovog Poslanika u snu ili da bi dao njegovom časnom srcu (kalb-i šerifu) inspiraciju (ilham) da sam bezgrešna i da mi je srce čisto. Ja govorim istinu radi Allaha (radi Allahovog hakka) da se Resulullah nije ni pomakao s mjesta gdje je sjedio i da niko nije izašao iz sobe kada su se znaci vahja pojavili na njegovom mubarek licu. Svi koji su tu sjedili su znali da je vahj došao. Mi smo imali jedno kožno jastuče. Kada je moj baba vidio ovaj hal (to stanje, to jest šta se dešava) on je to jastuče stavio pod Resulullahovu mubarek glavu. On ga je pokrio jednim jemenskim čaršafom. Kada se objavljivanje vahja završilo on je skinuo čaršaf sa njegovog mubarek lica. On obrisa svojim rukama kapljice znoja koje su blistale kao biseri sa njegovog, pocrvenjelog kao ruža, čela. On, smiješeći se, reče, “O Aiša tebi su (došle) radosne vijesti! Allah dželle-šanuhu je dokazao da si ti čista. On je svjedok da si ti bezgrešna.” Moj baba odjednom reče, “Ustani o moja kćeri! Brzo, zahvali se Resulullahu!” Ja rekoh, “Vallahi neću ustati! Niti ću se zahvaliti ikom osim Allahu dželle-šanuhu. Jer, moj Rabb (Stvoritelj) je objavio za mene ajeti kerime.” Onda Resulullah sallallahu alejhi ve sellem prouči deset ajeti kerima koji sada počinju sa jedanaestim ajetom sure Nur. Moj baba odmah ustade i poljubi me u glavu.

Prije nego što su ajeti kerimi o Aiši radijallahu anha bili objavljeni hazreti Ebu Ejjub-Halidova supruga je upitala hazreti Halida šta on misli o glasinama (govorkanjima) o Aiši. Hazreti Halid je rekao, “Radi Allaha, ove glasine su laži. Bi li ti meni uradila tako zlo?” Kada je supruga rekla “haša ne bih”, hazreti Halid je rekao, “Onda kako bi Aiša, čija je vjera je jača od naše, mogla uraditi tako nešto Resulullahu? Mi ne kažemo tako. Te glasine su velike klevete.” Hakk teala je poslao ajeti kerime koje su bile potpuno iste kao ove hazreti Halidove riječi. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem odmah sazvao njegove Ashabe u mesdžid (džamiju). On (im) je proučio ajeti kerime koji su mu bili objavljeni. Mu’mini (mumini, pravovjerni) su sa berićetom (bereketom) ovih ajeti kerima oslobodili od sumnji koje su salijetale njihova srca. Mistah je bio Ebu Bekirova rodbina. On je bio siromah. Hazreti Ebu Bekir mu je prije pomagao. On ga je izdržavao. Kada se Mistah sa ovim ružnim djelom pridružio munaficima on se zakleo da mu više neće pomagati. Na to je Allah dželle-šanuhu poslao dvadeset drugi ajeti kerim sure Nur. Kada je Ebu Bekir-i Siddik čuo ovaj ajeti kerim, on je rekao, “Ja bih volio da mi Allah dželle-šanuhu oprosti”, i nastavio je s njegovim pomaganjem Mistahu kako je i prije činio. Kada su objavljeni ajeti kerimi koji su saopštili hazreti Aišinu čistoću (nevinost) Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je naredio da se nad klevetnicima izvrši kazna zvana hadd za kazf (potvaranje žene za blud). Četiri osobe su bile kažnjene. Svaka od njih je dobila osamdeset udaraca bičem. Jedna od tih osoba je bila žena i Resulullahova svastika (sestra njegove supruge). Ovdje se završava prijevod dijela koji smo uzeli iz knjige Me’aridž.

Tefsir koji se zove Mevakib ovako objašnjava prvi od od ajeti kerima o hazreti Aiši: “Među vama je samo nekoliko Aišinih radijallahu anha klevetnika. Nemojte smatrati da je ova kleveta loša za vas! Ona će vama biti dobra (hajr, hair). [Vi ste zbog ove klevete dobili puno sevapa (sevaba) Njihove laži su objelodanjene a vaš ugled (šan) i čast su podignuti. Ajeti kerim kaže da ste vi čisti.] Klevetnici zaslužuju kaznu koja je ravna grijehu koji su oni počinili. Za one koji kažu puno ružnu stvar i veliku klevetu će biti kazna (azab) i na dunjaluku i na ahiretu.” Kada su ove četiri osobe bičevane (u skladu sa kaznom koja se zove hadd) Abdullah bi Ebi spao na krajnje loš glas. Hassan je oslijepio i ostao slijep do njegove smrti. Misah je ostao sakat, bez jedne ruke. Značenje dvanaestog ajeti kerima kaže, “Zašto, čim su čuli tu klevetu, nisu muškarci i žene mumini (mu’mini) jedni o drugima dobro pomislili i rekli: ‘Ovo je očita laž i potvora!’” Značenje devetnaestog ajeti kerima kaže, “Oni koji vole da se o vjernicima (mu’minima) šire bestidne glasine čeka teška kazna i na ovome i na onome svijetu.” Značenje dvadeset šestog ajeti kerima kaže, “Zlim (habis) ljudima pristaje izgovaranje zlih (habis) riječi. Zle riječi pristaju zlim ljudima.” Resulullah i hazreti Aiša i Safvan su daleko od onoga što ti nitkovi tvrde. Oni zaslužuju (Allahov dželle-šanuhu) oprost (afv i magfiret) i džennetske blagodati (ni’mete). Safvan pohvaljen u hadisi šerifu. On je postao šehid u osvajanju Erzuruma u 17. godini po Hidžri.

Allah dželle-šanuhu kaže da će On dati hazreti Aišinim klevetnicima plaho ljute kazne (azabe). Pošto On odgovara ovim nitkovima upravo onako kako to oni zaslužuju mi ne trebamo više ništa dodavati. Mi ćemo samo iznijeti fetvu koja se nalazi na dvije stotine devedeset drugoj (292.) stranici knjige Mir’at-i kainat:

Knjiga Hasais-ul habib kaže da je hazreti Abdullah ibni Abbas izdao fetvu koja kaže, “Onaj ko učini kazf, ko se loše izrazi o ijednoj od Resulullahovih mubarek supruga postaje kafir i njegovo pokajanje (tevbe, tobe) neće biti primljeno (ukabuljeno).” Iznad svega, loše izražavanje o hazreti Aiši je odbacivanje Kur’ani kerima. Za to je jednoglasno rečeno da je kufr. Loše izražavanje o majci jednog od Ashaba kiram [na primjer, Hind] zaslužuje kaznu koja je kao dvostruka kazna za kazf. Da Allah dželle-šanuhu zaštiti našu alevi i ši’i braću i sve muslimane da ne zapadnu u ovu katastrofalnu grešku! Amin.

7 - On kaže, “Utbina kći Hind, zloglasna junakinja mnogih ljubavnih avantura sa muškarcima je, dok je sevdisala sa abesinijskim robom, žvakala hazreti Hamzinu džigeru. Nju je radi njene prostitucije njen muž Ibni Mugijre razveo a Ebu Sufjan uzeo za ženu. Hindina udaja za Ebu Sufijana je nije mogla rastaviti od drugih muškaraca. Ona je nastavila sa svojim zloglasnim načinom života. Zulum prokletog Mu’avije, koji je nastao u ovom braku, koji je izgleda od svih mogućih muškaraca na kraju pripisan Ebu Sufjanu, je otpočeo.

Čovjek bi se stidio da upotrijebi ovako ružne, ovako odvratne riječi čak i protiv Ebu Džehla i Iblisa (šejtana), dva Resulullahova sallallahu alejhi ve sellem najveća i prokleta neprijatelja. Fakat, u Kur’ani kerimu je rečeno, “Zle riječi pristaju zlim ljudima.” Čovjekove riječi su njegovo ogledalo. Mi ne možemo očekivati da kanalizacija lijepo miriše (miriše kao ruža)! Gore navedene ružne laži i ogavne klevete ne mogu oljagati velike ljude kojima je Allah dželle-šanuhu oprostio i dao radosne vijesti da će im dati džennet i ni’mete. Ali, pošto one jasno pokazuju nitkovluk onih koji su ih rekli one se takođe ne mogu ni zanemariti. Hadisi šerif, “Iman čisti, poništava prošle grijehe,” je čvrst i nepokolebljiv svjedok koji dokazuje činjenicu da su hazreti Mu’avija i njegov mubarek otac hazreti Ebu Sufjan, radijallahu teala anhuma, i mubarek Hind radijallahu anha, koja je na dan pokorenja Mekke u Resulullahovoj prisutnosti dokazala svoju čestitost (iffet) i plemenitost, do krajnosti čisti ljudi.

Napisano je mnogo knjiga o veličini i uzvišenostima ove trojice sahaba. Mi ćemo ovdje navesti par redaka (citata) iz knjige Kisas-i Enbija (Istorija Poslanika), pošto je ova knjiga svakome dostupna:

“Među Arapima su porodični život i solidarnost bili jako važni. Svaki Arap je ispoljavao veliku predanost da očuva čast njegovog plemena i rodbine.” “Arapi su na pijacama i skupovima recitovali poeziju i propovijedali vaz i nasihat.” “Hazreti Fahr-i alem sallallahu alejhi ve sellem se popeo na brežuljak (koji se zove) Safa i tu sjeo. Hazreti Omer-ul-Faruk je sjeo pored i ispod njega. Prvo su došli muškarci, a onda žene, jeno po jedno, i postali muslimani. Među ženama su bile i hazreti Alijina sestra i hazreti Mu’avijina majka Hind. Kada je Resul-i ekrem sallallahu alejhi ve sellem rekao ženama, ‘Obećajte da nećete krasti,’ Hind je istupila i rekla, ‘Da sam ja bila kradljivica ja bih nakrala puno od Ebu Sufjanove imovine.’ Na to je Fahr-i alem sallallahu alejhi ve sellem prepoznao Hind i rekao, ‘Jesi li ti Hind?’ Ona reče, ‘Ja sam Hind. Oprosti prošlost! Da Allah takođe i tebi oprosti!’ Kad Resul-i ekrem sallallahu alejhi ve sellem izjavi naređenje (šart) da se blud (zina) ne smije činiti Hind reče, ‘Hoće li slobodna žena ikad učiniti blud (zina)?’ Kad on kasnije reče da je drugo naređenje da se svoja mala djeca ne smiju ubijati Hind reče, ‘Oni su bili mali i mi smo ih odgojili. Oni su odrasli i ti si ih ubio na Bedru. Sada je između tebe i njih.’ Hazreti Omer je bio strog (sert) i ozbiljan (džiddi) čovjek. Pa ipak, on se nije mogao suzdržati a da se ne nasmije na ove Hindine riječi. Kada je on naredio da se ne smije klevetati Hind je rekla, ‘Vallahi, kleveta je ružna stvar. Ti nam naređuješ lijep ahlak.’ Kada je on naredio da se ne smije dizati buna Hind je dala svoju riječ (i rekla), ‘Mi nismo ušli u ovu uzvišenu audijenciju sa namjerom da kasnije dižemo ustanak. Tako je Hind, koju je prema ranijoj direktivi trebalo ubiti, dobila oprost i vjerovala sa čistim srcem. Ona je odmah otišla kući i na komade polomila sve idole i ikone i rekla, ‘Mi smo u vas toliko dugo vjerovali.’ Resul-i ekrem sallallahu alejhi ve sellem je učinio hajr dovu na žene koje su tamo bile.” Hindino dobijanje oprosta (afuva) i imana je ohrabrilo sve one koji su mislili da će u bijegu naći spas. Oni su se povratili i zatražili oprost. Njihov zahtjev je uslišan. Hind je toliko sretna što je izazvala (bila sebeb) da toliki ljudi izbjegnu smrt i postanu vjernici (dobiju iman). Jedan drugi citat iz knjige Kisas-i Enbija kaže, “Ebu Sufjan i njegovi sinovi su postali čvrsti (odani) muslimani. Resul-i ekrem sallallahu alejhi ve sellem ih je zaposlio kao ćinovnike (katibe)”, radijallahu teala anhum.

Hurufije, pošto im nedostaje ideja kako da okleveću hazreti Mu’aviju, usprkos hizmetima koje je on učinio za islam i njegovim mnogim hvalama (medhovima) u hadisi šerifima, rovare po njegovoj prošlosti i kude njegov porodični život sa ciljem da ga ponize. Bez obzira koliko oni bili uspješni u njihovim nastojanjima njegovog obeščašćavanja oni ne mogu spustiti njegovog oca na nivo kafira koji se zove Ebu Leheb! Utbe, koji je bio sin ovog kafira Ebu Leheba, je plaho terorisao (ezijjetio) Resulullaha. I ne samo to! On je razveo njegovu mubarek kćerku samo da bi mu povećao njegove probleme. U knjizi Kisas-i Enbija piše, “Ovaj isti Utbe je na dan Fetha (Pobjede nad Mekkom) postao vjernik i tražio oprost. Resulullah mu je oprostio i učinio mu hajr dovu. U bitki na Hunejnu Utbe nije napuštao odbranbeni položaj ispred Resulullaha čak ni u najžešćim trenucima bitke.” Oni nikad ne kritikuju Ebu Leheba, kafira. Oni ne kažu ništa protiv Utbe zato što je on bio sin tog habisa (zlog bića) i toliko mučio Resulullaha. Jer, Utbe je (bio jedan od onih koji su mislili) da hazreti Alija treba da bude prvi halifa. On je izražavao ovo svoje mišljenje u njegovoj poeziji. Ovo nam kaže da se kriteriji koje autor primjenjuje (za klevetničke izjave koje su napisane u ovom tzv. magazinu) ne temelje na bitnim stvarima kao što su islam, kufr, služenje Resulullaha, i njegovo proganjanje. One se temelje na stvari glasanja za hazreti Aliju. Dakle, njega ne interesuje vjera, njega interesuje politika. Ili radije, njegov sav trud i napor potiče iz njegove odvratne i mrske želje da pogrešno prikaže Ashabe kiram, kao loše ljude sa kojima je teško izaći na kraj.

Gore navedeni citati koje smo mi pozajmili sa raznih stranica knjige Kisas-i Enbija jasno pokazuju da su klevete u Jesenjem magazinu čiste izmišljotine. U knjizi Kamusul-a’lam piše, “Hind binti Utbe bin Rebi’a bin Abd-i Šems je bila jedna od kurejševićkih plemića (asilzada). Ona je bila Ebu Sufjanova supruga. Prije Ebu Sufjana ona je bila supruga Fakiha bin Mugire. Ona je ostala (do kraja svog života) uporna (i istrajna) muslimanka i uvijek se je ponašala kao dobra muslimanka. Ona je uvijek bila razborita, smišljena i dalekovidna administratorka. Ona i njen muž Ebu Sufjan su učestvovali u bitki na Jermuku i hrabrili su muslimane da idu u džihad protiv Vizantinaca.”

Sve knjige pišu o jačini Hindinog radijallahu anha imana i stupnju časti (iffeta). U Arabiji je i prije islama postojao brak (nikah) i porodični život. Molimo vas da pogledate članak pod brojem trideset šest (36)! Autor Jesenjeg magazina brče porodični život sa njegovim životom sa njegovom ljubavnicom zvanim mut’a. On misli da takođe i svako drugi, kao i on, radi harame. U knjizi Me’aridž-un-nubuvve piše, “Kada je Hind radijallahu anha dobila iman (postala vjernica) i polomila sve kipove koji su joj se nalazili u kući ona je poslala Resulullahu na poklon dva jagnjeta. Resulullah je primio poklon i Hindi učinio berićet (bereket) dovu. Hakk teala (Allah dželle-šanuhu) je dao njenim ovcama toliki berićet da (ih je bilo toliko da) je bilo nemoguće izbrojati. Hind je uvijek govorila da su one Resulullahov bereket (berićet).” Abdulgani Nablusi ovako piše na stotinu dvadeset šestoj (126.) stranici u njegovoj knjizi Hadika, “Svako ko u njegovom kalbu (srcu) ima iman (tj. svako ko srcem vjeruje) u Resulullaha shvata donekle njegovu veličinu i gaji prema njemu izvjesnu količinu ljubavi. Međutim, količina tog shvatanja i ljubavi je drukčija (različita). Onih čija su srca preplavljena ovom ljubavlju (ključaju od ove ljubavi) nije nekoliko. Jednoglasno je saopšteno da je Hind radijallahu anha, Ebu Sufjanova radijallahu anh supruga, rekla Resulullahu, ‘Ja Resulullah! Ja nisam prije nikad voljela tvoje mubarek lice. A sad mi je to tvoje prelijepo lice draže od ičega drugog.’”

Autor Jesenjeg magazina kaže da je hazreti Mu’avija radijallahu teala anh činio zulum (tj. ugnjetavao narod). Međutim, hazreti Mu’avijin hilafet je islamskim zemljama donijeo mir (sulh), spokoj (sukun) i duševni mir (huzur). On je stao u kraj neslozi. Džihad i osvajanja su započeli. Njegova pravednost (adalet) i darežljivosti (ihsani) su se raširili nadaleko i naširoko. Knjige istorija daju opširne i iscrpne podatke o ovim činjenicama.

8 - On kaže, “Zrno razmišljanja koje je niklo u razumima i srcima nekih osmanlijskih padišaha je izazvalo sujevjerja za korist sultanata i preokretanje predivne islamske vjere u jedan obični sistem fanatizma i ummeta. Ovo je sve namijenjeno šijama. Jer šije hoće jedinstvo. Oni znaju da je vahdanijjet započeo sa osom “Muhammed-Alija”. Njihov cilj je da vole ehli bejt. Kada je trend ummeta postao dominantan intelektualci i šije su stali protiv njega. Zar hazreti Alija nije prvi halifa koji je (zakonito) izabran?” (Drugim riječima prve tri halife nisu izabrane već su na silu i nepravedno postale halife!?)

Allah dželle-šanuhu kaže da su muslimani “Ummet Mog Resula”. Naš efendija, Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, kaže da su muslimani njegov ummet. Na primjer, on kaže, “Ja ću posredovati (činiti šefa’at) za one u mom ummetu koji imaju velike grijehe.” i “Alimi u mom ummetu su kao Beni Israilovi Poslanici.”, i kaže u mnogim drugim hadisima “moj ummet”. Međutim, ovaj pisac kudi halife muslimana i kaže da su osmanlijski sultani rahmetullahi teala alejhim edžma’in preokrenuli islamsku vjeru u nekakav sistem ummeta. On ne voli sistem ummeta. On ga pogrešno prikazuje kao da se ummet kasnije pojavio. Ova autorova izjava je potpuno suprotna islamu. Ona je za hurufizam. Svi hurufijski planovi se zasnivaju (na tome) da se predstavi kao musliman i napadne na islam. Oni hoće jedinstvo. Ove riječi su slične mesarevim riječima, “Ja te puno volim. Ja mrzim što te moram povrijediti”, koje on kaže jagnjetu prije nego što ga zakolje. Autor pokušava da sakrije podatak da je on hurufija, to jest, da on u stopu slijedi Abdullaha bin Sebu koji je prvi začetnik svih tolikih događaja u kojima su se braća u islamu međusobno ubijala. Istorijske knjige navode opširne izvještaje o hiljadama muslimana koje je poklao ibni Sebin pristaša Hasan Sabbah. Treba samo pročitati o Hasan-Sabbahovim ubistvima i prevarama (džinajetima i hijanetima) da bi se shvatilo da su pisanja ovog hurufije potpuno netačna.

Na osam stotina osamdeset sedmoj (887.) stranici knjige Kisas-i Enbija piše: Hasan Sabbah je bio jedan jeretik, jedan mulhid, koji je slijedio Ibni Sebu. On je zaveo mnoge govoreći da su harami halal. Tvrđava Elemut i njena okolina je bila preplavljena njegovim pristašama. Većina njih su bili drumski razbojnici. Oni su nazivali pripadnike ehli sunneta “jezidije”. Oni su ubijali bodežom (handžarom) hadžije, sudije, alime i vojnike zato što su bili ubijeđeni da ubijanje jednog “jezidije” donosi više sevapa od ubijanja desetorice kafira. Ovi ljudi se nazivaju batinijje ili isma’ilijje. Oni su bili kafiri i azgini (pomamni, obijesni). Hasan Sabbah je za trideset pet godina pobio mnoge a mnogim drugim ukrao njihovu vjeru. On je 518./1124. godine otišao u džehennem. Od njegovih nasljednika je njegov unuk Ahund Hasan, koji je bio zindik i gori od svih drugih, postao njihov vođa (reis). Ovaj nitkov je sa ciljem da prevari muslimane bio prvi koji je počeo zvati njegove pristaše alevi (alevije). On se sedamnaestog dana mjeseca Ramazana 559. godine, što je bilo na dan kada je hazreti Alija postao šehid, popeo na minber i rekao, “Mene je poslao Alija. Ja sam imam svih muslimana. Islam nema temelja (osnovnih principa). Sve je ovisno o srcu. Ako je čovjekovo srce čisto njemu griješenje neće naškoditi. Ja sam sve proglasio halalom. Živite kako hoćete!” Oni su onda počeli piti vino i miješati se zajedno sa ženama. Oni su uzeli taj dan kao početak (njihove nove) godine. Ovog zindika je 561. godine ubila njegova žena. Njegov unuk Dželaleddin Hasan je odbacio ovaj pokvareni put. On je rekao halifi da je on ušao u mezheb ehli sunneta. On je iskupio zindičke knjige koje je napisao Hasan bin Sabbah i zapalio. On je umro 618. godine. Njega je naslijedio njegov sin Ahund Alaeddin Muhammed, sedmi vladar ismailijske države. On je odabrao pokvareni put njegovih predaka i rekao da su harami halal. Njegov sin Ahund (šijiski imam) Rukneddin je ovog zlog poganćera ubio 652. godine u njegovoj postelji. On je imenovao šijiskog alima Nasireddina Tusija, kojeg je njegov otac stavio u zatvor, kao svog vezira. Međutim, njega je 654. godine ubio Hulagov brat u Transokeaniji (Maveraunnehru). Hulag je stavio ove ismailijske mulhide pod sablju (tj. pobio). On je spasio muslimane od ovih zindika. Tako se je još jednom pokazalo da je tačna izreka koja kaže, “Nevjernik sječe nevjernika”.

U (enciklopedijskoj) knjizi Kamusul-a’lam ovako piše ispod riječi “ismailijje”: “Jedna od dalalet firki koje su se uvukle među šije. Oni se tako zovu zato što priznaju Ismaila - najstarijeg sina hazreti imama Dža’fera Sadika koji je umro još za života hazreti imama - kao zadnjeg imama. Oni slijede Ibni Sebu. Oni vjeruju u reinkarnaciju. Oni kažu da su harami (zabranjene stvari) halal (dozvoljeni). Oni rade razne nemoralne stvari bez ikakvog osjećaja stida. Zindici koji se zovu karamiti, koji su prolili mnogo muslimanske krvi, i izdajnik (hain) Hasan Sabbah, i država Fatimida koja je nastojala da sruši islam u Egiptu, su svi bili ismailije (isma’ilije). Najpomamnije i najobjesnije od ehli bidat (bid’at) grupa i durzije i hurufije su njihovi nastavci.” U knjizi Mundžid piše da oni sebe nazivaju alevi.

Hurufije kažu da se složimo u jedinstvu “Muhammed-Alija”. Prema ovom, Ashabi kiram, koji su hvaljeni i veličani u Kur’ani kerimu i hadisi šerifima, su morali biti bez ovog jedinstva. Tri halife, kojima su date vesele vijesti da će otići u džennet, i svi herojski borci (mudžahidi) koji su rasprostranili islam preko tri kontinenta, su morali pripadati nekakvim drugim jedinstvima. Međutim, autor, upotrebljavajući izraz “Muhammed-Alija”, odaje svoju neiskrenost. Jer, hazreti Alija je puno volio druge tri halife pa čak i sve Ashabe kiram protiv kojih je ratovao. On je priznao u njegovim hutbama kao i u svim drugim razgovorima da su oni cijenjeni vjernici (mu’mini). On ih je hvalio i veličao. Isto tako treba činiti i onaj ko je počašćen da nosi ime alevi. Oni kažu da oni slijede ehli bejtov put. Oni upotrebljavaju mubarek ime alevi kao masku koje u našoj zemlji (Turskoj) i sunnije i alevije vole. Međutim, njihova sva pisanja i sva djela pokazuju da oni nisu alevije. U knjizi Tuhfe, koja je napisana u to vrijeme, sa ciljem da objelodani njihove unutarnje ciljeve, ovako piše:

1 - Hurufije, pod izgovorom “jedinstva Muhammed-Alija ” drže da su Resulullah i hazreti Alija jedno te isto.

2 - Oni kažu, “Svako ko voli hazreti Aliju će otići u džennet bez obzira bio on židov, hrišćanin ili mušrik. (S druge strane,) oni koji vole Ashabe kiram će otići u džehennem bez obzira koliko oni ibadetili čak i ako vole ehli bejt.”

3 - Oni kažu, “Griješenje neće naškoditi onima koji vole Aliju.”

4 - Oni kažu da je ehli sunnet rahmetullahi teala alejhim edžma’in, koji je ummet-i merhume (oni koji imaju Allahovu dželle-šanuhu milost), ummet-i mel’une (oni koje je Allah dželle-šanuhu prokleo).

5 - Oni kažu da je hazreti Osman radijallahu teala anh promijenio Kur’ani kerim. Oni poriču mnoge ajete.

6 - Oni kažu da proklinjanje hazreti Omera donosi više sevapa od zikrenja i učenja Kur’ani kerima.

7 - Proklinjanje Ashaba kiram i blagoslovljenih i časnih Poslanikovih alejhisselam supruga (zevdžat-i zevil ihtiram) je po njima ibadet. Oni kažu “Njih je farz svaki dan kleti kao klanjati namaz.”

8 - Oni kažu da je jedno proklinjanje hazreti Ebu Bekira ili hazreti Omera vrijedno kao sedamdeset ibadeta.

9 - Oni kažu da hazreti Rukajje i Umm-i Gulsum nisu Resulullahove kćerke zato što su se udale za hazreti Osmana.

10 - Oni kažu da su hazreti Ebu Bekir, Omer i Osman radijallahu anhum “bili munafici”. Oni sa ovim riječima poriču hadisi šerife koji hvale i veličaju ove tri halife. Ovi hadisi šerifi su napisani zajedno sa njihovim dokumentima (vesikama) u knjizi Izalet-ul-hafa čiji je autor Šah Velijjullah Dehlevi rahmetullahi alejh.

11 - Pošto je hazreti Ebu Bekir iz plemena Temim a hazreti Omer iz plemena Adi, što su imena idola, oni kažu da su Ebu Bekir i Omer radijallahu teala anhuma potajno obožavali idole. Međutim, hazreti Alija je dao jednu njegovu kćerku hazreti Ebu Bekirovom sinu Muhammedu i imenovao ga je da bude guverner. On je dao svoju drugu kćerku hazreti Omeru. Dok oni s jedne strane kažu da je hazreti Alija bezgrešan (ma’sum) i da nikad ne pravi greške, oni s druge strane nazivaju ove vjerske velikane, kojima je hazreti Alija dao svoje kćerke i koji su Resulullahov punac i zet, munaficima.

12 - Oni kažu da su ehli sunnet muslimani hazreti Alijini i ehli bejtovi neprijatelji. Međutim, ehli sunnet puno voli hazreti Aliju radijallahu teala anh i ehli bejt. Sunnije kažu da je ljubav prema ovim ljudima uzrok (sebeb) da se na izdisaju duša ispusti sa imanom (tj. da se umre kao vjernik). Sunnije vjeruju da je zahtjev, da bi se bilo evlija, da se ovi ljudi (tj. hazreti Alija i ehli bejt) moraju voljeti i slijediti. (Evlija je osoba koju Allah dželle-šanuhu voli.)

13 - Oni kažu da ehli sunnet smatra da je Ibni Muldžem, hazreti Alijin radijallahu teala anh ubica, pravedan i da Buharija prenosi hadise koji su došli preko njega. Ovo je laž. U Buharijinoj zbirci hadisa ne postoji ni jedan jedini Ibni Muldžem hadis.

14 - Pošto su oni neprijatelji prema ehli sunnetu oni takođe kunu i riječ sunnet.

15 - Oni kažu, “Ako neko kaže kada klanja namaz, ‘ve teala džedduk’ njegov namaz će biti poništen.”

16 - Oni kažu da je ehli sunnet, rahmetullahi teala alejhim edžma’in, gori i poganiji od židova i hrišćana.

17 - Oni kažu da će sve grupe (firke) otići u džennet zbog njihove ljubavi prema Aliji, bez obzira koliki oni bili neprijatelji jedni prema drugima.

18 - Oni kažu da je nepotrebno izvršavati ibadete koje podučava ehli sunnet rahmetullahi teala alejhim edžma’in.

19 - Kada oni započinju neki posao, oni, umjesto da kažu Bismilu, kunu (la’nete) prve tri halife. Oni kažu da će ozdraviti bolesna osoba koja sa sobom nosi komad papira na kojem je napisana kletva prve dvojice halifa ili pije vodu u koju je takav papir zamočen.

20 - Oni kažu da je farz pet puta dnevno kleti hazreti Aišu i hazreti Hafsu radijallahu anhuma.

21 - Oni kažu da je Resulullah opunomoćio (povekilio) Aliju da ga razvede od njegovih supruga. On (Alija) je (sa opunomoćenjem) razveo Aišu. Međutim, u ajeti kerimima se čak ni Resulullahu ne daje pravo razvoda braka.

22 - Oni kažu da Poslanici ne bi bili stvoreni da nije bilo radi Alije. Oni ne mogu da razmisle (i shvate) da onaj ko kaže da je neposlanik viši od Poslanika postaje kafir.

23 - Oni kažu da će na sudnjem danu (kijametu) sve biti ovisno o Muhammedovoj i Alijinoj odluci.

24 - Oni kažu da kada je Omer radijallahu teala anh ubijen meleci nisu tri dana nikom bilježili grijehe.

25 - Oni kažu da se kamenčići, koji se bacaju na Mini za vrijeme svakog hadža, bacaju na Ebu bekira i Omera radijallahu anhuma.

26 - Oni kažu da je ajet o Dabbe-tul-erdu namijenjen da informiše o tome da će hazreti Alija opet doći nazad na zemlju.

27 - Prema njima je veliki sevap, što je istovremeno i dvadeset drugi princip njihovog vjerovanja, da domaćin (kojem je hurufija došao u posjetu) ponudi svoju ženu i kćerke hurufiji koji im je došao u posjetu. U Iranu hurufijske očevi (koji se zovu baba) dolaze u posjetu kako im se svidi, a familije koje posjećuju im nude da izaberu žene koje im se svide. Tako, oni vjeruju, da su djeca koja se zanesu u noći petka (koja je između četvrtka i petka) perzijski sejjidi. Dakle, ovo je razlog zašto u Iranu ima puno sejjida.

28 - Njihov najveći praznik (bajram) je na osamnaesti dan mjeseca Zilhidždže. To je dan na koji je hazreti Osman postao šehid.

29 - Njihov drugi praznik (bajram) je deveti dan mjeseca Rebi-ul-evvela. To je dan na koji je hazreti Omer radijallahu teala anh postao šehid.

30 - Medžusijski praznik, Nervuz dan, je njihov mubarek dan. (Medžusije obožavaju vatru.)

31 - Oni kažu da se namazi koji nisu farz mogu klanjati u svakom smijeru. Na primjer, oni, kada posjećuju imamov Ali Rizaov kabur u Mešhedu, klanjaju namaz okrenuti prema kaburu bez obzira na kom se uglu groba nalazili. Na 300. stranici knjige Tuhfe Muhtasari piše, “Oni klanjaju namaz sa licima okrenutim prema grobovima (mezarima) imama i ne obraćajući pažnju da tako čineći okreću svoja leđa prema kibli (Ka’bi). Ovi hurufijski halovi (ponašanja, situacije) liče na mušrike.”

32 - Oni kažu da se namaz uvijek može klanjati go, nag. U njihovoj knjizi Minhadžussalihin piše da nijedan dio tijela nije avret osim sev’etejna. (Avret je dio tijela koji se mora pokriti. Sev’etejn su dva privatna dijela tijela tj. mokraćni i ekskretorni, anus). Petnaesto izdanje ove knjige je izdato 1386./1966. godine u Nedžefu.

33 - Oni kažu da jedenje i pijenje (za vrijeme namaza) neće pokvariti (poništiti) namaz.

34 - Na 218. stranici knjige (Tuhfe Muhtasari) piše da oni ne klanjaju džumu namaz i da klanjaju akšam i jaciju namaze zajedno u isto vrijeme.

35 - Njihov sedamnaesti princip vjerovanja je da su stvari koje je dotakao bezgrešni (ma’sum) imam na hiljade puta dragocjenije od Kabe (Ka’be).

36 - Oni kažu, “Ulazak u vodu kvari (poništava) post.”

37 - Na deseti dan mjeseca Muharrema oni poste do ikindije.

38 - Oni kažu da džihad nije ibadet i da nije dozvoljen.

39 - Oni nazivaju divlji brak za novac na jedno izvjesno vrijeme mut’a nikah (brak). Po njima, ovaka vrsta braka donosi puno sevapa. Na 227. stranici piše da je život u kuplerajima (javnim kućama), koje oni nazivaju mut’a-i deverijje (devrijje), dozvoljen.

40 - Oni kažu da je predati džariju drugom čovjeku sahih (dozvoljeno po zakonu).

41 - Na 325. stranici knjige Muhtasar-i Tuhfe-i Isna-ašerijje, koja je na arapskom jeziku a koju je napisao Sejjid Mahmud Šukru Alusi 1302. godine po Hidžri i koja je izdata 1373. godine u Kairu, piše: Oni kažu da je meso, ili neka druga slična hrana, koje se kuha u vodi koja je (prethodno) upotrijebljena za teharet (tj. pranje i čišćenje od nečistoće poslije male i velike nužde u nužniku), čisto i dozvoljeno jesti. U knjizi Minhadž piše da je voda koja je upotrijebljena za “istindža” (tj. pranje i čišćenje od nečistoće poslije male i velike nužde u nužniku) čista. Oni isto tako kažu da je i voda koju su upotrijebile mnoge osobe za taharet, ili ona u koju se pomokrio dog, čista. Po njima je dozvoljeno piti taku vodu i u njoj kuhati (hranu). Isti je slučaj i sa vodom u kojoj je pola (50%) krvi ili mokraće.

42 - Oni kažu da je gladnoj osobi dozvoljeno ubiti drugu osobu koja ima dovoljno hljeba ali ga ne želi da podijeli.

43 - Njihova sedamdeset peta smicalica, koja je navedena u drugom poglavlju knjige Tuhfe, su njihove riječi da je potrebno učiniti sedždu u namazu na zemljanom ćerpiću. Oni kažu da su sunnije kao šejtani zato što ne čine sedždu na zemlju.

44 - Na 299. stranici skraćene verzije knjige Tuhfe Muhtasari ovako piše: “Hurufije crtaju i prave zamišljene slike imama koje poštuju i kojima čak i čine sedždu isto kao što hrišćani prave slike Isa alejhisselama i hazreti Merjeme kojima se u crkvama klanjaju (čine sedždu).” I dan danas se u Iranu i Iraku vide u džamijama i kućama i radnjama na zidovima nacrtane slike sa bradatim ljudima sa turbanima. Oni ih obožavaju i kažu da su to hazreti Alijine slike.

45 - Na 14. stranici skraćene verzije knjige Tuhfe Muhtasari piše da oni najneobuzdaniji (tj. najneobuzdanije grupe hurufija) kažu da je hazreti Alija bog (ilah). Ove neobuzdane grupe su podijeljene na dvadeset četiri firke (podgrupe). Dvadeseta firka kaže, “Bog je ušao u Aliju i njegovu djecu. Alija je bog.” Oni koji pripadaju ovoj firki se nalaze većinom u Damasku, Alepu (Halebu) i Lazkijji. U Turskoj ih nema.

U knjizi Tuhfe-i Isna-ašerijje su navedena imena knjiga (tj. izvori) u kojima je najveća većina hurufijskih vjerovanja napisana i iz kojih je uzeto gore navedenih 45 tačaka. U njoj je dokazano (i potkrijepljeno) dokumentima da je svako od ovih vjerovanja pogrešno i pokvareno. Alevije (alevi), koje su svjesne hazreti Alijinog šana i šerefa (vrijednosti i časti) i usluge (hizmeta) koju je on učinio za islam su muslimani koji puno vole tog Allahovog lava onako kako je to preporučio naš efendija, Poslanik. S druge strane i mi, ehli sunnet muslimani, smo takođe alevije zato što mi volimo hazreti Aliju na ovakav način. Mi volimo druge alevije koje sa nama dijele ovu istu ljubav. Mi ih poznajemo kao našu braću. Naša zajednička kooperacija i naša međusobna ljubav treba da bude dug našoj savjesti na ovoj mubarek turskoj zemlji koja nam je pružila mir i slobodu ibadeta.

Gore je rečeno da su hurufije jedna od grupa vjerskih reformatora koje nastoje da iznutra sruše (razvale) islam. U stvari, hurufije su najopasnija grupa. Oni nisu šije (ši’i). Ši’a (šija) znači džemat (džema’at), društvo, grupa (firka), partija. Oni koji pripadaju ovoj partiji se zovu ši’i (šije). Knjiga Kisas-i Enbija kaže:

Prvi čovjek koji je započeo fitnu neprijateljstva i mržnje prema Ashabima kiram je bio jedan židov koji se zvao Abdullah bin Sebe’. Ovaj židov se predstavljao kao musliman. On je prvo otišao u Basru gdje je rekao, “Isa alejhisselam će se opet vratiti na zemlju. Zašto ne bi i Muhammed alejhisselam došao? I on će takođe opet doći. On i Alija će izbaviti dunjaluk od kufra. Hilafet je Alijino pravo. Tri halife su otele od njega to pravo na silu.” On je izbačen iz Basre. On je otišao u Kufu gdje je počeo zavoditi narod. Kada su ga i iz Kufe otjerali on je otišao u Damask. Ashabi kiram ga nisu tolerisali. On je pobjegao u Egipat gdje je uspio okupiti oko sebe nekoliko degenerika, azli hajduka, kao što su Halid bin Muldžim, Sudan bin Hamran, Gafiki bin Harb i Kinane bin Bišr. On je sebe predstavio kao zaljubljenika u ehli bejt. Prvi korak koji je poduzeo da prevari one oko njega je bio da vole hazreti Aliju i da budu neprijatelji prema onima koji koji su mu se opirali. Kada mu je narod počeo vjerovati on je otišao još jedan korak dalje i rekao, “Hazreti Alija je poslije Poslanika najodabraniji čovjek od svih drugih ljudi. On je Poslanikov zaštitnik, brat i zet.” On je ove ljude ubjeđivao na taj način što je ajeti kerimima davao pogrešno značenje i izmišljao hadisi šerife. Oni koji tako rade se zovu zindik (zindici). On je na kraju rekao onim koji su mu vjerovali, kako bi ih ubijedio, “Poslanik je naredio da hazreti Alija poslije njega bude halifa. Ashabi nisu poslušali Poslanika. Oni su lišili Aliju njegovog prava. Oni su zamijenili svoje vjere za ovosvjetske koristi.” On je, dok je ovo sve činio, bio dovoljno pažljiv da upozori svoje pristaše da oni ne otkrivaju strancima ove tajne jer “njegov cilj nije da postane ugledan i poštovan već da uputi narod na pravi put.” On je ovako izazvao hazreti Osmanov šehidluk. On je onda pokušao da među Alijinom vojskom raširi neprijateljstvo protiv trojice halifa. On je takođe i u tome bio uspješan. Oni koji su mu vjerovali se zovu sebeijje. [Oni kasnije nazvani hurufije.] Kada je hazreti Alija za ovo čuo on se popeo na minber i strogo ukorio kuđenje trojice halifa. On je zaprijetio da će neke od njih bičevati. Ibni Sebe’ je uspio da takođe iskoristi i ovu situaciju. On je obznanio hazreti Alijine keramete ljudima koje je izabrao tumačeći “ove izvanredne (hazreti Alijine) uspjehe” kao simptom “činjenice da je on bog” i iznoseći, kao dokaz, riječi koje je hazreti Alija rekao u stanju zanosa koji se zove sekr-i tarikat. Hazreti Alija je čuo i o ovim riječima. On je rekao da bi on zapalio (izgorio, scicao) Ibni Sebu i njegove vjernike, to jest hurufije. On ih je protjerao u grad Medajn. Ibni Sebe’ nije ni tamo bio rahat. On je poslao svoje ljude u Irak i Azerbejdžan, on je širio neprijateljstvo protiv Ashaba kiram. Hazreti Alija je bio prezauzet borbom protiv Damaskih otpadnika da se bori protiv ovih ljudi ili izvršava svoje hilafetske dužnosti.

9 - Pitanje: Da je hazreti Alija napravio dogovor sa Ashabima kiram koji su u bitkama kod deve i Siffin bili protiv njega i da on nije ratovao protiv njih i da se on ujedinio sa tom dragom braćom u vjeri i da je sa njima sarađivao i da su se oni svi zajedno borili protiv kafira Ibni Sebe’ i munafika koji su se oko njega iskupili on bi doprinijeo još jednu veliku uslugu (hizmet) islamu. Na taj način bi grupa sebeijje, koja je tokom istorije prolila mnogo krvi islamskog alema (naroda), bila uništena. (Kako bi se na ovo moglo odgovoriti?)

Odgovor: Njegov idžtihad mu nije tako pokazao. On je pronašao kader-i ilahi (Allahovu dželle-šanuhu predodređenu sudbinu). On se predao (Allahovoj dželle-šanuhu predodređenoj sudbini). Alimi ehli sunneta su rekli da je hazreti Alijin idžtihad bio tačan. To isto je iskusio i Abdulhamid han Drugi rahmetullahi alejh. Dok se je armija pljačkaša, snabdjevena sa masonskim planovima, približavala palači da sruši sultana sa prijestolja, istanbulski generali su sugerisali da se pruži otpor. Barake u Istanbulu su bile pune obučenih vojnika. Međutim, Abdulhamid han je slijedio hazreti Alijin radijallahu anh idžtihad. On se predao Allahovoj dželle-šanuhu predodređenoj sudbini (kader-i-ilahi). On je na taj način spriječio planove sindikalne partije (koja je imala namjeru) da se osveti njemu i hiljadama muslimana.

Broj pristalica razjedinjenja se iz dana u dan povećavao. Shodno tome, hazreti Alijina radijallahu anh armija se pocijepala na četiri grupe:

1 - Prvu grupu su sačinjavale šije koje su slijedile hazreti Aliju radijallahu anh. Oni nisu kritikovali nijednog od Ashaba kiram. Nasuprot! Oni su o njima govorili sa ljubavlju i poštovanjem. Oni su bili slobodni od šejtanskih sumnji i ubadanja (vesvese). Oni su držali da su oni protiv kojih su se borili njihova braću. Oni su (poslije vrlo kratkog vremena) prestali ratovati protiv njih. Hazreti Alija je prihvatio njihove riječi. Oni su bili ti koji su prvo zvani “šije”. Oni koji su na njihovom putu se zovu ehl-i sunnet vel-džema’at.

2 - Grupa koja je držala da je hazreti Alija radijallahu anh viši od svih drugih Ashaba kiram i koji se zovu tafdilijje. Hazreti Alija je ovima prijetio bičevanjem. Danas izraz “šije” pretstavlja ovu grupu.

3 - Grupa koja je rekla da su svi Ashabi kiram radijallahu teala anhum edžma’in bili grešnici (fasici) i nevjernici (kafiri). Ove ljudu su bili nazivani sebeijje i hurufije.

4 - Grupa koja je u najvećoj zabludi. Oni su gulat, to jest, pomamni, obijesni (azgin). Oni kažu da je Allah ušao u hazreti Aliju.

Kada je hazreti Husejnov sin Zejnel’abidin preselio na ahiret u četrdeset osmoj godini života, 94. godine po Hidžri, njegov sin Zejd bin Ali radijallahu teala anhum edžma’in se pobunio protiv halife Hišama. On je napao sa armijom na Kufu. Kada je hazreti Zejd čuo da neki vojnici psuju Ashabe kiram on ih je nasavjetovao da prestanu s tim. Ovo je prouzrokovalo da ga mnogi vojnici napuste. Pošto se morao sam braniti, sa još nekoliko vojnika koji su mu bili vjerni, on je na kraju postao šehid u 122. godini. Oni koji su ga napustili se zovu imamijje. A oni, koji su mu bili vjerni, koji su ostali sa njim, se zovu zejdijje.

Prema ehli sunnetu, koji su prve Alijine šije (one koje su gore opisane pod brojem 1), hazreti Alija je bio najviši, najodabraniji, u njegovm vremenu. Hilafet je bio njegovo pravo. Oni koji se sa njim nisu složili nisu bili u pravu. Oni su postali bagije (pobunjenici protiv halife). Hazreti Aiša, Talha, Zubejr, Muavija (Mu’avija), Amr ibni As i drugi ashabi radijallahu teala anhum edžma’in, koji su se borili protiv hazreti Alije, se nisu borili za hilafet. Oni su se protivili zato što se hazreti Osmanove ubice nisu pronašle i zato što im se nije osvetilo. Oni su se skoro dogovorili kada su Abdullah bin Sebe’ i njegove pristaše započeli borbu. Sve (ostalo) se desilo poslije toga. Svi Ashabi kiram koji su ratovali protiv hazreti Alije su rekli da je hilafet njegovo pravo i da je on uzvišeniji od njih. Oni su ga hvalili i veličali. I hazreti Alija je hvalio i veličao Ashabe kiram koji su ratovali protiv njega.

10 - Hurufije kažu, “Ehli bejt je kudio Ashabe kiram radijallahu teala anhum edžme’in i kukao nad proganjanjima koja su im oni nanijeli.” Oni pišu, “Većina Ashaba kiram, a posebno hazreti Muavija (Mu’avija) i njegov otac hazreti Amr bin As su bili murtedi. Oni koji vole i hvale ove murtede će otići zajedno sa njima u džehennem.” Tačno je da je poslije Ashaba kiram bilo guvernera koji su terorisali i proganjali ehli bejt. Torture koje su vršene u vrijeme Abbasida su bile gore od onih koje su vršene u vrijeme Umejjida. Izvjesni imami ehli bejta su kritikovali ove guvernere. Međutim, ovi ljudi (hurufije) izvrću ove riječi (kritike) imama ehli bejta i prikazuju ih kao da su one bile namijenjene za Ashabe kiram. Ovaj njihov postupak je izdaja i ehli bejta i Ashaba kiram.

Oni, pogrešno prikazujući knjige koje kude i osuđuju Ashabe kiram, kao knjige alima ehli sunneta, zavode neuki narod (džahile). Na primjer, autor tefsira Keššaf je je tafdili i Mu’tezi. Ahtab Harezmi je pomamni (azgin) zejdi. Ibni Kuteybe, autor knjige Me’arif i Ibni Ebilhadid, autor objašnjenja na knjigu Nehdžulbelaga, su mu’tezilije. Hišam Kelebi, autor tefsira je inovator (ehli bidat, ehli bid’at). Mes’udi, autor knjige Murevvidžuzzeheb i Ebulferedž Isfehani, autor knjige Egani i Ahmed Taberi, autor knjige Rijadunnadara, su samo neka imena obijesnih neprijatelja ehli sunneta. Hurufije prikazuju ove ljude kao alime ehli sunneta i tako zavode omladinu. Oni sakrivaju činjenicu da su oni inovatori (bidat ehli ili bid’at ehli) sa ciljem da lakše prevare. Mnogi se potpuno lažno prikazuju. Oni se pretstavljaju kao ehli sunnet. Oni hvale alime ehli sunneta. Međutim, oni kude velikane Ashabe kiram. Oni navode kao dokument (i dokaz) knjige kao one koje smo mi gore spomenuli. Dakle, muslimani moraju biti budni (i krajnje oprezni). Oni ne bi trebali čitati knjige i magazine (i članke na forumima) koji citiraju prijevode iz ovih pokvarenih knjiga. Treba dobro znati da se sve vjerske knjige koje sadrži imena ovih knjiga, bez obzira koliko one hvalile i veličale islam i alime ehli sunneta, moraju smatrati otrovom koji ubija. Mora se znati da su one zamke koje su hurufije potajno postavile, iza zavjese. Njihov jedini cilj je da unište islam.

Postoje dva vjerska čovjeka sa imenom Suddi. Jedan od njih je Isma’il-i Kufi. On je sunnija. Drugi čovjek, koji je bolje poznat po njegovom nadimku Sagir, je čuveni i obijesni inovator (bidat ili bid’at sahibija). Isto tako imaju i dva čovjeka sa imenom Ibni Kutejbe. Ibrahim ibni Kutejbe je inovator. Abdullah bin Muslim bin Kutejbe je sunnija. Obojica su napisala knjigu pod naslovom Me’arif. Isto tako imaju i dva čovjeka sa imenom Muhammed ibni Džerir Taberi. Jedan od njih je sunnija koji je napisao veliku knjigu istorije. Drugi je inovator. Skraćenu verziju knjige istorije koja se zove Taberi je napisao jedan inovator koji se zove Ali Šimšati.

Knjiga Tuhfe navodi dvadeset sedam hurufijskih trikova i laži:

11 - Oni kažu, “Jedna djevojka, crnkinja, džarija, je na Harunurrešidovom dvorcu hvalila šije i kritikovala ehli sunnet. Tu su bili prisutni alimi ehli sunneta i kadija Ebu Jusuf. Niko joj nije mogao odgovoriti.” Djevojkino izmišljeno ime je bilo Husnija. Danas se po cijeloj Anatoliji prodaje knjiga koja nosi naslov po njoj i koja se zove Husnija. Međutim, ova pripovijetka je omalovažavanje alima ehli bidata (bid’ata). Jer, ona nas dovodi do zaključka da “vijekovima nijedan od ovih ljudi (alima ehli bidata) nije uspio uraditi ono što je džaroja uradila. Oni ni u jednoj debati nisu uspjeli pobiti alime ehli sunneta rahmetullahi teala alejhim edžma’in kao džarija. Oni su uvijek svi bili pobijeni. Da su oni ranije naučili džarijine metode oni bi se spasili od nezgode.” Očigledno je da je bajke u knjizi Husnije napisao jedan hurufija po imenu Murteda (Murteza). U knjizi Esmaulmuellifin poše da je on bio jedan židov koji je prešao na islam.

12 - Kada je hazreti Alija postao šehid, pristaše židova Ibni Sebe su se infiltrilale među muslimane koji su podržavali hazreti Hasana. Četrdeset hiljada ljudi je između sebe izabralo njega za halifu. Oni su ga nahuškali da krene u rat protiv hazreti Mu’avije. Njihov cilj je bio da sa njim urade ono isto što su uradili i sa hazreti Alijom i da ga naprave šehidom (da ga ubiju). Oni mu nisu ukazivali dužno poštovanje. U stvari, u jednoj takoj prilici Muhtar Sekafi je jednom izmakao njegovu sedžadu (sedždžadu) ispod njegovih mubarek nogu. Jedan drugi put ga je jedan mel’un (prokletnik) udario u nogu drškom od pijuka. Kada su se dvije vojske sastale oni su vidjeli da će hazreti Mu’avija pobijediti. Oni su napustili hazreti Hasanovu armiju. Zindik zvani Murteda, koji je bio jedan od ovih izdajnika, besramno piše u njegovoj knjizi Tenzihul-enbija o ovim njihovim podvalama. U stvari, u knjizi Kitabul-fusul piše da su pristaše Ibni Sebe, koje su u početku bile na hazreti Hasanovoj strani, napisale pismo hazreti Mu’aviji u kom su rekle, “Napadni sad! Mi ćemo ostaviti Hasana tebi.” Hazreti Hasan je, pošto je prozrijeo namjere ovih izdajnika, ponudio mir. Hazreti Mu’avija radijallahu anh je odgovorio, pošto se brinuo da se hazreti Hasanovo mubarek tijelo ne bi povrijedilo, da je spreman na mir pod svakim uvjetom koji Hasan predloži.

13 - Ovi ljudi nisu mirovali ni poslije hazreti Mu’avijinog radijallahu teala anh vefata (prelaska na ahiret). Oni su rekli da je došlo vrijeme da se islam iznutra uništi. Oni su poslali poruku hazreti Husejnu radijallahu teala anh u kojoj su mu rekli da će ga napraviti halifom. Oni su ga pozvali (da dođe) iz Mekke u Kufu. U knjizi Kisas-i Enbija ovako piše:

Iako ga je Abdullah bin Omer radijallahu teala anhuma nasavjetovao, i rekao mu “nemoj ići u Kufu!”, Hazreti Husejn ga nije htio poslušati. Abdullah se oprostio sa njim sa suzama u očima. Onda mu je Abdullah bin Abbas rekao, “O sine mog amidže! Mene je strah da će te ljudi u Kufi povrijediti. Oni su zli. Nemoj ići tamo! Ako već moraš negdje ići onda idi u Jemen!” Hazreti Husejn mu je odgovorio, “Ti si u pravu. Ali ja sam odlučio da odem tamo.” Abdullah mu je rekao, “Onda bar ne vodi familiju! Mene je strah da ćeš ti kao i hazreti Osman postati šehid pred dječijim očima.” Hazreti Husejn nije htio da posluša ni ovaj savjet. Ovaj citat iz knjige Kisas-i Enbija nam pokazuje da su Ashabi kiram u Mekki znali da su oni, koji su pozvali hazreti Husejna u grad Kufu, zle hurufije čija je namjera bila da ga namame u zamku.

14 - Alimi ehli sunneta su rekli da je poslije hazreti Alijinog šehidluka hilafet bio hazreti Hasanovo pravo. On je od ovog prava dobrovoljno odustao u hazreti Mu’avijinu korist. Jer, on je u to vrijeme bio zaslužan da bude halifa. On nije odustao od hilafeta iz straha, ili zato što je ostao sam, već iz njegove velikodušne milosti prema vjernicima (mu’minima) i da zaštiti muslimane od krvoprolića. Nije dozvoljeno praviti mir sa kafirima ili murtedima sa ciljem da se spriječi fitna. Najgora fitna je ne ratovati sa njima i tako izazvati da oni pobijede. Sa buntovnicima (bagijama) je dozvoljeno sklopiti mir (u takom okolnostima). Hazreti Mu’avijin položaj je do tog momenta bio položaj buntovnika (bagije), odmetnika (asije). On je te godine postao zakonski halifa. Bagiju ne treba kleti. Za njega se treba činiti istigfar (tražiti oprost). Značenje jednog ajeti kerima u suri Muhammed kaže, “Tražite oprosta (činite istigfar) za mu’minska griješenja!” Naređivanje oprosta (istigfara) zabranjuje kletvu i proklinjanje (la’net). Ovaj ajeti kerim nam naređuje da činimo istigfar onim koji urade veliki grijeh. Čak i da je dozvoljeno kleti atribut (tj. neko djelo) nije dozvoljeno kleti posjednika, počinioca tog atributa (tj. tog djela). Časno značenje desetog ajeta sure Hašr glasi, “Nemojte osjećati neprijateljstvo prema prvim mu’minima. Učinite im hajr dovu.” Čak je i u šijiskim knjigama napisano da je hazreti Alija zabranio da se kune Damašćane. Ovo nam pokazuje da su oni bili muslimani. Iako je rečeno u hadisi šerifu koji je rečen za hazreti Aliju, “Rat protiv tebe je rat protiv mene,” ovaj hadisi šerif je namijenjen da nam kaže koliko je opasno ratovati protiv ovih velikana. Ovaj hadisi šerif je opširno objašnjen u četrdeset prvom članku. U stvarnosti, položaj koji je zauzimao hazreti Mu’avija radijallahu teala anh, i oni koji su došli poslije njega, je položaj vladara, sultana. Oni su izvršavali samo jednu od halifine tri dužnosti.

15 - U hurufijskoj knjizi piše da su hazreti Mu’avijini guverneri tlačili narod. Jedan od njih je Zijad guverner Širaza. On je bio Ebu Sufjanov vanbračni (gayr-i mešru’) sin iz vremena džahilijjeta (predislamskog doba) kojeg je on imao sa džarijom Sumejom, koja je bila vlasništvo doktora Harisa. Kada je odrastao on je postao legendaran po svom plemenitom ponašanju, rječitosti i oštroumnosti. Amr ibni As, koji je bio jedan od arapskih genija, je ovako rekao za njega, “Da je ovo dijete jedno od Kurejševića ono bi postalo jedan velikan.” Hazreti Alija je tu takođe bio prisutan. Ebu Sufjan je rekao, “On je moj sin.” Kada je hazreti Alija postao halifa on je postavio Zijada da bude guverner Irana. On je odlično rukovodio. On je pokorio mnoge zemlje. Hazreti Mu’avija je čuo o ovim postignućima svog brata. On ga je pozvao. Ali, Zijad nije napustio svoju dužnost sve dok hazreti Alija nije postao šehid. Kada je hazreti Mu’avija zakonski postao halifa on je 44. godine po Hidžri oglasio da je Zijad Ebu Sufjanov sin. On ga je postavio da bude guverner Basre. On je na ovaj način zaštitio hazreti Osmana i hazreti Aliju da ne budu kritikovani zato što su imenovali kao guvernera nekog ko je bez oca. Zijad je imao namjeru da se osveti Sa’idu, sinu kadi Šurejha, za hazreti Aliju (tj. za ono što je on učinio hazreti Aliji). On mu je oduzeo njegovu kuću i imovinu. Sa’id je otišao u Medinu da se na njega požali hazreti Husejnu. Hazreti Husejn radijallahu anh je napisao pismo Zijadu u kojem mu je rekao da vrati nazad imovinu koju je on oduzeo od Sa’ida. Zijad je u njegovom odgovoru rekao, “O Fatimin sine! Ti si napisao svoje ime iznad mog. Međutim ti si molilac a ja sam sultan.” Hazreti Husejn je ovo pismo proslijedio u Damask halifi i uz njega je još dodao i tužbu protiv guvernera. Kada je hazreti Mu’avija pročitao ovo pismo on se jako rastužio. On je poslao Zijadu oštro naređenje: “O Zijadu! Znaj da si ti sin Ebu Sufjana i Sumeje! Ebu Sufjanov sin će biti blag i diskretan a takav će biti i Sumejin sin. Ti u svom pismu klevećeš Husejnovog oca. Ja se kunem da ti imaš sve atribute koje njemu pripisuješ. A on je čist od svih takvih mrlja. Tvoje ime, koje je ispod Husejnovog imena, je za tebe više čast nego sram. Čim dobiješ ovo moje pismo odmah vrati nazad Sa’idu njegovu imovinu! Napravi mu bolju kuću nego što je prije imao! Ja takođe izvještavam i Husejna o ovom mom naređenju i izvinjavam mu se i zahtijevam od njega da on takođe informiše i Saida. On može ostati u Medini ako to hoće. On može otići u Kufu ako to hoće. Nikad ih ne provociraj ni rukama ni jezikom! Ti si oslovio Husejna radijallahu teala anh sa imenom njegove majke. Sram te i stid bilo! Nikad ne zaboravi da je njegov otac Alija ibni Ebu Talib. A njegova majka Fatima, radijallahu anha, je Resulullahova kćerka. Može li iko drugi imati istu čast kao što je on ima? Zašto ne razmišljaš?”

Svako zna o štetama (zararetima) koje su Zijad i njegov sin Ubejdullah nanijeli muslimanima. Ali, ne bi nikad bilo ispravno optuživati hazreti Mu’aviju zato što ga je on postavio za guvernera. Njega su i hazreti Osman i hazreti Alija radijallahu teala anhum edžma’in prvobitno (ranije) postavili da bude guverner. Molimo vas da pročitate 36. članak.

16 - Pitanje: Naš Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je rekao, “Ko ezijjeti (uznemirava, muči, vrijeđa) Aliju ezijjeti mene.” Neki ljudi u svom rezonovanju zloupotrebljavaju ovaj hadisi šerif pa kažu, “Pošto je vrijeđanje Resulullaha kufr, svi oni koji su se borili protiv hazreti Alije radijallahu teala anh su kafiri.”

Odgovor: Munafici koji su se sastali u Kufi i Egiptu su došli u Medinu gdje su mučki ubili hazreti Osmana (tj. učinili šehidom). Kada je hazreti Alija postao halifa, on je mislio da bi bilo pametnije da se ne žuri sa iznalaženjem ubica i osvetom. Ovo odlaganje je pokvarilo (ohrabrilo) odmetnike (eškije). Ono je izazvalo da oni nastave sa njihovim nastranostima. Oni su počeli s proklinjanjima hazreti Osmana i posvugdje oglašavanju riječi koje govore da su oni pravedni (hakli). Ovako stanje stvari je bilo izvor dubokog bola za one velike među Ashabima kiram, kao što su, Talha, Zubejr, Nu’man bin Bešir, Ka’b bin Adžere i drugi. Oni su izrazili svoju žalost rekavši, “Da smo mi znali da bi ishod bio ovako loš mi bi zaštitili hazreti Osmana od ovih bandita.” Kada su to ubice čule one su odlučile da takođe i ove Ashabe mučki ubiju (učine šehidima). Ovi Ashabi su otišli u Mekku (Mekke-i Mukerreme) gdje im je hazreti Aiša, koja je ranije došla u Mekku da obavi hadž, dala azil. Oni su joj ispričali šta se dešava u Medini i rekli, “Halifa mora da toleriše ove bandite sve dok potpuno ne ugasi fitnu (pobunu). Ovakav postupak ih hrabri i izaziva da oni povećaju svoje neprijateljstvo i terorističko ponašanje. Krvoproliće se neće zaustaviti sve dok se ne ostvari osveta i tirani (zalimi) ne kazne.” Hazreti Aiša ih je nasavjetovala, “Vama nije pametno da se vratite u Medinu sve dok se ovi banditi nalaze u Medini oko Emirulmu’minina. Otiđite za sada negdje na neko sigurnije mjesto. Pričekajte na bolju priliku a u međuvremenu tražite način da izbavite hazreti Aliju iz ruku ovih bandita. Iskoristite prvu priliku koja se ukaže za saradnju sa sa halifom i krenite protiv ovih bandita. Onda će vam biti lako uhapsiti ove ubice za osvetu. Vi ćete na taj način naučiti tirane (zalime) lekciju koja će važiti do kijameta! Sada neće biti lako. Nemojte žuriti.” Ashabima kiram su se svidjele ove hazreti Aišine riječi. Oni su odlučili da odu u mjesta kao što su Irak i Basra koja su sastajališta za islamsku vojsku. Oni su zamolili hazreti Aišu, “Molimo te zaštiti nas dok ova fitna ne prestane i ovaj metež ne stiša i mi pripojimo halifi. Ti si majka muslimana i Resulullahova cijenjena i poštovana supruga. Ti si mu bliža i draža od ikog drugog. Pošto tebe svako poštuje banditi ne mogu krenuti protiv tebe. Ostani sa nama i podrži nas!” Hazreti Aiša im se pridružila iz razloga da muslimani budu rahat i da zaštiti Resulullahove Ashabe i oni su zajedno krenuli za Basru. Sa druge strane, ubice, koje su okruživale halifu i koje su se miješale u mnoge administrativne poslove, su dale hazreti Aliji potpuno drukčiji i lažan izvještaj o ovom njihovom pokretu (putovanju). Oni su nagovorili halifu da ode u Basru. Neke Sahabe kao imam-i Hasan i imam-i Husejn i Abdullah bin Dža’fer Tayyar i Abdullah bin Abbas su savjetovale halifu da ne žuri i da ne vjeruje munafičkim izvještajima. Međutim, munafici su nadjačali i uspjeli su da odvedu hazreti Emira u Basru. On je prvo poslao nekoga ko se zvao Ka’ka’ da upita one koji su sa hazreti Aišom šta misle. Oni su odgovorili da je njihov cilj mir i sprečavanje fitne i da se prvo ubice moraju pozatvarati. Halifa je prihvatio njihove želje. Na ovo su se muslimani sa obje strane razveselili i dogovorili da se sastanu kroz tri dana. Kako se vrijeme njihovog sastanka približavalo ubice su čule za ovaj dogovor. Ne znajući šta da urade oni su se okupili oko njihovog vođe, židova, Abdullaha bin Sebe’ i upitale ga šta trebaju učiniti da spriječe ovaj sastanak. On im je rekao, “Mi nemamo drugog izlaza osim da napadnemo halifinu vojsku i da onda odemo halifi i da mu kažemo ‘Oni koji su s Aišom nisu održali svoje obećanje. Oni su nas napali.’” Plan je uspješno sproveden, a onda je, onako kako je i planirano, konjica napala na drugu (hazreti Aišinu radijallahu anha) partiju. Po tom su špijuni počeli šaputati koji su se već ranije infiltrilali među njih, kao da su oni tobože njihovi prijetelji, “Halifa nije održao njegovo obećanje. Napadnuti smo.” I tako je započeo rat. Bitka kod deve (vak’atul džemel) je tako započela. Kurtubi i drugi ehli sunnet istoričari su ovako zapisali i to je istina. S druge strane, neprijatelji Ashaba kiram, izvrću podatke sa ciljem da odbrane ubice. Njihovim lažima se ne smije vjerovati.

Mu’avija radijallahu teala anh, guverner Damaska (Šama), je bio jedan drugi čovjek koji je imao mišljenje da se (prvo) ubice trebaju pohvatati i da im se treba osvetiti. Pošto se metež (ustanak) još nije ugušio, i pošto je halifa bio prezauzet bitkom kod deve i nije mogao ništa drugo uraditi, on je morao odbiti njegovu sugestiju. On je odbio da ga prihvati kao halifu. Kako piše i u šijiskoj knjizi zvanoj Nehdžulbelaga, halifa je rekao, “Mi ćemo (morati) ratovati sa našom braćom u islamu. Oni su skrenuli sa pravog puta.” Kako se vidi oni koji su učestvovali u bitkama Džemel i Siffin nisu nikad ni pomislili da uvrijede hazreti Aliju kerremallahu vedžheh. Jedino osjećanje koje su gajile obje partije je bila žudnja za poslušnošću Allahovim dželle-šanuhu naređenjima i sprečavanju fitne. Fakat, kandže zionizma su bile te koje su manipulisale krvoproliće na obje strane.

Na stotinu dvadeset trćoj stranici knjige Tezkire-i Kurtubi Muhtasari se navodi hadisi šerif koji prenosi Muslim. On kaže, “Ako muslimani ratuju međusobno i ubice i ubijeni će otići u džehennem.” Alimi su rekli da ovaj hadisi šerif govori o “onim (muslimanima) koji ratuju za dunjalučke koristi”. On ne govori o ratovanju za vjeru (islamski cilj), da se eliminiše zlo, ili da se asije (buntovnici, odmetnici) obuzdaju. U stvari, jedan drugi hadisi šerif kaže, “Ako ratujete za dunjalučke prednosti i ubica i ubijeni će biti u džehennemu.” Ovo nije bio slučaj sa ratom koji je vođen između hazreti Alije i hazreti Mu’avije radijallahu anhuma. On nije vođen za dunjaluk (ovosvjetske prednosti i položaje). On je vođen sa ciljem da se izvrši Allahovo dželle-šanuhu naređenje. Hadisi šerif koji se nalazi u Muslimu (Muslimovoj zbirci hadisa) kaže, “Među mojim Ashabima će se desiti fitna. Allah dželle-šanuhu će im oprostiti (učiniti afv i magfiret) radi hurmeta sohbeta (genitiv množine od riječi sohbet) koje su oni imali sa mnom. Oni koji kasnije dođu će otići u džehennem zato što će kuditi one moje Ashabe koji su bili umiješani u ovim fitnama.” Ovaj hadisi šerif pokazuje da će svim Ashabima kiram, koji su učestvovali u ovim bitkama, biti oprošteno.

17 - Hurufije, koje su ogorčeni neprijatelji Ashaba kiram, kažu da je sav ehli sunnet, rahmetullahi teala alejhim edžma’in, proklet (mel’un). Stotinu deseti ajet sure Al-i Imran kaže, “Vi ste najbolji od (svih drugih) ummeta.” Međutim, ovi ljudi (hurufije) kažu da je ovaj ummet “proklet”. Oni smatraju da je proklinjanje, onih najvećih među Ashabima kiram, poslije svakog namaza, veliki ibadet. Njima čak ni ne pada na pamet da kunu ljude kao što su Ebu Džehl, Ebu Leheb, Firaun (Fir’avn), Nimrod (Nemrud), koji su dušmani Allaha dželle-šanuhu i Poslanika. Oni kažu da su ajeti kerimi koji hvale i veličaju tri halife i Ashabe kiram (među onim koji se zovu) mutešabihat. Oni kažu da se njihovo značenje ne može shvatiti.

18 - Oni gledaju na ehli sunnet kao na neprijatelje Resulullahovog ehli bejta. Međutim, knjige koje su napisali alimi ehli sunneta vrve od članaka koji govore o ljubavi prema ehli bejtu (tj. da se ehli bejt mora voljeti) i o njihovoj veličini (njihovim vrlinama). Behauddin-i Amil, alim ehli sunneta, kaže u njegovoj knjizi Keškul da onaj ko ne vjeruje ehli bejt nije mu’min. Svi tarikati ehli sunneta dobijaju fejz (feid) od ehli bejta. Imami četiri mezheba ehli sunneta su učenici (talebe) ehli bejta. Ibni Mutahhir Hulli, jedan od šijiskih alima, priznaje u njegovoj knjizi Nehdžulhak i Minhedžulkerame da su Ebu Hanifa i Malik bin Enes bili učenici imama Džafera (Dž’afer-i) Sadika. Imam Šafija (imam-i Šafi’i) je bio učenik imama Malika kao takođe i imama Muhammeda Šejbanija. Imam-i a’zam Ebu Hanifa je takođe i prisustvovao sohbetu imama Muhammeda Bakira. On je od njega dobijao vjersko znanje (ilum). Ibni Mutahhir to otvoreno priznaje. Prema tome, imam-i a’zam je i prema šijiskom vjerovanju mudžtehid koji je sposoban da izvede idžtihad (idžtihad sahibija). Opet, prema njima, onaj koja ne vjeruje njegovo svjedočenje (šehadet) mora biti kafir. Dok je imam-i Musa Kazim bio u zatvorenik u abbasidskoj tamnici (zindanu) imam-i Ebu Jusuf i imam-i Muhammed Šejbani su mu dolazili u tamnicu i on ih je učio. Ove činjenice su zapisane takođe i u šijiskim knjigama.

Svakom muslimanu je farz da ne voli kafire. Ima puno ajeti kerima koji to naređuju. Mu’mini se moraju međusobno voljeti čak i ako su grešni. Svaki mu’min mora voljeti Allaha dželle-šanuhu više od ičega drugog. Ljubav (muhabbet) i neprijateljstvo (dušmanluk) imaju stepene. Mu’min (vjernik) mora da poslije Allaha dželle-šanuhu voli najviše Njegovog Resula. On onda mora voljeti najviše one mu’mine koji su blizu Resulullahu sallallahu alejhi ve sellem. Njemu su najbliže tri grupe ljudi:

1) Njegova djeca i rodbina radijallahu teala anhum edžma’in.

2) Njegove mubarek supruge radijallahu teala anhum edžma’in. U Kur’ani kerimu Dženabi Hak spominje zajedno srodstvo po porijeklu i srodstvo po nikahu (braku).

3) Njegovi Ashabi radijallahu teala anhum edžma’in. Ovi ljudi bi mu trčali u pomoć čak žrtvujući i svoje živote. Ova vrsta bliskosti je superiornija od svih drugih.

Poslije ovoga dolazi (na red) ljubav prema drugim mu’minima (pravovjernim) rahmetullahi teala alejhim edžma’in. Ako ijedan od ovih ljudi izgubi njegov iman on više neće zasluživati ovu ljubav. Iman i kufr (nevjerstvo) su odlučeni na izdisaju (son nefesu). (To jest, na izdisaju se zna je li osoba mu’min ili kafir.) Mu’minov grijeh se ne voli. Ali, on je voljen.

Jednoglasno je rečeno da poslije Resulullahovog vefata (prelaska na ahiret) niko od njegovih mubarek supruga i Ashaba, radijallahu teala anhum edžma’in, nije postao kafir. Jedan od šijiskih alima, Nasireddin-i Tusi, je rekao, “Oni koji su se pobunili protiv imama Alije su postali grešnici. Oni koji su protiv njeg ratovali su postali kafiri.” Međutim, prema gore navedenom jednoglasnom saopštenju, i oni koji su se pobunili protiv emira i oni koji su mu bili nepokorni se moraju takođe voljeti.

19 - Bitke kod Deve i Siffin nisu bile plod namjere da se ratuje protiv hazreti Alije. Njihova glavna zamisao je bila da se ubicama hazreti Osmana mora osvetiti. Ove borbe bi se desile čak i da hazreti Alija nije bio među njima. Niko od onih koji su učestvovali u ovim bitkama nije osjećao ni najmanje neprijateljstvo protiv hazreti Alije. Onaj ko uradi zabranjeno djelo će biti nagrađen (zaraditi) u skladu sa njegovom namjerom. Na primjer, recimo da neko kaže, “Ako mi neko razbije ovu čašu ja ću ga kazniti,” i neko se tuda prolazeći spotakne na nešto i razbije čašu. On ne bi trebao kazniti onog koji se spotakao. Isti je slučaj i sa onim koji su ratovali protiv hazreti Alije. Hazreti Aišino protivljenje hazreti Aliji je slično hazreti Musaovom korenju hazreti Haruna. Kur’ani kerim kaže da je hazreti Aiša majka mu’mina. Majka se ne može optuživati zato što kazni svog sina čak i ako je to greška. Ajeti i hadisi hvale i veličaju Ashabe kiram koji su se borili protiv hazreti Alije. Za svakog pojedinog Ashaba kiram postoji nada za šefat (šefa’at, zalaganje, posredovanje) i spas, pa čak i za sve mu’mine. Onaj ko osjeća neprijateljstvo prema hazreti Aliji i ko ga kune i psuje postaje kafir. Međutim, nije saopšteno da je to ijedan od Ashaba (koji su ratovali protiv njega) činio. Onaj ko nazove hazreti Aliju kafirom, ili kaže da on neće otići u džennet, ili ustvrdi da on ne može biti halifa zato što nije imao dovoljno znanja (ilma), pravednosti (adaleta), vera’-a (što znači čuvati se od sumnjivih stvari) i takve (tj. bogobojaznosti) postaje sam sobom kafir. O njemu ovako misle haridžije i jezidije, međutim, ovo njihovo ovako vjerovanje potiče iz pogrešne interpretacije (te’vila) sumnjivih dokaza (delila). Ako neko sa njim ratuje iz želje nefsa, kao što su imetak i položaj, ili kao rezultat pogrešnog idžtihada, on neće postati kafir. On u prvom slučaju postaje grešnik (fasik) a u drugom inovator (ehli bidat ili ehli bid’at). Hadisi šerif kaže, “Kleti mu’mina je isto kao i ubiti ga.” Kleti nekoga znači željeti da je on daleko od Allahove dželle-šanuhu milosti (rahmeta). Osjećanje mržnje prema grijehu i bidatu se nastavlja takođe i poslije smrti. Hadisi šerif kaže, “Ne kunite mrtve.”

20 - Kako se vidi, bitke Džemel i Siffin su židovsko maslo. One su užasna djela koja je zionizam izmanipulisao. One su posljedice židovskih nitkovskih planova koji su osmišljeni tako da nahuškaju brata na brata i izazovu građanski rat i iznutra razore islam. Židovi koji su priredili i baratali onim (ljudima) koji su učinili hazreti Osmana radijallahu anh šehidom su takođe priredili, i baratali pokretom armije, koja je svrgla sa prijestolja sultana Abdulhamida hana Drugog rahmetullahi teala alejh.

Muslimani se još uvijek ne bude. Oni ne mogu da vide ove činjenice. Knjige koje su napisali židovi, neprijatelji islama, koji su učinili hazreti Osmana šehidom i izazvali da se Ashabi kiram međusobno kolju i koji su izazvali da masoni zvani Sindikalna partija postanu muslimanima belaj i glavobolja i koji su odvukli na hiljade vjerskih ljudi na vješala i u tamnice, se prodaju u velikim brojevima pa čak šalju i po selima. Vjerski reformatori koje podržavaju komunisti i masoni su ustrajni i marljivi. S druge strane, muslimani su u jednom potpunom gafletu i dubokom snu. Oni prevode i reklamišu knjige koje su lukavo i prepredeno napisane sa ciljem da iznutra razore islam. Neprijatelji islama sa muslimanskim imenom se zovu “zindici”.

21 - Mi smo jednog dana vidjeli u novinama jednu reklamu za jednu vjersku knjigu. Rečeno nam je da novine već nekoliko dana hvale tu knjigu. Jedan musliman nam je donijeo kopiju te knjige. Ona je bila bogato ukrašena i hvalila je ehli sunnet, vjerovatno sa namjerom da sakrije laži i klevete koje su tu i tamo ubačene. Mi ih (ove laži i klevete) želimo oglasiti našoj braći u vjeri. Mi ćemo na taj način, ako uspijemo spasiti našu čistu (plemenitu) omladinu da se ne strovali u provaliju propasti, učiniti veliku uslugu našoj vjeri i našem narodu.

22 - On kaže, “U knjigama piše da se čak i Aiša-i Siddika do kraja svog života kajala radi svog pogrešnog idžtihada.

Naprotiv, knjige ne sadrže ni jedan jedini paragraf koji kaže da se taj i taj alim kajao zbog svog idžtihada zato što činjenje idžtihada po pitanju vjerskog znanja koje zahtijeva idžtihad nije grijeh. Za idžtihad se dobija makar jedna nagrada (sevap ili sevab). Ovi velikani rahmetullahi teala alejhim edžma’in nisu žalili zato što su pogriješili u svom idžtihadu već zato što se muslimanska krv prolila.

23 - On piše stvari kao, “Na kraju je shvaćeno, poslije dugog i ustrajnog perioda fitne i fesada i ubijanja i razaranja, da su Ashabi pogriješili u svom idžtihadu.” Kako je već ranije rečeno, idžtihadi Ashaba kiram radijallahu teala anhum edžma’in su pokazali da se hazreti Osmanovim ubicama treba osvetiti, da se banditi koji su se nalazili u Medini trebaju protjerati i da se treba što prije uspostaviti mir i red. Njihovi idžtihadi nisu imali ništa sa ratovanjem. Takozvane bitke su izazvali munafici. Kasnije su ti isti munafici rekli da su te bitke bile posljedica razlika u idžtihadu. Oni su na taj način uspjeli podijeliti muslimane u dvije grupe.

24 - On citira jedan hadisi šerif koji se nalazi u hurufijskoj knjizi, i koji kaže, “Neki od mojih Ashaba će mi doći kod mog bazena. Ja ću ih vidjeti i prepoznati. Oni će ih onda odvojiti od mene. Ja ću reći, ‘Ja Rabbi! Ovi ljudi su moji Ashabi.’ Na to će mi biti odgovoreno, ‘Ovi ljudi su poslije tebe radili tako i tako.’” On onda navodi razne knjige sa ciljem da dokaže da je to zaista hadis.

Duži oblik ovog hadisi šerifa se nalazi u knjigama ehli sunneta koje se zovu sihah [tj. knjige hadisa čiju su tačnost jednoglasno potvrdili alimi hadisa]. Svi hadisi šerifi ove vrste se odnose na licemjere (munafike) koji su se nalazili među Ashabima kiram. U hadisi šerifima se kaže da je u vrijeme Resulullaha nekoliko ljudi, između Ashaba kiram, postalo murted. Oni nisu uključeni u čast Ashabluka. Ovi ljudi, koje su plemena kao što su Beni Hanif i Beni Sakif poslala kao diplomatske predstavnike, su rekli da su postali muslimani i otišli. Oni su se kasnije vratili u nevjerstvo. Jedan drugi čovjek koji je u ovoj kategoriji je Harkus bin Zubejr, koji je u bitkama kod Deve i na Siffinu bio sa hazreti Alijom. On se kasnije pridružio haridžijama. Alimi ehli sunneta su se jednoglasno složili da su svi Ashabi, koji su činili dobra (salih) djela i činili džihad protiv kafira, preselili na ahiret kao vjernici (sa imanom). Ashabi sa obje strane, koji su učestvovale u bitkama “kod Deve” i na Siffinu, spadaju među ove srećne ljude. Oni nisu zvali jedni druge kafirima. Hadisi šerif koji kaže, “Asije (odmetnici) će ubiti Ammara bin Jasera,” i hazreti Alijina izjava, “Naša braća su se pobunila protiv nas,” dokazuju da su hazreti Muavija (Mu’avija) i svi Ashabi kiram koji su bili sa njim bili svi muslimani. Mi smo naveli u našoj knjizi Ashabi kiram, koja je na turskom jeziku, riječi koje su hazreti Muavija i hazreti Amr ibni As rekli pred smrt i opširno naveli primjere prevelike ljubavi i dubokog poštivanja koje su oni imali prema Resulullahu. Oni koji pročitaju tu knjigu će shvatiti da su njih oba imala jako čvrst iman. Oni se o njima neće nikad loše izražavati. Alimi ehli sunneta ne brane murtede. Nasuprot, oni su iznijeli uzvišene odlike koje su posjedovali oni koji su u vrijeme Ebu Bekira ratovali protiv murteda. Oni su objasnili koliko su bili časni ovi heroji koji su razvalili murtede i koji su radi Allaha ratovali s iranskim i vizantijskim armijama, koje su do korjena potukli. Oni su izazvali da hiljade i hiljade ljudi postanu vjernici (dobiju iman). Oni su ih podučili Kur’anu, namazu i islamu. Kur’ani kerim im daje vesele vijesti da će oni svi otići u džennet i obećava im bezbrojne blagodati (ni’mete). Allah dželle-šanuhu kaže da je On zadovoljan (razi) sa njima svima. Ove radosne vijesti i obećanje svjedoče da su svi Ashabi kiram radijallahu teala anhum edžma’in preselili na ahiret sa imanom i da nijedan od njih nije murted.

Šah Velijjullah-i Dehlevi rahime-hullah, jedan od velikih alima koji su obrazovani u Indiji, citira i objašnjava ovaj hadisi šerif na kraju njegove knjige Kurret-ul-ajnejn. Mi smo je saželi i preveli sa perzijskog na turski jezik i izdali pod naslovom Ashabi kiram. Molimo vas da takođe i tu knjigu pročitate! (Ova knjiga je djelomično prevedena na bosanski jezik.)

25 - Hurufijska knjiga kaže, “Imam ibni Džerir-i Taberi navodi u tefsiru (tumačenju) ajeta, ‘Vi ste najbolji ummet (za dobrobit) čovječanstva,’ da je Omer-ul-Faruk rekao u autentičnom pripovjedanju (rivajet-i sahiha) ‘Ovaj plemeniti atribut uključuje one ranije među nama a ne kasnije generacije.’ Prema Ahmedu bin Hanbelu i Ibni Sirinu raniji su sabikun-i evvelun, oni koji su klanjali prema kibletejnu (tj. prema dvije kible). Prema Ša’biju oni su Šedžere-i Ridvan (tj. oni koji su se pod drvetom zakleli Poslaniku na vjernost).

Iako on otvara put za napad na hazreti Mu’aviju on je zakoračio na trulu dasku. Govoreći da su sabikuni, koji su hvaljeni i veličani u ajeti kerimu, prvi koji su dobili imane (bili vjernici), on hoće da kaže da hazreti Mu’avija i hazreti Amr ibni As nisu uključeni u njih zato što su oni kasnije dobili imane (postali vjernici). Međutim, on navodi samo prvi dio 100. ajeta sure Tevbe koji kaže, “Sabikunel evvelun” a sakriva zadnji. Značenje ovog ajeti kerima, poslije “sabikunel evvelun”, kaže, “Allah dželle-šanuhu je zadovoljan sa svima onima koji slijede ove ljude u imanu i ihsanu. I oni su takođe zadovoljni sa Allahom dželle-šanuhu. Allah dželle-šanuhu je za njih pripremio džennete.” Sve knjige tefsira jednoglasno kažu da su svi Ashabi kiram i svi oni koji ih do kijameta (kraja svijeta) slijede uključeni u (ove) vesele vijesti koje su rečene na kraju ajeti kerima. Tefsir Tibjan, nakon što tako kaže, navodi da je Muhammed bin Ka’b rekao da su, “Svi Ashabi kiram u džennetu uključujući i one koji su uradili grijeh,” i dodaje da je on, kada je to rekao, naveo prethodno spomenuti ajeti kerim (tj. 100. ajeti kerim sure Tevbe). Jednom su upitali jednog hurufijskog oca, “Zašto ne klanjaš namaz?” On je odgovorio da on slijedi ajeti kerim (koji kaže), “Ne približujte se namazu!” Izostavljajući zadnji dio ajeti kerima koji kaže, “... kada ste pijani,” on mijenja Allahovu dželle-šanuhu zapovijed (šart) i tako postaje kafir. Isto tako i pisac ove knjige piše samo početni dio ajeti kerima i sakriva podatak da su hazreti Mu’avija i hazreti Amr ibni As među onima koji će otići u džennet.

26 - On onda lansira svoj prvi napad i kaže, “Imami kufra su Ebu Sufjan - koji je bio Hindin muž i Mu’avijin otac - i njegovi pomagaći.” Međutim, on zaboravlja da je u to vrijeme bio takođe i Abbas, Resulullahov sallallahu alejhi ve sellem amidža, među kafirima. On je u bitki na Bedru bio jedan od zapovjednika neprijateljskih trupa koje su napredovale prema Bedru da ratuju protiv Resulullaha. Kada je on zarobljen on se pohvalio hazreti Aliji i rekao, “Mi popravljamo Mesdžid-i haram. Prekrivamo Ka’bu. Dajemo vodu hadžijama.” Na to je Allah dželle-šanuhu objavio ajeti kerim čije značenje glasi, “Mušrička (višebožačka) popravljanja mesdžida (džamija) nisu sahih (se ne primaju, nisu prihvatljiva, ne vrijede). Mi ćemo poništiti djela o kojima se oni hvale i staviti ih u džehennem.” Tako je Abbas dobio odgovor koji je zaslužio. Međutim, Allah dželle-šanuhu je kasnije nastavio Svoju objavu čije značenje glasi, “Oni koji vjeruju i koji se isele iz Mekke u Medinu i koji čine džihad na Allahovom putu (radi Allaha) imaju visoke deredže. Oni su spašeni od azaba. Ja im daje vesele vijesti Mog rahmeta (milosti i oprosta) i ridvana (zadovoljstva i ljubavi) i Mojih dženneta. Oni će dobiti u džennetu vječne ni’mete.” Abbas i Ebu Sufjan radijallahu teala anhuma su se pridružili vjernicima. Oni su se iselili u godini pobjede (fetha) iz Mekke u Medinu. Ebu Sufjan je izgubio oko u bitki na Taifu. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem mu je dao vesele vijesti da će otići u džennet. On je u bitki na Jermuku, koja se vodila za vrijeme Ebu Bekirovog radijallahu anh hilafeta, izgubio i drugo oko, a malo kasnije, u toj istoj bitki je postao i šehid.

27 - On pita, “U bitki na Siffinu je poginulo sa svake strane po sedamdeset hiljada ljudi. Od ovih ljudi je dvadeset pet hiljada podržavalo Alijjul-Murtedu. Ko je izazvao ovu groznu bitku?

Mi smo prethodno u 16. članku preveli iz knjige Tuhfe i detaljno napisali da su posrednici (sebeb) ovog rata bili židov Abdullah bin Sebe’ i grupa zindika koja mu je bila odana i koja se zove sebe’ijje. Međutim, pristaše grupe sebe’ijje (sebe’ijjedžije) pokušavaju da ovo židovsko nevaljalstvo pripišu hazreti Mu’aviji i da na taj način rasparčaju muslimane.

28 - On kaže, “Talha i Zubejr, dva člana onih koji su Ašere-i-mubeššere, koji su bili na strani Aiše-i Siddike u bici ‘oko deve’ (vak’atu-l-džemel), su povukli svoje ranije pogrešne idžtihade i napustili bojno polje.

Ova dva Ashaba, koja su dobili vesele vijesti da idu u džennet, nisu činila idžtihad da ratuju protiv hazreti Alije. Oni sa ovakvim tvrdnjama nastoje da ukaljaju, ublate, ova dva čovjeka koje je Resulullah puno volio i koje je obradovao džennetom. Kada se hazreti Alija sa njima sastao i kada im je rekao da on ne želi da ratuje protiv muslimana oni su shvatili da su ih židovi prevarili. Oni su radi toga prestali da ratuju.

29 - On kaže, “Dok je Talha umirao on je prepoznao jednog iz hazreti Alijine murtedine grupe koji je prolazio i rekao mu je, ‘Pruži tvoju ruku! Ja ću učiniti bi’at u ime Alije.’

Hazreti Aiša i oni koji su bili sa njom su rekli da su oni u Basri, da oni neće da ratuju sa hazreti Alijom već da hoće da se sa njim dogovore, da mu učine bi’at i da stanu u kraj fitni i fesadu. U knjizi Kisas-i Enbija ovako piše na 418. stranici, “Poslije Resulullahovog hilafeta je bilo diskutovano ko će preuzeti hilafet kada je Zubejr bin Avvam isukao sablju i rekao da je on neće staviti u korice sve dok se ne preda Aliji bi’at.” Kako se vidi, Zubejr, jedan od deset sretnika kojima su date vesele vijesti da će otići u džennet, je bio među onima koji su u bitki “oko deve” bili sa hazreti Aišom Siddikom protiv hazreti Alije. Ovaj navedeni citat iz knjige Kisas-i Enbija dokazuje da su svi Ashabi kiram, čiji se idžtihadi nisu slagali sa hazreti Alijinim, znali da je hazreti Alija uzvišeniji, i prikladniji od njih za hilafet, i da su htjeli da se dogovore sa njim. Mi smo u šesnaestom članku objasnili kako je slučaj “kod deve” započeo i da je on bio rezultat židovskih spletki. Citat koji se navodi iz knjige pokazuje da je ovaj naš prijevod tačan. Mudžtehidima nije grijeh činiti idžtihad. Zašto bi im onda bilo korisno (fazilet) da promijene svoj idžtihad?

30 - On kaže, “U ajeti kerimu je rečeno ostanite u svojim kućama, sjedite, ‘ne izlazite, ne učestvujte u ratu i tuči’. Ona je iz ovog ajeta shvatila svoju grešku.

Da je ovaj ajeti kerim naredio da se nikad ne izlazi, onda, poslije objave ovog ajeti kerima, Resulullah ne bi nikad vodio sa sobom svoje supruge kada je išao na hadždž i na umru i u sveti rat (gazu). Niti bi im on dozvolio da posjećuju svoje roditelje, bolesnike ili ožalošćene famelije. Očigledno je da su činjenice potpuno suprotne. Dakle, ajeti kerim im naređuje da ne izlaze nepokrivene. On im ne zabranjuje da izlaze iz vjerskih razloga ako se pokriju. Hazreti Aiša je bila jedan od najviših Ashaba kiram radijallahu teala anhum edžma’in. Ona je na zahtjev Ashaba izašla da zahtijeva osvetu za pravednog (adil) halifu (hazreti Osmana). Hazreti Alija je, prema šijiskim knjigama, za vrijeme hazreti Ebu Bekirovog hilafeta popeo hazreti Fatimu na životinju i proveo je ulicama da obiđe Medinu. Ashabi kiram su za vrijeme drugog halife vodili Resulullahove čiste supruge (zevdžat-i tahirat) na hadždž.

31 - On kaže, “Resul-i ekram sallallahu alejhi ve sellem je pomilovao Ammara bin Jasera po licu i rekao mu, ‘Tebe će ubiti jedna grupa bagija’ Ova vijest (haber) pokazuje da su Mu’avija i njegovi saučesnici bili bagije. Kada je Ammar postao šehid oni koji su znali za ovaj haber su napustili Mu’aviju i prešli na Alijinu murtedinu stranu. Bagija znači odmetnik, pobunjenik,” i dodaje da je on uzeo ovu informaciju iz knjige Kisas-i Enbija.

Mi smo pretražili cijelu knjigu Kisas-i Enbija. Mi nismo mogli nigdje naći nikakav tekst koji kaže da su oni, koji su čuli o hazreti Ammarovoj smrti, prešli na hazreti Alijinu stranu. Knjiga piše o tome da su borbe postale još žešće i da su među hazreti Alijinim vojnicima nastale razlike. Hadisi šerif o hazreti Ammaru, koji takođe i ova knjiga navodi, dokazuje da hazreti Mu’avija i drugi Ashabi kiram, kao hazreti Amr ibni As, nisu bili kafiri. Oni su se svi pridružili Resulullahu u njegovom džihadu protiv kafira.

U knjizi Kisas-i Enbija piše: Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je po osvajanju Mekke napisao iste godine pismo ammanskom vladaru Dža’feru i poslao ga po hazreti Amr ibni Asu radijallahu anh.

Kada su stanovnici Taifa postali muslimani Resul-i ekrem je poslao Ebu Sufjana u Taif da razbije idola koji se zvao Lat. Ebu Sufjan i njegovi sinovi Jezid i Mu’avija su bili Resulullahovi sekretari. Halid ibni Zejd eba Ejjubel Ensari kao takođe i Amr ibni As su bila dva časna čovjeka (zevat-i kiram) koja su služila kao (Resulullahovi) sekretari. Amr ibni As je bio komandant Resulullahove armije. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je postavio Ebu Sufjana za guvernera Nedžrana a njegovog sina Jezida za sudiju u Tejmi, radijallahu teala anhuma.

Kada je Resulullah preselio na ahiret hazreti Amr ibni As je bio u Ammanu. Kada se on vratio u Medinu Ashabi kiram su se iskupili oko njega i tražili od njega da im kaže šta je sve vidio na putu. On je rekao, “Ja sam vidio da su Arapi koji žive u mjestima između Ammana i Medine već postali murtedi i da su spremni da sa nama ratuju.” Hazreti Ebu Bekir je slao murtedima grupu po grupu Ashaba kiram. On je poslao vojsku pod komandom Amra ibni Asa radijallahu teala anhum edžma’in protiv murteda Huda’a.

Hazreti Amr ibni As je u vrijeme sreće (se’adeta) prvo bio zadužen sa dužnošću isakupljanja zekata od plemena Sa’d i Huzejfe i Uzre. On je kasnije bio postavljen za sudiju u Ammanu. Njemu je obećano da će on opet, kada se vrati, dobiti njegov prijašnji položaj. Kada se on vratio iz Ammana hazreti halifa ga je opet poslao da iskuplja zekat. Tako je ispunjeno obećanje koje je Resulullah dao. Kada se broj murteda povećao halifa je htio da on bude emir (vođa) jedne grupe (divizije). On mu je napisao pismo u kom mu je rekao, “Ja sam ti dao tvoj bivši posao tako da Resulullahovo obećanje bude ispunjeno. Ja sada planiram da ti dodjelim dužnost koja će ti biti korisnija i na dunjaluku i na ahiretu.” Amr ibni As je ovako odgovorio, “Ja sam jedna od strelica od islamovih strelica. Poslije Allaha, ti si onaj koji će ih odapeti i pokupiti. Odapni onu koja je jača i efektivnija.” Hazreti halifa je imenovao njega da bude emir jedne grupe (divizije). On ga je poslao preko Ejle u Palestinu. Abu Sufjanov sin Jezid je imenovan emirom druge grupe (divizije) i poslan preko Belka u region u blizini Damaska. Ebu Sufjanov drugi sin hazreti Mu’avija je postavljen za emira jedne druge grupe (divizije) pod komandom njegovog brata. Car Heraklius je poslao svoga brata sa armijom od stotinu hiljada ljudi protiv hazreti Amra ibni Asa i jednu drugu moćnu armiju pod vođstvom generala Jorgija protiv Jezida. On je ostao u Humsu. Kada su islamske trupe (snage) dobile od halife naređenje one su se iskupile u Jermuku. Vizantijske trupe su se takođe iskupile naspram islamske vojske. Muslimani su više voljeli odbranu i zatražili su pomoć od halife. Hazreti Halid, (kojeg su zvali) “Allahova sablja”, je na halifinu zapovijed došao iz Iraka u pomoć sa deset hiljada vojnika i ušao u Amrovu ibni Asovu službu. Vizantijska vojska je poslije krvave bitke u Edžnadinu pretrpjela ponižavajući poraz. Onda se u Jarmuku odvila jedna druga teška bitka između vizantijske vojske koja je brojala 240.000 i islamske vojske koja je brojala 46.000. Ona je sadržavala 1000 Ashaba kiram. Stotinu njih su bili heroji u bici na Bedru. Hazreti Halid je jednoglasno izabran za vrhovnog komandanta. Amr ibni As i Šerhabil su zapovijedali desnim krilom a Jezid bin Ebi Sufjan i Ka’ka su zapovijedali lijevim krilom. Ebu Sufjan bin Harb je hrabrio vojnike svojim herojskim podvizima. To je bila jedna jako krvava bitka. Stotinu hiljada Vizantinaca je sasječeno, uključujući i carevog brata. Jedna strelica je probila Ebu Sufjanovo mubarek oko i oćoravila ga. Vizantijci su lansirali u Jordanu još jednu ofanzivu sa osamdeset hiljada vojnika. Halid je zauzeo svoje mjesto u centru dok su Amr ibni As i Ebu Ubejda zauzeli dva krila, radijallahu teala anhum edžma’in. Vizantijci cu do balčaka pobijeni. Samo ih nekoliko je preživjelo.

Za vrijeme hazreti Omer-ul-Farukovog hilafeta muslimani su opsjeli Damask (Šam). Jednu kapiju je držao Halid bin Velid, drugu Amr ibni As a treću Jezid bin Ebi Sufjan. Jezid je imenovao svog brata Mu’aviju da bude komandant frontalne kolone. On je pokorio gradove Sajda i Bejrut dok je Amr ibni As pokorio Palestinu. Hazreti Amr ibni As je bio komandant vojske u Palestini. Hazreti emirul-mu’minin je često slao pomoć Amru ibni Asu. Amr ibni As je bio čuveni genije i domišljat administrator. On je poslao jednu trupu u Jerusalim i jednu u Remlu. I Mu’avija je takođe opkolio grad Kajserije. Grad je bio pun vojnika...

...

36 - On kaže, “Muavija je prisvojio jednog krajnje svirepog, izdajicu i ubicu, Zijada bin Ebiha, koji je bio vanbračno dijete njegovog oca Ebu Sufjana, sa ciljem da mu posluži u njegovoj izdajničkoj namjeri i krvoločnoj situaciji. Postavljajući Ubejdullaha, sina ovog izdajnika i razbojnika nad razbojnicima, kao guvernera za vrijeme svog života, on je smišljeno i namjerno pripremio i skovao plan za korištenje i izvršavanje nesreće i tragedije na Kerbeli. Kako je moguće da ovi trikovi i planiranja budu greške u idžtihadu?” On kaže da on citira ove riječi iz knjige Kisas-i Enbija.

Nažalost, knjiga Kisas-i Enbija sadrži u sebi izvjesne neučtive i needepske riječi protiv Mu’avije. Međutim, ovako bezobrazne riječi, koje su gore navedene, ne bi mogle izaći iz Dževdet-pašinog rahmetullahi teala alejh pera, punog imana, niti je on bio čovjek od te vrste da bi dozvolio da take riječi ukaljaju stranice njegove knjige. Pogledajmo kako on opisuje ove događaje u njegovoj knjizi Kisas-i Enbija:

Stanovnici Farisa su se pobunili protiv hazreti Alije. Oni su odbili da plaćaju takse (koje se zovu) ušr i haradž. Hazreti Alija je 39. godine po Hidžri imenovao Zijada bin Ebiha, koji je bio službenik bejtulmala u Basri, za guvernera u provincijama Faris i Kerman. Abdullah bin Abbas, koji je bio emir Basre, je poslao Zijada u Faris sa vojskom pod Zijadovom komandom. Zijad bin Ebih je bio jako bistar, sposoban i dalekovid administrator. On je zahvaljujući svojim upraviteljskim sposobnostima izmanipulirao ovu stvar bez upotrebe vojske pod njegovom komandom. On je u provincijama Faris i Kerman za kratko vrijeme uspostavio red i mir. On je pokorio buntovnike (asije). Kada je hazreti Alija primio neke žalbe na emira Basre, Abdullaha bin Abbasa, on je zatražio od Abdullaha da mu pošalje knjigu prihoda imetaka džizije. Uvrijeđen, Abdullah ibni Abbas mu je napisao, “Možeš usput poslati i nekog drugog da obavlja ovu dužnost.” On je otišao iz Basre. Poslije hazreti Alijinog šehidluka Zijad nije dao prisegu (učinio bi’at) Mu’aviji. Zijad je bio inteligentan i odličan govornik. On je u početku bio sekretar guvernera Basre Ebu-Musel-Eš’arije. Hazreti Omer mu je za vrijeme svog hilafeta dao izvjesne dužnosti. Poslije bitke “kod deve” hazreti Alija ga je postavio za vrijeme svog hilafeta za direktora financijske kancelarije u Basri a kasnije za emira Farisa. Pošto je on bio dobar administrator on je uspostavio red u provinciji. Kada je hazreti Mu’avija vidio njegove uspjehe on je oglasio da je on njegov pravi brat. Hazreti Alija je napisao Zijadu pismo u kojem mu je rekao, “Ja sam te postavio da budeš guverner ove provincije. Ti si ekspert u tom poslu! Ali ti ne možeš dobiti Ebu Sufjanovu genealogiju i nasljedstvo samo sa njegovim riječima. Mu’avija će se vješto približiti osobi iza leđa, s desna i s lijeva. Čuvaj ga se.” U Arabiji je u predislamskom periodu bilo raznih vrsta ženidbi, brakova. Islam ih je zabranio. Zijad je rođen u braku koji je u tim danima bio zasnovan na običajima koji su bili punovažni.

Hazreti Mu’avija je 45. godine po Hidžri imenovao Zijada da bude guverner Basre, Horasana i Sidžistana. Te godine su u Basri bili rašireni veliki grijesi i razvrat (fisk i fudžur). Zijad se popeo na minber. On je održao jedan jako elokventan i jasan govor. On je ukorio one koji su se bavili griješenjem i razvratom. On im je zaprijetio oštrim kaznama. On je na jaciji namazu učio polako duge sure i kasno ih slao kući, zabranjujući im da izlaze na ulice po noći poslije tog vremena. On je sa ovim vanrednim stanjem zaveo red u Basri. On je na taj način ojačao hazreti Mu’avijinu vladu. On je tako uveo striktnu disciplinu da bi onaj ko je nešto izgubio na ulici nalazio tu stvar ako bi se i nakon dugog vremena, kasnije, tu vratio. Niko nije zaključavao vrata. On je osnovao milicijsko uređenje sa deset hiljada milicionera. On je takođe uveo i red i zaštitu i na selima i na drumovima. Svako je uživao u sigurnosti i zaštiti, kao u hazreti Omerovo vrijeme. On je dao važne dužnosti i položaje mnogim velikanima među Ashabima kiram kao na primjer Enesu bin Maliku. On ih je tako upotrijebio. U međuvremenu su se haridžije, tj. hazreti Alijini neprijatelji, pobunile. Zijad je ugušio ustanak i većinu njih je nemilosno pobio uključujući i njihovog vođu. Njihova imena su zaboravljena. Hazreti Mu’avija je 49. godine po Hidžri poslao armiju u Istanbul. On je naredio svom sinu Jezidu da se pridruži armiji. Jezid, koji je bio raskalašeno dijete, odraslo u bogatstvu, je previše zakasnio. Hazreti Mu’avija je natjerao Jezida da sustigne armiju koja je napredovala. Hazreti Abdullah ibni Abbas, hazreti Abdullah ibni Omer, hazreti Abdullah ibni Zubejr i hazreti Ejjub-el Ensari Halid su bili u toj armiji. Zijad je preselio na ahiret u 53. godini po Hidžri u 53. godini života. Poslije Zijadovog vefata (prelaska na onaj svijet), njegov sin Ubejdullah je došao u Damask. Hazreti Mu’avija ga je postavio da bude zapovjednik Horasanskih snaga. Ubejdullah je tada imao dvadeset pet godina. On je otišao u Horasan. On je, kada je prešao preko rijeke Džejhun (Amu Darja), pokorio mnoge zemlje u Buhari. On je donijeo mnoge ganimete (ratne plijenove). On je 55. godine po Hidžri postao guverner Basre. Basra je bila haridžijsko leglo. Novi guverner Basre, Ubejdullah bin Zijad, je krenuo na njih i potpuno ih rastjerao.

Kada je Jezid u 60. godini po Hidžri postao halifa, Ubejdullah bin Zijad je bio guverner Basre. Stanovnici Kufe su napisali halifi pismo u kojem su ga zamolili da im postavi autoritativnog (moćnog) guvernera. Jezid je poslao Ubejdullaha bin Zijada u Kufu. Kada je Ibni Zijad stigao u Kufu on ju je našao u jednom opštem neredu. On je pozvao narod na poslušnost. Hazreti Husejn radijallahu anh je u međuvremenu, na poziv koji je dobio od stanovnika Kufe, poslao u Kufu svog amidžića Muslima. U Kufi se sastalo preko trideset hiljada osoba i izabralo hazreti Husejna za halifu. Oni su se okupili oko Ibni Zijadove kuće. Ibni Zijad ih je rastjerao i ubio njihovog vođu Muslima. Hazreti Husejn radijallahu anh je isti dan napustio Mekku i krenuo za Kufu.

Omer, sin Sa’da ibni Ebi Vakkasa, jednog od Ašere-i mubeššere, je postavljen za emira grada Reja. Omer je maltene krenuo sa četiri hiljade ljudi kada se pročulo da je hazreti Husejn već bio na putu za Kufu sa ciljem da postane halifa. Ibni Zijad je rekao Omeru da krene na Husejna što je Omer odbio. On je rekao, “Onda povrati moje naređenje kojim sam ti ponudio da budeš guverner Reja.” Omer je rekao, “Da malo razmislim (o tom).” On je to onda prihvatio. Oni su se sastali na Kerbeli. Hazreti Husejn je rekao, “Ja se vraćam”. Ibni Zijad je rekao Omeru, “Neka on prvo učini bi’at (dadne prisegu) Jezidu pa neka onda ide. Ako ne učini bi’at ne nudi mu vode.” Hazreti Husejn je odbio da učini bi’at. Omer je krenuo naprijed sa svojim vojnicima. U 61. godini po Hidžri, 10. dana mjeseca Muharrema su hazreti Husejn i sedamdeset drugih ljudi sa njim postali šehidi. Omer bin Sa’d je odveo dva dana kasnije žene i Zejnel’abidina u Kufu. Ibni Zijad je iskupio narod u džamiju. On se popeo na minber i rekao, “Neka je hamd Allahu koji je dao da pravo (hakk) nadvlada i (koji je) pomogao Jezida emirulmu’minina (vođu pravovjernih).” Kada su žene i vijesti o šehadetu stigle u Damask, Jezidove suze su se napunile suzama. On je rekao, “Da Allah prokune Ibni Sumejju.” Ubejdullaha bin Zijada su zvali Ibni Sumejje i Ibni Merdžane. On je proučio rahmet na hazreti Husejna i rekao, “Ja bih oprostio Husejnu da mi je došao.” On nije dao ništa Zubejru koji mu je donijeo vijesti. On je rekao, “Da mu Allah dadne belaj. Ibni Zijad ga je prebrzo ubio.” On je uzeo one koji su dovedeni iz Kufe. On je rekao, “Znate li vi zašto je Husejn ubijen? Husejn je govorio, ‘Moj otac Alija je bolji od njegovog (Jezidovog) oca Mu’avije. Moja majka Fatima je bolja od njegove majke i moj djed Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je bolji od njegovog djeda. Prema tome, ja sam bolji od njega. Hilafet je moje pravo.’ Njegov otac i moj otac su prepustili ovu stvar sudijama da je oni riješe. Svako zna ko je bio izabran. I da još kažem i ovo, Allaha radi: Njegova majka Fatima je bolja od moje majke. Što se tiče njegovog djeda, niko ko ima iman (vjeruje) u Allaha i Sudnji dan (dan ahireta, proživljenje nakon smrti) neće držati nikog drugog ravnim Resulullahu. Međutim Husejn je govorio (i radio) po svom znanju fikha i idžtihadu zaboravljajući na ajet koji kaže, ‘Allah dželle-šanuhu je posjednik svega. On će podariti vrhovnu vlast (mulk) onome koga On izabere.’” Ljudi u Jezidovoj palaći su puno, puno žalili i plakali za hazreti Husejnom. Imovina koja mu je oduzeta je vraćena u mnogostruko većoj količini. U stvari, hazreti Husejnova kćerka Sukejna je rekla, “Ja nisam vidjela nikog da je dobrotvorniji od Mu’avijinog sina Jezida.” [Ovu činjenicu čak ni nemezheblije ne mogu poreći. Ali, oni u svojim citatima zamjenjuju riječ “nikog” sa “kafira”.] Jezid je svakog sabaha i akšama pozivao hazreti Zejnel’abidina za svoju trpezu (sofru) da zajedno jedu. Kada su se rastajali i opraštali on je rekao, “Da Allah dželle-šanuhu prokune Ibni Merdžana! Vallahi, da sam ja bio na njegovom mjestu ja bih prihvatio sve želje tvoga oca. Na koncu, to je bila Allahova dželle-šanuhu sudbina (takdir)! Piši mi ako ti išta treba. Ja ću ti to odmah poslati bez obzira šta tražiš.” Jezid je umro u 64. godine po Hidžri u tridesetoj godini života. Ibni Zijada je ubio Muhtar, vođa razbojnika, u krvavoj bitki koju je on vodio u mjesecu Muharremu 67. godine po Hidžri. Hazreti Abdullah bin Zubejr radijallahu teala anhuma, koji je bio halifa Hidžaza, je postavio svog brata Mus’aba da bude guverner Basre. A Mus’ab je poslao jednog od njegovih emira, koji se zvao Muhalleb, protiv Muhtara. Muhtar je ubijen na kraju krvave bitke u 67. godini po Hidžri.

Ako se ova pisanja iz knjige Kisas-i Enbija pročitaju savjesno shvatiće se da hazreti Husejnov radijallahu teala anh šehidluk nije bio iz neprijateljstva prema njemu i njegovom blagoslovljenom (mubarek) ocu već zbog ovosvjetskih razloga, ambicija. Bez obzira iz kog se to razloga desilo čak ni Jezid nije prihvatio odgovornost za ovo sramno divljaštvo. On je prokleo Ibni Zijada za ovo mrsko djelo. Iako je Jezidov zločin veliki, kaljanje njegovog mubarek oca radi ovog zločina je još veća nepravda. To bi bilo isto kao kad bi osuđivali Adema alejhisselam zato što je njegov sin Kabil ubio njegovog brata Habila.

Tvrditi da je hazreti Mu’avija postavio Ubejdullaha ibni Zijada za guvernera sa namjerom da hazreti Husejn postane šehid znači poricati događaje. U knjizi Kisas-i Enbija piše da ga je on postavio zato što se on uspješno borio protiv kafira i zato što je ugušio haridžije koje su bili hazreti Alijini neprijatelji. On ga je postavio u Basru kada je vidio da on služi (hizmeti) islam. Hazreti Husejn radijallahu anh je u to vrijeme bio u Medini. Da je Mu’avija imao ikakve mržnje i zlobe prema hazreti Husejnu on bi postavio Ibni Zijada da bude guverner Hidžaza. Zašto oni koji optužuju hazreti Mu’aviju za Jezidovu krivicu ne optuže Omerovog oca za Omerovo ubijanje hazreti Husejna umjesto da ga oslobodi (pusti)!? (Zato što je) Omerov otac, Sa’d ibni Ebi Vakkas je jedan od onih koji su dobili vesele vijesti da će otići u džennet (tj. jedan od Ašere-i mubeššere). Oni znaju da će njihove laži i tajni planovi biti primijećeni (razotkriveni) ako oni počnu kuditi ovu osobu.

Abdulvehhab-i Ša’rani ovako kaže na 129. stranici skraćene verzije knjige Tezkire-i Kurtubi muhtasari: Jezid je poslao hazreti Husejnovu mubarek glavu i ratne zarobljenike iz Damaska u Medinu. Njegova mubarek glava je po naređenju Omera bin Sa’da, guvernera Medine, zamotana u ćefine (kefine) i zakopana u groblje Baki’ pored hazreti Fatima-tuz-zehrinog mubarek groba. Trinaesti fatimijski vladar Faiz (Faid) je došao na prijesto 549./1154. godine kada mu je bilo pet godina. On je umro 555. godine. U njegovo vrijeme su državni poslovi bili u rukama vezira Talajia bin Ruzejka. Kada je ovaj čovjek napravio u Kairu groblje koje se zove Mešhed on je potrošio 40.000 zlatnika da se donese hazreti Husejnova mubarek glava iz Medine u Kairo. Ona je zavijena u zelenu svilu (atlas) i stavljena na tabut od abanovine i sahranjena u (groblje) Mešhed pored imamovog Šafijinog rahmetullahi alejh turbeta i sejjidet Nefisinog groba.

Hurufije su i ovaj događaj izvrnule. Oni kažu da je njegova mubarek glava četrdeset dana poslije njegovog šehidluka donesena u Kerbelu i da je tu (u Kerbeli) zakopana pored njegovog tijela.

Veliki pakistanski alim Mevlana Hafiz Hakim Abduššekur Ilahi Mirzapuri Hanefi je napisao knjigu koja se zove Šehadet-i Husejn (Husejnov šehidluk) radijallahu anh. Ovu knjigu, koja je prvobitno napisana na urdu jeziku, je mevlevi Gulam Hajdar Faruki, student islamske medrese (Medrese-i islamijje) u Karačiju, preveo na perzijski jezik. Ova velika medresa, koja se nalazi na adresi Newtown 5 u Karačiju, nudi visoko obrazovanje u islamskim naukama. Ovdje dolaze studenti iz cijeloga svijeta i obrazuju se i treniraju i postaju alimi ehli sunneta. Muhammed Jusuf Benuri, veliki alim i istovremeno i osnivač medrese, je napisao pohvalu u kojoj veliča informacije koje se nalaze u ovoj knjizi (Šehadet-i Husejn). Jusuf Benuri je preselio na ahiret 1400./1980. godine. Ova knjiga ima 102 stranice. Autor kaže da se neprijatelji islama predstavljaju sa islamskim imenima sa namjerom da iznutra unište islam i izazovu neprijateljstvo protiv ehli bejta. Oni se predstavljaju kao “zaljubljenici u ehli bejt”. On kroz cijelu knjigu daje primjere iz šijiskih knjiga i potvrđuje (dokazuje) ovu činjenicu. On ovako piše na njenoj jedanaestoj stranici: Šijiski alim, Muhammed Bakir Horasani, koji je bolje poznat kao mulla Muhsin, je umro u Mešhedu 1091./1679. godine. On ovako piše na 321. stranici njegove knjige Džila-ul-ujun, “Mu’avija radijallahu anh je dao na umoru svom sinu sljedeći savjet: Ti znaš imam-Husejnovu bliskost Resulullahu sallallahu alejhi ve sellem i da u njemu teče njegova mubarek krv. Iračani će ga pozvati u svoju zemlju obećavajući mu da će mu pomoći. Ali, oni mu neće pomoći. Oni će ga ostaviti samog. Ako ti izvojuješ pobjedu nad njim ukaži mu dužno poštovanje. Nemoj ga nikad uvrijediti i kazniti za njegova djela prema tebi! Čini mu ista dobročinstva koje sam mu i ja činio!” Muhammed Taki han, jedan šijiski istoričar, je preselio na ahiret 1297./1879. godine. On ovako savjetuje u svojoj knjizi Nasih-ut-tevarih: “Sine moj ne slijedi svoj nefs! Ne odlazi u Allahovo dželle-šanuhu prisustvo sa rukama uprljanim krvlju Husejna bin Alije! Ti ćeš u protivnom biti u vječnom azabu. Ne zaboravi hadisi šerif, ‘Allah dželle-šanuhu neće dati bereket onom ko ima grešku u poštivanju Husejna.’” Na 38. stranici te iste šijiske istorije piše, “Pristaše imama Alije, to jest šije, su dolazile u Damask i kudile hazreti Mu’aviju. Mu’avija radijallahu teala anh nije poduzimao ništa i nije ih kažnjavao što ga kritikuju. On im je umjesto toga davao mnoge poklone iz bejt-ul-mala.” Na 323. stranici knjige Džila-ul-ujun piše, “Imam-i Hasan bin Alija radijallahu anhuma je rekao, ‘Vallahi hazreti Mu’avija je bolji od onih koji se iskupljaju oko mene kao tobože (neke) pristaše. Oni u jednu ruku kažu da su šije a u drugu jedva čekaju priliku da me ubiju i da se dočepaju moje imovine.’”

Što se tiče Jezida, on nije zaboravio očev savjet. On nije pozvao imama Husejna radijallahu teala anh u Kufu. On nije naredio da ga ubiju. Njega nije radovala njegova smrt. Nasuprot, kada je on čuo tu žalosnu vijest on je plakao i naredio je žaljenje. On je poštovao ehli bejt. Na 322. stranici šijiske knjige Džila-ul-ujun piše, “Jezid je imenovao Velida bin Akabu, koji je bio čuven po njegovoj ljubavi prema ehli bejtu, da bude guverner Medine. On je oduzeo guvernerstvo od Mervana, poznatog neprijatelja ehli bejta. Jedne noći je Velid pozvao imama Husejna i rekao mu da je Mu’avija preselio na ahiret i da se mora biti poslušno (dati prisega, učiniti bi’at) Jezidu. Imam-i Husejn mu je rekao: “Ti ne bi bio zadovoljan sa mojom tajnom prisegom (bi’atom). Ti bi htio da mu ja javno dadnem prisegu (učinim biat).” Ove riječi iz šijiske knjige pokazuju da imam-i Husejn nije nazvao Jezida griješnikom, razvratnikom (fadžirom) i kafirom. Da je on njega smatrao takim on mu ne bi ni tajno učinio bi’at. Njegovo izbjegavanje javnog činjenja bi’ata je bilo zato što on nije htio da na sebe navuće šijisku mržnju. U stvari, oni su, zato što je on postigao sa mir Mu’avijom, dezertirali i pobjegli od njegovog oca i postali haridžije. Oni su ratovali protiv njegovog oca. Oni su postali neprijatelji njegovom starijem bratu hazreti Hasanu zato što je on dao Mu’aviji hilafet.

U ovoj istoj perzijskoj (šijiskoj) istoriji piše, “Kada je Zedžr bin Kajs donijeo Jezidu vijesti o hazreti Husejnovoj smrti on je oborio glavu i ostao izvjesno vrijeme u tom položaju. On je onda rekao, ‘Za mene bi bile bolje vijesti da si mu se pokorio i da ga nisi ubio. Da sam ja bio tamo ja bih mu oprostio.’ Kada je Mahdar bin Sa’lebe počeo da kudi imama Husejna on se namrštio i rekao, ‘Ja bih volio da Mahdarova majka nije rodila tako nevaljasto i zlo (alčak i zalim) dijete. Da Allah dželle-šanuhu okahri Merdžanovog sina [Ibni Zijada]!’ Šemmer, koji je donijeo imamovu Husejnovu mubarek glavu je rekao, ‘Ja sam ubio sina najboljeg od ljudi. Ti ćeš zato napuniti moje konjske bisage zlatom i srebrom.’ Jezid mu je razjaren rekao, ‘Da ti Allah dželle-šanuhu napuni tvoje konjske bisage vatrom! Zašto si ubio najboljeg od svih ljudi? Marš napolje. Gubi se. Nećeš ništa dobiti.’” Na 393. stranici šijiske knjige Hulasat-ul-mesaib piše, “Kako je Jezid plakao u prisustvu svakog drugog on je takođe puno plakao i kad je bio sam. Njegove kćerke i sestre su takođe plakale zajedno sa njim. On je stavio imamovu Husejnovu glavu u jednu zlatnu posudu i rekao, ‘O Husejnu! Da ti se Allah dželle-šanuhu smiluje! Kako je prijatan tvoj osmjeh.’” Kako se jasno vidi iz pisanja u ovoj šijiskoj knjizi, tvrdnje nekih ljudi da je “Jezid štapom udarao imamovu mubarek glavu,” su jedna velika laž. U knjizi Džila-ul-ujun piše, “Jezid je primio imamov Husejnov ehli bejt (porodicu) u njegovu palaču. On im je ukazao vrlo ljubazno gostoprimstvo. On je jeo doručke i večere sa imamom Zejnel’abidinom.” U knjizi Hulasat-ul-mesaib piše, “Jezid je upitao imamov Husejnov ehli bejt, ‘Hoćete li da budete moji gosti ovdje u Damasku ili hoćete da se vratite u Medinu?’ Umm-i Gulsum je rekla da hoće da žale u samoći. Jezid im je dao jednu veliku sobu u njegovoj palaći. Oni su žalili jednu nedjelju u toj sobi. Jezid je osmog dana pozvao ehli bejt i upitao ih šta hoće. Oni su rekli da hoće da se vrate u Medinu. On im je dao puno imetka (mala), opremljene životinje i dvije stotine zlatnika. On im je rekao, ‘Javite mi ako vam išta ustreba. Ja ću vam to odmah poslati.’ On im je dao Nu’mana bin Bešira i pet stotina konjanika pod njegovom komandom. On ih je poslao u Medinu sa ponosom i poštovanjem (izzetom i hurmetom).”

Kako se vidi iz gore navedenih pisanja i iz mnogih drugih knjiga koje su napisali savjesni (insafli) šijiski alimi koji nemaju predrasuda (te’assuba), hazreti Mu’avija se nije nikad odnosio neprijateljski prema imamu Husejnu radijallahu teala anhuma. Jezid nije naredio da se imam Husejn ubije niti je on to želio. Neprijatelji ehli bejta i oni koji su mučki ubili imama Husejna kleveću ovu dvojicu halifa kako bi sakrili svoje lično neprijateljstvo.

Abdurrahman ibni Muldžem je prvobitno bio šija. On je kasnije postao haridžija. On je kasnije mučki ubio imama Aliju radijallahu teala anh (tj. učinio ga je šehidom).

Među onim koji su na Kerbeli učinili imama Husejna šehidom nije bilo vojnika iz Damaska. Ovi ljudi (koji su učinili imama Husejna šehidom) su bili iz Kufe. Ovu činjenicu je jasno napisao kadija Nurullah Šušteri, jedan od šijiskih alima. U knjizi Džila-ul-ujun piše da je imam Zejnel’abidin radijallahu teala anh, kada doveden u Kufu, rekao, “Naše ubice su šije”.

Neprijatelji islama su, sa ciljem da iznutra (potkopaju i) sruše islam, zavlačili ehli bejti nebevi radijallahu teala anhum edžma’in u katastrofe (fadž’ije izvedeno od fadž’ia) i belaje (felakete). Pripisujući ova njihova ubistva ehli sunnetu oni su, sa ovim izgovorom, napali na Ashabe kiram radijallahu teala anhum edžme’in, čuvare islama i alime ehli sunneta i sljedbenike njihovog puta. Muslimani se moraju dobro paziti i čuvati da ne postanu žrtve ove njihove zamke.

...

41 - On kaže, “Najzdraviji i najpouzdaniji put za svakoga muslimana je da nauči ove činjenice onako kakve su da se poduči i da istovremeno postupi po hadisi šerifu koji kaže, ‘Ne kudite moje Ashabe!’ Očigledno je da se ovi izdajnički i kriminalni događaji, čiji su izvori gore navedeni, nisu mogli protumačiti sa pravim idžtihadom. Nema sumnje da će ovaka djela i ponašanja izazvati oštru Božiju osvetu (mudžib-i ukubat-i šedide-i ilahijje). Nema nikakve sumnje da će ovaka djela i ponašanja (ef’al i harekat) biti povod (razlog) za Allahovu dželle-šanuhu žestoku kaznu (mudžib-i ukubat-i šedide-i ilahijje). Ne može se ni pomisliti da će čast sticanja Poslanikovog sohbeta spriječiti ovu Allahovu žestoku kaznu (muaheze-i ilahijje).

Pogledajte vi ovog buncanja! On prvo navodi hadisi šerif, “Ne kudite moje Ashabe!”, a onda kleveće najodabranije među Ashabima kiram i pripisuje im nezamislive niskosti. Kakva kontradikcija! On zna da on ne može naškoditi jednom takom mudžahidu islama kao što je hazreti Mu’avija, koji je bio jedan od onih koji su bili najbliži Resulullahu i čije su dobrote i uzvišenosti - koje smo mi prethodno naveli (tj. u prethodnim člancima) - neporecivo poznate. On pokušava da natovari (na oca), na ovog uzvišenog Ashaba, sinova izdajstva (hijanete) i ubistva (džinajete). On se ni ne obazire na hadisi šerif koji je on sam saopštio. Hazreti Alija je rekao za vrijeme bitke na Siffinu, “Naša braća su se pobunila protiv nas.” U knjizi Kisas-i Enbija piše da se hazreti Alija jednom, sa sbljom u ruci, u najžešćoj fazi bitke, probio kroz redove boraca kao lav na drugu stranu i ušao u Mu’avijin šator i porazgovarao sa njim. Napasti na ovog uzvišenog Ashaba, pod izgovorom razlike u idžtihadu sa hazreti Alijom, nije nešto što bi (čovjek) musliman mogao učiniti. Razumjelo se je da se iza ovakvg ponašanja kriju nekakve druge zle namjere. Nakon što je polomio srca, pričajući žalosno o ubojstvima Jezida i Ibni Zijada i Omera, sin hazreti Sa’da ibni Ebi Vakkasa, (njegov) napad na uzvišenog Ashaba, na način da ukalja i optuži nedužnog, koji je već mrtav i koji nije imao ništa sa ovim žalosnim događajima, može biti samo sprovođenje tajnog plana; šta bi to drugo moglo biti? To je jedan takav plan koji zamućuje čovjekov razum i zasljepljuje ga da ne vidi (ne slijedi) Resulullahov hadisi šerif. Ovo se ne smije pogrešno shvatiti: Mi ne mislimo da je hazreti Mu’avija bio bezgrešan kao (što su to bili) bezgrešni (maksum ili ma’sum) Poslanici. Nasuprot, svaki Ashab je, uključujući i hazreti Aliju, pravio grešake tako da se ne može reći da hazreti Mu’avija nije imao grešaka. Međutim, Allah dželle-šanuhu kaže, “Svi prošli i budući grijesi onih Ashaba kiram, koji su činili dobra djela (amel-i salih) i išli u džihad protiv kafira na Allahovom putu, su oprošteni i ti odabrani i dragi ljudi neće postati kafiri, oni će otići u džennet.” Ovi ludaci kontradiktiraju ajeti kerimima. Oni kažu da ga Poslanikov sohbet neće spasiti. Značenja nekih ajeti kerima koje je Allah dželle-šanuhu objavio o onim koji su dobili Poslanikov sohbet glase:

Allah dželle-šanuhu je zadovoljan sa njima. I oni su takođe zadovoljni sa Allahom dželle-šanuhu.

Ja sam za njih pripremio džennete. Oni će ostati vječno u džennetima.

Onima koji na Mom putu pretrpe nevolje i koji umru ili budu ubijeni u džihadu protiv kafira će biti oprošteni njihovi grijesi.” Hadisi šerif koji je naveden na kraju 16. članka daje vesele vijesti da će Poslanikov sohbet spasiti hazreti Mu’aviju od Allahove dželle-šanuhu osude (muaheze-i ilahijje).

Pošto oni ne mogu direktno kontradiktirati ovim ajeti kerimima i hadisi šerifima oni kažu da ove vesele vijesti koje su rečene u njima ne obuhvataju hazreti Mu’aviju radijallahu anh. Oni kažu da je on postao kafir zato što je zlostavljao hazreti Aliju. Oni, kao dokaz za ovu svoju tvrdnju, iznose hadisi šerife “Onaj ko ezijjeti (zlostavlja, teroriše) Aliju ezijjeti mene.” i “Onaj ko tebe naljuti mene je naljutio” Knjiga Tuhfe ovako pobija ove njihove riječi:

Bitke zvane Džemel i Siffin nisu ni u kom slučaju bile iz neprijateljstva prema hazreti Aliji. Oni nikad nisu ni pomislili da ga uvrijede. U knjigama kelama i islamskim istorijama su tačno napisani stvarni razlozi ovih bitki. [Mi smo ih u šesnaestom članku ukratko i sažeto objasnili.] Jedan od šijiskih alima, Nasireddin-i Tusi, ovako piše u njegovoj knjizi Tedžrid, “Ne poslušati Aliju je grijeh. Ratovati sa njim je kufr,” i onda dodaje, “Onaj ko poriče njegov imamet neće postati kafir.” Jer hazreti Alijini unuci su takođe poricali jedan drugog. Naime, jedan od njegovih sinova, Muhammed bin Hanefijje, je porekao imamet Zejnel’abidina, hazreti Husejnovog sina. On mu nije dao ništa od ganimeta (ratnih plijenova) koje je poslao Muhtar. Zejd-i šehid, koji je sebe proglasio imamom, nije prihvatio imamet hazreti Muhammeda Bakira. Poslije njegovog šehidluka, njegovi sinovi Jahja i Mutevekkil, se nisu slagali sa imam-Džafer-i-Sadikovom djecom. Ovaj Jahja, koji je bio hazreti Sejidet-Nefisin amidža, je 125. godine po Hidžri postao šehid u bitki koja je vođena protiv Velidove vojske. Isto tako su se i hazreti imam-Džafer-i-Sadikova djeca međusobno borila oko imameta. Žalosni događaji su se takođe odvili i između Abdullaha Eftaha i Ishaka bin Džafera. Kad bi mi počeli pisali o borbama između Hasanovh sinova za imamet mi bi napisali jednu čitavu novu knjigu. Muhammed Mehdi bin Abdullah bin Hasan Musenna, koji je bolje poznat pod nadimkom Nefs-i Zekijje, je 145. godine objavio svoj imamet u Medini. On je porekao druge imame. On je postao šehid ratujući sa Mensurovom vojskom. Kad bi poricanje imameta bilo kufr, kao poricanje Poslanstva, onda bi se ovi svi imami trebali nazvati kafirima. Oni (gore spomenuti klevetnici) ne bi mogli reći, “Hazreti Alijini unuci nisu postali kafiri zato što su oni poricali međusobne imamete. Drugi će postati kafiri ako poreknu njihove imamete.” Međutim, poricanje će izazvati ratovanje. Drugim riječima, ovi ratovi su bili proizvodi (sebeb) poricanja. Jer, kada zakonit imam upotrijebi svoj autoritet druga grupa to neće voljeti. To će postati povod (sebeb) za rat. Pošto oni na ovo nisu mogli odgovoriti oni su morači reći, “Takođe nije kufr ni ratovati sa onim ko poriče imama. Ali to nije slučaj sa onima koji su ratovali protiv hazreti Alije.” Oni su istakli hadisi šerif, “Ratovanje protiv tebe je ratovanje protiv mene.” Međutim, ovaj hadisi šerif kaže, “Ratovanje protiv tebe je kao ratovanje protiv mene.” Jer, očigledno je da rat sa hazreti Emirom nije (ne može biti) rat sa Resulullahom. Ovaj hadisi šerif pokazuje da je rat sa hazreti Alijom kerremallahu teala vedžheh odvratno i zlo djelo. On ne pokazuje da se postaje kafir. Kada se dvije stvari uporede jedna sa drugom one nisu potpuno jednake sa svakog gledišta. U stvari, Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je takođe rekao ovaj hadisi šerif i o drugim Ashabima pa čak takođe i o plemenima koja se zovu Eslem i Gifar. Međutim, prema jednoglasnim izvještajima, ratovati protiv njih nije kufr.

Ovaj hadisi šerif znači, “Ratovati sa tobom iz neprijateljstva i bez ikakvog dobrog razloga je ratovanje sa mnom.” Ratovanje sa hazreti Osmanovim ubicama nije ratovanje sa Resulullahom samo zato što je takođe i hazreti Alija učestvovao u ratu. Pretpostavimo da je jedna osoba rekla drugoj, “Ko god je tvoj neprijatelj i moj je.” Treća osoba, koja se posvađala oko nečeg sa grupom u kojoj se takođe nalazi i ta druga osoba, ne bi automatski bila i neprijatelj prve osobe. Ni jedan od Ashaba kiram koji su ratovali sa hazreti Alijom u bitkama kod deve i Siffin nije imao namjeru da ratuje protiv hazreti Alije. Oni su zahtijevali osvetu hazreti Osmanovim ubicama. Rat je započeo zato što su se ubice iskupile oko hazreti Alije.

Hadisi šerif, “Ratovanje protiv tebe je ratovanje protiv mene,” znači, “Neprijateljstvo protiv tebe je neprijateljstvo protiv mene.” Potpuno je jasno da oni koji su učestvovali u bitkama kod deve i Siffin nisu bili hazreti Alijini neprijatelji (dušmani). Oni nisu ratovali iz neprijateljstva. Sve što su oni htjeli (da urade) je to da ugase fesad koji je nastao među muslimanima i uspostave dužnost osvete. To se završilo u ratu. Dobrovoljna djela se rade sa namjerom i sa slobodnom voljom. Da bi djelo bilo dobro ili loše ono je povezano sa dobrom ili lošom namjerom. Na primjer, ako neko kaže ja ću istuči onog ko razbije ovu posudu, i ako tu posudu razbije neko ko se slučajno okliznuo, neće biti ispravno da on istuće tu osobu. Oni koji su ratovali protiv hazreti Emira kerremallahu vedžheh su slični ovom primjeru.

Čak i kad bi mi priznali da je ratovanje sa hazreti Alijom ratovanje sa Resulullahom, onda ratovanje sa Resulullahom ne bi uvijek bilo kufr. Ono bi bilo kufr ako je učinjeno sa poricanjem njegovog Poslanstva. Ono neće biti kufr ako je učinjeno radi dunjalučkih ambicija i imetaka. Jer u Kur’ani kerimu ima ajeti kerim čije je značenje, “Oni ratuju sa Allahom i sa Resulullahom i nastoje da naprave nemir (fesad) na zemlji.” Međutim, jednoglasno je rečeno da drumski razbojnici nisu kafiri. Ajeti kerim upotrebljava riječi “ratuju sa Allahom dželle-šanuhu i sa Resulullahom”. Međutim, hadisi šerif kaže “ratovanje protiv Resulullaha.” Kad ratovanje i protiv Allaha i Resulullaha nije kufr, kako će onda ratovanje protiv samog Resulullaha biti kufr? Da, ratovanje sa Resulullahom sa namjerom da se opovrgne vjera i napadne na islam je sigurno kufr. Ali, rat koji se ne vodi sa ovakvom namjerom nije kufr. Hazreti Musaovo hvatanje hazreti Haruna u srdžbi za kosu i za bradu je jedna vrsta rata, borbe. U ratu se takođe i ovake stvari dešavaju. Šta bi se reklo za onog ko uporedi hadisi šerif, “Ti si meni kao što je Harun u Musaovom prisustvu (to jest, što god je Harun Musau i ti si tako isto meni.)”, sa ovim ratom? Resulullahova predraga i mubarek supruga (hazreti Aiša) je imala mišljenje da je hazreti Alija blag prema (hazreti Osmanovim) ubicama i labav u izvršavanju zakona o osveti. Ona je bila ljuta na njega. Isto tako je i hazreti Musa kada je vidio da je Harun blag prema onim koji su obožavali tele i labav u kažnjavanju njih pozlijedio svog brata koji je bio Poslanik. Kad bi svaki rat (ili borba ili bitka) protiv Poslanika bila kufr onda bi hazreti Musa u tom momentu haša postao kafir. Isto tako su i Jusufova alejhisselam braća, ogriješivši se o njihovog brata, uvrijedila njihovog oca, Ja’kuba alejhisselam. Ovo njihovo ponašanje nije ništa manje ozbiljno od ratovanja. Dakle, čovjek mora biti razuman u stvarima koje se odnose na velikane (islama).

Hazreti Aiša radijallahu anha je majka mu’mina i Resulullahova supruga. U Kur’ani kerimu je rečeno da je njen opložaj (mekam) majke ravan hazreti Alijinom. Hoće li biti opravdano da dijete govori protiv njegove majke, ako ga majka naruži i uvrijedi, čak i ako je nedužno? U stvari, niko nije kritikovao ni hazreti Musaa ni hazreti Jusufovu braću. Pored toga, odnos između braće se ne može uporediti sa odnosom između majke i sina. Stih:

Onaj ko ne razmišlja o vrijednostima je zindik!

Kako se vidi, hadisi šerif “Ratovanje protiv tebe je ratovanje protiv mene,” se ne može iznijeti kao potkrepljujući dokaz da se Ashabi kiram koji su ratovali sa hazreti Alijom nazivaju kafirima. To nije ni logično ni islamski. Oni koji su protiv njega ratovali nisu zbog toga izgubili ni svoje imane ni svoja dobra djela. Pošto su oni bili Ashabi koji su hvaljeni u ajeti kerimima i hadisi šerifima njihovi imani i njihova dobra djela sprečavaju da im se bude neprijatelj i da se o njima govori loše i da se oni psuju. Jedan od šijiskih alima, kadi (kadija) Nurullah-i Šušteri, koji je uočio ove prefinjenosti, ovako kaže u njegovoj knjizi Medžalis-ul-mu’minin, “Šije ne kunu trojicu halifa. Kletve šijiskih džahila (tj. neukih šija) se ne cijene (ne uvažavaju). ”

Mi bi još htjeli dodati i ovo. Šijiski alimi, kao što su Abdullah Mešhedi i drugi, su nakon pažljivog i istrajnog izučavanja sunnijskih i šijiskih knjiga i razboritog razmišljanja rekli, “Oni koji su ratovali protiv hazreti Alije nisu postali kafiri. Oni su postali grešnici, oni su uradili grijeh.” Jer, oni nisu rekli da oni ne vjeruju hadisi šerif. Oni su pogrešno protumačili (tj. prote’vilili) hadisi šerif. (Riječ “te’vil” znači dati drukčije značenje od onog koje je uobičajeno; objasniti na drukčiji način.) Pošto šije drže da je Nasireddin-i Tusi veliki alim oni moraju objasniti riječi ovoga alima i njemu sličnih alima. Oni kažu “Prema hadisi šerifu, ‘Ratovanje protiv tebe je ratovanje protiv mene’, ratovanje protiv hazreti Alije mora biti kufr. Ali, pošto to oni nisu planirali, oni koji su ratovali sa njim nisu postali kafiri. Međutim, pobuna (ustanak) protiv imama vremena je grijeh a ne kufr. Ako ona nastane uslijed sumnje ili pogrešnog tumačenja ona nije ni grijeh već samo greška u idžtihadu.”

Mi smo do sada citirali samo šijiske alime. A sada ćemo navesti par citata iz članaka alima ehli sunneta:

U znanjima fikha (u naukama fikha), ne slagati se sa hazreti Alijinim idžtihadom, nije nikad kufr. To takođe nije ni grijeh (fisk). Jer, hazreti Alija je bio mudžtehid kao i svi (drugi) Ashabi kiram. U (vjerskim) učenjima, koja zahtijevaju idžtihad, mudžtehidima je dozvoljeno da se ne slažu jedni sa drugim i u tom slučaju će svaki mudžtehid zaraditi jedan sevab. Onaj ko je ratovao sa hazreti Alijom iz neprijateljstva (dušmanluka) će sigurno postati kafir. U stvari, neki alimi ehli sunneta su na osnovu ovog principa nazvali haridžije kafirima. Hadisi šerif, “Ratovanje protiv tebe je ratovanje protiv mene,” je namijenjeno haridžijama. Naposlijetku, za ove ljude se ne može reći “oni su sigurno kafiri”. Jer, njihovo ratovanje nije namijenjeno kao potvrda nevjerstva (kufra). Iz tog razloga se ovi ljudi ne mogu nazivati murtedima. Pa ipak, njihove sumnje su idiotske i pošto su oni protivrječili onim ajeti kerimima i hadisi šerifima koji imaju jasna značenja njima neće biti oprošteno zato što nije dozvoljeno tumačiti ajete sa neskrivenim (jasnim, očitim) značenjima. Prema ehli sunnetu, haridžije će na ahiretu boraviti sa kafirima. Za njih nije dozvoljeno činiti dovu da im se oprosti. Njima nije dozvoljeno klanjati dženazu. Međutim, nije isti slučaj sa onim koji su ratovali protiv hazreti Alije u bitkama “kod deve (ili džemel)” i “Siffin”. Njihovo ratovanje sa njim je proizvod sumnje i tumačenja (te’vila). Pošto je njihovo ratovanje proizvod greške u idžtihadu oni niti su postali kafiri niti se smiju kuditi (i optuživati) za to. Jer, oni su hvaljeni i veličani u ajeti kerimima i hadisi šerifima. Ovi ljudi se nisu borili da zadovolje želje svojih nefsova već radi Allaha (tj. udovolje Allahu). Onaj ko ovo ne prihvata treba da makar čuva svoj jezik i šuti. On treba da, misleći da su ovi ljudi Ashabi kiram i Mudžahidin-i islam, izbjegne nepoštivanje njih. U stvari, ajeti kerimi i hadisi šerifi hvale sve pravovjerne (mu’mine). Nadati se je da će svaki pravi vjernik (mu’min) dobiti šefa’at i da će sa Allahovim dželle-šanuhu oprostom (i milošću) biti spašen. Ako se i za ijednog Damašćanina, koji je učestvovao u bitkama “kod deve” i “Siffin”, definitivno zna da je bio hazreti Alijin neprijatelj i da ga je nazivao kafirom i da ga je kleo i proklinjao mi ćemo ga nazvati kafirom. Međutim, do danas niko nije rekao da je iko tako radio. Džahilska izmišljanja (ujdurme) ne nose nikakvu naučnu, dokaznu, vrijednost. Pošto su ti Ashabi bili definitivno u početku poznati kao pravi vjernici mi ih moramo poznavati kao takve. Ona osoba koja ne vjeruje da su prve četiri halife džennetlije (to jest da će otići u džennet) ili kaže i za jednog od njih da nije bio dostojan (zaslužan) da bude halifa ili porekne njegovo znanje ili pravednost ili bogobojaznost (takvu) postaje kafir. Ali, ako osoba ratuje slijedeći svoj nefs ili zbog imetka i dunjalučkih prednosti ili zato što je pogrešno protumačila nasove (ajeti kerime i hadisi šerife) čija značenja nisu jasna i definitivna ili iz sumnje, taka osoba neće postati kafir. On (osoba) će postati fasik (grešnik).

Hazreti Mu’avijino i hazreti Amr-ibni-Asovo radijallahu teala anhuma ratovanje protiv hazreti Alije kerremallahu vedžheh se nije nikad temeljilo na podlim motivima i namjerama i zlim razlozima. Oni su rekli da je njihovo mišljenje da se hazreti Osmanove ubice moraju pohvatati i da im se mora osvetiti i priznali da je hazreti Alija viši i odabraniji od njih. Sve što su oni uradili i rekli do njihove smrti pokazuje da su oni imali imane i da su ti imani bili jaki. Njihove sve misli i njihova sva djela su bili samo radi Allaha i islama. U hadisi šerifima, koji se navode na 494. stranici knjige Izale-tul-hafa, je jasno objašnjeno da su obje strane ratovale za isti cilj.

...

43 - Jedan drugi podmukli neprijatelj koji napada prepredenim metodama na temelj islama i pokušava da zavede muslimansku djecu je Egipćanin Muhammed Kutb. Pogledajte kako on besmisleno piše u članku pod naslovom “Linija devijacije”:

Prva pukotina u islamovom temelju se opkazala za vrijeme umejjidske politike u administrativnim i financijskim oblastima. Jer je, ‘Melik-i adud’ uspostavio nasljedni sistem (vladavine) i krenuo sa izvršavanjem serija zločina. Sultanovi i guvernerovi rođaci su donekle postali feudalni poglavari.

Onda je došla era Abbasida. Zgrade hilafeta i vilajeta (guvernerstva, namjesništva) su postale jazbine za pijanke i blud umjesto da služe kao kancelarije za državnu službu. One su pripremale muzičke zabave sa trbušnim plesačicama i sprovodile njihovu nepravdu i egoizam do najgore mjere.

Knjiga Tuhfe ovako kaže u njenom odgovoru na sedamdesetu laž koju su izmislile nemezheblije: “Ako je nečiji hilafet jasno kazan Nassom, to jest, ajetom i hadisi šerifima, taka vrsta hilafeta se naziva hilafet-i rašide. Ovo je razlog zašto se četiri velike halife nazivaju hulefa-i rašidin. Ako je nečiji hilafet zaključen putem razuma ili nagovještajem Nassa njegov hilafet se naziva hilafet-i adila. Ako neko, čiji hilafet nije ni jasno kazan ni nagoviješten, silom preuzme vlast, njegov hilafet se naziva hilafet-i džaire. Takva osoba postaje melik-i adud (tj. onaj koji je silom preuzeo vlast).”

Hadisi šerif, koji se nalazi na pet stotina dvadeset osmoj [528.] stranici knjige Izalet-ul-hafa, koju je napisao Šah Valijjullah Dehlevi, kaže, “Mi smo započeli ovaj rad sa poslanstvom (pejgamberlukom) i Allahovom milošću (rahmetom). Poslije ovoga će biti hilafet i milost (rahmet). Onda će doći (vrijeme) melik-i aduda. Onda će u mom ummetu biti zulum, užas i fesad. Nošenje svilenih haljina (odjeće), pijenje alkohola i blud će biti proglašeni halalom i (to stanje) će mnogi podržavati. To će tako ići do kijameta.” Ovaj hadisi šerif jasno kaže da će hazreti Mu’avija silom preuzeti vlast i da će zulum i fesad nastati poslije njega a ne u njegovo vrijeme. Šahovo Velijjullahovo pisanje da je zulum i fesad započeo sa osnivanjem Abasidske (Abbasidske) države razara klevetu Muhammeda Kutba (Kutuba).

Hadisi šerifi nagovještavaju (išarete) da će hazreti Mu’avija (Muavija) postati vladar. Prema tome, hazreti Mu’avija je postao halife-i adil (pravedni halifa) nakon što mu je hazreti Hasan predao (teslimio) hilafet i nakon što su Ashabi kiram glasali za njega. Nazivati ovog uzvišenog Sahabu melik-i adud i toj riječi pripajati pogrešna značenja kao što su zalim i kafir je velika kleveta (iftira). S druge strane, razumije se da onaj, ko to prevede kao “azgin kralj”, nema nasiba od islama (tj. nije musliman).

U kafirskim državama se vladar naziva kralj. Na primjer, Kralj Francuske, Kralj Engleske, Kralj Bugarske. Nazvati jednog islamskog vladara (melika) “kralj” znači omalovažiti jednu mubarek osobu koju muslimani vole i poštuju i nazivaju halifa i reći da su taj vladar i sav njegov narod (millet) kafiri. Naš efendija Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je nazvao hazreti Mu’aviju “melik” (“vladar”). I bilioni muslimana su ga zvali melik i halifa. Niko nije nazvao ovog časnog i veličanstvenog sahabu, ovog mudžahida islama (borca za islam), hazreti Mu’aviju, zalimom, koji je bio jedan od onih sretnika koji su veličani i kojima se činila dova u hadisi šerifima, i kojima je, kako se kaže u ajeti kerimima, oprošteno, i koji će otići u džennet. Uporediti ove mudžahide islama (borce za islam), ove lavove tog dobrog (hajrli) vremena koji su veličani u hadisi šerifu sa evropskim poglavarima, zalim i kafir feudalcima, znači zabiti nož u srce islama. Sljedeći hadisi šerif su čuveni: “Meleci mučenja (azaba) će na kijametskom danu mučiti vjerske ljude čije je znanje bilo beskorisno prije kafira.” i “Najžešća mučenja na kijametu će pretrpjeti oni vjerski ljudi čije je znanje bilo beskorisno.” Ovi hadisi šerifi upozoravaju omladinu. Oni kažu da su vjerski ljudi - koje lažne vjerske novine i časopisi predstavljaju kao vjerske alime - kradljivci imana i bijedni grešnici koji će biti podvrgnuti oštroj džehennemskoj kazni.

Ovo gore napisano potsjeća na Lorensa (Lawrence), čuvenog špijuna iz vremena Prvog svjetskog rata. Ovaj špijun koji je znao dobro arapski jezik i nosio (oblačio) saruk i džube (koje nose muslimanski vjerski ljudi) se predstavljao kao alim islama. On je grdio velike alime ehli sunneta. On je blatio Ashabe kiram, halife islama i Turke Osmanlije, i zaveo na stotine hiljada muslimana. On je na taj način pomogao onim koji su htjeli da promijene i pokvare islam i da se odvoje od Turaka i osnuju nezavisnu državu. Vehabijske knjige nazivaju prave (halis) muslimane mušricima (idolopoklonicima). Oni kažu da smo mi, to jest ehli sunnet muslimani, kafiri. Špijun Lorens je umro. On je otišao u džehennem. Sada oni (vehabije) umjesto njega upotrebljavaju svoje domaće špijune. Oni dijele na hiljade zlatnika (ogromne sume novaca) i štampaju u svakoj državi (po cijelom svijetu) magazine i knjige u kojima hvale vehabije. Oni u ovim svojim knjigama ljagaju i blate alime ehli sunneta rahmetullahi teala aleyhim edžma’in. Međutim, alimi islama su jednoglasno potvrdili uzvišenosti ovih velikana i tako riješili ovu stvar i nisu ostavili kasnijim generacijama nijednu tačku za diskusiju. Rovarenje po prošlim događajima, o kojima se već diskutovalo i složilo, i koji su riješeni i sa istorijskog i vjerskog stanovišta, je nagovještaj razornosti a ne usluge. To je znak zlonamjernosti.

Svi Umejjidi, Abbasidi i Otomanske halife su bili vjernici (imanli), moralni (ahlakli), pravedni (adil) i dobri (mubarek) ljudi. Da, nekolicina njih je podlegla njihovom nefsu i iskušenju šejtana. Ali ti ljudi nisu nanijeli štetu islamu. Oni su (samo) učinili zulum svom nefsu. Najgori od njih su napustili ehli sunnet i postali mutezilije (mu’tezilije). A za to, pokvareni vjerski ljudi su bili uzrok (sebeb). Šejtani koji su ih zaveli nisu bili iblisovi potomci već degenerici ljudi šejtani. Imam Rabbani rahmetullahi teala alejh ovako kaže u njegovoj knjizi Mektubat, “Loši vjerski ljudi, to jest zindici (nevjernici, bezbožnici), su uvijek bili posrednik (sebeb) za muslimane i državnike da skrenu sa pravoga puta.” Pokušati žigosati islamske halife kao nemoralne i dinsuze, reklamirajući njihove dozvoljene privatne harem živote u knjigama i magazinima, je najgori čin nemoralnosti. To je nešto što će uznemiriti i šokirati čestite ljude. Da, neko je mogao pročitati i povjerovati laži i klevete u istorijama evropskih autora i knjigama koje su napisali sveštenici i masoni. Mi im preporučujemo da oni takođe pročitaju i nekoliko knjiga istorije koje su napisali alimi ehli sunneta. Na taj način će se saznati istina. U stvari, članak koji ne pokazuje nikakvu evidenciju (hadis) i dokaz (vesika), već se samo bazira na nekakim maglovitim propisima, samo pokazuje da ga je pisala osoba koja nema ni pojma sa dinom, imanom i islamom. Oni pišu da su ljudi (millet) u vrijeme Umejjida, Abassida i Osmanlija slijedio islam. Ovo pokazuje da su državnici u tim vremenima bili vjernici (imanli) i pravedni (adil) ljudi. Jer, naš efendija Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je rekao, “Vjere ljudi su kao vjere njihovih vladara.” Mi muslimani smo tokom vremena primili mnoga upozorenja od vjerskih ljudi koji su podmukli lažovi i klevetnici. Jednom je Ibni Tejmijje pokušao da pokvari vjerovanje (iman) na Bliskom istoku. Alimi ehli sunneta su mu održali lekciju. Hiljade knjiga znanja (iluma) ga je ponizilo (orezililo) i pobilo njegove neodržive ideje. Kasnije se pojavio neki Egipćanin po imenu Abduh koji je sarađivao sa masonima. Ovaj jeretik je pokušao da iskorijeni ehli sunnet koji on nije volio, i ubaci u islam zapadnjačku ireligioznu filozofiju, i (od islama) napravi jednu pomiješanu sektu kao što je protestantizam u hrišćanstvu. I njemu je odgovoreno onako kako je zaslužio. Ali, nažalost, ove otrovne ideje predsjednika Kairske masonske lože, Abduha, su se raširile u egipatskom Džami’ul-azharu. Na taj način se u Egiptu pojavilo mnoštvo vjerskih reformatora. Neki od ovih vjerskih reformatora su: Rešid Riza, Mustafa Meragi koji je bio rektor medrese Azhar, Abdulmedžid Selim koji je bio kairski muftija, Mahmud Šeltut, Tentavi Dževheri i Abdurrazik paša i Zeki Mubarek i Ferid Vedždi i Abbas Akkad i Ahmed Emin i doktor Taha Husejn i Kasim Emin. S druge strane, ovi ljudi su predstavljeni kao i njihov učitelj, Abduh, kao moderni alimi islama. Njihove knjige su prevedene na turski jezik. One su bile povod (sebeb) da mnogi vjerski ljudi (i omladina) skrenu sa pravoga puta.

Veliki alim islama i mudžeddid 14. stoljeća, sejjid Abdulhakim Arvasi rahmetullahi alejh, je rekao, “Abduh, kairski muftija, nije mogao da shvati veličinu islamskih alima. On se prodao neprijateljima islama i na kraju postao mason. On se pridružio onim razuzdanim kafirima koji su iznutra potkopavali i razarali islam. Izmirli Isma’il Hakki, Omer Riza Dogrul, Hamdi Akseki i Šerafeddin Yaltkaya i Šemseddin Gunaltay i Mustafa Fevzi i Konyali Vehbi i Muhammed Akif i mnogi drugi vjerski ljudi su pročitali njihove knjige. One su na njih imale uticaja i skrenule su ih na razne puteve.”

Abduh i ljudi kao što je on, koji su skrenuli u kufr i dalalet, su se međusobno utrkivali u svojim naporima da obmanu i zavedu mlađe generacije vjerskih ljudi. Oni su bili pioniri katastrofa koje hadisi šerif, “Propast (felaket) koja će zadesiti moj ummet će doći preko fadžir ljudi (tj. preko ljudi koji su skrenuli sa pravoga puta)” najavljuje.

U međuvremenu, Abduhovi učenici nisu sjedili besposleni. Oni su izdali jako štetne knjige koje izazivaju Allahovu dželle-šanuhu oštru kaznu (kahr) i gnjev (gadab). Jedna od njih je i knjiga Muhaverat (koja je prevedena na bosanski jezik pod naslovom Odgovor neprijatelju islama). Nju je Hamdi Akseki preveo na turski jezik i pod naslovom Jedinstvo u islamu izdao 1332./1914. godine u Istanbulu. On je u ovoj njegovoj knjizi kao i njegov učitelj (ustad) napao na četiri mezheba ehli sunneta. Oni su, misleći da mezhebi pretstavljaju neslogu, i da su putevi idžtihada i usul i šartovi zadrti fanatizam (te’assub) i besplodna rasprava, toliko skrenuli sa pravoga puta da su rekli, “oni (mezhebi) su pokvarili islamsku slogu i jedinstvo”. Ovaj njegov stav je ismijavanje sa milionima čistih muslimana koji su četrnaest vijekova imitirali jedan od četiri mezheba, i odvraćanje od islama, i traganje za putevima (koji bi omogućili) da se iman i islam promijene u skladu sa vremenskim zahtijevima i potrebama. Jedna zajednička karakteristika koja se provlači kroz ove sve vjerske reformatore je to, da, dok oni nazivaju one iskrene i pobožne muslimane koji su pročitali i naučili knjige islama i slijedili alime ehli sunneta, koji su oglašeni kao Resulullahovi nasljednici i hvaljeni u hadisi šerifu “Najbolje od vremena je njihovo vrijeme” kao proste imitatore, oni sebe predstavljaju kao visoko kulturne alime islama koji su i savršeno shvatili pravi islam i istovremeno potpuno svjesni vremenskih zahtijeva. Pošto ovi vjerski reformatori, ovi zindici (bezbožnici, nevjernici), nemaju ni pojma o propisima islama i znanju fikha, to jest, pošto su oni lišeni vjerskog znanja njihove usmene i pismene izjave odišu jednom pukom neukošću i neznanjem. Da bi objasnili ovu tačku, pogledajmo šta naš Poslanik sallallahu alejhi ve sellem kaže u sljedećim hadisi šerifima, “Alimi koji imaju iman su najviši od ljudi.Vjerski alimi su nasljednici Poslanika” “ (množina).” “Znanje koje se odnosi na srce je jedna tajna od Allahovih tajni.” “Spavanje alima (množina) je ibadet.” “Poštujte alime mog ummeta! Oni su zvijezde zemlje.” “Alimi će na dan kijameta posredovati (tj. činiti šefat ili šef’at) (za grešne muslimane).” “Alimi fikha su dragocjeni. Biti zajedno sa njima je ibadet.” “Alim među njegovim učenicima je kao Pejgamber u njegovom ummetu.” Koga ovi hadisi šerifi hvale i veličaju? Alime ehli sunneta koji četrnaest vijekova podučavaju islam ili zindike (bezbožnike, nevjernike) kao što su Abduh i njegovi učenici koji su se odskora pojavili pojavili? Naš efendija Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je i na to pitanje dao odgovor. On je rekao, “Svako stoljeće će biti gore od prethodnog stoljeća. Ona će tako, do kijameta (kraja svijeta), postajati sve gora i gora.” i “Kako se kijamet približava vjerski ljudi će biti pokvareniji i smrdljiviji od magarčeve lešine.” Ovi hadisi šerifi su napisani u skraćenoj verziji knjige Tezkire-i Kurtubi muhtasari. Kako su jednoglasno rekli svi alimi islama koje je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem hvalio i veličao, i sve Evlije potvrdile, jedina grupa (firka) muslimana kojoj su date vesele vijesti da će se spasiti od džehennema su oni muslimani koji su u mezhebu alima koji se nazivaju ehli sunnet veldžema’at. Oni koji nisu u ehli sunnetu (tj. oni koji ne slijede ehli sunnet, tj. oni koji ne slijede jedan od četiri mezheba) će otići u džehennem. Oni (tj. alimi islama i evlije) saopštavaju da je telfik (iskupljanje olakšica u mezhebima) batil (tj. pogrešan). Drugim riječima, oni su takođe jednoglasno rekli da je batil (tj. da je pogrešno), i da je besmisleno, osnivati jedan izmišljeni mezheb koji se sastoji od olakšica četiri mezheba.

U knjizi Stazom sunneta je opširno napisano o ovoj temi. Molimo vas da to pogledate!

Hoće li pametan čovjek slijediti mezheb ehli sunneta, kojeg alimi islama hiljadu godina jednoglasno hvale, ili će on vjerovati ovim “kulturnim intelektualcima”, vjerski neukim zindicimma (bezbožnicima, kafirima), koji su se pojavili u zadnjih stotinjak godina? Oni istaknutiji i govorljiviji između sedamdeset dvije grupe ljudi za koje je u hadisi šerifu rečeno da će otići u džehennem su uvijek napadali na alime ehli sunneta, rahmetullahi teala alejhim edžma’in, i činili sve što su mogli da oblate ove mubarek muslimane. Međutim, njima je odgovoreno i oni su bili poniženi kroz ajeti kerime i hadisi šerife. Oni su, kad su oni vidjeli da im znanje nije preporučljiv način da dođu do njihovih ciljeva, onda pribjegli razbojništvu i nasilju i tako izazvali da u svakom stoljeću na hiljade muslimana prolije krv. S druge strane, muslimani koji slijede četiri ehli sunnet mezheba su se uvijek međusobno voljeli kao braća.

Resulullah sallallahu alejhi ve sellem kaže, “Muslimansko dijelenje na mezhebe (u svakodnevnim ibadetima i poslovima) je (za muslimane) Allahova dželle-šanuhu milost (rahmet).” Međutim, vjerski reformatori, zindici (bezbožnici, nevjernici), kao na primjer Rešid Riza koji je rođen 1282./1865. i naglo umro 1354./1935. u Kairu, kažu da će oni ujedinjavanjem mezheba uspostaviti u islamu jedinstvo i slogu. Međutim, naš Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je naredio svim muslimanima na svijetu da se ujedine na jednom i jedinom putu, na pravom putu njegovih četvorice halifa. Alimi islama su radili zajedno i otkrili (pronašli) put i’tikada (vjerovanja) četvorice halifa. Oni su ga zapisali u svoje knjige. Oni su nazvali ovaj put koji naš Poslanik naređuje “Ehli sunnet vel-džema’at”. Svi muslimani svijeta se moraju da ujedine na ovom jedinstvenom putu koji se zove “Ehli sunnet”. Oni koji kažu da streme ka ujedinjenju muslimana (tj. ujedinjenju u islamu) trebaju da se, ako su iskreni u svojim riječima, pridruže ovom već postojećem ujedinjenju.

Zaista je velika sramota što su izvjesni jeretici političke partije, koji su se uvukli u Ministarstvo za vjerske poslove, izdali ovu Rešidovu knjigu (Muhaverat). Pravi cilj ove knjige je unošenje nesloge među muslimane i rušenje islama iznutra. Oni su je izdali 1394./1974. godine sa publikacijom br. 157 pod naslovom Jedinstvo u islamu i mezhebi fikha (Islamda birlik ve fikh mezhebleri) sa ciljem da prevare i zavedu mlađe generacije vjerskih ljudi. Neka je hvala Allahu dželle-šanuhu, Ministarstvo za vjerske poslove je očišćeno od ovih nemezheblija. Njih su zamijenili pravedni, (duhovno) čisti i dobro informisani alimi rahmetullahi teala alejhim edžma’in koji su napisali knjige koje upozoravaju omladinu da se čuva od ovakvih pokvarenih publikacija. Jedna od ovakvih knjiga je i cjenjena knjiga koja se zove Islam dinini tehdid eden en korkunć fitne mezhebsizlikdir (Najstrašnija prijetnja koja prijeti islamskoj vjeri je fitna bezmezhebstva) čiji je autor Durmuš Ali Kajapinar. On je jedan od profesora na Islamskom institutu u gradu Konji u Turskoj. Ova knjiga je izdata 1976. godine u Konji. Zindici su uvijek nastojali da prevare muslimane lažno okićenim riječima i pod maskom ujedinjenja ubiju slogu i jedinstvo islama. Za opširniju informaciju pogledajte knjigu Faideli bilgiler (Korisna znanja) koja je na turskom jeziku! Zindici, koji se sakrivaju pod raznim muslimanskim imenima, su uvijek nastojali da pokvare i podijele islam (muslimane). Oni, iako nemaju znanja i mozga, imaju dovoljno para da budu u centru pažnje preko potplaćenih vjerskih ljudi.


Prijevod ove risale je “rad u toku”. Mi ćemo, inšaallah, kako prevodimo, malo po malo, dodavati nove članke dok je svu ne završimo.

ODABRANI ČLANCI IZ KNJIGA ALIMA EHLI SUNNETA