ODABRANI ČLANCI IZ KNJIGA ALIMA EHLI SUNNETA

FIKH, MEZHEB, IMAM-I A’ZAM

Ovo je 16. članak u drugom dijelu knjige na turskom jeziku TAM ILMIHAL-Se’adet-i Ebediyye:

Sljedeći citat je uzet sa početka knjige Medžmu’a-i zuhdijje:

Kada se u arapskom jeziku riječ “fikh” upotrijebi u kategoriji “fekiha jefkahu”, to jest u četvrtoj kategoriji, ona znači “znati”, “razumjeti”. Kada se upotrijebi u petoj kategoriji ona znači “znati”, “razumjeti prpise islama, ahkami islamijje” (šerijat). Nauka koja objašnjava propise islama (ahkami islamijje) se zove fikh (fikh ilmi). Osoba koja zna učenja fikha se zove fakih. Nauka fikha objašnjava ono što ljudi trebaju i ne trebaju da rade. Nauka fikha potiče iz Kur’ani kerima, hadisi šerifa, idžme ummeta i kijasa (mudžtehida). Ova četiri izvora znanja se nazivaju edille-i šer’ijje. Mudžtehidi su se, dok su izvlačili propise iz ova četiri izvora, podijelili u četiri mezheba. U četvrtom poglavlju je objašnjeno da se Ashab-i kiram, i mudžtehidi koji su došli u stoljeću iza njih, nazivaju selef-i salihin. Jednoglasnost i složnost selefa se naziva idžma’-i ummet. Ahkami islamijje (propisi šerijata) koji su izvedeni iz Kur’ani kerima ili hadisi šerifa ili iz idžma’a ummeta se nazivaju kijas-i fukaha. Da bi se putem kijasa razumjelo nešto, je li halal ili haram, ono se moralo uporediti s nečim drugim, za što se tačno zna da je halal ili haram. Da bi se to učinilo, razlog zašto je nešto halal ili haram, takođe mora da postoji i u prvom!

Imam-i a’zam Ebu Hanifa rahmetullahi teala alejh je osnovao i bio prvi koji je upražnjavao nauku fikha.

Nauka fikha, odnosno propisi islama (ahkam-i islamijje), je ogromna i u sebi sadrži četiri glavna dijela:

1 - Ibadet, koji je podijeljen na pet grana: Namaz, post, zekat, hadž i džihad. Svaka gana ima puno ogranaka. U knjigama Durr-ul-muhtar i Redd-ul-muhtar piše, “Džihad je pozivanje naroda u islam i rat protiv onih koji ga ne prihvate [protiv armija zalima (ugnjetača) koji onemogućavaju drugim da čuju ovaj poziv, i sprečavaju one, koji su ga čuli, da u njega vjeruju]. Ovaj rat vodi država.] Potpomaganje boraca [to jest vojske države] materijalnim sredstvima, idejama [govorima i člancima], i povećavanje broja branilaca islama i liječenje [i činjenje dova] za njih je takođe džihad. Hadisi šerif kaže, ‘Činite džihad protiv kafira vašom imovinom i vašim životima i jezicima!’ Džihad je takođe i održavanje sigurnosti na granicama, i izučavanje za vrijeme mira, kako se upotrebljavaju razna ratna sredstva. Ova vrsta džihada je farzi kifaje za muslimane. Kada neprijatelj napadne, džihad postaje za svakoga farzi ajn, i za žene i za djecu, odnosno za sve one koji su blizu tog mjesta, a ako njihova snaga nije dovoljna, i za one koji su udaljeni pa čak i za one koji su vrlo daleko od te oblasti. [Ibni Abidin, rahmetullahi teala alejh, piše na dvije stotine sedamdeset drugoj stranici petog toma, ‘Žene idu u džihad pokrivene i sa svojom muževima ili mahrem rodbinom.’] Ko ne pomogne [džihad koji vodi država] je grešan. Ko zna da će biti ubijen ako napadne, ili zarobljen ako ne napadne, ne ratuje. Ali on treba napasti ako će on oštetiti neprijatelja i prouzrokovati da muslimani dođu u bolji položaj. Slučaj nije isti sa nehj-i anilmunkerom, to jest, savjetovanjem muslimana koji griješe. Onima kojima je vadžib da savjetuju je dozvoljeno da savjetuju čak i ako to neće biti od koristi, čak i ako znaju da će biti ubijeni. Ali ono nije dozvoljeno ako će izazvati fitnu. Kada opsjednemo kafirski grad trebamo ih prvo pozvati u islam. Ako ga oni prime oni postaju naša braća. Ako ga ne prime oni postaju zimmije i plaćaju džizju. Džizja je novčana kazna, porez. To je novac koji kafiri plačaju vladi zauzvrat što ih je poštedila od smrti. Postoje dvije vrste džizje. Prva je dogovorena suma novaca za vrijeme ugovaranja mira s kafirima. Ova se suma ne može nikada kasnije promijeniti. Druga vrsta džizje je suma koja je nakon pobjede nad neprijateljem nametnuta onim (kafirima) koji nisu ubijeni već su su prepušteni sami sebi. Na kraju svakog mjeseca je od siromaha uzet po jedan srebreni dirhem [jedan srebreni dirhem je ravan polovici grama zlata]. Od onih koji imaju umjereno stanje se uzimaju dva dirhema. Od bogataša se uzimaju četiri dirhema. Od onih koji ne mogu raditi, ili su bolesni više od pola godine, se ne naplaćuje ništa. Onaj ko ima dohodaka više od deset hiljada dirhema se smatra bogatašem. Oni koji imaju više od dvije stotine dirhema se smatraju da imaju umjereno stanje. Džizja se ne uzima od djece, žena, staraca, vjerskih ljudi i muslimana. Niko se ne može natjerati da plaća ikakvu vrstu takse osim zekata, ušra, džizje i harača. To bi bio zulum (tlačenje). U tom slučaju se mora vratiti ono što se uzelo.

[Vlada plaća za sve državne usluge koje čini iz blagajne Bejt-ul-mala. Ako bejt-ul-mal nema prihoda, ili ima nedovoljne prihode, onda vlada traži od građana da plate taksu za usluge koje država treba da učini. Građani moraju u potpunosti i na vrijeme platiti ovu taksu. Ona se od onih koji neće da je plate oduzima silom.]

Ako oni ni to ne prihvate na njih ćemo napasti. Ako prihvate džizju oni će živjeti pod pravdom islama i postati naši zemljaci. Njima je dozvoljeno pravo njihovih obreda i međusobne trgovine svinjetine i alkoholnih pića. Među njima, između njih i muslimana, se praktikuju isti zakoni, hakovi (prava) kazne i komercijalni poslovi (kupoprodaja) kao među muslimanima. Oni se ne kažnjavaju kaznom hadda za pijenje alkoholnih pića. Njihovi običaji, osim interesa, nisu zločin. [Interes (faiz, riba) je takđe haram i u njihovoj vjeri.] Ako su neprijatelji jaki dozvolojeno je sa njima sklopiti mir pa čak i dati im robu. Ako jaki murtedi zauzmu gradove, i gradovi postanu dar-ul-harb takođe je dozvoljeno, kada postoji potreba za to, i sa njima sklopiti mir.

Poslije pet osnovnih temelja islama najveći čin ibadeta je džihad. Svi šehidovi grijesi, osim prava (hakova) stvorenja, će biti oprošteni. Štaviše, Allah dželle-šanuhu će na Kijametu (Sudnjem danu) nadoknaditi dugove stvorenjima. Oni koji umru u džihadu, ili na putu za hadž, ili stražareći na granici, dobijaju neprekidno, sve do Sudnjega dana (kijameta), sevabe za ove svoje ibadete. Njihova tijela ne truhnu. Svaki od njih će na Kijametu posredovati (činiti šefa’at) za sedamdeset osoba.” Na šest stotina trideset osmoj stranici drugog toma knjige Hadika piše, “Ko postane šehid utapanjem dobija duplo više sevaba od onog ko postane šehid na kopnu.”

Hadisi šerif kaže, “Učite streličarstvo i jahanje konja!” Jedan drugi hadisi šerif kaže, “Ko nauči streličarstvo, pa ga zaboravi, on nije jedan od nas,” i jedan drugi hadisi šerif, “Igra (zabava) nije korisna. Samo je hakk naučiti streličarstvo, dresuru konja i igrati se sa svojom ženom.” To znači, to je korisno i potrebno. Ovi hadisi šerifi nas podstiču i naređuju nam da se u miru učimo i da uvježbavamo upotrebu svih vrsta vojnih sredstava. Kako vidimo pripreme za džihad su ibadet. Naš Pejgamber, sallallahu alejhi ve sellem, kaže da postoje tri vrste džihada protiv neprijatelja: Djelom, riječima i dovom. Spremanje za džihad djelom, izučavanjem kako napraviti i upotrijebiti ratna sredstva, je farzi kifaja. U naše vrijeme se povećao drugi tip džihada, to jest, napad na nevjernike putem članaka, filmova i radija i svim vidovima propagande. Takođe je džihad i pružanje otpora ovakvim napadima. [U imami Rabbanijevoj knjizi Mektubat, u 65. i 123. pismu je objašnjeno da je ova vrsta džihada važnija i sevabnija. Ove dvije vrste džihada se vode pod naređenjem i dozvolom države. Vadžib je ne suprotstavljati se zakonima i ne ustajati protiv vlade.]

2 - Munakehat, je drugi dio fikha koji ima puno dijelova kao na primjer, ženidba-udaja, razvod braka, nafaka i mnoge druge.

3 - Mu’amelat, je treći dio fikha koji ima puno dijelova kao što su kupovina, prodaja, najam, kompanije, interes, pravo stečeno rođenjem.

4 - Ukubat (krivični zakonik), odnosno hadd, koji je uglavnom podijeljen na šest dijelova: Kisas (zakon osvete), pijanstvo, sirkat (krađa), zina (blud), kazf (potvaranje žene bludom), riddet (otpadništvo) i njihove kazne. One se nazivaju ukubat zato što kazna slijedi iza grijeha.

Svakom muslimanu je farz naučiti dio fikha koji se odnosi na ibadet. Naučiti munakehat i mu’amelat je farzi kifaja. To znači da je farz za one koji dolaze u dodir sa ovim situacijama. [Takođe i u dar-ul-harbu svaki musliman mora da nauči propise islama iz četiri dijela fikha i da daje ušr. Na primjer, i u dar-ul-harbu je haram gledati avrete (privatne dijelove tijela), glave, ruke i noge žena koje su kafirke i murtedke. To je i u dar-ul-harbu haram. Muslimanima je samo dozvoljeno da u mu’amelatu s kafirima ne slijede propise islama (šerijata).] Zimmije (gajri muslimani, građani nemuslimani) takođe moraju naučiti dijelove ukubata i mu’amelata (trgovinu i dijelove zakona koji se na nju odnose) zato što islam zahtijeva da ih i gajri muslimani slijede. Kafir koji je došao kao turista u dar-ul-islam, i druge je nacionalnosti, mora samo slijediti propise mu’amelata.

Znanje fikha je poslije tefsira, hadisa i kelama najpoštovanije znanje. Izučavanje znanja fikha je sevabnije od klanjanja noćnog nafila namaza. sevabnije ga je učiti od alima, rahmetullahi teala alejhim edžma’in, nego sam kod kuće. Sljedećih šest hadisi šerifa je dovoljno da ilustruje poštovanje i čast fikha.

Kada Allah dželle-šanuhu hoće da nekom učini Svom robu dobročinstvo On ga učini vjerskim fakihom.
Ako neko postane fakih Allah dželle-šanuhu mu pošalje ono što želi i njegov rizk odakle se ni ne nada.
Allah dželle-šanuhu naziva nekog ko je vjerski fakih najvišim.” Sam ovaj hadis je dovoljan da pokaže veličinu imam-i-a’zama.
Jedan fakih je jači protiv šejtana od hiljade abida (onih koji puno ibadete).
Sve ima svoj stub. Stub temelja vjere je znanje fikha.
Najcjenjeniji i najkorisniji ibadet je učenje i podučavanje fikha.

Propisi islama u hanefi mezhebu su se materijalizirali preko puta koji započinje sa Ashabom kiram, Abdullah-ibni-Mes’udom, radijallahu anh. To znači da je reis mezheba imam-i-a’zam-Ebu-Hanifa naučio svoje znanje fikha od Hammada, koji ga je naučio od Ibrahim-Neha’ija, koji ga je naučio od Alkame, koji ga je naučio od Abdullah-bin-Mes’uda, koji ga je naučio od Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem.

Ebu Jusuf, Muhammed, Zufer bin Huzejl i Hasan bin Zijad su učenici imam-i-a’zama, rahimehumullah. Od ovih, imam Muhammed je napisao nekih hiljadu knjiga o vjerskom znanju. Pošto je on bio oženjen majkom imama Šafi’je, kada je on umro njegove knjige je naslijedio njegov učenik imam Šafi’ja što je doprinijelo da se njegovo znanje poveča. Imam Šafi’ja je zbog toga rekao, “Kunem se da se je moje znanje fikha povećalo čitanjem imam-i-Muhammedovih knjiga. Ko hoće da produbi svoje znanje fikha on se treba družiti sa Ebu Hanifinim učenicima.” On je jednom ovako rekao, “Svi muslimani su kao ukućani, kao djeca imam-i a’zama.” To znači, isto kao što čovjek zarađuje svojoj djeci nafaku tako je i imam-i a’zam preuzeo zadatak otkrivanja potrebnog vjerskog znanja i spasio svakoga od teškog rada. Imam-i-Šafi’ijevo uspostavljanje novog mezheba ne znači da on nije volio imam-i-a’zama ili da se nije slagao sa njim. Takođe su i Ashab-i kiram, radijallahu teala anhum edžma’in, imali drukčije mezhebe. Usprkos tome oni su se međusobno voljeli i poštivali. Zadnji ajet sure Feth je dokaz za ovu činjenicu.

Imam-i a’zam Ebu Hanifa, rahmetullahi alejh, nije samo sakupio znanje fikha, podijelio ga na grane i osnovao usule i metode već i sakupio znanje i’tikada i imana koje nam dolazi od Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem i Ashaba kiram ridvanullahi teala alejhim edžma’in i podučio ga stotinama svojih studenata. Od ovih, neki su obrazovani i istrenirani kao specijaliste u nauci o imanu odnosno u nauci koja se zove ilm-i kelam. Među njima su dva učenika imama Muhammeda Šejbanija čuvena, Ebu Sulejman Džurdžani, kojeg je imam odgojio, i Ebu Bekr-i Džurdžani. Od ovih, Ebu Sulejman Džurdžani, kojeg je obrazovao imam Muhammed Šejbani, i Ebu Bekir Džurdžani, jedan od njegovih (Ebu Sulejmanovih) studenata, su postali čuveni. A od ovih učenika, Ebu Nasr-i Ijad je u nauci kelama, koja je uzeta iz imamovih a’zamovih knjiga, obrazovao Ebu Mensura Maturidija. Ebu Mensur je zapisao znanje kelama koje je došlo od imama a’zama u knjige. On se borio protiv onih koji su skrenuli sa pravoga puta i ojačao i’tikad ehli sunneta. On ga je svugdje raširio.

Imam a’zam Ebu Hanifa, rahmetullahi alejh, je klanjao svaki dan sabah namaz u džamiji a onda je, do podneva, odgovarao svojm studentima. On je pred podne sjedeći činio kajlule. U knjigama Šir’at-ul-islam, Ibni Abidin rahmetullahi teala alejh u poglavlju bej’-i fasid, i Mevahib-i ledunnijje u poglavlju o tumačenju snova piše da je činiti kajlule, to jest malo dremnuti dok se sunce približava podnevu, sunnet. U knjizi Mizan piše da se kajlule može takođe činiti i popodne.

On je od podne namaza do jacije držao predavanja i podučavao svoje učenike. On je odlazio kući nakon jacije da se malo odmori. Kasnije je dolazio u džamiju i u njoj ibadetio sve do sabaha namaza. Ove podatke nam je saopštio jedan od selefi salihina, Mis’ar bin Kedam Kufi, kao i drugu ugledni ljudi.

On je trgovao i halalom zarađivao za svoje životne potrebe. On je slao robu u druga mjesta i od svoje zarade kupovao potrepštine svojih učenika. On je puno trošio na svoju kuću i siromasima davao puno sadake. On je svakoga petka dijelio siromasima dvadeset zlatnika za duše svojih roditelja. On nije nikada ispružio svoje noge prema kući njegovog učitelja Hammada, rahmetullahi teala alejh, iako je rastojanje između njihovih kuća bilo sedam ulica. On je jednom čuo da je jedan od njegovih ortaka prodao veliku količinu robe na način koji islam nedozvoljava; on je svih devedeset hiljada akči koje je zaradio od trgovine ove robe podijelio, i za sebe nije zadržao ni jednog jedinog dinara. Sela oko grada Kufe su napali hajduci i otjerali ovce. Misleći da bi ove ukradene ovce mogle biti zaklane i prodane ljudima i pošto je naučio da bi ovca mogla živjeti najviše sedam godina on nije sedam godina ni kupovao ni jeo ovčetine. On je slijedio islam u svemu što je radio i puno se čuvao harama.

Imami a’zam je četrdeset godina klanjao sabah namaz sa abdestom od jacije namaza [to jest on nije spavao poslije jacije.] Ovaj podatak je sa dokazima napisan u knjigama Mevdu’at-ul-ulum, Durr-ul-muhtar, Mizan-ul-kubra i u predgovoru knjige Ibni Abidin. [Ženama ovih velikana je, kao i njima, bilo zadovoljstvo ibadetiti Allaha, služiti Njegovu vjeru i žrtvovati svoja prava i zadovoljstva na Allahovom putu. Takođe su i svi Ashab-i kiram išli sa željom i dozvolom svojih žena u daleka mjesta, u džihad, da rašire Allahovu vjeru u kojima su mnogi od njih postali šehidi i iz kojih se nikad nisu vratili. Njihove žene su bile sretne zato što su dijelile ove sevabe.] On je pedeset pet puta išao na hadž. On je na zadnjem hadžu ušao u Ka’bu mu’azzam i klanjao dva rek’ata namaza. U namazu je proučio cijeli Kur’ani kerim. Zatim je plakao i ovako činio dovu, “Ja Rabbi! Ja nisam bio u stanju da Te ibadetim onako kako Ti zaslužuješ. Ali, ja sam dobro shvatio da se Ti ne možeš razumom shvatiti. Oprosti mi moje greške u služenju Tebe, radi ovog mog ovakvog shvatanja!” U tom momentu se je čuo glas koji je rekao, “O Ebu Hanifa! Ti si Me dobro znao i lijepo služio. Ja opraštam i tebi i onim koji su u tvom mezhebu i onima koji će te do Kijameta slijediti.” On je svaki dan i svaku noć jednom proučio cijeli Kur’ani kerim. Ovi podaci se nalaze u predgovoru knjige Ibni Abidin i u knjigama Durr-ul-muhtar, Hajrat-ul-hisan i Mir’at-i kainat. Takođe je rečeno da se nalaze i u knjizi Mir’at i na kraju knjige Hazinet-ul-muftin. Samo je bilo suđeno Osmanu bin Affanu, Temimu Dariju, Sa’idu bin Džubejru i imamu a’zamu Ebu Hanifi da prouče cijeli Kur’ani kerim u jednom rek’atu namaza. U knjizi Šir’at-ul-islam piše, “Učiniti hatmu Kur’ani kerima u četrdeset dana je mustehab. Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, je jednom godišnje činio hatmu pošto se on već bio ustalio u njegovom mubarek srcu. Kada se Kur’ani kerim uči treba se razmišljati o njegovom značenju da se on nastani u srcu. On je radi toga zabranio da ga proučimo u manje od tri dana. Osman bin Affan, Zejd bin Sabit, Abdullah ibni Mes’ud, Ubejj-ibnul Ka’b-il-Hazredži i mnoge druge sahabe, radijallahu teala anhum edžma’in, su ga učili jednom nedjeljno. Abidi (oni koji puno ibadete) bi ga trebali proučiti dva puta nedjeljno a oni, koji šire znanje, ga trebaju proučiti jednom nedjeljno.” Hadisi šerif kaže, “Ko prouči Kur’ani kerim u manje od tri dana neće moći shvatiti njegovo značenje.” Ovaj hadisi šerif ne zabranjuje činjenje hatme u jednom namazu. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je naređivao činjenje hatme u vremenskom periodu koji odgovara stanju (halu) i radu onih koji su ga pitali.

Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je navijestio da će imami a’zam doći. Hadisi šerif koji se nalazi u knjigama Dija-i ma’nevi, Mevdu’at-ul-ulum, Hajrat-ul-hisan, Mir’at-i kainat i Durr-ul-muhtar, a za koji knjiga Ibni Abidin kaže da je sahih, kaže, “Kao što su Adem i svi drugi Pejgamberi alejhimusselam ponosni sa mnom, tako sam i ja ponosan sa jednim iz mog ummeta, čije je prezime Ebu Hanifa a ime Nu’man, koji će biti svjetlo mog ummeta. On će ih zaštititi od skretanja na krivi put i mraka džehaleta (neznanja).” On je preselio na ahiret 150. godine po Hidžri u sedamdesetoj godini života. Veliki alim Ibni Hadžer-i Mekki je rekao da se hadisi šerif, “U stotinu pedesetoj godini će ornament svijeta nestati,” namijenjen imamu a’zamu.

Šemseddin Sami beg ovako piše u svojoj knjizi Kamus-ul-a’lam:

“Imam-i-a’zam-Ebu-Hanifino ime je bilo Nu’man. Ime njegovog oca je bilo Sabit. On je prvi od četvorice velikih imama ehli sunneta. On je jedan veliki stub briljantne Muhammedove, alejhisselam, vjere. On je potomak jedne ugledne persijske familije. Njegov je djed primio islam. On je rođen u gradu Kufi 80. godine po Hidžri. On je rođen dovoljno rano da živi u vrijeme Ashaba kiram alejhimurridvan, Enes-bin-Malika, Abdullah-bin-Ebi-Evfaa, Sehl-bin-Sa’d-Sa’idija i Ebuttufejl-Amir-bin-Vasile. On je naučio znanje fikha od Hammad-bin-Ebi-Sulejmana. On se družio sa mnogim velikim tabi’inima a posebno sa imam-i-Dža’fer-i-Sadikom. On je znao mnogo hadisi šerifa napamet. Da nije postao imam mezheba on bi postao veliki hakim (sudija) i veliki mislilac za što je bio i školovan, obrazovan. Njegov razum i oštroumnost su bili na jednom tako zavidnom i visokom nivou da su oni svakoga zapanjivali. On je u znanju fikha dokučio jedan tako visok stepen kojemu nije bilo ni ravna ni slična. Jezid bin Amr -- koji je u doba Mervan-bin-Muhammeda bio guverner Iraka -- mu je na sudu u Kufi ponudio položaj Vrhovnog sudije. On taj položaj nije prihvatio zato što je imao puno zuhda, takve, vera’a, znanja i mudrosti. On se plašio da on iz ljudske slabosti neće biti u stanju da ispuni ljudska prava (hakove). Iako su ga po Jezidovom naređenju svaki dan bičevali po glavi stotinu deset puta on je i dalje odbijao taj položaj. Njega je Drugi abasidski halifa, Ebu Dža’fer Mensur, pozvao u grad Bagdad. On mu je tamo ponudio položaj sudije koji je on takođe odbio.

On je bio prvi koji je podijelio znanje fikha na grane. On je sakupio dijelove koji se odnose na svaku granu i napisao knjige Feraiz i Šurut. Ima bezbroj knjige koje opisuju njegovo ogromno znanje fikha, njegovu čudesnu moć kijasa i njegovu zapanjujuću nadmoćnost u zuhdu, takvi, blagosti i pobožnosti. On je imao veliki broj učenika od kojih su neki postali veliki mudžtehidi. [U knjigama je zapisano da je preko 800.000 učenika pohađalo njegova predavanja. Od ovih učenika je 560 postalo čuveno u oblasti fikha, od kojih je 36 došlo na nivo idžtihada.] On je preselio na ahiret u sedamdesetoj godini, 150. godine po Hidžri. Pošto on nije htio da prihvati položaj Predsjedništva Vrhovnog suda za žalbe, po naređenju Ebu Dža’fera Mensura, njega su zatvorili. On je u zatvoru bičovan. On je svakog narednog dana bičovan deset puta više. Kada je broj bičovanja došao na stotinu on je postao šehid. Na hazreti Ebu Hanifinom mezaru je Ebu Sa’id Harezmi, jedan od vezira seldžučkog padišaha sultana Melikšaha, sagradio predivno turbe. Kasnije su osmanlijski sultani, rahmetullahi teala alejhim edžma’in, restaurirali to turbe.

Hanefi mezheb se u vrijeme Osmanlijske države raširio po cijelom svijetu. Skoro da je postao oficijelni mezheb države. Danas više od pola ehli islama (muslimana) svijeta i većina ehli sunneta ibadeti po principima hanefi mezheba.

U knjizi Mir’at-i kainat piše:

“Imamov a’zamov otac, Sabit, je sreo u Kufi imama Aliju, radijallahu anh, i zamolio hazreti imama, da mu učini dovu na njega i na njegovu djecu. [Ovaj podatak je zapisan čak i zajedno sa njegovim izvorima u knjigama Durr-ul-muhtar, Mevdu’at-ul-ulum i Galijje a naročito u Ibni Abidinu.] On je vidio Enesa bin Malika i još tri ili sedam drugih Ashaba kiram, radijallahu teala anhum edžma’in. On je od njih naučio hadisi šerife.

Hadisi šerif kaže, “U mom ummetu će se pojaviti neko ko se zove Ebu Hanifa. On će na dan Kijameta biti svjetlo moga ummeta.” Jedan drugi hadisi šerif kaže, “Doći će jedan koji će se zvati Nu’man bin Sabit a kog će zvati Ebu Hanifa. On će oživjeti Allahovu dželle-šanuhu vjeru i moj sunnet.” Hadisi šerifi kao što su, “Doći će jedan koji će se zvati Ebu Hanifa. On je najbolji (najhairniji) u ovom ummetu,” “Jedan iz mog ummeta će oživjeti moj sunnet. On će ubiti bid’ate. Njegovo ime je Nu’man bin Sabit,” “U mom ummetu će u svakom stoljeću biti izvanrednih (ljudi). Ebu Hanifa je u svom vremenu najviši od svih,” “U mom ummetu će doći jedan koji se zove Ebu Hanifa. Između njegovih plećki će biti ben. Allah dželle-šanuhu će njegovim rukama oživjeti Svoju vjeru,” su jako čuveni (mešhur). Jedan od alima je upotao Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, u snu, “Šta bi ti rekao o Ebu Hanifinom znanju?” On mu je odgovorio, “Njegovo je znanje svakom potrebno.” Jedan drugi alim je upitao u snu, “Ja Resulallah! Šta bi ti rekao o znanju Nu’mana bin Sabita iz grada Kufe?” On mu je odgovorio, “Uči od njega i radi onako kako te on uči. On je jako dobar čovjek.” Imam Alija, radijallahu anh, je rekao, “Da vam kažem o jednoj osobi iz grada Kufe koja se zove Ebu Hanifa. Njegovo srce će biti puno ilma i hikmeta. U vrijeme ahir zemana (zadnjeg vremena) se mnogi će stradati (otići helać) zato što neće znati njegovu vrijednost. Ši’ije će sigurno stradati radi Ebu Bekira i Omera.” Imam Muhammed Bakir, rahmetullahi alejh, je pogledao Ebu Hanifu, rahmetullahi teala alejh, i rekao, “Kada se poveća broj onih koji kvare vjeru moga djeda ti češ je oživjeti. Ti češ biti spasilac prestrašenih i sklonište zbunjenim! Allah dželle-šanuhu će ti pomoći!”

Od gore navedenih hadisi šerifa prvi, drugi i peti se nalaze u knjigama Hajrat-ul-hisan i Mevdu’at-ul-ulum koje je napisao allame Taškoprulu. Autor dragocjene knjige fikha Durr-ul-muhtar citira u njenom predgovoru sljedeće hadise, “Kao što se Adem, alejhimusselam, ponosi sa mnom tako se i ja ponosim sa jednom osobom iz moga ummeta. Ime mu je Nu’man a prezime Ebu Hanifa. On je svjetlo mog ummeta.” i, “Kao što se Pejgamberi ponose sa mnom tako se i ja ponosim sa Ebu Hanifom. Ko njega voli mene voli. Ko njega ne voli ne voli ni mene.” i kaže da je Ibni Dževzi rekao da su oni mevdu’. Ovo je netrpeljivost (te’assub) odnosno, inat, zato što su ove hadise saopštili različiti ljudi. Ibni Abidin kaže da su ovi hadisi sahih i, kada to objašnjava, kaže, “Kako piše u Ibni Hadžeri Mekkijevoj knjizi Hajrat-ul-hisan, hadisi šerif koji se nalazi u Buhariji i Muslimu kaže, ‘Čak kad bi iman otišao na planetu Veneru jedan od sinova Farisa će ga sigurno vratiti.’” Riječ Faris se odnosi na ljude iz dijela Irana koji se zove Fers. Imamov a’zamov djed je iz toga dijela Irana. Potpuno je jasno da se ovaj hadisi šerif odnosi na imama a’zama. O tome nema sumnje.

Alimi kao što su Sujuti, Zehebi i Askalani su rekli da su neki hadisi šerifi mevdu. Ove njihove riječi znače, “Oni nemaju uslove (šartove) koje sahih hadisi moraju imati prema mom mezhebu.” Oni nisu rekli da su oni ujdurmisani (napravljeni, izmišljeni) hadisi. Nas ne bi smjeli zavesti netrpeljivi članci tvrdoglavih zavidnika koji su se udaljili od ehli sunneta -- Ibni Tejmijje, Ibni Dževzije, Alijjulkarija i vehabiija -- i reći da su hadisi šerifi koji se nalaze u cijenjenim knjigama izmišljeni. Molimo vas pročitajte peto poglavlje! Na tri stotine desetoj stranici knjige Berika piše da hadisi šerif u Buhariji i Muslimu kaže, “Najbolji ljudi su muslimani koji žive u mom stoljeću. (To jest, Ashabi kiram) Nako njih su najbolji oni koji su došli poslije njih. (To jest, tabi’ini) A nakon njih su najbolji oni koji će doći nakon njih. Među onim koji će doći nakon njih će se raširiti laži. Nemojte vjerovati u njihove riječi i djela!” Ovaj hadisi šerif je takiđe napisan i u vahabijskoj knjizi Feth-ul-medžid. Svi Ashabi kiram i većina onih koji su došli u stoljećima poslije njih su onakvi kako su opisani u hadisi šerifu. Imam-i a’zam je jedan od Tabi’ina koje ovaj hadisi šerif hvali. U stvari, svaki musliman zna, pa čak i svaki učen čovjek, bez obzira bio on religiozan ili ireligiozan, da je on bio najviši i najistaknutiji od svih tabi’ina. S obzirom da je imam-i a’zam, rahmetullahi teala alejh, najveći i najistaknutiji od onih koje ovaj hadisi šerif veliča, ne trebamo tražiti drugi hadisi šerif koji objašnjava njegovu veličinu. Jedan od alima koji govore o imam-i-Ebu-Hanifinoj veličini je i Muhammed bin Mahmud Harezmi. On je objasnio imamovu knjigu Musned i opisao njegove vrline (faziletima). Ovaj njegov članak o imam-i-a’zamu se nalazi na kraju knjige Usulul-erbe’a. Ko kaže za gore navedene hadisi šerife, koji ga veličaju, da su mevdu, ne vjeruje takođe ni ovaj sahih hadisi šerif. Shvatiće se da ta osoba ne pripada ehli sunnetu.

Dok naš Pejgamber, sallallahu teala alejhi ve sellem, u gore navedenom hadisi šerifu veliča imame mezheba pogledajmo šta kaže o vehabijama i onim vjerskim ljudima koji su se, kao i vehabije, pojavili u skorije vrijeme. Dva hadisi šerifa koja se nalaze u knjigama Tenbih i Muhtasar-i tezkire glase: “Pred kraj svijeta će se znanje (ilm) smanjiti a neukost (džehalet) povećati.” i “Nedostatak znanja će biti zbog nedostatka alima. Neuki vjerski ljudi će izazvati fitnu izdavanjem fetvi po svom mišljenju. Oni će skretati ljude sa pravoga puta.” Ovi hadisi šerifi nam saopštavaju da će se kasnije pojaviti džahil (neuki) i fasik (griješni) i sapik (jeretični) vjerski ljudi koji će zavoditi muslimane.

On je izučavao nauke kelama i ma’rifeta i postao ekspert, još dok je bio mlad. On je onda sazrio, služeći imama Hammada dvadeset osam godina. Kada je Hammad preselio na ahiret on ga je zamijenio kao mudžtehida i muftiju. Njegovo znanje i njegova izvanrednost su postali svugdje poznati. On je radi, svoga znanja, vrline (fazileta), oštroumnosti (zeka), razumijevanja, zuhda, takve, pouzdanosti (emaneta), spremnosti da brzo odgovori pobožnosti, čestitosti, i svih karakteristika ljudske zrelosti bio bolji od svakoga. Njega je svako veličao, svi mudžtehidi koji su bili njegovi savremenici, kao i oni koji su ga naslijedili, i svi drugi alimi i velikani, pa čak i kršćani. U knjigama Hajrat-ul-hisan, Mizan-ul kubra, Mir’at-i kainat i Mevdu’at-ul-ulum piše da je imam Šafi’ija rekao, “U znanju fikha su svi ljudi Ebu Hanifina djeca.” U sljedećim knjigama, Es-sahife fi menakib-i Ebi Hanife autora Hafiza Zehebija; Kalaid-ul-ukban fi-menakib-in Nu’man autora Ibni Hadžeri Mekkija; na početku objašnjenja Hamevijeve knjige Ešbah; u Muhammedovoj bin Jusufovoj knjizi Siret-i Šami; u knjizi na persijskom jeziku Hudždžet-ul-islam, koju je napisao muftija Mahmud Pišavuri, piše da je imam Šafi’ija rekao, “Ko želi da postane alim u fikhu treba čitati Ebu Hanifine knjige.” Oni takođe pišu da je to saopštio i imam Muzeni. On je jednom rekao, “Ja dobijam teberruk preko Ebu Hanife. Ja zijaretim njegov mezar svaki dan. Kada se nađem u teškoj situaciji ja odem kod njegovog groba i klanjam dva rek’ata namaza. Ja zamolim Allaha dželle-šanuhu. On mi dadne što ja tražim.” Ove riječi su objašnjene u predgovoru knjige Ibni Abidin i na stotinu šezdeset šestoj stranici knjige Ševahid-ul-hak. U knjizi Galijje piše, “Imam Šafi’ija je uobičavao klanjati sabah namaz kod imamovog a’zamovog kabura ali on, iz poštovanja prema njemu, nije učio Kunut dovu. Na zemlji nije postojao veći alim od Ebu Hanife.” Imam Šafi’ija je bio učenik drugog imamovog a’zamovog učenika imama Muhammeda. On je rekao, “Allah dželle-šanuhu me je obasuo znanjem preko dvije osobe. Ja sam od Sufjana bin Ujejne naučio hadise a fikh od Muhammeda Šejbanija.” On je jednom rekao, “Postoji jedna osoba kojoj sam ja zahvalan i za vjersko znanje i za dunjalučke poslove. Ta osoba je imam Muhammed.” Imam Šafi’ja je opet jednom rekao, “Ja sam toliko naučio od imama Muhammeda da sam napisao toliko knjiga koliko bi mogli natovariti na jednu zaprežnu životinju. Ja ne bih ništa naučio da nije bilo njega. svi ljudi su u znanju (ilmu) djeca iračkih alima. Alimi Iraka su učenici alima Kufe. Alimi Kufe su Ebu Hanifini učenici.” Imami a’zam je naučio svoje znanje od četiri hiljade ljudi. U hanefi mezhebu je riješeno i odgovoreno na pet stotina hiljada mes’ela.

Imamova a’zamova bogobojaznost (takva) je bila ogromna. On je trgovao da zaradi halal hranu. On je imao trgovce partnere. On je dijelio zaradu od hiljada akči, za koju je smatrao da je sumnjiva, siromasima i vjerskim ljudima. On je izdržavao na stotine njegovih učenika i od svoje zarade im je kupovao sve što im je trebalo. On je svaki dan postio trideset godina. [On je jeo na pet dana bajrama u godini.] U noćima je klanjao namaz. Po danu je provodio mnoge sate predavajući u džamiji i odgovarajući na pitanja ljudi. Noćima je u džamiji ili kod kuće ibadetio svoga Gospodara. Četrdeset godina je klanjao sabah sa jacijskim abdestom. On bi često u jednom ili dva rek’ata proučio cijeli Kur’ani kerim. Nekada bi neprestano ponavljao ajet koji opisuje Allahov dželle-šanuhu azab ili rahmet i plakao, ridao i jecao, u namazu ili izvan namaza. Oni koji su ga čuli su se sažaljevali na njega. On se oblačio kao siromah. Nekad je da pokaže Allahove dželle-šanuhu ni’mete oblačio skupocjene haljine. Bio je pedeset pet puta na hadžu. On je na mjestu gdje mu je oduzeta duša proučio Kur’ani kerim sedam hiljada puta. On je rekao, “Ja sam se u životu jednom nasmijao. Za to sam se pokajao.” Malo je govorio, puno je razmišljao. On je uobičajavao diskutovati i razgovarati sa svojim učenicima o vjerskim pitanjima. On je jedne noći, dok je izlazio iz džamije, poslije klanjanja jacijskog namaza u džema’atu, počeo razgovarati o nečem sa njegovim učenikom Zuferom. (On je zakoračio, tako da mu je) jedna noga je bila napolju a druga u džamiji. Oni su u tom položaju razgovarali do sabahskog ezana, kada su se, (čuvši ezan), vratili nazad u džamiju da klanjaju. Pošto je imam Alija, radijallahu anh, rekao, “Dozvoljeno je imati do četiri hiljade dirhema nafake” on je svoju zaradu preko četiri hiljade dirhema dijelio siromasima. Jezid bin Amr ga je htio postaviti guvernerom i sudijom grada Kufe. Imam to nije prihvatio. Jezid bin Amr ga je uhapsio i naredio da ga tuku. Imamova mubarek glava i lice je bilo nateknuto. Kada je Jezid bin Amr sljedećeg dana izveo imama rahmetullahi teala alejh preda se, i ponovio mu predložio i insistirao (da prihvati položaj), imam je dobio dozvolu kada je rekao “Da se posavjetujem”. Imam je otišao u Mekku mukerremu gdje je ostao pet ili šest godina.

Halifa Mensur je jako puno poštovao imama. On mu je poslao kao poklon deset hiljada akči i konkubinu. Imam to nije primio. Jedna akča je ravna jednom srebrenom dirhemu. Mensur je bio zalim. Ibrahim bin Abdullah bin hazreti Hasan je 145 godine po Hidžri vršio regrutaciju vojnika sa ciljem da pomogne svom mlađem bratu Muhammedu, koji je proglasio Medinu munevveru njegovim hilafetom. On je došao u Kufu. Počele su se širiti glasine da mu je Ebu Hanifa pomagao. Kada je to Mensur čuo on je naredio da privedu imama iz Kufe u Bagdad. On mu je naredio da on svakom kaže da je Mensur punopravni (hakli) halifa. On bi mu za uzvrat dao da bude predsjednik Predsjedništva Vrhovnog suda. On mu je nanijeo veliko nasilje. Imam, koji je imao previše takve i nije cijenio dunjalučke položaje, je to odbio. Uvrijeđen, Mensur ga je zatvorio. Naredio je da ga tuku. Njegova mubarek stopala su nakon trideset udaraca krvarila. Mensur se je pokajao i poslao mu je trideset hiljada akči koje on nije uzeo. On ga je ponovo zatvorio i naredio da ga tuku svaki dan deset puta više. Pošto se Mensur plašio da će se narod pobuniti prisilili su ga da legne na leđa. Zalili su ga otrovnim šerbetom. On je 150. godine po Hidžri, dok je preseljavao na ahiret, učinio sedždu. Pedeset hiljada ljudi mu je došlo na dženazu. Bila je tolika gužva da su mu s velikom teškoćom tek u ikindiju klanjali dženazu. Dvadeset dana je na njegov kabur dolazilo puno svijeta i tu mu klanjalo dženazu.

On je imao sedam stotina trideset učenika. Njegov sin Hammad je bio jedan od njegovih najistaknutijih studenata. [U knjizi Tam ilmihal-Se’adet-i ebedije, koja je na turskom jeziku, na kraju sedmog članka njenog prvog dijela, piše: U knjigama su zapisana imena i biografije od preko 800 imamovih a’zamovih Ebu Hanifinih rahmetullahi teala alejh studenata i onih koji su posjećivali njegova predavanja. 560 od njih je postalo dobro poznato u nauci fikha a 36 od ovih (560) je došlo na nivo idžtihada.]

Među imamovim a’zamovim, rahmetullahi teala alejh, studentima je bilo neslaganja u nekim mes’elama (vjerskim pitanjima koja treba riješiti). Hadisi šerif, “Neslaganje među alimima mog ummeta je rahmet,” nam govori da su ova neslaganja korisna.

On se jako puno plašio Allaha dželle-šanuhu. On je bio jako pažljiv u slijeđenju Kur’ani kerima. On je govorio svojim učenicima, “Ako u nekoj stvari nađete sened (dokument) koji se kosi sa mojim riječima, ostavite moje riječi. Slijedite sened!” Jer, njegovi studenti su bili kao i on, mudžtehidi. Njegovi svi učenici se kunu, “Mi smo čak izrazili i naša neslaganja s njim na osnovu delila i seneda kog smo od njega čuli.”

Muftije moraju raditi u skladu s riječima imama a’zama. Ako oni ne mogu naći njegove riječi oni moraju slijediti riječi imama Jusufa. Poslije njega se moraju slijediti riječi imama Muhammeda. Kada su riječi imama Jusufa i imama Muhammeda na jednoj strani a riječi imama a’zama na drugoj strani, muftija može izdati fetvu po bilo kojoj strani.

U predgovorima knjiga Ibni Abidin (Redd-ul-muhtar), Medžmu’a-i Zuhdijje (na turskom jeziku) i u knjizi Vakfunnijjat autora šejh-ul-islama Kemala paše-zade Ahmeda bin Sulejmana, rahmetullahi teala alejhim edžma’in, piše, “Postoji sedam različitih nivoa ili stepeni alima fikha. Najviši nivo zauzimaju mudžtehidi u propisima islama (šerijatu ili ahkam-i islamijje). Oni se zovu mutlak mudžtehidi. U njih spadaju četiri imama mezheba. Na drugom najvišem nivou su oni veliki alimi koji su mudžtehidi u mezhebu. U ove se ubrajaju imam Ebu Jusuf, imam Muhammed Šejbani i drugi imamovi a’zamovi studenti. Oni su, slijedeći principe i metode (usule i kaide) koje je formulisao imam-i a’zam Ebu Hanifa, izveli propise (ahkam) iz delila. Neki propisi koje su oni izveli se mogu ne slagati sa propisima koje je izveo imami a’zam. [Na sedamnaestoj stranici knjige Mizan-ul-kubra piše da se oni takođe nazivaju i mutlak mudžtehidi u mezhebu.] Na trećem stepenu se nalaze alimi koji su mudžtehidi mes’ele. Oni iznalaze propise za nove mes’ele (nova vjerska pitanja koja treba riješiti). Njihovi propisi se moraju biti u skladu sa propisima koje su izveli alimi prethodna dva nivoa. Hassaf Ahmed bin Omer (preselio na ahiret u Bagdadu 261.), Tahavi (238-321 po Hidžri u Egiptu), Abdullah bin Husejn Kerhi (340), Šems-ul-eimme Halvani (456 u Buhari), Šems-ul-eimme Serahsi (483), Fahrul islam Ali bin Muhammed Pezdevi (400-482 u Samarkandu), Kadihan Hasen bin Mensur Fergani (592) i drugi slični duboko učeni alimi su u krugu mudžtehida trećeg nivoa. Alimi koji koji su došli iza njih, i nisu pripadnici gore spomenute tri grupe, nisu mudžtehidi. [Oni nisu na nivou idžtihada]. Oni su mukallidi. Na primjer, alimi koji pripadaju četvrtoj grupi i koji se nazivaju Ashab-i tahridž ne mogu činiti idžtihad. Među ove spada Ahmed bin Ali bin Ebu Bekir Razi [Ebu Bekir Ahmed bin Ali Razi - preselio na ahiret 370/980. g.n.e. u Bagdadu]. On je objasnio propise koji su saopšteni ukratko (mudžmel) i koji se mogu shvatiti na dva načina i izabrao jedno od dva značenja. Alimi fikha koji se nalaze na petom stepenu su Ashab-i terdžih. Oni odabiru, između više habera (pripovijedanja, rivajeta, prenesenih mišljenja mudžtehida) koji su došli do njih, one koji su sahih (ispravni) i evla (bolji). Među njima su Ebulhasan Kuduri (362-428. godine po Hidžri u Bagdadu) i Burhaneddin Merginani, autor knjige Hidaje. Na šestom nivou su alimi mukallidi koji se zovu Ashab-i temiz, koji su u stanju da razdvoje kavi (jake) od zaif (slabih) propisa, i zahir od nadir habera. Autori knjiga Kenz-ud-dekaik [Ebulberekat Abdullah bin Ahmed Nesefi (710)], Muhtar [Abdullah bin Mahmud Musuli (683)], Ihtijar [Abdullah bin Mahmud 599-683 (1285. g.n.e.)], Vikaje [Burhanuššeri’a Mahmud bin Sadruššeri’a Ubejdullah (673)] i Medžma’ul-bahrejn [Ibnussa’ati Ahmed bin Ali Bagdadi (694)] su među njima. Oni u svoje knjige nisu uključili nijedan merdud (odbačen) i zaif (slab) rivajet. Na sedmom nivou su mukallidi koji nisu u stanju da urade gore spomenute usluge već samo da ispravno prenesu iz knjiga prethodnih grupa i da ih saopšte. [U knjizi Medžmu’a-i zuhdijje piše da su autori knjiga Tahtavi, Ibni Abidin i Durr-ul-muhtar od ovih.] Alimi šestog stepena će postojati do kijameta. Oni će razlikovati pravo (hak) od krivog (batil). Hadisi šerif, ‘U mom ummetu će do kijameta biti alima koji su na pravom putu,’ nas obavještava o ovom.”

U uvodu knjige Mizan-ul-kubra piše, “Nakon četiri mezheb imama, rahmetullahi teala alejhim edžma’in, nijedan alim nije tvrdio da je mutlak mudžtehid. To je samo tvrdio imam Muhammed bin Džerir Taberi, rahmetullahi teala alejh, ali njegova tvrdnja nije bila prihvaćena. Imam Sujuti, rahmetullahi teala alejh, je bio rekao da je on mutlak mudžtehid u mezhebu i izdavao je fetve po šafi’ijiskom mezhebu. Arif kamili koji su postigli na visoke stepene u tesavvufu su zevkom (okusom) i vidždanom (pronalaskom) postali mudžtehidi Oni su osjetili miris halala i smrad harama. Nivo idžtihada se ne može postići bez dobivanja fejza od arifa kamila. Evlija koji je došao na ovaj nivo ne mora imitirati mezheb. Kada oni kažu da su oni hanefije ili šafi’ije oni misle na njihov taklid (slijeđenje) ovih mezheba prije svog nego što su došli na ovaj nivo. Da bi došli na nivo vilajeta mora se ispravno naučiti znanje fikha jednog od četiri mezheba. Uslov da se to postigne je ili slušanje ili čitanje knjiga (ilmihala) koje je napisala dobra (salih) osoba za koju se zna da ima i’tikad ehli sunneta i da slijedi mezheb. Sufija koji slijedi ono što je naučio slušanjem od vjerskog čovjeka koji ne slijedi mezheb i čije je vjerovanje (i’tikad) pokvareno i neispravno, ili, čitanjem knjige koju je napisala nepoznata osoba, ili, sufija koji ne slijedi nijedan od četiri mezheba će skrenuti s pravog puta i postati zindik. On će postati šejtanov pomoćnik koji će izazvati da takođe i drugi skrenu sa pravoga puta.”

[Kada neko postane novi musliman ili kada dijete muslimana dođe u doba zrelosti, što se naziva akil i balig, njegova prva dužnost je da izgovori kelime-i šehadet, da nauči njeno značenje i da je vjeruje. Zatim, on onda mora da nauči i vjeruje znanje koje je zapisano u knjigama alima ehli sunneta, koje se odnosi na i’tikad, odnosno iman. Zatim, on mora da naučiti znanje fikha iz knjiga jednog od četiri mezheba to jest, pet osnovnih temelja (šartova) islama, halale i harame, i pridržavati ih se. Oni koji kažu da se ove stvari ne trebaju naučiti, da ih se ne trebamo pridržavati, i koji su nemarni prema njima postaju murtedi. To znači, oni, nakon što su izgovorili kelime-i šehadet i postali muslimani, postaju ponovo kafiri. Znanje i’tikada (vjerovanje) je u sve četiri mezheba isto. Ko slijedi znanje imana i fikha jednog od četiri mezheba se zove ehli sunnet musliman ili sunni (sunija). Vjerovanje onih koji ne slijede jedan od ova četiri mezheba je pogrešno. Oni su ili bid’at sahibije (inovatori, otpadnici, jeretici) ili murtedi (kafiri). Oni će, ako se ne pokaju, u oba slučaja sigurno otići u džehennem i gorjeti u vatri. Osoba koja ima uzur (opravdavajuću okolnost) i kojoj je teško raditi neki posao po šartovima njegovog mezheba može uraditi taj posao slijedeći šartove bilo kog od četiri mezheba. On u tom slučaju mora slijediti propise (šartove) tog drugog mezheba koji se odnose na taj posao. Ako postane teško slijediti jedan od ovih uslova (šartova), i ako ga je lakše slijediti u njegovom mezhebu, biće mu sahih da uradi taj posao [ako taj posao uradi po njegovom mezhebu.] U tom slučaju su dva mezheba spojena na primoravajućoj osnovi (zaruri telfik). Ako je to takođe teško i u njegovom mezhebu onda će mu biti dozvoljeno da ne slijedi prvi uslov, zahtjev (šart) svog mezheba. Međutim, bolji način je uzeti u obzir dozvolu koja je vjerovatno postojala u idžtihadu jednog od Ashaba kiram. Svaki Sahaba koji je bio živ u vrijeme kada je Resulullah, sallallahu teala alejhi ve sellem, preselio na ahiret je bio mudžtehid. Kada je zor (teško) slijediti jednog od četiri mezheba onda je sahih ibadetiti po idžtihadu jednog od Ashaba kiram. Kada se teškoća poveća naš zann-i galib (jaka pretpostavka) je makbul (prihvatljiv). Meal stotog ajeti kerima sure Tevbe glasi, “Muhadžiri (prvi muslimani koji su se iselili iz Mekke u Medinu) i Ensarije (muslimani Medine koji su dočekali Muhadžire) i oni koji ih slijede su zadovoljni s Allahom dželle-šanuhu. I Allah dželle-šanuhu je takođe s njima zadovoljan. Ja (Allah dželle-šanuhu) sam im spremio Džennete. Oni će u njima vječno živjeti.” Iz ovog ajeti kerima se takođe vidi i to da su Ashabi kiram, ridvanullahi teala alejhim edžma’in, Allahov dželle-šanuhu rahmet svim svjetovima i da će svaki onaj, koji slijedi bilo kog od njih, dobiti vječnu i nepresušivu sreću.]

ODABRANI ČLANCI IZ KNJIGA ALIMA EHLI SUNNETA