ODABRANI ČLANCI IZ KNJIGA ALIMA EHLI SUNNETA

IMAN

Gospodine! Vi kažete na početku vašeg pisma, “iman koji je perfektan…” Iman je perfektan čim nastane. U imanu ne može biti nedostatka, manjkavosti. Iman, sam po sebi, ne može biti veliki ili mali. Imanova blještavost i bistrina se može povećavati i smanjivati. Iman znači:

Vjerovati i potvrditi činjenice koje je serveri alem (Prvak svijeta) Muhammed, alejhisselam, rekao kao Pejgamber bez njihovog provjeravanja razumom, iskustvom i filozofijom. Ako ih neko potvrdi zato što su one razumne, on je istovremeno potvrdio i razum i Resula. U tom slučaju nismo potpuno vjerovali Pejgamberu. Kada povjerenje nije potpuno tu nema imana. Jer, iman se ne može rastavljati na dijelove. Ako razum pronađe da je razumno ono što je Resul sallallahu alejhi ve sellem donijeo taj razum je savršen (kamil) i čist (selim).

Ako neko provjerava činjenice koje se moraju vjerovati eksperimentalnim i prirodnim naukama, i vjeruje ih kada su u skladu sa eksperimentima, i ne vjeruje ih ili sumnja u njih kada ih ne može eksperimentima dokazati, takva osoba vjeruje u eksperimente a ne u Resula. Takav iman ne samo da nije savršen već uopšte i nije iman. Jer, iman se ne može komadati. On ne može biti veliki ili mali.

Ako neko pokuša mjeriti vjersko znanje sa filozofijom on ne vjeruje Pejgamberu. On vjeruje filozofu. [Tačno je da nam filozofske i eksperimentalne nauke mogu puno pomoći da shvatimo da Allah dželle-šanuhu postoji i da je Muhammed, alejhisselam, Allahov Pejgamber. Ali, kada smo povjerovali u Pejgambera sallallahu teala alejhi ve sellem više nije ispravno provjeravati činjenice koje nam je on saopštio, razumom, filozofijom i eksperimentalnim naukama. Jer, kako nam pokazuju primjeri u literaturi mnoge činjenice koje smo stekli na osnovu razuma i filozofije i eksperimentalnih nauka se tokom vremena mijenjaju. Nove činjenice zamjenjuju stare.]

Dakle:

Iman znači uzdati se u, i vjerovati sve zapovijedi koje je naš efendija Resuli ekrem, sallallahu alejhi ve sellem, kao Pejgamber donijeo i saopštio od Allaha dželle-šanuhu. Ne vjerovati ili sumnjati u samo jednu od ovih zapovijedi i učenja je kufr. Jer, ne vjerovati ili posumnjati u Resula znači reći da je Resul lažov. Laganje je mana. Ko ima manu on ne može biti Pejgamber.

[Iman znači vjerovati u sve činjenice koje su jasno saopštene u Nass-u to jest, u Kur’ani kerimu i hadisi šerifima koje znamo putem idžma’-a, u koje moramo vjerovati. U ovom kontekstu riječ “idžma’” znači saglasnost Ashaba. Ako nešto nije saopšteno sa saglasnošću Ashaba, onda, za tu stvar saglasnost tabi’ina postaje idžma’. Ako to nije ni sa saglasnošću tabi’ina objašnjeno onda za to saglasnost tebei tabi’ina postaje idžma’, jer, alimi i mudžtehidi ova tri stoljeća su hvaljeni i veličani u hadisi šerifu. Oni se nazivaju selefi salihin. U Ibni Abidinu, u poglavlju koje govori kako se postaje kadija (tj. u poglavlju kadiluk) piše da se Ashabi i tabi’ini i tebei tabi’ini nazivaju selefi salihin. Naredni alimi (tj. alimi koji su došli poslije njih) su jednoglasno rekli da su stotine hiljada hadisa, koji se nalaze u šest knjiga hadisa koje se jednim imenom zovu Kutubi sitte, sahih. (Pogledaj članak pod naslovom “Vrste hadisi šerifa, veliki alimi hadisa” koji je 6. poglavlje u drugom dijelu knjige SE’ADET-I EBEDIJJE). Opšte poznato znanje je znanje koje je rasprostranjeno i koje većina muslimana u svakom stoljeću zna. Ne znati ga je neoprostivo (a ne isprika).

Na stotinu jedanaestoj (111.) stranici knjige Hadika piše, “U onim vjerskom oblastima koje su prenesene putem idžma’-a i koje se moraju vjerovati i raditi nije dozvoljeno činiti idžtihad. Jer, svaki onaj ko porekne ili ne vjeruje samo jednu od njih postaje kafir (nevjernik). Oni koji ih vjeruju se zovu mu’mini i muslimani. Oni postaju ummet Muhammeda, alejhisselam. Ummet Muhammeda alejhisselam se podijelio na sedamdeset tri grupe. Idžtihad je dozvoljeno činiti u onim vjerskim oblastima koje se moraju vjerovati i raditi ali koje nisu jasno izražene u Kur’ani kerimu i hadisi šerifima kao i u onim koje su jasne ali čija značenja nisu razumljena kroz idžmu i neminovno. [Pod riječi neminovno (tj. riječi “zaruri” koja je upotrebljena u originalnom tekstu) podrazumjevamo “načelo vjerovanja ili praksu koja je bila tako očevidna da se među muslimanima ustalila kao vjerovanje i običaj.] Dozvoljeno je takođe činiti idžtihad i u onim učenjima čija značenja nisu razumljena kroz idžmu i čije vjerovanje nije opšte poznato. Od tih, pogriješiti u idžtihadu u stvarima koje se odnose na vjerovanje je težak grijeh iako nije kufr. Sedamdeset dvije od sedamdeset tri grupe muslimana su pogriješile i skrenule se pravog puta i postale posjednici bid’ata. Oni će radi svog pogrešnog vjerovanja otići u džehennem i biti kažnjeni. Ali pošto su oni muslimani, oni neće vječno ostati u džehennemu i biće iz njega izvađeni nakon izvjesnog mučenja. Grupa koja ima ispravano vjerovanje (iman) i koja nije pogriješila u idžtihadu, u principima vjerovanja koja nisu jasno objašnjena (u Kur’ani kerimu i hadisi šerifu), se zove ehli sunnet. Griješenje u idžtihadu, dok se istražuje da li je nešto što nije saopšteno idžmom i što nije opštepoznato halal ili haram, nije grijeh i donosi puno sevapa. Četiri ispravna mezheba su se ovako međusobno razišla po pitanju djela (amela, ibadeta). Ovi mezhebi sačinjavaju grupu ehli sunneta i imaju iste principe vjerovanja.

[U trideset šestom pismu drugog toma (II, 36) knjige Mektubat piše da se obavezno mora vjerovati u idžmu koja je osnova idžtihada ova četiri mezheba i da oni, koji je ne vjeruju, postaju kafiri.

Muslimani koji slijede put selefi salihina, rahmetullahi teala alejhim edžma’in, se zovu ehli sunnet. Oni koji nisu ehli sunnet i koji odbacuju učenja koja nisu jasno izražena u nass-u, koja sadrže pravila koja su alimi ehli sunneta zaključili, i koji tvrde da su oni -- pogrešno razumjevši i tumačeći nassove -- na putu selefi salihina se zovu silifijje ili selefijje. Bid’at koji se zove silifijja i koji vahabije slijede je prvi izmislio poznati otpadnik koji se zove Ibni Tejmijje. Ovi ljudi vjeruju da su oni na putu Ashaba. Oni izvode pogrešna i pokvarena značenja iz Kur’ani kerima i hadisi šerifa i kleveću prave muslimane ehli sunneta.]

Hadisi šerif kaže, “Ne nazivajte kafirima one koji kažu la ilahe illallah! Ko ih nazove kafirima lično postaje kafir.” Ovaj hadisi šerif nam kaže da onaj ko kaže la ilahe illallah, to jest onaj ko je ehli kibla, ne postaje kafir ako pogrešno protumači nejasan nass koji se odnosi na nešto što se mora vjerovati i što nam je saopšteno putem idžme, ili je opće poznato, ili ako uradi neki drugi težak grijeh. Ali ako neko izađe iz ehli sunneta zato što ne vjeruje jedno od osnovnih vjerskih načela koja su nam prenesena tevaturom (čuvenim i opšte poznatim izvještajem) on više nije la ilahe illallah ehli (tj. sljedbenik riječi la ilahe illallah). Takva osoba postaje kafir (nevjernik). Ovo je takođe napisano i na tri stotine sedamdeset sedmoj (377.) stranici knjige Ibni Abidina. Na kraju drugog dijela knjige Hadika piše, “Ko vjeruje da je hazreti Alija viši od ostale tri halife je šija. Ko kune Ashabe je mulhid.” Šije su ehli kibla. Mulhidi su postali kafiri. Danas se (u Turskoj) mulhidi (rafizije) takođe nazivaju i kizilbaš. Danas šije sebe nazivaju džaferi.

Kako vidimo, onaj ko je sljedbenik riječi la ilahe illallah, ili ehli kibla, je onaj ko vjeruje sve vjerske stvari koje su saopštene tevaturom (tj. koje su čuvene i dobro poznate) i ko je musliman. Ovakva osoba ne postaje kafir na osnovu svojih nenormalnih vjerovanja.

Na stotinu pedeset četvrtoj stranici knjige Hadika piše, “Nije neophodno potrebno vjerovati hadisi šerif koji nam prenosi samo jedna osoba. Ali, ako nam je njegovo značenje preneseno tevaturom (opšte poznatim izvještajem) mi tu idžmu moramo vjerovati.”

Na šezdeset devetoj stranici prijevoda knjige Milel-nihal piše, “Imami a’zam Ebu Hanifa i imam-i Šafija su rekli da onog ko je ehli kibla ne možemo zvati kafirom. To znači da onaj ko je ehli kibla i ko čini grijehe ne postaje kafir. Alimi sedamdeset dvije grupe i njihovi sljedbenici su ehli kibla. S obzirom da su oni pogriješili u tumačenju nejasnih dokaza (delila) koje je dozvoljeno idžtihad činiti oni se ne mogu zvati kafirima. Ali, pošto idžtihad nije dozvoljen u vjerskim učenjima koja se obavezno moraju vjerovati i koja su prenesena tevaturom (opšte poznatim izvještajem) onaj ko ih ne vjeruje, kako su svi alimi jednoglasno rekli, postaje kafir. Jer, ko ih ne vjeruje ne vjeruje ni Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem. Iman znači vjerovati poznata vjerovanja koja je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, dobio od Allaha dželle-šanuhu. Ne vjerovati samo jedno od ovih učenja je kufr. Svaka riječ i svako djelo koje znači kufr je kufr, čak i ako je učinjeno protiv volje i u šali. Ako je urađeno pod prinudom ili omaškom nije kufr.”

U predgovoru prvog dijela Ibni Abidina piše: Filozofija je grčka riječ. U početku se pod ovom riječi mislilo na izražavanje nečijih riječi i misli koje je on prihvatio kao činjenice i koje on pretstavlja kao istinu lažno okićenim i uzbudljivim riječima. To su riječi koje naizgled (spolja) izgledaju lijepo ali su većinom pogrešne. Lična mišljenja koja se ne zasnivaju na eksperimentima i proračunima se nazivaju filozofija. Na primjer, filozofija je reći da stvorenja nisu stvorena iz ničeg ili da će ona kako god su nastala tako i dalje nastaviti s postojanjem ili da je nazadno vjerovati u stvari u koje se mora vjerovati ili da je nazadno vjerovati u halale i harame. U knjizi Ihja-ul’ ulum piše, “Stara grčka filozofija nije osnovna naučna disciplina. Bilo je puno matematičara -- naročito onih koji su izučavali geometriju i logiku -- biologa i doktora koji su zašli u filozofiju. Oni su izražavali svoja mišljenja i gledišta o teologiji (ilahijjat-u) to jest, o Allahu dželle-šanuhu, Njegovim atributima, zapovijedima i zabranama. Izučavanje aritmatike, geometrije, biologije, fizike, hemije i medicine je dozvoljeno. Spezijalizacija u njima je korisna. One su potrebne za učvršćivanje imana, za napredak naroda, za udobnost i mir, za džihad i širenje islama. To su sve islamske nauke. Međutim, filozofija je ta koja ih upotrebljava kao način za nečije pokvarene misli i da se zavara omladinu.” Kako vidimo, izučavati naučne discipline i služiti čovječanstvu je jako korisno i donosi nam velike nagrade. Filozofija je ta koju je haram učiti, remetiti i uznemiravati narod, poništavati ljudska prava, eksploatisati ljude i uznemiravati njihov iman i ahlak (moral). Ukratko, naučno znanje je sevap upotrebljavati za poboljšavajuće ciljeve. Grijeh ga je upotrebljavati kao način za potkopavanje. U knjizi Hadika je detaljno obrađeno koje je nauke potrebno učiti a koje je zabranjeno učiti. Ta informacija je dodata na kraj knjige Hulasat-ut-tahkik fi hukm-it-taklid vet-telfik koja je izdata u Istanbulu.

Na tri stotine sedamdeset sedmoj (377.) stranici petog toma knjige Fetava-i Hindijje piše: Svakom je farz naučiti iman (vjerovanja), osnovne onoga što se treba raditi i izbjegavati i znanje profesije od koje zarađujemo za naše životne potrebe. Naučiti više od toga nije farz ali je dobro i sevap je. Ko ne nauči više nije griješan. Takođe je sevap i naučiti druge nauke, kao što je astronomija, koje su pomoćnici nauka koje su farz. Haram je učiti beskorisne stvari ili ih učiti iz podrivačkih razloga. Ko uči samo hadise a ne uči fikh on će bankrotirati. Nije dozvoljeno učiti nauku kelama, odnosno nauku imana, da bi postali čuveni ili da dobijemo (neki) položaj. To izaziva širenje bidata i fitne. Sadr-ul-islam Ebul-Jusr Pazdavi kaže, “U nekim knjigama kelama i tevhida sam vidio izvjesne filozofske priče. Takve su Ibni-Ishak-Kindi-Bagdadijeve i Istikrarijeve knjige. Ovi ljudi su otpadnici koji su skrenuli sa pravoga puta islama. [I oni su, kao i današnje vehabije, pisali (svakakve) gluposti koje su im padale na pamet -- kao vjersko znanje -- i tako zaveli i odvukli u propast na hiljade mladih osoba.] Oni su otpadnici koji su skrenulu sa pravoga puta koji nam islam pokazuje. Ovakve krivovjerne knjige nije dozvoljeno čitati [prije nego što naučimo znanje ehli sunneta.] Isto tako i knjige koje su napisali otpadnici, mutezile (mu’tezile), kao što su Abdul-Džebbar Razi i Ebu Ali Džubbai i Ka’bi i Nazzam Ibrahim bin Jesar i njegov student Amr Džahiz, su pune pokvarenih ideja starih grčkih filozofa. Čitanje ovih knjiga je štetno za omladinu. Isto je tako štetno čitati i knjige pristalica sekte mudžessime kao što je Muhammed bin Hisum. Oni su najgore bidat grupe. Takođe je i Ebul-Hasani Eš’ari prvobitno napisao mnogo knjiga da raširi vjerovanje mutezila (mu’tezila). Kasnije, kada mu je Allah dželle-šanuhu dao hidajet, on je rasprostranio svoje (nove) knjige koje su osudile njegove prethodne ideje. Čitanje ovih knjiga nije štetno za one koji su u stanju da vide njegove greške. Alimi šafijskog mezheba su izveli svoje znanje imana iz knjiga Ebul-Hasana Eš’arije. Radovi Ebu-Muhammed-Abdullah-bin-Saida koji objašnjavaju ove knjige su potpuno bezazleni. Ukratko, omladina ne bi smjela čitati knjige starih filozofa. Njima će one biti dozvoljene čitati nakon što nauče iman ehli sunneta.” Isti je slučaj i sa revolucionarnim pisanjima Hasana el-Benne, jednog revolucionarnog Egipćanina, nemezheblije, osnivača grupe koja se zove Ihvan-ul-muslimin, koji je ubijen 1368./1949. godine kao i sa Sejjid Kutbovom knjigom Fi-zilal-il-Kur’an, koja je jedan pokvareni tefsir, i sa njegovim drugim radovima i sa nekim knjigama Muhammed-Siddik-hana, jednog indijskog vehabije i sa knjigama koje su napisali Mevdudi i Hamidullah i sa knjigama koje je napisao Alžirac Ibni Badis koji je umro 1359./1940. godine. Sve ove knjige spadaju u kategoriju pokvarenih knjiga. Oni koji hoće da nauče islam ne smiju čitati ove otpadničke knjige.]

Ko se ne osjeća siguran u nečem što naša vjera saopštava mora reći, “Ja vjerujem ono što Allah dželle-šanuhu i Njegov Pejgamber sa ovim misle.” On mora odmah početi sa traženjem vjerskog alima koji će mu rastjerati sumnju. On mora tražiti i naći uzvišenu osobu čije je znanje pouzdano i koji je odan (privržen) svojoj vjeri, koji je inteligentan i arif, koji se čuva od harama i koji zna suptilnosti vjerskog znanja, i koji je u stanju da riješi probleme. Kada on od njega dobije odgovor koji otklanja njegovu sumnju on mora vjerovati u put koji mu je pokazan. Farz je tražiti takvu uzvišenu osobu. Mi to ne smijemo prepustiti šansi i trebamo ga što prije početi tražiti. Ako ga čovjek nije u stanju naći, ili ako se -- iako ga je našao -- ne može da otarasi svojih sumnji, on treba reći, “Ja vjerujem onako kako Allah dželle-šanuhu i Njegov Pejgamber hoće da vjerujem,” i činiti Allahu dželle-šanuhu dovu da mu se riješe njegove sumnje. Iz ovoga razloga je farzi kifaje da u svakom gradu bude jedna uzvišena osoba koja je u stanju rješavati probleme. Mora postojati vjerski alim koji je u stanju da naučnim i filozofskim činjenicama odgovori na filozofske klevete, vjerski alim koji može naučnim metodama blokirati prigovore nadri naučnika i opovrći pogrešne izjave kafira kitabija (tj. kafira sa svetim knjigama) i osuditi nelogične dijelove njihovih knjiga i ugasiti vatru štete koju izazivaju šije, rafizije, mutezile i vehabije, i koji dobro poznaje istoriju, i koji je jak u matematici i koji je dokučio duboko znanje islama. Alimi ovakvog kalibra su bili obrazovani u islamskim zemljama. Ako nema ovakvog alima (učenjaka) islam će postati igračka u rukama vjerski neukih ljudi. Oni (tj. vjerski neuki ljudi) će u svojim vjerskim knjigama pisati šta im padne na pamet i tako doprinijeti da se omladina odgoji u nevjerstvu. Osnivanje islama u državi i opstanak nacije na pravom putu su prije svega ovisni o obrazovanju pravih vjerskih alima. Ako ne možemo naći pravog vjerskog alima mi onda moramo širiti i rasprostranjivati knjige alima ehli suneta. Ako nema vjerskih alima neprijatelji islama će, prerušeni u vjerske ljude, izdavati knjige i publikacije i održavati konferencije i predavanja i tako krasti din i iman ljudi. Oni (tj. neprijatelji islama prerušeni u vjerske ljude) ruse i razaraju islam a da to niko i ne primjećuje. [Hadisi šerif kaže, “Šereful insan bil ilmi vel-edeb, la bil mal-i vel haseb.” To znači, čovjekova čast i vrijednost se mjeri njegovim znanjem i edebom a ne njegovom imovinom, očevima i djedovima!]

U knjizi Bezzazijje, u poglavlju (pod naslovom) kerahijjet, piše: “Ko stalno klanja namaz (salat) i brine se da mu se njegov iman ne pokvari, i misli da ima puno grijeha, i da ga njegovi ibadeti neće izbaviti, to je znak da on ima jak iman. Ko god sumnja u nastavak svog imana on je kafir. Ako on ne želi da zapadne u takve sumnje, i ne voli ih, to znači da je on mumin (vjernik).”

[Ibni Abidin ovako kaže u dijelu (koji nosi naslov) murted, “Postoji pet grupa kafira: dehrijje, senevijje, felasife, vesenijje i kitabije (ehli kitab). Prve četiri grupe kafira nemaju svetih pisama. To znači oni nemaju nikakvih svetih knjiga koje slijede (tj. oni ne slijede nikakve svete knjige). Brahmani (pripadnici indijske vjerske sekte ili kaste) koji su se danas raširili po Indiji, i sljedbenici budizma kojeg je osnovao Gautama Buda (umro 542. g.p.n.e.), se baziraju na izmijenjenom (preinačenom, promijenjenom) brahmanskom kultu obožavanja idola, odnosno kipova ili kumira. Zapaža se da u ovim vjerama postoje izvjesne vrlo korisne informacije koje su uzete iz knjiga i izjava nekih prastarih Pejgambera, alejhimusselam. Mazheri Džani Džanan, kuddise sirruh, ovako kaže u svom četrnaestom (14.) pismu, “Allah dželle-šanuhu je kada je stvorio ljude poslao knjigu u Indiju preko meleka Birmiha [ili Brahma] koja se zvala Bid i Vida. Ova knjiga je imala četiri dijela. Alimi toga vremena su iz te knjige izveli šest mezheba i podijelili ljude u četiri grupe koje su se zvale džuke. Oni su svi vjerovali da je Allah dželle-šanuhu jedan, da je On stvorio čovjeka, vjerovali su u kijametski dan, džennet, džehennem i tesavvuf. Puno godina kasnije su i drugi Pejgamberi bili poslati. Mi u našim knjigama nemamo informacija o tim drugim Pejgamberima. Ljudi su tokom vremena pokvarili svoju vjeru. Oni su, da bi se sjećali svojih Pejgambera, duša Evlija i meleka, napravili ikone i kumire (kipove). Oni su počeli da bi se okoristili sa njima da im čine sedždu (tj. da pred njih padaju ničice na zemlju). [Ali oni nisu idolopoklonici (mušrici). Oni su kitabije (ehl-i kitab), to jest narod kojem je objavljeno sveto pismo.] Idolopoklonici u Arabiji [i hrišćani] nisu bili kao oni. Oni vjeruju da su idoli halik (tj. stvaralac). Oni čine sedždu idolima. Oni kažu da su oni bog (ilah). [Oni su radi toga mušrici.] Međutim, brahmani to rade sa ciljem da izraze svoje poštovanje i zahvalnost. Iz tog razloga brahmani, koji su živjeli prije Muhammeda alejhisselam, se ne mogu nazivati kafirima. Danas svako mora vjerovati u Muhammeda alejhisselam i biti musliman bez obzira gdje živio. Danas se svako ko nije musliman naziva kafir. [Indijski sici (sik ili sih) su kafiri i sljedbenici sekte koju je osnovao jedan Hindus čije je ime bilo Baba Nanek koji je umro 400./1539. godine.] On je pomiješao islam i brahmanizam. Sejjid Šerifi Džurdžani, rahmetullahi alejh, ovako piše na kraju, u trećem poglavlju njegove knjige Šerh-i mevakif, “Ko ne vjeruje da je Muhammed alejhisselam Allahov dželle-šanuhu Pejgamber on postaje kafir. Od ovih ljudi, jevreji, nasare [hrišćani], brahmani i budisti vjeruju u druge Pejgambere, salavatullahi teala ve teslimatuhu alejhim edžme’in. Oni čitaju svete knjige, koje su tokom vremena izmijenjene i pokvarene, koje su objavljene ovim Pejgamberima. Oni ih ne obožavaju. Ovi kafiri (nevjernici) se zato zovu ehli kitab (tj. narodi kojima je objavljeno sveto pismo). Što se tiče materijalista (dehrijje) oni ne vjeruju u Allaha dželle-šanuhu. Oni kažu da je sve nastalo prirodnim putem, da ne postoji stvaralac, i da se sve tokom vremena mijenja.” Medžusije (vatropoklonici) pripadaju (gore pomenutim) senavijjama. Oni vjeruju u dva boga, a idolopoklonici u više bogova. Oni su svi mušrici, to jest kafiri bez svetih pisama. Oni ne vjeruju ni u jednog Pejgambera i ne čitaju nijedno sveto pismo. Komunisti i masoni su bezbožni kafiri koji su u grupi sa materijalistima. Brahmani, budisti, jevreji i hrišćani, koji su teoretski narodi kojima je objavljeno sveto pismo, su vremenom postali idolopoklonici (mušrici). Danas na svijetu postoji samo jedna nepromijenjena i istinita vjera, islam, koju je donijeo Muhammed alejhisselam. Allah dželle-šanuhu je obećao da će ova vjera ostati nepromijenjena i da se ona neće nikada, do Kijameta, pokvariti.

Znaci poštivanja su ako poštujemo ili ukazujemo čast kipu ili slici ljudskih bića, ako ih cijenimo i stavljamo na visočija mjesta i ako stajemo ispred njih i obožavamo ih, klanjamo im se i činimo sedždu pred njima, i molimo ih, i hvalimo ih i veličamo. To može biti iz dva razloga:

1 -- Ti možda poštuješ sliku zato što vjeruješ da je to slika tvoga oca ili tvoga hodže ili emira (vođe) ili Pejgambera ili Evlije ili nekoga drugog ko je služio tvoju vjeru ili narod. Ti u tom slučaju ne obožavaš onoga koja je na slici. Drugim riječima ti ne vjeruješ da on ima jedan od Allahovih dželle-šanuhu atributa. Ti ga znaš kao (Allahovo dželle-šanuhu) stvorenje. Ti imitiraš druge i poštuješ sliku sa ciljem da prema onom ko je na slici izraziš svoju ljubav (prema njemu) i da mu ugodiš. Onaj ko ukazuje ovako poštovanje ne postaje kafir. On samo radi haram. Ali, onaj ko ne vjeruje da je to haram postaje kafir. S druge strane cijenjenje i poštivanje kafirove slike je kufr (nevjerstvo).

2 -- Poštivanje ikone (kipa, kumira), krsta, zvijezde ili sunca, ili krave, i pripisivanje atributa uluhijjeta (božanstvenosti) njima, ili onim koje oni pretstavljaju, odnosno, vjerovanje da oni mogu raditi i stvarati šta hoće, kao na primjer, liječiti svaku bolest, je kufr. To je širk. Ko ovako vjeruje on je mušrik. Njegovo poštivanje postaje ibadet. Ove slike i ikone (kipovi i kumiri) i sve što on poštuje postaju idoli (paganska božanstva). Hrišćani su postali mušrici (idolopoklonici) zato što kažu da je Isa (Isus) Allahov sin, da su meleci (anđeli) Njegove kćeri i zato što poštuju (obožavaju) kipove dječaka i djevojčica. Sljedbenici Arijusove i Barnabasove sekte koji nemaju ovakva krivovjerna vjerovanja nisu mušrici. Oni su kitabije (ehl-i kitab). Međutim, oni su svi kafiri zato što poriču Muhammeda, alejhisselam.]

ODABRANI ČLANCI IZ KNJIGA ALIMA EHLI SUNNETA