ODABRANI ČLANCI IZ KNJIGA ALIMA EHLI SUNNETA

5 - KNJIGE TEFSIRA - HADIS-I ŠERIFI

Ovo pismo, koje je odgovor na pismo, je napisao pravi vjerski čovjek, posjednik rasih ilma, sejjid Abdulhakim Arvasi. On u njemu objašnjava tefsir, hadisi šerife, i puno hvali vjerske alime.

Gospodine! Vi se na početku vašeg cijenjenog pisma obraćate vjerskim alimima. Nauka koju muslimani moraju da nauče se zove ulum-i islamijje. Ovo znanje koje islam naređuje je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, podijelio u dva dijela. On je rekao, “El-ilmu ilman, ilmu ebdan ve ilmu edjan.” On je rekao da je jedno ulum-i aklijje, to jest naučno znanje a drugo ulum-i naklijje, odnosno vjersko znanje. Vjerski reformatori nazivaju naučno znanje, razumno ili racionalističko znanje, a vjersko, školsko ili sholastičko znanje [ili dogmatično znanje.]

[Neprijatelji islama sa ciljem da zavedu omladinu kažu, “Vjeru su napravili ljudi. Oni su prvo napravili totemizam pa politeizam i na kraju monoteizam; vjere su ograničile napredak nauke i civilizacije.” Oni užasno šire laži i kleveću islam. Oni unutar islama razdvajaju naučno i intelektualno znanje. Oni pogrešno predstavljaju islam i predstavljaju da je on drukčiji od intelektualnog znanja i da mu je suprotan. Oni nastoje da rašire ubjeđenje da je razumovo izučavanje naučnog znanja ovisno i napuštanju islama. Oprezni ljudi, koji su pročitali ilmihale (knjige koje podučavaju osnove vjere) i shvatili koliku važnosti islam daje naučnom znanju, neće nasjesti na ovakve laži.]

Vjersko znanje je znanje koje daje duševni mir, spokojstvo (huzur), i sreću na ovom svijetu i na onom svijetu (ahiretu). Ono se dijeli na dva dijela: Ulum-i alijje, odnosno uzvišeno vjersko znanje i ulum-i ibtidaijje, odnosno osnovno vjersko znanje. Uzvišeno vjersko znanje ima sedam naučnih grana. One su:

1 - Tefsir

2 - Usul-i kelam. Ovo je naučna disciplina koja objašnjava kako je znanje kelama izvedeno iz ajeti kerima i hadisi šerifa. Ova naučna grana je jasno objašnjena u knjizi Hadika.

3 - Kelam. Ovo je jedna naučna grana koja objašnjava kelime-i šehadet i šest temelja vjerovanja (imana) koji se na nju odnose.

4 - Usul-i hadis. Ova grana nauke objašnjava razne vrste hadisi šerifa.

5 - Ilm-i hadis. Ova naučna grana nas uči Resulullahovom, sallallahu alejhi ve sellem, ef’alu (djelima), akvalu (riječima) i ahvalu (vladanju, ponašanju).

6 - Usul-i fikh. Ona objašnjava kako su učenja fikha izvedena iz ajeti kerima i hadisi šerifa. Knjiga usula pod naslovom Menar je čuvena.

7 - Fikh objašnjava ef’al-i mukellefin. To znači ova naučna grana objašnjava naređenja, zabrane i dozvoljene stvari (mubah) koje se čine ili izbjegavaju tijelom. Nauka fikha je podijeljena na četiri dijela: Ibadat (bogosluženje, molitva, obred), munakehat (ženidba/udaja), mu’amelat (međusobni odnos muslimana), i ukubat (krivični/kazneni zakonik).

8 - Ilm-i tesavvuf. Ova nauka objašnjava stvari koje srce mora uraditi ili izbjeći i načine prečišćavanja srca i duše. Ova nauka se takođe zove i Ilm-i ahlak ili Ilm-i ihlas.

Od ovih osam naučnih grana, svaki musliman mora (farz-i ajn) da iz nauka kelama, fikha i ahlaka (koje su gore ukratko opisane pod brojevima 3, 7 i 8) nauči onoliko znanja koliko mu je potrebno, i da njim poduči svoje ukućane. Oni koji ih ne nauče i oni koji njima ne poduče svoje ukučane su u teškom grijehu. Oni će otići u džehennem i tamo goriti. Onaj ko čak i ne misli da ih mora naučiti i ko ih omalovaži postaje kafir; njegov iman izlazi. Naučiti ove tri grane nauke više nego što je potrebno, i drugih pet grana nauka visokog vjerskog znanja, i ulum-i aklije, je farz-i kifaje. U knjizi Bezzazijje piše, “Nakon što smo naučili napamet neke dijelove Kur’ani kerima trebamo naučiti fikh. Naučiti cijeli Kur’ani kerim napamet je farzi kifaje. Ali učenje neophodnog znanja fikha je farzi ajn. Muhammed bin Hasan Šejbani, rahmetullahi teala alejh, je rekao: Svaki musliman mora da nauči dvije stotine hiljada grana nauke ilma fikha koje podučavaju harame i halale. Poslije farza najcjenjeniji ibadet je izučavanje znanja fikha.”

[Govoreći naširoko o štetnim granama nauka koje islam zabranjuje knjiga Hadika kaže, “Izučavanje nauke kelama, koliko je potrebno, da naučmo vjerovanje (i’tikad) koje podučavaju alimi ehli sunneta vel-džema’at, da ga dokažemo vjerskim i naučnim znanjem, i da ga objasnimo otpadnicima i nevjernicima, je farz-i ajn. Više od toga nije dozvoljeno. Naučiti više od toga, radi služenja vjere, je farz-i kifaje i dozvoljeno je samo oštroumnom (zeki) alimu koji radi za Allahovo zadovoljstvo. Drugi koji nauče više će skrenuti na pogrešne puteve. [oni će postati zindik, odnosno podmukli neprijatelji islama.] Imam Šafi’ija je rekao, “Činjenje teških grijega je trivijalno u poređenju sa bavljenjem ilmi kelamom.” Nakon što smo dobili savjet o ilmi kelamu iz vremena imama Šafije mi trebamo biti svjesni nivoa zabrane i opasnosti koju za sobom povlači čitanje vjerskih knjiga koje danas pišu kratkovidi vizionari koji nemaju pojma s vjerom. Imam Šafi’ija je opet jednom rekao, “Kada bi znali kako je štetno baviti se naukom kelama, prije nego se dobro nauči i’tikad ehli sunneta, vi bi od njega bježali više nego od razjarenoga lava. Danas je sve više onih koji pišu knjige u kojima, pod imenom ilmi kelama, pišu svoje lične misli i mišljenja. [Vehhabije i vjerski reformatori su kolovođe ovog štetnog pokreta.] Njihove knjige su prepune širka i dalaleta. Imam Ebu Jusuf je rekao, “Onim koji se bave naukom kelama nije dozvoljeno da budu imami.” U fetvi Bezzazijje piše, “Većina onih koji se bave naukom kelama postaju zindici.” Što se tiče bavljenja naukom fikha, odnosno izučavanjem farzova i harama, ono je izričita zapovijed svakom pojedinom muslimanu (farz-i ajn). Naučiti više nego što je potrebno je farz-i kifaje. To izučavanje donosi puno sevaba. Ono ne škodi. Ovdje se završava prijevod citata iz knjige Hadika. Danas je postalo moderno pisati vjerske knjige koje se temelje na nedovoljnim informacijama i otpadničkim idejama. Ovakve knjige se poturaju omladini pod nos sa naslovima kao što su “Prijevod Kur’ana” i “Istine Kur’ana”. Govoreći, “Čitajte samo ove knjige” oni sprečavaju narod nauče pravo vjersko znanje koje su nam otkrili alimi ehli sunneta. Oni se zovu zindik (zindici). Oni skreću muslimane na krivovjerstvo (dalalet), u propast. Da bi bili pravi musliman mi moramo čitati ilmihale [knjige fikha] koje su napisali salih muslimani.]

Da bi naučili ovih osam grana visokog vjerskog znanja mi moramo prvo naučiti dvanaest osnovnih naučnih disciplina (koje se zovu alet ilmleri). One su: Sarf, ištikak, nahv, kitabet, ištikak-i kebir, lugat, metn-i lugat, bejan, me’ani, bedi’, belagat i inša. Ovaj podatak je napisan na tri stotine dvadeset osmoj stranici knjige Hadika i na tri stotine dvadeset devetoj stranici knjige Berika. Prema tome, vjersko znanje se sastoji od dvadeset naučnih grana (disciplina).

Da bi neko postao alim u vjeri on treba da detaljno i do tančina izuči ovih osam grana visokog vjerskog znanja i da bude, takođe, i dovoljno verziran i u naučnom znanju. Samo se taka osoba može nazvati posjednikom znanja. Postoje dvije grupe alima islama. U prvu grupu spadaju vjerski imami. Oni su mufessirin-i izam, muhadissin-i kiram, mutekellimini, mutasavvifini i fukaha-i fiham, rahmetullahi teala alejhim edžma’in. Njihova svaka riječ je bejan (objašnjenje) Kur’ani kerima i hadisi šerifa. Njihova svaka riječ je potpuno tačna, sabit (nepromjenljiva, stalna), musellem (povlaštena, privilegovana) i muhakkak (potpuno istinita).

Mufessiri nisu ljudi koji pišu tefsire. Mufessir je osoba koja razumije šta Allah dželle-šanuhu misli (murad-i ilahi) sa Svojom Riječi (kelam-i ilahi). Tefsir su samo one vijesti koje su potekle sa Fahr-i alemovih sallallahu teala alejhi ve sellem mubarek usta ashabima kiram ridvanullahi teala alejhim edžma’in (tj. samo one mubarek riječi koje je on rekao ashabima kiram), (i one koje su potekle) od njih do tabi’ina i tebe’i tabi’ina, a odatle preko pouzdanih i cijenjenih ljudi do autora tefsira, ili, preciznije, do alima fikha i kelama. Nijedno drugo znanje, osim ovog, se ne može nazvati tefsir; ono se zove te’vil. Ispravnost te’vila se ocjenjuje na osnovu mjerenja s tefsirima. Te’vil koji kontradiktira tefsiru se odbacuje. Onaj koji se slaže s tefsirom se prihvata. Autori knjiga tefsira su prihvatili dijelove tefsira kao tefsire i dijelove koji su bili te’vil kao tefsir, zato što su se oni slagali sa tefsirom.

Neke knjige tefsira, osim ovih, prenose te’vile Kur’ani kerima. Dakle te knjige nisu tefsiri. One ne saopštavaju Allahovu dželle-šanuhu želju (murad-i ilahije). Tefsiri šejh-i ekbera i Nedžmeddina, rahmetullahi teala alejhima, su tevili (tj. knjige te’vila). Oni ne mogu biti sened (dokaz, oslonac) za osnovno vjersko znanje kelama i fikha.

Druga vrsta alima islamske vjere (tj. din-i islama) su oni koji ne pripadaju prethodno nabrojanim alimima tefsira, hadisa, kelama, tesavvufa i fikha. Oni se ne prihvataju kao mudžtehidi u vjeri. Njihove riječi nisu dokaz (hudždžet, sened) ni za, ni protiv.

Alimi koji objašnjavaju osnovne temelje islamske vjere su alimi koji pripadaju prvoj grupi. Oni su svo svoje znanje stekli iz Kur’ani kerima i hadisi šerifa. Oni su naučili značenje Kur’ani kerima od ashaba kiram. Oni nisu rekli ništa od sebe. Pošto su oni sljedbenici puta ashaba kiram, radijallahu teala alejhim edžma’in, oni se nazivaju ehli sunnet vel džema’at.

Četiri imama su osnivači mezheba u fikhu. U njihovim mezhebima je bilo ljudi koji su došli na visoki nivo (mekam) mudžtehida u mezhebu (mudžtehid-i fil-mezheb). Imam Muhammed i imam Ebu Jusuf su u hanefi mezhebu među ovim. U šafi’iji mezhebu se među njih ubrajaju imam Nevevi, imam Rafi’i, imam Muhammed Gazali i drugi. Oni imaju idžtihade koji naizgled pripadaju drugima. To znači, oni će biti primljeni (kabul) ako se slažu sa njihovim idžtihadima (tj. idžtihadima imama, osnivača mezheba). Ako se ne slažu, oni će, ako je moguće, biti prilagođeni njihovim idžtihadima. Ako se oni ne mogu prilagoditi, temelji vjere se ne mogu temeljiti na njima. Oni koji to mogu učiniti, to jest koji mogu vidjeti mogu li se oni adaptirati, su oni koji imaju više znanje i dublje razumijevanje od posjednika tih novih idžtihada. Oni su alimi islama koje su obrazovali ovi veliki imami. To znači, oni su alimi koji vole i nadgledaju vjeru od kojih je svaki, širom svijeta, poznat kao velik. Naravno, Šemseddin Sehavi, [rahmetullahi alejh, (rođen 830/1427. g.n.e. u Sahi, Egipat a umro 902/1496. g.n.e. u Medini)] kojeg ti spominješ u svom pismu je izvan ovoga kruga. Njegova knjiga pod naslovom El-mekasid-ul-hasene ne spada u autentične vjerske knjige. Cijenjene islamske knjige su mjerilo za autentičnost. Ako se (knjiga) slaže sa njima (sa cijenjenim islamskim knjigama) ona se usvaja. Ako se ne slaže, čini se sve što je moguće da im se ona prilagodi, adaptira. Ako ju je nemoguće adaptirati cijenjenim islamskim knjigama od nje se dižu ruke a njena odgovornost je prepuštena njenom autoru. Sa ovakim knjigama se ne mogu odbaciti i kritikovati tefsiri Kur’ana koji sačinjavaju temelj vjere. Dakle, kada njegove riječi kažu da ima vrlo malo hadisa o melahimi [tj. velikoj borbi, ratu, muharebi], murtekibi i munteziri [ove obje riječi znače čekati, očekivati. Ove tri naučne grane podučavaju metode proračunavaja ishoda rata] one od nas zahtijevaju da ih pažljivo razmotrimo. Nije bitno da li ima puno ili nekoliko hadisa. Kada se otkrilo da postoji hadis, jedan hadis je takođe dovoljan. Jer, svaka riječ, informacija od Muhbir-i sadika, sallallahu teala alejhi ve sellem, se mora vjerovati. Trebamo imati standard koji će odlučiti je li broj nizak ili visok. Kakav li ćemo trebati standard da odlučimo jeli ih premalo ili previše? Cijenjene knjige hadisa u sebi sadrže više hadisi šerifa o ovim stvarima nego o drugim stvarima.

Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, je nagovijestio Huzejfetu ibni Jemani mnoge činjenice koje moraju ostati u tajnosti. Ovaj čovjek i Ebu Hurejra, radijallahu anhuma, su rekli: “Server-i alem, sallallahu alejhi ve sellem, nam je rekao sve što se desilo i što će se desiti svim alemima (stvorenjima, svjetovima), od njihovog postanka (stvaranja) do dana kada će biti uništeni. Mi smo rekli ono što nam je bilo dozvoljeno da objelodanimo. Mi smo prećutali i nismo rekli ono što je moralo ostati sakriveno.” Možda do nas nije došlo sve što je rečeno. Ne može se reči da ne postoje hadisi šerifi koji nisu došli do nas. Štaviše, knjige o melahimu nisu knjige koje sačinjavaju temelj vjere. Ove knjige u sebi sadrže preuveličavanja. Zašto bi mi optuživali islamsku vjeru zbog neispravnosti ovih knjiga kada zdravlje islama ne ovisi o knjigama o melahimu? Ove knjige su slične istorijama. Istorije su take.

Ti pišeš da je Sehavi rekao, “Imam Ahmed je rekao da tri knjige nemaju temelja.”! Taj Ahmed, (koji je to rekao) sigurno nije imam Ahmed bin Hanbel, rahmetullahi teala alejh. Jedan tako veliki imam ne bi samo rekao, “Tri knjige nemaju osnove.” Ovi veliki alimi bi izdvojili sumnjive dijelove. Oni ne bi rekli da čitava knjiga ne valja. Ali pošto knjige o melahimu i megazi [tj. istorijske knjige] nisu cijenjene knjige islama riječi kao što su, “Melahim ne priznaje nijedan tačan i pravi hadis,” nemaju (nikakve) vrijednosti. Mi bi još dodali i to da nepriznavanje nečega ne znači i njegovo nepostojanje. Stvari koje ne postoje se ne mogu dokazati. Jer, ne postoji nijedan dokaz koji bi dokazao nepostojanje.

Prema Sehaviju, “Imam Ahmed, rahmetullahi teala alejh, je rekao da je Tefsir-i Kelbi potpuno neispravan.” Tefsir-i Kelbi, kako smo već prethodno rekli, nije jedna od osnovnih vjerskih knjiga. Ovdje spada i Tefsir-i Mukatil.

Ti pišeš da je Ševkani rekao, “Tefsiri sofijja (sufija), kao što je Tefsir-i Hakajik [Sulemi], nisu tefsiri.” Gore napisana informacija o tefsirima se takođe odnosi i na ovaj tefsir. Mi ćemo takođe istaći i to da velikani (bujukleri) Sofije-i alijje nisu napisali ništa što se zove tefsir. Oni su pisali te’vile. Rečeno je da bi ilhami, koji dolaze njihovim čistim umovima, mogli biti saopštenje koje Allah dželle-šanuhu hoće. Njihove izjave ovise o razumu. Ostavljeno je posjednicima savjesti (vidždan sahibijama) da ih vjeruju. One nisu dokaz (sened) ni za kog drugog. To znači one ne dokazuju iman (činjenice koje se moraju vjerovati) niti pokazuju amele i ibadete. Oni koji ih znaju razumiju njihova stanja a oni koji su došli na njihov nivo ih znaju. Ljudi kao što je Ševkani su daleko ispod tih nivoa (deređe). Ševkanijeve riječi nisu dokaz protiv njih. Ti kažeš, “Oni imaju puno batini tefsira.” Ako je riječ “batin” upotrebljena u značenju “batinijje mezheb” ta grupa je već odavno skrenula sa pravoga puta. Ali, ako ona znači “alimi batina” te riječi se moraju baciti u zube (lice) onog ko ih je rekao.

[Knjiga Milel-nihal, koju je napisao Šihristani, je izdata na arapskom jeziku u Egiptu, Indiji i Londonu. Ona je prevedena na latinski, engleski i druge jezike. Nju je Nuh bin Mustafa, rahmetullahi alejh, preveo na turski jezik. Na njenoj četrdeset trećoj stranici piše, “Ši’iji mezheb se sastoji iz dvadeset grupa (firki). Osamnaesta firka je isma’ili firka. Ova firka se takođe zove i batinijja zato što oni kažu, ‘Kur’ani kerim ima batini [tajna, sakrivena] i zahiri [jasna, očigledna, otvorena] značenja. Njegova zahiri značenja nisu bitna’. Ove riječi su kufr i ihlad. To je skretanje s pravog puta zato što oni ne vjeruju riječi alima islama.” Oni se ne zovu ši’ije. Danas, najrasprostranjenija firka ši’ija u Iranu i Indiji je imamijja firka. Oni sebe nazivaju dža’feri. Danas, kada se kaže ši’ja, misli se na imamijje firku.]

[DŽAFER-I SADIK “rahmetullahi alejh”: On se takođe zove i Abu Abdullah. On je bio unuk, unuka, hazreti Alije. On je sin Muhammeda Bakira i otac Musaa Kazima. On je bio šesti od dvanaest imama. On je rođen 83. godine po hidžri u Medini gdje je i preselio na ahiret 148/765. g.n.e. Imam a’zam i hemičar Džabir su bili njegovi učenici. Njegov najstariji sin Ismail je umro prije oca. Pokvarenjaci kažu da je sedmi imam bio Ismail i da se njegovi sinovi zovu ismailijje. Šije sebe nazivaju džaferi. U stvari ovaj veliki alim je pripadao ehli sunnetu. On je bio učitelj alima ehli sunneta i evlija. On je bio zjenica oka velikih alima islama. On nije nikada napisao nijednu knjigu o vjerskom znanju. Iako u četiri osnovnim knjigama šija - Kummijevoj knjizi Kafi, Ibni Babevejh Džafer Muhammed bin Ahmed Ali Kummijevoj knjizi Menla jahdur, Ebu Džafer Muhabbeb bin Hasan Tusijevim knjigama Tehzib i Istibsar - postoje izvještaji od imama Džaferi Sadika, njihovi pisci takođe priznaju da ti izvještaji nisu ni čvrsti ni sahih. Trideset druga grupa imamija sebe naziva džaferi. Oni kažu da, nakon što je Hasan Askeri umro, njegov brat Džafer bin Alija je postao imam; Hasan Askeri nije imao sinova. Ovi džaferi nemaju nikakve veze sa imamom Džaferi sadikom. Šije sebe nazivaju džaferi, zato što su knjige hadisa i fikha, koje oni danas posjeduju, napisali Ebu Džafer Muhammed Jakub Kulejni i Ebu Džafer Muhammed bin Hasan Kummi.]

Ti na jednom mjestu u svom pismu pišeš da je Ševkani rekao, “Ibni Abbasov tefsir nije tefsir.” [Kadija Muhammed bin Ali Ševkani 1173/1759-1250/1834] Ne postoji knjiga koja se zove Ibni Abbasov tefsir. Abdullah ibni Abbas, radijallahu anhuma, nije pisao knjige. On je - nakon što je posjećivao Server-i alemov, sallallahu alejhi ve sellem, Resulullahov sohbet i vidio Džebraila alejhisselama i bio jedan od najučenijih ashaba kiram alejhimurridvan - protumačio izvjesne ajeti kerime i hadisi šerife. Naši alimi tefsira su iskoristili ova uzvišena tumačenja (bejane) i njima obogatili svoje tefsire. Alimi islama su jednoglasno priznali da su ovi tefsiri na jako visokom nivou. Ševkanijeve riječi se trebaju ispraviti. Ali da bi se one ispravile moraju se poznavati prefinjena pravila visokog znanja usul-i hadisa. Ali se nije poznato da je Ševkani došao na ovaj nivo. Jer, da je on došao do ovih visokih mekama (nivoa) on ne bi rekao ništa što nije u skladu sa usulima (metodama) ovih velikih alima.

Što se tiče Sa’lebijevog tefsira pod naslovom Kešf-u bejan treba imati na umu gore spomenuto objašnjenje. Isti je slučaj i sa Vahidi tefsirom.

Zemahšeri je pripadao mu’tezile mezhebu. [Allama Abul Kasim Mahmud Džarullah bin Omer 467/1074 (Zemahšer, Haradm)-538/1144 (Džurdžanijja).] Radi toga, da bi se shvatilo murad-i ilahije u tefsiru Keššaf, treba razmotriti gore spomenuto objašnjenje. Međutim, pošto je on bio jedan od alima najvećeg stepena u znanju belegata, koje je najbitnija stvar u dokazivanju da je Kur’ani azim-uš-šan mu’džiza, alimi tefsira ehli sunneta su citirali iz njegovog tefsira kada su opisivali belagat Kur’ani kerima.

Što se tiče Kadi Bejdevija, bejjedallahu vedžheh [da mu Allah dželle-šanuhu učini svijetlim (nurani) njegovo lice], on je tako veliki da zaslušuje ime i dovu (koja je dodana njegovom imenu). Njega svi mufessiri vole i poštuju više od svih drugih. On je u nauci tefsira postigao najvisočiji stepen. On je autoritet, dokaz (sened) u svakoj disciplini. On je vođa u svakom mezhebu. On je vodič u svakoj misli. On je maher (ekspert) u svakoj nauci. On je burhan (dokaz, evidencija, dokument) u svakom usulu. On je bio poznat i ranijim i kasnijim alimima kao izvor, jak i velik. Reći da u tefsiru jednog ovako učenog alima ima sumnjivih (mevdu’) hadisa je velika drskost. To je duboko rascjepljivanje vjere. Bilo bi podesno kada bi, jezik koji je rekao ove riječi, uši koje su ih slušale i srce koje ih vjeruje, se zapalili. Zar ovako duboko učeni alim nije bio u stanju da razlikuje mevdu’ od sahih hadisa? Kako ćemo nazvati one koji na ovo potvrdno odgovore? Ili, je li njemu toliko falilo vjerske snage i straha od Allaha da se on potpuno oglušio na tešku kaznu kojom je naš Pejgamber, sallallahu alejhi ve sellem, zaprijetio onima koji izmišljaju hadise? Reći da jeste bi bilo tako podlo i gnusno. S obzirom da su značenja ovih hadisi šerifa tako široka za usko shvatanje i tvrdu glavu onoga ko tako kaže, on će tražiti izlaz. On neće imati drugog izbora osim da ih nazove mevdu’. Radi toga, biće potrebno, da ovdje objasnim mevdu’ hadise:

Riječ mevdu’ ima jedno rječničko značenje i jedno tehničko (istilah) značenje [to jest, drukčije značenje ovisno o grani nauke u kojoj se upotrebljava.] Drugim riječima ova riječ ima značenje koje joj daje nauka koja se zove usul-i hadis. U rječniku riječ mevdu’ znači nešto što je kasnije negdje stavljeno, odnosno ujdurmisano, izmišljeno, napravljeno. To znači da to mubarek usta Server-i alema sallallahu alejhi ve sellem nisu rekla i da je to, iz klevetničkih razloga, kasnije uveo pod imenom hadisa neki zindik, munafik ili lažov. Postoje dva načina da se to utvrdi. Prvo: Da posjednik hadisi šerifa Fahr-i Resul sallallahu alejhi ve sellem kaže, “To nije moj hadis,” to jest, ja to nisam rekao. Drugo: Drugi način je otsustvo tog mevdu’ hadisa među hadisima koje su zabilježili oni - koji su bili sa svaki dan našim efendijom Resulullahom cijelo vrijeme, od njegovog prvog dana poslanstva (nubuvveta i risaleta) do momenta kada je svojim prisustvom počastio ahiret - koji su pažljivo obraćali pažnju na svaku njegovu riječ, stanje i narav. Prema tome, ovaj drugi put je nemoguć. Dakle, kako bi se ikad moglo zvati hadis? Na ovakvu jednu tvrdnju niko ne bi ni obraćao pažnju.

Od početka Server-i alemovog, sallallahu alejhi ve sellem, poslanstva do njegovog prelaska na ahiret svaka riječ koju su njegova mubarek usta izgovorila, svaki trenutak bez riječi, i svaki pokret, su postali hadis. Kada se opisuje nauka hadisa kaže se, “To je nauka koja se bavi njegovim, sallallahu alejhi ve sellem, riječima i stanjima (ponašanjem).”

Usul-i hadis u sebi sadrži još jednu nauku koja razlikuje metode, načine (usule), vrste i klase hadisa. Različita i detaljna objašnjenja, definicije i specifikacije mnogobrojnih vrsta hadisa, kao što su, mutevatir, mešhur, sahih, hasen, merfu’, musned, mursel, da’if [za’if], mevdu’, pune tomove i tomove knjiga. Svaki hadis ima šartove (uslove) i kajde (pravila, načela). Ova ogromna informacija je samo dostupna onim visoko učenim alimima, rahmetullahi teala alejhim edžma’in, koji su došli na stepen idžtihada u nauci usul-i hadisa.

Nauka hadisa je potpuno drugačija. Kada alim koji je mudžtehid u nauci usul-i hadisa dokaže da je neki hadis mevdu’ svi drugi alimi ove nauke ne moraju reći da je on mevdu’. Zato što mudžtehid koji kaže “mevdu’” za hadis, koji ne ispunjava uslove koje on smatra nužnim da hadis bude sahih, misli da kaže, “On je mevdu’ prema propisima usula moga mezheba.” On ne misli da kaže da to nisu Server-i alemove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi. Drugim riječima, on misli da kaže, “Za ove riječi se kaže da su hadisi šerif ali ja nisam došao do istog zaključka.” Samo zato što taj alim kaže da to nije hadis nije dokazuje da to u stvari i nije hadis. Zapravo, kada neki drugi mudžtehid u nauci usul-i hadisa pronađe u ovim riječima uslove (šartove) koje on zahtijeva od hadisa da bude sahih on može reći da je to hadis a ne mevdu’. Prema tome, oni nisu mevdu’ samo zato što je Ševkani rekao, “Hadisi u nekim tefsirima su mevdu’.” Kada bi pretpostavili da je Ševkani mudžtehid u nauci Usul-i hadisa onda bi znali da se ne zna jasno je li to hadis prema pravilima (nauke Usul-i hadisa) njegovog mezheba; kako se on usuđuje reći da su oni mevdu’ hadisi? Ružnoća bacanja blata na vjerske velikane, rahmetullahi teala, je potpuno očita. Kao što razlike između četiri dobro poznata mezheba ne znače da u njima ima netačnih učenja, tako se isto i na hadise može primjeniti ista logika! Pošto su ovo stvari idžtihada, samo zato što je mudžtehid rekao da je mevdu’ ne mora značiti da je on zaista mevdu’.

Tefsir Ebussu’ud je izveden iz Bejdavijevog i Zemahšerijevog tefsira i iz Tefsir-i kebira. Vaše visočanstvo nije spomenulo Tefsir-i kebir. [Tefsir-i kebir se takođe zove i Mefatih-ul-gajb. On ima trinaest dijelova. Ovaj tefsir je napisao Fahreddin Razi (Muhammed bin Omer, rahmetullahi alejh, rođen 544/1149. g.n.e. u Reju; Preselio na ahiret 606/1149. g.n.e. u Heratu)]

Izjava, “Tefsiri Selefa nisu pouzdani” je potpuno netačna. Dokazi i svjedoci koje on iznosi da dokaže da su izvjesni hadisi mevdu’, prema nauci o debati (munazara), samo otkrivaju njegovu ličnu grešku. Na njegovo nazivanje hadisa, koji se odnose na vrline i vrijednosti sura mevdu’, se može samo odgovoriti sa, “La havle ...”.

Tačno je da su zindici izmislili neke izjave, i nazvali ih hadisima. Alimi ehli sunneta su identificirali i odbacili ove izjave. Danas, naše vjerske knjige [vjerske knjige četiri mezheba], u sebi ne sadrže ni jednu od tih izjava.

Tefsir Hazin [koji je napisao Alauddin Bagdadi i čije je pravo ime Lubab-ut-te’vil fi me’anit-tenzil] i tefsir Ruh-ul-bejan su knjige va’zova (propovijedi). Hadisi koje one u sebi sadrže mogu u najgorem slučaju biti zaif. Zaif hadisi mogu biti vrlo vrijedni da nas informišu o sevabima i faziletima ibadeta. Osnovno vjersko znanje nije izvedeno iz ovih tefsira. Ove knjige nisu izvor za temelj islamske vjere. Knjige va’zova i hutbi i knjige onih koji su na niskom nivou tesavvufa su kao predavanja i konferencije. U takvim se knjigama ne traže očevidnosti i dokazi. Dakle one u sebi ne sadrže mevdu’ hadise već svaku drugu vrstu hadisi šerifa. Ali, u knjigama Kelama, koje su baza vjere, se mogu uzeti samo jaki hadisi šerifi kao dokazi i dokumenti (delil i sened). Ali, u knjigama fikha i ibadeta su delil i sened hadisi, osim onih koji su ahad, zaif i mevdu’. Ibadeti za koje zaif hadisi kažu da će biti puno nagrađeni, se mogu činiti. Ibni Abidin, rahmetullahi teala alejh, piše u dijelu o dovama abdesta da je potkrepljivanje ibadeta mevdu’ hadisima haram, možda i kufr.

Dželaleddin Sujuti, rahmetullahi teala alejh, autor knjiga Džami’-us-sagir i Džami’-ul-kebir [velikih knjiga hadisa] je dokučio stepen imama u nauci hadisa. U njegovim knjigama i u knjigama imama Muhammeda Gazalija nema mevdu’ hadisa.

Ko kaže da je neki hadis mevdu treba da prije svega bude mudžtehid u nauci usul-i hadisa. Ako takav mudžtehid dokaže da je neki hadis mevdu’, prema pravilima nauke usul-i hadisa, taj hadis je mevdu’ samo u tom mezhebu. On ne mora biti mevdu’ u mezhebima drugih alima koji su mudžtehidi u nauci Usul-i hadisa. Ti alimi, rahmetullahi teala alejhim edžma’in, su zabilježili ovakve hadise u svojim knjigama kao sahih. Muslimani ih znaju kao hadise.

Muhammed Demiri, rahmetullahi teala alejh, je autor knjige Hajat-ul-hajvan. Knjige kao što su, Kisas-i enbija [autora imama Alija bin Hamze Kisaija], Mustatraf [koju je autor Muhammed bin Ahmed Ebšihi nazvao Mustatraf fi kulli fanni Muztazraf], Enisul-dželis [koju je napisao Ali bin Hasan Hulli], Hazinet-ul-esrar [autora Muhammeda Hakkija], Tuhfet-ul-ihvan [koja se bavi učenjem Kur’ani kerima a koju je napisao Halil bin Osman] i Mekarim-i ahlak [autora Ibni Ebiddunje] nisu knjige koje sačinjavaju temelj vjere. Međutim pošto su autori ovih knjiga velikani, u njima ne smiju postojati hadisi koji su mevdu’u njihovim mezhebima. Čak i da su mevdu’ u mezhebima onih koji kažu da su mevdu’ mi ne bi smjeli poniziti nešto što su alimi s velikom pažnjom do tančina razmotrili, i reći da je mevdu’. Niti bi se islam mogao ocrniti beznačajnim i lukavo smišljenim zaključcima ovih neupućenih ljudi. Oni koji kažu da su hadisi šerifi mevdu’ moraju da dokažu dokazima, svjedocima i dokumentima (delilima, šahidima i senedima) da su oni mevdu’.

[Pripadnici sedamdeset dvije dalalet grupe koje će otići u džehennem, i munafici i zindici, koji hoće da rasparčaju ehli sunnet i prikriju svoje mane, su rekli za mnoge hadisi šerife da su mevdu’. Knjige ovih dušmana su prevarile neke ljude, za koje se zna da su pripadnici ehli sunneta, pa su oni počeli smatrati mnoge sahih hadise kao mevdu’. Jedan od onih, koji nije bio u stanju da uoči veličinu alima ehli sunneta i shvati njihove knjige, i kog su dušmani prevarili je Alijj-ul-kari. Iako je on napisao mnoge knjiga i objasnio cijenjene knjige on je u svojoj knjizi Ehadis-ul-mevdu’at nazvao sahih hadise mevdu’. Oni koji vjeruju neprijateljima vjere, i kažu da su sahih hadisi koji se nalaze u najdragocjenijim knjigama mevdu’, pomažu ovim din dušmanima u razaranju islama.]

Ja neću nikada povjerovati da je knjiga pod naslovom Tahzir-ul-muslimin tačna. Ja razumijem da su to potajne laži koje su izmišljene sa ciljem da razore vjeru.

Knjige koje navodiš na kraju prve stranice tvoga pisma nisu osnovne vjerske knjige. [Jedna od njih je Durret-un-nasihin autora Osmana Hopavija.] Jedna druga je Ettergib-vetterhib koju je napisao Isma’il Isfehani. Abdul’azim je napisao jednu drugu knjigu hadisa pod istim naslovom; Imam Rabbani, kuddise sirruh, veliča tu knjigu. Jedna druga je Adža’ib-ul-Kur’an koju je napisao Mahmud Kermani. Islam ne štiti ove knjige zato što vjerski alimi ne smatraju ni njih ni njihove autore velikim. Pa ipak, ne može se reći ni za sve ni za neke hadise koji se u njima nalaze da su mevdu’. Mora se posebno dokazati, za svaki hadis, da je mevdu’. Čak i da u njima ima mevdu’ hadisa to opet ne čini razliku. Vjerski temelji se ne baziraju na ovim knjigama. Greške i mane pripadaju samo autorima ovih knjiga. Pošto njihovi autori nisu ni vjerski autoriteti ni velikani kritika protiv njih ne kleveće vjeru.

Ako oni koji kažu mevdu’ za hadise koje prenose tesavvufdžije imaju za cilj da kontradiktiraju izvještajima ovih velikana tesavvufa njihove riječi su nevažne i nisu vrijedne odgovora. Svaki vjerski podatak ovih velikana je tačan, pouzdan i dokumentovan. Ali ako oni žele da kontradiktiraju lažnim šejhovima u tekijama i lažnim tarikatdžijama oni mogu reći šta hoće; mi njih ne branimo.

Hazreti Muhammed Emin Tokadi, rahmetullahi teala alejh, u svojoj knjižici Suluk citira sljedeći hadis, “Jedna džezba od Rahmanovih džezbi je kao sevabi svih insana i džina.” Ova knjižica se nalazi u Istanbulu, biblioteci Sulejmanijje, u dijelu Dar-ul-mesnevi, pod brojem 169. Na tri stotine osamdeset šeste stranice knjige Ma’rifetname piše da je to hadis. Knjiga Kunuz-ud-dekaik navodi na jedanaestoj stranici hadis, “Ko zna svoj nefs znaće svog Rabba,” i informiše nas da ga, takođe, navodi i Dejlemi, rahmetullahi teala alejh. Knjiga Letaif-ul-minen citira dugo tumačenje (te’vil) ovog hadisa, i kaže, da je Ebul Abbas Mursi rahmetullahi teala alejh rekao da je to hadis. Prva stranica knjige Kešf-un-nur i knjiga Salat-i Mes’udi jasno piše da je to hadis i ovako objašnjava (tefsiri) njegovo značenje, “Osoba koja je svjesna svoje nesposobnosti će spoznati veličinu svoga Rabba.” Riječi Ibni Tejmijje, Zerkešija i Abdulkerima ibni Sem’anija koje kažu da su to riječi Jahje bin Mu’aza Razija nemaju nikakve osnove. U persijskom objašnjenju knjige Fikh-i Gidani piše da je u trinaestom poglavlju knjige Salat-i Mes’udi napisano da je to hadis.

“Ljubav prema dunjaluku je izvor svih grijeha” je hadis. [Imam Munavi i Bejheki su rekli da sahih.] Tu činjenicu poriče samo onaj ko ne zna šta je dunjaluk.

Na kraju knjige Šerh-i mevakif piše da je hadis, “Moj ummet će se podijeliti na sedamdeset dvije grupe. Samo će jedna od njih ući u džennet; svi ostali će otići u džehennem.” sahih. U prijevodu knjige Milel-nihal piše da ga četiri imama, koja su napisala knjige hadisa pod naslovom Sunen, prenose u od Ebu Hurejre, radijallahu anh. Veliki alim islama, šejh-ul-islam Ahmed Namiki Džami, rahmetullahi teala alejh, citira ovaj hadis u svojim knjigama Miftah-un-nedžat i Uns-ut-taibin. Ovaj hadisi šerif takođe navode i takvi mudžtehidi kao što su imami Rabbani i imami Gazali. Ko god kaže da je ovaj hadisi šerif mevdu’ baca blato na sunce. Ovaj hadisi šerif poriču samo protivnici ehli sunneta.

Kada imam Jafi’i u svojoj knjizi Nešr-ul-mehasin objašnjava vrijednost ilma on navodi hadis, “Alimi mog ummeta su kao Pejgamberi sinova Israilovih.” Ovaj hadis je jasno zapisan u mnogim knjigama, a naročito u 268.i 294. i 121. pismu trećega toma imamove Rabbanijeve knjige Mektubat, i na početku knjige Letaif-ul-minen. On je takođe zapisan i u Abdulgani Nablusijevoj knjizi El-hamilu fil-fulk. Ova knjiga se nalazi u biblioteci Sulejmanijje, u Istanbulu, u dijelu Es’ad efendi pod brojem 3606. “Ibadeti ebrara su grijesi za mukarrebe,”je hadis. [Ovaj hadis se ne smije pobrkati s Ebu Sa’id Harrazijevim riječima, “Rija arifa je bolja od ihlasa murida.” ] “Hrana i piće koje ostane iza mu’mina je šifa (lijek),” je hadis. “Dunjaluk je ahiretsko polje,” je hadis. [Imam Munavi i Dejlemi kažu da je sahih.] Ko ne zna njihova značenja nema drugog izlaza već da ih poriče. Mesnevi kaže da je izreka, “Ljubav prema domovini je u imanu,” hadis. U knjigama Mektubat i Kenz-i mahfi piše da je “Kuntu kenzen mahfijjen ...” hadisi kudsi. U 76. pismu drugog toma Mektubata piše da je, “La jase’uni Erdi ...” hadisi kudsi.

Svi hadisi šerifi koje nam prenose oni koji zauzimaju visoke stepene tesavvufa su sahih. Delail-ul-hajrat nije knjiga hadisa već knjiga dova. Ja ne mogu da pretpostavim šta znači bi moglo značiti da je dova mevdu’.

Ako ti, kada kažeš knjiga Ihja, podrazumijevaš imami Gazalijevu knjigu knjigu Ihja-ul’ulum, ona je prema riječima svih alima tačna i visoko cijenjena. [Muhammed bin Muhammed Gazali, rahmetullahi alejh, je rođen 450/1058. g.n.e. u Iranskom gradu Tusu (Mešhed) a 505/1111. g.n.e. u Gazalu preselio na ahiret.] Ako je gajri muslim (nemusliman) prelista s ljubavlju on će biti počašćen i postati musliman.

Knjiga Kut-ul-kulub [autora Taliba Mekkija] i knjiga Bahdžet-ul-esrar-fi-menakib-il-ahjar [autora Alija bin Jusufa, koja u sebi sadrži biografije velikana tesavvufa] čak ne podučavaju ni osnovne vjerske činjenice; prema tome ja ih neću braniti.

Reći mevdu’ za hadise koji opisuju stvaranje svijeta je bacanje kamenja na nepoznato. Mora se dugo razmatrati da se sazna je li neki hadis sahih. Da li se on slaže ili ne slaže s razumom je potpuno nevažno. Naša vjera se temelji na kominikaciji (nakl). Kada je ono što je komunicirano tačno potrebno je vjerovati.

Hadis o Ibrahimovim, alejhisselam, ženama nije mevdu’. Istina je da je mubarek srce našeg efendije, Pejgambera, sallallahu alejhi ve sellem, izvađeno i očišćeno. Kada je rođen, viđeno je, da je on već bio osunećen. Isti je slučaj i sa svim drugim Pejgamberima, alejhimusselam. Tačno je da je on imao pečat Poslanstva. [Podaci o ašuri su dati u u knjizi na engleskom jeziku pod naslovom Endless Bliss, u pedeset osmom poglavlju trećeg fascikla.]

Ako je knjiga Esnelmetalib, o kojoj govoriš, ona koju je napisao Ibni Hadžeri Mekki, ona je bez sumnje potpuno tačna, dokaz (sened), i jako pouzdana. Ako je to neka druga knjiga ona nije važna.

Hadis o petnaestoj noći mjeseca Ša’bana je sahih. Isti je slučaj i sa vrlinama mjeseca Redžeba. Miradž je istina. Ali, ne zna se definitivno koje je noći. [U knjizi na engleskom jeziku pod naslovom Endless Bliss, u pedeset osmom poglavlju treće fascikle, je detaljno obrađeno i objašnjeno kako se Mi’radž desio. Pogledajte takođe i u knjizi Iman i islam koja je na bosanskom jeziku.]

[Muhammed Rebhami, rahmetullahi alejh, kaže u svojoj knjizi Rijad-un-nasihin, “Postoje dvije grupe onih koji ne vjeruju u Mi’radž:

Pripadnici džehmijje, koji su druga podgrupa džebrijje grupe (firke); i pripadnici ka’bijje, koji su dvanaesta podgrupa mu’tezile firke su rekli da se mi’radž nije desio. Firka mu’tezila je rekla da se mi’radž desio u snu. U novije vrijeme je se povećao broj onih koji u ovom pogledu slijede mu’tezile. Pripadnici bahili firke su rekli da je mi’radž išao do Jerusalema a ne na nebesa.

Pripadnici haševijje i mušebbihe firki, koji kažu da je Allah dželle-šanuhu predmet, su rekli da je mi’radž trajao jednu noć. Ova noć je trajala tri stotine godina. Svi ljudi su za to vrijeme spavali. Ibahati (to jest isma’ilije) su rekli da je mi’radž bio jedno duhovno stanje i da tijelo nije napustilo svoje mjesto.

Ehli sunnet vel-džema’at alimi su rekli da su za vrijeme mi’radža i duša i tijelo preneseni iz Mekke-i mukerreme u Kudus (Jerusalem), odakle su odneseni na sedam nebesa, odatle na mjesto koje se zove Sidra, odatle na mekam (stepen) Ka’be kavsejna, u svjesnom stanju, u jednom momentu, u jednoj noći a onda ponovo vraćeni nazad. Oni su to dokazali na više načina i rekli da je to Allah dželle-šanuhu stvorio.” On je takođe doživio i druge mi’radže koji su se desili duševno.]

Hadis koji opisuje teraviju namaz je sahih. Činjenica, da je Arap najbolji od svog drugog svijeta i da su Kurejševići i Hašimovići najbolji, je napisana u hadisu [koji se nalazi u pedeset sedmom poglavlju prvog fascikla knjige Endless Bliss].

[Neki hadisi šerifi su napisani u knjizi Basiret-us-salikin koja kaže da je Sujuti rekao neustanovljeni. Međutim, Ibni Abidin ovako kaže, kada objašnjava post na dan koji se zove jevm-i šek: “Kada alimi hadisa kažu za neki hadis da je neustanovljen to ne znači da je taj hadis neustanovljen. To znači da je njegov marfu’luk neustanovljen, i on je mevkuf hadis ”]

Ako pažljivo pročitaš pisanja u knjižici Rabita-i šerife, naći češ odgovor na svoja druga pitanja! Rabitu poriču oni koji ne znaju šta je rabita. Većina hanefi alima u zadnjih hiljadu godina je u svojim knjigama opisala rabitu. To poricati znači poricati alime hanefi mezheba. Biti protiv njih ne zahtijeva samo da čovjek bude mudžtehid, već da bude na istom nivou kao oni. Iz ajeti kerima i hadisi šerifa ne može svako izvoditi značenja. Uslov je da se bude mudžtehid. Njihovu istinu ne može promijeniti odobravanje ili neodobravanje džahila (vjerski neukih ljudi).

Ljudi će moći jedni drugima pomoći samo putem šefa’ata. Traženje pomoći od duša je postalo obićaj među muslimanima i svim ljudima.

Gospodine! S obzirom da je Ramazani šerif ja sam u stanju samo ovoliko napisati. Ko god želi detaljnije informacije treba da napravi jedan duži intervju, u povoljno vrijeme. Međutim, potrebno je da on bude razuman i obrazovan. S tvrdoglavom osobom razgovor nije moguć. Da bi shvatio zašto imam Alija radijallahu anh nije pomogao Hasanu i Husejnu radijallahu anhuma, mi se moramo sastati i porazgovarati. Molim te oprosti mi.

28. Ramazan 1347./1929.

Abdulhakim

ODABRANI ČLANCI IZ KNJIGA ALIMA EHLI SUNNETA