ODABRANI ČLANCI IZ KNJIGA ALIMA EHLI SUNNETA

Ovo je treće poglavlje drugog dijela knjige Islam i hrišćanstvo (koje nosi naslov Kur’ani kerim i Biblije).

 

U Jevanđelju piše da će poslije Isa alejhisselama doći jedan zadnji Poslanik. Šesnaesti stih četrnaestog poglavlja Jevanđelja po Ivanu (Jovanu) navodi da je Isa alejhisselam rekao, “I ja ću umoliti Oca, i daće vam drugog utješitelja da bude s’ vama va vijek.” (Ivan 14, 16) Dvadeset šesti stih ovako kaže, “A utješitelj kojega će Otac poslati u ime moje, on će vas naučiti svemu i napomenuće vam sve što vam rekoh.” (ibid.: 26) A u trinaestom stihu šesnaestog poglavlja piše, “A kad dođe on, uputiće vas na svaku istinu; jer neće od sebe govoriti, nego će govoriti što čuje, i javiće vam što će biti unaprijed (ono što će se kasnije desiti).” (ibid.: 16, 13) [Hrišćani uporno tumače riječ “utješitelj” kao “duh”.]

Štaviše, u biblijskom Starom zavjetu piše da će se među Arapima pojaviti Poslanik. Petnaesti stih osamnaestog poglavlja Ponovljenog zakona citira da je Musa alejhisselam rekao Izraelćanima, “Proroka, kao što sam ja, iz tvoje sredine, od tvoje braće, podignuće ti Gospod Bog tvoj: Njega slušajte!” (Ponovljeni zakon: 18, 15) U ovom kontestu je riječ “od tvoje braće” značila za Izraelćane “među braćom Ismailovom”, to jest, među Arapima. Zadnji Poslanik čiji je dolazak objavljen u Jevanđelju i Starom Zavjetu (Tori) kao radosna vijest je Muhammed sallallahu alejhi ve sellem. Vjera koju je on donijeo je islam. Oni koji vjeruju u njegovu vjeru se zovu muslimani. Sveta knjiga muslimana je Kur’ani kerim. Allah dželle-šanuhu je objavio Kur’ani kerim našem Poslaniku Muhammedu sallallahu alejhi ve sellem na arapskom jeziku. U njemu usprkos 14 vijekova nije promjenjena ni jedna jedina riječ i ni jedno jedino slovo. Ko god ga uči (čita), bez obzira koje vjere bio, on se divi njegovoj veličini i uzvišenom stilu. Čak i oni koji ne znaju arapski jezik priznaju, kada čitaju njegove prijevode na druge jezike, snagu njegove ogromne tekstualnosti.

Knjiga Mir’at-i kainat koju je napisao Nišandžizade Muhammed ef. [preselio na onaj svijet 1031./1622. godine u Edirnama] sadrži u sebi sljedeći podatak o ove tri nebeske knjige:

“Nakon što je u Medjenu deset godina služio Šuajba (Jitra) alejhisselam on je otišao u Egipat da posjeti svoju majku i brata. On (Musa alejhisselam) je, na putu za Egipat, na brdu Turu (Sinaj-u), bio obaviješten da je Poslanik. On je otišao u Egipat gdje je pozvao Faraona i njegovo pleme u njegovu vjeru. Na povratku je opet posjetio planinu Sinaj i govorio sa Allahom dželle-šanuhu. Njemu su bili objavljeni Deset zapovijedi (Evamir-i ašere) i Tevrat (Tora) koji se sastojao od četrdeset knjiga. Svaka knjiga je imala u sebi hiljadu poglavlja. Svako poglavlje je imalo u sebi hiljadu stihova. Trebalo je godina dana da se pročita jedna knjiga. Toru nije niko znao napamet osim Musaa, Haruna (Arona), Juša’a, Uzejra i Isaa, alejhimusselam. Poslije Musa alejhisselama su napisane razne kopije Tevrata. Musa alejhisselam je po Allahovom dželle-šanuhu naređenju napravio jedan sanduk od zlata i srebra i u njega stavio Tevrat koji mu je bio objavljen. On je imao 120 godina kada je preselio na onaj svijet negdje u okolini Jerusalima. Egipatski sultan Bejbers mu je 668./1269. godine sagradio turbe na grobu. Juša’ alejhisselam je preuzeo (osvojio) Jerusalim od Amalika. Izraelćani su se u toku dugog vremenskog perioda vjerski i moralno degenerisali. Buhtunnasar (Nabukadnezar) je došao iz Babila i napao na Jerusalim. On je razorio Mesdžid-i aksa kojeg je sagradio Sulejman (Solomon) alejhisselam. On je spalio sve kopije Tevrata. On je poklao dvjesta hiljada ljudi. On je zarobio sedamdeset hiljada vjerskih ljudi. On ih je transportovao u Babel. Kada je Behmen postao kralj on je oslobodio robove. Uzejr alejhisselam je učio (čitao) Tevrat. Oni koji su ga slušali su ga zapisivali. Onisu se poslije Uzejra alejhisselam opet pokvarili. Oni su pogubili (učinili šehidima) hiljadu Poslanika. Oni su sve do vremena Aleksandra živjeli pod iranskom dominacijom. Oni su poslije Aleksandra živjeli pod guvernerima koje su postavljali Grci.

Kada je došao Indžil (Jevanđelje, Novi zavjet) ni on nije sačuvan u svojoj originalnoj čistoći. Prvo, niko ga nije znao napamet. Ne postoji ni jedan jedini dokaz da ga je ijedan od apostola znao napamet. Na početku naše knjige, u prvom poglavlju, je dato opširno objašnjenje o Jevanđelju. S’ druge strane, pošto je Kur’ani kerim objavljen postepeno, u vremenu od dvadeset tri godine, pravovjerni (mu’mini) su naučili napamet svaki paragraf, čim je objavljen. Međutim, kada je u ratu Jemame sedamdeset hafiza postalo šehid Omer radijallahu anh se -- zabrinut zbog smanjivanja broja ljudi koji su znali Kur’ani kerim napamet -- obratio Ebu Bekiru radijallahu teala anh, halifi toga vremena, i preporučio mu i zahtijevao od njega da se Kur’ani kerim sakupi i zapiše. [Vahši bin Harb Habeši radijallahu anh je prvobitno bio rob jednog Kurejši kafira. On je potkupljen da u Drugom svetom ratu (koji se) u bici na Uhudu (odvio) između vjernika i nevjernika, ubije hazreti Hamzu radijallahu anh, jednog od ranijih muslimana i Poslanikovog alejhisselam blagoslovljenog amidžu. Kada je rat završen Poslanik alejhisselam je prokleo neke kafire. Iako je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem znao da mu je Vahši ubio amidžu među imenima prokletih nije bilo njegovog imena. Kada su ga upitali zašto on nije prokleo Vahšija blagoslovljeni Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao, “Ja sam u noći Mi’radža (tj. Poslanikovog alejhisselam uzlaska na nebesa) vidio Hamzu i Vahšija kako držeći se za ruke ulaze u džennet.” Poslije osvajanja Mekke Vahši i drugi ljudi iz Taifa su u džamiji u Medini posjetili Poslanika alejhisselam i postali muslimani. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem mu je oprostio i naredio mu je da ode u neko mjesto u blizini Jemame i da tu živi. On je bio toliko posramljen zato što učinio ono što je učinio Resulullahovom alejhisselam amidži da je on proveo ostatak svog života oborene glave. U jedanaestoj godini po Hidžri se desila žestoka bitka između muslimana i otpadnika kojima je komandovao Musejlemetulkezzab koji je tvrdio da je poslanik. Vahši radijallahu anh je učestvovao u toj bici. On je ubio lažnog poslanika istim kopljem kojim je učinio hazreti Hamzu šehidom. Tada se vidjelo kolika je to velika mudžiza (natprirodna pojava) što ga je Poslanik alejhisselam poslao u Jemamu. Vahši radijallahu anh je učestvovao i u drugim svetim ratovima i preselio je na onaj svijet za vrijeme Osmanovog radijallahu anh hilafeta.] Hazreti Ebu Bekr je na to naredio Muhammedovom alejhisselam sekretaru Zejd-bin-Sabitu radijallahu teala anh da on zapiše na jedan poseban komad papira poglavlja (sure) Kur’ani kerima. Kur’ani kerim je objavljen na sedam narječja uključujući i Kurjš narječje (dialekt). U stvari, nekada, kada ljudi nisu mogli izgovoriti ispravno neku riječ u Kur’ani kerimu, bilo im je dozvoljeno upotrijebiti drugu riječ koja je imala isto značenje. Na primjer, bio je jedan seljak koji je uvijek izgovarao pogrešno riječ ‘taamul-esim’ i govorio ‘tammuljetim’. Abdullah ibni Mes’ud radijallahu teala anh mu je rekao, ‘Ako ne možeš izgovoriti tu riječ reci “taamulfadžir”, koja je njen sinonim.’ Međutim, ova raznovrsnost izbora u učenju Kur’ani kerima na raznim dijalektima, narječjima, i izbor upotrebe sinonima, su proizveli nesuglasice o međusobnoj superiornosti narječja. Halifa toga vremena, Osman radijallahu anh, je zbog toga sazvao komisiju -- opet pod predsjedništvom Zejd-bin-Sabita radijallahu teala anh -- i naredio joj da prepiše Kur’ani kerim, ali sada samo na Kurejš dijalektu, narječju, i da sortira Kur’ani kerimova poglavlja (sure). Napisano je sedam identičnih Musafa (Misafa, kopija Kur’ani kerima). One su poslate u razne pokrajine. Na taj način je zapisan Kur’ani kerim koji su Poslanik sallallahu alejhi ve sellem i Džebrail alejhisselam dva puta zajedno proučili u godini njegovog prelaska na onaj svijet. Kopije koje su bile na svim drugim narječjima su uništene. Kopije Kur’ani kerima koje se nalaze po cijelom svijetu u muslimanskim zemljama su i u aranžmanu i odbiru riječi i izraza (frazeolofiji) potpuno iste kao Misaf-i Osmani (tj. kopija Kur’ani kerima koja je napisana na zapovijed hazreti Osmana). U njima od tad nije promjenjeno ni jedno jedino slovo.”

U knjizi Rijad-un-nasihin, koja je na perzijskom jeziku, piše, “Kada je Osman radijallahu teala anh bio halifa on je sazvao Ashabe kiram radijallahu teala anhum edžma’in. Oni su se jednoglasno složili da je taj Kur’ani kerim isti (kao onaj) koji je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem proučio u godini njegovog prelaska na onaj svijet. Ummetu (muslimanima) nije bilo vadžib da izabiru između sedam dijalekata; to im je samo dozvoljeno (džaiz).”

Islamska vjera ima četiri izvora: Kur’ani kerim, Hadisi šerif, Idžma’-i ummet i Kijas-i fukaha. Idžma’ znači jednoglasnost, sloga. Jednoglasnost Ashaba kiram radijallahu teala anhum edžma’in i složnost imama četiri mezheba je za muslimane dokumentarni izvor (tj. sened, vesika). Jer, Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je rekao, “Moj ummet (muslimani) se neće složiti na dalalet (na nešto pogrešno).” Ovaj hadisi šerif isto tako predskazuje da će vjersko znanje koje je zaključeno (izvedeno) idžmom biti tačno. Prema tome, kopija Kur’ani kerima (Misaf ili Musaf) na koju su se Ashabi kiram radijallahu teala anhum edžma’in jednoglasno složili je ispravna (sahih). Učiti iz kopije na drugom narječju je haram zato što danas ne postoji kopija ni na ijednom drugom narječju (dijalektu) osim na Kurejš narječju. Tokom vremena je svih sedam narječja promijenjeno, zaboravljeno i iščezlo. Da bi se danas razumio Kur’ani kerim, sa raznim narječjima (dijalektima) arapskog jezika koja su u upotrebi danas, moraju se čitati knjige tefsira (knjige velikih alima koje tumače Kur’ani kerim) i iz njih naučiti značenja riječi na narječju Kurejševića (tj. značenja riječi koja su upotrebljavana u vrijeme kada je Kur’ani kerim objavljen).

Razni zapadni naučnici i pisci su se divili Kur’ani kerimu. Kada je Gete (Goethe, umro 1749./1248. godine), čuveni pisac, pročitao nepravilno prevedenu kopiju Kur’ani kerima na njemački jezik on nije mogao da se suzdrži a da ne rekne, “Meni su bila dosadna ponavljanja koja on u sebi sadrži. Međutim, ja sam se divio raskošu njegove frazeologije.”

Bovrt Smit (Beoworth Smith), jedan engleski sveštenik, ovako kaže u svojoj knjizi koja nosi naslov Muhammad and Muhammad’s Votaries, sallallahu alejhi ve sellem, “Kur’an je natprirodna pojava (mudžiza) čistoga stila, znanja, filozofije, i istine.”

Arberi (Arberry), koji je preveo Kur’ani kerim na engleski jezik kaže, “Kad god čujem učenje ezana (poziva na molitvu) ono me duboko impresionira. Ja ispod dražesne melodije osjećam kao da čujem bubanj. Ovo bubnjanje je kao kucanje moga srca.”

Marmaduk Piktol (Marmaduke Picthall) ovako gleda na Kur’ani kerim, “Najneuporedivija harmonija i najodlučniji stil (dikcija)! Sila koja pobuđuje sklonost ka plakanju ili osjećanje neograničene ljubavi u ljudskom srcu!” Ovi ljudi su samo neki od mnogih zapadnih filozofa, naučnika i političara koji su izrazili svoje veliko i duboko poštovanje, uvažavanje i divljenje Kur’ani kerimu. Međutim, ovi ljudi nisu smatrali Kur’ani kerim Allahovom knjigom već Muhammedovim alejhisselam velikim i cijenjenim umjetnim radom. Da to nije tako ovi bi svi ljubitelji do sada postali muslimani.

Pogledajte šta kaže francuski pjesnik Lamarten (Alphonse de Lamartine) (umro 1286./1869. godine): “Muhammed nije lažni Poslanik. Jer, on je vjerovao da ga je Allah izabrao da rasprostrani novu vjeru.” Ovo nam pokazuje: Zapadni ljudi od znanja su ovako polemisali, “Muhammed alejhisselam nije lažov nego je mislio da mu je Allah dželle-šanuhu objavio Kur’ani kerim, koji je bio njegovo umijeće.” Po njima, Muhammed alejhisselam nije lagao. On je sebe smatrao Poslanikom i vjerovao da su njegove riječi inspirisane od strane Allaha dželle-šanuhu.

Kur’ani kerim je mudžiza (natprirodna pojava) bez premca. On, kako ćemo malo kasnije dokazati, u sebi sadrži najdublje znanje i naučne informacije, osnove zakona i sudske prakse koje pružaju bazu za sve oblike građanskog prava koji su do danas ikad uspostavljeni, mnoge nepoznate činjenice o drevnoj istoriji, iscrpne moralne principe koji se mogu dati čovječanstvu, dragocjene savjete, najlogičnije objašnjavajuće osnove o ovom i o onom svijetu, i mnoge druge slične podatke koje niko nije znao i koje niko nije mogao nikada znati niti čak i zamisliti sve do vremena njihovog dolaska. Ove sve činjenice su izražene jednim tako visokim stilom koji nije u okviru ničijeg kapaciteta.

Muhammed alejhisselam je bio nepismen (ummi). To znači da on nije ništa ni sa kim učio niti je išta i od kog naučio, niti je išta ikad napisao. Značenje četrdeset osmog ajeta sure Ankebut u Kur’ani kerimu kaže, “[O Muhammede alejhisselam! Prije nego što ti je ova Knjiga poslana] ti prije nje nisi nijednu knjigu učio (recitovao) a nisi je ni desnom rukom svojom pisao. Inače, posumnjali bi mušrici (oni što laži govore) [i rekli bi da si je naučio od nekog drugog, ili da si je prepisao iz drugih nebeskih knjiga. A jevreji bi posumnjali i rekli, ‘U Tevratu piše da će novi Poslanik biti ummi (nepismen). Međutim, ovaj čovjek nije ummi.’]” (29, 48) Muhammedu alejhisselam je bilo 40 godina kada mu je Džebrail alejhisselam na brdu Hira donijeo prvi dio vahja (objave Kur’ani kerima) gdje se on bio osamio sa ciljem da ibadeti. On je bio toliko zbunjen i u jednom takvom strahopoštovanju da je otrčao prestrašen kući i zamolio svoju ženu Hadidžu radijallahu anha da mu pomogne da legne u postelju i da ga nečim debelim pokrije i da ga dobro zamota i zašušika (u postelju). On se dugo vremena nije povratio u prvobitno stanje. Bi li se tako ponašao čovjek koji je preuzeo izuzetnu duhovnost i veliku superiornost i koji je htio da pripremi novu vjersku Knjigu za čovječanstvo? Zar se on ne bi prvo snabdio sa dovoljnom količinom znanja i pročitao tomove i tomove knjiga i dugo studirao preliminarne nauke kako bi bio u stanju da napiše jedno ovako umjetničko remek djelo? Činjenice su da je Muhammed alejhisselam još kao dijete poveden na dvije poslovne ekspedicije u Damask, i da mu je u ovim ekspedicijama bila povjerena samo dužnost zaštite i sigurnosti komercijalne robe i nadziranja karavana, i da je on taj posao izvršio samo zahvaljujući SVOJOJ IZVANREDNO VISOKOJ MORALNOJ OSOBINI I INTEGRITETU i nevjerovatno visokim intelektualnim odlikama. Ova iznenadno i neočekivano otkriće, koje on nije čak ni zamislio ga je više uplašilo nego zadovoljilo. Međutim, pošto su se događaji otkrića ponavljali on je postepeno počeo shvatati da je Allah dželle-šanuhu odlučio da mu dodijeli prilično važan i težak zadatak. On je sav svoj život potpuno predao izvršavanju Allahovih dželle-šanuhu zapovijedi i počeo objavljivati islamsku vjeru koju mu je On objavio i čiji je moto “Allah je jedan”. Muhammedovo alejhisselam širenje islama nije dalo Muhammedu alejhisselam nikakve beneficije. Nasuprot, sve Mekanlije su postale njegovi neprijatelji. Zna se da je on rekao, “Nijedan Poslanik nije ispatio onoliko koliko sam ja ispatio, nije osjetio bola koliko sam ja osjetio.” Ovaj hadisi šerif je zabilježen u knjigama. Ovi nam podaci govore i pokazuju da on nije tražio nikakvo ovosvjetsko preimućstvo i nikakve aspiracije u širenju nove vjere. U stvari, kako smo već istakli, njegovo obrazovanje i društvena sredina u kojoj je živio su mu jedva mogli dati nadu da će on ostvariti jedan tako veliki san.

Dakle, sigurno bi bilo potpuno nemoguće povjerovati da je Muhammed alejhisselam bio u stanju da sam sobom napravi Kur’ani kerim. Zato, razmislimo o mogućnosti da je Kur’ani kerim zapanjujuće remek djelo koje je Allah dželle-šanuhu objavio.

Kada dođe novi Poslanik narod oko njega očekuje mudžize (nadprirodne pojave). Oba, i Musa alejhisselam i Isa alejhisselam, su ispoljavali mudžize (nadprirodne pojave) da dokažu svoje Poslanstvo. U stvari, ova čuda, ove natprirodne pojave, su se dešavale samo sa naređenjem i dozvolom i Allahovim dželle-šanuhu stvaranjem. Međutim njih (te mudžize, ta čuda) su istoričari zabilježili kao “Musaove i Isaove alejhimesselam mudžize” (tj. nadprirodne pojave, čuda). U stvarnosti Poslanici alejhimussalavatu vetteslimat, koji su samo obični ljudi kao i mi, ne mogu sami od sebe ispoljavati mudžize. Samo Allah dželle-šanuhu sam (i jedini) stvara mudžize. Poslanici mogu samo ispoljiti čuda koja je Allah dželle-šanuhu stvorio.

Kur’ani kerim koji mu je Allah dželle-šanuhu objavio je Muhammedova sallallahu alejhi ve sellem najveća mudžiza. Kur’ani kerim je najveća knjiga i bez sumnje mudžiza. Usprkos ovome Arapi su zahtijevali od Muhammeda alejhisselam da se s neba spusti jedna knjiga ili da on promijeni planinu u zlato. Kur’ani kerim ovo objašnjava jednim odabranim stilom. Značenje pedeset i pedeset prvog ajeta sure Ankebut kaže, “Mušrici govore ‘Zašto mu od Gospodara njegova (Allaha dželle-šanuhu) nisu poslane (neke) mu’džize (čuda) [koje će označiti Muhammedovo alejhisselam poslanstvo (nubuvvet) kao Isaova alejhisselam sofra i Musaova alejhisselam motka]’? [O Moj najdraži (habibu)!] Reci im: ‘Mu’džize su jedino u Allaha dželle-šanuhu.’ [One su ovisne o Njegovoj Volji. On ih stvara kad god hoće i na način koji On izabere. Ove stvari nisu u mojoj nadležnosti.] A ja sam zaista samo jasni opominjać Njegove kazne (azaba). A zar im nije dosta [kao mu’džiza] to što Mi tebi objavljujemo Knjigu koja im se kazuje? U njoj je, zaista, milost (rahmet) i savjet (nasihat) onima koji vjeruju.” (29, 50-51) Prema tome, Kur’ani kerim je Muhammedova alejhisselam najveća mudžiza. Što se tiče onih koji kažu “To nije Allahova knjiga. Nju je napisao Muhammed”; Allah dželle-šanuhu im daje odgovor u četrdeset osmom ajetu sure Ankebut koji smo mi gore citirali i objasnili. On ovako unaprijed razbija svaku moguću sumnju u tom pogledu. Allah dželle-šanuhu ističe da Muhammed sallallahu alejhi ve sellem nema kvalifikaciju (sposobnost, kapacitet) da napiše knjigu na tom nivou i da je On Lično objavio Kur’ani kerim. U stvari, kada je On odabrao Muhammeda alejhisselam kao Poslanika On je naglasio da je on ummi, tj. nepismen, sa čim je htio da se shvati da je Kur’ani kerim mogao biti samo Allahov dželle-šanuhu vahj. Tefsir (objašnjenje) ovog ajeti kerima sadrži opširnu informaciju po ovom pitanju. Najveća lična karakteristika koja svjedoči Muhammedovo alejhisselam poslanstvo nije njegovo veliko znanje već njegove IZVANREDNE OSOBINE kao što su POŠTENJE, INTEGRITET, POUZDANOST, HRABROST, STRPLJIVOST i EFIKASNOST. Allah dželle-šanuhu kaže u značenju (mealu) osamdeset drugog ajeta sure Nisa, “A zašto oni (pažljivo) ne razmisle o značenju Kur’ani kerima? Da je on od nekog drugog, a ne od Allaha dželle-šanuhu, sigurno bi u njemu našli mnoge protivrječnosti.” (4, 82) Kako je to tačno! Današnja Biblija (Kitab-i mukaddes), za koju se je već shvatilo da nije Allahova Riječ je puna kontradikcija i neslaganja koje pokazuju da su je ljudi napisali (napravili).

Hajde da sada izvršimo krajnje strpljivu i potpuno objektivnu konstataciju da vidimo je li Kur’ani kerim zaista velika mudžiza. Da bi knjiga bila mudžiza ona mora biti napisana jednim jako elokventnim jezikom, ona mora otkriti činjenice i čuda koja niko drugi ne zna, ili nije čuo za njih, i mora biti aranžirana na način koji ljudi ne mogu imitirati.

Mi smo dali mnoge primjere o elokvenciji Kur’ani kerima. To zaista cijeli svijet priznaje. Do sada niko nije porekao elokvenciju Kur’ani kerima.

Je li Kur’ani kerim spomenuo činjenice koje u to vrijeme nije niko drugi znao? Hajde da vidimo.

Danas glavne enciklopedije i knjige, koje su napisali naučnici, sadrže sljedeću informaciju o našoj zemlji:

“Milijarde i milijarde godina u prošlosti je sav svemir bio u jednom komadu. Odjednom, u centru toga komada se desila velika eksplozija (veliki prasak). Shodno tome, ovaj veliki komad se raspao na bezbroj manjih komada od kojih se svaki počeo kretati u drugomm pravcu. Na kraju su se izvjesni dijelovi spojili jedni sa drugim i tako oformili mnoge i raznovrsne planete, galaksije [mliječni puteve], sunca, i satelite [mjesece]. Pošto u kosmosu nije ostalo nimalo otpora protiv početnog “velikog praska”, planete, sateliti, i galaksije su nastavile da plove u svemiru i da kruže po svojim putanjama. Dunja (naša zemlja) je u galaksiji koja u sebi takođe sadrži i sunce. U kosmosu ima bezbroj galaksija. Kosmos je jedan sistem koji se stalno širi. Pošto se kosmos stalno širi druge galaksije se postepeno sve više i više udaljavaju od dunjaluka (naše zemlje). Ako njihova brzina postane ravna brzini svjetlosti mi više nećemo moći vidjeti galaksije. Mi ćemo morati početi praviti jače teleskope. Jer, nas je strah da će nam uskoro biti nemoguće da ih vidimo.”

Mi smo razgovarali sa nekim naučnicima i pitali ih kada su oni došli do tog zaključka. Njihov odgovor je bio, “Svi naučnici svijeta u zadnjih 50-60 godina jednoglasno dijele ovu teoriju.” Vremenski period od 50-60 godina je prilično kratak vremenski raspon u kontekstu ovosvjetskog života.

Usmjerimo sada našu pažnju prema Kur’ani kerimu i pogledajmo šta Allah dželle-šanuhu kaže:

Značenje tridesetog ajeta sure Enbija glasi, “Zar ne vide (ne znaju) nevjernici da su nebesa i Zemlja bili jedna cjelina prije nego što smo ih Mi raskomadali?” (21, 30) Značenje trideset sedmog i trideset osmog ajeta sure Jasin glasi, “I noć im (nevjernicima) je dokaz. Mi uklanjamo dnevnu svjetlost i oni ostaju u mraku. I Sunce slijedi svoj put [u njegovoj orbiti].” (36, 37-38) To znači da je Allah dželle-šanuhu obznanio, objavio, prije 1.400 godina ono što naučnici znaju o stvaranju svijeta u zadnjih 50-60 godina. Vratimo se sada naučnicima.

Biolozi ovako objašnjavaju najraniji život na ovom svijetu: “Prvi zrak na ovom svijetu se sastojao od gasova, amonijaka, kiseonika, i ugljene kiseline. Od ovih materija su pod dejstvom munja (gromova) nastale amino kiseline. U vodi su na milijarde godina ranije nastale protoplazme. Ove materije su se razvile u najranije amebe. Preko njih je u vodi počeo najraniji život. Kasnije su živa bića, koja su izašla iz vode na zemlju, upila amino kiseline iz vode i porodila bića koja su u svojoj konstrukciji imala proteine. Kako se vidi voda je izvor svih živih bića, i najranija živa bića su nastala iz vode.”

Kur’ani kerim je objavio prije 1.400 godina da je prvi život stvoren u moru.

Značenje tridesetog ajeta sure Enbija kaže, “(Zar oni ne znaju da smo) Mi od vode sve živo stvorili?” (21, 30) Značenje pedeset četvrtog ajeta sure Furkan kaže, “On (Allah dželle-šanuhu) od vode stvara ljude i čini da su muškarci i žene rodbina (po krvi i ženidbi, tazbini).” (25, 54) Značenje trideset šestog ajeta sure Jasin kaže, “Allah dželle-šanuhu, koji je daleko od svih vrsta grešaka i nedostataka, u svemu stvara par: u onome što iz zemlje niče, u njima samima, I U ONOME ŠTO ONI NE ZNAJU.” (36, 36) Riječi “i u onome što oni ne znaju” u ovom ajeti kerimu se obraćaju i botaničarima i zoolozima i naučnicima koji će istraživati nove izvore, kao na primjer atomsku energiju, koje će čovječanstvo vremenom postepeno otkriti. U stvari, meal dvadeset drugog ajeta sure Rum kaže, “Njegovo stvaranje nebesa i Zemlje i raznovrsnost jezika vaših i i boja vaših su ajeti ajeti (išareti) Njegovog postojanja. Uistinu u njima je ibret (pouka) za alime [posjednike razuma].” (30, 22) To znači da razlike u jezicima i bojama otjelotvaraju izvjesne prefinjene konačne božanske razloge koje mi još ne znamo. Oni će tokom vremena biti otkriveni.

A sada, hajde da prostudiramo naše znanje o kraju svijeta. Naučnici kažu, “Sigurno će biti kraj svijeta. U stvari, planeta se nekada raspukne na komade i nestane u svemiru. Prema našim opservacijama će doći vrijeme, koje mi ne možemo unaprijed proračunati, kada će naša Zemlja izgubiti svoju ravnotežu i raspući se na komade.” Međutim, Kur’ani kerim je obznanio ovaj podatak prije hiljadu i četiri stotine godina. Značenje prvog i drugog ajeta sure Zilzal glasi, “Kada se zemlja najžešćim potresom svojim potrese i kada Zemlja izbaci (iz sebe) terete svoje [blaga i mrtva tijela].” (99, 1-2) Značenje trinaestog ajeti kerima sure Mu’min glasi, “On vam pokazuje ajete (znamenja, išarete) i mudžize Svoje [koji pokazuju da On postoji i da je jedan] i SPUŠTA vam OPSKRBU (RIZK) S NEBA a pouku iz ovih ajeta i išareta prihvataju samo oni koji vjeruju u Allaha.” (40, 13)

Izvjesni alimi tefsira pretpostavljaju da se riječi “i spušta vam opskrbu s neba” mogu odnositi na šećerastu materiju (kudret halvasi) koja je pala s neba Musa alejhisselamu i njegovom plemenu kadgod su se izgubili u pustinji i koja se još uvijek pojavljuje u bezvodnim predjelima. Tefsiri objašnjavaju značenje ovih riječi u ajeti kerimu “i spušta vam opskrbu (rizk) s neba” kao “Allah dželle-šanuhu je taj koji vam s neba šalje sredstva (sebebe) kao što su kiša i drugo [snijeg, vlaga] za vašu opskrbu, život (rizk).” Zaista, Allah dželle-šanuhu šalje našu opskrbu, hranu (rizk) s neba. Razjasnimo ovaj podatak. Današnji najeminentniji naučnici ovako objašnjavaju formaciju albumena i proteina: “Kada je kišno vrijeme u zraku se pod uticajem munja i gromova kiseonik i azot ujedinjuju i prave gas koji se zove azotni monoksid koji se onda ujedinjuje sa kiseonikom i pravi novo jedinjenje naranđaste boje koje se zove azotni dioksid. U međuvremenu, opet zahvaljujući munjama i gromovima, u zraku se vlaga i azot ujedinjuju i prave amokijak. Zahvaljujući vlagi u zraku, azotni dioksid se mijenja u azotnu kiselinu koja se ujedinjuje u zraku sa amonijakom i ugljenom kiselinom i daje amonijum nitrat i amonijum karbonat. Ove soli koje su nastale na ovaj način padaju u kiši na zemlju. Kada one dođu na zemlju one se ujedinjuju sa kalcijumovim solima i prave jedinjenje koje se zove kalcijum nitrat. Biljke upijaju ovu so koja im pomaže da rastu. Ove materije se pretvaraju u ljudima i životinjama koji jedu ove biljke u razne proteine, [na primjer, albumene,] i hrane ljude koji jedu meso, mlijeko, i jaja tih životinja.” Dakle, hrana ljudi, kako je rečeno u Kur’ani kerimu, dolazi s neba.

Informacija koju smo gore naveli je istovremeno i odgovor onima koji kleveću Kur’ani kerim i kažu “ono, što je rečeno u Kur’ani kerimu se ne slaže sa naučnim znanjem”. Alimi islama rahime-humullahu teala, eksperti u tefsirskom znanju (tumačenju Kur’ani kerima), su objasnili ajeti kerime u okviru naučnog znanja njihovog vremena. Mi sada ovdje hoćemo da dokažemo ne samo da je Kur’ani kerim u saglasnosti sa naučnim znanjem svakoga vremena, već da se u njemu nalazi i obavještenje za najnovija naučna istraživanja. Svaki ajeti kerim ima beskonačan broj značenja. Isto kao što svi Allahovi dželle-šanuhu atributi nemaju granice tako isto ni Njegov atribut Kelam (Riječ, Govor) nema granice. Samo Kur’an-i-kerimov Posjednik, to jest Allah dželle-šanuhu, zna ta sva značenja. On je Svom Poslaniku sallallahu alejhi ve sellem objavio najveću većinu tih značenja. Ovaj mubarek Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je onda objavio svojim Ashabima radijallahu teala anhum edžma’in ona značenja za koja je smatrao da su podesna za njih. Mi smatramo da su informacije koje smo mi gore naveli samo par kapljica iz tog okeana značenja.

Sada, ako mi upitamo ove naučnike, “Da li vi mislite da je ovo mogla prije hiljadu i četiri stotine godina napisati jedna osoba koja nije znala ni čitati ni pisati?”, oni će reći, “Nije moguće. Čovječanstvo je, da bi dobilo ove današnje podatke, platilo mnogovjekovnim čitanjem bezbrojnih knjiga i izvođenjem bezbrojnih naučnih eksperimenata. A da bi se izveli ti ekzperimenati zahtijeva da se godinama čitaju knjige, uspostave ogromne laboratorije i pripreme i upotrijebe vrlo precizni instrumenti.”

Dakle, je li uopšte i zamislivo da je neko, ko nije mogao ni čitati ni pisati, i ko je odrastao u jednom potpuno neukom i prostom društvu, mogao sam sobom otkriti i iznijeti ovakva ogromna naučna otkrića? Naravno da nije. Prema tome nije moguće prihvatiti tvrdnju da je Muhammed alejhisselam sam sobom napisao Kur’ani kerim. Knjiga koja je objavila prije četrnaest vijekova činjenice koje mi danas znamo, koje su dobijene dugim i mukotrpnim naporima, može biti samo ALLAHOVA DŽELLE-ŠANUHU KNJIGA. Ljudska bića nemaju take čudesne (izvanredne) moći. Samo ALLAH DŽELLE-ŠANUHU ima taku moć. Kogod pažljivo pročita prethodno navedene činjenice će to vjerovati. Onaj ko to poriče je jako zatucan, ograničen, tvrdoglav, i neuk. Dok je Muhammed alejhisselam obznanjivao sure (poglavlja) Kur’ani kerima on je samo prenosio Allahove dželle-šanuhu objave (vahj) koje su mu bile objavljene. On ih je učio isto onako kao što su ih i drugi učili.

A sada pređimo na drugi znak koji pokazuje činjenicu da je Kur’ani kerim zaista najveća mudžiza: Aranžiranje njegovog sadržaja (redoslijed njegovih poglavlja).

Kada se Kur’ani kerim pregleda kompjuterima koji su danas najnoviji instrumenti najvišeg tehnološkog nivoa vidjeće se da je on osnovan na nezamislivo nevjerovatnoj matematičkoj bazi. Rezultat je zbunjujuće značajan. Ovaj rezultat je samo Allahova dželle-šanuhu mudžiza.

Prije nego što prodremo dublje u unutrašnju bit izvedenih eksperimenata, prostudirajmo kako je Kur’ani kerim objavljen i šta je Allah dželle-šanuhu rekao Svom Poslaniku sallallahu alejhi ve sellem za vrijeme objavljivanja. Jer, to ima veze sa aranžiranjem (poglavlja) Kur’ani kerima. (Poglavlja) Kur’ani kerima nisu objavljena istim redoslijedom kakav je on danas. Prva objava (vahj) je bila sura ALEK. Resulullahu sallallahu alejhi ve sellem je objavljeno prvo pet ajeta (stihova) sure Alek. Njihovo časno značenje glasi, “O Muhammede uči u ime Rabba tvojega, Allaha, koji sve stvara! Stvara čovjeka od ugruška [a’leka]! Uči, Allah tvoj je posjednik ogromnog kerema (ljubaznosti, dobročinstva). Onaj koji poučava (upotrebom) pera, koji poučava čovjeka onome što ne zna.” (96, 1-5)

Mi smo se već rekli koliki je strah i strepnju Resulullah sallallahu alejhi ve sellem osjetio kada mu je došao prvi vahj (objava). On nije mogao nikada ni zamisliti da bi Allah dželle-šanuhu mogao njemu dodijeliti ogroman i težak zadatak objave nove vjere. Značenje prvih pet ajeta sure Muzzemmil koji glasi, “O ti umotani (Muhammede)! U ponoć ili ako hoćeš malo ranije ili malo kasnije, probudi se i probdij malo, i uči Kur’an pažljivo, sa tertilom! Mi ćemo ti uskoro TEŽAK ZADATAK poslati,” (73, 1-5) ističu, potpuno suprotno stalnim hrišćanskim tvrdnjama, da on nije sam sebe imenovao Poslanikom i da on nije čak ni znao da će mu Allah dželle-šanuhu dati veliki zadatak i da će on izdržati neshvatljivo teška bremena.

Kakav je to bio izazovan zadatak je jasno iz činjenice da je Muhammed sallallahu alejhi ve sellem, čim počeo da objavljuje islam, bio okružen mnogobrojnim neprijateljima. Usprkos njegovim svim nastojanjima, broj mu’mina (pravovjernih) do šeste godine islama, od dana kada je Omer radijallahu anh postao vjernik (dobio iman), nije bio veći od 56, 45 muškaraca i 11 žena [kako nas izvještavaju Medaridž i Zerkani]. Pa ipak, Poslanik sallallahu alejhi ve sellem -- koji je imao potpuno časnu, čistu, i savršenu ličnost i pridavao najvišu važnost zadatku koju mu je Allah dželle-šanuhu povjerio -- se sa velikom hrabrošću i odlučnošću suočavao sa opasnostima, i izdržao poteškoće, i uspješno izvršio zadatak.

Da još jednom ponovimo. Cijeli svijet je poštovao Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem i, osim par slijepo privrženih i zatucanih sveštenika, niko ga nije nikad kritikovao. Pročitajmo zajedno članak o Muhammedu sallallahu alejhi ve sellem koji je objavljen u enciklopediji Kürschner koja je izdata 1305./1888. godine u Njemačkoj, u gradu Štutgartu. Mi smo izabrali tu enciklopediju kao izvor našeg citata zato što se knjige u toj kategoriji moraju što je moguće više povinjavati istini. Nas je naročito zainteresovao njen komentar o moralnim osobinama (ahlaku) i vrlinama (mezijjetima) našega Poslanika sallallahu alejhi ve sellem. Pošto on odražava mišljenja koja su naučnici u prethodnom stoljeću imali o islamskoj vjeri mi ga prevodimo u cijelosti.

“Muhammedovo alejhisselam upisano (registrovano) ime je Ebulkasim bin Abdullah. On je osnivač islamske vjere. On je rođen 20. aprila 571. godine u Mekki. On se od ranog djetinjstva odao trgovini, išao je na mnoga putovanja (!), osnovao je kontakte sa ljudima, i ispoljio je raznovrsnu zinteresovanost u učenju. On je oženio Hadidžu (Hatidžu), mladu udovicu umrlog bogatog trgovca, koja ga je zaposlila da joj vodi posao koji je ona naslijedila od njenog muža. On je u 610. godini bio ubijeđen da je on Poslanik koji dobija od Allaha objavu pa se upustio u istrajnu aktivnost da informiše Arape, koji su obožavali kipove, DA JE ALLAH JEDAN. Muhammed alejhisselam je vjerovao svim srcem da mu je Allah dželle-šanuhu povjerio ovu dužnost. Iako je većina Mekanlija bila protiv njega i oštro odbacila ove njegove ideje, i čak i pokušala da ga ubije, on je nastavio sa svojim aktivnostima i nije odustao od ove svoje borbe. Na kraju, kada su protjerivanja njegovih neprijatelja postala toliko teška da ih on više nije mogao podnijeti on je napustio grad Mekku i preselio se u Jatrib [Medinu]. Muslimani nazivaju ovu seobu Hidžret i prihvataju je kao datum za početak njihovog kalendara. Muhammed alejhisselam je u Medini našao mnoge pristaše. On je htio da ispravi idolatriju, vjeru Arapa, i da im dokaže Allahovo jedinstvo (da je Allah dželle-šanuhu jedan). Prema Muhammedu alejhisselam vjerske osnove -- koje su komunicirali Poslanici, Ibrahim (Avram) alejhisselam, Musa (Mojsije) alejhisselam i Isa (Isus) alejhisselam -- su bile iste a vjerska učenja ovih Poslanika su bila istinita. Međutim, kasnije, zadnje dvije vjere su promjenjene i okrenute u jevrejstvo i hrišćanstvo. U njih su tokom vremena ubačena mnoga pogrešna vjerovanja i jeresi. Muhammed alejhisselam je govorio svakom da su ove sve ranije vjere nastavljanje s jedne na drugu i da je islam najsavršeniji i najčišći oblik ovih svih vjera.

Riječ ‘islam’ znači ‘potpuno predavanje (Allahovoj dželle-šanuhu volji)’. Kur’ani kerim je Sveta knjiga islamske vjere. Dok su u drugim Svetim knjigama, koje pripadaju drugim vjerama, spomenute samo duhovne stvari, u Kur’ani kerimu se nalaze (pored ovih) takođe i društvena, ekonomska i pravna učenja. Ova učenja uključuju u sebe mnoge propise kojih se ljudi moraju pridržavati u ovosvjetskom životu i čak nekoliko propisa o građanskom zakonu. Dodatno tome, u njemu se nalaze zapovijedi kako se čini ibadet, kako se posti, kako se pere, kao i opomena da se drugi ljudi i sljedbenici drugih vjera trebaju ljubazno tretirati. Kur’ani kerim naređuje da se ratuje protiv nemuslimanskih okrutnih (zalim) vlada. Njegova osnovna bit je obožavanje (ibadet) jednog Allaha. On zabranjuje vjerske slike i ikone. On zabranjuje vino i svinjetinu. On prihvata Musaa i Isaa alejhimesselam kao Poslanike. Ali, on drži ova dva Poslanika inferiornijim od zadnjeg Poslanika Muhammeda alejhisselam. [To je definitivna činjenica. Jer, Muhammedove alejhisselam osobine i superioriteti su napisani u Tevratu (Tori) koji je objavljen Musau alejhisselam i Inđilu (Jevanđelju) koji je objavljen Isau alejhisselam. Musa i Isa alejhimesselam su to znali. Oni su jako iskreno molili i činili dovu da budu u njegovom ummetu (muslimani). Ova Isaova dova je uslišana. Allah dželle-šanuhu ga je podigao živog na nebo. On će se pred kraj svijeta (kijamet) vratiti na zemlju i slijediti i širiti Muhammedov alejhisselam šerijat.] On daje vesele vijesti da će oni koji prihvate islam i vode svoj život u skladu sa njegovim naređenjima otići u džennet i kom su ovosvjetska zadovoljstva, rijeke, voće, svilene sofe, i u kom će dobiti mlade i lijepe hurije (rajske djevice).

Muhammed alejhisselam je bio izrazito lijepe ćudi, ljubazan, pristojan i jako pošten. On je uvijek izbjegavao ljutnju i naglost (žestinu) i nije nikad bio okrutan. On je tražio od muslimana da uvijek budu lijepe ćudi i ljubazni, i govorio je da put u džennet vodi kroz blagost i strpljivost. On je rekao da su istinoljubivost, merhamet, dobročinstvo prema siromašnima, gostoprimstvo i samilost (sažaljenje, saosjećanje) stalni temelji islama. On je uvijek bio zadovoljan i izbjegavao je raskoš i razmetanje (hvalisanje). On je odbacio svaku vrstu diskriminacije među muslimanima. On je ukazivao svakom muslimanu isto poštovanje. On nije nikad pribjegavao prisiljavanju, osim ako je ono bilo neizbježno, i uvijek je pokušao da riješi svaki problem miroljubivim i pomirljivim putem, ukorom i objašnjenjem, u čemu je bio jako uspješan. [On nije u svom cijelom životu nikad nikome naudio niti je ikad ikog uvrijedio. On se nije nikad ni na kog naljutio kada je bila u pitanju njegova ličnost. Njega nije niko nikad čuo da je odbio (da je rekao “ne” na) nečiji zahtjev. On je ako je imao davao ono što se od njega tražilo; ako nije imao, slast šutnje je i više nego zadovoljavala. On je bio Allahov dželle-šanuhu miljenik. On je bio sejjid, efendija svih ljudi, pređašnjih, sadašnjih i budućih.] On se 630. godine vratio u Mekku, lako pokorio grad, i za kratko vrijeme transformisao poludivlje Arape u najcivilizovanije ljude na svijetu.

Islam dozvoljava ljudima da ožene do četiri žene pod uslovom da će svaka žena uživati ista prava. Muhammed alejhisselam je preselio na onaj svijet 8. juna 632. godine.” Ovdje se završava naš prijevod iz enciklopedije Kürschner.

Iz ovoga enciklopedijskog citata se može zaključiti sljedeće: Iako istoričar koji je napisao ovaj citat ne vjeruje u punom smislu da je islam Allahova dželle-šanuhu vjera, on priznaje da je on savršena vjera, da je naredio vjerovanje u jednoga Allaha i da je on napravio od divljih Arapa civilizovan narod i posebno puno hvali i veliča našeg Poslanika. U stvari, Muhammeda alejhisselam su zbog njegovog pretjeranog poštenja, čestitosti, i pouzdanosti -- kog cijeli svijet priznaje, je najsavršenije ljudsko biće, kog su njegovi najveći neprijatelji, najobjesniji kafiri -- zvali “Muhammed-ul-emin” što u prijevodu znači “pouzdani, povjerljivi Muhammed”. On je nastavio s ovim svetim zadatkom usprkos svim nedaćama. Džebrail alejhisselam mu je nakon kraćeg vremena donijeo i ostalih četrnaest ajeta sure Alek. Muhammed alejhisselam je počeo učiti (recitovati) Mekanlijama ajete Kur’ani kerima koji su mu bili objavljeni (vahj) i pozivati ih u pravu (hak) vjeru usprkos njihovim svim okrutnim reakcijama. Mekanlije su mu se smijale i ismijavale ga. Oni su ga, kadgod su ga vidjeli da klanja namaz, posmatrali sa užasavanjem kao da vide nekoga ko obožava nevidljivog idola, i uzvikivali, “Ti mora da si poludio!”. Allah dželle-šanuhu mu je onda objavio prva četiri ajeta sure Kalem čija značenja glase, “Nun. Tako Mi pera i onoga što oni (ljudi) pišu, O Muhammede ti nisi, milošću Gospodara svoga, lud; ti ćeš, sigurno, nagradu (edžr, sevab) neprekidnu dobiti; jer ti si, bez sumnje, najljepše ćudi.” (68, 1-4)

Zatim su objavljeni ajeti kerimi koji pobijaju one koji tvrde da je Muhammed alejhisselam spremio Kur’ani kerim i da on nije Allahova Riječ.

Značenje osamdeset osmog ajeta sure Isra glasi, “Reci: ‘Kad bi se svi ljudi i džini udružili da sačine jedan ovakav Kur’an [u rječitosti, divnoj poeziji i savršenosti njegove semantičke potpunosti], oni, takav kao što je on, ne bi sačinili, pa makar jedni drugima pomagali.’” (17, 88)

Značenje trećeg i četvrtog ajeta sure Nedžm glasi, “Niti on (Muhammed alejhisselam) govori po hiru svome (po svom mišljenju). To (što on govori) je samo vahj (objava) koji mu se objavljuje [Zato što je njemu naređeno da oglasi tevhid (da je Allah dželle-šanuhu jedan) i iskorijeni mnogoboštvo i rasprostrani šerijat].” (53, 3-4)

Značenje stotinu desetog ajeta sure Kehf glasi, “Reci (im): ‘Ja sam čovjek kao i vi. Ali, meni je objavljeno (meni je Allah dželle-šanuhu objavio kroz vahj) da je moj Gospodar (Rabb) jedini ilah (bog). [On u Svom Zatu (Ličnosti) i Svojim atributima nema Sebi sličnog i nema druga (šerika).] Ko žudi da od Gospodara (Allaha) svoga bude lijepo primljen, neka čini dobra djela (amel-i salih) i neka, u obožavanju (ibadetu) Svoga Rabba, ne smatra nikoga Njemu ravnim.’” (18, 110)

Na kraju je poslana sura Muddessir da uvjeri one koji su još uvijek sumnjali je li Kur’ani kerim Allahova dželle-šanuhu Riječ.

Značenje prvih deset ajeta ove sure glasi, “O ti pokriveni (Muhammede)! Ustani i prestraši [kafire sa Allahovim dželle-šanuhu azabom]! I Gospodaru svom uči tekbir i ta’zim! I haljine svoje očisti! I izbjegavaj stvari koje su haram koje ću zabraniti! I ne prigovaraj držeći da je mnogo! I budi strpljiv radi Gospodara svoga! A kada se u rog (sur) puhne-biće to za kafire naporan dan. Njima neće biti lako.” (74, 1-10)

Značenje ajeta ove sure, od dvadeset četvrtog pa nadalje, glasi, “On je rekao za ‘Kur’an, ovo nije ništa drugo do sihir (vradžbina), ovo su samo čovjekove riječ!’ Ja ću baciti onoga ko tako kaže u strašnu vatru, džehennem (Sekar)! A znaš li ti šta je džehennem (Sekar)? On neće poštedjeti [one koji u njega uđu] niti će ih prestati mučiti. Ljudske kože će postati crne, biće spaljene. Tamo je 19 [meleka koji muče]. Mi nismo odredili (nikoje) druge osim meleke koji muče (da se) ehl-i kitab, [jevreji i hrišćani, kada vide ovaj broj u njihovim Svetim knjigama uvjere u poslanstvo (nubuvvet) Muhammeda alejhisselam i] vjeruju u Kur’an i da se onima koji vjeruju (mu’minima) vjerovanje poveća (učvrsti). Ehl-i kitab i oni koji vjeruju (mumini, mu’mini) ne smiju sumnjati [u ovaj broj]. S druge strane , oni čiji su kalbovi bolesni i kafiri kažu ‘Šta je Allah htio da kaže sa ovim [brojem 19]?’ Tako Allah ostavlja u zabludi onoga koga hoće [zle], i na Pravi put ukazuje onome kome hoće [dobre]. Samo moj Rabb zna broj meleka [koje je stvorio da muče ljude u džehennemu]. [Ovih 19 meleka su poglavari drugih meleka].” (74, 24-31)

Broj devetnaest u ovoj suri, koji je odgovor onima koji sumnjaju da je Kur’ani kerim Allahova dželle-šanuhu Riječ se takođe nalazi i u Tevratu (Tori).

Da bi nešto imalo svetost u islamskoj vjeri ono mora biti navedeno u jednom od četiri osnovna izvora islama koji se zovu edille-i šerijje. Brojevi 19 i 786 nisu nikada navedeni kao sveti. U bahaizmu, jednoj jeresi koja se pojavila kao vjera koncem devetnaestog stoljeća i raširila po cijelome svijetu, je broj devetnaest posvećen. Oni poste devetnaest dana u godini. Svaki bahaija mora da pozove, svakih devetnaest dana, devetnaest drugih bahaija svojoj kući. Njihovo vijeće za vjerske poslove ima devetnaest članova. Oni su sa brojem 19 skoro potpuno zamijenili 6 imanskih šartova. Oni sebe nazivaju muslimanima. Oni spominju islamska imena kao što su Allah i Kur’an, međutim, oni nemaju ništa zajedničko sa islamom. Oni su podmukli neprijatelji islama.

Pristaše kadijanija, ili ahmedijja, su jedna druga jeretička sekta koja se krije iza muslimanskog imena. Ovu sektu su osnovali Englezi 1298./1880. godine u Indiji. Ovi ljudi kažu da je Ahmed Kadijani (umro 1326./1908. godine), koji je bio lutka u rukama Engleza i osnivač ove jeresi, poslanik. Oni ga čak drže i iznad našega Poslanika. Oni takođe omalovažavaju i Isa alejhisselama. Svi alimi islama su jednoglasno rekli da ahmedije nisu muslimani. Oni su napisali ovu odluku u svojim knjigama i razglasili je po cijelome svijetu. Jedan sljedbenik kadijanizma iz Pakistana, koji se zvao Abdusselam, je dobio 1979. godine Nobelovu nagradu u fizici. Neki ljudi su se obradovali ovom misleći da je to neki uspjeh muslimana. Naprotiv! Ovaj uspjeh isti kao i nagrada koju su dobili Rusi za njihovu lunarnu misiju. Pošto ovi kafiri, svjesno ili nesvjesno, slijede u svojim ovosvjetskim aktivnostima radne principe koji su propisani u Kur’ani kerimu, Allah dželle-šanuhu im daje da oni na ovom svijetu postignu svoje ciljeve. Da, uspjeh ovakvih, iako je koristan za čovječanstvo, je sramotan za muslimane. I muslimani bi trebali takođe, kao i ovi kafiri, slijediti Kur’ani kerim i biti marljivi i pronalaziti naučna otkrića koja su korisna za čovječanstvo i biti svojim ličnim primjerom vodići cijelom svijetu kako u nauci tako i u vjerovanju i finom moralu (ahlaku).

Kur’ani kerim ima i treću mudžizu. Pogledajmo je.

Arabija je prije islama bila pustinja u kojoj su živjeli polu barbarski beduini. Oni su bili višebošci i idolopoklonici koji su vodili primitivan život. Oni su imali jedan užasan običaj. Oni su zakopavali živu svoju žensku djecu. Pošto takozvani poluotok nije imao nijedan od važnih svjetskih prolaza, čuveni osvajači, kao što su Aleksandar Veliki, Perzijanci i Rimljani, koji su ratovali protiv svakoga ko im je bio na putu, ne samo da nisu ratovali s Arapima već čak nisu ni znali za njih. Prema tome, Arapi nisu bili uprljani nemoralom, okrutnošću i lopovlucima kojima su se Rimljani i Perzijanci bavili. Oni su sačuvali svoje patrijarhske i prirodne običaje. Ovaj nesposobni i bijedni, ali čisti i neiskvareni narod, je pod vođstvom Muhammeda alejhisselam i uputom Kur’ani kerima, koji im je on donijeo, prošao kroz brzu transformaciju, došao na vrhunac civilizacije, i sa jednim izvanrednim naporom razvio u zaprepašćujuće moćnu islamsku državu koja je za trideset godina uključivala u sebe, u svojim istočnim granicama, Turkistan i Indiju. Oni su ostvarili napredak gigantskih razmjera u znanju i nauci (i tehnici) i u civilizaciji i otkrili mnoge stvari koje su do toga vremena bile nepoznate. Oni su došli na najviše vršike u svim granama znanja i nauke (i tehnike) i medicine i literature. Kako smo mi već ranije spomenuli u tekstu, oni su toliko uznapredovali u znanju da su andaluzijski univerziteti davali obrazovanje čak i (hrišćanskim) papama. Ljudi su se iz svih krajeva svijeta utrkivali prema ovoj zemlji da od nje dobiju svoj dio učenja koje su njene obrazovne institucije dodjeljivale. Sljedeći komentari su parafrazirani iz knjige The Spiritual Development of Europe koju je napisao jedan objektivni istoričar Džon Drejper (John W. Drapper) koji je pisao o tom vremenskom periodu u Evropi: “Evropljani toga vremena su bili divljaci u punom smislu te riječi. Hrišćanstvo se pokazalo nedovoljnim da ih spasi od divljaštva. Islam je uspio u onom u čemu hrišćanstvo nije uspjelo. Arapi koji su došli u Španiju su ih (hrišćane) prvo naučili kako da se peru. Onda su ih oslobodili od njihovih poderanih i ušljivih životinjskih koža koje su oni oblačili na sebe i dali im da obuku čiste i lijepe haljine. Oni su sagradili kuće, vile i palače. Oni su obrazovali domoroce i osnovali univerzitete. Vjerska netrpeljivost, pooštrena dubokom mržnjom, podstiče hrišćanske istoričare da zataškaju istinu. Oni ne mogu nikad da se privole i da priznaju koliku zahvalnost evropska civilizacija duguje muslimanima.”

Tomas Karlajl (Thomas Carlyle) priznaje gore navedene činjenice i dodaje, “Jedan heroj, Poslanik, je poveo Arape sa knjigom koju su oni dobro razumjeli. Onda je islamska vjera bacila iskru. Ona je zapalila jedan ogroman komad zemaljske kugle, koji se protezao od Indije do Granade, i obasjala cijeli svijet koji je do tada bio u mraku.”

Lamarten (Lamartine) o Muhammedu sallallahu alejhi ve sellem: “Filozof, orator, Poslanik, komandant, neko ko je očarao ljudske misli, neko ko je donijeo nove principe i osnovao ogromnu Islamsku državu. Taj čovjek je Muhammed alejhisselam. Mjeri ga svakim mjerilom koje mjeri veličinu ljudi. Da li je moguće da postoji veći čovjek od njega? Nemoguće!”

Gibonovo (Gibbon) mišljenje o Kur’ani kerimu je ovako: “... a Kur’an je veličanstveno svjedočanstvo o Allahovom dželle-šanuhu jedinstvu.” [The Decline and Fall of the Roman Empire, Gibbon; edited by Dero A. Saunders, 1952, chap. 16, div. 2, p. 653.]

Majkl H. Hart (Michael H. Hart), jedan američki astronom, je studirao sve velike ljude, od Adema alejhisselam do naših dana, i odabrao stotinu najboljih ljudi. On je odabrao Muhammeda alejhisselam kao najboljeg od stotinu najboljih ljudi. On kaže, “Njegova moć potiče iz Kur’ani kerima, ogromnog remekdjela, za koji vjeruje da mu ga je Allah dželle-šanuhu objavio.”

Džejlz Maserman (Jales Massermann), jevrej, čuveni psiholog i profesor na Univerzitetu u Čikagu (Chicago), u Sjedinjenim Američkim Državama, je objavio 15. jula 1974. Godine -- u specijalnom izdanju časopisa Time pod naslovom Where Are the Great Leaders? -- listu velikana koji su ušli u anale istorije kao vodići za čovječanstvo u kojoj je prostudirao i izanalizirao njihove živote. On je izabrao Muhammeda alejhisselam kao najvećeg od svih i ovako zaključio, “Sljedeći poslije Muhammeda alejhisselam je Musa (Mojsije) alejhisselam. Isus (Isa alejhisselam) i Buda nisu bili ljudi koji su dovoljno dobri kao lideri.” Od njega, kao jevreja, bi se moglo normalno očekivati da on više voli Musaa alejhisselam od Muhammeda alejhisselam. Ali, on je više volio stvarnost od fanatizma i slijepe privrženosti.

I opet, Muhammed sallallahu alejhi ve sellem je bio taj koji je dobio većinu glasova na izboru javnog mnjenja (public opinion poll) koji je sproveden u Sjedinjenim Američkim Državama da se izabere “Najveći čovjek svih vremena”.

Ovo nije nešto što bi jedan običan čovjek, jedan prosječan vođa, ili jedan običan komandant, mogao učiniti; preobraziti za 30 godina jedan divlji narod u najveću, najcivilizovaniju, najvrliju, najmoralniju, najhrabriju i najobrazovaniju naciju na svijetu. Ovo je mudžiza koju je samo Allah dželle-šanuhu mogao dati, koji je poslao Kur’ani kerim Arapima preko Muhammeda sallallahu alejhi ve sellem i dao im da ovo sve postignu. Ovaj nevjerovatno veliki rezultat je nastao samo kao ishod slijeđenja Kur’ani kerima i pokoravanja Allahovim dželle-šanuhu naređenjima.

Zar vam ove sve činjenice koje smo mi naveli i Allahov dželle-šanuhu savršeni red (ilahi nizam) njihovog aranžmana ne govore da je Kur’ani kerim najveća mudžiza na svijetu? Kako vidite, Kur’ani kerimova treća mudžiza je njegovo upućivanje ovog svijeta prema civilizaciji za kratko vrijeme. [Prevođenje i objašnjavanje iz evropskih i američkih enciklopedija o islamu, koje je hemičar Dr. Nuri Refet Korur bej učinio, je dragocjena pomoć.]

Ahmed Dževdet paša rahime-hullahu teala je veliki istoričar koji je preselio na onaj svijet u Istanbulu 1312./1894. godine. On ovako kaže u njegovoj knjizi Kisas-i Enbija (Istorija Poslanika), “Četrdeset godina nakon Isa alejhisselamovog podizanja na nebo Rimljani su napali na Jerusalim, pobili neke jevreje i zarobili druge. [Mi ne mislimo na “podizanje” koje se spominje u hrišćanskoj literaturi. Prema islamu, Isa alejhisselam nije razapet. Juda Iskariotski, njegov izdajnik, je uhapšen i razapet. Allah dželle-šanuhu je podigao Isa alejhisselama živog na nebo. Kada mi kažemo podizanje mi mislimo na to (tj. na podizanje u skladu sa islamskim vjerovanjem).] Oni su opustošili Jerusalim i srušili Mesdžid-i Aksa odnosno Bejt-ul-mukaddes. Jerusalim je pretvoren u divljinu. Jevreji se nisu nikad oporavili od ove propasti niti su ikad više ponovo uspostavili vladu. Oni su se rasuli po svijetu gdje su vodili prezriv život. Isa alejhisselam je imao trideset godina kada je obaviješten da je Poslanik. Dvanaest ljudi je vjerovalo u njega. Ovi ljudi se zovu havarijjuni (učenici ili apostoli). Kada je on živ podignut na nebo apostoli su se razišli, svaki na svoju stranu, da šire novu vjeru. Izvjesno vrijeme kasnije su napisane knjige kao Jevanđelje (Inđil). To su bile istorijske knjige koje su govorile o Isa alejhisselamu. Originalno Jevanđelje se nije nikad dobilo. Nevjerstvo i višeboštvo su svugdje vladali. Isaova alejhisselam vjera je tri stotine godina držana u tajnosti. Oni koji su u nju vjerovali su bili proganjani. Rimski imperator Konstantin je 310. godine odobrio ovu vjeru. I on je takođe, lično, postao hrišćanin. On je sagradio grad Istanbul. On je preselio iz Rima u Istanbul. Međutim, pošto su osnove te vjere već bile zagađene i zaboravljene ona je u rukama sveštenika izopačena u igračku. Rimska Imperija se raspala 395. godine nove ere na dvije vjerske države. Oni koji su ostali privrženi papi u Rimu su nazvani katolici dok su oni koji su bili privrženi patrijarhu u Istanbulu nazvani pravoslavci. Crkve su napunjene ikonama i slikama. Drugi narodi su već od prije živjeli u nevjerstvu i višeboštvu. Rimljani su osvojili cijelu Evropu, Egipat, Siriju i Irak. Oni su bili napredni u nauci i radinosti (zanatu) ali su bili potpuno moralno degenerisani. Oni su bili opijeni uživanjima i svirepostima. Oni su širili svoj nemoral (ahlaksuzluk) u zemljama koje su zauzimali. Srećom oni nisu napali na Arapski poluotok.

U međuvremenu, Arapi su ostali netaknuti u svom džahilijjetu (neznanju). Neki od njih su nekako postali hrišćani, neki jevreji. Ogromna većina njih je obožavala idole. Neki su se još uvijek držali starinskih tradicija i običaja koji su preživjeli iz vremena (bivših) Poslanika, Ibrahima i Ismaila alejhimessalavatu vetteslimat. Najveća većina stanovnika grada Mekke su bili mušrici (višebošci). Ka’ba se gušila u idolima i ikonama. Cijeli svijet je bio u mraku (zulmetu) i krivovjerstvu (dalaletu). Pošto su Arapi bili zaostali u nauci, oni su pridavali veliku važnost literaturi. Među njima je bilo elokventnih govornika i uticajnih pjesnika. Većina ljudi se dičila svojim poetskim vještinama. Ovaj opšti pravac i takmičenje u savršenstvu je bio nagovještaj za Kitab (Svetu Knjigu) koji će Allah dželle-šanuhu uskoro objaviti.” Ovdje se završava naš prijevod iz knjige Kisas-i Enbija.

Nije ni čudo što će Allah dželle-šanuhu na onom svijetu nanijeti najveću kaznu onim koji ga, usprkos ovih svih očevidnih dokaza koji dokazuju da je Kur’ani kerim istinita Allahova dželle-šanuhu Knjiga, uporno i tvrdoglavo poriču i ne vjeruju. Hrišćanskim argumentima da, “Kur’ani kerim u sebi sadrži jako okrutne propise”, se treba ovako odgovoriti. “Ne. U Kur’ani kerimu se na mnogim mjestima kaže da je Allah dželle-šanuhu jako milostiv i da puno prašta. Ako se grešnik pokaje za svoje griješenje Allah dželle-šanuhu će mu oprostiti. Međutim, vječno kažnjavanje onih, koji pored tolikih mnogih očevidnih dokaza ne vjeruju u Kur’ani kerim, nije ni u kom slučaju okrutnost.”

Biti pravi musliman ne znači samo (mehanički) uobičajeno ibadetiti već takođe i steći lijepe moralne osobine (ahlak) i izvršavati svoje društvene dužnosti i biti bezprijekorno duhovno čist. Ako neko redovno ibadeti, ali istovremeno prepredeno vara i obmanjuje narod, pa čak i nečasno propagira i ubije nekog, pali i ruši mjesta, i laže, on nije pravi musliman bez obzira što on to tako tvrdi. Allah dželle-šanuhu nalaže u Kur’ani kerimu, u suri Furkan, kakav musliman treba da bude. Alimi ehli sunneta rahime-humullahu teala su napisali ogroman broj knjiga da to objasne. Ali mi još uvijek ne možemo da se oslobodimo naših loših navika, ne iscrpljujemo se radom kako nam to Kur’ani kerim naređuje, ne slijedimo Allahova dželle-šanuhu naređenja, ne ispunjavamo svoja obećanja, ne čistimo i ne održavamo uredno naše ulice i ne možemo da fizički i duhovno očistimo naša tijela. To je tako, usprkos činjenici da mi imamo Allahovu dželle-šanuhu Riječ, Kur’ani kerim, sa njenim svim jasnim zapovijedima, instrukcijama i propisima, i naređenja našeg Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, i tolike knjige koje su napisali alimi ehli sunneta rahime-humullahu teala.

Allah dželle-šanuhu kaže u mealu (značenju) dvadeset osmog ajeta sure Feth, “Allah dželle-šanuhu je poslao Pejgambera (Poslanika) Svoga s uputom (hidajetom) i vjerom istinitom da bi je uzdigao iznad svih vjera. A Allah je dovoljan kao Svjedok [da je Muhammed alejhisselam hak (pravi)] Pejgamber.” (48, 28)

Meal devetog ajeta sure Saff kaže, “Allah dželle-šanuhu po Resulu (Poslaniku) Muhammedu alejhisselam šalje Kur’an [koji je posrednik upute (sebeb-i hidajet)] i Islam, vjeru istinitu, da bi je uzdigao iznad svih vjera, makar ne bilo pravo mušricima.” (61, 9)

Allah dželle-šanuhu obećava:

ALLAH DŽELLE-ŠANUHU ĆE NAGRADITI ONE KOJI ČINE ŠUKR (KOJI SE ZAHVALJUJU).

Riječi “čine šukr” u ovom kontekstu se odnose na “one koji su muslimani u punom smislu te riječi koja je opisana u Kur’ani kerimu i koji upotrebljavaju blagodati (ni’mete) koje nam je On dao u skladu sa Njegovim instrukcijama.” Mi smo rekli ranije u tekstu (na 271. str.) da danas na zemaljskoj kugli ima preko milijardu muslimana. To znači da je svaka četvrta osoba musliman. Ako se ovi muslimani pokore Allahu dželle-šanuhu i postanu potpuno čisti, i fizički i duhovno, Allah dželle-šanuhu će ih nagraditi i muslimani će onda ponovo postati vođe civilizacije kao što su to bili u srednjem vijeku.

ODABRANI ČLANCI IZ KNJIGA ALIMA EHLI SUNNETA