ODABRANI ČLANCI IZ KNJIGA ALIMA EHLI SUNNETA

32 - Mi smo naišli na jednu knjižicu koja se zove Mesail-i muhimmeje dževab-i Nu’man (Numanov odgovor na važne probleme) [Drugo izdanje (pisano) islamskim slovima, 96 stranica, Damask 1386./1965. g.n.e.] koju je izdao na turskom jeziku jedan vahabija, Osman Zeki, sin muderrisa Osman-efendi ibn Mustafe iz Širana (predgrađe Gumušhane u Turskoj). Iz ove knjige se saznaje da je ovaj mladić otišao u Hidžaz i tamo upao u zamke vehabija. Oni su ga prevarili svojim lažima i on je skrenuo sa pravog puta. Ova pokvarena i štetna knjiga se u Hidžazu dijeli besplatno turskim hadžijama. Oni koji ne znaju puno o islamu srljaju u propast misleći da su laži i pogrešne izjave (koje se nalaze u njoj) istina. Allah dželle-šanuhu ne kabuli (ne prima) ni hadž ni druge ibadete onih koje sljedbenici bidata prevare. Oni, dok nastoje da obave hadž, skreću sa pravoga puta i srljaju u propast bidata i otpadništva (jeresi, krivovjerstva).

U ovoj knjižici piše:

Učenje mevluda (mevlida), tarikati, učenje delail-i šerifa, iskat i telkin su kasnije izmišljeni. Oni su i zabranjeni i beskorisni. Oni koji su ih započeli su smatrali sebe Allahom dželle-šanuhu, a oni, koji to rade, ih obožavaju. U islamu je sve objašnjeno. U njemu nije ništa ostavljeno sakriveno. Rečeno je, ‘Ummet će se podijeliti u sedamdeset tri grupe, od kojih će samo biti spašeni oni koji slijede moj i mojih ashaba put.’ Tarikati su batil (beskorisni). Moramo opovrgnuti ono što u Resulullahovo vrijeme nije postojalo. Kadiri, Šazili, Mevlevi, Nakšibendi, Rifai, Tidžani, Halidi, Uvejsi, … i mnogi drugi tarikati su primjeri skretanja s pravog puta i neposlušnosti Kur’anu. Svaka druga titula osim musliman se mora izostaviti. A muslimani moraju biti braća kao u vrijeme zamani se’adeta (vrijeme sreće, vrijeme Resulullaha). Ljudi ne smiju raditi suprotno dini islamu i postajati kafiri i mušrici. Oni ne smiju tražiti selamet od grobova i duša mrtvih. Naša vjera nam ne naređuje da upotrebljavamo tespih kada činimo zikr, tesbih i tekbir, da gradimo tekkije i turbeta na mezarima već nam naređuje da rušimo turbeta. Allah dželle-šanuhu je rekao, ‘Meni činite dovu! Ja je kabulim.’ On nije rekao činite dovu Pejgamberima i evlijama. To znači On nije rekao uzmite mrtvaca kao tevessul (posrednika), ili tražite pomoć od grobova i duša mrtvih. Allah dželle-šanuhu je rekao da nam Pejgamberi ne mogu ni koristiti (fajda) ni štetiti (zarar). Raditi ono što nam Kur’an kaže da ne radimo je nevjerovanje (kufr) u Allaha dželle-šanuhu. Oni koji traže pomoć od mrtvaca su kafiri i mušrici. Salavati doneseni na Pejgambera su vahj. Salavati koje drugi uče su bidat. Bidat ne može biti iznad vahja. Autor knjige Delail je sebe stavio na nivo Allaha. On je osnovao novi ibadet. On je rasporedio učenje knjige na izvjesne dane. Oni, umjesto da se kaju Allahu, se kaju šejhovima. Ashabi kiram nisu izmislili i uveli tarikat, mevlud i salavat. Oni koji su kasnije došli su naredili bidate kao što su salat-i mundžijje i salat-i narijje za zaštitu države i pobjedu nad neprijateljem. Muslimani ne ibadete već misle o iskatu. Oni ne čuju telkin. Nema telkina u islamu.” Ovdje se završava prijevod pokvarenih laži ovog kafira, vehabije.

ODGOVOR: Kada muslimani uče Mevlud (hvalospjev Muhammedu alejhisselam ili Mevlid) oni govore o Resulullahovom sallallahu alejhi ve sellem rođenju, Mi’radžu, o njegovom životu. Oni ga se sjećaju i hvale ga. Svaki musliman mora puno voljeti Resulullaha. Ko puno voli Resulullaha on ga se sjeća, ponavlja njegovo ime, i često ga hvali. Hadisi šerif koji nam Dejlemi prenosi u knjizi Kunuz-ud-dekaik kaže, “Ko je jako zaljubljen on se često sjeća voljenog.” Svi alimi islama su detaljno pisali da je neophodno potrebno puno voljeti Resulullaha. O tome čak piše i vehabijska knjiga (Feth-ul-medžid) na tri stotine trideset šestoj stranici: “U hadisi šerifu se kaže, ‘Nečiji iman nije potpun sve dok mene ne voli više od njegove djece, roditelja i svakog drugog.’ To jest, on misli, ‘njegov iman neće biti savršen.’ Ko god voli Allaha vadžib mu je voljeti Njegovog Resula. On takođe mora da voli i Allahove salih robove.

Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, je u noći Mevluda priređivao Ashabima kiram gozbu i govorio im o događajima koji su se desili na dan kada je on počastio svojim prisustvom ovaj svijet i za vrijeme njegovog djetinjstva. Dok je hazreti Ebu Bekir bio halifa on je uobičajavao sazvati Ashabe kiram da se okupe u noći Mevluda i pričaju o čudnim događajima koji su se desili na dan kada je Resulullah počastio ovaj svijet svojim prisustvom. Hrišćani su ovo naučili i usvojili od muslimana. Muslimani u cijelom svijetu -- isto kao što su to činili i Ashabi kiram na tu noć -- čitaju knjige o Resulullahu, vesele se, i slave ovu mubarek noć na koju je on počastio ovaj svijet svojim prisustvom. Alimi islama su pridavali i pridaju veliku važnost ovoj noći. U ovoj noći su sva stvorenja vesela -- i meleki i džini, životinje i mrtve materije -- i jedni drugima daju vesele vijesti o dolasku noći u kojoj je Fahr-i alem (čast svih bića) počastio ovaj svijet. Mevlana Dželaluddin Rumi je objavio, “Mjesta gdje se uči Mevlud su sigurna od belaja i tegoba.” Korisnije je i efektivnije ako se Mevlud uči u stihovima.

Alimi islama su napisali na svakom jeziku knjige u kojima su objasnili koristi (fazilete i mezijjete) učenja Mevluda i način na koji ga treba učiti i da je to učenje ibadet. U knjizi Kešf-uz-zunun, koju napisao Mustafa Katib Ćelebi, je nabrojano deset od ovih knjiga. One su:

1) Mevlud, turski spjev Sulejmana Ćelebije iz Burse (koji je preselio na ahiret 1067./1656. godine u Istanbulu). Ovaj spjev (kasida) je jako čuven. Autor je bio imam (u namazu) osmanlijskog sultana Jildirima Bajezida hana, rahmetullahi alejh. On je preselio na ahiret 800./1398. godine. Ovaj spjev se u Turskoj jako voli i uči kao što se učio i po cijeloj Osmanlijskoj državi. Njegov originalni naziv je Vesilet-un-nedžat. [Ovaj Mevlud je Gašćević preveo na bosanski jezik i litografirao 1276./1879. godine. Ovaj mevlud je doživio nekoliko izdanja.]

2) Mevlud koji je napisao Hamdullah efendija, rahmetullahi alejh, sin Muhammeda Ak Šemsuddina efendije (preselio na ahiret 864./1460. godine u Gonluku).

3) Mevlud koji je napisao Molla Hasen-ul Bahri, rahmetullahi teala, koji je preselio na ahiret 994./1586. godine.

4) Mevlud koji je napisao vaiz Muhammed ibn Hamza.

5) Mevlud koje je napisao Šemsuddin Ahmed Sivasi, rahmetullahi alejh, koji je preselio na ahiret 1006./1598. godine.

6) Džami’ul-asar fi mevlid-il-muhtar koji je napisao hafiz ibni Nasiruddin Dimiški, rahmetullahi alejh.

7) Et-ta’rif bil-mevlid-iš-šerif koji je napisao Ibni Esir Muhammed Džezri koji je preselio na ahiret 833./1430. godine.

8) Durrul-munzam fi-mevlid-in-Nebijj-il-mu’azzam koji je napisao Ebul Kasim Muhammed Luluvi, rahmetullahi alejh.

9) Mevlid-in-Nebi koji je napisao Afifuddin Muhammed Tebrizi koji je preselio na ahiret 855./1451. godine.

10) Mevlid-in-Nebi koji je napisao Sejjid Muhammed Kavukdžu hanefi koji je preselio na ahiret 1305./1887. godine.

Nadalje, učenje Mevluda je ibadet. To je dokazano sa dokazan jakim dokumentima u sljedećim knjigama: En-Ni’met-ul-kubra alel’alem fi-mevlid-i Sejjid-i veled-i Adem koju je napisao ibni Hadžer Hijtemi; Er-Reddu ala men enkere kiraetel-mevlid-in-Nebi koju je napisao Dželaluddin-i Sujuti; Dževahir-ul-bihar (treći dio) i Hudždžet-ullahi alel’alemin (stranice 233 do 239) koje je napisao Jusuf Nebhani (preselio na ahiret 1350./1932. godine); Isbat-ul-mevlid koju je napisao Ahmed Sa’id mudžeddidi i u knjizi Šerh-ul-Mevahib-il-ledunnijje (prvi dio, stranice 136 do 140) koju je napisao allame Muhammed Zerkani. U Istanbulu su ove sve knjige sastavljene i od njih je napravljena jedna knjiga, koja je izdata 1397./1977. godine. Mevlud Sa’id-ul-bejan koji je Ahmed Sa’id Faruki mudžeddidi napisao na urdu jeziku i Mevlud na turskom jeziku pod naslovom Mevlid kiraetinin fazileti (Koristi od učenja Mevluda) su jako dragocjene.

Knjiga Tashih-ul-mesail, koju je 1266./1850. godine napisao mevlana Muhammed Fadl-ur-Resul, rahimehullahu teala, jedan od prominentnih alima islama u Indiji, je opovrgla knjigu Miete mesail koju je napisao Muhammed Ishak, jedan indijski vjerski čovjek koji se prodao vehabijama.

Fadl-ur-Resul-i Bedajuni, rahmetullahi alejh, je preselio na ahiret 1289./1872. godine. On ovako piše na dvije stotine pedeset trećoj (253.) njegove knjige, “Učenje Mevluda se nije praktikovalo u prva tri stoljeća [islama]; ono je kasnije uvedeno. Dakle, alimi nisu bili složni po pitanju da li je dozvoljeno sastajati se za mevlud. Njihove riječi su se razilazile. Muhammed bin Jusuf Šami, rahimehullahu teala, koji je 942./1536. godine u Egiptu preselio na ahiret, se u svojoj knjizi Siret-i Šami detaljno bavi ovim neslaganjem (ihtilafom). Međutim, u ovoj knjizi se izlažu samo suprotni pogledi i nema preferencije (terdžiha). Pa ipak, on citira mnoge velike alime koji kažu da je sastajanje za mevlud mustehab. On takođe kaže da je njegov učitelj opovrgnuo one koji su se tome suprotstavljali. Ako kažemo da mevlidski skup nije dozvoljen, i ako se po pitanju najveće većine fikhskih pitanja oglušimo o većinu, i prihvatimo manjinu, više neće biti povjerenja. Knjiga Siret-i šami kaže:

“Hafiz (tj. alim hadisa) Šemsuddin Muhammed Sehavi [preselio na ahiret 902./1496. godine u Medini Munevveri] kaže, ‘Za (sastajanje da se uči) Mevlud nema izvještaja od selefa. On se pojavio poslije trećeg stoljeća. Muslimani se svake godine u noći Mevluda vesele i dijele sadaku. Oni rade dobrotvorna i pobožna djela. Oni se sastaju i slušaju učenje Mevluda.” Hafiz Izzeddin Ali ibni Esir Džezri [preselio na ahiret 630./1234. godine] je rekao, “Učenje Mevluda nas štiti cijelu godinu od štete i opasnosti. Na mjestima gdje se uči Mevlud, cijele godine pada kiša rahmeta i bereketa.” Hafiz Imaduddin Isma’il ibni Kesir [Ibni Kesir je 774./1372. godine preselio na ahiret] saopštava da je emir Erbila u mjesecu Rebiul-evvelu pravio ogromne skupove za mevlud. Ebul Hattab Omer ibni Dihje [Ebulhattab Omer je preselio na ahiret 633./1236. godine] je u njegovoj knjizi Et-tenvir fi-Mevlid-il-Bešir detaljno opisao mevludske skupove koje je organizovao emir Erbila. Mnogi alimi su, kao na primjer učitelj imama Nevevije, hafiz Ebu Šame [preselio na ahiret 655./1266.godine], puno hvalili ovu knjigu. Knjiga Abdurrahmana Ebi Šame El-bais ala inkar-il-bida’ vel-havadis je puna ovakvih pohvala. Allame Sejfuddin ibni Tugrul beg [preselio na ahiret 670./1271. godine] ovako piše u njegovoj knjizi Durr-un-nazim fi-mevlid-in-Nebijjil-kerim, “Oni koji vole Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, se sastaju u noći mevluda. Među ovim je i veliki mevludski skup u Egiptu kog je priređivao Ebul-Hasan i koji je poznatiji pod imenom Ibni Efdal, zatim onaj kog je održavao Ebu Abdullah bin Muhammed bin Nu’man, koji je bio učitelj našeg učitelja, onda, dva druga mevludska skupa koje su održavali Džemaluddin Adžem Hamadani i Jusuf bin Ali Hadždžar-i Misri. Ovi alimi su rekli da su usnili Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, koji im je rekao, ‘Oni koji su radosni radi nas (tj. radi njega) takođe raduju i nas (tj. njega).’”

[Veliki alim] Ibni Batal malikije je rekao u njegovoj rukom pisanoj fetvi, “Dati sadaku, sastati muslimane i nahraniti ih halal hranom, i učiti i slušati dozvoljene stvari, i dati odjeću salih muslimanima, su sve činovi ukazivanja poštovanja prema noći Mevluda. Činiti to radi dobivanja Allahovog dželle-šanuhu zadovoljstva je dozvoljeno i donosi puno sevaba. Nije neophodno da to radimo samo sa siromasima. Ali, razveseliti siromahe je više sevap (tj. donosi više sevaba). Ako se, kako se to danas radi, upotrebljavaju opijajuće stvari [stvari koje mute razum], ako se sastaje i miješa omladina (tj. sastaju zajedno mladići i djevojke) i ljudi i žene, ili se recituju pjesme koje izazivaju požudu [ili se upotrebljavaju muzički instrumenti kao na primjer nej (vrsta frule), flauta i bubnjevi], onda je to grijeh.” [Raditi ovake harame kao ibadet, ili za vrijeme ibadeta, je puno veći grijeh. Mi ne smijemo dopustiti da nas prevare oni koji nazivaju ove harame “islamskom muzikom”. Ibni Batal je preselio na ahiret 449. godine] Dželaluddin Abdurrahman bin Abdil-Melik Kettani je rekao, “Dan i noć Mevluda su poštovani (mubedždžel), sveti (mukaddes) i časni (mukerrem). Oni su vrlo časni i cijenjeni. Resulullahovo, sallallahu alejhi ve sellem, postojanje je vesila (posrednik) za spas njegovih sljedbenika poslije smrti. Slavljenje njegovog mevluda izaziva smanjivanje džehennemskog azaba. Poštivanje (hurmet) ove noći je uzrok da cijela godina bude berićetna. Korist mevludskog dana je slična petku (džumi). Hadisi šerif kaže da će se petkom džehennemski azab prekinuti. Isto tako neće biti azaba ni na dan Mevluda. Na noć Mevluda se trebamo veseliti, dijeliti sadaku i poklone, i ići na gozbu na koju smo pozvani.” [Mi ne smijemo ići na (gozbe i) skupove gdje se rade harami ili na kojima je haram prisutan. Mi moramo strogo izbjegavati društvo onih koji rade haram i onih koji uvode (predstavljaju) haram kao ibadet.]

Allame Zahiruddin bin Dža’fer je rekao, “Sastajanje za Mevlud je lijepa inovacija (bid’at-i hasene). Okupiti salih muslimane, učiti salavate i hraniti siromahe uvijek donosi sevabe (nagrade na onom svijetu, na ahiretu). Ali, unositi ikakav haram u ove skupove, (kao na primjer,) muzičke instrumente i pjesmu i igru je veliki grijeh.” Allame Nasiruddin je rekao, “Sastajati se za mevlud nije sunnet. Ali, dati sadaku, poklon, biti radostan, veseliti se, učiti mevlud na mjestima gdje žene i muškarci ne sjede zajedno, i posjećivati ovake skupove jako je pohvalno. Sve dok nema zarureta (prinude) ne treba tražiti ništa ni od kog. Ako nema zarureta to je haram. Okupljanje salih muslimana radi činjenja zikra Allaha dželle-šanuhu i učenja salavata je ibadet. To je veliki sevab.” Allame Abdurrahman Ebu Šame [preselio na ahiret 665./1266. godine] kaže u knjizi El-Ba’is, “Rabi’ kaže da je imam Šafi’ija rekao, ‘Bid’ata ima dvije vrste. Jedni se ne slažu sa Kitabom, sunnetom, eserima [to jest, riječima Ashaba kiram], i idžma’om. Oni izazivaju dalalet ili sapikluk (izopačenost, krivovjerje). Druga vrsta bid’ata je dobra i u sebe uključuje one koji su u skladu sa četiri izvora (delila) islama. Za ovu vrstu bid’ata nije nijedan alim nikada rekao da su loši. Omer, redijallahu anh, je rekao za obavljanje teravijskog namaza u džamiji u džema’atu u noćima mjeseca Ramazana “jako lijep bid’at”. Ovakve inovacije (bid’ati) se nazivaju bid’at-i hasene. Za bidate hasene je jednoglasno rečeno da ih je dozvoljeno (džaiz) i lijepo (mustehab) raditi. Rečeno je da će oni, koji ih rade iz ljubavi prema Allahu dželle-šanuhu, biti nagrađeni sevabom (nagradama na ahiretu). Ovaki je slučaj sa svim bidatima koji su u skladu s propisima islama. Mimberi u džamijama, hanovi za putnike namjernike, mektebi i medrese, su dobre stvari koje su u skladu sa propisima (ahkamima) islama i spadaju u bidate hasene. Oni nisu postojali u vrijeme Ashaba kiram i tabi’ina. Oni su kasnije uvedeni. Ali, oni su prihvaćeni kao bidati hasene zato što potpomažu izvršavanje Allahovih dželle-šanuhu zapovijedi.’ Jedan od ovakavih bidata hasene je i mevludski skup u gradu Erbilu kod Musula. U noći Resulullahovog sallallahu teala alejhi ve sellem mevluda se dijeli sadaka siromasima. U toj noći se osjeća i ispoljava praznična atmosfera. U njoj se kiti, ukrašava i veseli. Siromašnim se daju pokloni. Na ovaj način se izražava ljubav i poštovanje prema Resulullahu. Ovaj skup u Musulu je prvi organizovao veliki alim i salih musliman Omer bin Mela. Sultan Erbila [Ebu Sa’id el-Muzaffer Kukburi je bio zet Salahuddina Ejjubije, rahimehumullahu teala koji je 30./1232. godine postao šehid u džihadu kod zamka Akke u odbrani od napada kršćanskih krstaša] ga je slijedio. Alim šafi’ijiskog mezheba allame Sadr-ud-din Omer je rekao, ‘Održavanje mevluda nije mekruh a nagrada se dobija prema namjeri’. [Ako je namjera [nijjet] loša nema nagrade.] Hafiz je rekao da je održavanje mevludskih skupova bid’at [to jest, ibadet koji se kasnije pojavio], ali su to hasene bid’ati pošto se na njima rade dobre i korisne a ne (loše i) pogrešne stvari.

Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, je po dolasku u Medinu vidio da židovi poste desetog dana mjeseca Muharrema. On ih je upitao šta je razlog (sebeb) za to? Oni su mu odgovorili da oni poste iz radosti i zahvalnosti Allahu dželle-šanuhu zato što je On, dželle-šanuhu, na taj dan utopio Firauna i spasio Musa alejhisselama. On je rekao, ‘Musa alejhisselamovo spašavanje me puno raduje’ i zapostio. On je naredio muslimanima da poste na dan Ašure. Ovaj hadisi šerif ističe da se na godišnjice dana u kojima smo dobili blagodat (ni’met) ili boli oslobođeni od nevolje moramo zahvaljivati Allahu dželle-šanuhu. Allahu dželle-šanuhu se zahvaljuje sa sedždom, sadakom, učenjem Kur’ani kerima, ili obavljanjem sličnih ibadeta. Ima li veće blagodati (ni’meta) od rođenja ovog velikog Pejgambera, posjednika ihsana (dobrote, ljubaznosti) i rahmeta (milosti)? Mi trebamo svake godine razmišljati o ovoj blagodati i jedva čekati taj dan. Mi ćemo na taj način kopirati Resulullahovu zahvalu za Musa alejhisselamov nimet spašavanja. Resulullahov sunnet bez ovakog nijjeta neće biti slijeđen i takvo djelo neće biti nagrađeno.’ Hafiz Muhammed ibni Džezeri šafi’i je rekao, ‘Kada su vidili Ebu Leheba u snu i upitali ga o njegovoj situaciji on im je odgovorio da je u kaburskom azabu. On je rekao da mu se svake godine dvanaeste noći mjeseca Rebi’ul-evvela smanji azab i da se razgali sisanjem hladne vode koja teče između njegova dva prsta. (On je rekao,) te noći me je moja konkubina Suvejba obradovala vijestima o Resulullahovom rođenju. Ja sam je iz radosti oslobodio i naredio joj da bude pomajka. Ovo je razlog zbog kog se njegov azab te noći smanjuje. Kada se umanjuje azab svirepom kafiru kao što je Ebu Leheb, čije je zlo potvrđeno Kur’ani kerimom, onda mu’min (onaj koji vjeruje i slijedi) ovog velikog Pejgambera, koji se u toj noći veseli i daje sadaku, i izražava svoju ljubav prema Resulullahu sallallahu alejhi ve sellem, zaslužuje da mu Allah dželle-šanuhu učini dobročinstvo (ihsan) i da ga stavi u džennet. Moj učitelj je rekao u svojim fetvama, ‘Održati mevludsku svečanost na kojoj se uči Kur’ani kerim i mevlud-i Nebij, i pogostiti se, i razići se, je bidati hasene.’ Hafiz prenosi sljedeće od Bejhekija, ‘Kada je rečeno Resulullahu sallallahu alejhi ve sellem da je on Pejgamber, on je, iako je znao da mu je njegov djed Abdul-Muttalib zaklao kurban Akike kada mu je bilo sedam dana, zaklao za sebe kurban Akike. Šta više, Akiku nije dozvoljeno ponavljati. Zaključeno je da je on zaklao drugu Akiku kao zahvalu zato što je on stvoren kao rahmet alemima (milost svim svjetovima) i da posluži kao primjer njegovom ummetu. Prema tome, nama muslimanima je mustehab da se sastanemo u noći mevluda, da učimo Mevlud, da nudimo slatkiše i činimo dobra djela (hajrate i hasenate) i da tako odajemo našu zahvalnost toj noći. Komentar na knjigu Sunen-i ibni Madže kaže da je održavanje mevludskih svečanosti -- ako u njih nije pomiješan haram i zabranjene stvari -- mustehab i bidati hasene.’”

U knjizi Siret-i Šami ili Subulul-huda verrešad se citira razgovor između Fakihanija [Omer bin Ali Iskenderi maliki Fakihani je preselio na ahiret 734./1334. godine] i autorovog učitelja (učitelja autora knjige Siret-i Šami). Taj njihov razgovor je ovako tekao:

Fakihani: Ja ne znam ništa što bi moglo poslužiti kao temelj da pokaže da su mevludski skupovi u skladu sa Kitabom i sunnetom.

Učitelj: Ne znati nešto ne znači da ono ne postoji. Ibni Hadžer, imam hafiza (alima hadisa), je rekao da je porijeklo mevludskih sastajanja u sunnetu. Mi smo gore zabilježili da ono takođe ima i drugo porijeklo.

Fakihani: Nije rečeno da je iko, od velikih alima, održavao mevludske sastanke.

Učitelj: Prvi mevludski sastanak je organizovao jedan vladar koji je bio salih alim. On je to uradio da zadovolji Allaha. Ovom skupu su prisustvovali bezbrojni alimi i salihi. Ibni Dihje ga je pohvalio. Veliki alimi su napisali čitave knjige u kojima su pohvalili ovo pobožno vladarevo djelo. Niko ga nikad nije osudio.

Fakihani: Kako može mevludska svečanost biti mustehab? Mustehab je nešto što islam zahtijeva.

Učitelj: Zahtjev islama je ili kroz Nass ili kroz kijas. Pošto po ovom pitanju nema Nassa ima kijas.

Fakihani: Za mevlud se ne može reći ni da je mubah. Nijedan alim nije rekao da je uvođenje bid’ata u vjeru mubah.

Učitelj: Bid’at nisu samo mekruh i haram. Rečeno je da ima i mubaha, mustehaba, i vadžib bid’ata. Imam Nevevi je rekao, “Bid’ati u vjeri su stvari koje nisu postojale u Resulullahovo sallallahu alejhi ve sellem vrijeme i koje su kasnije uvedene. Njih ima dvije vrste: Hasene (lijepi) i sejjie (loši).” [Šejh-ul-islam] Izzeddin ibni Abdisselam šafi’i [preselio na ahiret 660./1261. godine] je rekao, “Bid’ati su podijeljeni na vadžib, haram, mustehab, mekruh i mubah. Hanovi, mektebi, i sva hasene i hajr djela spadaju u mustehab bid’ate. U ove se takođe ubrajaju i teravija namaz i put tesavvufa.” Bejheki je rekao da je imam Šafi’ija rekao, “Postoje dvije grupe bid’ata: Bid’ati koji su suprotni Kitabu, sunnetu, eseru (riječima Ashaba kiram) i idžma’u (saglasnosti Ashaba kiram i saglasnost mudžtehida koji žive u istom stoljeću) su dalalet (jeres, otpadništvo). Oni koji su u skladu sa ova četiri izvora islama nisu dalalet.”

Fakihani: Sastati se kod kuće sa prijateljima u noći Mevluda i ugostiti ih nije grijeh. Međutim, sastajati se sa svakim je jedan ružan bid’at.

Učitelj: Sastati se sa svakim nije u suprotnosti s Kitabom, sunnetom, eserom i idžma’om.

Fakihani: Rečeno je da su skupovi -- na kojima se igra i pjeva i na kojima ljudi i žene sjede zajedno i na kojim ima i drugih harama -- haram.

Učitelj: To je tačno. Međutim, ono što te skupove (džema’ate) čini haramom su harami. Ako u skupovima (džema’atima) onih koji su došli u džamiju na džumu ima harama i taki skupovi postaju haram. Međutim, mi ne možemo reći, samo zato što taj skup čini haram, da je džuma namaz haram. Mi isto tako ne možemo reći ni da je noćni mevlidski skup (džema’at) haram. Danas su i u mjesecu Ramazanu, u teravijske džemate (džema’ate), uvedene ovake zabranjene stvari. Može li se reći da je teravija namaz haram zato što su se u vjeru uvele ovake stvari? Ne, to se ne može nikada tako reći! Lijepo je sastati se za teraviju namaz. Može se reći da je uvođenje takih neprikladnih i zabranjenih stvari u ovaka sastajanja loše. Treba se reći, slično tome, da je lijepo sastati se za Mevlud. Međutim, uvoditi u te skupove ružne i zabranjene stvari je loše.

Fakihani: Iako je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem rođen u mjesecu Rebi’ul evvelu on je u tom mjesecu takođe i preselio na ahiret. Mi se ne bi smjeli u tom mjesecu radovati već bi trebali biti tužni i žalosni.

Učitelj: Isto kako je Resulullahov sallallahu alejhi ve sellem rođendan velika blagodat (ni’met) tako je isto i njegov prelazak na ahiret velika nesreća. Naša vjera nam naređuje da se zahvaljujemo na ni’metima i da budemo strpljivi u nevolji, da ćutimo i da je sakrijemo. Iako nam je naređeno da zakoljemo akiku kada se dijete rodi nije nam ništa naređeno da radimo kada ono umre. Štaviše, kukanje i oplakivanje je zabranjeno islamom. Prema tome, mi trebamo u ovom mjesecu osjećati radost i veselje a ne tugu i žalost. Ovdje se završava prijevod citata iz knjige Es-Siret-uš-Šamijje.

[Na dan godišnjice na koji su se desili i radosni i tužni događaji mi se prema propisima islama ne trebamo osjećati žalosno. Mi trebamo biti veseli i sjećati se veselih događaja a ne tužni sjećajući se tužnih događaja. U skladu sa ovim naređenjem naše vjere mi ne trebamo žaliti na deseti dan mjeseca Muharrema, dan kada je hazreti Husejn postao šehid, već slijediti Resulullahov sunnet i biti zahvalni i veseli. Dan kada je hazreti Husejn, radijallahu anh, postao šehid je velika žalost i musibet (nesreća) za sve muslimane. I hazreti Osman i hazreti Hamza su šehidi. Njihova tragična mučenička smrt je takođe velika žalost i nesreća. Međutim, naš Pejgamber sallallahu alejhi ve sellem nije žalio na godišnjicu hazreti Hamzine mučeničke smrti. On nije naredio muslimanima da žale. On je uobičajavao da u to vrijeme posjeti hazreti Hamzin mezar. Mi ne trebamo slijediti naš razum i žaliti na deseti dan mjeseca Muharrema već našeg Pejgambera i veseliti se i zahvaliti se sa postom.]

Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, je imao pjesnike. Oni su ga hvalili i odgovarali neprijateljima. On je najviše volio Hasan-bin-Sabitovu poeziju. On je postavio u džamiju minber za Hasana. Hasan je sa minbera osuđivao neprijatelje i hvalio Resulullaha. Resulullah je rekao, “Hasanove riječi su protiv neprijatelja efektivnije od rana strelica.” On je rekao, “Ako Allah dželle-šanuhu dadne Njegovom robu dar umjetnosti pisanja i govora on treba da hvali Resulullaha i osuđuje njegove dušmane!” Učenje Mevluda se u muslimanskim zemljama čini kao ibadet koji je u skladu s ovim hadisi šerifom.

Delail-i šerif je knjiga salavata. To je jedna knjiga dova. Kur’ani kerim nam naređuje da donosimo na Resulullaha salat i selam. Onaj ko zabranjuje učenje ove knjige se suprotstavlja naređenju Kur’ani kerima. Svaki musliman može činiti dovu na svakom jeziku. On se ne može nazivati kafirom. Dove ajeti kerima i hadisi šerifa se trebaju učiti bez mijenjanja. Dove koje nisu iz ajeti kerima i hadisi šerifa se mogu učiti ali ne u namazu. Islam to ne brani. Ko kaže da se one ne mogu učiti laže. Ko kaže “zabranjeno,” ili još gore, “kufr” i “širk”, za nešto što Allah dželle-šanuhu i Njegov Pejgamber ne brane, je u opasnosti da postane kafir. Hvaliti puno Resulullaha bez pripisivanja nivoa (deredže) uluhijjeta, poštovati ga kao najuzvišenijeg od svih drugih stvorenja, govoriti o superioritetima kojim je Allah dželle-šanuhu obasuo Svog dragog Pejgambera, i tražiti njegov šefa’at je veliki ibadet. Suprotstavljati se ovoj činjenici je znak duboke neukosti i ružne tvrdoglavosti. Štaviše, reći, “Autor ove knjige je podijelio ovu knjigu na sedam dijelova i rekao, ‘Ako čitamo jedan dio dnevno mi ćemo završiti cijelu knjigu za nedjelju dana.’ Ovakva izjava je širk. To je isto kao kad bismo sebe stavili u Allahov dželle-šanuhu položaj, i naredili, ‘Klanjajte pet puta dnevno.’ Ovakvo ponašanje u sebi sadrži poruku da on misli da je on superiorniji od Rabbul’alemina.” je totalno idiotstvo.

Vehabijska knjiga piše na tri stotine trideset petoj stranici da ima deset stvari koje proizvode da volimo Allaha dželle-šanuhu i objašnjava svaku od njih. Njegovo potvaranje autora knjige Delail-i hajrat širkom je isto kao kad bi neko potvorio vehabije širkom zato što su promijenili broj imanskih šartova sa šest na deset.

Knjiga Delail-i hajrat se oštro kritikuje. Ovu knjigu je napisao Muhammed bin Sulejman Džezuli Šazili rahmetullahi alejh, alim ehli sunneta, savršeni Evlija, i arif svog vremena. Napisano je da je on 870./1465. godine postao šehid. On je na početku objasnio važnost i korist od donošenja salavata na Resulullaha. On je kasnije dao listu salavat dova koje su izvedene iz hadisi šerifa i onih koje su Ashabi kiram učili.

Tarikat znači put. On znači put tesavvufa. Imami Rabbani mudžeddid-i elf-i sani Ahmed Faruki i Muhammed Ma’sum-i Faruki, rahmetullahi alejhima, su napisali u svojim Mektubatima da tesavvuf nije novotarija (bid’at) i da su svi njegovi putevi u skladu sa sunnetom našeg efendije Resulullaha. Mi smo neke od njih preveli sa persijskog jezika. [Molimo vas da pogledate članke pod brojevima 7 (Porijeklo tesavvufa) i 19 (Evlija ne paradira svoj keramet).]

Oni koji nemaju pojma o tesavvufu kritikuju tesavvuf i radi njega osuđuju muslimane. Muhammed Ma’sum Faruki je u 177. pismu prvog toma ukratko objasnio tesavvuf. Mi smatramo da je dobro da to pismo ovdje prevedemo:

Ne oslanjajte se na kešfove i ru’jete (snove)! Jedina stvar u koju se trebamo uzdati, i koja će spasiti ljude od džehennema, je Kitab i sunnet. Čvrsto se uhvatite za Allahov Kitab i Pejgamberov sunnet! Dobro pazite da vam svi poslovi koje radite budu u skladu sa ova dva! Jedna od Allahovih dželle-šanuhu zapovijedi je takođe i zikr! Stalno činite zikr! Provedite svoj svaki trenutak u zikru!

[Značenje četrdeset šestog ajeti kerima sure Enfal glasi, “O vjernici! Neprestano Allaha dželle-šanuhu spominjite (zikrite) svojim srcima i jezicima! Bićete spašeni!” Značenje desetog ajeti kerima sure Džum’a glasi, “Allaha mnogo spominjite (zikrite)! Bićete spašeni i na dunjaluku i na ahiretu!” Značenje četrdeset prvog ajeti kerima sure Ahzab glasi, “O mu’mini (pravovjerni)! Allaha dželle-šanuhu spominjite (zikrite) svakog časa!” U tefsiru Tibjan se citira da je Abdullah ibni Abbas radijallahu teala anhuma rekao, “Allah dželle-šanuhu je stavio granicu na Svoje svako naređenje i smatra ga oprostivim ako se ova granica prekorači. On oprašta onima koji imaju izgovor. Ali naređenje zikra nije kao druga naređenja. Ovaj ibadet ni nema granice ni izgovora. Za zapostavljanje zikra nema izgovora. On nam je naredio da Ga zikrimo i srcem i jezikom, i stojeći, i ležeći, na svakom mjestu i u svakoj situaciji. On je rekao da On ne smije nikad biti zaboravljen. Značenje stotinu pedeset drugog ajeti kerima sure Bekara glasi, “Sjećajte se vi Mene! I Ja ću se vas sjetiti!

Hadis-i kudsi u Tibjanu kaže, “Ja sam sa Mojim robom koji misli na Mene.” Hadisi šerifi koji Bejheki prenosi, kažu, “Oni koji su na najvećem stepenu su oni koji zikre Allaha,” i “Znak ljubavi prema Allahu dželle-šanuhu je ljubav prema zikrenju (sjećanju na) Njega,” i “Zikrenje (Sjećanje na) Allaha je lijek za srca,” i “Zikr je bolji od [nafila] sadake i posta,” i “Allah voli onog ko Ga puno zikri.” Resulullah je zikrio Allaha dželle-šanuhu svake sekunde. Tesavvuf je obilno zikrenje Allaha dželle-šanuhu. Da li se ovakav tesavvuf može ktitikovati?]

Najviši položaj na ovom putu je, kako su to Allahovi ljudi jednoglasno saopštili, ma’rifet, što znači, spoznati Allaha dželle-šanuhu, znati Ga, upoznati Ga. To znači, nestati u Allahu dželle-šanuhu. “Spoznati Allaha dželle-šanuhu” znači “Samo Allah dželle-šanuhu postoji i ništa drugo”. Dakle, tesavvuf je put koji vodi ovom ma’rifetu, ovoj spoznaji. Dvostih:

Da ne postojiš, pravo savršenstvo je saznat’,

Put za ujedinjenje je u Njemu nestat’!

Ovo umiranje (nestajanje) (u Allahu dželle-šanuhu) se zove fena. Postoje dvije vrste fene. Jedna se zove fena-i kalb. U njoj srce (kalb) zaboravi sve drugo osim Allaha dželle-šanuhu. (Onaj ko je na nivou srčane fene) se ne može sjetiti ničega osim Allaha dželle-šanuhu, bez obzira koliko on nastojao. Srce (na ovom nivou) ne zna i ne voli ništa drugo osim Allaha. Druga vrsta fene je fena-i nefs. To je umiranje (nestajanje) nefsa. Čovjeku postaje nemoguće reći “ja” za sebe. Arif i njegovi eseri (trag, djela) nestaju. On ne zna i ne voli ništa drugo osim Allaha dželle-šanuhu. On nije povezan ni sa sobom ni sa drugima. Najsmrtonosniji otrov koji odvodi ljude u propast je čovjekova ljubav prema nečem drugom osim Allaha. Iman jednog ovakvog arifa je kao uglačano ogledalo. Njegovo svako djelo je u strogom i preciznom skladu s islamom. Njemu je slatko i lako slijediti Allahova dželle-šanuhu naređenja i zabrane. U njemu nije ostala nijedna zla osobina kao što su udžb [divljenje našem ibadetu] ili rija [licemjerstvo]. U njegovom svakom djelu i ibadetu je ihlas. On ih sve čini u ime Allaha dželle-šanuhu. Nefs koji je prvobitno bio neposlušan i neprijateljski raspoložen Allahovim dželle-šanuhu naređenjima stiče itmi’nan (mir) i postaje pravi (hakiki) i potpuni musliman.

Cilj napredovanja na putu tesavvufa je da spoznamo da ne postojimo i da potpuno postanemo Allahov dželle-šanuhu rob. Napredovanje na ovom putu se zove sejr i suluk. Kraj ovog puta su fena i beka. To znači, da zaboravimo na sve drugo osim Allaha dželle-šanuhu i da shvatimo da samo Allah postoji. Onaj ko dođe na nivo fene i beke se zove arif. Arif je u mogućnosti da bude toliko savršen koliko je moguće za ljudsko biće. U njemu nema ljenosti i labavosti koje nefs uzrokuje. Cilj puta tesavvufa nije da se izbjegne robovanje Allahu dželle-šanuhu. Niti je njegov cilj da postanemo superiorniji od drugih ili da vidimo duše, meleke (anđele), džine ili nurove. Kakva je korist od traganja za ovakvim stvarima kada ima dovoljno pravih, lijepih i slatkih stvari koje svako može vidjeti svojim očima? Allah dželle-šanuhu je stvorio i prve i druge. Oni su svi bili nepostojeći. Allah dželle-šanuhu ih je sve kasnije stvorio. Dolazak pred Allaha dželle-šanuhu i viđenje Njegove ljepote (džemala) je jedino moguće na ahiretu. U džennetu. Ono se ne može desiti na ovom svijetu. Alimi ehli sunneta i velikani tesavvufa, rahime-humullahu teala, su ovo jednoglasno saopštili. Na ovom svijetu se može dobiti samo ikan (tj. jakin, blisko znanje).

Napredovanje na putu tasavvufa je sa ciljem da se na ovom svijetu stekne potpuna poslušnost islamu. Islam se sastoji iz tri dijela. Iz ilma, amela i ihlasa.. Tesavvuf je sredstvo da se dobije treći dio (ihlas). Allaha dželle-šanuhu ćemo samo na ahiretu moći sresti, biti u Njegovoj prisutnosti, i vidjeti Ga. Dakle, mi se trebamo čvrsto držati Muhammedovih, alejhisselam, stopa! Naviknite se da činite emri ma’ruf ve nehj-i munker. Nastojte da oživite zaboravljene sunnete. [Muslimani ne smiju dok podučavaju zaboravljeni sunnet izazivati fitnu (smutnju). Haram je izazvati fitnu. Mi moramo dobro paziti da, dok podučavamo sunnet, ne pogoršamo stvari i da ne učinimo haram!] Ne oslanjaj se na snove! Da li naš san, u kom snijemo da smo sultan države, ili kutub, ima ikakve vrijednosti? Ovi položaji su vrijedni ako ih imamo dok smo budni. Je li prava savršenost biti vladar na javi, čak i ako vladamo cijelim svijetom? Hoće li nam to pomoći da se spasimo od kaburskog i kijametskog azaba? Pametna i dalekovidna osoba ne veže svoje srce za ovakve stvari već nastoji da radi ono što Allah dželle-šanuhu voli i dozvoljava. Pametna osoba nastoji da dođe na [nivo koji se zove] fena fillah. Ovdje se završava prijevod 177. pisma.

Imami Rabbani, rahmetullahi alejh, ovako piše u 306. pismu prvog toma: Fena fillah znači srčano zaboravljanje ma-sive [što znači izbaciti iz srca ljubav prema svemu drugom osim prema Allaha dželle-šanuhu; sve ono što On ne voli]. Da bi se očistilo srce od ljubavi i veza sa svim drugim osim Allaha dželle-šanuhu neophodno je da se bude na nivou [koji se zove] fena. Kako se stvorenja zaboravljaju i srčane veze (spone) sa njima se uništavaju, prekidaju, iščezavaju. Da bi se na putu vilajeta otarasili ljubavi prema stvorenjima neophodna je fena. Ali fena nije potrebna na putu nubuvveta. Jer, na putu nubuvveta postoji ljubav (muhabbet) prema Allahu dželle-šanuhu i onima koje On voli. Kada ova ljubav postoji, ljubav prema stvorenjima ne može postojati bez obzira bile one zaboravljene ili ne. Njih je loše znati zato što to izaziva da ih volimo. Kada se ljubav prema stvorenjima završi njih nije loše znati i biti upoznat sa njima. [To je isto tako i sa onima koji su to dokučili preko puta vilajeta.]

Muhammed Ma’sum, rahmetullahi alejh, je ovako napisao u 93. pismu prvoga toma, “Fena fillah se dešava u batinu [srcu]. Kada arif dođe na nivo fene on i dalje zna svoju ženu djecu i prijatelje kao i što je i prije znao. Srčano znanje je drukčije od zahirskog [intelektualnog, razumovog] znanja. Zahir i dalje nastavlja da vidi i zna, i kada se srce spasi od viđenja i znanja [to jest, kada dođe na nivo fene.]”

Fejz (ma’rifet, pomoć) se u svim putevima tesavvufa dobiva od Resulullaha. Svi Ashabi kiram su dobili svjetlo i ma’rifet direktno sa toga izvora. Potomstvo je uzimalo, dobijalao, ovaj ma’rifet od Ashaba kiram. Do današnjih dana je dopro samo fejz ili ma’rifet koji se dobija od hazreti Ebu Bekra i hazreti Alije. Fejz drugih Ashaba je trajao samo nekoliko stoljeća. Ko hoće da dobije fejz on mora da nađe salih osobu koja je dobila ovaj fejz, treba da je voli i da napreduje pod njenim nadzorom. Ovo čak i vahabijska knjiga ističe na 335. stranici, i piše, “Deveta od deset stvari koje vode Allahovoj dželle-šanuhu ljubavi je da se družimo sa onim koji iskreno vole Allaha, da slušamo njihove korisne riječi i da ne pričamo puno u njihovom prisustvu.” Ovakav Allahov dobri (salih) rob se zove muršid-i kamil ili rehber (vodić, učitelj, majstor). Hadisi šerif koji nam prenosi Taberani i koji se citira u knjizi Kunuz-ud-dekaik glasi, “Sve ima svoj izvor. Izvor bogobojaznosti (takve) su srca arifa.” Hadisi šerif koji nam prenosi Dejlemi glasi, “Sjećanje na dobre (salihun) čisti grijehe,” i “Biti u društvu alima je ibadet,” i “Gledati u lice alima je ibadet.” Hadisi šerifi koje nam prenosi Muhammed ibni Hibban [Ibni Hibban šafi’i je 354./965. godine preselio na ahiret u Samarkandu] kaže, “Zikr je korisniji od sadake.” Hadisi šerif koji nam Dejlemi prenosi kaže, “Zikr je bolji od nafile posta.” Knjiga Kunuz-ud-dekaik piše da je Resulullah na svakom koraku činio zikr i citira hadisi šerif koji kaže, “Obilno zikrenje Allaha čisti srce od nifaka (licemjerstva, neprijateljstva).” Hadisi šerif koji nam prenose Dejlemi i Munavi, rahime-humullahu teala, kaže, “Za svaku bolest ima lijek. Lijek za srce je Allahov dželle-šanuhu zikr.” Tesavvuf znači činjenje zikra, ljubav prema arifima i sjećanje na njih, i strogo slijeđenje Resulullahovog sallallahu alejhi ve sellem sunneta. Ovi i drugi slični hadisi šerifi, i ajeti kerimi iz kojih su oni izvedeni, naređuju tesavvuf.

Postojanje mnogih puteva tesavvufa koji nose drukčija imena ne treba zbunjivati neuke! Sljedbenici tesavvufa su često upotrebljavali imena svojih rehbera (vodića, učitelja, muršida) od kojih su dobili fejz tako da su ta imena postala imena tarikata. Na primjer: Iako stotine škola imaju zajednički nastavni plan, i, iako se u njima podučavaju isti predmeti svaka škola ima drukčije učitelje. Dakle, različite škole imaju različite metode učenja. Svaki maturant dobija slično znanje i ista prava. Svaki od njih se do smrti sjeća svojih učitelja i hvali svoje učitelje. Ni za jednog od njih nije mana samo zato što je učio od drukčijih učitelja i drugačijom metodom. Isti je slučaj i sa postojanjem raznih puteva tesavvufa. Fejzovi i ma’rifeti su im svima došli od Resulullahovog, sallallahu alejhi ve sellem, mubarek srca. Nije mana zato što imaju drukčije učitelje i drukčija imena.

U sedmom članku pod naslovom (“porijeklo tesavvufa”) je objašnjeno zašto putevi tesavvufa imaju drukčija imena.

Bez sumnje ni Allah ni Njegov rob ne vole zle ljude koji ne slijede propise islama i ne ibadete nego ganjaju dunjalučke interese i slijede svoj nefs i šehvet. Kada jedan takav čovjek kaže da je on autoritet u tesavvufu i čovjek od kerameta mi mu ne bi smjeli vjerovati. Štaviše, tesavvuf se ne smije kritikovati zato što postoje ovaki ljudi. Mi se moramo prisjetiti izreke koja kaže, “Dijamant ne gubi vrijednost kada padne u blato.”

Iskat i telkin nisu novotarije (bid’ati). U knjigama Se’adet-i Ebedijje i El Besair je opširno napisano sa dokazima (vesikama) da se oni čine zato što su oni naređenja naše vjere. Hadisi šerif koji se nalazi u Buhariji i Muslimu, i imam-i Ahmedovom Musnedu i Munaviji, rahime-humullahu teala, kaže, “Činite telkin kelime-i tevhid mrtvima!” Ko tvrdi da se izvjesni zli i lijeni ljudi oslanjaju na ove naredbe i napuštaju ibadet i rade zlo on optužuje ova dva naređenja naše vjere. Šta li će nemezheblije reći za lijenčine i zle i naopake ljude, koji, kada rade zlo i zanemaruju ibadet, žure da nam kažu kako je Allah dželle-šanuhu milostiv, i kako On voli opraštanje?

Sve što se odnosi na vjeru je poznato. Alimi ehli sunneta, rahimehumullahu teala, su pronašli ova sva učenja. Oni su zapisali sve što su čuli i naučili od Ashaba kiram. Mi učimo našu vjeru iz ovih knjiga alima ehli sunneta. Nemezheblija, autor knjige Dževab-i Nu’man, pokušava da iskrivi ova učenja i promijeni islam. On, sa ciljem da prevari svakoga, izmišlja lažna i pokvarena značenja i daje ih ajeti kerimima i hadisi šerifima. Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, je prorekao da će se muslimani podijeliti u sedamdeset tri firke [partije, grupe] i da će sedamdeset dvije od njih otići u džehennem, i da će samo oni koji pripadaju sedamdeset trećoj grupi, koja slijedi Ashabe kiram, otići u džennet. Ova grupa se sastoji od muslimana ehli sunneta zato što su alimi ehli sunneta rahime-humullahu teala naučili svoje znanje od Ashaba kiram i zato što su se u svakom svom poslu se držali Kur’ani kerima i sunneta. Ehl-i sunnet vel-džema’at su oni muslimani koji slijede Resulullahov sallallahu alejhi ve sellem put i njegov džema’at, odnosno, Ashabe kiram. Da je ovaj autor umjesto što je optužio ehli sunnet optužio sedamdeset dvije pokvarene i otpadničke grupe on bi učinio nešto korisno i ispravno. Međutim, on je učinio obratno i napao istinu i pravi islam. Značenje ajeti kerima glasi, “Habis (zli i naopaki) ljudi sarađuju sa habisima.” Pošto je on habis, habis (zao i naopak) jeretik, on se ujedinio s jereticima i napao na muslimane ehli sunneta. Svi muslimani se trebaju ujediniti i biti braća. Ali oni se moraju ujediniti na istinitom (hak) putu, na putu ehli sunneta. Resulullah je prorekao da se jeretici neće ujediniti nego da će se podijeliti u sedamdeset dvije grupe. Muslimani se ne smiju odvajati od pravoga puta. Oni se moraju pridružiti pravom putu, putu ehli sunneta, i dobiti hidajet i spasiti se od krivovjerstva i otpadništva.

Naš efendija Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao, “Kada ste zbunjeni u vašim poslovima tražite pomoć od onih u grobovima!” Svi Ashabi kiram su se pridržavali ovog hadisi šerifa i posjećivali kabr-i se’adet (Resulullahov mubarek grob). Oni su činili istigasu i tražili pomoć od Habibullaha i tako dobijali ono što su željeli. I Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, je takođe držao se za vesilu i činio istigasu kroz ljudska bića. Kako nam prenosi Ibni ebi Šejbe, i kako je napisano u Munavijevoj knjizi Kunuz-ud-dekaik, “Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je nekada, kada je bio u nevolji i zabrinut, uzimao siromašne Ashabe kiram kao vesilu i tražio pomoć od Allaha dželle-šanuhu radi njih. Ovo je takođe zapisano i u imam-i Rabbanijevom rahime-hullahu teala Mektubatu. Alimi islama, Evlije, i Suleha (dobri), su se stoljećima čvrsto držali ovog hadisi šerifa. Kada autor knjige Dževab-i Nu’man kaže da u islamu nema ovakvih stvari on se suprotstavlja ovom i sličnim hadisi šerifima. On naziva prave muslimane kafirima i mušricima i nastoji da svojim lažima i klevetom što može više pokvari islam. Allah dželle-šanuhu nam u mealima (značenjima) mnogih ajeti kerima kaže, “Činite zikr, učite tesbih! Recite Allahu ekber.” Resulullah je tako činio i nama naredio da tako činimo. On nije sprečavao muslimane koji su pravili tespihe od hurminih košpica da ih ne prave. Međutim, ovaj autor tvrdi da u islamu nema takvih stvari. Sunce se ne može ukaljati blatom! On laže kada kaže da nam naša vjera naređuje da rušimo turbeta. Jesu li Ashabi kiram porušili Resulullahovo turbe? Nisu! Oni su ga posjećivali sa suznim očima i srcem koje moli, prosi, traži.

Allah dželle-šanuhu je zapovijedio, “Budite pokorni Pejgamberu!” Resulullah je rekao, “Tražite pomoć od onih u grobovima!” Hadisi šerif koji nam Dejlemi i Munavi prenose, glasi, “Da nije onih u grobovima ljudi bi izgorjeli na zemlji.

Muslimani ne traže pomoć od groba ili od mrtvaca. Oni je traže od Allaha dželle-šanuhu radi (zbog) mejjitovog hurmeta (poštovanja) i hatra (ljubavi). A Allah dželle-šanuhu, iz Njegove ljubavi prema Njegovom dragom robu, ispunjava ono što se od Njega traži. Muslimani traže fejz i ma’rifet od duše nekog Arifa ili Evlije, rahime-hullahu teala, i tako dobijaju fejz i pomoć od duše tog Evlije. Oni koji su koristeći duše postali Evlije se zovu uvejsi. Muslimani i rade za ovosvjetske poslove i napredak u tehnologiji i čine dovu Allahu dželle-šanuhu i mole Ga da im On pomogne.

ODABRANI ČLANCI IZ KNJIGA ALIMA EHLI SUNNETA