ODABRANI ČLANCI IZ KNJIGA ALIMA EHLI SUNNETA

61. PISMO

Šezdeset prvo pismo u knjizi Mekatib-i šerife, koju je napisao veliki alim Abdullah-i Dehlevi kaddesallahu teala sirrehul’aziz, je napisano hadže Hasanu Mevdudu.

Sva pisma [koja saopštavaju znanje Vahdet-i vudžuda] cijenjenog hadže Hasana Sahiba, čije uzvišenosti se ne moraju iskazivati riječima, su tačna, razumna i dragocjeno znanje koje veliki alimi (bujukleri) prihvataju. Evlija-ji kiram rahmetullahi alejhim ih vole. Ovi velikani (bujukleri) su preživljavali strahovite tegobe i reskirali svoje živote da dobiju ova stanja (halove). Tajna tevhida niče iz prevelikog činjenja zikra i murakabe (vrsta zikra, nadziranje, sagledanje, razmišljanje o Allahovoj dželle-šanuhu veličini i našim grijesima) i prekomjerne ljubavi (muhabbeta). Ovaj fakir puno voli tvoje pisanje o halovima tevhida. Da te Allah dželle-šanuhu blagoslovi (Allahu teala size mubarek ejlesin)! Da ti Allah dželle-šanuhu podari veliku nagradu za tvoj hizmet (tvoje služenje). Ako ja ne napišem ono što ja znam u ovom pogledu ja ti se neću odužiti (ja ti neću isplatiti tvoj hakk). Ako napišem ja ću počiniti nepoštovanje prema velikoj osobi. Naši velikani su nam naredili da odgovorimo na pitanja koja su nam postavljena sa čistim nijjetom (ihlasom). Izvršavanje naređenja dolazi ispred edeba (učtivosti, uljudnosti). Ja pišem radi toga. Velikani Mudžeddidijje [dakle, učenici imam-i Rabbanija, uključujući i one koji su došli do sada] su rekli da, dok se čini zikir i murakaba, pojavljivanje kejfijjeta, halova i nurova se naziva ilm-ul-jakin. Blistavost svjetla mertebe (stepena, stupnja) (koja se zove) ihsan u kalbu (koji je smješten u srcu) se naziva ajn-ul-jakin. Oni su nazivali dobijanje ahlaka Allaha dželle-šanuhu hakk-ul-jakin. Dok se čini zikir takođe je potrebno i da se razmišlja o njegovom značenju. Kada ovo značenje prožme čovjekovu svijest kalb postaje nurli (zablista sa nurovima). Misli se da se to značenje desilo. Vidi se da kao da se osoba ujedinila, (kao da je postala), jedno sa Allahom dželle-šanuhu. Moj cijenjeni gospodine! Ruzbehan-i Bakli i mulla Alijj-ul-kari insistiraju na poricanju ovog marifeta (ma’rifeta). Ovaj fakir [hazreti Abdullah-i Dehlevi misli na sebe] im je kao odgovor napisao: Medžnun-i Amiri je zbog njegove ogromne ljubavi (aška) prema Lejli prestao jesti i piti. On je ostavio sve. On je počeo stalno izgovarati Lejlino ime. Kasnije, on je rekao da je on Lejla. On je u svemu vidio Lejlu. Kada nefs prođe kroz mnoge rijazete [muke, tegobe, poteškoće] on postaje čist. On izgubi karakteristike i dejstva koja ima na tijelo i dobije (dođe na) hal (stanje) duše. Kada čovjek zikri toliko mnogo, da ga značenje zikra potpuno prekrije, on misli da je on ujedinjen sa mertebom tenziha. Kada je Husejn bin Mensur rahime-hullah [vidio ovako] on je rekao “enel-Hakk” (ja sam Hakk). Mi siromašci ne možemo shvatiti ovaj suptilni marifet (ma’rifet). Riječi kao što su “ja sam Ahmed” bez slova “m” [tj. ja sam Ehad] i “ja sam arap” bez slova “ajn” [tj. ja sam Rabb] (što znači ja sam Allah) nisu hadisi. To su riječi koje su izmislili sljedbenici ovih velikana koji su došli na mertebu tevhida. Da im Allah dželle-šanuhu svima oprosti! Isto tako ni ono što se navodi u knjizi Nehdž-ul-belaga kao hazreti Alijine hutbe nije tačno.

[Alimi islama su jednoglasno rekli da je knjigu Nehdž-ul-belaga napisao jedan šija (ši’ija) čije je ime Radi. Jedan od velikih alima iz Indije, Abdul’aziz-i Dehlevi rahmetullahi alejh, detaljno piše u njegovoj velikoj knjizi Tuhfe-i isna ašerijje da je Radi, pisac te knjige (tj. knjige Nehdž-ul-belaga), bio ćifut. U indijskom gradu Rampur jedan rafidija, po imenu Imtijaz Ali Arši, je 1389./1969. godine napisao knjigu Istinad. On je pokušao da dokaže da je knjiga Nehdž-ul-belaga tačna i ispravna. Međutim, ljudi koje on uzima za svjedoke su jeretici i masoni kao što su Abduh i druge poznate šije (ši’ije). Oni su izdali 1393. godine po Hidžri u Teheranu drugo izdanje knjige Istinad, čije kopije šire po muslimanskim zemljama sa ciljem da zavedu omladinu. U predgovoru (uvodu) knjige Istinad piše takođe (i to) da sunnisu Imam-i Zehebi i Ibni Hadžer-i Askalani, duboko učeni alimi islama toga doba, rekli, “Ovu knjigu je napisao šerif(!?) Radi.” Svaka riječ ove trojice velikih alima je hudždžet (dokaz) i jak dokument (vesika). Nema treba tražiti druge svjedoke da bi se dokazalo da je knjiga Nehdž-ul-belaga pokvarena i netačna. Muslimani ne bi trebali čitati ovako pokvarene i sumnjive knjige. Oni bi trebali čitati jake (čuvene) knjige hadisa kao što su Buhari i Muslim i druge, i njihova objašnjenja.]

Tevhid-i-vudžudi-ske tajne se pojavljuju u kalbovima onih koji su prošli kroz muke rijazeta i zaronili u okean muhabbeta (ljubavi). Broj ovih uzvišenih ljudi je toliko veliki da je nemoguće ne povjerovati u ovu činjenicu. Oni koji slijede put ovih velikana nemaju potrebe davati drukčija značenja ajetima Kur’ani kerima i hadisi šerifima da dokažu da su njihove riječi tačne. Niko ne sumnja u postojanje ovog marifeta (ma’rifeta). Ali, razmišljanje, da je ovaj marifet (ma’rifet) cilj tesavvufa i kraj sejra i suluka, je zabranjeno sa značenjem (mealom) 110. ajeta sure Taha koje kaže, “Njihovo znanje Ga ne može dokučiti!” Niti su se alimi zadržavali na tom marifetu (ma’rifetu). Ti nisi pokazao pravi put sa objašnjenjem izreke, “Onaj ko ne vjeruje ovaj marifet (ma’rifet) ne može doprijeti do Allaha dželle-šanuhu.” Iz tog razloga je prvo potrebno objasniti šta znači doprijeti do Allaha dželle-šanuhu.


DODATAK:

Ovaj dio je preveden iz imam-i Rabbanijeve kuddise sirruh knjige Ashabi kiram, alejhimurridvan, iz poglavlja Dvije zjenice očiju muslimana. Hazreti sejjid Abdulhakim ef. Arvasi, rahmetullahi teala alejh, je preradio ovu korisnu knjigu.


... Alimi islama su za hiljadu godina napisali na hiljade knjiga sa ciljem da otkriju one koji hoće da sruše islam iznutra i odgovore na laži i klevete i zaštite muslimane da ne budu odvučeni u ovu nesreću (belaj). Jedna od ovih korisnih knjiga je i knjiga na persijskom jeziku, Kurret-ul-ajnejn, koju je napisao jedan od velikih alima iz Indije hazreti Šah Velijjullah Ahmed Sahib rahmetullahi teala alejh. Hazreti Šah Velijjullah je rođen 1114./1702. godine u Delhiju. On je tamo i preselio na ahiret 1176./1762. godine.

Svi dokumenti (senedi) i dokazi (vesike) koji su napisani u ovoj knjizi su opširno, u detalje, napisani u knjizi Tuhfe-i isna ašerijje. Na primjer, u sedmom poglavlju, nakon opovrgavanja pogrešnih značenja pet ajeti kerima i dvanaest hadisi šerifa, koja su im neki ljudi pripisali u svom beskorisnom naporu da dokažu da je hazreti Alija trebao biti prvi halifa, piše, “Prema alimima ehli sunneta, druga najvažnija knjiga poslije Kur’ani kerima je knjiga Buhari-ji šerif. U njemu su napisani hadisi šerifi našeg Pejgambera. Prema nekim drugim najvažnija knjiga poslije Kur’ani kerima je Nehdž-ul-belaga. U ovoj knjizi je neko, ko se zove Radi, napisao hazreti Alijine hutbe. Dok je on pisao hutbe on je, pored drugih dopuna i izmjena, isijecao (izbacivao, izostavljao) hazreti Alijine riječi koje izdašno veličaju i hvale Šejhajn (tj. hazreti Ebu Bekra i hazreti Omera radijallahu teala anhum edžme’in). Hazreti Alijine hutbe su toliko izmijenjene i toliko pokvarene da ih šijiski alimi, koji su pisali objašnjenja na knjigu Nehdž-ul-belaga, nisu mogli interpretirati. Oni su ih morali prepisati onako kako su originalno napisane (bez interpretacije).” Knjiga Tuhfe-i isna ašerijje je na persijskom jeziku. Ona je prevedena na arapski jezik. Mahmud Šukri Alusi je skratio arapsku verziju knjige. On je ovom skraćenom izdanju dao naslov Muhtasar-i Tuhfe. Hazreti sejjid Abdullah-i Dehlevi, veliki Evlija koji je poznat po svom visokom stepenu u zahiri znanju kao i znanju tesavvufa, je rekao u njegovom Mektubatu na persijskom jeziku, u 61. pismu (koje je prevedeno gore iznad ovog teksta) da hutbe u knjizi Nehdž-ul-belaga nisu sahih (znači, nisu tačne, nisu ispravne, nisu istinite). Neki ljudi umnožavaju ovu pokvarenu knjigu pod naslovom Istinad-i Nehdž-ul-belaga i šalju ove podrivačke kopije po cijelom svijetu. Muhammed bin Husejn Musevi Radi je brat ćifuta koji se zove Murteda. Ali bin Husejn Musevi Murteda je takođe, u knjizi Husnija, napadao na Alime ehli sunneta sa ružnim i gadnim (odvratnim) riječima. Obojica su adžemi sejjidi (iranski sejjidi). Obojica su umrla u Bagdadu. Muhammed Radi je umro 406./1016. godine a Murteda 436./1044. godine. Autor knjige Tuhfe-i isna ašerijje, hafiz Gulam Halim Abdul’aziz bin Kutb-uddin šah Velijjullah Ahmed Sahib Dehlevi je preselio na ahiret 1239./1824. godine.

Svaki musliman mora da čita i nauči (islam) iz jednog od ilm-i hala koje su napisali Alimi ehli sunneta. On mora da podučava svoju djecu sa njegovim sadržajem. (Ilmihali su knjige fikha i kelama koje su napisali Alimi ehli sunneta, koje sadrže znanje iz islamske vjeronauke, koje se odnosi na vjerovanje i ibadet.) Nefs-i emmare svakoga od nas je kafir. Oni (tj. naši nefsovi emmare) žele da mi izgubimo naš iman i skrenemo sa Pravoga puta. Oni nas odvlače da čitamo pokvarene i štetne knjige i magazine koje su napisali bezbožnici i krivovjernici i da gledamo i slušamo radio i televizijske programe koje emituju strane organizacije. On uživa u svemu što je haram, vjeruje u laži koje su izmislili krivovjernici i slijedi običaje i mode kafira. Njemu je ibadet težak. Iz ovog razloga se kufr i krivovjerje svukud brzo i lako rašire. Allah dželle-šanuhu kaže u hadisu kudsi, “Znaj da je vaš nefs Moj neprijatelj. Vaši nefsovi su Moji neprijatelji.” Ne raditi ono što nefs voli je veliki džihad. To donosi puno sevapa (sevaba, nagrada na onom svijetu).

Jedini lijek koji će nas zaštititi da ne upadnemo u zamke koje su nam postavili naš nefs-i emmare i krivovjernici i nemezheblije i kafiri je da čitamo Ilmihale (koje su napisali Alimi ehli sunneta) i da iz njih ispravno naučimo iman i ibadete. Muslimani trebaju prvo (tj. prije osnovne škole) poslati svoju djecu u mekteb da nauče učiti Kur’ani kerim, klanjati namaz i imanske i islamske šarte. Roditelji koji hoće da njihovo dijete postane musliman i da se usreći i na dunjaluku i na ahiretu ne bi smjeli dopustiti da ih prevare laži ljudi šejtana. Oni trebaju neizostavno poslati svoju djecu hodži Kur’ani kerima. Kada počnu ići u školu biće ih vrlo teško slati, pa čak i nemoguće. Drvo se savija dok je svježe. Ako se počne savijati kada se osuši ono će pući i ošteti se. Dijete koje se ne poduči islamskom znanju postane ili heretik ili kafir. Kasnije žalenje i uzdisanje roditelja neće spasiti roditelje i njihovu djecu od džehennema. Naš dragi Pejgamber sallallahu alejhi ve sellem je sa ciljem da kaže ovu vrlo žalosnu stvarnost rekao “Helekel musevvifun!” To znači, “Odmah uradi tvoj dobar (hajirli) posao, tvoje hajirli djelo. Ne ostavljaj ga za sutra.” Prvi i najvažniji hajirli posao je podučiti svoje dijete islamu. Svaki musliman mora odmah obaviti ovu prvu dužnost i nikad je ne ostavljati za sutra.

ODABRANI ČLANCI IZ KNJIGA ALIMA EHLI SUNNETA