ODABRANI ČLANCI IZ KNJIGA ALIMA EHLI SUNNETA

SELEFIJJE (VEHABIJE)

Da odmah na početku naglasimo da u knjigama alima ehli sunneta ne postoji ništa što se zove selefijje ili selefijje mezheb. Ova imena su kasnije izmislile vehabije i nemezheblije (tj. oni koji ne slijede nijedan od četiri hakk mezheba, četiri pravne škole). Ova imena su se raširila među Turcima preko knjiga nemezheblija koje su neuki vjerski ljudi preveli sa arapskog na turski jezik. Prema njima:

Svi sunni muslimani su prije osnivanja Eš’ari i Maturidi mezheba slijedili selefijje mezheb. Oni su bili ti koji su slijedili ashabe i tabi’ine. Selefijje mezheb je mezheb ashaba, tabi’ina i tebe’-i tabi’ina. Velika četiri imama su pripadala ovom (selefijje) mezhebu. Prva knjiga koja je napisana u odbranu ovog mezheba je bila knjiga Fikh-ul-ekber koju je napisao imam-i a’zam. Imam Gazali je napisao u svojoj knjizi Ildžam-ul avam-anil-kelam da sellefijje mezheb ima sedam prijeko potrebnih elemenata. Ilm-i kelam muteahhirina (onih koji su kasnije došli) je počeo sa imamom Gazalijem. Imam Gazali je, nakon što je prostudirao filozofske ideje islamskih filozofa i mezheba ranijih alima nauke kelama, napravio promjene u metodama nauke kelama (ilm-i kelama). On je uveo u ilm-i kelam filozofske poglede sa ciljem da ih pobije. Razi i Amidi su povezali (ujedinili) kelam i filozofiju i napravili ih granom nauke. Bejdavi je napravio da su kelam i filozofija nerazdvojni. Ilm-i kelam muteahhirina je spriječio širenje selefijje mezheba. Ibni Tejmijje i njegov učenik Ibni Kajjim Dževzijje su nastojali da obogate selefijje mezheb koji je kasnije podijeljen na dva dijela: Raniji selefi nisu detaljno obrađivali Allahove dželle-šanuhu atribute (sifate) i nejasne ajeti kerime i hadisi šerife (tj. mutešabih nassove). Kasniji selefi su se za njih detaljno interesovali. Ovo je naročito ozraženo kod kasnijih selefa kao što su Ibni Tejmijje i Ibni Kajjim Dževzijje. Rani i kasni selefi se zajednički nazivaju ehli sunnet-i hassa. Ehli sunnet kelamdžije su interpretirale izvjesne nassove kojima su se selefi usprotivili. Selefi se razlikuju od mutešebbih grupe zato što kažu da Allahovo lice i Njegov dolazak nisu isti kao lice i dolazak Njegovih stvorenja (mahluka).” (Mutešebbih groupa kaže da je Allah dželle-šanuhu sličan Svojim stvorenjima, to jest, da On ima lice, ruke, noge, … .)

Nije tačno da su Eš’ari i Maturidi mezhebi kasnije osnovani. Ova dva velika imama su objasnila znanje vjerovanja (i’tikada i imana) koje nam dolazi od selefi salihina. (Muslimani koji su vidjeli Poslanikovo alejhisselam mubarek lice se zovu ashabi kiram alejhimurridvan. Muslimani koji su vidjeli ashabe se zovu tabi’ini. Svi ashabi i alimi među tabi’inima se zovu Selefi salihin, rahmetullahi teala alejhim edžma’in.) Oni su to znanje kategorisali i objavili na način da ga omladina može razumjeti. Imam Eš’ari pripada lancu učenika imama Šafi’ije. Imam Maturidi je velika spona u lancu učenika imama a’zama Ebu Hanife. Imami Eš’ari i Maturidi nisu izašli iz mezheba svojih hodža, to jest, oni nisu osnovali nove mezhebe. Ova dvojica i njihove hodže i četiri imama, osnivača mezheba, svi pripadaju u vjerovanju jednom te istom mezhebu koji se zove ehli sunnet vel-džema’at. Vjerovanje (i’tikad) ljudi koji pripadaju ovoj grupi je vjerovanje ashaba kiram, tabi’ina i tebe’-i tabi’ina. Imamova a’zamova Ebu Hanifina knjiga Fik-ul ekber brani ehli sunnet mezhebe. Riječ “selefijje” ne postoji niti u ovoj knjizi niti u imamovoj Gazalijevoj knjizi Ildžam-ul-avam-anil-kelam. Ove dvije knjige, kao i knjiga Kavl-ul-fasl , koja je jedno od objašnjenja knjige Fikh-ul-ekber, podučavaju ehli sunnet mezheb i odgovaraju bid’at (inovatorskim, otpadničkim) grupama i filozofima. [Knjige Fikh-ul-ekber, Ildžam i Kavl-ul-fasl je reprodukovala Izdavačka kuća Hakikat Kitabevi u Istanbulu.] Imam Gazali ovako piše u svojoj knjizi Ildžam–ul-avam, “Ja ću u ovoj mojoj knjizi objasniti da je mezheb Selefa (selefi salihina) tačan i ispravan. Ja ću objasniti da su oni koji se odvoje od ovog mezheba otpadnici (bid’at sahibije). Mezheb Selefa (selefi salihina) je mezheb kojem su pripadali ashabi kiram i tabi’ini. Ovaj mezheb ima sedam prijeko potrebnih elemenata.” Kao što vidimo, knjiga Ildžam piše o sedam prijeko potrebnih elemenata mezheba Selefa (selefi salihina). Reći da su oni prijeko potrebni elementi selefijja je izvitoperivanje teksta knjige i kleveta protiv imama Gazalija. Kao što piše u svim ehli sunnet knjigama, kao na primjer u vrlo cijenjenoj knjizi fikha Durr-ul-Muhtar, u poglavlju pod nazivom Šahidluk (svjedočenje), iza riječi “selef”i “halef” piše, “Selef je ime za ashabe kiram i tabi’ine. Oni se takođe zovu i Selefi salihin. Ehli sunnet alimi koji su ih naslijedili se zovu halef .” [Halefi sadikin, koji su nasljedili ashabe kiram i tabi’ine izam, su su alimi ehli sunneta i nasljednici selefi salihina.] Imam Gazali, imam Razi, i kruna alima tefsira, imam Bejdavi, kojeg alimi tefsira vole i cijene iznad svih drugih, pripadaju mezhebu Selefi salihina. Otpadničke (bid’at) grupe koje su se u njihovo vrijeme pojavile su pomiješale znanje kelama s filozofijom. U stvari, te grupe su zasnovale svoj iman na filozofiji. Knjiga Milel ve Nihal nas detaljno informiše o vjerovanju ovih otpadničkih (bid’at) grupa. Ova tri imama su branila mezheb ehli sunneta od ovih pokvarenjaka, pobijala njihove otpadničke ideje, i opširno odgovorila na njihova filozofiranja. Njihovo odgovaranje njima ne znači da su oni pomiješali filozofiju sa ehli sunnet mezhebom. Naprotiv! Oni su očistili nauku kelama (ilm-i kelam) od filozofskih misli koje su se u nju umiješale. Ni u Bejdavijevom tefsiru ni u tefsiru Šejhzade, najcjenjenijem od svih njegovih objašnjenja, nema ni jedna jedina ni filozofska misao ni metoda. Reći da su se ovi uzvišeni imami bavili filozofijom je podla laž i kleveta. Ibni Tejmijje je bio prvi koji je u svojoj knjizi Vasita pripisao ovu sramotu alimima ehli sunneta. Nadalje, reći da su Ibni Tejmijje i njegov učenik Ibni Kajjim Dževzijje nastojali da obogate selefijje mezheb znači istači jednu vrlo važnu činjenicu u kojoj se razlikuju oni koji su na pravom putu i oni koji su pogriješili. Prije ove dvojice niti je postojao selefijje mezheb niti je čak uopšte i postojala riječ selefijje. Kako se onda može reći da su ga oni nastojali obogatiti? Prije ove dvojice je bio samo jedan hakk (istiniti) mezheb, mezheb selefi salihina koji se je zvao ehli sunnet vel-džema’at. Ibni Tejmijje je pokušao da izvitoperi ovaj (čisti i ) istiniti mezheb i da izmisli mnoga pogrešna vjerovanja (bid’ate). (Bid’ati ili novotarije u vjeri su pogrešna vjerska vjerovanja ili djela kojih nema u četiri izvora islama (tj. edille-i šer’ijje). Bid’ati su kasnije izmišljeni. Svi bid’ati su loši i zli.) Izvor za knjige, riječi, i otpadničke i pokvarene misli današnjih nemezheblija i vjerskih reformatora su novotarije (bid’ati) koje je izmislio Ibni Tejmijje. Ovi otpadnici su, da bi prevarili i zaveli muslimane i uvjerili omladinu da je njihov pogrešni put ispravan, izmislili jednu užasnu strategiju. Oni su, da bi mogli opravdati Ibni Tejmijjine novotarije (bid’ate) i pokvarene ideje, i da bi mogli skrenuti omladinu njegovom putu, skovali od imena selefi salihin ime selefijje. Oni su objesili na alime islama, nasljednike selefi salihina, ljagu i sramotu filozofije i bid’ata, i optužili ih za razmimoilaženje i nesuglasicu sa imenom selefijje, koje su oni izmislili. Oni ističu Ibni Tejmijju kao mudžtehida, kao heroja koji je povratio selefijje u život. U stvari, alimi ehli sunneta, koji su halefi (nasljednici selefi salihina), su u svojim knjigama, koje su do danas napisane i koje se i dan danas pišu, odbranili vjerovanje ehli sunneta, mezheba selefi salihina, i informisali nas da su Ibni Tejmijje, Ševkani, i njima slični, skrenuli sa puta selefi salihina i da odvode muslimane u felaket (propast) i džehennem. Oni koji su pročitali knjige Et-tevessul-u-bin-Nebi ve bis-Salihin, Ulema-ul-muslimin vel-muhalifun, Šifa-us-sikam i njen predgovor, i, Tathirul-fuad min-denis-il-i’tikad, će shvatiti da oni, koji su izmislili pokvarena vjerovanja koja se zovu nove selefijje odvode muslimane u propast i nastoje da iznutra (potkopaju i) razore islam.

Ovih dana izvjesna usta često upotrebljavaju ime selefijje. Svaki musliman mora dobro znati da u islamu nema ništa što se zove selefijje mezheb. U islamu postoji samo mezheb selefi salihina. Selefi salihini su bili muslimani koji su živjeli u prva dva stoljeća islama. Oni su u hadis-i šerifima puno hvaljeni i veličani. Dakle, ime “selefi salihin” je ime koje se odnosi na ashabe kiram i tabi’ine izam. Alimi islama koji su došli u trećem i četvrtom stoljeću se zovu halef-i sadikin. Svi ovi časni ljudi su pripadali mezhebu ehli sunneta vel-džema’at. Ovaj mezheb je mezheb imana i principa vjerovanja. Vjerovanje (iman) koji su imali ashabi kiram i tabi’ini je potpuno isti. U njihovom vjerovanju nema razlike. Danas većina muslimana na svijetu pripada ehli sunnet mezhebu. Sedamdeset i dvije otpadničke grupe su se pojavile nakon drugog stoljeća islama. Osnivači nekih od njih su ranije živjeli. Međutim, njihove knjige su napisane iza vremena tabi’ina. Oni su se pojavljivali u grupama i kaljali ehli sunnet.

Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je donijeo vjerovanje (i’tikad) ehli sunneta. Ashabi kiram su dobili to znanje imana sa izvora. Tabi’ini izam su naučili to znanje imana direktno od ashaba kiram. Njihovi nasljednici su ga naučili od njih. Učenje ehli sunneta je tako, tevaturom, došlo do nas. Ovo znanje se ne može razumom pronaći. Razum ga ne može promijeniti. Razum nam samo može pomoći da ga shvatimo. Dakle, razum je potreban da ga shvatimo, da razumijemo da je ono ispravno, i da nam pomogne da vidimo njegovu vrijednost. Svi alimi hadisa su imali ehli sunnet vjerovanje (i’tikad). Imami četiri mezheba u djelima (amelu) su, takođe, bili u ovom mezhebu. Maturidi i Eš’ari, dva imama našeg mezheba u vjerovanju (i’tikadu), su pripadala ehli sunnet mezhebu. Oba ova imama su promulgirala ehli sunnet mezheb. Oni su ovaj mezheb uvijek branili od otpadnika i materijalista koji su se zaglibili u kaljugu filozofije starih grka. Imami Maturidi i Eš’ari su bili savremenici ali su živjeli u drukčijim dijelovima svijeta. Radi toga, načini razmišljanja i postupanja sa prestupnicima koje su sretali su bili drukčiji tako da su upotrebljene metode odbrane kao i odgovori, koje su ova dva alima ehli sunneta dala, bili različiti. Međutim, to ne znači da su oni pripadali drukčijim mezhebima. Na stotine hiljada duboko učenih alima i evlija koji su došli poslije ova dva uzvišena imama su, proučivši njihove knjige, jednoglasno rekli da njih oba pripadaju ehli sunnet mezhebu. Alimi ehli suneta su uzeli Nassove u njihovom zahiri (vanjskom, doslovnom) značenju. To znači, oni su dali ajeti kerimima i hadisi šerifima njihova doslovna značenja. Ako nije bilo zarureta (šerijatski opravdanog razloga) oni nisu ni te’vilili (objašnjavali) niti su mijenjali ova značenja. Oni ih nikada nisu mijenjali po svom ličnom nahođenju, znanju, i mišljenju. Međutim nemezheblije i oni koji pripadaju otpadničkim grupama se ne ustručavaju da promijene znanje imana i ibadeta koje su naučili od neprijatelja vjere kao što su grčki filozofi i pseudonaučnici.

Kada je Osmanlijska država uništena, koja je bila čuvar islama i sluga alima ehli sunneta, i kada je podlegla stoljetnim planovima masona, misionara, i podloj politici bitanske imperije koja je u tu svrhu pokrenula svoju svu materijalnu silu, nemezheblije su ugledale mogućnost. Oni su đavolskim lažima i strategijom počeli da napadaju na alime ehli sunneta i iznutra razaraju islam i to posebno u zemljama kao što je Saudijska Arabija u kojoj alimi ehli sunneta se ne smiju otvoreno izražavati. Nebrojeno blago koje su vehabije potrošile u ovu svrhu je pomoglo da se ova agresija raširi po cijelom svijetu. Kako se razumije iz izvještaja koji nam dolaze iz Pakistana, Indije, i Afričkih zemalja, izvjesni vjerski ljudi, sa malo ili bez ikakvog vjerskog znanja, koji se ne plaše Allaha dželle-šanuhu, su dobili položaje i stanove (kuće za stanovanje) kao protuuslugu za njihovo pomaganje ovim agresorima. Ove gnusne i odvratne nagrade su im naročito davate za izdaju i prevaru omladine i odvraćanje omladine od mezheba ehli sunneta. U jednoj od njihovih knjiga, koja je napisana sa namjerom da se zavedu studenti medresa i djeca muslimana, piše, “Ja sam napisao ovu knjigu sa ciljem da eliminišem netrpeljivost mezheba i da svima pomognem da mirno žive u svojim mezhebima.” Ovaj čovjek misli da je u napadu na ehli sunnet, i omalovažavanju alima ehli sunneta, rješenje za eliminaciju netrpeljivosti mezheba. On zabija nož islam i kaže da on to radi s razlogom da bi muslimani mogli u miru živjeti. U njegovoj knjizi na jednom drugom mjestu piše, “Ako neko ko razmišlja pogodi istinu u svom razmišljanju on će biti desetostruko nagrađen. Ako ne pogodi on će dobiti samo jednu nagradu.” Po ovom će svako za svaku svoju misao biti nagrađen, bez obzira bio on hrišćanin ili višebožac, i dobiće deset sevaba za svoje ispravne misli! Vidite li vi kako on izvrće hadisi šerif našeg Poslanika sallallahu alejhi ve sellem? Hadisi šerif kaže, “Mudžtehid će dobiti deset sevaba ako pogodi (istinu) u donošenju (izvlačenju, izvođenju) propisa (hukma) iz ajeti kerima ili hadisi šerifa. Ako pogriješi on će dobiti jedan sevab.” Ovaj hadisi šerif nam pokazuje da se ovi sevabi neće dati svakome ko misli i razmišlja već samo alimima islama koji su došli na stepen idžtihada. Ovi alimi neće dobiti nagradu za svaku svoju misao već samo za svoj rad dok donose, izvode, ahkame (propise, pravila, naredbe) iz Kur’ani kerima i hadisi šerifa (Nassova), jer je taj rad ibadet. Oni će za ovo dobiti sevabe kao i za svaki drugi ibadet.

U vrijeme Selefi salihina i alima mudžtehida koji su njihovi nasljednici, to jest do kraja četvrtog stoljeća islama, kad god je kao rezultat promjene načina i uslova života iskrsla nova mes’ela (problem, vjersko pitanje koje treba riješiti), alimi mudžtehidi su i dan i noć radili i izveli rješenje (donijeli) za tu mes’elu, iz četiri izvora koji se zovu Edille-i šer’ijje, tako da su svi muslimani radili po tom pitanju u skladu sa zaključkom imama svog mezheba. Onima koji su ovako radili je dato deset ili jedan sevab. Nakon četvrtog stoljeća islama narod je nastavio da slijedi zaključke ovih mudžtehida. U toku ovog dugog vremena nijedan musliman nije bio ni izgubljen ni u dilemi kako će postupati. U toku ovoga vremena nijedan ni alim ni muftija nije bio školovan čak ni za sedmi stepen idžtihada tako da se danas islam mora učiti od muslimana koji može čitati i shvatiti knjige alima jednog od četiri mezheba, i iz knjiga koje je on preveo, i po tome uskladiti naš ibadet i svakodnevni život. [Alimi fikha su svrstani u sedam grupa. Kemal paša zade bin Sulejman efendi rahmetullahi teala alejh je u svojoj knjizi Vakfunnijjat na sljedeći način objasnio ovih sedam grupa: 1 Alimi koji su u islamu apsolutni (mutlak) mudžtehid. Oni su konstruisali metode i principe za izvođenje hukmova iz četiri izvora (edille-i erbe’a) i izveli propis u skladu sa principima koje su osnovali. Među ovim alimima su četiri mezheb imama. 2 Mudžtehidi u mezhebu, to jest alimi koji su slijedeći principe reisa (vođe) mezheba, izveli ahkam iz četiri izvora, delila ili edille-i erbe’a. Među ove spadaju imam Jusuf i Muhammed kao i njima slični rahmetullahi alejhim edžma’in. 3 Mudžtehidi mes’ele, to jest alimi koji su osnovali pravila za mes’ele koje reis mezheba nije tretirao, a koja su na bazi metoda i principa mezheba. Međutim, oni su u ovom morali slijediti imama mezheba. Među ovim su Tahavi (238-321 po Hidžri u Egiptu), Hassaf Ahmed bin Omer (preselio na ahiret 261. u Bagdadu), Abdullah bin Husejn Kerhi (340), Šems-ul-eimme Halvani (456 u Buhari), Šems-ul-eimme Serahsi (483), Fahrul islam Ali bin Muhammed Pezdevi (400-482 u Samarkandu), Kadihan Hasen bin Mensur Fergani (592) i drugi, rahmetullahi teala alejhim edžma’in. 4 Eshab’i tahridž, to jest alimi koji nisu dostigli nivo (deredžu) idžtihada. Oni su bili alimi koji su mogli ukratko objasniti kratke i nejasne hukmove koje su izveli mudžtehidi. Jedan od njih je bio Ahmed bin Ali bin Ebi Bekr Razi (koji je preselio na ahiret 593 po Hidžri u Damasku). On je, rahmetullahi teala alejh, napisao komentar na knjigu Kuduri. 5 Erbab-i terdžih, to jest alimi koji su odabrali jedan od nekoliko rivajeta (priča, haber, naracija ili prenesenih mišljenje mudžtehida). Među njima su bili Ebulhasen Kuduri (362-428 po Hidžri u Bagdadu) i Burhaneddin Ali Merginani autor knjige Hidaje kojega su Džingizovi vojnici učinili šehidom u masakru Buhare 593/1198. 6 Mukallidi (sljedbenici) koji su napisali razne rivajete (priče, habere) o mes’eli u odnosu na njihovu pouzdanost. Oni u svojim knjigama nisu uključili ni jedan rivajet koji je odbijen. Autor knjige Kenz-ud-dekaik Ebulberekat Abdullah bin Ahmed Nesefi (710), autor knjige Muhtar Abdullah bin Mahmud Musuli (683), autor knjige Vikaje Burhanuššeri’a Mahmud bin Sadruššeri’a Ubejdullah (673), autor knjige Medžma’ul-bahrejn Ibnussa’ati Ahmed bin Ali Bagdadi (694) su samo nekoliko njih, rahmetullahi teala alejhim edžma’in. 7 Mukallidi koji nisu u stanju da razluče slabe (za’if) od jakih (kuvvetli) vijesti (habera, rivajeta). [Oni su uračunati među alime fikha zato što mogu shvatiti ono što čitaju i to objasniti mukallidima koji to ne razumiju]. Uzeto iz knjige Stazom sunneta (poglavlje Ehl-i sunnet i’tikad).] Allah dželle-šanuhu je objavio u Kur’ani kerimu propise (hukmove) za sve. Njegov uzvišeni Pejgamber, Muhammed alejhisselam, ih je sve objasnio. Ehli sunnet alimi su ih naučili od ashaba kiram i zapisali u svoje knjige. Ove knjige danas postoje u cijelom svijetu. Svako novo pitanje, koja će se do kijameta pojaviti, u bilo kom dijelu svijeta, se može pokazati primjerom u jednom od učenja koja se nalaze u ovim knjigama. Ova mogućnost je mu’džiza Kur’ani kerima i keramet alima islama. Međutim, bitno je da se nauči pitajući pravog (hakiki) muslimana ehli sunneta. Ako upitamo vjerske ljude koji ne slijede mezheb oni će nas uputiti krivim putem na taj način što će nam dati odgovor koji nije u skladu sa knjigama fikha.

Mi smo već ranije objasnili kako neuke nemezheblije koje se vraćaju u Pakistan ili u Indiju varajuju i zavode omladinu. Oni odu da provedu par godina u arapskim zemljama gdje napabirče malo arapskog jezika, tračeći svoje vrijeme u zabavi, uživanju, i griješenju, i onda dobiju komad papira sa pečatom od nemezheblija, neprijatelja ehli sunneta. Kada mladež vidi njihove pseudodiplome i čuje ih da govore arapski jezik oni pomisle da su oni vjerski ljudi. Međutim, oni čak nisu u stanju ni da razumiju knjigu fikha. Oni nemaju pojma sa učenjima fikha u knjigama. U stvari, oni i ne vjeruju u ova vjerska učenja. Oni ih nazivaju netrpeljivost. Alimi islama su od uvijek nalazili u fikhskim knjigama odgovore na postavljena pitanja i davali ih onima koji su ih pitali. Međutim vjerski ljudi koji ne slijede ni jedan mezheb, pošto nisu u stanju da čitaju i razumiju knjige fikha, će zavesti (obmanuti) one koji ih pitaju na taj način što će im reći šta god im padne na njihovu neuku i defeknu pamet. Oni će biti povod (sebeb) da oni koji ih pitaju odu u džehennem. U ovom smislu je Pejgamber sallallahu alejhi ve sellem rekao, “Dobri alimi su najbolji od svog svijeta. Loši alimi su najgori od svog svijeta.” Ovaj hadisi šerif nam pokazuje da su alimi ehlii sunneta najbolji od svog svijeta i da su nemezheblije najgore od svakog drugog. Alimi ehli sunneta upućuju narod da slijedi Resulullaha, to jest u džennet, a nemezheblije ih vode svojim krivovjernim mislima, to jest u džehennem.

Profesor (ustad, muallim) Ibni Halife Alivi, koji je diplomirao na islamskom univerzitetu Džami’ul-ezher u Egiptu, je ovako napisao u svojoj knjizi Akidet-us-selef-i vel-halef, “Kako allame (veliki alim, svestrano obrazovan alim) Ebu Zuhre piše u svojoj knjizi Tarih-ul-mezahib-il-islamijje, izvjesni ljudi, koji su se u četvrtom stoljeću po hidžri odvojili od hanbeli mezheba, sebe nazivaju selefijjin. Ebulferdž Ibnuldževzi rahmetullahi teala kao i mnogi drugi alimi hanbeli mezheba su pokušali da spriječe ovu fitnu, da se ne bi širila, i proglasili su da ovi “selefi”ne slijede Selefi salihine nego da su oni otpadnici i jeretici (bid’at ehli) koji pripadaju grupi mudžessime. Ibni Tejmijje je u sedmom stoljeću ponovo raspalio ovu fitnu.” U ovoj knjizi, koja ima 340 stranica, je detaljno odgovoreno na nekoliko novotarija (bid’ata) selefa i vehabija kao i na njihove laži i klevete protiv ehli sunneta. Ova knjiga je izdata 1398/1978. godine u Damasku.

Nemezheblije su usvojile ime selefijje. Oni nazivaju Ibni Tejmijju velikim imamom selefa. Ovo je ispravno u jednom smislu zato što izraz selefi nije prije njega postojao. Bili su su Selefi salihini čiji je mezheb bio ehli sunnet. Ibni Tejmijjino otpadništvo i jeres služi kao izvor vehabijama i drugim nemezheblijama. Ibni Tejmijje je bio prvobitno obučen u hanbeli mezhebu, to jest on je prvobitno pripadao ehli sunnetu. Međutim, kada se kasnije njegovo znanje povećalo, i kada je on došao na stepen (mekam) fetve, on je zavolio svoje ideje i počeo je da zamišlja da je on iznad alima ehli sunneta. Porast njegovog znanja je prouzrokovao njegovo otpadništvo i jeres. On više nije bio u hanbeli mezhebu. Da bi se bilo u ehli sunnet mezhebu prvo se mora imati vjerovanje (i’tikad) ehli sunneta. Ko nema vjerovanje ehli sunneta ne on ne može reći da je on u ehli sunnet mezhebu.

Nemezheblije koriste svaku priliku da u svojoj zemlji slažu na i okleveću vjerske ljude sljedbenike ehli sunneta. Oni pribjegavaju raznoraznim lukavštinama kako bi omeli čitanje njihovih knjiga i podučavanje znanja ehli sunneta. Na primjer, jedan nemezheblija je, spominjuči ime ovog fakira (hazreti Husejn Hilmi Išik, rahmetullahi alejh misli na sebe), rekao “Šta ima farmaceut i hemičar s vjerskim znanjem? On treba da radi u svojoj struci i da se ne petlja u naše poslove.” Kako je neuka i glupa ova tvrdnja! On misli da naučnik nema vjerskog znanja. On je potpuno nesvjestan činjenice da muslimani, naučnici, svakog momenta posmatraju Allahovo dželle-šanuhu stvaranje (sun’-i ilahi), shvataju Halikove (Stvaraočeve) savršene atribute koji se ogledaju u knjizi stvaranja, i, uočavajući nemoć stvorenja u poređenju sa Allahovim dželle-šanuhu kudretom, stalno zapažaju da Allah dželle-šanuhu nije ničemu sličan i da nema mana. Njemački naučnik u nuklearnoj fizici Max Planck je ovo u svom djelu Der Strom vrlo lijepo izrazio. Međutim, ovaj nemezheblija, neznalica, koji se oslanja na dokument i položaj koji je dobio od jeretika sličnog njemu, možda još i razdragan maštanjem o zalihi zlata koja dolazi iz inostranstva, predpostavlja da je vjersko znanje samo njegov monopol. Molimo Allaha dželle-šanuhu da poboljša ovog bijednika i sve nas. I opet Ga molimo da On takođe zaštiti i nedužnu omladinu od zamki ovih kradljivaca vjere s diplomama! Amin.

U stvari, ovaj gore pomenuti fakir (hazreti Husejn Hilmi Išik, rahmetullahi alejh misli na sebe) je više od trideset godina ponizno služio svoju domovinu kao farmaceut i inžinjer hemije. On je istovremeno, izučavajući sedam godina vjersko znanje i radeći dan i noć, odlikovan idžazetom (diplomom o završenim vjerskim naukama) koje mu je dao veliki alim islama. Zdrobljen pod veličinom naučnog i vjerskog znanja on je potpuno uvidio svoju nemoć. On je u ovom svom shvatanju nastojao da bude sluga u pravom smislu te riječi. Najveći strah i briga su mu bili da ne bi predpostavo, očaran svojim diplomama i idžazetom, da je on autoritet u ovim predmetima. On nije imao hrabrosti da ni u jednoj od svojih knjiga piše svoje lične ideje i mišljenja. On je uvijek nastojao da ponudi svojoj mlađoj braći važne i cijenjene radove alima ehli sunneta na taj način što ih je prevodio sa arapskog ili perzijskog jezika, kojima su se divili oni koji su ih razumjeli. Pošto se on puno plašio Allaha dželle-šanuhu on, mnogo godina, nije ni razmišljao o pisanju knjiga. Kada je on vidio na prvoj stranici knjige Savaik-ul-muhrika hadisi šerif koji kaže, “Kada se fitna rasprostrani onaj ko zna hakikat (istinu, stvarnost) mora ga reći drugim! Ako ga ne kaže Allah i svi ljudi će ga prokleti!”, on je počeo da razmišlja. On je, u jednu ruku, dok je učio o superiornosti alima ehli sunneta i shvatio njihov mentalni kapacitet u vjerskom i naučnom znanju njihovog vremena, kao i njihovu ustrajnost u ibadetu i takvaluku, vidio svoju poniznost. On je smatrao da je njegovo znanje, u poređenju sa znanjem koje su ovi veliki alimi imali, kao kap vode u poređenju s morem. U drugu ruku, kada je vidio da je sve manji i manji broj ljudi u stanju da čita i razumije knjige koje su napisali alimi ehli sunneta, i kada je vidio da su se neuki i dvolični otpadnici umiješali među vjerske ljude i počeli da pišu pokvarene i otpadničke knjige, on je bio pun tuge i žalosti. Prijetnja prokletstvom koja je izjavljena u hadisi šerifu ga je užasavala. Takođe su ga i sažaljenje i naklonjenost, koje je osjećao prema svojoj cijenjenoj mlađoj braći, natjerali da im bude od usluge. On je počeo da neumorno prevodi i objavljuje odabrane citate iz knjiga alima ehli sunneta. On je, pored bezbrojnih pisama u kojima su mu čestitali, i zahvaljivali se, ponekada je naišao i na kritiku i klevetu nemezheblija. S obzirom da on nije imao sumnje u svoju iskrenu namjeru (ihlas) i odanost (sadakat) njegovom Rabbu, i svojoj savjesti, on je čineći tevekkul u Allaha dželle-šanuhu i tevessul u mubarek duše Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem i (drugih Allahovih dželle-šanuhu) salih robova nastavio svoje služenje (hizmet). (Tevessul je traženje stvari od Allaha dželle-šanuhu preko Pejgambera alejhimussalavatu vetteslimat ili onih koje Allah dželle-šanuhu voli) Da nas Allah dželle-šanuhu sve održi na pravom putu i da je zadovoljan sa nama! Amin.

Muhammed Bahit-ul-muti’i, veliki alim hanefi mezheba i profesor (muderris) na Univerzitetu Džami’ul-ezher u Egiptu, je ovako napisao u svojoj knjizi Tathir-ul-fuad min-denisil-i’tikad, “Poslanici alejhimussalatu vesselam su od svog naroda imali najuzvišenije i najzrelije duše. Nemoguće je da oni nisu u pravu, da pogriješe, da su gafil (nesvjesni), da su podmukli, su netrpeljivi (da imaju te’assub), da su tvrdoglavi (inaddžije), da slijede svoj nefs, da se ljute na nekog, ili da nekog mrze. Poslanici alejhimussalatu vesselam su saopštili, informisali, i objasnili ono što im je Allah dželle-šanuhu nagovijestio. Svo šerijatsko znanje, sva naređenja i zabrane koje su nam oni saopštili su istina. Ne postoji mogućnost da je išta (od onoga što su nam oni saopštili) neispravano ili netačno. Poslije Poslanika najuzvišeniji i najzreliji ljudi su njihovi ashabi. Oni su istrenirani, sazreli, i očišćeni u sohbetu (društvu, razgovoru) Poslanika. Oni su uvijek govorili i objašnjavali ono što su čuli od Poslanika. I oni nemaju gore navedene mane pa je sve što su oni prenijeli istina. Oni nisu nikad protivuriječili jedni drugima iz netrpeljivosti (te’assuba) ili tvrdoglavosti (inada) i nisu nikad slijedili svoj nefs. Objašnjavanja ajeti kerima i hadisi šerifa od strane Ashaba kiram, i njihov idžtihad, su bili uvijek samo sa ciljem da obavijeste i poduče Allahove dželle-šanuhu robove Njegovoj vjeri a to sve nam samo pokazuje Allahovo dželle-šanuhu veliko dobročinstvo (ihsan) i milost (merhamet) prema ummetu Njegovog dragog Pejgambera Muhammeda alejhisselam. U Kur’ani kerimu se kaže da su ashabi kiram bili oštri prema kafirima a međusobno blagi i puni milosti (merhameta) i da su marljivo obavljali namaz i da su očekivali i Džennet i sve ostalo samo od Allaha dželle-šanuhu. Svi njihovi idžtihadi su tačni. Na njima je bazirana idžma’. Oni su svi su dobili sevabe. Hakk (istina) je jedan.

Nakon ashaba kiram najuzvišeniji su oni muslimani koji su ih vidjeli i koje su oni u svom sohbetu istrenirali. Oni se zovu tabi’in. Oni su dobili svoje vjersko znanje od ashaba kiram. Poslije tabi’ina najuzvišeniji su oni muslimani koji su vidjeli tabi’ine i koje su oni u svom sohbetu istrenirali. Oni se zovu tebe’-i tabi’in. Među ljudima koji su dolazili u vijekovima iza njih, sve do Kijameta, najuzvišeniji i najbolji su oni koji su im se najbolje prilagodili, koji su naučili njihova učenja i koji ih slijede. Među vjerskim ljudima koji su došli nakon selefi salihina, inteligentna i mudra osoba, čije se riječi i djela poklapaju sa učenjima Resulullaha i selefi salihina i koja se nikada ne odvaja od njihovog puta i koja ne prelazi granice islama, se ne plaši tuđih kleveta. Takva osoba neće podleći njihovom zavođenju. Ona neće slušati riječi neznalica (džahila). Ona će upotrijebiti svoj razum (akl) i neće izaći iz okvira mezheba četiri mudžtehid imama. Musliman mora naći takvog alima, pitati ga, i od njega naučiti ono što ne zna, i u svemu što radi slijediti njegov savjet jer alim takvog kapaciteta će znati i podučiti narod duhovnim lijekovima (ma’nevi ilaću) koji je Allah dželle-šanuhu stvorio sa ciljem da zaštiti Svoje robove od griješenja i da im dadne da uvijek rade ispravno, to jest, ovakav alim će znati kako će izliječiti dušu. On će izliječiti one čija je duša bolesna i one koji ne znaju. Ovakav alim slijedi šerijat u svojoj svakoj riječi, svom svakom djelu, i u svom vjerovanju. Njegovo shvatanje će uvijek biti ispravno. Allah dželle-šanuhu je zadovoljan sa njegovim svakim djelom. Allah dželle-šanuhu će uputiti one koji istražuju i žude za putevima Njegovog zadovoljstva. Allah dželle-šanuhu će one koji imaju iman i koji ispune uslove imana zaštititi od opresije i problema. On će im dati da oni dobiju nur, huzur (duševni mir), i se’adet (sreću). U svemu što oni rade će biti rahatluk (udobnost, ugodnost) i huzur. Oni će na Kijametskom danu biti sa Poslanicima, siddicima (iskrenim), šehidima (onim koji su poginuli na Allahovom dželle-šanuhu putu i salih (dobrim) muslimanima. Ako vjerski čovjek ne slijedi Poslanika i ashabe, ako se njegove riječi, djela, i vjerovanja ne slažu sa njihovim učenjima, ako on slijedi svoj nefs pa pređe granice šerijata, i ako prekorači četiri mezheba u naukama u koje se ne razumije - bez obzira u kom on vijeku živio - smatraće se da je on pokvarenjak na vjerskom položaju. Allah dželle-šanuhu je zapečatio njegovo srce. Njegove oči ne mogu vidjeti pravi put. Njegove uši ne mogu čuti tačnu riječ. Za njega će na kijametu biti velika kazna (azab). Allah dželle-šanuhu njega ne voli. Ovakvi ljudi su neprijatelji Poslanika. Oni misle da su oni na pravom putu. Oni vole svoje ponašanje. Međutim, oni slijede šejtanov put. Rijetko se koji od njih urazumi i vrati na pravi put. Sve što oni kažu izgleda ljubazno, prijatno, ili korisno, međutim, sve što oni misle i vole je zlo. Oni mogu prevariti idiote i odvesti ih pogrešnim putem u propast (felaket). Njihove riječi su kao snijeg, svjetle i bez mrlje, ali se tope kada se stave na sunce istine. Ovi zlikovci na vjerskim položajima, čija je srca Allah dželle-šanuhu pocrnio i zapečatio, se zovu bid’at ehli, to jest, vjerski ljudi nemezheblije. To su ljudi čija vjerovanja (i’tikad) i djela (amel) nisu u skladu ni sa Kur’ani kerimom ni sa hadisi šerifom ni sa idžmom ummeta. Oni, skrenuvši sa pravoga puta, odvode muslimane na put zablude i propasti. Oni koji ih slijede će otići u džehennem. Ovakih otpadnika je bilo puno i u vrijeme selefi salihina i među vjerskim ljudima koji su došli iza njih. Njihovo postojanje među muslimanima je kao gangrena [ili rak] u jednom dijelu tijela. Zdravi dijelovi tijela neće izbjeći katastrofu sve dok se ne otarase bolesti. Oni su slični onim koji boluju od zarazne bolesti. Oni koji kontaktiraju sa njima će se razboljeti. Mi se moramo što više udaljiti od ovakvih ljudi da nam oni ne naškode.”

Ibni Tejmijje je bio najštetniji od svih drugih otpadnika i pokvarenih vjerskih ljudi. On se u svojim knjigama, naročito u svojoj knjizi El-vasita, ne slaže sa idžmom muslimana (Idžma’ul-muslimin), ne slijedi selefi salihine, i kontradiktira jasnim izjavama Kur’ani kerima i hadis-i šerifa. On je slijedeći svoj manjkavi i nepotpuni razum i pokvarene ideje skrenuo u krivovjerstvo. On je imao puno znanja. Allah dželle-šanuhu je dao da njegovo znanje bude povod (sebeb) za njegovu propast (felaket) i otpadništvo (dalalet). On je slijedio svoj nefs. On je pokušao da ove svoje pokvarene i otpadničke ideje rasprostrani kao istinu.

Veliki alim Ibni Hadžer Mekki rahmetullahi teala alejh je napisao u svojoj knjizi Fetavel-hadisijje, “Allah dželle-šanuhu je dao da Ibni Tejmijje zađe u otpadništvo (delalet) i propast (felaket). On ga je učinio slijepim i gluhim. Mnogi alimi su nas informisali, upozorili, i dokumentovano dokazali, da su njegova djela pokvarena a njegove riječi netačne. Oni koji pročitaju knjige velikih alima islama kao što su Ebul Hasen-il-Subki, i njegov sin Tadž-ud-din Subki, i imama Iza bin Džema’a, i koji prostudiraju izjave šafi’i, maliki i hanefi alima, koje su mu upućene i napisane kao odgovor, će dobro vidjeti da smo mi u pravu.”

Ibni Tejmijje kleveće i sramno blati alime tesavvufa. Šta više, on se ne ustručava ni da napadne na stubove islama kao što su hazreti Omer i hazreti Alija. Njegove riječi su prekršile sva pravila pristojnosti jer on odapinje svoje otrovne strelice čak i na najstrmije litice. On naziva alime pravoga puta otpadnicima (sljedbenicima bid’ata), licemijerima, i neznalicama.

On kaže, ‘U knjigama velikana tesavvufa se ima pokvarenih ideja grčkih filozofa koje nisu u skladu sa islamom’, i pokušava da to dokaže svojim pogrešnim i otpadničkim mislima. Omladina koja ne zna istinu može biti zavedena njegovim užarenim i lažljivim riječima. Na primjer, on kaže, ‘Tesavvufdžije kažu da vide Levh-il-mahfuz. Izvjesni filozofi kao Ibni Sina ga nazivaju Nefs-ul-felekijje. Oni kažu da se ljudska duša, kada postane savršena, u snu ili na javi, ujedini sa Nefs-ul-felekijjom, to jest sa Akl-ul-fe’al(om) tako da, kada se ona (duša) ujedini sa ova dva, koji izazivaju dešavanje svega na svijetu, ona (duša) bude informisana o onom što je u njima. Ovo nisu rekli grčki filozofi. Ovo je rekao Ibni Sina i njemu slični koji su se kasnije pojavili. Slično su rekli takođe i imam Ebu Hamid Gazali, Muhjiddin-ibnul Arabi, i andaluzijski filozof Kutbuddin Muhammed ibnu Seb’in. Ovo su filozofske izjave. U islamu nema ovakvih stvari. Oni se odvajaju od islama sa ovakim riječima. Oni postaju mulhidi (kafiri) kao mulhidi koji se zovu ši’i, isma’ili, karamiti i batini. Oni su napustili pravi put alima ehli sunneta, hadisa, i istinitog (hakk) puta ehli sunnet tesavvufdžija kao što je Fudajl bin Ijad. Oni su se, dok su u jednu ruku zaronili u filozofiju, u drugu ruku borili protiv grupa kao što su mu’tezile i kuramijje. Postoje tri grupe sufija (tesavvufdžija). U prvoj grupi su oni koji slijede hadis i sunnet. U drugoj grupi su krivovjernici kao što su kuramijje. U trećoj grupi su sljedbenici knjiga Ihvan-us-safaa i riječi Ebul Hajjana. Ibni Arabi, Ibni Seb’in, i njima slični, su usvojili filozofske riječi i napravili ih izjavama ljudi tesavvufa. Ibni Sinina knjiga Ahirul-išarat ala-makamil arifin u sebi sadrži mnoge takve izjave. Takođe je i imam Gazali rekao ovakve stvari u nekim od svojih knjiga, kao na primjer u knjizi El-kitabul-madnun i Miškat-ul-envar. U stvari, njegov prijatelj Ebu Bekr ibnul-Arabi mu je rekao da se je on odao filozofiji, i pokušao je da ga neuspješno spasi od toga. S druge strane imam Gazali je rekao da su filozofi kafiri. On je pred kraj svoga života pročitao [Sahih] Buhari. Neki su rekli da ga je to navelo da on odustane od svojih ideja koje je pisao. Izvjesni drugi su rekli da su ove izjave pripisane imamu Gazaliju sa ciljem da ga okleveću. U ovom pogledu postoje različiti izvještaji o imamu Gazaliju. Maliki alim, Muhammed Mazeri, koji je obrazovan u Siciliji i andaluzijski alimi Turtuši, Ibn-ul-Dževzi, Ibnu Ukajl, kao i mnogi drugi, su rekli mnoge stvari.’ [Molimo vas da, za detaljnu informaciju o Levh-il-mahfuzu, pogledate trideset šesto poglavlje u knjizi Seadet-i Ebedijje (ili Endless Bliss, III).]

Gore navedene Ibni Tejmijjine riječi nam jasno pokazuju njegove pokvareno i zlo mišljenje o alimima ehli sunneta. On čak ljaga i one najveće među ashabima kiram. On ožigosao većinu alima ehli sunneta kao otpadnike. U međuvremenu - dok je on teško ocrnio velikog veliju, kutba arifa, hazreti Ebul Hasen-iš-Šazilija, na račun njegovih knjiga Hizb-ul-kebir i Hizb-ul-bahr, i dok je blatio velikane tesavvufa kao što su Muhjiddin ibnul Arabi, Omer-ibn-il-Farid, Ibnu-seb’in i Halladž Husejn bin Mansur - alimi njegovog vremena su jednoglasno izjavili da je on grešnik i jeretik, otpadnik (bid’at sahibija). U stvari, bilo je i onih koji su izdali fetvu u kojoj su rekli da je on kafir. [Duboko učeni alim islama Abdulgani Nablusi nabraja na 363. i 373. stranici svoje knjige El-Hadikat-un-nedijje imena ovih velikana tesavvufa. On onda dodatno piše da su oni Evlije i da su oni koji se o njima loše izražavaju, neznalice (džahili) i u nesvjesni (gafili).] Pismo koje je 705/1305. godine napisano Ibni Tejmijji glasi, ‘O moj brate po vjeri koji sebe smatraš velikim alimom i imamom ovog vremena! Ja sam te volio samo radi Allahovog zadovoljstva. Ja nisam odobravao alimima koji su bili protiv tebe. Međutim, kada sam čuo neprikladne riječi ja sam bio zapanjen. Sumnja li pametna osoba u početak noći kada sunce zađe? Ti kažeš da si na pravom putu i da činiš Emr-i bil ma’ruf i Nehji-anil-munker. (Nehji-anil-munker znači prenositi Allahove dželle-šanuhu zabrane drugima i ne biti zadovoljan kada se one rade. Emri-i ma’ruf je naređivanje onoga što islam odobrava.) Allah dželle-šanuhu zna šta je tvoj cilj i namjera. Međutim, ihlas se razumije iz čovjekovih djela. Tvoja djela su skinula koprenu sa tvojih riječi. Prevaren od strane onih koji slijede svoj nefs, i čije su riječi nepouzdane, ti ne samo da blatiš svoje savremenike već takođe nazivaš i mrtve kafirima. [Nefs-i emmare je zla sila u čovjekovoj prirodi koja želi sve ono što je Allah dželle-šanuhu zabranio i koja nerado izvršava Allahova dželle-šanuhu naređenja. Nefs-i emmare je čovjekov najveći neprijatelj.] Nezadovoljan sa napadom na nasljednike selefi salihina ti takođe lažeš i na ashabe kiram, posebno na one koji su među njima najveći. Zar ti ne možeš zamisliti u kakvoj češ ti biti situaciji na Kijametskom danu kada ovi divovi islama od tebe zatraže svoje pravo (hakk). U gradu Salihijje si u Džami’ul-džebelu sa mimbera rekao da je hazreti Omer radijallahu teala anh imao pogrešnih riječi i belaja (katastrofa). Koji su to belaji? O kojim su te to belajima izvjestili selefi salihini? Ti si rekao da je hazreti Alija imao više od tri stotine grešaka. Kad bi to bilo tačno o hazreti Aliji bi li tvoja ijedna riječ bila tačna? Od sada ću biti protiv tebe. Ja ću nastojati da od tvoje pokvarenosti zaštitim muslimane jer si ti prevršio svaku mjeru. Tvoja tortura je takla sve, i živo i mrtvo. Mu’mini moraju izbjegavati tvoje zlo.’

Tadžuddin-us-Subki je nabrojao sljedeća vjerska pitanja (mes’ele) u kojima se Ibni Tejmijje ne slaže sa selefi salihinima:

1 Ibni Tejmijje je rekao, ‘Talak (razvod braka u islamu) nije stvaran. [U slučaju da se desi] treba platiti keffaret (koji je ravan onome koji se plaća) za zakletvu.’ Nijedan od alima islama koji došli su prije njega nije rekao da se plaća keffaret.

2 On je rekao, ‘Razvod braka (talak) koji je dat ženi koja ima menstruaciju nije stvaran.

3 On je rekao, ‘Namjerno propuštene namaze ne treba naklanjavati (tj. klanjati na kaza).

4 On je rekao, ‘Ženi koja ima haid (menstruaciju) je mubah (dozvoljeno), činiti tavaf (obilaziti) oko Ka’be. [Ako to uradi] ona neće trebati platiti keffaret.

5 On je rekao, ‘Jedan talak u ime tri talaka je i dalje jedan talak.’ Međutim prenešeno je da je on, prije nego što je ovo rekao, dugim nizom godina više puta rekao da idžma muslimana nije ovaka.

6 On je rekao, ‘Takse koje nisu u skladu sa šerijatom su halal onim koji ih zahtijevaju.

7 On je rekao, ‘Kada se od trgovaca ubiru takse one su zekat iako ih oni nisu nanijjetili [kao zekat].

8 On je rekao, ‘Voda ne postaje prljava (nedžs) kada u nju upadne miš ili slična životinja i u njoj se udavi.

9 On je rekao, ‘Čovjeku koji je džunub je dozvoljeno (džaiz) po noći bez gusula klanjati nafilu namaz.

10 On je rekao, ‘Uslovi koje vakif (onaj ko je posvetio imovinu vakfu) stipulira (tj. ugovara, uslovljava) se ne uzimaju u obzir.

11 On je rekao, ‘Osoba koja se ne slaže sa idžmom ummeta ne postaje nevjernik ili grešnik (kafir ili fasik).

12 On je rekao, ‘Allah dželle-šanuhu je mahall-i havadis i On se sastoji od čestica koje su se sastavile.

13 On je rekao, ‘Kur’ani kerim je stvoren od Allahovog dželle-šanuhu zata (bića, biti).

14 On je rekao, ‘Alem, to jeste, stvorenja (mahluk) su kadim (vječna) sa svojim vrstama.

15 On je rekao, ‘Allah dželle-šanuhu mora da stvara dobre stvari.

16 On je rekao, ‘Allah dželle-šanuhu ima tijelo i smijer. On mijenja svoje mjesto.

17 On je rekao, ‘Džehennem nije vječan. On će se na kraju ugasiti.

18 On je nijekao podatak da su Poslanici bezgrešni (ma’sum).

19 On je rekao, ‘Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je kao i drugi ljudi. Njega nije dozvoljeno upotrijebiti u dovi kao posrednika (vasitu).

20 On je rekao, ‘Grijeh je otići u grad Medinu da se posjetiti Resulullah sallallahu alejhi ve sellem.

21 On je takođe rekao, ‘Haram je ići tamo i tražiti šefa’at (zauzimanje, posredovanje).

22 On je rekao, ‘Tevrat i Indžil nisu promijenjeni u riječima. One su promijenjene u značenjima.

Neki alimi su rekli da većina od gore navedenih izjava ne pripada Ibni Tejmijji. Niko nije porekao činjenicu da je on rekao da Allah dželle-šanuhu ima smijer i da je napravljen od ujedinjenih čestica. Međutim, svi su rekli da je on imao puno znanja, dželaleta (veličine), i dijaneta (religioznosti). Čovjek koji ima fikh, ilm (znanje), adl (pravednost) i insaf (razum) mora prvo da razmotri stvar pa da onda o njoj obazrivo sudi. Naročito je potrebno jako detaljno promatranje i potpuna opreznost kada se sudi o muslimanovom kufru, irtidadu (apostasiji, otpadništvu, odmetanju), dalaletu, ili ako on treba da bude ubijen.” Ovdje se završava dio prijevoda članka iz knjige Fetavel-hadisijje koju je napisao Ibni Hadžer Mekki.

Ovih dana je postalo moderno imitirati Ibni Tejmijju. Njegovi imitatori brane njegova otpadnička pisanja i izdaju njegove knjige a posebno njegovu knjigu koja se zove Vasita. Ova knjiga je od početka do kraja puna njegovih ideja koje nisu u skladu sa Kur’ani kerimom, Hadisi šerifom i idžma’om muslimana. Ova knjiga je probudila veliku fitnu (razdor, nered) i podjelu među čitaocima i izazvala neprijateljstvo među braćom. Vehabije koji žive u Saudijskoj Arabiji i neuki vjerski ljudi iz drugih muslimanskih zemalja koji su upali u njihove zamke uzimaju Ibni Tejmijju kao svoju zastavu i daju mu imena kao što su ‘veliki mudžtehid’ i ‘šejh-ul-islam’. Oni su objeručke prihvatili njegove otpadničke ideje i pokvarena pisanja kao vjeru i iman. Mi moramo, da bi zaustavili ovaj užasni tok koji cjepka muslimane i iznutra razjeda islam, čitati cijenjene knjige koje su napisali alimi ehli sunneta koje sa dokazima pobijaju i opovrgavaju ove krivovjernike. Među ovom cijenjenom literaturom je knjiga na arapskom jeziku koja se zove Šifa-us-sikam fi-zijareti-hajril-enam a koju je napisao veliki imam i duboki alim Takijjuddin-us-Subki rahmetullahi teala alejh. Ova knjiga do nogu pobija Ibni Tejmijine otpadničke ideje, potpuno otklanja njegovu smutnju, i objelodanjuje njegovu tvrdoglavost. Ona sprečava širenje njegovih zlih namjera i pogrešnih vjerovanja.

ODABRANI ČLANCI IZ KNJIGA ALIMA EHLI SUNNETA