ODABRANI ČLANCI IZ KNJIGA ALIMA EHLI SUNNETA

TAM ILMIHAL-Se’adet-i ebedijje, Drugi dio

 

 

52-PJEVANJE I MUZIKA

 

Ovaj tekst je u radu.

Značenje manje poznatih riječi i izraza: ruh=duša; kalb=jedna sila, jedna snaga koja se nalazi u komadu mesa koji zovemo srce; gonul=inklinacija, želja, volja; ši’r=poema ili stih ili poezija, koji nisu zabranjeni islamom; ses=zvuk, buka, glas, ton; tegannija=pjevanje; sima’=pjevanje; nagme=melodija, muzička nota; štimanje, podešavanje; šarki=pjesma; čalgija=svirka, muzički instrumenat; kasida=pjesma, poema (na arapskom, turskom ili perzijskom jeziku, rimovana na jednu rimu. Nije nikad kraća od 15 distiha, a može imati i preko 100.); ilahija=vjerska pobožna pjesma.

 

Muzika, koja je klasifikovana kao grana lijepe umjetnosti, je umjetnost koja izražava osjećanja preko sesova (zvukova) i pokreta koji su komponovani u polifoniji, harmoniji i ritmu. Ilahi vjere (tj. Allahove dželle-šanuhu vjere, vjere koje je On poslao preko ranijih Pejgambera alejhi-musselam) -- i one vjere koje su kvarenjem nastale od ilahi vjera, kao što su vjerovanja starih Egipćana, Kineza i Grka kao i vjerovanja budističkih i brahmanskih kafira -- (tj. sve vjere) kažu da u džennetu ima muzika. Korijen riječi “muzika” je povezan sa imenom Muza, kako se nazivalo devet kipova za koje se vjerovalo da su kipovi kćeri Zevsa, velikog idola starih Grka. U knjizi Durr-ul-munteka piše da je muzika u svim objavljenim vjerama veliki grijeh (džunah). U Zerkanijevom rahmetullahi teala alejh šerhu (komentaru, objašnjenju) knjige Mevahib-i ledunnijje, u njegovom petom tomu, je opširno napisano kako su hrišćanski sveštenici kasnije ubacili muziku -- koja je zabranjena u Indžilu -- u hrišćanstvo. Pošto pokvarene vjere (koje oni slijede) ne mogu da nahrane njihove kalbove i duše, (oni koji slijede ove pokvarene vjere pogrešno) misle da zadovoljavajući efekti muzike i svih drugih muzičkih instrumenata imaju na njihov nefs, i hranjenje njihovog nefsa, ruhani (duhovni) efekt. Današnja zapadna muzika je nastala od crkvene muzike. Muzika je postala u svim pokvarenim vjerama, u cijelome svijetu, kao neka vrsta ibadeta. Sa muzikom, sa bilo kojom vrstom sviranja nefsovi doživljavaju zadovoljstvo i šehvani (pohotljive), hajvani (životinjske) želje i žudnje. Ilahi ibadeti (tj. obožavanja Allaha dželle-šanuhu) koji su ruhova (dušina) hrana i koji čiste kalbove i koji zarobljavaju i pojarmljuju nefsove i koji iskorijenjuju želje za haramima su zaboravljeni. Na kraju devetog (9.) i devedeset devetog (99.) pisma u knjizi Mekatib-i šerife piše, “Ne slušaj puno pjesme i pjevanje (šarki, teganni). Muzika će izazvati nifak (razdor).” On ovako piše u devedeset šestom (96.) pismu, “Slušanje ši’reva (poezije, poema) povećava ljubav prema Allahu u kalbu, ali, to (znači, slušanje) je pod uvjetom (da nema muzike,) da je bez muzike i da je bez (prisustva) fasika (grešnika).” Muzika motivira, potiče čovjeka da vodi nesvjestan, nemaran i učmao život kao život alkoholičara i narkomana. Ona je na taj način sebeb (izaziva) da kafiri budu lišeni vječne sreće. Islam je, da bi zaštitio ljude od ove propasti (afeta), i vječne katastrofe (felaketa), napravio razliku između raznih vrsta muzike i učinio haramom (zabranio) one koje su štetne (zararli).

U zadnjem poglavlju knjige Kurret-ul’ujun se navode neki hadisi šerifi koji opisuju muziku u džennetu i vrste muzika koje su haram i za muškarce i za žene na ovom svijetu. Ova knjiga je štampana na marginama knjige Muhtasar-i tezkire-i Kurtubi. Ona je izdata 1302. godine u Istanbulu.

U knjizi Hadika piše, “U knjizi fetvi pod naslovom Tatarhanijje piše, ‘U svakoj vjeri je haram učiti sa tegannijom (tj. sa melodičnim sesom, melodičnim glasom) poeme (ši’reve) koje se ismijavaju sa drugima ili opisuju nemoral, alkoholna pića i pobuđuju pohotljivost (šehvet). Haram su takođe i one stvari koje izazivaju haram.’” Ko kaže (nekom) ‘kako si lijepo proučio’ (ili ‘kako lijepo učiš’) za nešto što je sigurno haram postaje kafir. Isti princip se odnosi i za harame kao što su, blud (zinaluk), interes (riba), licemjerstvo (rija, munafikluk) i pijenje vina (tj. alkoholnih pića). Dozvoljeno (džaiz) je učiti (recitovati) sa pjevanjem, sa tegannijom, va’z, hikmet, nasihat, lijep ahlak (ponašanje), ši’r i ilahije. Mekruh je sa tim se stalno zabavljati. Još je veći haram lažnim tarikatdžijama (sufijama) uzbuđivati šehvete ljudi sa učenjima ilahija, zikira ili tesbiha u džamijama ili tekkijama. Čovjek ne treba posjećivati take skupove, (skupove) za koje se sigurno zna da su takvi. Takva mjesta su prestala biti (nisu) mjesta ibadeta. Takva mjesta su postala medžlisi fiska (skupovi griješenja i nemorala). Međutim, mi o njima -- ako ne znamo sigurno (da tako rade) -- ne smijemo imati loše mišljenje (su-i zan). Jednoglasno je rečeno (to znači, alimi islama su jednoglasno rekli) da je učenje Kur’ani kerima, zikira, dova i ezana sa tegannijom haram. Tegannija izopačuje, izvitoperuje, unakažava harfove (slova) i kelime (riječi) i kvari značenje. Njihovo namjerno izopačivanje, mijenjanje je haram. Nije haram -- ako su oni pokvareni greškom, tegannijom ili nehotice -- onima koji uče i koji pokušavaju da nauče gdje će (kako će) biti pokvareno a gdje neće (kako neće) biti pokvareno. Za ovo je neophodno naučiti tedžvid. Mustehab je učiti Kur’ani kerim, zikir i ilahije sa lijepim sesom (glasom), pod uslovom da se ne kvari značenje. A to se čini na taj način što se oni uče u skladu sa tedžvidom. Efekat toga na kalb i ruh je ogroman. Učenje sa lijepim glasom ne znači pjevanje (pravljenje melodije, nagme) i mrdanje brade; ono znači učenje sa strahovanjem od Allaha. Enbija salavatullahi teala alejhim edžme’in i Evlija rahmetullahi teala alejhim edžme’in su učili tako sa lijepim glasom. Hadisi šerif zabranjuje učenje sa žalosnim i tužnim glasom (hazing) i sa pjevanjem (tegannijom) -- kao što to čine fasici (grešnici) i ehl-i kitabije -- kao i slušanje (takvog učenja). Kvarenje tedžvida sa elhanom (elhan=pogrešno izgovaranje), tj. pazeći na muzičku melodiju, je jedan vrlo ružan bidat (bid’at, inovacija). Slušanje takvog učenja (tj. učenja u kom je tedžvid pokvaren sa elhanom) je veliki grijeh.

Da bi potpuno objasnili teganniju i muziku mi ispod prevodimo osmi članak iz prvog poglavlja Gazalijeve knjige Kimja-i se’adet. (Takođe je data i) opširna informacija o teganniji i na stotinu osamdeset drugoj (182.) stranici knjige Ahlak-i ala’i kao i u zadnjem poglavlju Zehebijeve (Muhammed bin Ahmed Zehebi) knjige Et-tibbun-nebevi. Imam-i Gazali kaže:

U čovjekovom srcu (tj. komadu mesa koji mi zovemo srce) ima jedna snaga koja se zove kalb ili gonul (inklinacija, želja, volja). Lijep i harmoničan ses (zvuk, glas) počne pokretati ove skrivene snage isto kao što čelik, kad udari u kremen, prouzrokuje iskru [i kao što staklo ili štapić od ćilibara, kada ga potrljamo sa komadom vunene krpe, počne privlačiti komadiče papira]. Lijep ses, usprkos čovjekovoj volji, utiče na kalb zato što kalb i ruh imaju vezu sa (svijetom ili alemom koji se zove) alem-i ervah. Ovaj nematerijalni i neizmjerivi alem je alem husn-i džemala (husn-i džemal) ili ljepote. Temelj ljepote je tenasub (harmonija). Svaka vrsta ljepote na ovom svijetu dolazi iz ljepote ovog alema. Lijepi, ritmični i harmonični sesovi (zvuci) su nalik na taj alem. Kalbovi onih koji slijede islam (šerijat) su čisti i jaki. Takvi kalbovi imaju jaku vezu sa (alemom koji se zove) alem-i emr. Muzika na njih utiče. Ona ih pokreće (pomiče, dira, pobuđuje) u smijeru njihovih inklinacija ili orijentacija isto kao što vjetar rasplamsava žar u plamen. Ako u kalbu postoji ljubav prema Allahu dželle-šanuhu, lijep ses izaziva da se ta ljubav poveća. Dakle, on (lijep ses) je koristan (fajdeli). Suprotno ovom, kalb onoga ko ne slijedi islam -- onoga ko slijedi svoj nefs, koji je Allahov dželle-šanuhu neprijatelj -- postaje pokvaren. (U ovom slučaju slušanje lijepog sesa, glasa nije korisno). Slušanje muzike i činjenje bilo kog grijeha (kod takve osobe) ojačava nefs. Kalb koji je čist i salim (dobar, čist, zadovoljan) ne uživa u muzici. Muzika koja ojačava i uzbuđuje nefs postaje štetna (i haram). Oni koji ne mogu da shvate činjenicu da u kalbu može postojati ljubav prema Allahu kažu da su svi lijepi sesovi (zvuci) haram. Oni kažu da insan može voljeti one koji su kao i on (tj. druge ljude) i da njegov kalb ne može imati vezu ni sa čim što nije kao on. Prema tome, oni ne vjeruju u ljubav prema Allahu. Kada im se kaže “islam naređuje da volimo Allaha” oni kažu, “to znači da sa ljubavlju slijedimo Allahova dželle-šanuhu naređenja”. Lijep ses ne donosi kalbu ništa izvana, spolja. On (tj. lijep ses) pokreće (uzbuđuje, ganjava, dira u) halal veze (baglame) u zdravom (dobrom, salim, zadovoljnom) kalbu te je, prema tome, halal slušanje tegannije kalbu koji nije bolestan. Ako u kalbu nema veze, nema povezanosti (baglamluka), onda je njegovo uživanje u lijepim sesovima (zvucima) isto kao (i njegovo uživanje u) pjevanju ptica ili žuborenju vode ili uživanje u zelenilu (zelenim biljkama), divnoj vodi rijeke ili u gledanju cvijeća. Kao što (tako) gledanje daje lezzet (zadovoljstvo, slast, okus) oku, i divni miris nosu, i kao što lijepa hrana daje lezzet ustima, i kao što fakultetsko znanje i tehnički pronalasci daju lezzet umu, (tako isto i) lijep ses daje lezzet uhu i postaje mubah kao i oni (drugi, tj. zelena boja, rijeka, miris, hrana i znanje).

Nefs onoga čiji je kalb bolestan, to jest čiji je kalb povezan sa nečim (drugim), tj. čiji kalb žudi za nečim drugim osim Allaha dželle-šanuhu, njegov nefs pobjesni. On (tj. nefs), na primjer žudi za jabandži djevojkom (stranom djevojkom, djevojkom koja mu nije mahrem) ili mladićem. Kada izvjesna osoba sluša čalgiju, muziku, želja te izvjesne osobe za dobijanjem djevojke ili mladića se u nefsu te izvjesne osobe poveća. Kalb (te izvjesne osobe) se pomakne prema tom putu. Pošto je dobijanje ovih (tj. želja, tj. dobijanje djevojke ili mladića) haram, i njegovo slušanje svake muzike je takođe sebeb (posrednik, povod) za haram.

Onaj čiji je kalb zdrav, tj. onaj u čijem je kalbu samo ljubav prema Allahu, kada on čuje njegov kalb neće uživati kada čuje sesove (glasove) koji govore o šehvetima kao što su djevojka i ljubav. On (tj. kalb) će biti utučen i u tjeskobi. Ako je kalb bolestan, nefs će u ovim glasovima uživati. On će huškati i gurati kalb prema tom putu. Takvoj osobi je haram slušati muziku. Tako je isto za svu omladinu bez obzira bili oni muškarci ili djevojke. Sve što rasplamsava nefs -- a to je ono što nam islam naređuje da ugasimo -- je haram. (Drugim riječima, islam nam naređuje da gušimo nefs. Sve što je suprotno tome je haram.) Zdravom kalbu je mubah, ako se zadovolje izvjesni šartovi (uslovi), slušati sesove (glasove) koji povećavaju njegovu vezu sa halal stvarima kao i one (sesove) koji ga čine za’if (tj. koji slabe nefs).

Hadžijama je mubah, pa čak donosi i sevap (sevab), slušati pjesme o Kabi, hadžu, Mekki i Medini, kao i vojnicima da slušaju pjesme o ratovanju i hrabrosti.

U knjizi Mevahib-i ledunnijje piše, “Kada je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem ulazio u Mekku, Ibni Revaha je išao ispred povorke i učio bejtove (recitovao stihove). Omer radijallahu anh je rekao, ‘Je li prikladno učiti poemu (ši’r) pred Resulullahom?’ Na to je Resulullah rekao, ‘Ja Omer, pusti ga. Neka uči (neka recituje)! Za kafire su ovi bejtovi (stihovi) efektivniji od strelica.’ Ovo pokazuje da je dža’iz (dozvoljeno) recitovati ši’rove (poeme i poeziju) koji žaloste i ubijaju moral neprijatelja, dok ši’rovi koji podstiču i uzbuđuju nefs nisu dža’iz.”

Slušanje ovakvih kasida i ilahija koje govore o grijesima, greškama (kusur) i azabima (ahiretskim kaznama), i biti žalostan (zato što ih slušamo) je sebeb (posrednik, povod) za tevbe i one su, prema tome, sevap (sevab). Međutim, protestovati kada slušamo kaside i ilahije koje izazivaju žalost prema smrti i kaderu je haram. (Drugim riječima, kada ljudi slušaju poeme o smrti onih koje vole, oni mogu postati toliko ganuti, toliko emotivno uzbuđeni, da mogu reći za kader (za sudbinu) “zašto?”, “zašto se to tako desilo?”, što bi bilo i što je jako loše. Mi moramo biti razi (zadovoljni) sa kaderom čak i ako nas on žalosti). [Iz ovog razloga se u mevludima treba učiti dio koji govori o vefatu (smrti, prelasku na ahiret).] Dozvoljeno je zadovoljavati se sa halal sesom (zvukom, glasom) na prigodnim svečanostima na kojima treba biti radostan, kao na prijer na svadbi, proslavi (zijafet) sunnetu (muške djece), bajramima i kada se naši voljeni vrate sa putovanja (sefera). Ovaki sesovi ojačavaju kalb a ne nefs. Riječi kao što su “ja volim Allaha mojim kalbom”, koje kažu oni koji slušaju ses i ilahije, a imaju potamnjele kalbove, su obično, uglavnom greška. (Drugim riječima, onaj ko tako tvrdi, a ima taman (pocrnjeo) kalb, obično nije u pravu.) Samo one Evlije koje su zrele, savršene (tj. velijj-i-kamili) rahmetullahi teala alejhim edžme’in mogu razumjeti je li nečiji kalb čist i jak (kuvvetli) i je li nefs kalbov zarobljenik, ili, je li kalb bolestan i je li on nefsov zarobljenik. [Imam-i Rabbani kuddise sirruh je iz ovog razloga rekao u njegovom 266. pismu da nije prikladno da se omladina sastaje i uči kaside i ilahije i mevlud.] Lijep glas i nagme (pjesme) će biti više štetne (nego korisne) onim učenicima na putu tesavvufa koji nemaju halova (dobrih vjerskih stanja) u njihovim kalbovima ili čak i ako oni imaju halove u njihovim kalbovima, njihovi nefsovi nisu potpuno otsječeni, otcijepljeni od šehveta (seksualnih želja). Ovdje se završava prijevod iz knjige Kimja-i se’adet.

.....

 

[Kalb je mjesto muhabbeta (naklonosti, ljubavi) i mjesto ljubavi (sevgi). Rečeno je da je svaki kalb bez ljubavi (bez muhabbeta i aška) mrtav. U čovjekovom kalbu može samo postojati ili ljubav (sevgi) prema Allahu dželle-šanuhu ili prema dunjaluku. Ovdje riječ “dunjaluk” znači “stvari koje su haram”. Kada se zikirom i ibadetom izbaci iz kalba ljubav (sevgi) prema dunjaluku kalb će biti očišćen. U taj očišćeni kalb će ljubav (sevgi) prema Allahu dželle-šanuhu biti automatski ulivena. Kada čovjek čini grijehe njegov kalb počinje crnjeti i postajati bolestan. Shodno tome, u kalb uđe muhabbet (naklonost, ljubav) prema dunjaluku a ljubav (sevgi) prema Allahu dželle-šanuhu izađe. Ovo ilustruje sljedeći primjer: Kada punimo flašu vodom iz nje zrak automatski izlazi. Kada iz flaše prosipamo vodu u nju automatski ulazi zrak.]

Jedan od velikana tesavvufa, Mahmud-i Indžirfagnevi rahmetullahi teala alejh je rekao, “Da bi zikr-i alanijje, tj. glasni zikir, bio koristan [i prema tome dozvoljen,] kalb treba biti u stanju levna (duboke tuge, duboke žalosti, krvarenja), što znači da u čovjekovom kalbu ne smije biti mrlja prljavštine laganja i gibeta (ogovaranja), niti da je kroz njegovo grlo prošlo išta što je haram ili sumnjivo (šubheli) i da mu je razum oslobođen od rije (munafikluka, licemjerstva) i sum’a-a (želje za slavom, famom) niti inklinacije prema ičemu drugom izuzev sirr-i-Hazret-i-Hakku.” Samo je za takve ljude tegannija ili sim’a korisna. Alimi fikha su rekli da je tegannija (pjesma, pjevanje) haram za one koji nisu dokučili taj nivo, to stanje. Prevod bejta:

Šetajući, držeći se za ruku sa mojom dragom,
Moje oči nesvjesno ugledaše cvijet.

“Zar se ne stidiš” reče mi ona i još doda,
“Kako možeš gledati u ružu dok sam ja sa tobom?”

.....

 

Mazher-i Džan-i Džanan rahmetullahi teala alejh, duboko učeni alim u zahir ilumima (naukama) i arif i kamil u batin ma’rifetima, je rekao, “Sima’ -- tj. slušanje kaside, ilahije, ili mevluda (mevlida) -- puni kalb koji nije bolestan sa rikkatom (sažaljevanjem, milosrđem, samilošću) i smekšava ga. Allah dželle-šanuhu gleda sa sažaljenjem na muslimana (čini merhamet muslimana) koji ima mekan (nježan, blag) kalb. Zašto bi bilo haram nešto što je sebeb (uzrok, razlog, povod) za Allahov dželle-šanuhu merhamet? Jednoglasno je rečeno da je ćalgija (svirka, instrumentalna muzika) haram. Međutim, rečeno je da je na svadbama udaranje u def [i u bubnjeve] mubah i da je sviranje naja (neja) mekruh. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je začepio sa prstima uši kada je dok je prolazio čuo ses naja (neja). Ali on nije naredio Abdullah-bin-Omeru, koji je bio sa njim, da isto tako uradi. To znači da je izbjegavanje slušanja zvuka naja takva (strah od Allaha dželle-šanuhu), azimet. Po pitanju sima’a (tj. slušanju kasida, ilahija ili mevluda) postoji razlika u mišljenju. Ima i onih koji kažu da je to dozvoljeno kao i onih koji kažu da to nije dozvoljeno. [Međutim, sa idžma’om je rečeno, to jest jednoglasno je rečeno, da je sviranje muzičkih instrumenata haram.] Bolje je ne raditi ono po čemu postoji ihtilaf (nesuglasica, nesloga). Oni koji se boje Allaha dželle-šanuhu (ehli takva) iz ovog razloga nisu činili naglas (sesle) zikir. Oni su nečujno, bez glasa (sessiz) činili zikir.” Ove Mazhar-i-Džan-i-Džananove riječi su napisane u (njegovoj knjizi) Makamat-i Mazherijje.

Na četvrtoj stranici knjige Durr-ul me’arif piše, “Sima’ je dozvoljena samo za one koji su se (potpuno) okrenuli prema (predali) Allahu dželle-šanuhu i koji znaju da je sve od Allaha dželle-šanuhu. Nesvjesno plesanje (raks) se zove vedžd. Svjesno i namjerno (irade i ihtijar) plesanje se zove tevadžud. U hazreti Nizamuddin-i-Evlijinom rahmetullahi teala alejh medžlisu (skupovima, predavanjima, sastancima) je bilo sima’-a ali nije bilo muzičkih instrumenata. Takođe nije bilo ni žena ni djece. Nije bilo ni pleskanja rukama. Glas bez instrumentalne muzike se naziva sima’ [tj. teganni ili tegannija]. Ljudski glas popraćen instrumentalnom muzikom se naziva gina [tj. muzika]. Svi alimi su jednoglasno rekli da je gina haram. Ima alima koji su rekli da 64. ajet sure Isra kaže da je gina haram. Hadisi šerifi ‘Prvi koji je pjevao (činio teganniju) je bio šejtan’ i ‘Gina budi nifak (razdor, nemir) u kalbu,’ pokazuju da je gina haram. Ulema je nesložna (ihtilaf) po pitanju je li sima’ haram ili nije. Po pitanju gine nema ihtilafa (nesložnosti). Isto tako je i glas žene i dječaka klasifikovan kao gina. Ulema koja je rekla da je sima’ halal je takođe izjavila i uslove (šartove, koji se moraju poštovati) da bi sima’ bila halal. Kada se ovi uslovi ne ispunjavaju sima’ postaje haram prema jednoglasnoj saglasnosti.” Ovaj citat iz knjige Durr-ul-me’arif pokazuje da u islamu nema ni muzike ni muzičkih instrumenata. Izrazi kao što su “tesavvufska muzika” (ili “sufijska muzika”) koji su skovani u novije vrijeme nemaju nikakve veze, nikakve povezanosti sa islamom. Onaj ko kaže halal za nešto što je haram postaje kafir. Štaviše, mora se shvatiti da oni koji miješaju u svoj ibadet haram postaju (isti) kafiri kao zindici koji nastoje da unište i pokvare sliku islama. Dakle, učenje Kur’ani kerima, tekbira i ilahija sa muzikom, na primjer, sa nejom (frulom od trske) je jedan jako opasan bidat (bid’at). Kur’ani kerim se treba učiti sa lijepim glasom sa tedžvidom. Mijenjati i preinačavati riječi, štimati ih, da budu u skladu sa melodijom je haram.

Gina je, i prema tome haram je, mladim hafizima da uče Kur’ani kerim, mevlide (mevlude) ili ilahije publici koja se sastoji od žena i djevojaka. Ako neko pogleda u nešto sa požudom (šehvetom) i njegov kalb takođe postane zauzet sa tim. Njegov kalb se uprlja i razboli. Kada kalb oboli, nefs ojača i postane plahovit i nagal.

Iako smo mi rekli da je dozvoljeno slušati lijep glas onima koji u njihovim kalbovima imaju ljubav samo prema Allahu (i samo Njega vole), pod uvjetom da je učenje u skladu sa gore spomenutim šartovima, mi takođe naglašavamo i to da Ashabi kiram radijallahu teala anhum edžme’in i Tabi’in-i izam rahmetullahi teala alejhim edžme’in nisu nikad radili takve stvari. Iako je tegannija očita inovacija (bidat, bid’at), mi smo rekli da je dža’iz zato što ona ima izvjesne faide (koristi). Hasan Basri kaže na kraju (njegove knjige) Sijerul-aktab, “Onaj ko sluša sima’, ko (u njegovom kalbu) ključa od ljubavi prema Allahu, postane siddik. Ko ga sluša (tj. ko sluša sima’) zato što slijedi svoj nefs postane zindik (kafir).”

.....

 

Zvuci (Kur’ani kerima) koji se čuju (tj. koji dolaze, koji proizilaze) iz radija i ozvučenja (tj. zvučnika sa pojačalima), kao i današnji Indžil i Tevrat, nisu Allahova dželle-šanuhu riječ (kelam). Na stotinu petnaestoj stranici (115.) knjige Hadika piše da nije dozvoljeno vrijeđati ili pokazivati nepoštovanje ili se ismijavati ili učiti (recitovati) ili slušati svete (mukaddes) kitabe koje je Allah dželle-šanuhu ukinuo i koje su ljudi promijenili. Iz ovog razloga postaje kufr slušati i uživati Kur’ani kerim i mevlud (mevlid) u mehanama (kafanama) barovima (tj. na mjestima gdje se pije) na mjestima za igru i zabavu (u kockarnicama, kasinima, igralištima itd.) i na mjestima gdje se čine džunasi (grijesi), i onaj ko izaziva kufr takođe postaje kafir.

Ima ljudi koji sa poštovanjem slušaju Kur’ani kerim ili mevlud koji se emituje preko radija i plaču što je rezultat ganuća sa hafizovom melodijom (nagme). Lijep ses (glas) i nagme (melodija) diraju, imaju efekat, utiču na nefs onih čiji je kalb bolestan. Oni hrane nefs. A nefs potiče i pobuđuje čovjeka da plače. Međutim, učenje Kur’ani kerima je sunnet. Osnovno fikhsko pravilo je da sunnet koji proizvodi haram, pa čak i mekruh, treba izostaviti. Prema tome, bolje je ne učiti Kur’ani kerim i mevlud preko radija. Preko radija je potrebno emitovati ljudske riječi koje podučava islam, i riječi Ehli sunnet uleme koje hrane duše (ruhove) kojima se dive učeni umovi svijeta. Takva emitovanja i publikacije su bez sumnje su jako korisni i donose puno sevapa.

.....

 

Hadisi šerifi koji se navode u knjizi Muhtasar-ut-Tezkire kažu, “U ahiri zemanu (u zadnjem vremenu) će neuki vjerski ljudi i hafizi grešnici biti u porastu,” i “Doći će tako vrijeme da će ljudi vjerske profesije biti pokvareniji i smrdljiviji od magarčeve lešine.” Ovi hadisi šerifi predskazuju da će se pred Kijametski dan pojaviti grešni (fasik) i pokvareni vjerski ljudi. Mi smo čuli da su u Rusiji stavili saruk (turban) i džubbe na komunističke špijune i anarhiste koje su istrenirali posebnim metodima i koje nazivaju muftija iz Turkmenistana ili muftija iz Azerbejdžana... ili hazreti ovaj i hazreti onaj. Mi smo vidjeli njihove fotografije u njihovim publikacijama (koje govore o njihovim) skupovima za internacionalnu propagandu. Oni su poslali ove špoijune kao “vjerske ljude” (vjerske vođe, vjerske alime) u afričke i arapske zemlje sa muslimanskim stanovništvom. Oni su spremili anarhiju sa njima (sa tim špijunima). Oni su zavadili braću, (napravili da brat bratu bude neprijatelj). Oni su na ovaj način podjarmili države zvane “socijalističke islamske republike”. Mi smo zahvalni da ni u našoj dragocjenoj (aziz) državi ni u našoj časnoj naciji (milletu) nema takvih pokvarenih vjerskih ljudi.

.....

 

[Pitanje: Ozvučenje (tj. Veliki zvučnici sa jakim pojačalima) omogućava da se ezan čuje iz velike daljine. Mu’mini mogu čuti ses (zvuk) ezana. Prema tome, zar ozvučenje nije korisno?

Odgovor: Kada bi pretpostavka, da se ezan mora čuti nadaleko, bila tačna, ovo pitanje bi imalo smisla i vrijednosti. Da je bilo potrebno da se ezan čuje glasnije od normalnog ljudskog glasa Resulullah sallallahu alejhi ve sellem bi dao rješenje za to pošto je njegova dužnost bila da poduči i da je sve što je potrebno u islamu naučeno i urađeno. Iako je bilo onih koji su predlagali da se namaska vremena trebaju označiti sa zvonima, kao što to rade hrišćani, i puhanjem u rog, kao što to rade ćifuti, on to ništa nije prihvatio. On je rekao, “Mi to nećemo tako raditi. Popnite se na visoko mjesto i učite!” Tako je postalo jasno da nije potrebno da se jedan ezan mora svukud čuti. Mi znamo da je svaka promjena u ibadetu bidat (bid’at, novotarija) i veliki grijeh. Miješanje ibadeta sa nečim što Resulullah sallallahu alejhi ve sellem ne samo da nije nikad dozvolio, već je čak i opovrgao, je još veći i odvratniji i bidat i grijeh. U devetnaestom (19.) pismu koje se nalazi u trideset četvrtom poglavlju prvog dijela piše, “Mora se suzdržati od svih bidata (bid’ata) čak i ako oni izgledaju svijetli (nurli), lijepi i korisni (fajdeli). Ni od jednog bidata nema nikakve koristi (fajde).” U stotinu osamdeset šestom (186.) pismu knjige Mujdždeđi Mektublar (Mujdeci Mektublar) piše, “Pošto su kalbovi današnjih ljudi potamnjeli, pocrnjeli neki bidati (im) izgledaju lijepi i korisni. Međutim, na kijametu će se vidjeti, kada će kalbovi biti probuđeni, da su svi bidati bez izuzetka štetni. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je rekao, ‘Svaka inovacija (novina) u vjeri je štetna. Odbacite je!’ Allah dželle-šanuhu kaže mealu 216. ajeta sure Bekara, ‘Vi volite neke stvari i kažete (one su) korisne. Međutim, te stvari su za vas štetne.’ Iz ovog se jasno vidi da je odbrana bidata (bid’ata, novotarije) učenja ezana preko zvučnika i ozvučenja nešto što nije prikladno za jednog muslimana. (Drugim riječima, musliman ne bi smio raditi jednu tako pogrešnu stvar). Pored ovog, autor knjige Durr-ul-muhtar, rahmetullahi teala alejh, u dijelu koji govori o jeminu, gdje je objašnjen nezr (obećanje, zavjet) kaže, “Državi je vadžib da napravi mesdžid u svakom gradu i u svakoj mahali. Njih treba praviti sa parama iz bejt-ul-mala. Ako ih vlada ne pravi onda je muslimanima vadžib da ga prave.” Na četiri stotine osamdesetoj (480.) stranici prvog toma piše, “Kada ezan uči je haram napustiti džamiju. Međutim, dozvoljeno ju je napustiti ako idemo da klanjamo sa našim lokalnim džema’atom (tj. sa džema’atom u našoj mahali) zato što je vadžib klanjati u našoj mahalskoj džamiji.” Iz ovog svega je jasno da je naređeno da u svakoj mahali (tj. u svakom dijelu grada ili sela) bude mesdžid i da se sa svakog mesdžida uči ezan i da svako, čuvši učenje ezana sa džamije njegove mahale ili (sa džamije njegove) čaršije ode u džema’at njihove (mahale ili čaršije). U svakoj mahali će biti džamija, sa njih svih će se učiti ezan i svako će čuti ses (glas) ezana. Nema potrebe da se dokuče velike daljine sa zvučnikom. Oni ovih dana uče ezan preko zvučnika. Zvuci zvučnika se miješaju i prave da je ezan kao igračka. Stoga, vidi se da je učenje ezana preko zvučnika nepotrebno i štetno. Kada se svaki mujezzin popne na munaru (minaret) i uči ezan u skladu sa sunnetom, slijedeći naređenje islama, svako čuje ezan koji mu je najbliži. Neće biti potrebe da se zvuk zvučnika čuje iz daljine. Zahtijevati da se ezan uči preko zvučnika (i zahtijevati da) zvuk dopre u daleke daljine je (isto kao i) zahtijev da se ezan uči na jednom mjestu i da se ne uči sa svake džamije.

U knjizi Kunuz-ud-dekaik se navodi hadisi šerif, koji prenosi Bejheki, u kom je Resulullah sallallahu alejhisselam rekao, “U tom vremenu će mujezzini, među muslimanima toga vremena, biti najsiromašniji i najbijedniji (sefil) i najjadniji (ašagi).” Ovaj hadisi šerif je predskazuje da će biti takvih ljudi koji će pjevati (tegannija), i koji neće učiti ezan u skladu sa sunnetom, i koji će miješati inovacije (bidate. bid’ate) sa ibadetima. Da Allah dželle-šanuhu zaštiti našu braću mujezzine da ne budu kao mujezini koji su ukoreni ovim sa ovim hadisi šerifom! Amin.

U ovom našem vremenu je teško vidjeti ijednu džamiju sa čije se munare uči ezan u skladu sa sunnetom. Ova (ružna praksa) neučenja ezana sa munare se raširila i po gradovima i po selima. Mnogo hvala (Allahu dželle-šanuhu), da je direktor [turske] Službe za vjerske poslove (Dijanet išleri baškanligi) u svom generalnom memorandumu br. 19, od 1. 12. 1981. godine, kojeg je poslao svim muftijama, obavezao sve mujezzine da uče ezan sa munare (minareta).

.....

 

U pismu iz Indije piše da su vehabije u jednom gradu u nekim džamijama klanjale namaz bez imama. Ove džamije su bile povezane žicom sa glavnom džamijom. Džema’ati su klanjali slijedeći imamov glas (tj. glas imama iz glavne džamije) preko ozvučenja. U šezdeset devetom (69.) poglavlju prvog dijela (ove knjige koje nosi naziv Teravija namaz i poštovanje koje se mora ukazati džamijama) je napisano da namaz (salat) nije sahih (ispravan) ako se klanja slijedeći glas imama preko ozvučenja. U knjizi Fetava-ji Hindijje piše, “Jedna od smetnji, prepreka za slijeđenje imama je postojanje rijeke ili potoka kojim može proći čaika (laki čamac) ili ceste kojom može proci auto ili prostor od dva safa, kada se klanja namaz na otvorenom prostoru. U džamiji je dozvoljeno slijediti imama iza širokog praznog prostora. Jedna druga smetnja je postojanje zida toliko velikog da sprečava osobu koja klanja namaz, u džamiji ili izvan džamije, da čuje imama ili jednog od džema’atlija ili da vidi pokrete imama ili jednog od džema’atlija. [Glas koji se čuje preko zvučnika, preko ozvučenja nije stvarni (hakiki) glas imama. Isto tako ni slike na televizijskom ekranu nisu stvarne (hakiki) slike. One su njihove vizije.] Ko (klanja namaz) na krovu (mesdžida) i ko (klanja namaz) iza zida (ne može slijediti nikog drugog) osim imama ili osobu iz džema’ata. Ako je džamija puna do ulaznih vrata sahih je osobi koja klanja na mjestu do džamije (na primjer na šerefetu) da slijedi imama. Ako džamija nije puna do ulaznih vrata sahih je ako razmak između njega i zadnjeg safa nije toliko velik da automobil može proći. Ako je prostor veći njegovo slijeđenje imama nije sahih [čak i ako čuje imama]. U knjizi Kadihan piše da nije dozvoljeno -- onom ko u građevini (zgradi) koja je pridružena uz džamiju klanja isti namaz (koji klanjaju u džamiji) -- slijediti (istog) imama. Nije dozvoljeno ni ako je ta osoba u građevini pridruženoj uz džamiju ni ako nije pridružena uz džamiju.” Ovaj jasan podatak, ova stvarnost pokazuje da oni vjerski ljudi koji odobravaju muslimanima da bez imama klanjaju namaz u džematu ih ne vode u ibadet već u felaket (katastrofu).

Kafiri pokušavaju preobratiti muslimane u hrišćane i džamije u crkve. Da bi ovo podmuklo uradili on se prerušavaju u muslimane. Oni pokušavaju podići mjesto sedžde da otvore put za uvođenje klupa u džamije. Oni kažu, “Glava se ne bi trebala staviti na tlo po kom se hoda zato što to izaziva infekciju.” Oni imaju plan u glavi da ova viša mjesta za sedždu postepeno, kako godine prolaze, evoluiraju u klupe. Oni, da bi uveli muziku i orgulje u džamije, prvo započinju sa ozvučenjima i velikim zvučnicima i magnetofonima da postepeno pripreme narod za ibadet sa muzikom i muzičkim instrumentima. Međutim, osnovno fikhsko pravilo je da, ako postoji opasnost da se mubah koji nije grijeh pogrešno shvati kao ibadet, činjenje tog mubaha postaje haram. U tom slučaju činjenje takvog mubaha postaje veliki grijeh. Prema tome, muslimani zaista trebaju biti jako budni i oprezni i posebno pažljivi da ibadete onako kako su ibadetili Ashabi kiram i njihovi djedovi (i pradjedovi). Zvučnicima, ozvučenjima, magnetofonima i sličnim spravama ne biti smjeli dopustiti u džamije, iako ove sprave mogu izgledati dobre i korisne, zato što su one bidat (bid’at) i što će voditi (dati put) ka drugim promjenama u ibadetima. Isto tako, muslimani ne bi smjeli upasti u klopke koje su postavili neprijatelji islama, niti bi smjeli biti upotrebljeni u planovima neprijatelja islama. Značenje dvije stotine šesnaestog ajeta (216.) sure Bekara kaže, “Ima puno stvari koje vi volite i begenišete ali koje su štetne za vas!” Mi se moramo suzdržati i od najmanje promjene u ibadetu bez obzira koliko ona može korisno izgledati. Ezan koji je proučen kroz radijo ili preko ozvučenja sa pojačalima nije sahih. Namaz nije sahih ako je obavljen u džema’atu slijedeći zvuk koji dolazi iz radija, ili iz ozvučenja sa pojačalima, i ako ne čujemo originalni glas imama ili mujezzina. Ova činjenica je objašnjena u šezdeset devetom (69.) poglavlju poglavlju.

U knjizi Tergib-us-salat piše, “U hadisi šerifu koji se navodi u risali Kitab-ul-kirae, Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je rekao kada je opisivao alamete kijameta: ‘Sudije će uzimati mito i nepravedno suditi. Ubistva će biti u porastu. Mlađa generacija neće njegovati i poštovati roditelje i rodbinu. Kur’ani kerim će se učiti sa mizmarom, tj. sa muzičkim instrumentima. Ljudi neće slušati hafize koji uče lijepo sa tedžvidom već one koji ga uče sa muzikom kao pjesmu.’” Hazreti Muhjiddin-i Arabi kaddesallahu sirrehul’aziz je napisao u njegovoj knjizi Musamere da hadisi šerif, koji prenosi hazret Ebu Hurejre radijallahu anh, kaže, “Doći će jedno tako vrijeme da će se muslimani rasparčati i biti podjeljeni na grupe. Oni će napustiti islam i slijediti svoje lične ideje i mišljenja. Oni će učiti Kur’ani kerim sa mizmarima, sa muzičkim instrumentima kao da pjevaju pjesmu. Oni neće učiti radi Allaha već za ćejf (radi zabave). Onima koji tako uče i slušaju neće biti dat nijedan sevap. Njih Allah dželle-šanuhu čini lanet (kune). On će im dati azab (On će ih kazniti)!” Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je predskazao u mnogim ovakim hadisi šerifima da će se Kur’ani kerim učiti preko aparata kao što su radijo aparati, magnetofoni, gramofonske ploče i razna ozvučenja koja se upotrebljavaju za svirku i muziku. On je rekao da će biti grijeh (džunah) učiti na taj način. U prijevodu zbirke četrdeset (40) hadisa, koju je načinio duboko učeni alim, šejh-ul-islam Ahmed ibni Kemal ef., trideset deveti (39.) hadisi šerif kaže, “Ja sam poslat da polomim mizmare i ubijem svinje.” Ovaj hadisi šerif je u prijevodu ovako objašnjen: “Mizmar je flauta, frula ili svi muzički instrumenti.” Ovaj hadisi šerif kaže, “Meni je naređeno da zabranim svaki muzički instrument i jedenje svinjetine.” u jednom drugom hadisi šerifu se kaže, “Učite Kur’ani kerim sa arapskim dijalektom i arapskom fonetikom! Ne učite ga kao grešnici (fasici) i pjevači!” Onom ko ga uči kao pjesmu je haram biti imam (u namazu). Namaz obavljen iza takve osobe nije sahih. Ovo je zato što on, da bi napravio melodiju i naštimao glas, dodaje slogove što mijenja učenje u ljudske riječi. To nije Kur’ani kerim.]

.....

 

U zadnjim poglavljima knjiga Hadika i Berika piše, “Grijeh (džunah) je držati u našoj kući ili u našem dućanu defove, tambure, i razne druge instrumente i prodavati ih ili ih davati kao poklone ili ih iznajmljivati iako ih mi lično ne upotrebljavamo.”

Ako je mubah (ono što je dozvoljeno) i džunah (grijeh) pomiješan i ako se harami nalazi tamo gdje se emituju programi ili gdje se radio sluša ili televizijski programi i filmovi gledaju, potrebno je napustiti mubah, pa čak i sevap, da bi se sačuvali od grijeha.

U knjizi Ahlak-i ala’i piše, “Odmjerene riječi u obliku stiha (se nazivaju) ši’r (poezija). Bez sumnje je mubah slušati lijep ses (zvuk, ton, glas) u kom nema melodije (lahn) i pjevanja (nagme). Neki su rekli da je džaiz (dozvoljeno) pjevati (nagme) samom sebi da bi de otarasili dosade i briga. Ali, je haram to činiti da zabavljamo druge ili da zarađujemo pare. Postoje tri vrste nagme (pjevanja), to jest odmjerenog sesa (zvuka):”

1- Čovjekov ses. (Mi smo prethodno detaljno objasnili ovu vrstu nagme.)

2- Životinjski ses. Kao pjevanje ptica. Ovo je sigurno halal slušati.

3- Mrtve stvari. Sigurno je haram slušati sesove (zvuke) koji su proizvedeni udaranjem, puhanjem i trljanjem po žicama [svi muzički instrumenti]. Nije grijeh slušati žuborenje vode u potoku, buku morskih valova, puhanje vjetra i lepršanje lišća. Ove zvuke je korisno slušati zato što oni razbijaju brige.”

U knjizi Eši’at-ul-leme’at, u poglavlju Bejan i ši’r, piše da hadisi šerif koji prenosi Aiša radijallahu anha kaže, “Ši’r je dobar kada je dobar i loš kada je loš.” “To znači, mjerenje ili rimovanje ne prave riječi lošim i neprijatnim. Njihovo značenje ih čini lošim i neprijatnim.”

U knjizi Hadika piše, “Muzika pomiješana sa haramom je slatka nefsovima fasika (grešnika) isto kao što je i tegannija, u koju nije umiješan haram, slatka čistim kalbovima i ruhovima salih insana.” Niti salih insani uživaju muzike fasika, niti fasici uživaju muzike salih insana. One ih gnječe i stežu i dosađuju im, i uznemiravaju ih. Jer, ono što je ukusno i slatko kalbu i ruhu je mora i muka nefsu. Ono što je ukusno i slatko nefsu je mora i muka čistim kalbovima. Radi toga su mjesta -- koja za kafire i fasike (tj. gdje kafiri i fasici uživaju kao u džennetu) džennetski život -- zarvori i tamnice za muslimane i salihe (dobre, pobođne). Hadisi šerif koji kaže, “Dunja [tj. mjesta gdje se rade harami, mjesta koja su medžlisi fiska (sastajališta grešnika)] je tamnica za mu’mina a džennet za kafira,” je nepromjenjiva istina (hakikat). Uzimajući u obzir ovu činjenicu, ovu istinu (ovaj hakikat), svako lako može vidjeti kakvo je stanje njegovog kalba. Pošto nefs mnogih ljudi ojača sa upotrebom alameta kufra (tj. znakova nevjerstva) i sa činjenjem harama, i na taj način zarobi (prekrije, pobijedi) njihov kalb i ruh, nagma stimuliše (nadražava, potiče) nefs i izaziva da on (potpuno) poludi. Pošto su sifati ruha i kalba zarobljeni (zatvoreni u tamnicu) oni se ne mogu pobuniti (protiv harama). Oni su paralizovani i umrtvljeni i oni ne osjećaju zlo. (Ljudi pogrešno misle da je) slast koju nefs osjeća, slast koju kalb i duša osjećaju. Takođe i neke životinje osjećaju slasti nagme.

Na primjer, u knjigama tefsira (knjigama koje tumače Kur’ani kerim), kao na primjer u tefsiru koji se zove Tefsir-i Medarik, piše da ajeti kerim Lehvelhadis u suri Lokman zabranjuje muziku. Ovaj ajeti kerim se u tefsiru na persijskom jeziku koji se zove Mevahib-i alijje ovako objašnjava, “Neki ljudi tračaju, pišu i govore lažne priče i romane, i plaćaju pjevačice da pjevaju publici. Oni na taj način u stvari nastoje spriječiti omladinu da ne sluša Kur’ani kerim, da ne čita i ne uči farzove i harame i ne obavlja namaz, ukratko, oni ih nastoje odvojiti od islama. Oni se tako ismijavaju sa muslimanima i vrijeđaju i omalovažavaju Allahova dželle-šanuhu naređenja. Oni nazivaju islam nazadnim i muslimane nazadnim, nenormalnim, staromodnim, bolesnim, zamagljenim i reakcionarnim. Kada se ovim takozvanim intelektualcima kaže o Allahovim dželle-šanuhu naređenjima ili o riječima Alima ehli sunneta oni misle da su pametniji i oholo okreću svoja lica sami puni sebe, uobraženi i ne obraćaju pažnju ka da nisu čuli šta im je rečeno. Podaj im vijesti o džehennemskoj vatri i njenim preljutim azabima!” Ovaj tefsir je preveden na turski jezik pod naslovom Mevakib tefsir. U knjizi Durr-ul-munteka piše, “Haram je i učiti Kur’ani kerim sa tegannijom (melodično) i slušati tako melodično učenje. Burhaneddin-i Merganini rahmetullahi teala alejh je rekao da će onaj ko kaže hafizu koji melodično uči Kur’ani kerim, ‘kako lijepo učiš’, izgubiti svoj iman (tj. postati kafir). On (tj. onaj ko je rekao hafizu koji melodično uči Kur’ani kerim da lijepo uči) će morati obnoviti svoj iman i nikah (ponovo oženiti svoju ženu). Hazreti Kuhistani je napisao isto. Ako neki ljudi kažu ‘kada mi sa tegannijom (melodično) učimo kaside i ilahije nas obuzima vedžd (tj. mi padamo u zanos)’ njima se ne treba vjerovati. U našoj vjeri nema takvih stvari. Raksovi (plesanja) po tekkijama i učenja stvari sa tegannijom [ilahija, mevlida] su sve harami. Nije dozvoljeno odlaziti na takva mjesta i slušati njihove neislamske koncerte i izvođenja. Velikani tesavvufa nisu tako radili. To je sve izmišljeno kasnije. Naš Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je slušao ši’r. Ali, ovo ne obuhvata slušanje (pjesama i) pjevanja (nagme). Oni koji kažu Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je slušao pjesme i padao u vedžd (zanos) su lažovi.” [Tegannija koja je haram je učenje Kur’ani kerima sa podešavanjem, štimanjem prema muzičkim tonovima, notama. Tegannija koja je sunnet je učenje po propisima tedžvida.] U knjizi Ukud-ud-durrijje, u njenom zadnjem poglavlju se nalazi opširna informacija o plesanju (raks) i pjevanju (sima’).

Na dvjesta šezdeset šestoj (266.) stranici knjige Kimja-i se’adet, u paragrafu o odgoju djece, piše, “Djeci se ne bi smjelo dozvoliti da čitaju ili recituju poeziju o ženama, djevojkama i ljubavi i roditelji ne bi dozvoliti svojoj djeci da uče od učitelja koji kažu da su take poeme ‘hrana za duu’. Učitelj koji tako kaže [i podučava znanje o seksu] njegovim učenicima nije ustad. On je šejtan. On kvari dječije kalbove.” Naš Pejgamber sallallahu alejhi ve sellem je rekao, “Gina pocrnjuje kalb.” (Drugim riječima, naš kalb sa ginom počinje crnjeti.) To znači, tegannija (pjevanje) sa ljudskim glasom i instrumentalnom muzikom pocrnjuje kalb (tj. čini kalb crnim). [Ibni Abidin objašnjava ovaj hadisi šerif u petom tomu na 222. stranici] Mi ne bi trebali žuditi za muzikom. Nas ne bi smjele prevariti slasti koje ona pruža. U ovim slastima ne uživa ruh (duša), već nefs, koji je Allahov dželle-šanuhu neprijatelj. Pošto je jadni ruh zarobljenik u kandžama nefsa, jadni ruh misli da slast pripada njemu. [Pogledaj 35. članak u trećem dijelu knjige Se’adet-i ebedijje.] Muzika je kao med u koji je pomiješan otrov, ona je kao nedžaset [izmet, prljavština, nečistoća] pokriven šećerom.

Cilj saopštavanja da je muzika štetna i haram nije da ožigošemo na hiljade muzičkih uživalaca i da kažemo da su oni fasici i grešnici. Mora se sigurno istači da autor ovoga teksta ima puno više grijeha od njegovih čitalaca. Samo su Pejgamberi alejhi-musselam ma’sum, tj. bezgrešni. Grijeh je takođe i ne znati grijeh koji je raširen. Ko bestidno radi haram, za koji je jednoglasno rečeno da je haram, misleći da je halal, postaje kafir. Mi moramo uvijek razmišljati o ogromnoj količini naših grijeha i uvijek imati pognutu glave od stida i srama prema našem Gospodaru (Rabbu). Mi moramo svaki dan činiti tevbe!

.....

 

Dželauddin-i Rumi kuddise sirruh, jedan od najviših velikana među Evlijama, koji je bio prepun aška (ljubavi) prema Allahu dželle-šanuhu nije nikada svirao ni naj (ili nej, sviralu od trske) niti ijedan drugi instrument. On nije nikada ni slušao muziku niti je ikad plesao (raks). Komentari na njegov Mesnevi -- koji sadrži više od četrdeset sedam hiljada bejtova (stihova) i koji širi nur po svijetu -- su napisani u svakoj državi i na mnogim jezicima. Najcjenjeniji i najukusniji od ovih svih komentara je komentar koji je napisao mevlana Džami, čiji su komentar takođe i mnogi drugi prokomentarisali. A od ovih -- 56 stranica, koje obrađuju samo 4 bejta (stiha) Sulejman-Neš’et efendijinog komentara -- je matba’a-i Amire izdala u vrijeme sultana Abdulmedžid hana, 1263. godine. U ovoj knjizi je Mevlana Džami kuddise sirruh ovako napisao, “Riječ ‘naj’ (ili ‘nej’) u prvom bejtu Mesnevije,

[Poslušaj naj što žali se
na odvojenost jadi se...],

znači savršen i uzvišen insan (čovjek, ljudsko biće) koji je odgojen u din-i islamu (islamskoj vjeri). Ovakvi ljudi su zaboravili i na sebe i na sve drugo. Njihovi zihnovi (umovi) su su uvijek zauzeti sa istraživanjem Allahovog dželle-šanuhu rizaluka (Allahovog dželle-šanuhu zadovoljstva, odobravanja, Allahove dželle-šanuhu ljubavi). U persijskom (farisi) jeziku riječ ‘naj’ znači ‘nepostojeći’. Ovakvi ljudi su iskorijenili, izbacili svoje postojanje iz svog postojanja, oni su prestali postojati, oni su postali nepostojeći. Muzički instrument, svirala zvana ‘naj’ je najobičnija cijev, čibuk. Njegov zvuk je potpuno od svirača. Kako se ovi velikani ispražnjavaju od svog postojanja u njima se počinju ispoljavati manifestacije Allahovog dželle-šanuhu ahlaka, sifata i kemalata (tj. visokih moralnih kvaliteta i atributa savršenstva). Treće značenje riječi ‘naj’ je ‘rad i pisanje pera’ (kalema) što znači, ili pokazuje rad i pokrete i riječi insan-i-kamila (savršenog ljudskog bića). Pokreti i pisanje pera nisu od njega samoga isto kao što i pokreti i riječi insan-i-kamila nisu od njega samog. Oni se svi dešavaju sa Allahovim dželle-šanuhu ilhamom (inspiracijom).” Abidin paša rahmetullahi teala alejh, guverner Ankare u vrijeme sultana Abdulhamid hana Drugog, je dao u njegovoj knjizi Mesnevi šerhi devet dokaza sa kojima pokazuje da riječ ‘naj’ znači ‘insan-i kamil’.

Mevlevi šejhovi su takođe alimi (učeni) i salihi (dobri, pobožni). Jedan od njih je i Osman ef. koji je napisao knjigu Tezkije-i Ehl-i bejt (Oslobođenje Ehli bejta) u kojoj je dokumentovano opovrgao knjigu Husnija i tako učinio veliku uslugu islamu. (Pogledaj knjigu Dokumenti istinite riječi.) Kasnije su izvjesni džahili mislili da riječ “naj” ili “nej” znači “muzički instrument” pa su počeli plesati i svirati muzičke instrumente kao što su naj (vrsta trščane svirale, frule) i bubnjevi. Oni su objesili ove muzičke instrumente u turbe ovog ustada (majstora, učitelja) tesavvufa. Oni, koji su pročitali (ispravna) objašnjenja Mesnevije i koji dobro poznaju ovo sunce istine neće biti zavedeni ovim krivotvorinama.

Dželaleddin-i Rumi (Dželaludin Rumi) kuddise sirruh nije čak ni zikirio naglas (a kamo li igrao i plesao). Ovaj podatak nam je objelodanjen u bejtu njegovog Mesnevije, koji kaže:

Pes zi džan kun, vasl-i džananra taleb
bi leb-u bi gam migu, nam-i Rab!

Prijevod ovog stiha znači, “Zato, svim kalbom nastoj dokučiti tvog Voljenog, Dragog. Bez micanja tvojih usana i jezika [tj. kalbom] izgovaraj ime svoga Gospodara (Rabba)!” Vjerski džahili koji su kasnije došli, koji nemaju pojma o islamu, su, da bi zabavili svoje nefsove, uveli svirku i muziku sa instrumentima kao što su, nej, saz, i tambure, i počeli pjevati stihove i plesati. Oni su čak -- da bi ove grijehe nazvali “ibadetom” i da bi sebe prikazali kao vjerske ljude -- i lagali. Oni su rekli “Mevlana je ovako igrao i plesao. Mi smo mevlevije. Mi slijedimo njegov put.”

Specijalista (mutehassis) u zahir ilmu, posjednik visokih tesavvufskih deredža i duboko učeni alim i veliki Evlija, Abdullah-i Dehlevi, ovako piše u njegovom sedamdeset četvrtom (74.) pismu, “Tegannija, tužan glas i predivne poeme (ši’r-evi, tr. ši’rler) na temu o ljubavi prema Allahu dželle-šanuhu i kaside koje govore o životopisima Evlija-ji kiram pomiču, pobuđuju srodne spojnice (baglame) u kalbu. Činjenje zikira sa tihim glasom i slušanje ši’r-eva, poema koje nisu zabranjene islamom (tj. poeme koje islam dozvoljava) oplemenjuje i omekšava kalbove u Češtijje tarikatu.” On ovako kaže u njegovom osamdeset petom (85.) pismu, “Velikani tesavvufa su slušali lijep ses (zvuk, glas). Ali, zvuci nisu nikada bili popraćeni instrumentalnom muzikom. I slušaći nisu bili u prisustvu (mladeži,) mladića i djevojaka. Niti su oni ikada bili u prisustvu fasika (grešnika). Jedan od velikana Češtijje puta (tarikata), hazreti Sultan-ul-mešajih Nizam-uddin-i Evlija (Nizamuddin Evlija) je slušao lijep ses. Ali, kako piše u knjigama Fevaid-ul-fuad i Sijer-ul-Evlija, on nije nikada slušao instrumentalnu muziku. Evlijinska slušanja sima’a, tj. lijepog sesa, su bila sa ciljem preobraćanja kalba iz hala (stanja) kabza u hal basta. [kabz=briga, zabrinutost, depresija, sikirancija] [bast=rahatluk] Gafilska slušanja lijepog sesa su ključ za fisk, su put za griješenje. Nijedna instrumentalna muzika nije halal. Iako je bilo onih, koji su, dok su bili u halu sekra, rekli da je instrumentalna muzika džaiz (dozvoljena), oni su ma’zur (tj. oni imaju ispravno opravdanje). Ne smije se reći da je muzika džaiz, uzimajući njihove riječi kao dokaz. Tihi zikir (nečujni zikir, zikir bez sesa, zikr-i hafi) je efdalniji (korisniji, bolji) iako je glasni zikir (zikir-i alani) dozvoljen pod uslovom da se pazi na šartove (uslove) islama. Nije dozvoljeno svirati instrument kao što je frula, violina, saz, naj ili slušati pjesme gafila, plesati [raks] ili gledati one koji to čine.” On ovako piše u devedeset devetom (99.) pismu, “Da bi se rastjerao kalbov kadb [nemir] treba se slušati Kur’ani kerim koji je učen sa lijepim glasom i sa propisima tedžvida. Ashabi kiram su tako radili. Oni nisu slušali kaside i ši’r (poeziju). Slušanje pjesama i muzike i izvođenje glasnog zikra je uvedeno kasnije. Velikani tesavvufa kao što su Ebul-Hasan-i Šazili i Hammad-i Debbas kaddesallahu teala esrarehuma su sve ovakve stvari oštro osudili. Ovo nam u detalje prenosi Abdulhak-i Dehlevi rahmetullahi alejhim. Takođe je bilo i onih velikana koji su -- bez prisustva muzike, fasika i gafila -- slušali šir’ove (poeziju) (koja govori) o ljubavi prema Allahu dželle-šanuhu. Kada su donijeli naj (nej) i saz hazreti Behauddin-i-Buhariju (Šah-i Nakšibend) on je rekao, ‘Mi ne slušamo ove (stvari) Ali mi ne poričemo tesavvufdžije koje slušaju.’ Jer, Resulullah sallallahu alejhi ve sellem to nije nikad slušao. U tarikat-i-mudžeddidijji (tarikat-i mudžeddidijje) slušanje tegannije nema nikakvog efekta (ne utiče) na kalb. Slušanje Kur’ani kerima ga razgaljuje (daje mu safa) i povećava mu njegov huzur (mir). Onima koji su u fazi (koja se zove sejr-i kalb) saz i pjesma daju zadovoljstvo. Zikir koji se čini sa nježnim (hafifnim) glasom i tužnom tegannijom povećava zevk (radost) i ševk (entuzijazam, snagu). Glasan zikir, pun bola i žalosti, koji je izvan naše kontrole i volje (irade i ihtijara) nije zabranjen. Ali on ne smije postati običaj.”

U knjizi Eši’at-ul-leme’at u poglavlju Bejan i Ši’r piše, “Nafi’ (veliki Tabi’i) je rekao, Abdullah bin Omer i ja radijallahu anhuma smo išli zajedno. Mi smo čuli zvuk naja (neja). Abdullah je prstima začepio svoje uši. Mi smo brzo otišli sa toga mjesta. On je upitao, ‘Čuje li se još uvijek zvuk?’ ‘Ne, ne čuje se’ odgovorio sam mu. On je izvadio prste iz ušiju i rekao, ‘Ovako isto je uradio i Resulullah sallallahu ve sellem.’ Nafi’ je onda dodao, ‘Ja sam tada bio samo dijete.’ Ovo znači da on nije naredio i Nafi’u da začepi uši zato što je on bio dijete. Prema tome, iz ovoga se ne smije zaključiti (nije ispravno zaključiti) da je slušanje sesa (zvuka) naja (neja) tanzihen mekruh a ne tahrimen mekruh, i misliti da je Abdullah radijallahu anh začepio svoje uši iz vera’a i takvaluka. Nafi’ je dodao objašnjenje da je on bio dijete sa ciljem da spriječi ovakve pogrešne interpretacije.”

Itri ef. koji je živio u vrijeme sultana Muhammeda hana Trećeg rahime-hullahu teala nije bio jedan od vjerskih alima. On je bio, kao i Betoven, čuveni učitelj (ustad) muzike. On nije, sa komponovanjem tekbira u melodiji segah mekama, učinio uslugu (hizmet) islamu već je uveo u islam jedan bidat (bid’at). Da bi se slijedila melodija, kelime su iskrivljene i njihovo značenje je pokvareno. Ljude zanosi efekat (te’sir) nagme (pjevanja) na njihove uši i nefsove te je tako izgubljeno značenje tekbira i njegov efekat (te’sir) na kalb i ruh (dušu). Isto iskrivljavanje riječi i shodno tome kvarenje značenja se dešava kada se Kur’ani kerim i mevlidi (mevludi) uče sa muzikom, sa nagmom. U takvim učenjima nema željenog efekta (te’sir) i sevaba. Kur’ani kerim se treba učiti sa lijepim sesom (glasom, milozvučno) i sa tedžvidom da bi bio što efektivniji i pun sevapa (sevaba).

Gina, tj. tegannija (pjevanje) je u knjizi Berika objašnjena i opširno prodiskutovana u sedamnaestoj (17.) katastrofi (afet) izazvanoj jezikom. Takođe je navedena i Šejh-ul-islam-Ebussu’ud-efendijina rahmetullahi teala alejh fetva. U ovoj fetvi je data razlika samo između vrsta tegannija (pjevanja) koja su halal i haram. U ovoj fetvi ne piše ništa o muzičkim instrumentima. Usprkos ovoj činjenici, izvjesni ljudi koji sviraju naj (nej) i druge muzičke instrumente iznose ovu fetvu kao dokaz i potporu i tako kleveću Ebussu’ud efendiju.

Ibni Abidin kaže u četvrtom tomu, u paragrafu koji se odnosi na one čije je svjedočenje neprihvatljivo, “Jednoglasno je rečeno da je haram pjevati narodu i tako ga zabavljati i zarađivati pare na taj način. Svirati i plesati je veliki grijeh (džunah). Nije grijeh pjevati samom sebi da rastjeramo naše brige. Dozvoljeno je slušati ši’r (poeziju) koja u sebi sadrži va’z (vaz, propovijed) i hikmet (mudrost). Što se tiče muzičkih instrumenata, ženama je samo dozvoljeno da na svadbi upotrebljavaju def.” Ali, muškarci i žene ne smiju biti zajedno. U zadnjem poglavlju drugog dijela knjige Mevahib-i ledunnijje se nalazi opširna informacija o teganniji i o muzičkim instrumentima. U knjizi Hadika, u dijelu koji govori o afetima (katastrofama) naših uši (kojima čujemo), piše, “U medžlisu (skupu) u kom ima fiska (griješenja) i alkohola je haram svirati ili slušati muziku (muzičke instrumente) sa djevojkama plesačicama. Ovo su vrste muzika i muzičkih instrumenata koji su zabranjeni u hadisi šerifu. Iako je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem prstima začepio svoje mubarek uši kada je čuo čobanovu frulu on nije naredio Abdullah-bin-Omeru koji je bio sa njim da tako uradi. Ovo nam pokazuje da nije haram čuti dok prolazimo.” U dijelu koji govori o afetima ruke piše, “Haram je svirati muzičke instrumente za zabavu na mjestima gdje je muzika, gdje se služi alkohol, i gdje se igra i pleše i gdje su žene. U hadisi šerifu je naređeno da se na svadbi udara uz def. Jasno je da ovo naređenje takođe uključuje i muškarce. [Fakat, Ibni Abidinove zabranjujuće riječi koje smo naveli na početku ovog paragrafa imaju prednost.] Na putu na hadž i u vojsci je dozvoljeno upotrebljavati bubnjeve i slične instrumente.” Iz zadnje rečenice se razumije da je džaiz svirati u školama i na državnim i političkim sastancima i festivalima.

U zadnjim poglavljima imam-i-Zehebijeve rahmetullahi teala alejh knjige Tibb-un-nebevi i Ibni Abidinove rahmetullahi teala alejh knjige knjige fetvi pod naslovom Ukud-ud-durrijje su detaljno objašnjeni na arapskom jeziku haram i dozvoljene vrste tegannije. Ova prva knjiga je cijela otštampana po marginama knjige Teshil-ul-menafi’, dok je poglavlje o teganniji druge knjige dodato knjizi El-Habl-ul-metin fi-ittiba’is-selefis-salihin. Ove dvije knjige je izdala knjižara Hakikat Kitabevi koja se nalazi u Istanbulu.

ODABRANI ČLANCI IZ KNJIGA ALIMA EHLI SUNNETA