ODABRANI ČLANCI IZ KNJIGA ALIMA EHLI SUNNETA

VEHABIZAM I NJEGOVO POBIJANJE OD STRANE ALIMA EHLI SUNNETA

Iako kažu da su muslimani, vehabije, koji se takođe zovu i nedždi, su jedna od grupa ljudi koje nemaju veze sa ehli sunnetom.

Ahmed Dževdet paša, državnik u vrijeme Trideset četvrtog Osmanlijskog padišaha sultana Abdulhamid hana II [1258./1842.-1336./1918.) koji je ukopan u Istanbulu u Turbetu sultana Mahmuda], je u sedmom tomu njegove knjige Tarih-i Osmani, koja ima dvanaest tomova, opširno pisao o vehabijama. Istovremeno je i Ejjub Sabri Paša, kontra-admiral toga vremena rahmetullahi teala alejhim, opširno objasnio vehabizam, počevši od 99. stranice trećeg toma njegove knjige Mir’at-ul-haremejn. Ova knjiga ima pet tomova. Knjiga Mir’at-ul-haremejn je napisana na turskom jeziku. Ona se nalazi u Sulejmanijje biblioteci. Ovdje navedeni članak je uglavnom uzet iz Pašine knjige. Paša je preveo ovu informaciju iz Ahmedove Zejni Dahlanove knjige Fitne-tul-vehhabijje (Vehabijska smutnja). Ejjub Sabri Paša je preselio na ahiret 1308/1890. godine.

Vehabizam je osnovao Muhammed bin Abdulvehhab. On je rođen 1111./1699. godine u oblasti Nedžda, u jednoj kasabici koja se zove Hurejmile. Umro je 1206/1791. godine. On je putovao kao trgovac u Basru, Bagdad, Iran, Indiju i Damask. On je bio u Basri kada je upao u klopku koju mu je postavio Hempher, jedan od mnogobrojnih engleskih špijuna, i poslužio je kao instrument u prljavim planovima koje su Englezi skovali da unište islam. On je objavio besmislice koje je pripremio engleski špijun kao vehabizam. Naša knjiga Confessions of A British Spy (Ispovijesti Engleskog Špijuna) detaljno govori o utemeljenju vehabizma. On je tamo došao u kontakt sa knjigama koje je napisao Ibni Tejmijje iz Harrana [661./1263.-728./1328. koji je umro u Damasku] i pročitao ih. Sadržaj Ibni Tejmijjinih knjiga nije bio u skladu sa učenjima alima ehli sunneta. Pošto je (Abdulvehebov sin) bio jako prepreden čovjek, on je postao jako poznat kao šejh od Nedžda (šejh-i Nedždi). Alimi Mekke-i mukerreme su 1221. godine napisali predivan odgovor na njegovu knjigu Kitab-ut-tevhid koju je on pripremio u saradnji sa engleskim špijunom Hempherom. Ovaj odgovor alima je opovrgao ovu njegovu knjigu jakim dokazima. Zbirka njihovih pobijanja, koja je kasnije štampana u Pakistanu pod naslovom Sejf-ul-džebbar, je 1395./1975. godine reprodukovana u Istanbulu. Abdulvehhabov unuk, Abdurrahman, je napisao komentar na ovu njegovu knjigu koji je nazvao Kitab-ut-tevhid. Jedan vehabija, Muhammed Hamid, ga je dotjerao i izdao ga u Egiptu pod naslovom Feth-ul-medžid. Abdulvehhebove ideje su se raširile među seljacima, stanovnicima Der’ijje. Njihov poglavar, Muhammed bin Sa’ud, ih je takođe prihvatio. Oni koji su objeručke prihvatili njegove ideje, koje je on nazvao vehabizam, su nazvani vehabije ili nedždi. Pošto se broj pristalica počeo povećavati on je sebe proglasio kadijom a Muhammeda ibn Sa’uda emirom i hakimom. On je uspostavio novi zakon da ih samo njihovi potomci mogu zamijeniti.

Muhammedov otac je bio salih (dobar) musliman i alim Medine. On je predosjetio da će njegov sin Abdulvehheb započeti jedan novi i izopačeni pokret pa je svakoga savjetovao da sa njim ne razgovara. Usprkos svega, Abdulvehhabov sin je 1150./1737. godine objavio vehabizam. On se jako loše izražavao o idžtihadu alima islama. Naime, on je otišao do te mjere, da je počeo nazivati muslimane ehli sunneta vel-džema’at kafirima. On je rekao da oni koji posjete grob Pejgambera ili evlije, ili kažu, “Ja Nebijjallah!” ili “Ja Abdelkadir!” postaju mušrici (politeisti, kafiri).

Vehabije vjeruju da su oni, koji kažu, da je neko drugi osim Allaha dželle-šanuhu nešto uradio, mušrici. Na primjer, po njima neko, ko kaže, “lijek mi je pomogao i ublažio bolove” ili, “Allah dželle-šanuhu mi je uslišao dovu kod groba tog i tog Pejgambera ili evlije”, postaje kafir. On je, da bi potvrdio ove svoje ideje, uzeo kao dokaz ajeti kerim “Ijjake neste’in” iz sure Fatiha, to jest, “Samo Tvoju pomoć tražimo” i ajeti kerime koji objašnjavaju tevekkul (uzdanje u Allaha dželle-šanuhu). U drugom poglavlju knjige Se’adet-i ebedijje su iscrpno napisana ispravna značenja ovih ajeti kerima, koje je dala ulema ehli sunneta, kao i pitanja tevhida i tevekkula. Oni koji znaju ispravno značenje tevhida će shvatiti da vehabije, iako oni sebe smatraju muvahhidima, nisu nikakvi muvahhidi (oni koji vjeruju u tevhid, da je Allah dželle-šanuhu jedan).

U knjizi na perzijskom jeziku El-Usul-ul-erbe’a fi-terdid-il-vehhabijje na kraju drugog poglavlja piše, “Vehabije i druge nemezheblije nisu u stanju da shvate medžaz (figurativni govor, simbolični smisao riječi) i isti’are (metaforu). Kad god neko kaže da je nešto učinio, oni ga zovu mušrik i kafir, iako se on izražava u medžazi (figurativnom i simboličnom) obliku. Međutim, Allah dželle-šanuhu je u Kur’ani kerimu na mnogim mjestima rekao da je On istinski proizvođać svega a da su ljudi samo medžazi proizvođaći (proizvođaći u figurativnom smislu riječi). Meal (značenje) pedeset sedmog ajeta sure Jusuf i četvrtog ajeta sure Nisa, “Odluka (hukm) je samo Allahova.” To znači da je samo Allah dželle-šanuhu onaj koji odlučuje (hakim). Meal šezdeset četvrtog ajeta sure Nisa kaže, “Oni neće biti vjernici sve dok tebe (Pejgambera) ne uzmu kao hakima za svoje nesporazume.” Prvi ajeti kerim nam kaže da je samo Allah dželle-šanuhu istinski hakim. Drugi ajeti kerim nam kaže da se i čovjek može metaforično (u medžazi stilu, to jeste simboličnom smislu riječi) nazvati hakim.

Svaki musliman zna da samo Allah dželle-šanuhu daje i uzima život. Jer On kaže u mealu (značenju) pedeset šestog ajeta sure Junus, “Samo On daje i uzima život,” i u mealu četrdeset drugog ajeta sure Zumer, “Allah dželle-šanuhu ubija u vrijeme čovjekove smrti.” Allah dželle-šanuhu kaže, simbolično (medžaz), u mealu jedanaestog ajeti kerima sure Sedžde, “Melek, koji je postavljen kao vekil (zastupnik), vas ubija.

Znamo da samo Allah dželle-šanuhu daje bolesniku ozdravljenje (šifa) zato što meal osamdesetog ajeti kerima sure Šu’ara kaže, “Kada se razbolim samo mi On daje ozdravljenje.” Allah dželle-šanuhu citira Isa alejhisselama u mealu četrdeset devetog ajeta sure Imran koji kaže, “Ja liječim sa Allahovom dželle-šanuhu dozvolom slijepe i baras, i povraćam mrtvaca u život.” [Baras je bolest kože (albinizam ili vitiligo, potpuno ili djelomično nestajanje pigmenta u koži) i nastajanje velikih bijelih mrlja na koži]. Samo Allah dželle-šanuhu istinski daje čovjeku dijete. U mealu osamnaestog ajeta sure Merjem Džebrail alejhisselam kaže u medžazi obliku, “Daću ti čistog sina.

Allah dželle-šanuhu je čovjekov istinski sahib (čuvar, gospodar, vlasnik). Meali šerif (časno značenje) dvije stotine pedeset sedmog ajeta sure Bekara to otvoreno kaže, “Allah dželle-šanuhu je velija (čuvar, zaštitnik) onih koji vjeruju.” Govoreći u mealu šestog ajeta sure Maide, “Allah dželle-šanuhu i Njegov Resul su vaše velije,” i šestog ajeta sure Ahzab, “Pejgamber štiti mu’mine više nego što oni sebe mogu zaštititi”, Allah dželle-šanuhu nam kaže da i rob (čovjek) može, simbolično i figurativno (medžaz) govoreći, takođe biti velija. Slično ovom, istinski pomočnik je samo Allah dželle-šanuhu. Allah dželle-šanuhu, kada kaže u mealu trećeg ajeta sure MaidePomozite jedni drugima u dobroti i u takvi!”, naziva i čovjeka (pomočnikom) u simboličnom i figurativnom (medžaz) obliku mu’in. Vehabije nazivaju mušricima (kafirima) muslimane koji nazivaju nekoga robom nekog drugog osim Allaha dželle-šanuhu, kao na primjer, Abdunnebi, Abdurresul. Međutim, u mealu trideset drugog ajeta sure Nur Allah dželle-šanuhu kaže, “Ženite vaše salih robove i udajite neudate žene i džarije (robinje)!” Istinski Gospodar (Rabb) ljudi je samo Allah dželle-šanuhu. Međutim, dozvoljeno je u simboličnom smislu riječi, i figurativno govoreći (odnosno u medžazi smislu te riječi), reći da su i drugi rabb (gospodar). Meal četrdeset drugog ajeti kerima sure Jusuf kaže, “Spomeni me u prisustvu svoga rabba.

Istigase znači tražiti pomoć ili zaštitu od bilo koga drugog osim Allaha dželle-šanuhu. Vehabije to nazivaju istigasu širkom (mnogoboštvom) i jako joj se protive. Nema sumnje da istinska istigasa (pomoć i zaštita) dolazi samo od Allaha dželle-šanuhu. To zna svaki musliman. Međutim, dozvoljeno nam’ je i reći, u metaforičnom smislu riječi, da možemo i od nekoga drugog zatražiti pomoć i zaštitu (odnosno i nekog drugog učiniti istigasu) zato što meal petnaestog ajeta sure Kasas kaže, “Pripadnici njegovog plemena su mu učinili istigasu (to jest, zatražili su od njega pomoć) protiv neprijatelja.” Hadisi šerif kaže, “Oni će na Mašheru tražiti pomoć (činiti istigasu) od Adema (alejhisselam).” Hadisi šerif koji se nalazi u knjizi Hisn-ul-hasin glasi, “Onaj kome je potrebna pomoć treba da kaže, ‘O Allahovi robovi pomozite mi!’” Ovaj hadisi šerif nam naređuje da tražimo pomoć od onih koji nisu blizu.” Ovdje se završava prijevod citata iz knjige El-Usul-ul-erbe’a fi-terdid-il-vehhabijje. Ova knjiga je napisana na perzijskom jeziku. Ovo je prijevod sa kraja drugog dijela knjige koja je 1346./1928. godine izdata u Indiji. Ona je 1395./1975. godine fotografski reprodukovana u Istanbulu. Nju je napisao Muhammed Hasen Džan sahib, jedan od unuka hazreti Imama Rabbanija rahmetullahi teala alejhima. Autor Džan sahib je takođe odgovorio i vehabijama i svim drugim nemezheblijama, i opovrgao ih, i u svojoj drugoj knjizi koju je napisao na arapskom jeziku i nazvao Tarikat-un-nedžat. Ova knjiga je 1350. (sa prijevodom na urdu jezik) izdata u Indiji. Ona je 1396./1976. godine u Istanbulu fotografski reprodukovana. [Hasan Džan je 1349./1931. godine preselio na ahiret.]

[Svaka riječ ima svoje pravo značenje. To značenje je pravo značenje te riječi i ono je razlikuje od drugih riječi. Riječ će biti medžaz kada se ta riječ ne upotrijebi u svom pravom značenju već u bilo kom drugom značenju koje se na nju odnosi. Kada se neka riječ, koja je specifična za Allaha dželle-šanuhu, upotrijebi u medžaz obliku (tj. figurativno ili simbolično) za ljudska bića vehabije misle da je ta riječ upotrijebljena u njenom pravom značenju. Oni nazivaju mušrikom i kafirom onoga ko upotrijebi tu riječ. Oni trebaju znati da su ove riječi i u ajeti kerimima i hadisi šerifima upotrijebljane za ljudska bića u svom figurativnom (medžaz) značenju.]

Tražiti šefa’at (zauzimanje, zastupanje, posredovanje) od Resulullaha alejhisselam i evlija ne znači okrenuti se od Allaha dželle-šanuhu, i zaboraviti da je On stvaralac. To je isto kao što od Allaha dželle-šanuhu očekujemo kišu posredstvom (vasitom) oblaka; kao što od Allaha dželle-šanuhu očekujemo ozdravljenje (šifa) uzimanjem lijeka; kao što od Allaha dželle-šanuhu očekujemo da nam dadne pobjedu upotrebljavajući topove, bombe, rakete i avione. To su sve samo sebebi (sredstva, posrednici). Allah dželle-šanuhu sve stvara preko posrednika. Prionuti za posrednike, i čvrsto ih se držati, nije širk. Pejgamberi alejhimusselam su se uvijek čvrsto držali za posrednike i sredstva. Kada idemo na česmu da se napijemo vode koju je Allah dželle-šanuhu stvorio, i u pekaru da kupimo hljeb koju je opet On stvorio, i dok pravimo oružje, vježbamo, i treniramo naše trupe, da nam Allah dželle-šanuhu dadne pobjedu, mi isto tako - da bi nam Allah dželle-šanuhu uslišao našu dovu - želimo da povežemo naše srce sa dušama Pejgambera i evlija. Upotrijebiti radio i čuti zvuk koji je Allah dželle-šanuhu stvorio preko elektromagnetskih talasa ne znači zaboraviti na Allaha dželle-šanuhu i utjecati se kutiji, jer, On je taj koji je dao - tom aparatu u radio kutiji - tu specifičnost i moć. Allah dželle-šanuhu je sakrio Svoju svemoć (kudret) u svemu. Mušrik obožava idole. On ne misli na Allaha dželle-šanuhu. Međutim, musliman, kada upotrebljava i koristi posrednike i sredstva (sebebe i vasite) koja daju efekat i specifičnost posrednicima i stvorenjima, misli na Allaha dželle-šanuhu. Musliman očekuje sve, što poželi, od Allaha dželle-šanuhu. On zna da sve što dobije dolazi od Allaha dželle-šanuhu. Značenje gore pomenutog ajeti kerima pokazuje da je to tačno. To znači, kada mu’min uči na svakom namazu Fatihu sure, on kaže, “Ja Rabbi! Ja prianjam za materijalne i naučne posrednike da dobijem moje dunjalučke želje i potrebe, i molim Tvoje voljene robove da mi pomognu. I dok ja to tako činim, ja uvijek vjerujem da si samo Ti davalac i stvaralac želja. Ja samo od Tebe očekujem!” Mu’mini koji ovako svaki dan govore se ne mogu nazivati mušricima. Traženje pomoći od duša Pejgambera i evlija znači čvrsto prionuti za ove posrednike, koje je Allah dželle-šanuhu stvorio. Ovaj ajet sure Fatiha nam jasno kaže da oni, koji ovako rade, nisu mušrici već čisti (halis) mu’mini. I vehabije se grže materijalnih i naučnih posrednika. Oni zadovoljavaju svoje strasti i upotrebljavaju sva moguća sredstva i posrednike (vesile). Međutim, kada se duše Pejgambera i evlija upotrijebe kao sredstvo (vesila) oni to zovu širkom.

Pošto su Abdulvehhabove riječi bile u skladu sa željama nefsa vjerski neuki ljudi su mu lako povjerovali. Oni nazivaju kafirima alime ehli sunneta i muslimane pravoga puta. Emiri (vođe) su osnovali vehabizam jer je on bio u skladu sa njihovim željama da povećaju svoju moć i prošire svoje zemlje i teritorije. Oni su prisilili arapska plemena da postanu vehabije. One, koji im nisu vjerovali, su ubijali. Seljaci su iz straha da ne budu ubijeni slušali Muhammeda ibni Sauda, emira Der’ijje. Kada su oni postali emirovi vojnici oni su mogli zadovoljiti svoje želje i napasti imovinu, živote i čednost onih koji nisu bili vehabije.

Šejh Sulejman koji je bio brat Muhammeda ibn Abdulvehheba je bio alim ehli sunneta. Ovaj mubarek čovjek je u svojoj knjizi Sava’ik-ul-ilahijje firred-i alel-vehhabijje opovrgao vehabizam i spriječio širenje njegovih krivovjernih principa. Ova cijenjena knjiga je izdata 1306. godine. Ona je takođe 1395./1975. godine ponovo ofsetom reprodukovana u Istanbulu. Kada su Muhammedove hodže (učitelji) vidjele da je on otvorio zao i naopak put i oni su takođe opovrgli njegove pokvarene knjige. Oni su proglasili da je on skrenuo sa pravoga puta. Oni su dokazali da vehabije daju pogrešna značenja ajeti kerimima i hadisi šerifima. Međutim, ovo sve, je samo povećalo ozlojeđenost i neprijateljstvo seljaka protiv vjernika (ehli imana).

Vehabizam se nije raširio znanjem i naukom. Njega su raširile neznalice nasiljem, engleskim parama, oružjem i krvoprolićem. Jedan od onih koji su ovako natopili svoje ruke krvlju je bio emir Der’ijje, zalim kamenog srca, Muhammed bin Saud. Ovaj čovjek je pripadao plemenu Beni Hanifa. On je bio potomak onih idiota koji su vjerovali da je Musejlemat-ul-kezzab pejgamber. On je umro 1178./1765. godine. Njega je naslijedio njegov sin Abdul’aziz kojeg su ši’ije ubile 1217. godine. Njega je naslijedio njegov sin Saud koji je umro 1231. godine. Sauda je naslijedio Abdullah. On je 1240. godine pogubljen u Istanbulu. Njega je naslijedio Terki bin Abdullah, Abdul’azizov unuk. Njega je 1254. godine naslijedio njegov sin Fajsal, kojeg je 1282. godine naslijedio njegov sin Abdullah. Njegov mlađi brat Abdurrahman se nastanio sa svojim sinom Abdul’azizom u Kuvajtu. Abdul’aziz je 1319./1901. godine preselio u Rijad i tamo postao emir. On je u dogovoru sa englezima napao 1918. godine Mekku. On je 1351./1932. godine osnovao Saudi arabijsku državu. Mi smo 1991. godine pročitali u novinama da je Fahd, Saudi emir, poslao četiri milijarde (bilijuna) američkih dolara kao pomoć ruskim kafirima koji ratuju protiv ehli sunnet mudžahida u Afganistanu.

Vehabije tvrde da samo oni iskreno vjeruju u Allahovo dželle-šanuhu jedinstvo, da su samo oni izbjegli kufr, i da oni pokušavaju da spase sve muslimane koji su šest stotina godina bili u širku. Oni, da bi dokazali da su u pravu, i da su svi muslimani bili šest stotina godina u širku i kufru, iznose kao dokument peti ajeti kerim sure Ahkaf i stotinu i šesti ajeti kerim sure Junus. Međutim, svi tefsiri jednoglasno pišu da su ova dva ajeti kerima poslata za mušrike. Meal prvog ajeti kerima kaže, “Niko nije krivovjerniji od onog koji se okrenuo od Allaha dželle-šanuhu i čini dovu (moli se) predmetima (stvarima), koje neće nikada čuti, do kijameta.” Meal drugog ajeti kerima glasi, “Reci mekkanskim mušricima! Meni je naređeno da se samo Allahu dželle-šanuhu molim (činim dovu) i da se ne molim (ne činim dovu) predmetima (stvarima) koji nisu ni korisni ni štetni! Vi ćete nanijeti sebi zulm i štetu (gubitak) ako se budete molili (činili dovu) ikome osim Allaha dželle-šanuhu!

Knjiga Kešf-uš-šubuhat [koju je napisao Muhammed bin Abdulvehhab] obrađuje treći ajet sure Zumer. Meal ovog ajeta je, “Oni, koji uzmu nešto drugo osim Allaha dželle-šanuhu kao veliju (zaštitnika) kažu: ‘Mi ih obožavamo samo zato da bi nas što više približili Allahu dželle-šanuhu, oni će za nas učiniti šefa’at (posredovati)” Ovaj ajeti kerim citira riječi mušrika koji obožavaju idole (kipove). Knjiga poistovjećuje pravovjerne (mu’mine), koji traže šefa’at, sa ovim mušricima i namjerno kaže, “Ni mušrici nisu vjerovali da njihovi idoli (kipovi) mogu stvarati. I oni su vjerovali da je samo Allah dželle-šanuhu stvaralac.” Interpretirajući ovaj ajeti kerim knjiga Ruh-ul-bejan kaže, “Ljudska stvorenja imaju sposobnost da priznaju Stvaraoca koji je i njih i sve drugo stvorio. Svako ljudsko biće osjeća želju da obožava (ibadeti) svoga Stvaraoca i da Mu se približi. Međutim, ova želja i sposobnost su bezvrijedni jer nefs, šejtan, ili loše društvo, mogu prevariti čovjeka [i kao rezultat ova urođena želja će biti uništena] pa će čovjek postati [ili nevjernik u Stvaraoca i kijametski dan, kao komunisti i masoni,] ili mušrik. Mušrik se ne može približiti Allahu dželle-šanuhu i ne može Ga spoznati. Ma’rifet je ono što je dragocjeno. Ma’rifet je znanje koje nastaje, i slijedi, nakon što smo eliminisali širk i prionuli za Tevhid. Znak ma’rifeta je vjerovanje i slijeđenje Pejgambera i njihovih kitaba. Ovo je jedini način približavanja Allahu dželle-šanuhu. Šejtan je imao sposobnost da padne na sedždu. Ali, on je, slijedeći svoj nefs, odbio da je učini. Grčki filozofi su postali kafiri zato što su se htjeli približiti Allahu dželle-šanuhu svojim razumom i nefsom, a ne slijedeći Pejgambere. Mu’mini slijede islam da bi se približili Allahu dželle-šanuhu. Njihova srca se na ovaj način pune nurom. Njihovim dušama se manifestuje Allahov dželle-šanuhu sifat Džemal (Ljepota). Mušrici ne slijede Pejgambera i islam da bi se približili Allahu dželle-šanuhu, već svoje nefsove, svoje manjkave i defektne mozgove i bidate (bid’ate). Njihova srca postaju crna. Njihove duše postaju mračne. Allah dželle-šanuhu kaže, na kraju ovog ajeti kerima da oni lažu kada kažu da će za njih kipovi učiniti šefa’at.” Kako vidimo, jako je nepravedno uzimati meale - dvadeset petog ajeti kerima sure Lokman koji glasi, “Ako upitaš kafire ko je stvorio zemlju i nebesa oni će ti svakako reći da ih je Allah dželle-šanuhu stvorio”, i osamdeset sedmog ajeta sure Zuhruf koji glasi, “Ako upitaš one koji obožavaju nešto drugo osim Allaha dželle-šanuhu ko je ovo stvorio oni će ti sigurno reći da je to sve Allah dželle-šanuhu stvorio” - kao dokaze, i reći, “I mušrici su takođe znali da je samo Allah dželle-šanuhu Stvaralac. Oni su obožavali idole (kipove) da oni za njih učine na kojametu šefa’at. Oni su zato postali mušrici i kafiri.

Mu’mini ne obožavaju Pejgambere i evlije i ne kažu da su oni Allahov dželle-šanuhu šerik (drug, ortak, zajedničar). Mi vjerujemo da su Pejgamberi i evlije stvorenja i ljudska bića, i da oni nisu vrijedni ibadeta. Mi vjerujemo da su oni Allahovi dželle-šanuhu dragi robovi i da će se On sažaliti na Svoje robove radi bereketa (berićeta, blagoslova) onih koje On voli. Allah dželle-šanuhu sam stvara svaku korist (faidu) i gubitak. Samo On ima pravo (hak) da Ga ibadetimo. Mi kažemo da je On merhametli (sažaljiv) prema Svojim robovima radi onih koje On voli. Mušrici, s druge strane - pošto oni nisu slijeđenjem Pejgambera ojačali (tj. razvili) ovaj svoj prirodni ma’rifet - iako kažu da njihovi idoli ne mogu ništa stvoriti vjeruju da su njihovi idoli, zahvaljujući svom ma’rifetu koji je prirodan njihovom stvaranju, vrijedni obožavanja i obožavaju ih. Oni su postali mušrici zato što su rekli da idoli imaju pravo na obožavanje (ibadet) i da su oni vrijedni obožavanja. Oni nisu postali mušrici zato što su rekli, “hoćemo da nam oni budu posrednici (učine šefa’at)”. [Očekivati posredstvo (šefa’at) od idola je pokvareno vjerovanje. Nije dozvoljeno tako vjerovati. Ali, tako vjerovanje nije širk. Obožavanje idola je širk.] Kako vidimo, poistovjećivanje pripadnika ehli sunneta sa kafirima i idolopoklonicima, je potpuno pogrešno. Svi ovi ajeti kerimi su poslani za idolopoklonike, kafire i mušrike. Knjiga Kešf-uš-šubuhat pogrešno objašnjava ajeti kerime, daje im pogrešna značenja, i kaže da su ehli sunnet muslimani mušrici, da ih treba ubiti, i da od njih treba oduzeti njihovu imovinu.

U knjizi El-fedžr-us-sadik firredd-i ala munkiri-t-tevessuli-velkeramati-vel-havarik je protumačen osamdeset sedmi ajeti kerim sure Zuhruf. Tefsir u ovoj knjizi nam služi kao dokaz da je ovaj ajeti kerim pogrešno protumačen. Ovu knjigu je napisao jedan alim iz Iraka koji se zove Džemil Sidki Zehavi rahmetullahi alejh. Knjiga je 1323./1905. godine izdata u Egiptu. Ona je u Istanbulu je 1396./1976. godine ponovo ofsetom reprodukovana. Džemil Sidki je bio profesor Ilm-i kelama na Univerzitetu u Istanbulu. On je 1355./1936. preselio na ahiret. U knjizi Mundžid (1956. izdanje) je objavljena njegova slika. On piše:

Dva hadisi šerifa koje nam prenosi hazreti Abdullah ibni Omer radijallahu teala anhuma kažu, “Oni su napustili pravi put. Oni pripisuju mu’minima [značenja] ajeti kerima koji su poslani za kafire.”, i, “Ono čega se ja najviše plašim da će se desiti mojim sljedbenicima je to da će oni početi tumačiti Kur’ani kerim po svom ličnom mišljenju i lažnim prevodima.” Ova dva hadisi šerifa nam najavljuju da će se pojaviti nemezheblije koje će upotrebljavati protiv mu’mina pogrešna tumačenja ajeti kerima koja su poslana za kafire.

Jedan od velikih alima Medine, šejh Muhammed bin Sulejman Medeni rahime-hullahu teala je takođe shvatio da Muhammed bin Abdulvehhab ima izopačene ideje koje će kasnije biti štetne. On ga je savjetovao da ih ostavi. On je bio alim fikha u šafi’i mezhebu. On je napisao puno knjiga. Njegovo objašnjenje knjige Tuhfet-ul-muhtać, koju je Ibni Hadžer-i Mekki rahime-hullahu teala napisao kao komentar na knjigu Minhadž, je jako čuven. On ovako piše u svojoj knjizi El-fetva, koja ima dva dijela, “O Abdulvehhabov sine! Ne kleveći muslimane. Ja te savjetujem radi Allahovog dželle-šanuhu zadovoljstva. Onom, ko kaže da neko drugi osim Allaha dželle-šanuhu stvara djela, svakako treba reći istinu! Ali, mi ne smijemo nazivati kafirima one koji su se čvrsto uhvatili za sebebe (uzroke, razloge, posrednike, povode, sredstva, načine) i koji vjeruju da je Allah dželle-šanuhu stvorio i ove sebebe i njihovu moć. I ti si, takođe, musliman. Ispravnije je nazvati jednog muslimana krivovjernikom nego sve muslimane krivovjernicima. Onaj ko napusti zajednicu će najvjerovatnije zalutati. Meal stotinu petnaestog ajeta sure Nisa kaže. ‘Onoga ko se suprotstavi Poslaniku, a poznat mu je Pravi put, i koji skrene sa puta vjerovanja i ibadeta vjernika, Mi ćemo ga na ahiretu oživjeti u kufru i irtidadu (otpadništvu) i bacićemo ga u Džehennem.’” Ovaj ajeti kerim potvrđuje da su moje riječi tačne. Iako vehabije imaju puno pogrešnih vjerovanja, ona se sva uglavnom temelje na sljedeća tri principa.

1 - Vehabije kažu da su djela i ibadeti sastavni dijelovi imana. Oni kažu da, “Onaj ko ne radi farz, iako vjeruje da je to farz, postaje kafir. Na primjer, ako neko ne klanja, zato što je lijen, iako vjeruje da je namaz farz, ili, ako ne daje zekat zato što je škrt, iako vjeruje da je zekat farz, on postaje kafir, mora biti ubijen i njegova imovina se mora oduzeti i podijliti među vehabijama.

Ebul Feth Muhammed bin Abdulkerim Šihristani rahmetullahi teala alejh [rođen 479./1086. u Horasanu, preselio na ahiret 632./1234. u Bagdadu], alim fikha i kelama, ovako piše u svojoj knjizi Milel ve nihal, “Alimi ehli sunneta su jednoglasno rekli da ibadet (molitva) nije sastavni dio imana. Onaj ko vjeruje za nešto da je farz, ali ga iz ljenosti ne izvršava, ne postaje kafir. Međutim, ova jednoglasnost, ne postoji u pogledu onih koji ne obavljaju namaz (salat). U hanbeli mezhebu onaj ko iz ljenosti ne klanja postaje kafir.” [Turska verzija knjige, šezdeset treća stranica, kairsko izdanje 1070. godine po Hidžri.] [Senaullah pani-puti rahmetullahi alejh ovako piše u na početku svoje knjige Ma-la-budde, “Musliman koji učini veliki grijeh ne postaje kafir. Ako on ode u Džehennem on će iz njega kad-tad izaći i otići u Džennet. On će ostati vječno u Džennetu.” Ova knjiga je na napisana na perzijskom jeziku. Ona je izdata 1376./1956. u Delhiju. Izdavačka kuća Hakikat kitabevi iz Istanbula ju je 1410./1990. reprodukovala. U hanbeli mezhebu je rečeno da samo onaj ko ne klanja postaje kafir. Nije rečeno da oni, koji ne rade druge vrste ibadeta, postaju kafir. Dakle, vehabije u ovom pogledu nije ispravno smatrati hanbelijama. Kao je već prethodno objašnjeno, oni koji ne pripadaju ehli sunnetu ne mogu biti hanbelije. Oni koji ne pripadaju nijednom od četiri mezheba nisu ehli sunnet.

2 - Vehabije kažu, “Onaj, ko traži šefa’at od duša (ruhova) Pejgambera alejhimusselam i evlija, i ko posjećuje njihova turbeta, i ko ih uzima kao vesilu (posrednike) kada čini Allahu dželle-šanuhu dovu, postaje kafir. Oni isto tako vjeruju i to da mrtvac (mejjit) ne osjeća ništa.

Kada bi se postajalo kafir zato što se razgovara na grobu sa mrtvacem naš Pejgamber sallallahu alejhi ve sellem i veliki alimi i evlije ne bi tako činili dovu. Naš Pejgamber je posjećivao (zijaretio) groblje Baki u Medini i uhudske šehide. U stvari ovo je takođe napisano i na 485. stranici vehabijske knjige Feth-ul-medžid. U ovoj vehabijskoj knjizi piše da je on nazivao selam i razgovarao sa onim koji su u grobu.

Naš Pejgamber je ovako učio dovu, “Allahumme inni es-eluke bi-hakkissailine alejke.” To znači, “Ja Rabbi (O moj Gospodaru)! Ja tražim od Tebe radi onih kojima si dao kada su od Tebe tražili!” On nam’ preporučio je da ovako tražimo od Allaha dželle-šanuhu. Kada je on svojim mubarek rukama ukopavao hazreti Alijevu majku Fatimu, radijallahu anhuma, on je ovako proučio na mezaru, “Igfir li-ummi Fatimate binti Esad ve vessi’ alejha medhaleha bi-hakki nebijjike vel enbijaillezine min kabli inneke erhamurrahimin.” To znači, “Ja Rabbi! Oprosti mojoj majci Fatimi binti Esad njene grijehe! Proširi joj mjesto gdje se nalazi! Molim te, o Ti koji si erhamurrahimin (milostiviji od svih milostivih), uslišaj ovu moju dovu radi hakka [ljubavi] Tvoga Pejgambera i svih drugih Pejgambera koji su prije mene došli!” Hadisi šerif koji nam prenosi Osman bin Hunejf radijallahu anh, jedan od najvećih ensarija, nam govori kako je Pejgamber naredio slijepcu, koji je od njega tražio dovu za svoje izliječenje. On mu je rekao da uzme abdest i da klanja dva rek’ata namaza i da prouči sljedeću dovu, “Allahumme inni es’eluke ve etevedždžehu ilejke bi-Nebijjike Muhammedin nebijjirrahme, ja Muhammed inni etevedždžehu bike ila Rabbi fi hadžeti hazihi li-takdije-li Allahumme šeffi’hu fijje.” U ovoj dovi je naređeno slijepcu, da bi mu dova bila uslišana (kabul), da uzme Muhammeda alejhisselam kao posrednika (vesilu). Ashabi kiram su često učili ovu dovu. Ova dova je citirana u drugom tomu knjige Eši’at-ul leme’at, i u knjizi Hisn-ul hasin sa svim senedima (dokazima) i znacima upućivanja (referencama) i objašnjena kao, “Ja Ti se okrećem i uzimam Tvog Pejgambera kao posrednika (vesilu).”

Ove dove nam jasno i glasno pokazuju da je dozvoljeno činiti dovu radi ljubavi (hatra) i poštovanja (hurmeta) onih koje Allah dželle-šanuhu voli.

Šejh Ali Mahfuz je umro 1361./1942. godine. On je bio jedan od velike uleme na Univerzitetu Džami’ul-azhar u Egiptu. On puno hvali Ibni Tejmijju i Abduha u svojoj knjizi El-ibda’ koja je 1375./1956. godine izdata u Kairu. Međutim, on ovako piše na dvije stotine trinaestoj stranici iste knjige, “Nije ispravno reći da evlije kiram rahime-humullahu teala nakon svoje smrti utjiču na, ili određuju (čine tesarruf), dunjalučke poslove kao na primjer, ozdravljenje bolesnika, spašavanje onih koji se tope u vodi, pomaganje onim koji se bore protiv neprijatelja, i pronalaženje nečeg izgubljenog. Nije ispravno reći da je Allah dželle-šanuhu njima ostavio ove zadatke zato što je njihov stepen (merteba) visok, ili da oni mogu raditi šta hoće, ili da oni, koji ih slijede u stopu, ne mogu pogriješiti. Allah dželle-šanuhu odabire izvjesne Svoje evlije i daje im počast (ikram). On onda, bez obzira bili oni živi ili mrtvi, preko njihovih kerameta, izlijeći bolesnika, spasi onog koja se topi u vodi, pomaže onim koji se bore protiv neprijatelja, i vraća izgubljenu stvar. Ovo je logično. I Kur’ani kerim nam takođe otkriva ove činjenice.” Abdullah Desuki i Jusuf Dedžvi, profesori na Džami’ul-azharu, su na kraju knjige Ibda napisali pohvalu ove knjige.

Abdulgani Nablusi rahime-hullahu teala piše ovako na stotinu osamdeset drugoj stranici svoje knjige Hadika (Hadikat-un-nedijje), koja je 1290. godine izdata u Istanbulu, “Hadisi kudsi koji nam Buharija prenosi od Abu Hurejre kaže: Allah dželle-šanuhu kaže, ‘Moj rob mi se ne može ni sa čim više približiti kao sa farzom. Ako Moj rob obavlja nafilu ibadet Ja ga puno volim. Ja ga toliko volim da on sa Mnom čuje, sa Mnom vidi, sa Mnom sve drži, sa Mnom hoda. Ja mu dadnem šta god on od Mene zatraži. Ako se on u Mene pouzda Ja ga zaštitim.’” Nafila ibadet koji se ovdje spominje se odnosi na sunnete i druge nafile onih koji redovno obavljaju sve farzove. [Ovo je vrlo jasno napisano u knjizi Merakil-felah, i u njenoj anotaciji koju je napisao Tahtavi. Molimo čitaoca da pogleda stranicu pod brojem 428.] Ovaj hadisi šerif nam kaže da ćemo, ako nakon što smo obavili sve farzove još dodatno obavljamo i nafilu ibadet, zaraditi Allahovu dželle-šanuhu ljubav i da će nam’ naše dove biti uslišane (kabul).” Kada ovakvi - Allahu dželle-šanuhu dragi robovi - za nekog učine dovu, bez obzira bili oni živi ili mrtvi, želja (murad) onih za koje su oni učinili dovu se ispuni. Ovakvi ljudi čuju čak i kada su mrtvi. Oni ne vraćaju praznih ruku one koji traže, kao što ih nisu vratili praznih ruku ni kada su bili živi. Zato hadisi šerif kaže, “Kada imate problema u svojim poslovima tražite pomoć od onih koji su u grobu (mezaru)!” Značenje ovog hadisi šerifa je jasno i nije ga dozvoljeno drukčije tumačiti (te’viliti). Alusijevo objašnjenje nije ispravano.

U knjizi Hadikat-un-nedijje piše ovako na dvije stotine devedesetoj stranici, “Mu’mini (pravojerni) su vjernici i kada spavaju i kad su mrtvi. Pejgamberi su i dalje Pejgamberi i kada spavaju i kada su mrtvi zato što je duša (ruh) ta koja je mu’min ili Pejgamber. Kada čovjek umre njegova duša se ne mijenja. Ovo isto je napisano i u knjizi Umdet-ul akaid koju je napisao imam Abdullah Nesefi. [Ova knjiga je izdata 1259./1843. u Londonu.] Isto tako su i evlije i dalje evlije i kada spavaju i kada su mrtvi. Ko ovo ne vjeruje je vjerski neuk i tvrdoglav. Ja sam pokazao i u jednoj drugoj knjizi da evlije, takođe i nakon svoje smrti, posjeduju keramete.” Alim hanefi mezheba, Ahmed bin sejjid Muhammed Mekki Hamevi, i alimi šafi’i mezheba Ahmed bin Ahmed Šudža’i i Muhammed Ševberi Misri, su napisali knjižice u kojima su jakim dokazima potvrdili da evlije i nakon svoje smrti imaju keramete, i da se njihovi kerameti nastavljaju i nakon njihove smrti, i da je dozvoljeno na njihovim grobovima činiti tevessul i istigasu [vidi malo kasnije]. Ove tri knjižice su 1319./1901. izdate u Kairu zajedno sa Ahmed Zejni Dahlanovom rahime-hullahu teala knjigom Ed-durer-us-senijje fi reddi alel-vehhabijje. U Istanbulu je 1396./1976. godine ofsetom napravljena njihova fotografska reprodukcija.

Muhammed Hadimi ef. rahimehullahu teala iz Konje, koji je 1176/1762. preselio na ahiret, je ovako napisao u svojoj knjizi Berika na njenoj dvije stotine šezdesetoj stranici, “Kerameti evlija su istina (hak). Evlija je musliman koji je arif-i billah. To znači da on zna što je moguće više Allaha dželle-šanuhu i Njegove atribute. On puno ibadeti i radi ta’ate (djela koja Allah dželle-šanuhu voli). On vrlo pažljivo izbjegava grijehe i šehvete (požude, strasti) nefsa. Harik-ul’ade (tj. izvanredne ili neobične pojave) je ime pojava koje Allah dželle-šanuhu stvara izvan Svog običaja (adeta) i naučnih zakona. Harik-ul’adeta ima osam vrsta. One su: Mu’džiza, keramet, i’anet, sihr, ibtila, isabet-i ajn ili nazar (urokljive oči), i irhas. Keramet je harik-ul’ade koji se dešava preko mu’mina, muttekije (veoma pobožne osobe koja se čuva svakog grijeha), koji je arif-i billah. Ovakva osoba je evlija a ne Poslanik. Alim šafi’i mezheba, Ebu Ishak Ibrahim Isferani, je poricao izvjesne keramete. Svi sljedbenici grupe mu’tezile poriču keramete. Oni kažu da se keramet može pomiješati sa mu’džizom tako da se vjerovanje u Pejgambere može otežati. Međutim, evlija koji ima keramet ne tvrdi da je Pejgamber. On ne žudi za kerametom. Od Allaha dželle-šanuhu je dozvoljeno tražiti upotrebljavajući Pejgambere i evlije kao posrednike (odnosno vasitu). Čak je od Allaha dželle-šanuhu dozvoljeno tražiti kroz Pejgambere i evlije i nakon njihove smrti. Jer, njihove mu’džize i kerameti ne prestaju sa njihovim prelaskom na ahiret. Ovakvo dova se zove tevessul i istigasa. Isto tako je i Remli rekao. Imam-ul-haremejn je rekao, ‘Samo ši’ije poriču nastavak kerameta nakon smrti.’ Ali Edžhuri, glasoviti alim maliki mezheba iz Egipta, je rekao, ‘Na ovom svijetu je evlija kao sablja u koricama. Njegov uticaj (tesarruf) i efekat (te’sir) poslije njegove smrti postaje jači, kao kada izvučemo sablju iz korica.’ Ove riječi je takođe citirao i Ebu Ali Sendži u svojoj knjizi Nur-ul-hidaje. Kitab (Kur’ani kerim), Sunnet (hadisi šerif) i idžma’ ummeta potvrđuju da je keramet istina (hak). Mnoge važne i dragosjene knjige nam govore o kerametima stotina hiljada evlija.” Ovdje se završava prijevod iz knjige Berika.

Na stotinu šestoj stranici knjige Mir’at-i Medine piše, “Sahih hadis koji nam prenose alimi hadisa Ibni Huzejme, Dar-i Kutni, i Taberani, a koji nam dolazi preko Abdullaha bin Omera, kaže, “Postalo mi je vadžib činiti šefa’at onim koji su posjetili moj grob.” Ovaj hadis takođe citira i imam Munavi u svojoj knjizi Kunuz-ud-dekaik. On pored ovoga hadisa takođe citira i sljedeći hadisi šerif, koji nam dolazi preko Ibni Hibbana, “Kada nakon moje smrti posjetite moj mezar to je isto kao da ste me je posjetili dok sam bio živ,” kao i hadisi šerif od Tebranija, “Ja ću posredovati (biti šefa’atdžija) onim koji posjete moj mezar.” Sljedeća dva hadisi šerifa su poznata svakom muslimanu. Imam Bezzar citira prvi hadisi šerif koji nam prenosi Abdullah ibni Omer, “Moj šefa’at je halal onim koji posjete moj kabur.” Drugi je napisan u Muslim-i šerifu a prenosi ga Abdullah ibni Omer. On kaže, “Postalo mi je obavezno (hakk) da budem šefa’atdžija onim onim koji dođu u Medinu munevveru da posjete moj kabur.” Ovaj hadisi šerif je merfu’. (Merfu’ je vrsta hadisi šerifa, tj. hadisi mevsul, tj. hadisi šerif koji je ashab radijallahu teala anhum edžma’in prenijeo govoreći, “Čuo sam Resulullaha da je rekao.”)

Ko obavi hadž, pa onda posjeti moj kabur, on me je posjetio kao da sam živ.” Ovo su predivne vijesti koje se citiraju u hadisi šerifu koji nam prenose Taberani, Dar-i Kutni, i [Abdurrahman] Ibnul-Dževzi. Hadisi šerif, “Onaj ko me ne posjeti poslije svog hadža me je uvrijedio,” koji nam prenosi Dar-i Kutni, aludira na one koji su, iako za to nemaju uzura (šerijatski opravdanog razloga), zanemarili da poslije hadža posjete Kabr-i se’adet (Resulullahov sallallahu alejhi ve sellem grob).

Abdul’aziz, rektor islamskog univerziteta Medine-i munevvere ovako piše u svojoj knjizi Tahkik ve izah, “Nijedan od [gore] navedenih hadisi šerifa [koji preporučuju posjetu] nema sened i delil (oslonac, dokaz, evidenciju). Šejhul-islam Ibni Tejmijje je rekao da su oni svi mevdu’ (izmišljeni).” Međutim, njihovi senedi su detaljno napisani u osmom tomu Zerkanijevog komentara na knjigu Mevahib, i na kraju četvrtog toma Semhudinove knjige Vefa-ul-vefa. U ovim knjigama je takođe napisano i to da su ovi hadisi šerifi hasen [vrsta hadisi šerifa u kojem su prenosioci vjerni i povjerljivi] i da je Ibni Tejmijjin komentar neosnovan. Rektor i instruktor na univerzitetu u Medini pokušava da okleveće pisanja alima ehli sunneta. On ne želi da preko svojih knjiga raširi po cijelom svijetu pisanja alima ehli sunneta već principe vehabizma. Vehabije su, da bi uvjerile muslimane i nemuslimane da su oni pravi muslimani, započele novu politiku. Oni su osnovali islamski centar koji su nazvali Rabitat-ul-alem il-islam (Muslimanska svjetska liga). Oni su iz svake zemlje odabrali i sakupili izvjesne neuke i lako podmitljive muslimane s vjerskim obrazovanjem kojima su dali basnoslovne sume novaca. Ovi neuki ljudi na vjerskim položajima, koji nemaju pojma šta piše u knjigama alima ehli sunneta, su onda upotrijebljeni kao marionete. Oni iz ovoga centra šire po cijelome svijetu svoje principe koje nazivaju “Fetve svjetskog islamskog jedinstva.” U jednoj takvoj, lažnoj fetvi, koja je izdata u Ramazani šerifu 1395./1975. godine, oni kažu, “Ženama je farz klanjati džumu namaz. Hutba džume, i bajram namaza, se može održati na maternjem jeziku svake države.” Jedan od Mevdudijevih sljedbenika, krivovjernik, Sabri, koji je bio član ovog centra koji unosi (među muslimane) smutnju (fitnu) i nered (fesad), i čije je sjedište u Mekki, je odmah odnijeo ovu fetvu u Indiju. Oni koji su obilno plaćeni (od strane vehabija), i kojima su dati luksuzni stanovi u stambenim zgradama, su silom natjerivali žene u džamije i držali hutbe na svojim maternjim jezicima. Alimi ehli sunneta, pravi vjerski ljudi rahime-humullahu teala su, da bi zakočili ovaj pokret (smutnje i nereda) pripremili fetve iz cijenjenih i uvaženih izvora i raširili ih. Vehabije nisu bile u stanju da pobiju ove fetve - istinu. Na stotine vjerskih ljudi iz grada Kerale, koji se nalazi u južnoj Indiji, se pokajalo (došlo na tevbe) i ponovo vratilo ehli sunnetu, kada su vidjeli da su bili prevareni. Četiri od ovih fetvi, koje se temelje na jako pouzdanim izvorima, su ofsetom umnožene i prikovane na javnim mjestima u svim islamskim zemljama. Pravi vjerski ljudi u svakoj državi skreću muslimanima pažnju na nemir koji iznutra razjeda islam, i nastoje da ga ugase. Elhamdu-lillah (hvala Allahu dželle-šanuhu), čista i oprezna mladež u svakom kutku svijeta je u stanju da razdvoji istinu od neistine.

Ibni Abidin rahime-hullahu teala je u svojoj knjizi Redd-ul muhtar ovako napisao kod objašnjenja elemenata koji se odnose na hutbu džume i namaski iftitah tekbir, “Reći hutbu na bilo kom drugom jeziku, osim na arapskom, je isto kao što i na početku namaza donijeti iftitah tekbir (reći Allahu ekber na početku namaza) nekom drugom jeziku. Iftitah tekbir je isto kao i zikr u toku namaza. Činiti zikr i dove u namazu na svakom drugom jeziku, osim na arapskom, je mekruh tahrim (grijeh). To je Hazreti Omer zabranio.” On piše ovako u poglavlju o vadžibima namaza, “Učiniti tahrimen mekruh znači učiniti manji grijeh. Ako nastavimo s ponavljanjem tahrimen mekruha mi ćemo izgubiti adalet (pravednost, to jest takvoj osobi se neće vjerovati u vjerskim stvarima i ona ne može biti svjedok). U knjizi Tahtavi piše, “Onaj ko stalno ponavlja manji grijeh postaje fasik (griješnik). Mi trebamo otići u drugu džamiju i klanjati za imamom koji nije fasik i koji ne radi bidate (bid’ate, novotarije).” Pošto je učenje ili dijela ili cijele hutbe na bilo kom drugom jeziku mekruh i bidat, ashabi kiram i tabi’in-i izam rahime-humullahu teala su uvijek u Africi i Aziji držali cijelu hutbu na arapskom jeziku, iako oni, koji su je (hutbu) slušali, nisu ni znali arapski jezik niti su ga razumjeli. Bidat je veliki grijeh. Oni su držali cijelu hutbu na arapskom jeziku usprkos činjenici da vjersko znanje još nije bilo rasprostranjeno i da su ih oni morali podučavati. Pošto su znali da nije dozvoljeno držati hutbu na turskom jeziku, šejh-ul-islam efendije Osmanlijske države, kao i čuveni i veliki svjetski alimi, iz ovoga razloga nisu šest stotina godina dozvoljavali da se hutba uči na turskom jeziku, iako su stvarno željeli da je džemat (džema’at) razumije.

Hadisi šerif koji nam imam Bejheki prenosi od Ebu Hurejre radijallahu anh kaže, “Kada mi neko nazove selam Allah dželle-šanuhu mome tijelu dadne dušu i ja čujem njegov selam.” Imam Bejheki rahimehullahu teala je rekao, oslanjajući se na ovaj hadisi šerif, da su Pejgamberi alejhimusselam živi, na nama nepoznat način, u svojim grobovima.

Abdul’aziz bin Abdullah iz Medine citira ovaj hadisi šerif na šezdeset šestoj stranici svoje knjige El-Hadž vel-Umre i komentariše da se ovaj hadisi šerif odnosi na Pejgamberovo mrtvo tijelo (mejjit). Međutim, on takođe piše - na istoj stranici - da je on živ u svom kaburu (mezaru) na nama nepoznat način. Njegove riječi su kontradiktorne. Ovaj hadisi šerif nam u stvari pokazuje da se njegovom tijelu daje njegova mubarek duša i da on odgovara na selam. Štaviše, dva hadisi šerifa, koja se citiraju na sedamdeset trećoj stranici iste knjige, nam naređuju da kada posjećujemo kabur kažemo, “Esselamu alejkum ehl-el-dijar-i minel mu’minin.” Ovaj hadisi šerif nam naređuje da nazovemo kaburima svih muslimana selam. Selam se naziva onom ko čuje. Selam se naziva onom sa kim se može razgovarati. Iako nemezheblije citiraju ove hadisi šerife, oni kažu da mrtvac (mejjit) ne čuje. Oni nazivaju mušricima one, koji vjeruju da mejjit čuje. Oni pogrešno tumače ajeti kerime i hadisi šerife.

Ima puno hadisi šerifa koji nam govore da je Resulullah živ u svom grobu na nama nepoznat način. Sama činjenica da ih je toliko je znak njihove vjerodostojnosti. Od ovog velikog broja hadisi šerifa sljedeća dva se nalaze u kutubi sittama (šest čuvenih knjiga hadisa): “Ja čujem salavat koji je proučen na mom mezaru. Salavat koji je donesen na mene iz daljine će mi biti prenešen” i, “Ako neko kod mog kabura na mene prouči salavat, Allah dželle-šanuhu pošalje meleka i on mi prenese taj salavat. Ja ću mu na kijametskom danu (sudnjem danu) biti šefa’atdžija (posrednik za oprost njegovih grijeha).

Kada musliman dođe na grob muslimana kojeg je poznavao dok je bio živ i poselami ga onaj u grobu će ga prepoznati i odgovoriće mu na njegov selam. Hadisi šerif koji nam prenosi Ibni Ebiddunja kaže da mrtvo tijelo (mejjit) muslimana prepoznaje onog ko mu naziva selam, odgovara mu na njegov selam, i razveseli se. Ako neko poselami one koje nije poznavao oni se razvesele i odgovore mu na njegov selam. Kada su salih osobe (dobri muslimani) i šehidi rahime-humullahu teala u stanju da prepoznaju i odgovore onima koji ih selame da li je moguće da to Resulullah sallallahu teala alejhi ve sellem nije u stanju učiniti? Kako god sunce sa neba obasjava cijeli svijet isto tako i on, istovremeno, odgovara na sve selame.

Jedan hadisi šerif kaže, “Ja ću čuti i nakon moje smrti isto onako kao što čujem kada sam živ.” Drugi hadisi šerif koji nam prenosi Ebu Ja’la kaže, “Pejgamberi alejhimusselam su živi u svojim grobovima. Oni u njima klanjaju namaz.” Ibrahim bin Bišar, sejjid Ahmed Rifa’i i mnoge druge evlije su rekle da su čule odgovor kada su nazvale selam Resulullahu sallallahu alejhi ve sellem.

Hazret-i Dželaleddin Sujuti je u svojoj knjizi Šeref-ul-muhkem odgovorio na pitanje, “Je li istina da je sejjid Ahmed Rifa’i poljubio Resulullahovu mubarek ruku?” On je u ovoj knjizi dokazao razumnim (akli) i naučnim (nakli) dokazima da je naš efendija, sejjid, Resulullah sallallahu alejhi ve sellem živ u Kabr-i se’adetu, na nama neshvatljiv način, da čuje selam, i da na njega odgovara. On je u ovoj svojoj knjizi takođe objasnio i činjenicu da je Resulullah vidio u Mi’radž noći Musa alejhisselama kako klanja namaz u svom grobu.

Hadisi šerif koji nam dolazi od naše majke, Aiše siddike radijallahu anha, kaže, “Ja još uvijek osjećam užasan bol od otrovnog mesa koje sam pojeo na Hajberu. Od otrova mi skoro moja aorta (ebher damar) ne radi.” Ovaj hadisi šerif nam dokazuje da je Allah dželle-šanuhu dao Muhammedu alejhisselam, najodabranijem od svog čovječanstva, pored poslanstva, i šehidski stepen (deredžu). Allah dželle-šanuhu kaže u mealu stotinu šezdeset devetog ajeta sure Imran, “Nisu mrtvi oni koji su ubijeni na Allahovom putu! Oni su živi kod svog Rabba (Gospodara). Oni dobijaju svoj rizk (opskrbu).” Nema sumnje da je ovaj veliki Pejgamber, koji je na Allahovom dželle-šanuhu putu i kojem su njegovi neprijatelji dali da pojede otrov, viši od svih onih kojima je dat ovaj počasni stepen - koji je definisan u ovom ajeti kerimu.

Hadisi šerif koji nam prenosi Ibni Hibban glasi, “Mubarek tijela (vudžudi) Pejgambera alejhimusselam ne trunu. Ako mi mu’min prouči salavat melek mi donese taj salavat i kaže da mi ga je proučio taj i taj iz mog ummeta, sin tog i tog i da me je poselamio.

Hadisi šerif koji nam prenosi Ibni Madže kaže, “Puno mi donosite salavat na dan džume! Salavati će mi biti preneseni čim se prouče.” Od onih koji su bili tu u tom momentu prisutni, Ebudderda radijallahu anh, je upitao, “Hoće li ti biti preneseni i nakon tvoje smrti?” On je odgovorio, “Hoće, takođe će mi biti preneseni i nakon moje smrti pošto je zemlji haram (zabranjeno) da trune tijela Pejgambera. Ona žive i nakon njihove smrti, ona se hrane.” [Ovaj hadisi šerif je takođe napisan i u zadnjem poglavlju knjige Tezkiret-ul mevta vel-kubur koju je napisao Senaullah Pani-puti. Ova knjiga je na perzijskom jeziku. Ona je izdata 1310./1892. u Delhiju. Izdavaćka kuća Hakikat kitabevi iz Istanbula je 1990. godine reprodukovala ovu knjigu].

Hazreti Omer radijallahu anh je nakon osvajanja Jerusalima (Kudus-i šerifa) ušao u Hudžre-i seadet i posjetio Kabr-i nebevi (Pejgamberov alejhisselam grob). Hazreti Omer bin Abdul’aziz, koji je bio veliki evlija, je uobičajavao slati državne predstavnike iz Damaska u Medinu da prouče salat i selam kod Kabr-i se’adeta. Hazreti Abdullah ibni Omer je nakon povratka sa svakog putovanja prvo išao u Hudžre-i se’adet. On ga je prvo posjećivao, i nazivao Resulullahu selam, zatim Ebu Bekiru Siddiku, a onda svom ocu. Imam Nafi’ je rekao da je vidio, da je hazreti Abdullah ibni Omer više od stotinu puta (ušao u turbe i) posjetio Grob sreće (Kabr-i se’adet), i rekao, “Esselamu alejke ja Resulullah!” Jednoga dana je hazreti Ali radijallahu anh ušao u mesdžid-i šerif i zaplakao kada je vidjeo mubarek makam (grob) hazreti Fatime radijallahu anha. On je još više plakao kada je ušao u Hudžru sreće (Hudžra-i se’adet) gdje je rekao, “Esselamu alejke ja Resulullah ve esselamu alejkum o moja dva brata!” i na taj način poselamio hazreti Ebu Bekra i hazreti Omera radijallahu teala anhuma.

Prema imamu a’zamu Ebu Hanifi trebamo prvo obaviti hadž pa onda otići u Medinu muneverru i posjetiti Resulullaha. Tako isto piše i u fetvi Ebullejsa Semerkandija.

Kadi Ijad - autor knjige Šifa, imam Nevevi - alim šafi’i mezheba, i Ibni Humam - alim hanefi mezheba, rahimehumullahu teala, su rekli da postoji saglasnost (idžma-i ummet) o posjeti Resulullahovog alejhisselam groba (Kabr-i se’adeta). Štaviše, izvjesni alimi su rekli da je ta posjeta čak i vadžib. Zapravo, posjeta groba je sunnet. Ovaj podatak je takođe napisan i u vehabijskoj knjizi Feth-ul-medžid.

Meal šezdeset trećeg ajeti kerima sure Nisa kaže, “Ako ti oni (Moj Pejgamberu) koji su se sami prema sebi ogriješili dođu, i zamole Allaha dželle-šanuhu da im oprosti, i ako i Allahov Poslanik zamoli za njih, vidjeli bi da Allah dželle-šanuhu sigurno prima (kabuli) njihovo pokajanje (tevbu) i da je milostiv (merhametli).” Ovaj ajeti kerim nam pokazuje da će Resulullah sallallahu alejhi ve sellem posredovati (činiti šefa’at) i da će njegovo posredstvo biti primljeno (kabul). Štaviše, ovaj ajeti kerim nam naređuje da dođemo iz daleka, da posjetimo Kabr-i se’adet, i da tražimo šefa’at.

Hadisi šerif kaže, “Dozvoljeno je uputiti se na dugo putovanje da bi se posjetila samo tri mesdžida.” Ovaj hadisi šerif nam ističe da ćemo dobiti nagradu (sevab) samo ako krenemo na dugo putovanje sa ciljem da posjetimo Mesdžid-i haram u Mekki, Mesdžid-i Nebi u Medini, i Mesdžid-i aksa u Jerusalimu (Kudusu). Ovaj sevab će biti uskraćen onim koji su bili na hadždžu a nisu posjetili Kabr-i se’adet u Mesdžidu Nebi (Poslanikov alejhisselam grob u Poslanikovoj džamiji).

Imam Malik je rekao, “Onim koji posjete Resulullahov alejhisselam grob (Kabr-i se’adet) je mekruh ostajati dugo kod Hudžre-i se’adeta.” Imam Zejnel’abidin je, dok je zijaretio Kabr-i se’adet, stajao kod stuba koji je u smijeru prema Ravdi mutahheri. On nije odlazio dalje (nije se više približavao). Sve do hazreti Aišinog prelaska na ahiret zijaret se obavljao stojeći s vanjske strane vrata Hudžre-i se’adet i licem okrenutim prema kibli.

Hadisi šerif kaže, “Ne pravite od mog groba (mjesto za) praznik!” Hazret-i Abdul’azim-i Munziri, jedan alim hadisa, je ovako objasnio ovaj hadisi šerif, “Nemojte misliti da je dovoljno samo jednom godišnje posjetiti moj grob, kao na praznik! Stalno me posjećujte!” hadisi šerif koji kaže, “Ne pravite od svojih kuća groblje” znači da ne smijemo dopustiti da naše kuće - ne klanjajući u njima - postanu kao groblje. Ovo objašnjenje nam pokazuje da je Munzirijevo tumačenje tačno, zato što u groblju nije dozvoljeno klanjati namaz. Rečeno je da bi ovaj hadisi šerif mogao imati i ovo značenje, “Nemojte da označavate izvjesne dane kao praznik, i da me samo na te dane posjećujete!” Jevreji i hrišćani tako posjećuju grobove Poslanika, okupe se iz navike, sviraju, i pjevaju, i prave ceremonije. Ovaj hadisi šerif isto tako uključuje u sebe i to da se mi ne smijemo ponašati kao oni, odnosno da se ne smijemo veseliti na bajram sa stvarima koje su haram, i da ne smijemo svirati nej (vrsta svirale od trske), da ne smijemo udarati uz bubanj, niti se iskupljati za vrijeme naše posjete i održavati ceremonije. Mi trebamo samo posjetiti, nazvati selam, tiho proučiti dovu, i otići bez dužeg zadržavanja.

Imam a’zam Ebu Hanife rahime-hullahu teala je rekao, “Posjeta Kabr-i se’adeta je najcjenjeniji sunnet.” Bilo je i alima koji su rekli da je ta posjeta vadžib. Radi toga je u šafijiskom mezhebu dozvoljeno da se zavjetujemo da ćemo posjetiti Kabr-i se’adet.

U knjizi Mir’at-i Medine, na hiljadu dvije stotine osamdeset drugoj stranici piše, “Kada nam Allah dželle-šanuhu kaže, ‘Ja ne bih ništa stvorio da tebe nisam stvorio,’ On nam ističe da je Muhammed alejhisselam Habibullah i Njegov miljenik. Ovaj hadisi kudsi se takođe citira i u imamovoj Rabbanijevoj rahime-hullahu teala knjizi Mektubat, u trećem tomu, u pismu pod brojem 122. Čak ni obična osoba neće odbiti nešto radi ljubavi (hatra) onoga koga puno voli. Onome, ko voli, je lako uraditi nešto za ljubav voljenog. Neće biti odbijena želja onoga ko kaže, “Ja Rabbi! Ja od Tebe tražim radi ljubavi (hatra) Tvoga Habiba Muhammeda alejhisselam.” Ali, mi ne bi smjeli upotrebljavati Resulullahovu sallallahu alejhi ve sellem ljubav i hurmet kao posrednike (vesilu) za beznačajne dunjalučke želje.”

Imam a’zam Ebu Hanife rahime-hullahu teala je rekao, “Ja sam bio u Medini. Jedan od saliha (dobrih muslimana), šejh Ejjub-i Sahtijani, je ušao u Mesdžid-i šerif. I ja sam ušao za njim. Hazret-i šejh je bio licem okrenut prema Kaburu nebevije (Pejgamberovom alejhisselam grobu). On je bio leđima okrenut prema kibli. Onda je izašao.” Hazret-i Ibni Džema’a je ovako napisao u svojoj knjizi Mensek-i kebir, “Kada posjećujemo, nakon što smo klanjali dva rek’ata namaza kod mimbera i učinili dovu, trebamo otići na stranu Hudžre-i se’adeta koja gleda prema kibli. Njegova mubarek glava će nam biti na lijevoj strani. Trebamo stati dva metra udaljeni od zida Merkad-i šerifa (Pejgamberovog turbeta). Zatim se trebamo polako okrenuti - tako da smo licem okrenuti prema Muvadžehe-i se’adetu, ostavljajući zid koji gleda prema kibli za našim leđima - i poselamiti ga. Ovo je ovako u svim mezhebima.”

Abdulgani Nablusi rahmetullahi teala alejh ovako piše u svojoj knjizi Hadika, kod objašnjenja dvadeset treće katastrofe izazvane jezikom, “Mekruh tahrim je reći, kada činimo dovu, radi hakka (prava) Pejgambera, ili radi hakka [tog i tog živog ili mrtvog] evlije, ili tražiti nešto od Allaha dželle-šanuhu ovako govoreći, zato što je rečeno da stvorenja (mahluk) nemaju kod Allaha dželle-šanuhu hakka, to jest, On ne mora da ispuni ničiju želju. Ovo je tačno. Međutim, On je obećao Svojim dragim robovima i preuzeo na Sebe njihovo pravo (hakk). To znači da će im On ispuniti (ukabuliti) njihovu dovu. On je rekao u Kur’ani kerimu da je On preuzeo na Sebe dobročinstvo prava (hakka) Njegovih robova. Na primjer, značenje jednog ajeti kerima je, ‘Postalo Nam je pravo (hakk) da pomognemo mu’minima.’” U knjizi fetvi koja se zove Bezzazijje piše, “Dozvoljeno je tražiti nešto radi Pejgambera (Nebija), ili živog ili mrtvog evlije, spominjući njihova imena.” Komentar na knjigu Šir’a kaže, “Mi moramo [Allahu dželle-šanuhu] činiti dovu upotrebljavajući Pejgambere i dobre (salih) robove kao posrednike (vesile). Ovo isto je takođe napisano i u knjizi Hisn-ul-hasin.” Kako vidimo, alimi islama su kazali da je dozvoljeno moliti Allaha dželle-šanuhu putem prava (hakka) i hurmeta (poštovanje) onih kojima je On dao i koje On voli. Nijedan alim nije nikada rekao da je robovima širk tražiti ove hakove od Allaha dželle-šanuhu, zato što je Allah dželle-šanuhu preuzeo na Sebe hakk robova.

Iako vehabije u svojoj knjizi Feth-ul-medžid hvale knjigu fetvi Bezzazijje, i iznose fetve njenog autora kao svoje dokumente, oni mu se u ovom pogledu suprotstavljaju. Takođe i Hadimi piše u svojoj knjizi Berika, kada objašnjava katastrofe prouzrokovane jezikom, “Riječi, ‘Radi Pejgamberovog ili evlijinog hakka’ znače ‘Njegov nubuvvet ili vilajet hakk.’ I naš Pejgamber je takođe govorio, ‘Radi hakka Tvoga Pejgambera Muhammeda’ sa ovakvim nijjetom dok je za vrijeme ratova tražio Allahovu teala pomoć radi hakka siromaha (fukare) među muhadžirima. I mnogi alimi islama su takođe činili dovu i govorili, ‘Radi hakka onih kojima si dao štagod su od Tebe zatražili,’ i, ‘Radi hakka Muhammeda Gazalija.’ Oni su ove dove zapisali i u svoje knjige.” Knjiga Hisn-ul-hasin je puna ovakvih dova. U tefsiru Ruh-ul-bejan piše, kod objašnjenja osamnaestog ajeta sure Maide, da hadisi šerif koji nam prenosi Omer-ul Faruk radijallahu anh kaže, “Kada je Adem alejhisselam pogriješio on je rekao, ‘Ja Rabbi! Oprosti mi radi hakka Muhammeda alejhisselam. Allah dželle-šanuhu je rekao, ‘Ja još nisam ni stvorio Muhammeda. Kako ga ti znaš? On je odgovorio, ‘Ja Rabbi! Kada si me stvorio i oživio (dao mi ihsan od Tvog ruha) ja sam podigao glavu i vidio da je po obodu Arša ispisano La ilahe illallah Muhammedun resulullah. Ti bi pored Svog imena napisao samo ime onoga koga najviše voliš. Ja sam razmišljao o ovom i shvatio da ti njega jako puno voliš.’ Allah dželle-šanuhu mu je na ovo odgovorio, ‘O Ademe! Rekao si istinu. Ja ga volim više od svih mojih stvorenja. Ja ti radi njega opraštam. Da Muhammed ne postoji Ja ne bi ni tebe stvorio.’” Ovaj hadisi šerif se citira u imamovoj Bejhekijevoj knjizi Delail kao i u Alusijevoj knjizi Galijje.

Vehabija piše na dvije stotine pedeset devetoj stranici, “Hazreti imam Zejnel’abidin Ali rahime-hullahu teala je vidio nekog kako čini dovu kod Resulullahovog groba i prekinuo ga je proučivši mu mu hadis, ‘Proučite mi salat (salavat)! Gdje god ste vaš selam će mi biti prenesen.’” On krivo prepričava ovaj događaj, i ovako nastavlja, “Prema tome, kod groba je zabranjeno učiti dovu i salat, jer je to slično pravljenju praznika od groba. Onim, koji klanjaju namaz u Mesdžidu Nebi, je zabranjeno da se približavaju grobu i da nazivaju selam. Nijedan ashab to nije radio. Oni su to zabranili onim koji su to htjeli da urade. Pejgamberu će samo biti prenesen salat i selam njegovog ummeta.” On takođe piše i na dvije stotine trideset četvrtoj stranici, “Sau’udijska vlada je, da bi spriječila muslimane da to ne rade, u Mesdžidu Nebi postavila vojnike kod Hudžre-i se’adet.

Jusuf Nebhani rahmetullahi teala alejh je u svojoj knjizi Ševahid-ul-hak na puno mjesta odgovorio na ove vehabijske laži. On ovako piše na njenoj osamdesetoj stranici, “Imam Zejnel’abidin radijallahu anh nije zabranio posjetu mubarek Resulullahovog groba. On je zabranio neislamsko ponašanje za vrijeme posjete, i loše ophođenje bez poštovanja. Njegov unuk, imam Dža’fer Sadik je posjećivao Hudžre-i se’adet, i stajao kod stuba koji se nalazi u pravcu Revde, nazvao selam, i govorio, ‘Njegova mubarek glava je na ovoj strani.’ ‘Ne pravite od mog groba (mjesto za) praznik!’ znači ‘Nemojte me posjećivati samo na izvjesne određene dane kao što su praznici. Posjećujte me stalno.’” Na 88. i 106. stranici Ebu Abdullahove Kurtubijeve knjige Tezkire piše da se Resulullahu svakog sabaha i akšama pokazuju djela (amel) njegovog ummeta. Na njenoj 89. i 116. stranici piše, “Halifa Mensur je za vrijeme svoje posljednje posjete Resulullaha upitao imama Malika, ‘Hoću li se okrenuti prema grobu ili prema kibli?’ Imam Malik mu je odgovorio, ‘Kako bi se ikada mogao okrenuti od Resulullaha? On je, sallallahu alejhi ve sellem, uzrok (vesile) tvog oprosta (afuva) i oprosta tvoga oca Adema!’” Na njenoj 92. stranici piše, “Hadisi šerif ‘Zijaretite (posjećujte) grobove!’ je naređenje. Ako neko za vrijeme posjete učini haram, taj se haram mora zabraniti, a ne posjeta.” Na njenoj 98. stranici piše, “U knjizi Ezkar koju je napisao imam Nevevi piše, ‘Sunnet je često posjećivati grobove Resulullaha i salih (dobrih) muslimana i ostati izvjesno vrijeme na tim mjestima posjete.’” Na njenoj 100. stranici piše, “Ibni Humam, u svojoj knjizi Feth-ul-kadir, citira hadisi šerif koji nam prenose Dar-i Kutni i Bezzar. Ovaj hadisi šerif glasi, ‘Ako mi neko dođe i posjeti me [moj grob] bez ikakvog drugog posla, on ima hakk (pravo) da mu ja budem na danu kijameta šefa’atdžija (posrednik za oprost njegovih grijeha).” Na njenoj 118. stranici piše, “Allah dželle-šanuhu je dao evlijama keramet. Kerameti evlija se često vide čak i nakon njihove smrti. Oni i nakon svoje smrti mogu biti djelotvorni (učiniti tesarruf). Dozvoljeno ih je uzimati kao posrednike (vesile) za Allahovo teala stvaranje. Ali, mi tu njihovu pomoć (istigase) moramo tražiti u skladu sa islamom. Mi ne smijemo govoriti kao što neuki govore, ‘Daću ti toliko i toliko ako mi ispuniš moju želju,’ ili, ‘Ako izliječiš mog bolesnog rođaka.’ Međutim, ni ovakvo ponašanje nije znak kufra i širka zato što ni najveća neznalica ne očekuje da evlija nešto stvori. Onaj ko tako kaže želi da uzme evliju kao posrednika (vesilu) za Allahovo teala stvaranje. Takva osoba misli da je Velija Allahov teala dragi rob. Ona (takva osoba) misli da kaže, ‘Moli Allaha da mi ispuni želju! Allah dželle-šanuhu neće odbiti tvoju dovu.’ Zapravo, Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je je rekao, ‘Ima puno ljudi koje drugi smatraju jadnim i beznačajnim a koji su Allahovi dželle-šanuhu dragi robovi. Kada oni nešto zažele Allah dželle-šanuhu to sigurno stvori.’ Ovaj hadisi šerif se takođe citira i na tri stotine osamdeset prvoj stranici vehabijske knjige Feth-ul-medžid. Muslimani slijede ovaj hadisi šerif i žele da im evlije budu posrednici (vesile). Imam Ahmed, imam Šafi’i, imam Malik i imam a’zam Ebu Hanife su rekli da je dozvoljeno oberićetiti se (dobiti blagoslov, sreću, napredak, učiniti teberruk) posredstvom kaburova dobrih (salih) muslimana. Oni koji kažu da su ehli sunnet, i da pripadaju jednom od četiri mezheba ehli sunneta, moraju reći onako kako su ovi imami rekli. Ako oni ne kažu tako, oni nisu pripadnici ehli sunneta već lažovi.” U knjizi fetvi pod naslovom Fetva-ji Hindijje je ovako napisano u dijelu koji se odnosi na obavljanje hadždža za nekog drugog, “Dozvoljeno je pokloniti nekom drugom sevabe (nagrade) svog ibadeta. Dakle, dozvoljeno nam je pokloniti, sevabe namaza; posta; sadake; hadždža; učenja Kur’ani kerima; činjenja zikra; zijareta kabura Pejgambera, šehida, evlija i salih muslimana; sevab poklanjanja kefena (ćefina) mevtu (mrtvacu); i sevabe svih dobrih djela (hajrata i hasenata).” Iz ovog citata takođe možemo i razumjeti da ćemo dobiti sevab za posjetu kabura evlija. [Ima raznih zikrova. Jedan od njih je, “Allahu ekber, Allahu ekber. La ilahe illallahu vallahu ekber. Allahu ekber ve lillahil hamd.” Ovo se takođe zove i tekbir-i tešrik. Ovaj tekbir se treba često učiti, izgovarati. Istigfar dova je takođe jako koristan zikr.]

Dokumenti za ovo što je ovdje napisano se nalaze u našim knjigama na arapskom, turskom i engleskom jeziku. Allah dželle-šanuhu je naredio muslimanima da se ujedine. To znači da svi mu’mini moraju naučiti vjerovanje (i’tikad) ehli sunneta vel-džema’at i ujediniti se na ovom ispravnom i tačnom putu na taj način što će vjerovati onako kako je zapisano u knjigama ovih velikih alima. Pejgamber sallallahu alejhi ve sellem je rekao da je put ehli sunneta jedini pravi put. Mi se moramo dobro paziti da ne skrenemo sa ovog puta jedinstva ehli sunneta i da nas ne prevare lažljiva pisanja i članci neukih ljudi na vjerskim položajima koji trguju sa vjerskim knjigama i člancima krivovjernika i nastoje da prevare muslimane. Allah dželle-šanuhu jasno kaže u značenju (mealu) stotinu četrnaestog ajeta sure Nisa da će oni, koji skrenu sa ovog Pravog puta na kom su muslimani ujedinjeni, otići u Džehennem. Dokumenti nam jasno pokazuju da su se oni koji ne slijede nijedan od četiri mezheba odvojili od jedinstvenog puta ehli sunneta, i da takve nemezheblije postaju krivovjernici ili kafiri. Komentar na knjigu Durr-ul-muhtar, koju je napisao veliki alim Ahmed Tahtavi, kao i knjiga El besair ala munkirit-tevessul-i bilmekabir su ti dokumenti. Knjiga El besair ala munkirit-tevessul-i bilmekabir je napisana u Pakistanu. Njena svrha je bila da odgovori na, i pobije vehabijsku knjigu Feth-ul-medžid. Ovu knjiga je u Istanbulu ofsetom reprodukovana.

U knjizi Et-tevessul-u bin Nebi ve džehelet-ul-vehabijjun (koju je napisao Ebu Hamid) je i primjerima i činjenicama dokazano da je Ibni Tejmijje izašao iz mezheba ehli sunnet vel-džema’at. Vehabizam je smješa Ibni Tejmijjinog krivovjerstva i laži i kleveta engleskog špijuna Hemphera.

3 - Vehabije kažu, “Praviti turbe na mezaru, paliti kandilje (ili svjetlo) za one koji ibadete i hizmete turbe, zavjetovati sadaku dušama umrlih je širk i kufr! Stanovnici Haremejna (Mekke i Medine) su se do sada molili kubbetima i zidovima.

Gradnja turbeta na kaburu, radi hvalisanja i razmetanja, je haram. Gradnja turbeta sa namjerom da ga zaštitimo grob od štete je mekruh. Gradnja turbeta na mezaru sa namjerom da u njega ne uđe lopov ili životinja je dozvoljena. Ali, turbe ne smije biti mjesto okupa, to jest, ne može se reći da ga se treba posjećivati u izvjesno određeno vrijeme.

Nije mekruh ukopati čovjeka u građevinu koja je prije sagrađena. Ashabi kiram su u takvu građevinu ukopali Resulullaha i dvojicu halifa. Nijedan od njih se nije usprotivio. Hadisi šerif kaže da se njihova ujedinjenost ne temelji na dalaletu (krivovjerstvu). Veliki alim islama, Ibni Abidin, je ovako napisao na dvije stotine trideset drugoj stranici svoje knjige Durr-ul-muhtar hašije (Redd-ul-muhtar, komentar na Durr-ul-muhtar, peti tom, Bulak izdanje, 1272. godina), “Neki alimi su rekli da je mekruh staviti platno, kapu (bašlik), ili turban (saruk) na kabur salih (dobrih) muslimana i evlija.” Knjiga Fetva-ji hudždže kaže da je mekruh prekriti grob platnom. Ali, nije mekruh, ako nam je namjera da svakome pokažemo veličinu osobe koja se nalazi u grobu ili ako želimo da je zaštitimo od uvrede ili ako želimo da podsjetimo one koji je obilaze da budu učtivi i da se pristojno ponašaju. Ameli, poslovi, koje edille-i šer’ijje ne zabranjuju se moraju suditi u skladu sa namjenjenim nijjetom. Tačno je da za vrijeme ashaba kiram nisu građena ni turbeta niti su se na kabrove stavljali sanduci. Niti su se grobovi prekrivali platnom. Ali, nijedan od ashaba kiram nije bio protiv Resulullahovog ukopa i ukopa Šejhajna u sobu. Iz ovog razloga, kao i želje da izvršimo naređenja - ‘Ne hodajte po kaburima!’ i, ‘Poštujte vaše mrtve!’ - i zato što nam nije zabranjeno, oni se ne mogu smatrati bidatima samo zato što ih rade kasnije generacije. U svim knjigama fikha piše da trebamo odmah, nakon veda tavafa (oproštajnog tavafa), kao znak poštovanja prema Ka’be-i mu’azzam napustiti Mesdžid-i haram. Međutim, ashabi kiram to nisu morali činiti pošto su oni uvijek poštovali Ka’bu. Pošto kasnije generacije nisu bile u stanju da iskažu potrebno poštovanje alimi su rekli da je potrebno pokazati poštovanje na taj način što ćemo napustiti mesdžid hodajući unazad. Oni su nam na ovaj način omogučili da budemo učtivi kao što su bili ashabi kiram. Isto je tako bilo dozvoljeno i platnom prekriti grobove salih (dobrih) muslimana i evlija ili na njima napraviti turbe, da budemo učtivi kao što su to bili ashabi kiram. Veliki alim hazreti Abdulgani Nablusi ovo detaljno objašnjava u svojoj knjizi Kešf-un-nur.” Knjiga Kešf-un-nur kao i knjiga Tenvir-ul-halek fi imkan-i ru’je-tin-nebi džiharen vel-melek, koju je napisao Dželaluddin Sujuti rahimehullahu teala, su 1393/1973. objavljene zajedno u Istanbulu pod naslovom Minhat-ul-vehbije. U Arabiji se turbe zove mešhed. U Medini munevveri je u groblju Baki’ bilo puno mešheda. Nemezheblije (vehabije) su ih sve uništile. Nijedan alim nije nikada rekao da gradnja ili posjeta turbeta izaziva širk i kufr. Niko nije nikoga vidio da ruši turbe.

Ibrahim Halebi rahime-hullahu teala je napisao na kraju svoje knjige Halebi-i kebir, “Ako neko odluči da pokloni svoju zemlju da se upotrijebi kao groblje, na njoj je dozvoljeno, ako ima prostora, sagraditi turbe sa nijjetom da se ukopa mejjit (mrtvac). Kada nestane prostora ovo turbe će se porušiti i [na njegovom mjestu] će se ukopavati, jer je to mjesto poklonjeno vakufu za groblje.” Kada bi gradnja turbeta bila širk, i kada bi se turbe smatralo idolom, ono bi se moralo u svakom vremenu rušiti.

Prvo od svih islamskih turbeta koja danas postoje na zemlji je Hudžre’i mu’attara gdje je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem ukopan. Naš efendija, sejjid, Resulullah sallallahu alejhi ve sellem, je preselio na ahiret u sobi koja je pripadala njegovoj dragoj ženi i našoj majci Aiši radijallahu anha, prije podne, u ponedjeljak, dvanaestog Rebi’ul-evvela, jedanaeste godine po hidžri. On je u toj sobi ukopan u srijedu uveče. Hazret-i Ebu Bekir i hazreti Omer radijallahu teala anhuma su ukopani u istoj sobi. Nijedan ashab nije bio protiv ovog. Iako poricanje idžme (idžma’i ummet), pogrešnim tumačenjem sumnjivog dokaza (mutešabih delila) ne izaziva kufr, takvo poricanje je bidat.

Soba hazreti Aiše radijallahu anha je tri metra visoka i malo je duža i šira od tri metra. Ona je napravljena je ćerpiča. Soba je imala dvoja vrata. Jedna su bila na zapadnoj a druga na sjevernoj strani. Hazreti Omer radijallahu anh je za vrijeme svoga hilafeta ogradio Hudžru se’adet niskim kamenim zidom. Abdullah bin Zubejr radijallahu teala anhuma je za vrijeme svog hilafeta porušio ovaj zid i napravio novi, predivni zid, od crnog kamena i lijepo ga omalterisao. Ovaj zid nije imao na sebi krov. On je imao samo jedan ulaz (vrata), na sjevernoj strani. Kada je hazreti Hasen radijallahu teala anh preselio na ahiret, u četrdeset devetoj godini po hidžri, njegov brat, hazreti Husejn radijallahu teala anh je htio da po njegovoj oporuci (vasijjetu) donese dženazu svog mlađeg brata do vrata Hudžre’i se’adet i da ga unese i da unutra učini dovu i tevessul. Izvjesni ljudi su se, misleći da će on unutra biti i ukopan, usprotivili. Da bi spriječio bučno negodovanje on nije unutra unesen već je ukopan u Baki’ groblju. Da bi u buduće spriječili ovakve neugodnosti, i da se ovo ne bi opet ponovilo, vrata su, i ona na sobi i ona na zidu, zazidana.

Kada je Velid, šesti umejidski halifa, bio guverner (valija) Medine on je povećao zid oko sobe i prekrio ga malim kubbetom. On je, kada je 88./707. godine postao halifa, naredio guverneru Medine Omeru bin Abdul’azizu, svom nasljedniku, da proširi Mesdžid-i šerif. Tako je soba postala okružena i drugim zidom. Ovaj zid je imao pet uglova (odnosno, bio je pentagonalnog oblika) i bio je pokriven. [Molimo čitaoca da za detaljnije objašnjenje pročita knjigu Kijamet ve Ahiret i petnaesti članak u knjizi Muslimana Nasihat (Savjet muslimanu)!]

U vehabijskoj knjizi Feth-ul-medžid piše na stotinu trideset trećoj i narednim stranicama, “Ko zanijjeti da s drvetom, kamenom, mezarom (grobom) i sličnim stvarima dobije teberruk (bereket, blagoslov, sreću, napredak) postaje mušrik. Grobovi su bili obožavani građenjem kubbeta na njima. Ljudi iz doba džahilijjeta su obožavali salih (dobre) osobe i kipove (idole). Danas se ovo sve, pa čak još i druge prekomjerne stvari, radi na grobovima i turbetima. Nastojati da se na kabrovima salih ljudi dobije blagoslov (teberruk) je isto što i obožavanje idola lata. Ovi mušrici predpostavljaju da evlije čuju i odgovaraju na njihove dove. Oni kažu da se zavjetujući (nezr) i davajući sadaku grobu približavaju mrtvacima. Sve ovo je veliki širk. Mušrik je i dalje mušrik čak i ako on sebe naziva nečim drugim. Činjenje dove mrtvim sa poštovanjem i ljubavlju, klanje životinje, zavjetovanje i slični poslovi, su sve širk, bez obzira kako ih zvali. Današnji mušrici upotrebljavajući riječi kao što su ta’zim (poštovanje) i teberruk (berićet, blagoslov) i kažu da je dozvoljeno ono što oni rade. Ova njihova predpostavka nije tačna.” [U doba džahilijjeta, vrijeme prije islama, Lat je ime glavnog idola kojeg su Arapi obožavali.]

Mi smo već preveli odgovore alima islama na ovo neprijatno ismijavanje muslimana ehli sunneta i napisali ih u našim mnogobrojnim knjigama. Ovdje ćemo sada samo navesti prijevod citata koji je uzet iz prvog poglavlja knjige Usul-ul-erbe’a fi terdid-il vehhabijje. Ovaj citat će pokazati opreznom čitaocu da vehabije ne samo da zavaravaju same sebe već vode i druge muslimane u propast:

“Kur’ani kerim, hadisi šerif, izjave i djela selefi salihina i najvećeg broja alima dokazuju da je dozvoljeno izražavati poštovanje (ta’zim) i prema nekome drugom pored Allaha dželle-šanuhu. Značenje trideset drugog ajeta sure Hadždž glasi, ‘Kada neko ukaže poštovanje, ta’zim (ju’azzim), Allahovim dželle-šanuhu še’airima, njegovo ponašanje je znak takve srca.’ Dakle, izraziti čast (poštovanje) Allahovim dželle-šanuhu še’airima nam je postalo vadžib. Riječ “še’air” znači “znaci” (alameti) i “obilježja” (nišani). Abdulhak Dehlevi rahime Rabbuh je rekao, ‘Še’air je množina od riječi “ša’ire”. Riječ ša’ire znači “znak” (alamet). Sve stvari koje nas podsječaju na Allaha dželle-šanuhu su Allahovi dželle-šanuhu še’airi.’ Značenje stotinu pedeset osmog ajeta sure Bekara kaže, ‘Zaista su Safa i Merva Allahovi teala še’airi.’ Kako se iz ovog ajeti kerima razumije brežuljci koji se zovu Safa i Merva nisu jedini še’airi (Allahovi dželle-šanuhu znaci i obilježja). Osim njih takođe postoje i drugi še’airi. Isto tako se ne mogu ni nazivati še’airima samo mjesta kao što su Arafat, Muzdelife i Mina. Šah Velijjullah Dehlevi piše na šezdeset devetoj stranici svoje knjige Hudždžetullah-il-baliga, ‘Allahovi dželle-šanuhu najveći še’airi su Kur’ani kerim, Ka’be-i mu’azzam, Pejgamber alejhissalatu vesselam i namaz.’ Šah Velijjullah rahimehullahu teala piše na tridesetoj stranici njegove knjige Eltaf-ul-kuds, ‘Voljeti Allahove dželle-šanuhu še’aire znači voljeti Kur’ani kerim, Pejgambera sallallahu alejhi ve sellem i Ka’bu. To čak znači voljeti sve što nas podsjeća na Allaha dželle-šanuhu. Voljeti Allahove dželle-šanuhu evlije je isto tako. [Zato što nam hadisi šerif, koji kaže, ‘Kada vidimo evliju sjetimo se Allaha dželle-šanuhu’ govori da su i evlije Allahovi dželle-šanuhu še’airi. Ovaj hadisi šerif se nalazi u Musnedu Ibni Ebi Šejbe, u knjizi Iršad-ut-talibin i u knjizi Kunuz-ud-dekaik. U knjizi Džami’ul fetva piše da je dozvoljeno napraviti turbe na kaburu evlija i uleme sa ciljem da im odamo ta’zim (ukažemo počast i poštovanje).] Kada se dva brežuljka, Safa i Merva, kod Mesdžid-i harama u gradu Mekke-i mukerremi, između kojih je hazreti Hadžer, majka Pejgambera Isma’ila trčala, i koji su uzrok da zapamtimo tu mubarek majku ubrajaju među Allahove teala še’aire, zašto se ne bi mogla ubrojati među še’aire i mjesta gdje je Muhammed alejhisselam, najuzvišeniji od svih stvorenja i Allahov teala miljenik, rođen i odgojen, kao i mjesta gdje je on ibadetio, učinio hidžru, obavljao namaz, preselio na ahiret, gdje je njegovo mubarek turbe, kao i mjesta njegovog ala (familije) i njegovih ashaba? Zašto vehabije uništavaju ova mjesta? [Ovdje riječ “al” znači i ehli bejt i njegove mubarek hanume (zevdžat).]

Kada pažljivo i objektivno učimo Kur’ani kerim lako uviđamo da mnogi ajeti kerimi izražavaju poštovanje (ta’zim) prema Resulullahu. Značenja ajeta iz sure Hudžurat glase, ‘O vjernici (vi koji imate iman)! Ne idite pred Allahom dželle-šanuhu i Njegovim Resulom! (Ne odlučujte se ni za što dok za to ne upitate Allaha dželle-šanuhu i Njegovog Poslanika) Bojte se Allaha dželle-šanuhu! O vjernici (vi koji imate iman)! Ne govorite glasnije od Pejgambera! Ne zovite ga sallallahu alejhi ve sellem onako kako se vi između sebe zovete! Sevabi ibadeta onih koji ovako rade će biti poništeni! Allah dželle-šanuhu će napuniti srca onih koji govore tiho u prisustvu Resulullaha takvom (bogobojaznošću, čestitošću). On će im oprostiti njihove grijehe i daće im velike nagrade. Oni koji ga s vana glasno dozivaju zaista ne razmišljaju. Bilo bi im bolje da su se strpjeli i sačekali da on sam izađe napolje.’ (49, 1-5) Onim koji prouče ovih pet ajeta i malo objektivno razmisle će postati očigledno koliko Allah dželle-šanuhu veliča poštovanje (ta’zim) koji se mora ukazati Njegovom dragom Pejgamberu. On ozbiljno naređuje ummetu da se prema njemu lijepo ponaša (bude edebli) i bude pažljiv (ehemmijjetli). Stepen ove naredbe se može suditi činjenicom da će svi ibadeti onih koji govore glasnije od njega biti anulirani. Ovi ajeti kerimi su došli kao kazna za sedamdeset osoba, iz plemena Beni Temim, koje su, galameći po Medini, neučtivo zvale Resulullaha. Danas izvjesne osobe tvrde da su oni potomci plemena Beni Temim. Mora da je za njih Pejgamber sallallahu alejhi ve sellem rekao, ‘Nasilnici i prostaci su na istoku’ i, pokazujući svojom mubarek rukom prema Nedždu [teritorija na Arapskom poluostrvu], ‘Šejtan će odande započeti fitnu’. Izvjesne nemezheblije su nedždi. To znači da su oni potekli iz Nedžda odakle su se i rasprostranili. Nesloga koja je citirana u gore navedenom hadisi šerifu se pojavila hiljadu i dvije stotine godina kasnije. Oni su, pljačkajući imovinu muslimana, ubijajući ljude i zarobljavajući žene i djecu, došli iz Nedžda u Hidžaz. Oni su uradili više i gore zlo od kafira.

POUKA: U gore navedenim ajeti kerimima se stalno ponavlja, ‘O vi koji vjerujete (vi koji imate iman)!’ To znači da je naređeno svim muslimanima do kijametskog dana da poštuju Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem. Da se ovo naređenje odnosilo samo na ashabe kiram radijallahu teala alejhim edžma’in, bilo bi rečeno, ‘O ashabi’ U stvari u Kur’ani kerimu je rečeno, ‘O Resulullahove žene’ i ‘O stanovnici Medine’. ‘O vjernici (O vi koji vjerujete, o vi koji imate iman)!’ je upotrijebljeno u ajeti kerimima koji naređuju namaz, post, hadždž, zekat i druge ibadete koji su farz za sve muslimane do kijameta. Prema tome, ovi ajeti kerimi nam pokazuju da je neosnovano mišljenje vehabija, ‘da je Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem trebalo poštovati (ta’zim činiti) dok je bio živ i da ga nakon smrti ne treba ni poštovati ni tražiti njegovu pomoć.’

Gore navedeni ajeti kerime pokazuju da takođe treba pokazati poštovanje (ta’zim) i prema drugim osim Allaha dželle-šanuhu. Značenje stotinu četvrtog ajeti kerima sure Bekara kaže, ‘O vjernici! Ne govorite (Pejgamberu) ra’ina! Recite unzurna (pogledaj nas). Budite poslušni Allahovim dželle-šanuhu hukmovima (propisima).’ Mu’mini su govorili Resulullahu sallallahu alejhi ve sellem ‘Ra’ina’ što znači, zaštiti nas, pazi nas. Međutim, riječ ‘Ra’ina’ na jevrejskom jeziku znači psovati, oštetiti, pokvariti. Jevreji su u tom smislu upotrebljavali tu riječ za Resulullaha sallallahi alejhi ve sellem. Allah dželle-šanuhu je zabranio mu’minima upotrebu ove riječi zato što ona ima i ovo loše značenje. Značenje trideset trećeg ajeta sure Enfal glasi, ‘Allah dželle-šanuhu im neće dati azab (ih neće kazniti) dok si ti sa njima’ i obećava da ih neće do kijameta kazniti. Ovaj ajeti kerim pobija tvrdnju vehabija da nas je on, ‘napustio i da je postao zemlja.’

Značenje trideset četvrtog ajeta sure Bekara glasi, ‘Kada smo rekli melecima da se poklone (učine sedždu) Ademu, oni su se svi poklonili osim Iblisa (šejtana).’ Ovaj ajeti kerim je naredio da se Ademu alejhisselam ukaže ta’zim (počast, poštovanje). Šejtan je odbio da ikom drugom osim Allaha dželle-šanuhu ukaže ta’zim (počast, poštovanje), uvrijedio je Pejgambere, i nije poslušao naredbu. Vehabije su na putu šejtana. Roditelji i mlađa braća su takođe, u znak poštovanja, činili sedždu i Jusufu alejhisselam. Kada bi ukazivanje ta’zima i počasti nekome drugom, osim Allaha dželle-šanuhu, bilo širk i kufr Allah dželle-šanuhu ne bi hvalio Svoje drage robove. Prema alimima ehli sunneta je haram učiniti sedždu ikome drugom osim Allaha dželle-šanuhu. Sedžda nije haram zato što ona ukazuje poštovanje (ta’zim) već zato što liči na sedždu ibadeta.

Šejtan se uvijek prikazivao Resulullahu sallallahu alejhi ve sellem u obliku starca iz Nedžda. Kada su se kafiri iskupili na mjestu Dar-un-Nedve u Mekki, i odlučili da ubiju Resulullaha, šejtan se pojavio u obliku starca iz Nedžda i podučio ih kako da sprovedu to ubistvo u djelo. Oni su se složili da urade onako kako ih je taj starac iz Nedžda podučio. Od tog dana je šejtan prozvan šejh-i Nedždi (šejh od Nedžda). Hazreti Muhjiddin Arabi ovako piše u svojoj knjizi Musamerat, ‘Kada su Kurejš kafiri popravljali Ka’bu svaki vođa plemena je rekao da će on ugraditi cijenjeni kamen Hadžer-ul-esved. Oni su se kasnije dogovorili da će uraditi onako kako im sljedećeg jutra kaže onaj ko prvi dođe [u Ka’bu]. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je sljedećeg jutra prvi došao. On je tada imao dvadeset pet godina. Oni su kazali da će oni uraditi onako kako im on kaže jer je on bio poznat kao emin (pouzdan, povjerljiv). On im je rekao, ‘Donesite jedan ćilim i stavite na njega kamen. Uhvatite svi za rub ćilima i istovremeno podignite ćilim s kamenom na nivo gdje se treba ugraditi.’ Kada su oni podigli ćilim on je svojim mubarek rukama uzeo sa ćilima kamen i postavio ga u zid. U tom momentu se tu pojavio šejtan u obliku šejha od Nedžda i, pokazujući prstom na jedan kamen koji se je tu nalazio, rekao, ‘stavi ga do njega kao potporu.’ Njegov cilj je bio da prljavi kamen, koji je on preporučio kao potporu, kasnije ispadne, da se Hadžer-ul esved vremenom rasklima i ispadne, i da Resulullaha počnu smatrati ugursuzom (zlokobnim, lošom srećom). Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je rekao, ‘E’uzu billahi mineš-šejtan-ir-radžim.’ Šejtan je odmah nestao. Nemezheblije mrze ovog velikog evliju, Muhjiddina Arabija rahmetullahi teala alejh, zato što je on svojim pisanjem objelodanio narodu činjenicu da je šejtan šejh od Nedžda. Oni ga čak nazivaju i kafirom. Iz ovog citata se razumije da je šejtan učitelj nemezheblija. Oni iz ovog razloga uništavaju sveta (mukaddes) mjesta koja smo naslijedili od Resulullaha i turbeta. Oni kažu da ova mjesta prave ljude mušricima. Kada bi bilo širk činiti Allahu dželle-šanuhu dovu na mubarek mjestima Allah dželle-šanuhu nam ne bi naredio da idemo na hadždž. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem ne bi, dok je obavljao tavaf, poljubio Hadžer-ul esved. Niko ne bi činio dovu na Arefatu i Muzdelifi i niko ne bi bacao kamenje na Mini. Muslimani ne bi hodali između Safe i Merve. Ova mubarek mjesta se ne bi toliko poštovala.

Kada je Sa’d bin Mu’az radijallahu teala anh, vođa ensarija, došao na mjesto gdje su se iskupili Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je rekao, ‘Ustanite vašem reisu (vođi)!’ Ovo naređenje je bilo namijenjeno da svi ukažu Sa’du poštovanje (ta’zim). Oni koji kažu, ‘Naređenje je bilo namijenjeno da mu pomognu da siđe sa hajvana (životinje) zato što je Sa’d bio bolestan’ nisu u pravu zato što je to bilo svima naređeno. Da je bilo naređeno da mu pomognu da siđe sa životinje onda bi bilo naređeno samo jednoj, ili par osoba, da mu pomognu, i bilo bi rečeno, ‘Sa’du’ a ne, ‘vašem vođi’.

Abdullah bin Omer radijallahu anhuma je uvijek, kad god je išao iz Medine u Mekku na hadždž, zastajao, klanjao namaz, i činio dovu na mubarek mjestima gdje je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem odsjedao. On je na ovim mjestima dobivao bereket (blagoslov, napredak). On je stavljao svoje ruke na Resulullahov mimber i onda ih trljao po licu. Imam Ahmed bin Hanbel je ljubio Hudžre-i seadet i mimber da se njima obereketi (oberićeti). Vehabije u jednu ruku kažu da pripadaju hanbeli mezhebu a u drugu ruku smatraju da je ono, što je imam ovog mezheba radio, širk. Prema tome, mi vidimo da oni lažu kada kažu da su oni ‘hanbeli’. Imam Ahmed bin Hanbel je vodom natapao košulju imama Šafi’ije i onda pio tu vodu da bi se obereketio. Halid ibni Zejd Ejjub-el-Ensari radijallahu anh je trljao svoje lice po Resulullahovom mubarek kaburu. Kada su ga htjeli podići on im je rekao, ‘Pustite me! Ja nisam došao radi kamenja i zemlje već radi Resulullahovog huzura (prisustva, prijema).’ Ashabi kiram alejhimurridvan su dobijali teberruk (bereket, blagoslov, sreću, napredak) kroz stvari koje su pripadale Resulullahu sallallahu alejhi ve sellem. Oni su dobijali bereket od vode koju je upotrebljavao za abdest, od njegovog mubarek znoja, košulje, skiptara (žezla), sablje, naluna, čaše, prstena, ukratko od svega što je upotrebljavao. Umm-i Seleme radijallahu anha je čuvala dlaku iz njegove mubarek brade. Kada bi došao neko bolestan ona bi umakala dlaku u vodu i dala mu da popije tu vodu. Bolesnici su se izliječili pijenjem vode iz njegove mubarek čaše. Kabur imama Buharije je mirisao miskom. Narod je uzimao zemlju sa njegovog kabura i tako dobivao bereket (blagoslov, sreću, napredak). Nijedan ni alim ni muftija to nije osuđivao. Alimi fikha i hadisa su ovo odobravali.” Ovdje se završava prijevod dijela iz knjige Usul-ul-erbe’a.

[Za vrijeme ashaba kiram, tabi’ina izam pa čak i do kraja prvog milenijuma je bilo puno evlija i suleha (množina od salih, dobrih generacija muslimana). Narod ih je zijaretio (posjećivao) i od njih dobivao bereket i dove. Nije bilo potrebe dobivati bereket od neživih stvari niti činiti mrtve posrednicima (tevessul). To ne znači, samo zato što su se ove stvari rijetko činile, da su one bile zabranjene. Da su bile zabranjene bilo bi alima koji su ih zabranili. Nijedan alim nije ove stvari zabranio.

Međutim, kako se ahir-zeman približio bidati i alameti (znaci) kufra su se povećali. Neprijatelji islama, prerušeni u vjerske autoritete i naučnike, su počeli varati omladinu. Ovakvi neprijatelji se nazivaju zindici (kafiri). Neprijatelji islama koji su se prerušili u naučnike se zovu prividni ili lažni naučnici. Neprijatelji islama prerušeni u vjerske ljude se zovu lažni ili prividni vjerski ljudi. Zalimi (tirani, zulumćari) i diktatori su podržavali ovu propast zato što nevjerstvo i irtidad (apostazija, murtedluk) odgovarju njihovim nefsovima. Broj alima i evlija rahime-humullahu teala se smanjio. Čak se, u zadnje vrijeme, nije nijedan ni pojavio. Dobijanje berićeta preko grobova i stvari evlija je postalo zaruret (jaka potreba ili primora). Međutim, i ovdje su se kao i u sve poslove i ibadete uvukli harami. Svi alimi islama su se jednoglasno složili i rekli da se ne trebaju zabranjivati dozvoljeni poslovi već da se oni trebaju čistiti od bidata koji su se u njih uvukli. Riječi alima po ovom pitanju su citirane u knjizi Ed-Durer-us-senijje firredd-i alel-vehhabijje koju je napisao Ahmed bin Sejjid Zejni Dahlan. Oni koji pročitaju ovu knjigu neće više sumnjati. Knjiga je izdata 1319. i 1347. godine u Egiptu. Ova knjiga je takođe 1395./1975. godine i u Istanbulu ofsetom preštampana].

ODABRANI ČLANCI IZ KNJIGA ALIMA EHLI SUNNETA